Zločin i kazna

ZLOČIN I KAZNA
Autor	Fjodor Dostojevski; 1866.
Originalni naziv	Преступление и наказание - Prestuplenie i nakazanie
Jezik	ruski
Žanr	Psihološki, kriminalistički
Vrsta djela	Roman
Vrijeme i mjesto nastanka	1865–1866, Sankt Petersburg, Rusija
Pripovjedač	treće lice
Gledište	većinom Raskoljnikovo
Vrijeme radnje	1860-tih
Mjesto radnje	Sankt Petersburg, zatvor u Sibiru
Glavni lik	Rodion Raskoljnikov
Vrhunac	Raskoljnikovo priznanje ubistva
Teme	otuđenje od društva, psihologija zločina i kazne i dr.

Zločin i kazna (ruski:) je socio-psihološki i socio-filozofski roman ruskog autora Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, na kojem je pisac radio u periodu od 1865. – 1866. godine. Prvi put je objavljen u 12 dijelova u književnom časopisu Ruski glasnik svakog mjeseca tokom 1866. Godinu dana kasnije objavljeno je posebno izdanje, čija je struktura malo izmijenjena u odnosu na onu koju su pripremili urednici časopisa Ruski glasnik. Pored toga, autor je napravio brojne skraćenice i stilske izmjene u verziji knjige kada je objavljen kao cjelokupno djelo. Koncept za roman "Zločin i kazna" sazrijevao je u Dostojevskom dugi niz godina, ali je središnja tema, povezana s idejom glavnog lika o "običnim" i "izvanrednim" ljudima, počela da se oblikuje tek 1863. godine u Italiji. Počevši da radi direktno na poslu, autor je objedinio nacrte nedovršenog romana „Pyanenkie“, koji je prikazao priču koja govori o porodici Marmeladov i skice romana priznanja, zamišljenog kao otkriće osuđenika. U tom procesu, plan se proširio, a zaplet se zasnivao na zločinu studenta Rodiona Raskoljnikovog, koji je ubio staru ženu da zaradi novac kako bi spasio svoje najmilije. Istovremeno, kriminalna historija postala je za autora ne samo tema, već i razlog za razmišljanje o društvenim okolnostima, guranje osobe u zločine, kao i prilika da se pokaže koji kompleksni "hemijski" procesi se dešavaju u dušama ljudi. Jedna od slika romana bio je veliki grad iz druge polovine 19. vijeka, u kojem je život pun sukoba i drama. Rad obnavlja prepoznatljive znakove vremena, reproducirajući pejzažnu topografiju.

Radnja u romanu Zločin i kazna se usredsređuje na duševne muke i moralne dileme Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, bivšeg studenta u Sankt Peterburgu koji podstaknut siromaštvom i turobnom buduċnošċu pravi plan da ubije i opljačka Aljonu Ivanovnu beskrupuloznu staricu koja lihvarenjem izrabljuje ljude. Prije ubistva, Raskoljnikov vjeruje da se sa novcem može osloboditi siromaštva i nastaviti da obavlja velika djela. Međutim, nakon izvršenog zločina, on se našao u konfuziji, paranoji i gađenju zbog onoga što je učinio. Njegova moralna opravdanja potpuno se raspadaju dok se bori sa krivicom i užasom tokom suočavanja sa stvarnim posljedicama svog nedjela.

To je drugi roman Dostojevskog, nakon njegovog povratka iz petogodišnjeg izgnanstva u Sibiru. Zločin i kazna se smatra prvim velikim romanom njegovog "zrelog" perioda pisanja. Objavljivanje romana "Zločin i kazna" izazvalo je burne kontroverze u književnoj zajednici Rusije. Književne kritike su se kretale od ushićenja do potpunog odbacivanja. Savremenici Dostojevskog kao što su Dmitrij Pisarev, Nikolaj Strahov i Nikolaj Ahšarumov napravili su temeljnu analizu ovog književnog djela. Rad je preveden na francuski, njemački, švedski, engleski, poljski, mađarski, italijanski, danski, norveški i finski jezik. "Zločin i kazna" je utjecao na svjetski književni proces: na francuskom, italijanskom i njemačkom književnom romanu pojavila su se književna djela koja su nastavila razvoj teme koju je dao Dostojevski. Roman je više puta igran u pozorištu. Prve samostalne izvedbe pojavile su se 1880-ih, a prva pozorišna produkcija u Rusiji izvedena je 1899. godine. Prva inostrana scenska verzija predstavljena je u Parizu 1888. godine.

