Vidi kôd stranice Hrvatska povijest

{{Nedostaju izvori}}
<!--nedostaje citiranje u tekstu; najveći dio sadržaja **prepisan** je iz knjige http://www.hic.hr/books/pavlicev/; za nju ne znamo je li samoobjavljena i je li prošla ikakvu recenziju-->
{{izdvojeni članak|siječanj 2008.}}
{{Hrvatska povijest}}
[[Hrvati|Hrvatski narod]] je oko [[626.]] podložio rimske pokrajine [[Dalmacija (rimska provincija)|Dalmaciju]], [[panonija|Panoniju]] (bivši [[Ilirik]]) te osnovao dvije neovisne kneževine, koje je u [[Hrvatsko Kraljevstvo]] ujedinio njegov prvi kralj [[Tomislav]], okrunjen 925. godine. [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Primorska Hrvatska]] je, pored Franačkoga Kraljevstva, prva trajna i uređena država u srednjoj Europi. Nakon izumiranja domaće dinastije [[Trpimirovići|Trpimirovića]], [[Sabor]] (parlament) je za kraljeve Hrvatske izabirao vladare drugih država, stvarajući time [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|personalnu uniju najprije Hrvatske i Ugarske]] (1102. – 1300. i 1307. – 1526.), a zatim [[Hrvatska pod Habsburzima|Hrvatske i Austrije]] (1527. – 1918.). Kao [[Antemurale Christianitatis|predziđe kršćanske Europe]] između 15. i 18. stoljeća, Hrvatsko je Kraljevstvo bilo ključno za zaustavljanje daljnjeg prodora [[Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću|Osmanskoga Carstva na zapad]], dok je s druge strane [[Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću|Mletačka Republika zaposjela većinu hrvatske obale]]. Hrvatska je država izgubila velik dio svoga povijesnog teritorija, koji je pripao [[Povijest Bosne i Hercegovine|Bosni i Hercegovini]]. [[Trojednica|Hrvatsko je Kraljevstvo]] sačuvalo [[Hrvatsko državno pravo|svoju državnu suverenost]] posebnim položajem unutar [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]] sve do [[Raspad Austro-Ugarske|njezina raspada]], 1918.

Nakon što je godine 1918. [[Država Slovenaca, Hrvata i Srba|prekinula državnopravne veze]] s Austrijom i Ugarskom, Hrvatska je bez suglasnosti Sabora uključena u novostvorenu [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca|Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca]] (kasniju [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevinu Jugoslaviju]]). Time je Hrvatska prvi put stavljena u [[balkanski poluotok|balkanski]] politički okvir te je nasilno prestala postojati kao država. Autonomna [[Banovina Hrvatska]], uspostavljena [[sporazum Cvetković-Maček|sporazumom hrvatske oporbe i jugoslavenske Vlade 1939.]], trajala je do [[Travanjski rat|osovinskog razbijanja Jugoslavije]], 1941. Unatoč plebiscitarnoj podršci stanovništva prozapadnoj [[seljačko-demokratska koalicija|seljačko-demokratskoj koaliciji]], Drugi je [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|svjetski rat u Hrvatskoj]] vođen između dvaju radikalnih pokreta – [[ustaša]] pod pokroviteljstvom Osovine i [[KPJ|komunista]] ([[NOVJ|partizana]]) na strani Saveznika, koja su oba proglasila svoju hrvatsku državu. Od 1945., [[Socijalistička Republika Hrvatska|Hrvatska]] je bila jedna od šest saveznih država [[SFRJ|socijalističke Jugoslavije]] [[Josip Broz Tito|maršala Tita]]. Demokratski narodni pokret poznat kao [[Hrvatsko proljeće]], za politička prava Hrvatske u Jugoslaviji, koji se 1967. suprotstavio nasilnom spajanju [[hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]] sa srpskim u [[srpskohrvatski]], suzbio je jugoslavenski režim 1971.

Slijedom [[Hrvatski parlamentarni izbori 1990.|demokratskih izbora 1990.]], [[Republika Hrvatska]] na čelu s [[Franjo Tuđman|Franjom Tuđmanom]], 1991. je proglasila neovisnost kao i većina država članica Jugoslavije. Koristeći [[JNA|bivšu saveznu vojsku]] i lokalne pobunjenike, [[Savezna Republika Jugoslavija|Srbija i Crna Gora]] [[Domovinski rat|napale su 1991. Hrvatsku]] te [[Rat u Bosni i Hercegovini|Bosnu i Hercegovinu]] s ciljem zadržavanja osvojenih teritorija u [[Velika Srbija|krnjoj Jugoslaviji]]. Rat je završio 1995. [[Operacija Bljesak|pobjedom Hrvatske]] i [[Operacija Oluja|oslobođenjem okupiranih područja]], dok su istodobni saveznički hrvatsko-bošnjački uspjesi doveli do [[Daytonski sporazum|mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini]]. Od 2000. počinju [[Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji|europske integracije]]. Potpisan je [[Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju]], Hrvatska je pristupila [[Pristupanje Hrvatske NATO-u|Partnerstvu za mir]] i [[Svjetska trgovinska organizacija|Svjetskoj trgovinskoj organizaciji]]. Postupno su jačali pozitivni procesi društvene i političke stabilizacije zemlje. Hrvatska je postala punopravna članica [[NATO]]-a 1. travnja 2009., a [[Europska unija|Europske unije]], 1. srpnja 2013. godine.

[[Datoteka:Povijest Hrvata (Meštrović).jpg|250px|mini|desno|''[[Povijest Hrvata (Meštrović)|Povijest Hrvata]]'', [[Ivan Meštrović]]]]

== Hrvatska prije dolaska Hrvata (do 7. stoljeća) ==
[[Datoteka:Krapina - Hruskovo 01.jpg|mini|160px|Obitelj [[krapinski pračovjek|krapinskog pračovjeka]]]]
{{glavni|Hrvatska prije Hrvata}}

Područje današnje [[Hrvatska|Hrvatske]] bilo je oduvijek vrlo bogato životinjskim i biljnim svijetom pa slijedom toga pogodno za život ljudi. Na sjeveru su plodne riječne doline, koje čine rijeke [[Drava]], [[Sava]], [[Dunav]], [[Kupa]], [[Una]], a na jugu brojna krška polja i razvedena morska obala puna otoka i zaljeva povoljnih za prirodne luke i plovidbu. Područje koje je danas poznato kao [[Hrvatska]] je prvi put naseljeno sredinom [[paleolitik]]a, a kasnije i u [[neolitik]]u. Povijest bilježi i kolonizaciju [[Iliri|Ilira]], [[Kelti|Kelta]] te [[Grci|Grka]] u prvom tisućljeću prije Krista. Ilirska su plemena osnovala nekoliko država koje su jednu za drugom osvojili [[Rimski imperij|Rimljani]] u drugom i prvom stoljeću prije Krista.
[[Datoteka:ZGvucdove.jpg|mini|110px|lijevo|[[Vučedolska golubica]]]]
Zbog toga tragovi ljudskog prisustva sežu u [[Hrvatska prije Hrvata|najstarija razdoblja]], u paleolitik ili [[starije kameno doba]]. U europskim razmjerima poznato je nalazište [[neandertalac|neandertalskog]] čovjeka (paleantropa) u špilji Hušnjakova brijega kraj Krapine ([[Krapinski pračovjek|Homo krapiniensis]]). Brojni su ostatci i razdoblja neolita u porječju Save, Drave i Dunava poznata pod imenima starčevačke, vinčanske i sopotske kulture, a uz more hvarske kulture. U razdoblju eneolitika poznata je [[vučedolska kultura]] uz Dunav s ostatcima lijepe keramike ([[Vučedolska golubica]]) najstariji nalaz te vrste u Europi, a u razdoblju bronce je najizrazitija tzv. vinkovačka kultura. [[Željezno doba]] je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih plemena; [[Liburni|Liburna]], [[Japodi|Japoda]] i [[Delmati|Delmata]] od Istre do Dalmacije i Hercegovine. U 4. stoljeću prije Krista su svoje tragove ostavili [[Kelti]], čiji nalazi spadaju u [[Latenska kultura|latensku kulturu]] (La Tene).
[[Datoteka:Salona girl.jpg|mini|110px|[[Djevojka iz Salone]]]]
Istodobno s Keltima na jadranskim otocima i ušćima rijeka su nalazi koji svjedoče o grčkim kolonijama na [[Vis]]u (Issa), [[Hvar]]u (Pharos), u [[Trogir]]u (Tragurion) i drugdje. Dva stoljeća poslije Grka na istočnu obalu Jadranskog mora dolaze Rimljani, ali su ova područja osvojili tek slomom [[Batonov ustanak|ustanka pod Batonom]] (6. do 9. godine poslije Krista). Uskoro su ustrojili svoje provincije poput [[Hrvatska prije Hrvata#Dalmacija|Dalmacije]] uz more i na području današnje Bosne i [[Hrvatska prije Hrvata#Panonija|Panonije]] u Podunavlju. Prva je imala svoje središte u [[Salona|Saloni]] kraj današnjeg [[Split]]a, a druga u Ptuju (Poetovio). Istra je bila u sastavu italske oblasti ([[Hrvatska prije Hrvata#Histria|Venetia et Histria]]). Budući da se razvijala trgovina, promet, da su izgrađene ceste i luke, tadašnji rimski [[Ilirik]] se dobro gospodarski razvijao. Nicali su brojni gradovi poput Pole ([[Pula]]), Parentiuma ([[Poreč]]), Jadere ([[Zadar]]), Scardone ([[Skradin]]), Narone na ušću Neretve te u kontinentalnom dijelu: Siscie ([[Sisak]]), Cibalaea ([[Vinkovci]]), Sirmiuma ([[Srijemska Mitrovica|Mitrovica]]), Murse ([[Osijek]]) i brojni drugi koji i danas postoje uzduž nekadašnjih rimskih cesta i plovnih puteva.

== Doseljenje Hrvata u novu domovinu (7. stoljeće) ==
[[Datoteka:Horovathos.jpg|mini|90px|[[Tanajske ploče]]]]
[[Datoteka:Oton Ivekovic, Dolazak Hrvata na Jadran.jpg|mini|180px|[[Oton Iveković]]: ''[[Dolazak Hrvata]]'']]
{{glavni|Podrijetlo Hrvata|Bijela Hrvatska|Dolazak Hrvata|Pokrštenje Hrvata}}

[[Podrijetlo Hrvata|Nacionalno ime]] [[Hrvat]]a vjerojatno je iranskog podrijetla. Njegovo značenje i postojanje još nije istraženo. Uostalom, kao ni imena i podrijetlo brojnih drugih naroda. Spominje se prvi put kao osobno ime na [[Tanajske ploče|dva grčka natpisa]] koja su nađena na ušću Dona u Azovsko more (Horoathos, Horuathos). Bizantski car [[Konstantin Porfirogenet]] [[O upravljanju carstvom|piše]] u 10. stoljeću kako su Hrvati došli iz [[Bijela Hrvatska|Bijele ili Velike Hrvatske]] (danas južna Poljska) u 7. stoljeću [[Dolazak Hrvata|pod vodstvom petero braće i dvije sestre]], a jedan od braće zvao se [[Hrvat]]. Car je, ujedno, prvi pokušao protumačiti ime Hrvata kao onih koji imaju mnogo zemlje. Postoje i druga brojna tumačenja od kojih je jedno vezano uz gorje [[Karpati]], zatim uz glagol hrvati se, boriti, itd.

Osim imena Hrvat i [[Hrvatska]] u prošlosti spominje se i naziv [[Slavonija]], Slavonac koje je vjerojatno nastalo od zajedničkog imena [[Slaveni|Slaven]], slično kao Slovačka, Slovak i Slovenija, Slovenac. Rabila su se u srednjem vijeku i slična imena poput Sklavinije, Slovinje, Slovin. 

U južnom, priobalnom dijelu Hrvatske bilo je u uporabi i ime [[Dalmacija]], Dalmatinac, ali je tijekom 19. stoljeća poslije [[Hrvatski narodni preporod|hrvatskog narodnog preporoda]] i nacionalne integracije prevladalo zajedničko ime Hrvat i [[Hrvatska]]. I Hrvatska kao kraljevina (regnum) nosila je tri imena, tj. [[Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija|Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija]] i u svom je zajedničkom grbu imala grbove tih hrvatskih povijesnih pokrajina. Danas se imena poput Slavonac, Dalmatinac, Istranin smatraju pokrajinskim, regionalnim nazivima.
[[Datoteka:Pokrštenje Hrvata Bela Čikoš Sesija.JPG|mini|lijevo|160px|[[Bela Čikoš Sesija]]: ''[[Pokrštenje Hrvata]]'']]
[[Hrvati]] su kao i drugi neki narodi došli s istoka, iz azijskih i današnjih rusko-ukrajinskih prostora i naselili se na područje južne Poljske i sjeverne Češke gdje se nalazila [[Bijela Hrvatska]]. Otud su u početku 7. stoljeća krenuli u [[Podunavlje]], na područje od rijeke Drine do Jadranskog mora i sjeverne Italije. Budući da su [[Hrvati]] bili organizirano, ratničko pleme i da su bili u savezu s [[Avari]]ma, sustavno su naseljavali područje bivšeg rimskog [[Ilirik]]a, najprije Panoniju, a zatim i Dalmaciju. Osvojili su 582. cvatući grad [[Sirmij]], a 614. i [[Salona|Salonu]], pa Epidaurum ([[Cavtat]]). Bivši stanovnici, romanizirani [[Iliri]], povukli su se iz ta dva grada u [[dioklecijanova palača|Dioklecijanovu palaču]] (Spalato, danas [[Split]]) i u Ragusium (danas [[Dubrovnik]]).

Osim današnjeg, hrvatskog prostora naselili su Hrvati i područje današnje Hercegovine i Crne Gore koju povijesni izvori nazivaju [[Crvena Hrvatska|Crvenom Hrvatskom]], zatim [[Srednjovjekovna bosanska država|Bosnu]], Istru, te istočne dijelove današnje Slovenije, južnu Mađarsku i jugoistočnu Austriju, ali se nisu u većem broju na svim tim rubnim prostorima održali. Staro romansko pučanstvo povuklo se u bizantske gradove i otoke npr. [[Split]], [[Zadar]], [[Trogir]], [[Rab]], [[Osor]], [[Krk]], a ilirsko i romansko u planine gdje su kasnije bili poznati kao [[Vlasi]] – stočari. U Iliriku su Hrvati naslijedili bogatu rimsku kulturu, građevine, ceste, ali i crkvenu organizaciju s biskupijama u spomenutim i drugim gradovima. Uskoro su [[Pokrštenje Hrvata|prihvatili i kršćanstvo]], uglavnom sa [[zapadni svijet|Zapada]], i postali dionicima rimske i zapadnokršćanske civilizacije.

== Hrvatska u doba narodnih vladara (do 1102.) ==

{{glavni|Srednjovjekovna hrvatska država}}
{{glavni|Crvena Hrvatska|Neretvanska kneževina|Zahumlje|Travunja|Duklja}}
Hrvati su stigli u današnju Hrvatsku i BiH u [[7. stoljeće|7. stoljeću]]. Također se smatra da su se doselile i druge, malobrojnije slavenske skupine koje su Hrvati vrlo brzo asimilirali. Hrvati su osnovali nekoliko [[kneževina]]: [[Posavska Hrvatska|Posavsku Hrvatsku]] na sjeveru i [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Primorsku Hrvatsku]] na jugu i zapadu (u literaturi se također može naići na izraze Panonska Hrvatska i Dalmatinska Hrvatska). Te dvije su nazivane [[Bijela Hrvatska|Bijelom Hrvatskom]]. Jugoistočno od njih, nalazile su se četiri državice, sklavinije: [[Neretvanska kneževina]] ili [[Paganija]], [[Zahumlje]], [[Travunja]] i [[Duklja]]. Skupni naziv za njih je bio [[Crvena Hrvatska]]. 

Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je [[pokrštavanje Hrvata]] završilo u [[9. stoljeće|9. stoljeću]], ali neka područja (Neretvanska kneževina, primjerice) su još četiri stoljeća zadržala [[poganstvo|poganska]] vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u zemljopisnim nazivima (brdo [[Perun (brdo)|Perun]] kod [[Split]]a, primjerice). 

=== Prve hrvatske kneževine (do 925.) ===
[[Datoteka:Višeslavova krstionica2.jpg|mini|140px|[[Višeslavova krstionica]]]]

{{glavni|Hrvatske kneževine|Panonska Hrvatska (kneževina)|Primorska Hrvatska (kneževina)|Hrvatski knezovi|Starohrvatska umjetnost}}

Potkraj 8. stoljeća spominju se prve hrvatske države. Godine 812. [[Franci]] ([[Karlo Veliki]]) i [[Bizant]] dijele interesne sfere pa neki dijelovi Hrvatske pripadaju franačkoj, a gradovi uz more bizantskoj upravi. Posljedica te podjele je [[Ljudevitov ustanak|ustanak]] [[Ljudevit Posavski|Ljudevita]], kneza [[Panonska Hrvatska (kneževina)|Posavske Hrvatske]] protiv Franaka i [[Borna|Borne]], kneza [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Dalmatinske Hrvatske]] koji je podržavao Franke. Izbio je pravi rat u kome je Ljudevit odbio desetak franačkih vojski i pobijedio Bornu, kako su to ratovanje opisali suvremenici u Franačkoj kronici.
[[Datoteka:Fragment grede s natpisom kneza Trpimira 9 st.jpg|mini|lijevo|140px|[[Trpimir]]ov natpis]]

Poslije sloma [[Ljudevitov ustanak|Ljudevitova ustanka]] (822.) [[Panonska Hrvatska (kneževina)|Posavska Hrvatska]] više nije ojačala. Težište hrvatske državnosti preneseno je na [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Primorsku ili Dalmatinsku Hrvatsku]] gdje su Hrvati podigli i svoje prve lučke gradove ([[Šibenik]], [[Biograd na Moru|Biograd]], [[Nin]]), izgradili mornaricu i imali prve prijestolnice ([[Knin]], [[Bijaći]]). Među knezovima ističu se [[Trpimir]] (845. – 864.), [[Domagoj]] (864. – 876.) i [[Branimir]] (879. – 892.). Prvi je uspješno ratovao protiv Bugara, Bizanta u Dalmaciji, doveo je benediktinski red u Hrvatsku, izdao prvu povelju u kojoj se spominje kao prvi [[Hrvatski knezovi|hrvatski knez]] (»dux Chroatorum«). 
[[Datoteka:Darovnica kneza Trpimira.852.jpg|mini|140px|[[Trpimirova darovnica]]]]
[[Datoteka:Greda i zabat s natpisom kneza Branimira 879.jpg|mini|lijevo|140px|[[Branimirov natpis]]]]
Drugi je u obrambenom sukobu žestoko potukao Veneciju na moru, zajedno s Francima, od Arapa osvojio Bari u Italiji, a treći, [[Branimir]], uspostavio odlične odnose s papom [[Ivan VIII., papa|Ivanom VIII.]] i od njega dobio 879. priznanje državne neovisnosti Hrvatske kneževine – prve u povijesti Hrvata. U njegovo doba su Hrvati – [[Neretvanska kneževina|Neretvani]] žestoko porazili Veneciju i nametnuli joj danak za slobodnu plovidbu uz hrvatsku obalu. Tako su Hrvati ovladali istočnim, plovidbenim dijelom [[Jadransko more|Jadranskog mora]] koga kasnije povijesni izvori nazivaju »našim« tj. hrvatskim morem.
[[Datoteka:Zadar2.jpg|mini|160px|[[Crkva sv. Donata u Zadru]]]]
Za kneza [[Branimir]]a došli su u Hrvatsku svećenici, učenici slavenskih apostola [[Ćiril i Metod|Ćirila i Metoda]] i donijeli crkvene knjige na staroslavenskom jeziku i slavenskom pismu glagoljici. Otada se kod Hrvata na tom jeziku i pismu obavlja služba Božja, pišu crkvene knjige, pa je to početak pismenosti u Hrvata na svom jeziku i pismu. Tako su Hrvati bili jedini europski narod koji je imao svetu misu na svom, umjesto na latinskom ili grčkom jeziku. Danas su, pak, Hrvati jedini narod u Europi koji ima pravo službe Božje na dva hrvatska idioma, tj. na [[Hrvatski jezik|standardnom hrvatskom]] i [[gradišćanskohrvatski jezik|gradišćanskohrvatskom]] ([[Gradišće|Burgenland]]) u Austriji.
[[Datoteka:Sveti Kriz Nin.jpg|mini|lijevo|140px|[[Crkva Sv. Križa u Ninu]]]]
[[Hrvatski knezovi|Hrvatski su knezovi]] ostavili u kamenuklesana svjedočanstva kakvih imaju samo najstariji narodi u Europi. To su poglavito natpisi s imenima i funkcijama vladara, npr. »pro duce Trepim(ero)« – za kneza [[Trpimir]]a. [[Branimir]] je ostavio više natpisa kao »dux Croatorum« – knez Hrvata, [[Višeslav]] posebnu [[Višeslavova krstionica|krstionicu]] koja simbolizira pristupanje hrvatskog naroda rimskoj crkvi, time i zapadnoj kulturi, a uz spomenuto ima još zapisa i [[starohrvatska umjetnost|hrvatske kamene plastike]], posebnih hrvatskih crkava ([[Nin]]) i drugdje.

=== Hrvatsko Kraljevstvo (925. – 1102.) ===
[[Datoteka:Pluteus with the figure of a Croatian king.jpg|mini|120px|[[Hrvatski kraljevi|Hrvatski kralj]] u Splitu]]
{{glavni|Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatski kraljevi|Starohrvatska kruna}}

Za vladanja [[Tomislav]]a (910. – 928.) [[Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatska]] je, uz Bugarsku, postala najjača država između [[Sveto Rimsko Carstvo|Rimsko-Njemačkog Carstva]] i [[Bizant]]a. On je ustrojio jaku vojsku i mornaricu, pobijedio najprije Mađare i [[Bitka na Dravi 925.|protjerao ih preko Drave]]. Otada je ta rijeka stoljetna granica tih dvaju naroda. Svojoj državi sjedinio je [[Panonska Hrvatska (kneževina)|Posavsku Hrvatsku]] između Drave, Save i Kupe koja će se kasnije nazvati Slavonijom, tj. zemljom Slavena, Slovina. Bilo je to ujedinjenje dviju hrvatskih kneževina. Kao saveznik Bizanta pobijedio je Tomislav i [[Hrvatsko-bugarska bitka 927. godine|bugarsku vojsku]] pa je dobio na upravu primorske gradove (Zadar, Split, Trogir, tzv. Bizantsku Dalmaciju) i tako zaokružio svoju državu od Jadranskog mora do Drave i od Raše u Istri do Bosne i Neretve. Na vrhuncu moći okrunio se Tomislav za kralja (925.), a zatim na dva narodna [[Splitski crkveni sabori|crkvena sabora u Splitu]] uredio odnose između splitske, latinske i ninske hrvatske biskupije i na taj način ojačao unutarnje i crkvene prilike.
[[Datoteka:Bascanska ploca.jpg|mini|lijevo|200px|[[Bašćanska ploča]]]]
Iza Tomislava vladalo je Hrvatskom više kraljeva iz narodne dinastije od kojih treba istaknuti [[Stjepan Držislav|Držislava]] koji je prvi dobio krunu iz Bizanta kao kralj Dalmacije i Hrvatske (969. – 997.), zatim [[Petar Krešimir IV.|Petra Krešimira IV.]] kada je Hrvatska bila teritorijalno na vrhuncu (1058. – 1074.) i [[Dmitar Zvonimir|Dmitra Zvonimira]] kada je najviše gospodarski i politički napredovala (1074. – 1089.). Svi su oni nosili priznatu titulu kraljeva Dalmacije i Hrvatske, upravljali bogatim dalmatinskim gradovima, vladali plovnim putovima na moru, odupirali se i Veneciji i Bizantu. Iza vladanja Dmitra Zvonimira isklesana je povelja u kamenu, tzv. [[Bašćanska ploča]] s kraljevim imenom i kraljevskom titulom koja je sačuvana. Bio je to prvi spomenik pisan hrvatskim jezikom i [[glagoljica|glagoljicom]] pa se otada računa ne samo početak pismenosti, nego i [[hrvatska književnost|hrvatske književnosti]].
[[Datoteka:Darovnica kralja Zvonimira HDA 090609.jpg|mini|100px|[[Zvonimir|Darovnica]]]]
[[Zvonimir]]a je za kralja okrunio izaslanik po imenu Gebizon velikoga pape [[Grgur VII.|Grgura VII.]] i predao mu mač, žezlo, krunu i zastavu kao simbole vlasti. Bio je to prvi i posljednji hrvatski kralj koji se tako krunio po europskim običajima toga doba. Položio je i prisegu vjernosti papi u kojoj stoji da je on vladar Hrvatske i Dalmacije. Prema jednoj [[Ljetopis popa Dukljanina#Hrvatska redakcija|srednjovjekovnoj kronici]], Zvonimir je ubijen na saboru naroda koji nije htio ići u križarski rat u Svetu zemlju. Uz tu nedokazanu smrt postoji i legenda prema kojoj je umirući kralj prokleo Hrvate da nemaju više vladara narodne krvi{{nedostaje izvor}}.

== Personalna unija s Ugarskom (1102. – 1526.) ==

{{glavni|Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom}}

=== Personalna unija i Pacta conventa (1102.) ===
[[Datoteka:Pacta Conventa (Croatia).jpg|mini|100px|[[Pacta conventa]]]]
{{glavni|Bitka na Gvozdu|Pacta conventa|Hrvatski vladari#Arpadovići}}
[[Datoteka:Oton Ivekovic, Smrt kralja Petra Svacica u Gori Gvozdu 1097 god.jpg|mini|lijevo|160px|[[Oton Iveković]]: ''Smrt kralja [[Petar Svačić|Petra Svačića]] na gori Gvozdu 1097. godine'']]
Budući da je hrvatska narodna dinastija [[Trpimirovići|Trpimirovića]] (nazvana po utemeljitelju knezu [[Trpimir]]u) izumrla, uslijedila je potkraj 11. stoljeća borba za hrvatsko prijestolje. Oko udovice kralja Zvonimira, [[Jelena Lijepa|Jelene]], skupljala se ugarska, a oko novoizabranog [[Petar Snačić|kralja Petra]] narodna, hrvatska stranka. U tim previranjima i sukobima ugarski su kraljevi po feudalnom običaju nastojali baštiniti i hrvatsku krunu. Naime, Jelena je bila iz ugarske dinastije [[Arpadovići|Arpadovića]]. Oni su nastojali vojničkim i političkim putem dobiti Hrvatsku, pa je 1094. godine kralj Ladislav utemeljio [[zagrebačka biskupija|Zagrebačku biskupiju]] i postavio svoga pouzdanika za biskupa. Ugarski je kralj [[Koloman]] 1097. i s vojskom prodro u hrvatsku i u [[Bitka na Gvozdu|bitki na]] [[petrova gora|Gvozdu (Petrovoj gori)]] pobijedio posljednjeg hrvatskog kralja Petra koji je poginuo u boju. Kako unatoč tome nije uspio »na sablji« dobiti Hrvatsku, ugarski je kralj s Hrvatskom sklopio ugovor nazvan [[Pacta conventa]] 1102. godine.
[[Datoteka:Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo.jpg|mini|160px|[[Kraljevina Hrvatska]] 1102.]]
Bio je to ugovor između hrvatskih velikaša i ugarskoga kralja [[Koloman]]a iz dinastije Arpadovića. On se obvezao da će poštovati poseban položaj i privilegije plemstva i hrvatskog kraljevstva i kao potvrdu tome okruniti hrvatskom krunom. Doista, 1102. se u [[Biograd na Moru|Biogradu]] kraj Zadra okrunio za hrvatsko-dalmatinskoga kralja. Prema Pacta conventi [[Kraljevina Hrvatska]] i [[Kraljevina Ugarska]] bile su povezane samo osobom vladara, a to znači da je među njima postojala klasična [[personalna unija]]. Dakle Hrvatska je sačuvala svoju unutarnju upravu, poreze, svoj [[sabor]], [[ban]]a, pa je čak i kovala svoj novac, a to znači da je zadržala osnovne elemente svoje državne posebnosti. Zemljom su u ime kralja upravljali njegovi namjesnici, [[ban]] ili [[herceg]]. Godine 1113., Koloman je hrvatsko-dalmatinskom krunom okrunio svoga sina [[Stjepan II., ugarsko-hrvatski kralj|Stjepana]].
U tim razdobljima prevrata Duklja zauzima granična područja na istoku Hrvatske kraljevine, odnosno dijelove današnje istočne i središnje Bosne.