O autoru

• Fjodor Dostojevski

Historija nastanka

Put od zamisli do realizacije

Koncept rada o takozvanoj "jakoj ličnosti" koja se nije plašila kajanja ili ljudskog suda, počeo je da dozrijeva kod Dostojevskog još tokom teškog rada u sibirskom izgnanstvu. U jesen 1859. godine, Fjodor Mihajlovič je u pismu svom bratu rekao da planira da započne rad na novom priznanju u bliskoj budućnosti, čiji su glavni oblici nastali "dok je ležao u krevetu, u teškom trenutku tuge i samorazgradnje." Međutim, put od ideje do realizacije pokazao se duljim, a karakter osobe koja je "mogla beskrajno da se komanduje", autor je osuđenika Orlova prvobitno razradio u romanu Zapisi iz mrtvog doma.

U ljeto 1865. godine, u teškoj novčanoj situaciji, pisac se obratio izdavaču književnog časopisa "Otečestvenije zapiski" (ruski: Отечественныя записки) Andreja Kraevskog sa zahtjevom da mu se unaprijed isplati 3.000 rubalja za još nenapisani roman "Pjanenkie", u kome je "prikazana" radnja porodice Marmeladov. Dostojevski je poslao sličan prijedlog uredniku časopisa Sanktpeterburške Vedomosti Valentinu Koršu, obećavajući da će završni rukopis dostaviti najkasnije do oktobra. U oba slučaja došlo je do odbijanja. Kao rezultat toga, pisac je dobio potrebnu svotu od izdavača Fjodora Stelovskog, koji je umjesto toga stekao sva prava za izdavanje tromjesečne zbirke Dostojevskog. Pored toga, Stelovski je od Fjodora Mihailoviċa dobio obećanje da će mu napisati novi roman (koji ċe kasnije dobiti naziv Kockar) najkasnije do novembra 1866. godine.

Sporazum sklopljen sa Stellovskim dao je piscu mogućnost da isplati svoje glavne dugove i ode u inostranstvo. Tamo su se novčani problemi Dostojevskog pogoršali jer je, dok je bio u Wiesbadenu, u pet dana u kockarnici izgubio sav novac i neke lične predmete, uključujući džepne satove. U pismu upućenom Apolinariji Suslovoj (august 1865.), Fjodor Mihajlovič je rekao da mu je uskraćen ručak i druge usluge u hotelu:

Ne čiste moju odjeċu i čizme, te ne dolaze na moj poziv

. Tu je u maloj hotelskoj sobi, "bez novca, bez hrane i bez svjetlosti", pisac započeo rad na romanu Zločin i kazna. Prema književnom kritičaru Leonidu Grossmanu, ideje koje su dugo sazrijevale u trenutku novčarskog kolapsa Fjodora Dostojevskog "dale su novu kombinaciju i dovele u prvi plan zamisao o pisanju romana o zločinu".

Stranica iz bilježnice Fjodora Mihailoviċa Dostojevskog u kojoj je zapisao ideju o romanu Zločin i kazna.

U septembru iste 1865. godine Dostojevski je pozvao Mihaila Katkova, urednika časopisa "Ruski vestnik", da svoj novi rad objavi na stranicama svoje publikacije, rekavši da je posao koji je započeo bio "psihološki izvještaj o jednom zločinu":

Radnja u knjizi je moderna za ove godine. Mladić izbačen sa studentskog univerziteta ... odlučio je ubiti jednu staricu, titularnog savjetnika koja daje novac koji joj donosi kamate ... U mojoj se priči osim toga nalazi i nagovještaj da izrečena zakonska kazna za zločin plaši kriminalca mnogo manje nego što to zakonodavci misle, dijelom jer on to moralno zahtijeva.

U oktobru te godine, Katkov je poslao Dostojevskom 300 rubalja kao depozit. Istina, novac je u Wiesbaden stigao s određenim kašnjenjem, a pisac je do tada već bio otišao u Rusiju. Rad na romanu Zločin i kazna nastavljen je u Sankt Peterburgu, a u novembru 1865. Fjodor Mihajlovič je odbacio i spalio nacrt na više stranica i počeo ponovo pisati. Mjesec dana kasnije pružio je Katkovu prvih sedam stranica romana. Dalje, rad je poslan "Ruskom glasniku" u dijelovima kako su bili spremni. U jednom od pisama Dostojevski je rekao:

"Sjedim na poslu poput osuđenika ... Cijelu zimu nisam nikome išao, nikoga nisam vidio, bio sam u pozorištu samo jednom ... I tako ću nastaviti do kraja romana - ako me ne strpaju u zatvor zbog dugovanja".