=== Jačanje domaćeg plemstva (1102. – 1322.) ===
{{glavni|Hrvatska pod Arpadovićima|Šubići|Frankapani|Babonići|Nelipići}}

Nakon ulaska u [[Personalna unija|personalnu uniju]] s [[Mađarska|Ugarskom]], uveden je drugi tip [[feudalizam|feudalizma]]. S vremenom slabi značaj starih hrvatskih plemena koja su birala hrvatskog kralja, a na pozornicu značajnih plemstava izlaze hrvatske plemenitaške obitelji kao što su [[Frankopan]]i i [[Šubići]]. Kasniji su kraljevi nastojali povratiti utjecaj dajući povlastice hrvatskim gradovima. Upravitelj hrvatskih pokrajina zvao se [[ban]].
[[Datoteka:Zlatna bula Bele IV.gif|mini|lijevo|[[Zlatna bula Bele IV.]], kojom je [[Gradec (Zagreb)|Gradec]] postao slobodni kraljevski grad izuzet iz banske i županijske vlasti.]]
[[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|Ugarsko-hrvatska država]] bila je vrlo značajan faktor na prostoru između [[Sveto Rimsko Carstvo|Rimsko-Njemačkog Carstva]] i [[Bizant]]a i konkurent [[Mletačka Republika|ojačaloj Veneciji]] na moru. Zajednički su se Hrvati i Ugri odupirali svim okolnim neprijateljima, a sredinom 13. stoljeća uspjeli su preživjeti veliku tatarsku najezdu. Poslije nje počinju se graditi brojne utvrde, jača domaće visoko plemstvo i proglašavaju prvi slobodni kraljevski gradovi među kojima se sve više ističe [[Zagreb]] kao političko, crkveno i gospodarsko središte Slavonije, a od 16. stoljeća i čitave Hrvatske. Među feudalnim velikašima prednjače knezovi Krčki, kasnije nazvani [[Frankopan]]ima i [[Šubići|Šubići Bribirski]], kasnije [[Knezovi Zrinski|Zrinski]]. [[Babonići]] su vladali [[Slavonija|Slavonijom]], dok su [[Bribir, Dalmacija|bribirski]] kneževi iz loze Šubića stekli su najveći utjecaj, vladajući nad velikim dijelom Hrvatske, Dalmacije i [[Bosna (država)|Bosne]]. Njihovi veliki vlastelinski posjedi u južnoj Hrvatskoj, prave države, bili su gotovo neovisni od kralja, često su baš oni odlučivali o sudbini Hrvatske i čitavog kraljevstva.

=== Izdvajanje Bosne,  postanak i jačanje Dubrovnika ===
[[Datoteka:Medieval Bosnian State Expansion.svg|mini|160x160px|Širenje [[Srednjovjekovna bosanska država|bosanske države]]]]
{{glavni|Srednjovjekovna bosanska država|Dubrovačka Republika}}

Od 12. stoljeća sve se više pod vlašću hrvatsko-ugarske krune utvrđuje istočna granica kao [[Bosanska banovina|vazalna banovina]], potkraj 14. stoljeća, pod [[Tvrtko]]m I., a širenjem granica na okolne kraljevine izvan hrvatsko-ugarske države [[Bosansko Kraljevstvo|se proziva i kraljevinom]] (1377.), iako potvrdu tog naslova neće dobiti do 1461. To je zapadna orijentirana, katolička banovina koje širenjem postaje obrambena zona prema grkoistočnoj Srbiji.
Tijekom skoro 3 stoljeća postojanja ono oscilira u veličini, a oscilacije su povezane sa stavovima lokalnog, hrvatskog, plemstva i odnosu prema hrvatsko-ugarskom kralju. U drugoj polovici 13. stoljeća ta banovina nestaje kao zasebni subjekt i dolazi pod središnju vlast hrvatskih banova Šubića. S njihovim padom u prvoj polovici 14. stoljeća, banovina se obnavlja.
U Bosni se pojavljuje i [[Crkva bosanska|katolička hereza]] ([[krstjani]]) koju papa i hrvatsko-ugarski vladari smatraju krivovjernom i organiziraju vojne akcije protiv nje.

[[Datoteka:Forteresse de Dubrovnik.jpg|mini|lijevo|180px|[[Dubrovačke zidine]]]]
Na području južne Dalmacije koju su izvori nazivali i [[Crvena Hrvatska|Crvenom Hrvatskom]] nastaje, jača, širi se trgovinom i pomorstvom potpomognuta još jedna hrvatska državica. To je [[Dubrovačka Republika]], koja nastaje na mjestu antičkog Ragusija. Stoljećima ona priznaje vrhovnu vlast Bizanta, hrvatsko-ugarske krune i od 16. stoljeća Osmanskog Carstva. Za svoju slobodu i trgovinu od Mediterana do Britanije Dubrovčani plaćaju godišnji danak. [[Dubrovnik]] kao grad-država je važno središte, zapravo žarište [[Kultura Hrvatske|hrvatske kulture]], književnosti, umjetnosti, pa je zato kasnije slikovito nazivan »hrvatskom Atenom«.

=== Anžuvinci na hrvatsko-ugarskom prijestolju (1301.) ===

{{glavni|Hrvatska pod Anžuvincima|Hrvatski vladari#Anžuvinci|Bosanska Banovina}}
[[Datoteka:HAZU 72 17 lipnja 2008.jpg|mini|lijevo|200px|[[Ludovik I. Anžuvinac]] ulazi u Zadar, prizor sa [[škrinja sv. Šimuna|škrinje sv. Šimuna]]]]
Od 1102. do 1301. nose hrvatsku i ugarsku krunu vladari iz dinastije [[Arpadovići|Arpadovića]], a kad je ona izumrla počinje borba za nasljedstvo. U Hrvatskoj tada poput kraljeva vladaju [[Šubići]] [[Bribir]]ski, a čast »[[ban]]a Hrvata« obnaša [[Pavao I. Šubić Bribirski|Pavao I. Bribirski]] koji se od 1299. naziva i »gospodarom [[srednjovjekovna bosanska država|čitave Bosne]]«. Njegov brat [[Mladen I. Šubić Bribirski|Mladen I.]] je 1300. otišao u Napulj i otud doveo u Zagreb [[Karlo Robert|Karla Roberta]], sina Karla Martela iz dinastije [[Anžuvinci|Anjou]]. Uskoro su ga slavonski plemići otpremili u [[Ostrogon]] u Ugarskoj gdje je okrunjen za kralja krune sv. Stjepana, pa od 1301. do 1409. hrvatsko-ugarskim prijestoljem vladaju [[Hrvatski vladari#Anžuvinci|Anžuvinci]], podrijetlom Francuzi.
[[Datoteka:Zadarski mir.jpg|mini|Hrvatska nakon [[Zadarski mir|Zadarskog mira]]]]
Ta dinastija dala je dva snažna vladara, [[Karlo Robert|Karla Roberta]] (1301. – 1342.) i njegova sina [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovika I.]], (1342. – 1382.). Iako su Šubići Bribirski doveli Anžuvince na prijestolje, Karlo Robert je uz pomoć ostalih hrvatskih velikaša slomio moć bribirskih knezova koji su gotovo obnovili hrvatsku državu kao u doba hrvatskih narodnih kraljeva od 925. do 1089.

Poslije poraza i zatočenja bana [[Mladen II. Šubić Bribirski|Mladena II. Bribirskog]] (1322.) koji se titulirao kao ban Hrvata, Bosne, knez Zadra i princip Dalmacijepočela je jačati Bosna za [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana II. Kotromanića]] koji ju je kao vazal kralja Karla Roberta dobio na upravu. Stjepan je proširio svoju vlast na tada hrvatske zemlje: [[Završje, BiH|Završje]] (Livno, Duvno, Glamoč) i [[Zahumlje|Hum]] (s [[Neretvanska kneževina|Neretvanskom krajinom]]) i počeo širiti Bosnu na zapad što su kasnije nastavili [[Tvrtko]] i Osmanlije.

Za vladanja [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovika I.]] ojačala je hrvatsko-ugarska kruna i postala vodeća sila u srednjoj Europi. Najprije je Ludovik slomio moć hrvatskih velikaških obitelji ([[Nelipići|Nelipića]] i [[Šubići|Šubića Bribirskih]]), a zatim vodio tri rata protiv Venecije za hrvatsku obalu. [[Zadarski mir|Zadarskim mirom]] 1358. odbacio je Mlečane s istočne obale Jadranskog mora i uzeo u zaštitu [[Dubrovačka Republika|hrvatski Dubrovnik]], tada trgovačkog konkurenta Venecije. Ratovao je sa Srbima oko Huma, a zatim prisilio bosanskog vladara [[Tvrtko|Tvrtka I. Kotromanića]] da mu vrati krajeve koje je uzeo [[Stjepan II. Kotromanić]] ([[Završje, BiH|Završje]], [[Zahumlje|Hum]]). Ludovik je postao i kraljem Poljske pa se njegova vlast protezala od Baltičkog do Jadranskog mora.

=== Protukraljevski pokret u Hrvatskoj (1382. – 1432.) ===
{{glavni|Hrvatski vladari#Razne dinastije|Bosansko Kraljevstvo}}

[[Datoteka:Hrvoje Vukcic Hrvatinic.jpg|mini|160px|[[Hrvoje Vukčić Hrvatinić]]]]
Poslije [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovikove]] smrti (1382.) nastupilo je razdoblje feudalne anarhije, koja će potrajati četrdesetak godina. Protiv tzv. ženske vlade Ludovikovih nasljednika, koji također žele vladati centralistički, digli su se Hrvati, tri brata [[Ivan Horvat (ban)|Horvata]] i [[Ivan Paližna]] i počeli protucentralistički pokret uz pomoć bosanskog kralja [[Tvrtko I.|Tvrtka I.]] koji te borbe koristi za proširenje svoje vlasti. Međutim, to nastoje iskoristiti i Turci-[[Osmanlije]] koji se poslije poraza srpske vojske [[Bitka na Kosovu polju|na Kosovu 1389.]] sve više ubacuju u Bosnu, a s mora prijete Mlečani, koji žele poništiti [[Zadarski mir]] iz 1358. godine. 

Kad je ženidbom 1387. postao hrvatsko-ugarskim kraljem [[Žigmund Luksemburški|Sigismund (Žigmund) Luksemburgovac]], a 1391. umro [[Tvrtko I.]], zapravo obnovitelj stare hrvatske države, hrvatski otpor bio je osuđen na propast. Braću Horvate je potukao Žigmund kod [[Dobor]]a u Bosni 1394. i ponovno 1408. porazio bosansku vojsku na istom mjestu. Dinastičke borbe iskoristila je Venecija i 1409. kupila od pretendenta na prijestolje [[Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću|hrvatsko pravo na Dalmaciju]]. Uzalud je hrvatski velikaš [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić]] pozivao u pomoć Turke i pobijedio Žigmundovu vojsku 1415. kod Doboja u Bosni. Osmanlije su to iskoristile i prodrle prvi put čak do Celja u Štajerskoj pljačkajući putem čitavu Hrvatsku.

=== Osmanlijska opasnost i agresija (1433. – 1493.) ===
[[Datoteka:Pisanello 024b.jpg|mini|lijevo|100px|Kralj [[Žigmund Luksemburški]]]]
{{glavni|Jajačka banovina|Srebrenička banovina}}

Godine 1433. [[Žigmund Luksemburški|kralj Žigmund]] je shvatio da je velika opasnost zaprijetila njegovim kraljevinama i od Osmanlija i od [[Mlečani|Mlečana]]. Zato je ustrojio tri obrambena tabora – područja, prva u srednjoj Europi. Prvo, hrvatsko, koji je trebalo braniti Hrvatsku i Dalmaciju, drugo, slavonsko, prema rijeci Uni i treće, [[usora i Soli|usorsko]], za obranu sjeverne Bosne i Podunavlja. Bio je to začetak organizirane obrane prostora, koji će se u kasnijim stoljećima razviti kao [[Vojna krajina]], granica (Militärgrenze).
[[Datoteka:Rabenwappen.JPG|mini|140px|Hrvatska ([[Hrvatski_grb#Hrvatski_povijesni_grbovi|grb Dalmacije]]) u grbu kralja [[Matija Korvin|Matije Korvina]]]]
Od 1458. do 1490. Hrvatskom i Ugarskom vlada kralj [[Matijaš Korvin]], koji je sklopio s [[Hrvatski vladari#Bosanski kraljevi|bosanskim kraljevima]] savez protiv Osmanlija, a podržala ga je i Sveta Stolica. Međutim, u ljeto 1463. sultan [[Mehmed II.]] prodire u Bosnu, a kako joj Matijaš nije mogao tada pomoći, [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu|Bosna je »šaptom pala«]], tj. bez otpora. Već u jesen kralj Matijaš prodro je do [[opsada Jajca 1463.|Jajca]], oslobodio nekoliko gradova. Opet je obnovio obrambeni sustav, tzv. banovine, [[Jajačka banovina|Jajačku]] uz rijeku Vrbas i [[Srebrenička banovina|Srebreničku]] u istočnoj Bosni. U dolini Neretve Hrvatsku je branila utvrda [[Počitelj (Čapljina, BiH)|Počitelj]]. Budući da su Osmanlije već 1393. osvojile Bugarsku, 1453. [[Pad Carigrada|zauzele Carigrad]], 1459. Srbiju, na redu su tada bile [[Zahumlje#Hercegova zemlja|Hercegovina]], [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|Hrvatska i Ugarska]].

=== Stogodišnji hrvatsko-turski rat (1493. – 1593.) ===

{{glavni|Stogodišnji hrvatsko-turski rat|Krbavska bitka|Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću}}
[[Datoteka:Pocitelj23.jpg|mini|160px|desno|Ostaci [[Počitelj (Čapljina, BiH)|počiteljske]] tvrđave]]
U drugoj polovici 15. stoljeća nastavljaju se stalni napadaji Osmanlija iz [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu|okupirane Bosne]] prema Hrvatskoj. Njih, zapravo, vode pretežito domaći, islamizirani begovi od kojih su mnogi donedavno bili katolicima. Bio je to [[Stogodišnji hrvatsko-turski rat|stalni mali rat]] na granici koga vode Turska i Hrvatska. Tako su već [[1465.]] oni osvojili [[Stjepangrad|Blagaj]] na Buni, nekoć grad hrvatskih velikaša [[babonići|Babonića]] i sjedište hercega [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|Hrvoja Vukčića Hrvatinića]]. Godine 1471. zauzimaju [[Počitelj (Čapljina, BiH)|Počitelj na Neretvi]], a 1482. pada i [[Herceg-Novi]], posljednji slobodni dio Hercegovine. Uzalud je [[Nikola Iločki]], hrvatski velikaš imenovan za kralja Bosne (1471.), a kralj [[Matijaš Korvin]] 1480. prodro u Bosnu čak do Sarajeva. 
[[Datoteka:Hungarian post-Matthias succession wars (1490-94).jpg|mini|lijevo|120px|Osmanlijski prodori]]
U tim teškim vremenima Hrvati su uspjeli 1491. pobijediti tursku vojsku koja se vraćala s pohoda u Kranjskoj. Ali sve je izgledalo izgubljeno kad je hrvatsko plemstvo 1493. teško potučeno na [[Krbavska bitka|susjednom Krbavskom polju]]. Međutim, poraz Hrvata na Krbavi bio je najava i početak stogodišnjeg obrambenog rata u kome su Hrvati hrabro branili svaku stopu svoje zemlje. I dok su Osmanlije od 1453. do 1482. [[Pad Carigrada|osvojili Carigrad]], srušili [[Bizantsko Carstvo]] i pokorili brojne kraljevine, Hrvati su u stotinu godina izgubili pedesetak kilometara u dubini svoga prostora. Sačuvali su uski pojas svoje države koji su sami nazvali »ostatcima ostataka« nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva.

=== Na braniku srednje Europe – predziđe kršćanstva ===
[[Datoteka:Petar Berislavic 200807.jpg|mini|140px|Ban [[Petar Berislavić]]]]
{{glavni|Antemurale Christianitatis}}

[[Hrvatski sabor]] se 1494. sastao u hrvatskom gradu [[Bihać]]u i zamolio njemačko-rimskog cara [[Maksimilijan I., car Svetog Rimskog Carstva|Maksimilijana]] i papu [[Aleksandar VI.|Aleksandra VI.]] za pomoć u obrani, jer će se, u protivnom morati Hrvati iseliti ili nagoditi s Turcima. Pomoć koja je stizala nije bila dovoljna. Ali, rat je nastavljen, osobito kad je hrvatskim [[ban]]om postao [[Petar Berislavić]]. On je 1513. uz Papinu pomoć potukao tursku vojsku kod Dubice i tako dao nove nade. To je ponovio i 1518. kad je s vojskom prodro do [[Jajačka banovina|hrvatskog]] [[Jajce|Jajca]] i opskrbio ga živežom i streljivom. Isto je učinio i iduće godine, a 1519. je papa [[Lav X.]] dao Hrvatskoj častan naziv predziđa kršćanstva ([[Antemurale Christianitatis]]). Međutim, iduće godine je Berislavić, koga su nazivali ocem i braniteljem domovine, poginuo u turskoj zasjedi na »Vražjoj gori« (Plješivici).

=== Osmanlijska osvajanja i Mohačka bitka (1526.) ===
[[Datoteka:Mohačka bitka.jpg|mini|lijevo|160px|[[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|Hrvatska]] prije Mohačke bitke]]
{{glavni|Pad Beograda (1521.)|Mohačka bitka}}

Od 1521. do 1566. kad je vladao sultan [[Sulejman II.]] doživljavale su i Hrvatska i Ugarska najteže poraze u svojoj povijesti i redom gubile brojne gradove i pokrajine. Najprije je [[Pad Beograda (1521.)|1521. pao Beograd]], tada ugarski grad, nazvan slikovito »zlatnim ključem, Ugarske«, a također i Hrvatske i Slavonije. Osmanlije zauzimaju [[Srijem]], a njihove snage iz Bosne nadiru u Dalmaciju i osvajaju [[Knin]], [[Sinj]] i [[Skradin]].

Uzalud je 1522. knez [[Bernardin Frankopan]] Ozaljski u Nürnbergu molio pomoć od njemačkog državnog sabora, ona nije stizala. Godine 1525. njegov je sin [[Krsto I. Frankapan Brinjski|Krsto Frankopan]] posljednji put [[Jajačka banovina|spasio Jajce]] od pada u smionom pohodu kome se divila ondašnja Europa.
[[Datoteka:Battle of Mohács, Turkish miniature.jpg|mini|160px|[[Mohačka bitka]], [[minijatura (slikarstvo)|minijatura]]]]
Poslije Hrvatske na red je došla Ugarska. Sultan [[Sulejman II.]] poveo je glavninu svoje vojske preko Vukovara i Osijeka na sjever. Sagradili su poznati most na Dravi i preko njega usmjerili svoje napadaje prema habsburškom Beču. Kralj [[Ludovik II. Jagelović]] se slabo priredio za obranu, primio je samo pomoć iz Slavonije, a hrvatsku vojsku nije čekao, nego je ušao u boj i doživio 1526. [[Mohačka bitka|strahoviti poraz kod Mohača na Dunavu]]. Poslije te katastrofe, koja je značila slom Jagelovića i preustrojstvo [[hrvatsko-ugarsko kraljevstvo|hrvatsko-ugarskog kraljevstva]], Osmanlije su imale otvoren put prema Budimu i Beču. I [[Hrvati]] i Ugri su se nakon toga okrenuli svaki posebno za pomoć Europi. Prva na tom smjeru bila je habsburška Austrija iza koje je stajalo [[Sveto Rimsko Carstvo]], također pod [[Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva|Karlom V. Habsburškim]].

== Među zemljama Habsburške krune (1527. – 1790.) ==
{{glavni|Hrvatska pod Habsburzima}}
=== Izbor Habsburgovaca za hrvatske kraljeve (1527.) ===
[[Datoteka:Cetinska povelja.jpg|mini|lijevo|160px|[[:s:Cetinska povelja|Cetinska povelja]] Prvi [[Cetinski sabor|poznati primjer]] uporabe [[hrvatski grb|hrvatskog grba]]]]
{{glavni|Kraljevina Hrvatska pod Habsburzima|Habsburg|Cetinski sabor|Građanski rat u Hrvatskoj i Ugarskoj 1527. – 1538.|l1=Kraljevina Hrvatska|l4=građanski rat}}

Budući da je [[Mohačka bitka|kod Mohača]] poginuo i [[Hrvatski vladari#Razne dinastije|posljednji Jagelović]], [[Ludovik II. Jagelović|Ludovik II.]], kralj Ugarske i Hrvatske, a da je Habsburgovcima već prije bila obećana ta kruna, i da su oni bila jedina realna snaga koja je mogla kako-tako organizirati obranu, prirodno je bilo da ih Hrvati izaberu za svoje vladare. Osim toga, [[Habsburgovci]] su već i prije pomagali u obrani Hrvatske jer je preko nje bio otvoren put prema osvajanju [[Habsburške nasljedne zemlje|austrijskih nasljednih zemalja]] ([[Štajerska|Štajerske]], [[Kranjska|Kranjske]], [[Koruška|Koruške]]).
[[Datoteka:Hans Bocksberger der Aeltere 001.jpg|mini|90px|[[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinand I.]]]]
Zbog svega toga Hrvati na [[Cetinski sabor|Cetinu 1527.]] slobodnom voljom i nezavisno od Ugarske biraju za svoga kralja [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinanda I. Habsburgovca]], ali pod uvjetom da pomogne obranu Hrvatske i poštuje sve njene stare pravice i slobodu. Na taj način potvrđuju elemente svoje državnosti i status slobodnog kraljevstva. 

Međutim, dio slavonskog plemstva bira kao i dio ugarskog plemstva za svoga kralja erdeljskog vojvodu [[Ivan Zapolja|Ivana Zapolju]]. Zbog toga izbija [[Građanski rat u Hrvatskoj i Ugarskoj 1527. – 1538.|građanski rat]] koji će potrajati sve do Zapoljine smrti 1540. godine. Za to vrijeme [[Osmanlije]] iz Bosne su stalno napadali i zauzeli 1528. [[Jajce]] kao prvu crtu obrane Hrvatske, a 1532. kreće glavnina vojske prema Beču. Zaustavio ih je kod Kisega u zapadnoj Ugarskoj Hrvat [[Nikola Jurišić]]. Godine 1536. pada [[Požega]], glavni stup obrane Slavonije, a iduće godine i [[Klis]], dotad neosvojiva tvrđava u obrani južne Hrvatske, [[Dalmacija|Dalmacije]].

=== Između osmanlijske agresije i mletačke okupacije ===
[[Datoteka:StSaviourChurch-Dubrovnik1.jpg|mini|lijevo|140px|[[Crkva sv. Spasa u Dubrovniku]] iz 1520.]]
{{glavni|Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću|Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću|Dubrovačka Republika}}

Hrvati su u [[Habsburška Monarhija|Habsburškoj Monarhiji]] sačuvali svoju samoupravu, tj. [[Sabor]] kao predstavnika državno-pravne individualnosti hrvatskoga kraljevstva, [[ban]]a na čelu vlade, ali su u stalnim ratovima izgubili veliki dio svoga povijesnog, nacionalnog teritorija, osobito u istočnoj [[Slavonija|Slavoniji]] i [[Podunavlje|Podunavlju]], južnu [[Dalmacija|Dalmaciju]], [[Lika|Liku]], Krbavu i svoje bivše prijestolnice npr. [[Knin]]. [[Mletačka Republika|Venecija]] je zaposjela gradove [[Split]], [[Zadar]], [[Šibenik]] i druge pa je slobodan bio samo [[Dubrovačka Republika|Dubrovnik]], ali je i on 1526. morao priznati osmanlijsku vrhovnu vlast i plaćati godišnji danak. Hrvatska je tada, skupa s Ugarskom, bila predstraža, branič srednje Europe, a jedan dio njenog teritorija na granici bio je izuzet iz banske vlasti i od njega uređene obrambeni kordon prema [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu|okupiranoj Bosni]], nazvan [[Vojna krajina|Vojnom krajinom]], ili granicom pod izravnom vojničkom upravom iz [[Graz]]a i [[Beč]]a. 
[[Datoteka:Zara - porta della città.jpg|mini|180px|Zadarska [[Zadar#Spomenici_i_znamenitosti|kopnena vrata]] iz 1543.]]
Na stotine tisuća Hrvata odveli su Turci i prodali kao roblje na Istoku, isto tako je velik broj [[Hrvatsko iseljeništvo|Hrvata pobjegao]] u austrijske zemlje: u Ugarsku, Italiju, Češku pa i danas tamo žive njihovi ostatci kao [[Gradišćanski Hrvati|gradišćanski]], [[Hrvati u Mađarskoj|mađarski]], [[Hrvati u Slovačkoj|slovački]], [[Moravski Hrvati|moravski]], [[Hrvati u Rumunjskoj|rumunjski]] i [[Hrvati u Italiji|talijanski]] ([[Moliški Hrvati|Molise]]) [[Hrvati]]. Na njihova ognjišta su najprije [[Osmanlije]], a zatim generali Vojne krajine naselili na tisuće neslavenskih [[Vlasi|Vlaha]]-stočara i mali broj Srba. Tako je Hrvatska izgubila i dijelove teritorija i vise od polovice svog stanovništva. Bivši dijelovi hrvatskog teritorija pripadali su tada trima velesilama toga doba, [[Habsburška Monarhija|habsburškoj Austriji]], zatim dio koji su zauzeli Osmanlije i obalni pojas na kom su gospodarili Mlečani. Dakle, hrvatski državni teritorij bio je pod upravom [[Carigrad]]a, [[Venecija|Venecije]] i [[Beč]]a, koji je putem svojih generala upravljao [[Vojna krajina|Vojnom krajinom]], ali je Hrvatskoj ipak priznavao status kraljevine.