Radnja

Radnja ovog djela počinje početkom jula, za vrijeme neobične vrućine, kad se Raskoljnikov uputio kod Aljone Ivanove, kod starice koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novaca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose kao zalog. Vraćajući se kući pošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Ujutro ga je probudila Nastasja kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomoćnica. Donijela mu je nešto za pojesti, te ga je obavijestila da je gazdarica otišla na policiju da ga prijavi jer nije plaćao račune za smještaj. Prije nego što je otišla uručila mu je pismo njegove mame sa kojom se često dopisivao, a kada ga je dobio bio je toliko veseo da je takoreć potjerao Nastasiju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo osjećaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja raspoloženje mu se pokvarilo, jer je pročitao da bi mu se sestra (Dunja) trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da se taj brak neće dogoditi dok je on živ. Nakon toga otišao je do Razumihina, jednog svog prijatelja iz škole, možda i jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu djevojku koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio. Kada je došao kod Razumihina naglo je promijenio svoje raspoloženje i otišao je nazad kući. Hodajući doma, otkrio je da će Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko sedam navečer, te je odlučio da će tada počiniti ubistvo. On je to ubistvo već odavno planirao kako bi ju mogao opljačkati, pošto on nikada nije imao novca. Tog dana odlučio je malo odspavati popodne, prije nego što ode do Aljone, međutim dosta se kasno probudio pa se bojao da će zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je ona živjela. Hodao je sporo te zaobilaznim putem, kako ne bi na sebe privukao pažnju. Došavši do njenog stana pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuće, a tek onda kada se predstavio mogao je ući u kuću. Dao joj je zalog, te uzeo sjekiru i ubio je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari i uzeo neke stvari, međutim kao da je bio pijan, pa nije uzeo novac i sve stvari. Baš onda kada je htio otići začuo je jedan šum te je vidio da je u sobu došla Lizaveta, pa je i nju morao ubiti. Nakon toga je još imao problema, na vrata stana došla su i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po pazikuću, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao doma. Došavši doma sakrio je stvari te legao. Dobio je temperaturu, a kada je to Nastasja vidjela pozvala je doktora. Nakon što je ozdravio, jednog je dana uzeo stvari i zamalo da ih nije bacio u rijeku, pa ih je sakrio ispod jednog kamena. Kada se vratio kući ponovno se razbolio. U međuvremenu su mu došli mama i sestra. Jednog je dana vraćajući se kući vidio nesreću u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je odnio kući kod njegove žene. To je bio Marmeladov kojeg je upoznao u gostionici. Njegova se žena zvala Katarina Ivanova, te joj je dao novca jer su oni bili siromašni, i otišao je kući. Jednog je dana kod njega došla Sonja, koja mu je došla reći da joj je tata umro i pitati ga hoće li mu doći na sprovod. Što je više vremena prolazilo, njega je sve više pekla savjest što je ubio onu gospođu, ali ipak nije imao snage da to prizna policiji. Jedina osoba kojoj je on to priznao bila je Sonja, zato jer ju je on volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala, te mu obećala da će zauvijek biti sa njim. Ubrzo se o tom ubistvu pročulo po gradu te se on predao policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. Bio je odvezen na robiju u Sibir. Kćer Puljherije Aleksandrovne Dunja, Raskoljnikovljeva sestra, se udala.

Literatura

• Бахтин М. М. Проблемы творчества поэтики Достоевского. — Киев: Next, 1994. — ISBN 5-88316-018-X.
• Белов С. В. Роман Ф. М. Достоевского «Преступление и наказание» / Под редакцией Д. С. Лихачёва. — Л.: Просвещение. Ленинградское отделение, 1979.
• Белов С. В. Петербург Достоевского. — СПб: Алетейя, 2002. — ISBN 5-89329-513-7.
• Боград Г. Оказал ли влияние Эдгар По на творчество Достоевского? // Достоевский. Материалы и исследования. — СПб: Наука, 2010. — Т. 19. — С. 87—98. — ISBN 978-5-02-025597-5.

Reference

Nedovršeni članak Zločin i kazna koji govori o književnosti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.