=== Nastavak Stogodišnjeg rata – Sigetska bitka (1566.) ===
[[Datoteka:SenjNehajgrad0.jpg|mini|lijevo|140px|[[Tvrđava Nehaj]], vojna utvrda [[senj]]skih uskoka]]
{{glavni|Hrvatski vladari#Habsburgovci (1527. – 1918.)|Bitka kod Sigeta}}

Habsburgovci su skupili veliku vojsku i 1537. nastojali osloboditi Slavoniju, ali je njihov vojskovođa [[Ivan Katzianer]] teško potučen kod [[Gorjani|Gorjana]]. Osmanlije nastavljaju prodore i do 1552. osvajaju [[Moslavina|Moslavinu]], [[Virovitica|Viroviticu]], [[Čazma|Čazmu]] i dolaze do najzapadnije točke, do rijeke [[Česma (rijeka)|Česme]]. Tu se granica stabilizirala. Hrvati podižu za obranu utvrdu [[Sisak]], a na moru se u [[Senj]]u utvrđuju [[uskoci]] koji su napustili [[Klis]].
[[Datoteka:Oton Ivekovic, Nikola Subic Zrinski.jpg|mini|100px|[[Nikola Šubić Zrinski]]]]
Godine 1556. su Turci-[[Osmanlije]] zauzeli [[Hrvatska Kostajnica|Kostajnicu]], nazvanu vratima Hrvatske. Hrvatska u idućih dva desetljeća gubi [[Banovina|Banovinu]] i umjesto Une posljednja crta obrane prelazi na Kupu gdje dominira utvrda Sisak.

U tim protuturskim ratovima svu težinu borbe nosili su hrvatski plemići i velikaši, poglavito [[Knezovi Zrinski|Zrinski]], [[Frankopani]], [[Erdődy]]ji i drugi. Oni su svojom upornošću i junaštvom često iznenađivali i tursku i austrijsku stranu i postizali zapažene pobjede koje su davale snagu za nove borbe. Međutim, junački otpor [[Nikola Šubić Zrinski|Nikole Šubića Zrinskog]] u [[Siget (Sigetski kotar, Mađarska)|Siget]]u (u Ugarskoj) kada je [[Bitka kod Sigeta|1566. zadržao i iscrpio]] golemu osmanlijsku silu i spasio [[Beč]], zadivio je tadašnju Europu. Stoga je dobio laskavi naziv »hrvatskog Leonide«, a danas ga i [[Hrvati]] i [[Mađari]] smatraju svojim [[Nikola Šubić Zrinjski (opera)|nacionalnim junakom]].

=== Ostaci ostataka i slom Osmanlija kod Siska (1593.) ===
{{glavni|Seljačka buna|Bitka kod Siska}}
[[Datoteka:Ostaci ostataka.jpg|mini|lijevo|160px|Ostaci ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva]]
[[Datoteka:Oton Ivekovic, Smaknuce Matije Gupca (na trgu ispred crkve sv. Marka u Zagrebu).jpg|mini|160px|''Smaknuće [[Matija Gubec|Matije Gupca]]'', [[Oton Iveković]]]]
Godine 1573. na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu zbog povećanje renti i terora [[Franjo Tahi|Franje Tahija]], izbila je [[seljačka buna]] pod vodstvom [[Matija Gubec|Matije Gupca]], koja je ugušena u krvi.

Bosanski sandžak-beg [[Ferhad-paša Sokolović|Ferhad paša]] počeo je s osvajanjem krajeva između Une i Kupe i u porječju rijeke Gline. Pobijedio je kod Budačkog 1575. pa 1577. zauzeo hrvatske gradove – utvrde: [[Velika Kladuša|Kladušu]], Ostrožac i [[Utvrda Zrin|Zrin]], a [[Opsada Gvozdanskog 1577. – 1578.|odmah zatim i Gvozdansko]]. To je upravo onaj prostor koji se najviše usjekao u [[središnja Hrvatska|središnju Hrvatsku]] u smjeru [[Karlovac|Karlovca]] koji je za obranu odmah zatim podignut. U hrvatskim rukama ostao je u pozadini još samo [[Bihać]] s okolicom.
[[Datoteka:Nadgrobna ploča bana Tome Bakača Erdödyja ZG Katedrala.jpg|mini|100px|[[Toma Erdődy]]]]
Ipak, od 1584. je i hrvatska vojska dobila nekoliko bitaka i najavila konac osmanlijske osvajačke plime. Kad je 1580. [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu|Bosna]] postala [[Bosanski pašaluk|pašalukom]], Osmanlije se nastoje proširiti i dalje na hrvatsko tlo. To je pokušao islamizirani [[Hasan-paša Predojević]], koji je odlučio zauzeti [[Sisak]], tada ''ključ Hrvatske''. Najprije je osvojio [[Bihać]], a zatim podigao na Kupi novu [[Petrinja|Petrinju]], da bi zaobišao Sisak. Preostalih 16.800 km<sup>2</sup> teritorija nazvano je »ostacima ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva« (reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae). 

Ipak, Predojević nije uspio uzeti [[Sisak]] ni 1592., ni 1593., nego je, naprotiv, doživio sa svojom velikom vojskom [[Bitka kod Siska|katastrofalan poraz]] na ušću Kupe u Savu, na ''sisačkom otoku''. Bila je to dotad najveća pobjeda kršćanske vojske i ''godina propasti'' za Turke-[[Osmanlije]], poglavito islamizirane Bošnjane, a najveći uspjeh hrvatskog [[ban]]a [[Toma Erdődy|Tome Erdődyja]] koga je slavila čitava katolička Europa. [[Sisak]] je tada spasio srednju Hrvatsku, poglavito [[Zagreb]] od osvajanja i presijecanja njena teritorija.

=== Postanak Hrvatsko-slavonske Vojne krajine (16. st.) ===
[[Datoteka:Sisak Fortress.jpg|mini|lijevo|140px|Sisačka [[Bitka kod Siska|tvrđava]]]]
{{glavni|Vojna krajina|Hrvatska vojna krajina|Slavonska vojna krajina}}

Za obranu Hrvatske i Slavonije od stalnih osmanlijskih upada ustrojene su kapetanije u [[Senj]]u, [[Ogulin]]u, [[Bihać]]u, [[Hrastovica|Hrastovici]], [[Žumberak|Žumberku]], [[Ivanić-Grad|Ivaniću]], [[Križevci]]ma i [[Koprivnica|Koprivnici]] i tako je pokriveno područje od mora do Drave. Dok su Hrvati za obranu utvrdili Sisak, Habsburgovci su za te svrhe izgradili [[Karlovac]] (1579.). Sve kapetanije u Hrvatskoj uskoro su se uredile kao Karlovačka ili [[Vojna krajina|Hrvatska krajina]], a u Slavoniji kao [[Varaždin]]ska [[Vojna krajina|krajina]]. Njihovu upravu i financiranje preuzeli su izravno [[Habsburgovci]], a njihovi generali su upravljali njima iz Graza, a kasnije iz Beča. Bio je to čitav niz, pravi sustav vojničkih utvrda, stražarnica (čardaka) koje su imale obrambenu, ali i dojavnu službu. Isto je uređeno i u južnoj Ugarskoj i Erdelju.
[[Datoteka:Renaissance star-shaped fortress in Karlovac, Croatia (designed in 1774).jpg|mini|100px|[[Karlovac]]]]
Između Hrvatske i Slavonske krajine, u Pokuplju, ostavljen je pojas utvrda pod izravnom vlašću hrvatskog [[ban]]a pa je stoga nazvan Banskom krajinom ili danas [[Banovina|Banovinom]]. Kasnije su tu postojale pukovnije ili regimente [[Glina (grad)|Glina]] i [[Petrinja]]. Osnovni problem Vojne krajine bilo je financiranje, naoružavanje, ali i naseljavanje pustih područja. Budući da je vojničko-krajiška uprava ta područja izuzela, točnije otela iz vlasti hrvatskog [[Sabor]]a i bana, ona je od kraja 16. i tijekom 17. stoljeća tu naselila [[Vlasi|Vlahe]] kojima je morala dati neke privilegije, npr. 1630. tzv. [[Vlaški statuti|Vlaški zakon]] za Varaždinsku krajinu. Vlasi, koji su bili nomadi, [[pravoslavlje|pravoslavne vjere]], često su se bunili, a austrijska ih je uprava koristila i za pritisak na Hrvate koji su nastojali sačuvati svoja staleška prava. Budući pokušaji s prelaskom Vlaha na [[grkokatolici|grkokatoličku]] vjeru nisu uspjeli (unija), te da se oni nisu uklopili u hrvatsko društvo, ostali su, strano tijelo na području hrvatske države.

=== Urota i smaknuće Zrinskog i Frankopana (1671.) ===
[[Datoteka:Zrinski petar pismo.jpg|mini|lijevo|100px|[[:s:Oproštajno pismo Petra Zrinskog Ani Katarini Zrinskoj|Oproštajno pismo Zrinskog]]]]
{{glavni|Žitvanski mir|Opsada Novog Zrina|Vašvarski mir|Zrinsko-frankopanska urota}}

Poslije turskog poraza pod Siskom nastavljen je dugogodišnji rat između Habsburgovaca i Osmanlija u kome su djelatno sudjelovali i Hrvati pod svojim banovima. Prvi put su kršćanske snage održale ravnotežu, izborile nekoliko pobjeda, a [[Žitvanski mir|Žitvanskim mirom 1606.]] Hrvatskoj su vraćeni [[Čazma]], [[Petrinja]] i [[Moslavina]]. Počelo je povlačenje Bošnjana i regresija osmanlijskih napadaja. Bio je to, ujedno, znak [[Vlasi]]ma, koji su dotada masovno sudjelovali u njihovim pohodima, da napuste stranu koja je počela gubiti i počnu brojnije seliti na kršćansku, habsburšku stranu, na hrvatski povijesni prostor.
[[Datoteka:Petru Zrinskom i Krsti Frankopanu odrubljene su glave u Beckom Novom Mjestu 30.4.1671. god.jpg|mini|180px|[[Zrinsko-frankopanska urota|Smaknuće Zrinskog i Frankopana]]]]
[[Datoteka:zrinski_frankopan_macevi.jpg|mini|100px|lijevo|Mačevi, kojima su pogubljeni]]
Zatišje na istočnoj granici iskoristili su [[Habsburgovci]] za ratove u Europi gdje su morali [[Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu|sudjelovati hrvatski plemići, vojnici i krajišnici]], u [[Tridesetogodišnji rat|Tridesetogodišnjem ratu]] od 1618. do 1648. godine. Tu su se istaknuli posebice [[Knezovi Zrinski|braća Zrinski]], tada najmoćniji hrvatski velikaši i hrvatski banovi. Oni su, kao i čitava Hrvatska, zahtijevali ofenzivu na istoku i vraćanje još uvijek okupiranih hrvatskih prostora, poglavito poslije poraza Turaka kod sv. Gotharda 1664. Tada su Habsburgovci, kao pobjednici, sklopili nepovoljan mir s [[Osmansko Carstvo|Osmanskim Carstvom]]. 
[[Datoteka:Hrvaška-Valvasor.jpg|mini|220px|Hrvatska na [[Janez Vajkard Valvasor|Valvasorovom]] zemljovidu iz 1689. godine]]
Budući da je [[Vašvarski mir|mir u Vašvaru]] potpisan bez znanja i sudjelovanja Hrvata bio je to povod braći Zrinskima da se povežu s ugarskim velikašima i pruže otpor nezakonitim i centralističkim postupcima Habsburgovaca. Zato su zatražili pomoć od Francuske, Poljske, Venecije, Turske, ali su bili iznevjereni, proglašeni [[Zrinsko-frankopanska urota|uskoro i zavjerenicima]], a 1671. su ban [[Petar Zrinski]] i knez [[Fran Krsto Frankopan]], koji su na vladarevu riječ došli u Beč, smaknuti u [[Bečko Novo Mjesto|Bečkom Novom Mjestu]] (Wiener Neustadt) kao veleizdajice, a njihova golema imanja su opljačkana i zaplijenjena. Bio je to slom glasovitih hrvatskih velikaša, ujedno i kraj njihova roda.

=== Oživjela Hrvatska i mir u Srijem. Karlovcima (1699.) ===
[[Datoteka:Negotiation of the peace of Karlowitz.jpg|mini|lijevo|160px|[[Mir u Srijemskim Karlovcima]]]]
{{glavni|Mir u Srijemskim Karlovcima|Kraljevina Slavonija}}

[[Osmanlije]] su posljednji put 1683. skupile golemu vojsku i [[Opsada Beča 1683.|opkolile Beč]], ali su ga ovaj put spasili Poljaci. Turska vojska se povlačila u neredu, a za njom su nastupili Austrijanci, Mađari, Hrvati i drugi. Počeo je veliki rat za oslobođenje u kojem je sudjelovao čitav hrvatski narod pa je u idućih 15 godina oslobođena čitava [[Slavonija]], [[Banovina]], [[Lika]], Gacka i Krbava. Pojedini su vojskovođe izveli prodore do Sarajeva u Bosni, te čak do Skopja, ali su se morali povući zbog francuskih napadaja na habsburške posjede u Njemačkoj. Unutar bivših osmanlijskih posjeda buknuli su ustanci pokorenih naroda, brojnih [[hajduci|hajdučkih]] družina, a izvana je napredovala hrvatska i carska vojska. 
[[Datoteka:Oživjela Hrvatska.gif|mini|Oživjela Hrvatska ([[Pavao Ritter Vitezović|Croatia rediviva]]) nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699.]]
U tim borbama istaknuli su se u Slavoniji franjevac [[Luka Ibrišimović]] i u Lici svećenik [[Marko Mesić]]. Oni su vodili ne samo ustanak, nego okupljali i naseljavali narod na oslobođena područja. Prema prvom povoljnom, zapravo pobjedničkom, [[Mir u Srijemskim Karlovcima|miru u Srijemskim Karlovcima 1699.]] oslobođena je čitava Ugarska. Hrvatska vojska je vratila okupirani dio Slavonije i [[Srijem]]a, kao i prije spomenuti banovinsko-lički prostor. Hrvatska, koja je osmanlijskim osvajanjima privremeno izgubila četiri petine svoga povijesnog teritorija povećala se tada za više nego dvostruko i imala oko 40.000 km<sup>2</sup>. Istodobno su brojni muslimani i islamizirani katolici kao i grko-istočni [[Vlasi]] pobjegli u Bosnu i Hercegovinu, a otud je više desetaka tisuća katolika-Hrvata, tzv. [[Šokci|Šokaca]] prešlo Savu i naselilo se u Slavoniji i Podunavlju. Unatoč tome što je [[Mletačka Republika|Venecija]] kao sudionik rata [[Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću|uspjela proširiti]] posjede na štetu hrvatskih povijesno-etničkih teritorija u [[Dalmacija|Dalmaciji]], ipak se prihvatilo mišljenje sudionika zbivanja [[Pavao Ritter Vitezović|Pavla Rittera Vitezovića]] kako je to bila »oživjela Hrvatska« (Croatia rediviva).

=== Pragmatička sankcija (1712.), prosvij. apsolutizam ===
{{glavni|Hrvatska pragmatička sankcija|Trenkovi panduri|Prosvijećeni apsolutizam}}
[[Datoteka:Kaiserin Maria Theresia (HRR).jpg|mini|lijevo|120px|[[Marija Terezija]]]]

Budući da [[Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva|Karlo VI. Habsburški]] nije imao muškog potomka postojala je mogućnost podjele njegove države. U želji da to spriječi, nastojao je osigurati prijestolje svojoj kćerki [[Marija Terezija|Mariji Tereziji]]. U tome je dinastiji pomogao [[Hrvatski sabor]], koji je donio akt nazvan [[Hrvatska pragmatička sankcija|Pragmatičkom sankcijom]] kojom, nezavisno od Ugarske, priznaje žensku lozu na prijestolju. Tim činom su [[Hrvati]], kao i 1102. i 1527. istupili samostalno, kao kraljevstvo i svojom voljom, a ne silom, izabrali vladara. Tome su se protivili Ugri smatrajući da to mogu samo oni učiniti i u ime Hrvata. Međutim, ipak su 1715. morali priznati kako se Ugarski sabor ne može miješati u poslove Hrvatskog sabora.
[[Datoteka:Hrvatsko-slavonska Vojna krajina.gif|mini|180px|Hrvatsko-slavonska [[Vojna krajina]]]]
[[Datoteka:Franz von der Trenck 1711 1749 Oberst.jpg|mini|lijevo|120px|Barun [[Franjo Trenk]]]]
[[Marija Terezija]] je vodila [[austrijski nasljedni rat]] protiv Pruske u kojem su se [[Trenkovi panduri|istaknuli Hrvati]] pod vodstvom baruna [[Franjo Trenk|Franje Trenka]], a zatim i [[Sedmogodišnji rat]]. U oba rata sudjelovali su djelatno hrvatski krajišnici. Kako bi izvukla iz [[Vojna krajina|Vojne krajine]] što više vojnika, Marija Terezija je tijekom nasljednog rata (1746.) dala reformirati [[Vojna krajina|hrvatsko-slavonsku Vojnu granicu]] (krajinu) i preustrojila ih na pukovnije i satnije. Morala je po povijesnom pravu vratiti od Osmanlija oslobođenu Slavoniju pod vlast Hrvatskog sabora i bana (1745.) i obnoviti starodrevni [[Trojedna_Kraljevina_Hrvatska,_Slavonija_i_Dalmacija#Teritorijalna_podjela|hrvatski županijski sustav]].

U unutarnjoj politici Marija Terezija je nastojala provesti mjere tzv. [[prosvijećeni apsolutizam|prosvijećenog apsolutizma]], ali je provodila i nasilnu centralizaciju, nije sazivala hrvatski niti ugarski sabor i upravljala je, kao i njezin sin [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Josip II.]], patentima ili privremenim naredbama. Iako je učinila mnogo na području školstva, gospodarstva, pa i uvela urbare putem kojih se uređuju i olakšavaju kmetske feudalne obveze ipak Hrvatski sabor nije prihvaćao habsburšku centralizaciju i [[germanizacija|germanizaciju]], pogotovo u doba [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|njena sina Josipa II.]] (1780. – 1790.).

== Povezivanje s Kraljevinom Ugarskom (1790.) ==
{{glavni|Kraljevina Ugarska}}
[[Datoteka:Anton von Maron 006.png|mini|100px|Kralj [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Josip II.]]]]
Poslije desetogodišnje centralizacije, [[germanizacija|germanizacije]] i apsolutizma [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Josipa II.]] koji je nastojao stvoriti europsku i [[Austrijsko Carstvo|njemačku Austriju]] i negirati sva staleška prava i Hrvatske i Ugarske, odlučili su Hrvati na svom saboru da se što čvršće povežu s Ugrima i tako zajednički pruže otpor tim nastojanjima iz Beča. Posljedica toga je zajednička vlada na koju su [[Hrvati]] prenijeli dio svojih prava sve dok se ne oslobode i od [[Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću|Osmanlija]] i [[Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću|Venecije]] te tako ujedine sve hrvatske zemlje (1790.). Bio je to privremeni potez koga su u Ugarskoj iskoristili i htjeli uskoro Hrvatskoj nametnuti svoj jezik, zakone i upravu. Otada počinje politička borba Hrvata na dvije strane: protiv [[mađarizacija|mađarskog hegemonizma]] i [[germanizacija|austrijskog centralizma]] i germanizacije. Hrvatski se narod našao u tjesnacu između Beča i Pešte i tako će uglavnom biti sve do sloma austrijske carevine (od 1867. [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarske Monarhije]]) 1918. godine.

=== Propast Venecije (1797.) i Dubrovnika (1806.) ===

{{glavni|Hrvatske zemlje pod francuskom vlašću|Ilirske pokrajine|Kraljevina Dalmacija}}

[[Datoteka:Ilirske pokrajine.gif|mini|lijevo|120px|[[Ilirske pokrajine]]]]
[[Datoteka:Marmontov dekret.JPG|mini|140px|[[Auguste Marmont|Marmontov]] dekret o [[Dubrovačka_Republika#Kraj_Republike|ukinuću Dubr. Republike]]]]

Poslije [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]] počeli su [[Napoleonski ratovi]], koji su zahvatili i Hrvatsku. U njima je 1797. [[Mletačka Republika|nestalo Venecije]], a njene posjede na istočnoj obali Jadranskog mora uzela je Austrija, pa su se tako pod vlašću iste krune ujedinile [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Hrvatska i Slavonija]] s [[Kraljevina Dalmacija|Dalmacijom]]. Francuzi su te krajeve 1805. oteli od Austrije, a 1809. su u novom ratu zaposjeli još i Hrvatsku južno od Save i tu stvorili tzv. [[Ilirske provincije]] koje su postojale do 1813. godine. 

[[Napoleon]]ova vojska ušla je 1806. u Dubrovnik da bi ga zaštitila od pljačke Rusa i Crnogoraca, a 1808. proglasila da je [[Dubrovačka Republika]] prestala postojati. Iza poraza Napoleona svi su ti krajevi, skupa s [[Boka kotorska|Bokom kotorskom]] ušli u sastav Austrije pa su se tako gotovo sve hrvatske zemlje našle u sastavu iste – habsburške krune.

=== Hrvatski narodni preporod (1830. – 1848.) ===
{{glavni|Hrvatski narodni preporod|Ilirski pokret}}
[[Datoteka:Vlaho Bukovac, Hrvatski preporod (svecani zastor Hrvatskog narodnog kazalista u Zagrebu).jpg|mini|''Hrvatski preporod'', [[Vlaho Bukovac]]]]
Pod utjecajem slabljenja feudalnog društva poslije [[francuska revolucija|Francuske revolucije]], ali i zbog pritisaka germanizacije i mađarizacije te unutarnjeg razvoja, bogate kulture i državnopravne tradicije, Hrvati su od 1830. do 1848. ubrzali svoj [[Hrvatski narodni preporod|narodni preporod]]. Zahvaljujući nastojanjima [[Ljudevit Gaj|Ljudevita Gaja]], a osobito [[Janko Drašković|Janka Draškovića]], te predradnjama zagrebačkog biskupa [[Maksimilijan Vrhovac|Maksimilijana Vrhovca]], Hrvati su normirali svoj književni jezik i pismo, pokrenuli novine, moderne časopise, ustrojili nacionalne ustanove, odbacili službeni latinski, nisu prihvatili nametani njemački i mađarski jezik i od 1847. uzeli u službenu uporabu samo svoj – [[hrvatski jezik]]. Na taj način su okupili oko Zagreba sve hrvatske zemlje, utjecali na preporod Hrvata u Dalmaciji, [[Hrvatski narodni preporod u Istri|Istri]], [[Hrvatski narodni preporod u Bosni i Hercegovini|Bosni i Hercegovini]] i Bačkoj. Slovenci su djelomice prihvatili ideje [[ilirski pokret|ilirskog pokreta]], ali su Srbi odbacili i neutralno ilirsko ime i istupali samo pod srpskim imenom i idejom o stvaranju samostalne Srbije, a uskoro i tzv. [[velika Srbija|Velike Srbije]] na račun Bosne, Hercegovine, Hrvatske, Bugarske, Makedonije i Albanije.

=== Revolucija (1848.), neoapsolutizam (do 1860.) ===   
[[Datoteka:Jelačićeva Hrvatska.gif|mini|180px|Jelačićeva ujedinjena [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija#Pozadina|Hrvatska]]]]

{{glavni|Hrvatska u Revoluciji 1848.|Zahtijevanja naroda|Josip Jelačić|Hrvatski sabor 1848.|Revolucija u Mađarskoj 1848.}}
[[Datoteka:Flag of Croatia (Josip Jelačić).JPG|mini|lijevo|[[Zastava_Republike_Hrvatske#Povijesne_hrvatske_zastave|Prva službena uporaba]] hrvatske zastave]]
[[Datoteka:Prijelaz_vojske_1848.jpg|mini|Prijelaz banske vojske [[Revolucija u Mađarskoj 1848.|preko Drave 1848.]]]]
[[Datoteka:Dragutin Weingärtner, Hrvatski sabor 1848. god.jpg|mini|lijevo|''[[Hrvatski sabor 1848.]]'', Weingärtner]]
[[Datoteka:Ivan Zasche, Portret bana Josipa Jelacica.jpg|mini|100px|[[Josip Jelačić]]]]
[[Revolucija u Mađarskoj 1848.|Revolucija 1848.]] zahvatila je i [[Habsburška Monarhija|Habsburšku Monarhiju]], posebice Beč, Ugarsku i Hrvatsku. Hrvatski narod je donio svoja »[[Zahtijevanja naroda|Zahtijevanja]]«, zapravo politički program, a za bana je postavljen pukovnik [[Josip Jelačić]]. On je prekinuo sve odnose s Ugarskom, poglavito odbacio onu odluku o zajedničkoj vladi iz 1790., ukinuo kmetstvo, ustrojio samostalnu hrvatsku vladu. Na prijetnje iz Mađarske počeo se spremati za obranu zemlje. Budući da je [[Josip Jelačić|Jelačić]] bio hrvatski [[ban]], krajiški zapovjednik, a kako je imenovan za guvernera Rijeke i Dalmacije, oko njega se okupila čitava Hrvatska.

U Ugarskoj je [[Revolucija u Mađarskoj 1848.|izbila revolucija]] koja nije priznavala ni jedan drugi narod osim Mađara, a oružjem su zaprijetili [[Hrvati]]ma pa je to dovelo i do zbližavanja Hrvata i Srba u južnoj Ugarskoj (Bačkoj). Uskoro je izbio pravi rat između Hrvata i Mađara, ali tek nakon neuspješnih pregovora i uz suglasnost bečkog dvora. Jelačić je s hrvatskom vojskom prešao Dravu, vratio hrvatsko [[Međimurje]], a potom stupio na ugarsko tlo, ali je poslije nekoliko bitaka morao ratovati i za obranu dvora i Austrije.

Kada je uz pomoć Rusa slomljena mađarska revolucija, novi vladar [[Franjo Josip I.]] je [[Bachov apsolutizam|proglasio apsolutizam]] koji je nametnut svim austrijskim nasljednim zemljama ali i Hrvatima koji su pomagali Habsburgovcima kao i Mađarima koji su digli revoluciju. Za postojanja apsolutizma [[Josip Jelačić|Jelačić]] je i dalje ostao banom i nastojao koliko je bilo moguće pomoći Hrvatskoj na gospodarskom području i odvajanju [[Zagrebačka biskupija|hrvatske katoličke biskupije]] od ugarske crkvene uprave. [[Zagreb]] tada postaje jedinstveni grad i kao [[Zagrebačka nadbiskupija|nadbiskupsko sjedište]] postaje glavni grad i integracijsko središte svih [[Hrvat]]a.

== U Austro-Ugarskoj Monarhiji (1868. – 1918.) ==
{{glavni|Hrvatska u Austro-Ugarskoj}}

=== Hrvatsko-ugarska nagodba (1868.) i Trojednica ===
[[Datoteka:Ante Starčević crop.jpg|mini|lijevo|120px|[[Ante Starčević]]]]
[[Datoteka:CoA Croatia and Zagreb (St. Marko Church).jpg|mini|Najpoznatiji prikaz grba [[Trojednica|Trojednice]] (lijevo) na krovu [[Crkva sv. Marka u Zagrebu|crkve sv. Marka]] u [[Zagreb]]u]]
{{glavni|Hrvatski sabor 1861.|Hrvatski sabor 1865. – 1867.|Hrvatsko-ugarska nagodba|Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Kraljevsko hrvatsko domobranstvo}}

Poslije poraza Austrije 1859. u Italiji, vladar je morao ukinuti apsolutizam, vratiti ustavno stanje, a unutar [[Habsburška Monarhija|Monarhije]] sve se više raspravljalo o centralizmu ili federalizmu. [[Hrvatski sabor 1861.|Godine 1861.]] sazvan je [[Hrvatski sabor]] koji je zahtijevao sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, tj. čitave [[Trojednica|Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije]]. Sabor je odbio ulazak u bečko [[Carevinsko vijeće]], a time i moguću nagodbu s Austrijom i opet se približio Ugarskoj, ali pod uvjetom da priznaju teritorijalnu cjelokupnost i ravnopravnost Hrvatske. Tada se prvi put pojavljuju moderne političke stranke, prvi put je iznesena ideja o nezavisnoj hrvatskoj državi ([[Ante Starčević]], [[Eugen Kvaternik]]). Isto tako su prvi put istupili i Srbi zahtijevajući podjelu državnog suvereniteta s [[Hrvati]]ma, te svoje ime za jezik, svoje pismo, ćirilicu kao službeno i drugo.
[[Datoteka:Rijecka krpica HDA 300109.jpg|mini|100px|[[Hrvatsko-ugarska nagodba|Nagodba]] [[:s:Hrvatsko-ugarska nagodba|(tekst)]]]]
Poslije novog poraza u [[Austrijsko-pruski rat|ratu protiv Italije i Pruske 1866.]], Austrija se kao centralistička država morala ustrojiti kao dvojna monarhija: podijeliti na Austriju i Ugarsku, odnosno službeno [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarsku]]. Budući da su Hrvati imali svoja stoljetna prava, državnopravnu individualnost i status kraljevine, morali su se Hrvati i Mađari 1868. posebno nagoditi. Tada je izdan poseban akt zvan [[Hrvatsko-ugarska nagodba]], kojom se Hrvatima priznaje državnopravna posebnost i autonomni unutarnji poslovi (uprava, sudstvo, školstvo, vjerski poslovi) te posebni državni simboli i vojska ([[Kraljevsko hrvatsko domobranstvo|domobranstvo]]). Iako Hrvati nisu bili time zadovoljni, takav status u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]] nije imao ni jedan drugi narod (npr. Česi, Poljaci, Rumunji).

=== Sjedinjenje Vojne krajine s Hrvatskom (1881.) ===
{{glavni|Rakovička buna|Trojednica#Doba modernizacije|Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj}}
[[Datoteka:Oton Ivekovic, Rakovicka pogibja (smrt Eugena Kvaternika).jpg|mini|lijevo|''[[Rakovička buna|Rakovička pogibija]]'', [[Oton Iveković]]]]
[[Datoteka:Ban Ivan Mažuranić.jpg|mini|140px|[[Ivan Mažuranić]]]]
[[Datoteka:Hrvatska u Austro-Ugarskoj.gif|mini|lijevo|Hrvatske zemlje u Austro-Ugarskoj, [[Hrvatska i Slavonija]] u [[translajtanija|Translajtaniji]], [[Markgrofovija Istra|Istra]] i [[Kraljevina Dalmacija|Dalmacija]] u [[cislajtanija|Cislajtaniji]]. [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|Bosna i Hercegovina]] je bila austro-ugarski [[kondominij]].]]
Iako [[Hrvatsko-ugarska nagodba]] nije bila sasvim povoljna poglavito na području gospodarstva, poreza i prometa, ipak je zemlja [[Trojednica#Doba modernizacije|napredovala i modernizirala]] se u doba bana pučanina i reformatora [[Ivan Mažuranić|Ivana Mažuranića]] (1873. – 1880.). U to doba je [[Austro-Ugarska]] dobila na [[Berlinski kongres|Berlinskom kongresu]] [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|protektorat u Bosni i Hercegovini]] (1878.) pa se tako čitav [[hrvati|hrvatski narod]] našao u jednoj državi. Kada je 1881. ukinuta [[Vojna krajina|Vojna krajina ili granica]], vraćeni su njeni dijelovi po povijesnom pravu matici zemlji Hrvatskoj čije je upravno, političko i kulturno središte bio [[Zagreb]]. Međutim, [[Dalmacija]], [[Boka kotorska]] i [[Istra]] bile su i dalje u [[Cislajtanija|austrijskom dijelu]] Monarhije, a [[Rijeka|Rijekom]] kao lukom i [[Međimurje]]m upravljala je Ugarska, iako je [[Hrvatski sabor]] radio na ujedinjenju svih hrvatskih zemalja. Tako je ostalo sve do raspada Austro-Ugarske.
[[Datoteka:Županijski sustav u Hrvatskoj i Slavoniji.gif|mini|[[Trojednica#Teritorijalna podjela|Županijski sustav]] u Trojednoj Kraljevini nakon sjedinjenja [[vojna krajina|Vojne krajine]]]]
Sjedinjenjem [[Vojna krajina|Vojne krajine]] 1881. povećao se broj [[Srbi u Hrvatskoj|Srba u Hrvatskoj]]. To su bili potomci [[Hrvatska povijest#Između osmanlijske agresije i mletačke okupacije|spomenutih Vlaha-stočara]] koji su za turske agresije naseljavani u hrvatskim zemljama, a tijekom 19. stoljeća su zbog iste [[pravoslavlje|grkoistočne]] vjere prihvatili [[Srbi|srpsku nacionalnu]] pripadnost. Oni su zahtijevali podjelu suvereniteta s Hrvatima, te kulturnu i političku autonomiju. Jedan njihov dio, na poticaj iz Srbije, radio je na odvajanju bivših teritorija Vojne krajine i na njenom sjedinjenju s [[Kraljevina Srbija|Kraljevinom Srbijom]]. 

Bio je to dobro poznati [[Velika Srbija|velikosrpski program]] u koji su oni osim dijelova Hrvatske uključivali Bosnu i Hercegovinu, [[Kneževina Crna Gora|Kneževinu Crnu Goru]], Makedoniju itd. Ta politička i osvajačka nastojanja Srba i Srbije, nazvana i tzv. srpskim pitanjem, dugo su bila uzrokom nestabilnosti.

=== U trokutu između Beča, Budimpešte i Beograda ===
{{glavni|Južnoslavenska ideja|Narodna stranka|Hrvatsko državno pravo|Stranka prava|Trojednica#Héderváryjevo doba (1883. – 1903.)|Posjet kralja Franje Josipa Zagrebu 1895.|Spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu 16. listopada 1895.|l6=Posjet Franje Josipa Zagrebu|l7=spaljivanje mađarske zastave 1895.}}
[[Datoteka:Strossmayer 1861 Litho.JPG|mini|80px|lijevo|[[Strossmayer]]]]
[[Datoteka:Živio kralj Vlaho Bukovac.JPG|mini|180px|''Živio kralj'', [[Vlaho Bukovac|Bukovac]]. Doček [[Franjo Josip|Franje Josipa]] [[Posjet kralja Franje Josipa Zagrebu 1895.|u Zagrebu 1895.]]]]
Poslije [[hrvatski narodni preporod|hrvatskog narodnog preporoda]] nastaju u Hrvatskoj političke stranke od kojih je najjača [[Narodna stranka]], koju vodi poznati biskup [[Josip Juraj Strossmayer]]. Ta stranka radi na prosvjetnom uzdizanju Hrvatske i okupljanju svih Južnih Slavena oko Zagreba na temelju tzv. [[južnoslavenska ideja|južnoslavenske ideje]] ili [[južnoslavenstvo|južnoslavenstva]]. Od 1861. postoji i [[Stranka prava]], koja je za [[Hrvatsko državno pravo|samostalnu hrvatsku državu]] i protiv nagodbe s Austrijom, Ugarskom ili Srbijom. U toj političkoj borbi u trokutu između [[Beč]]a, [[Budimpešta|Budimpešte]] i [[Beograd]]a i nastojanju oko ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u Hrvatskoj je jačala južnoslavenska ideja, koja je bila usmjerena na izlazak iz Austro-Ugarske i formiranje zajedničke države [[Južni Slaveni|Južnih Slavena]].

Konac 19. i početak 20. st. u Hrvatskoj je protekao u [[Trojednica#Héderváryjevo doba (1883. – 1903.)|protumađarskim istupima]] hrvatske oporbe, poput 1883. kad su u Zagrebu zbačeni nezakoniti mađarski grbovi i natpisi, a zatim je čitavu srednju Hrvatsku zahvatio [[Trojednica#Héderváryjevo doba (1883. – 1903.)|protumađarski narodni pokret]], koji je ugušila vojska. Godine 1895. [[Spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu 16. listopada 1895.|zagrebački su studenti spalili mađarsku trobojnicu]] kao simbol mađarizacije. To su ponovili 1903. i hrvatski seljaci kad je izbio drugi protumađarski narodni pokret i odstupio ban mađarizator grof [[Károly Khuen-Héderváry|Khuen-Héderváry]]. Budući da su [[Srbi u Hrvatskoj|lokalni Srbi]] u [[Zagreb]]u u svom glasilu »Srbobran« objavili pamflet u kome su navijestili Hrvatima rat do uništenja, izbile su u Zagrebu 1902. i prve protusrpske demonstracije.

=== Politika novog kursa-prema Beogradu (1903.) ===
{{glavni|Narodni pokret 1903. godine|Politika novog kursa|Riječka rezolucija|Zadarska rezolucija|Hrvatsko-srpska koalicija}}
{{Dvostruka slika|left|Ante Trumbić.jpg|84|Frano Supilo rat.jpg|94|[[Ante Trumbić]]|[[Frano Supilo]]}}
Drugi i [[narodni pokret 1903. godine]] aktualizirao je neriješeno [[hrvatsko pitanje]] u dvojnoj [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]]. Njega su podržavali [[Hrvati]] iz Dalmacije i Istre koji su bili u sastavu Austrije, a priključili su im se Slovenci i drugi slavenski narodi u Monarhiji. U toj akciji potpore Hrvatskoj istaknuli su se hrvatski političari iz Dalmacije, poglavito [[Frano Supilo]] i [[Ante Trumbić]]. Oni su 1905. pokrenuli tzv. politiku »novog kursa«, koja je predviđala okupljanje svih oporbenih stranaka, kako Srba u Hrvatskoj i Dalmaciji, tako i Mađara u Ugarskoj i Talijana u [[Austro-Ugarska|Monarhiji]]. Potkraj 1905. sastali su se u Rijeci hrvatski oporbeni političari i objavili [[Riječka rezolucija|Riječku rezoluciju]], a odmah zatim i srpski političari objavljuju u Zadru svoju [[Zadarska rezolucija|Zadarsku rezoluciju]]. Oni podržavaju [[politika novog kursa|politiku »novog kursa«]], ali zahtijevaju priznanje Srba kao konstitutivnog naroda. 

Odmah zatim oblikuje se [[Hrvatsko-srpska koalicija]], koja dobiva većinu na izborima (1906.). Najuglednija ličnost Koalicije bio je Hrvat [[Frano Supilo]], ali njega vještom i lukavom politikom potiskuje hrvatski Srbin [[Svetozar Pribićević]], koji radi u suradnji sa srbijanskom vladom u Beogradu i usmjerava Koaliciju prema zajedničkoj državi sa Srbijom.

=== Hrvatska u Prvom svjetskom ratu (1914 – -1918.) ===
[[Datoteka:Prijelaz kod batara.JPG|mini|lijevo|[[Kraljevsko hrvatsko domobranstvo|Prijelaz domobrana]] preko Drine 1914.]]
{{glavni|Hrvatska u Prvom svjetskom ratu|Predložak:Hrvatska u Prvom svjetskom ratu}}

[[Kraljevina Srbija|Srbija]] je izašla kao pobjednica u [[balkanski ratovi|Balkanskim ratovima]] (1912. – 1913.), znatno proširila svoj teritorij i odmah nakon obračuna s Turskom i Bugarskom planirala [[Sarajevski atentat]], koji je bio povod [[Prvi svjetski rat|I. svjetskom ratu]] 1914. godine. Srbija je u početku uspješno ratovala uzduž Drine, a onda je 1915. okupirana i morala se s vojskom povući skupa s Crnom Gorom na otok Krf i u Grčku odakle je 1917. sa zapadnim saveznicima krenula u proboj solunskog bojišta, zatim oslobađanje svog teritorija i osvajanje (gotovo bez otpora) [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|Bosne i Hercegovine]], dijelova Hrvatske i Austro-Ugarske.
[[Datoteka:Krfska.jpg|mini|Sastavljači [[Krfska deklaracija|Krfske deklaracije]], 20. srpnja 1917. Potpisali su ju [[Ante Trumbić|Trumbić]] i [[Nikola Pašić|Pašić]].]]
Većina oporbenih političara sa [[Frano Supilo|Supilom]] i [[Ante Trumbić|Trumbićem]] na čelu pobjegla je 1914. u Italiju, Francusku, Englesku i ustrojila tzv. [[Jugoslavenski odbor]] za [[Hrvatska_u_Prvom_svjetskom_ratu#Hrvatsko_pitanje_u_doba_Prvog_svjetskog_rata|oslobađanje Južnih Slavena u Austro-Ugarskoj]] i za suradnju sa Srbijom. Zbog zastupanja federalizma u novoj državi napustio je Odbor Supilo i uskoro umro. Srbijanski predsjednik vlade [[Nikola Pašić]] želio je stvoriti proširenu, zapravo [[Velika Srbija|Veliku Srbiju]] i centralističku monarhiju. Trumbić je bio popustljiv u nadi da će se najprije stvoriti nova država, a zatim odrediti njeno unutarnje uređenje.

[[Austro-Ugarska]] sastavljena od brojnih naroda raspala se poslije izgubljenog rata 1918. na sastavne dijelove. Italija, pobjednica u ratu, imala je tajni [[Londonski sporazum]] iz 1915. koji joj daje pravo na dijelove hrvatske jadranske obale. Zato je trebalo nešto brzo poduzeti da se onemoguće osvajački apetiti Italije, ali i Srbije.

== U monarhističkoj Jugoslaviji (1918. – 1941.) ==
{{glavni|Hrvatska u prvoj Jugoslaviji}}
=== Država SHS, potom Kraljevstvo SHS (1918.) ===
[[Datoteka:Sabor 29.10.1918..JPG|mini|lijevo|[[Država Slovenaca, Hrvata i Srba|Hrvatski sabor]], 29. listopada 1918.|226x226px]]
{{glavni|Država Slovenaca, Hrvata i Srba|Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji#Kraljevstvo SHS|l2=Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca}}

[[Raspad Austro-Ugarske|O prekidu]] svih državno-pravnih odnosa s [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom]] mogao je donijeti odluku samo [[Hrvatski sabor]] kao nositelj povijesnog suvereniteta Hrvatske. On je to i učinio 29. listopada 1918. i tako je nastala prijelazna [[Država Slovenaca, Hrvata i Srba]] SHS sa središtem u Zagrebu. Ona je sa zapada bila ugrožena od [[Kraljevina Italija|Italije]], koja kao pobjednica zahtijevala hrvatsku jadransku obalu. S druge strane, s vojskom napreduje [[Kraljevina Srbija|pobjednička Srbija]], zaposjeda [[Kraljevina Crna Gora|saveznicu Crnu Goru]], [[Vojvodina|južnu Ugarsku]] i predlaže ujedinjenje u centralističku monarhiju sa srpskom dinastijom [[Karađorđevići|Karađorđevića]]. 
[[Datoteka:Ujedinjenje SHS.gif|mini|220x220px|[[:s:Hrvatska na mučilištu/Adresa »Narodnog vijeća SHS«|Ujedinjenje]], 1. 12. 1918.]]
Vodstvo Države SHS kojoj su na čelu bili Srbin iz Hrvatske [[Svetozar Pribićević]] i Slovenac [[Anton Korošec]] pristaje na sjedinjenje i 1. prosinca 1918. proglašavaju u Beogradu [[Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca]] sa središtem u Beogradu. Ujedinjenje su pratili i veliki prosvjedi u Zagrebu ([[Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918.|prosinačke žrtve]]). Italija je kao jedna od sila pobjednica od 1918. do 1924. uzela Hrvatima (i Slovencima) [[Istra|Istru]], najveću hrvatsku luku [[Rijeka|Rijeku]], dotad glavni grad Dalmacije [[Zadar]] i otoke ([[Cres]], [[Lošinj]], [[Lastovo]] i dr.).

=== Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1921.) ===
{{glavni|Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji#Kraljevina SHS|l1=Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca}}
[[Datoteka:Bundesarchiv Bild 183-2010-0420-502, Stefan Radic, cropped.jpg|mini|lijevo|191x191px|[[Stjepan Radić]]]]
Bila je to nasilna odluka koju nije nikada prihvatio [[Hrvatski sabor]] i nije odobrila većina hrvatskog naroda. Nova država bila je nedemokratska monarhija s prevlašću Beograda, Srbije i njihove dinastije u kojoj svim nesrpskim narodima nisu priznata nacionalna prava. Takvo je centralističko ustrojstvo ozakonjeno [[Vidovdanski ustav|Vidovdanskim ustavom]] iz 1921., kojim je država dobila novo ime, [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca]]. 

Nesrpskim narodima su odmjeravani veći porezi, financijski se najviše ulagalo u Srbiju, a sve vlade, ministri, generali bili su (oko 90 % njih) [[Srbi]] i [[Crnogorci]]. Dok se u prvoj Jugoslaviji provodi [[Jugounitarizam|unitarizacija]] i [[srbizacija]], u Istri, Rijeci, Zadru na djelu je nasilna, totalna [[talijanizacija]] od 1922. i fašizacija kojoj su prvi otpor pružili baš istarski Hrvati ([[Labin]], Praština). 

Kada su se 1927. protiv Beograda ujedinili [[Hrvati]] i neki [[Srbi u Hrvatskoj|hrvatski Srbi]] i oformili Seljačko-demokratsku koaliciju ([[Stjepan Radić|Radić]]-[[Svetozar Pribićević|Pribićević]]) bio je to poticaj da se u skupštini, u Beogradu [[Atentat u Narodnoj skupštini 1928.|ubiju vođe hrvatskog naroda]] s tribunom [[Stjepan Radić|Stjepanom Radićem]] na čelu 1928. godine. Vodstvo HSS-a preuzima [[Vladko Maček]].

=== K. Jugoslavija (1929.), Banovina Hrvatska (1939.) ===
[[Datoteka:Vladko Maček.jpg|mini|184x184px|[[Vladko Maček]]]]
{{glavni|Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji#Kraljevina Jugoslavija|Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji#Banovina Hrvatska|l1=Kraljevina Jugoslavija|l2=Banovina Hrvatska}}

Iduće godine proglašena je izravna [[Šestosiječanjska diktatura]] [[Aleksandar I. Karađorđević|kralja Aleksandra]]. Država je dobila novo ime, [[Kraljevina Jugoslavija]]. Upravno je podijeljena na 9 banovina s ciljem da u što više njih bude srpska većina. Hrvatski je teritorij podijeljen na [[Savska banovina|Savsku]] i [[Primorska banovina|Primorsku banovinu]], a Hrvatskoj su oduzeti istočni [[Srijem]], [[Dubrovnik]] i [[Boka kotorska]]. Počeli su masovni progoni i pokolji Hrvata, pa su neki pobjegli u inozemstvo i utemeljili hrvatsku oslobodilačku organizaciju. Bili su to [[Ustaše]], kojima je glavni cilj bio rušenje Kraljevine Jugoslavije, zapravo srpske države i stvaranje slobodne Hrvatske. Njihov vođa bio je [[Ante Pavelić]]. Za rušenje te države bili su tada i [[KPJ|komunisti]].
[[Datoteka:Banovina Hrvatska kotari.jpg|mini|lijevo|160px|[[Banovina Hrvatska]]]]
Odnosi u zemlji promijenili su se poslije [[Aleksandar_I._Karađorđević#Atentat|atentata na kralja Aleksandra]] 1934. koga su izveli [[VMRO|makedonski revolucionari]] uz pomoć hrvatskih ustaša u Marseillesu. Kraljevina Jugoslavija se uskoro odvaja od politike francuske i versailleske Europe, skreće prema fašizmu, a unutar zemlje sve se više progone i ubijaju Hrvati. 

[[Hrvatska seljačka stranka]] dobiva sve više glasača i 1939. prisilila je beogradsku vladu da dopusti osnivanje [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]], kojoj je vraćena autonomija i djelomice atributi državnosti, koju je izgubila ujedinjenjem 1918. Banovina je nastala spajanjem dotadašnje [[Savska banovina|Savske]] i [[Primorska banovina|Primorske banovine]], uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina ([[Brčko]], [[Derventa]], [[Dubrovnik]], [[Fojnica]], [[Gradačac]], [[Ilok]], [[Šid]] i [[Travnik]]). Bilo je to »[[Vladko Maček|mačekovsko]] rješenje hrvatskoga pitanja« i korak prema federalizaciji države, ali je sve onemogućio [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|II. svjetski rat]], koji je tada započeo.

==Građanski rat u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.)==
[[Datoteka:Hrvatski narod-naslovnica,proglašenje NDH.jpg|mini|140px|[[s:Proglašenje NDH|Proglašenje NDH]] u ''[[Hrvatski narod (Zagreb)|Hrvatskom narodu]]''.]]
{{glavni|Drugi svjetski rat u Jugoslaviji}}
=== Nezavisna Država Hrvatska (1941.) ===
{{glavni|Travanjski rat|Nezavisna Država Hrvatska|Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini|l3=Drugi svjetski rat u BiH}}

[[Kraljevina Jugoslavija|Jugoslavija]] je 25. ožujka 1941. pristupila [[Trojni pakt|Trojnom paktu]], ali je uskoro uz pomoć Engleske izveden puč u Beogradu kojim je taj pristup poništen. To je bio povod [[nacistička Njemačka|Njemačkoj]] da uz pomoć svojih saveznika ([[Kraljevina Italija|Italija]], [[Ugarska|Mađarska]], Bugarska) napadne i u [[travanjski rat|12 travanjskih dana rata]] slomi, a odmah zatim podijeli Jugoslaviju. Od Hrvatske, Bosne i Hercegovine stvorena je [[Nezavisna Država Hrvatska]] (NDH), koju su pomagale spomenute države, osobito Italija, koja je sebi [[Guvernatorat Dalmacija|uzela veliki dio hrvatske morske obale]], više otoka i gradova, a Mađarska [[Međimurje]]. Vlast su u NDH imali [[ustaše]], [[Fašizam|fašistička]] i [[Ultranacionalizam|ultranacionalistička]] organizacija te njihov vođa [[Ante Pavelić]]. Iako su bili manjina u Hrvatskoj u početku njihove vlasti su imali potporu dijela hrvatskog naroda, koja je brzo i izgubljena nakon [[rapalski ugovor|prodaje Dalmacije]]. Većina, koja nije htjela suradnju sa [[Sile Osovine|silama Osovina]] je pripala [[Hrvatska seljačka stranka|Hrvatskoj seljačkoj stranci]] [[Vladko Maček|Vladka Mačeka]], koja je ostala neutralna.

=== Federalna Država Hrvatska (1943.) ===
{{glavni|Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj|AVNOJ|ZAVNOH|Federalna Država Hrvatska}}
[[Datoteka:Third session of ZAVNOH.JPG|mini|lijevo|180px|[[Andrija Hebrang (otac)|Andrija Hebrang]] govori na [[Treće zasjedanje ZAVNOH-a|Trećem zasjedanju]] [[ZAVNOH]]-a.]]
Druga strana ljudi koji nisu htijeli suradnju sa silama Osovina su bili [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizani]], ideloški [[KPH|komunisti]]. Borba protiv fašizma je u Hrvatskoj već počela [[22. lipnja]] [[1941.]] kada je osnovn [[Prvi sisački partizanski odred|prvi partizanski odred]] u [[Sisak|Sisku]].  U čije su redove polako ulazili [[Hrvati]] i [[Srbi u Hrvatskoj|hrvatski Srbi]] i [[1943.|1943]].su utemeljili svoju komunističku, ali [[Federacija|federalno]] utemeljenu državu u okviru buduće Jugoslavije ([[AVNOJ]], [[ZAVNOH]]). Ustaška vlast brzo je gubila potporu naroda jer se kompromitirala progonima Srba, Židova, Roma ali i političke disidente. ([[Sabirni logor Jasenovac|logori Jasenovac]], [[Koncentracijski logor Stara Gradiška|Stara Gradiška]] i dr.)  
[[Datoteka:1944 Yugoslavia liberated territories.jpg|mini|160px|Oslobođeni teritorij (crvena)]]
Poslije [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]] [[1943.|1943]]. hrvatski narod masovno odlazi u [[NOVJ|partizane]], poglavito u Dalmaciji, Istri, Hrvatskom primorju i zaleđu koje je dotad nadzirala Italija, pa Hrvatska uz [[Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini|Bosnu i Hercegovinu]], te Sloveniju postaje središtem antifašističke borbe. U Srbiji do [[1944.|1944]]. vlast drže kolaboracionisti vlada i četnici. Tada uz pomoć Rusa, [[Tito]]vi partizani oslobađaju [[Beograd]] i počinju završne borbe za Hrvatsku i Sloveniju (u proljeće [[1945.|1945]].).

=== Bleiburški pokolj i križni put (1945.) ===
{{glavni|Bleiburška tragedija}}
[[Datoteka:Bleiburg column.jpg|mini|lijevo|[[Bleiburška tragedija|Povlačenje vojske NDH]] i naroda, [[Bleiburg (grad)]]]]
Nakon poraza NDH pri završetku rata, veliki broj ustaša, četnika, antikomunista i veći broj civila koji su im bili u pratniji su pokušali pobjeći preko Austrijske granice, nadajući se da bi predajom britanskim snagama dobili utočište. Nakon reparijacije u [[Bleiburg (grad)|Bleiburgu]], britanske snage su jedinice izručeile partizanima pod kojima je dio ubijen ili su umrli od iznemoglosti tijekom dugih [[Marševi smrti|marševa smrti]], a dio je umro kasnije u radnim logorima od raznih bolesti i loših uvjeta života. 

== U socijalističkoj Jugoslaviji (1945. – 1991.) ==
[[Datoteka:General map of yugoslavia (1945-1991) (HR labels).png|mini|Detaljna karta [[SFRJ|druge, Titove Jugoslavije]]]]
{{glavni|Hrvatska u drugoj Jugoslaviji}}
=== Narodna Republika Hrvatska (1945. – 1966.) ===
{{glavni|Narodna Republika Hrvatska}}
[[Datoteka:Kardinal Alojzije Stepinac.jpg|mini|lijevo|120px|[[Alojzije Stepinac|Kardinal Stepinac]]]]
Komunisti su obećali hrvatskom i drugim pokorenim narodima da će poslije rata imati svoje države u [[Demokratska Federativna Jugoslavija|federativnoj Jugoslaviji]]. Doista, 1945. godine proglašena je [[Federativna Narodna Republika Jugoslavija]], u njoj [[Narodna Republika Hrvatska|Hrvatska]] i druge republike, ali nacionalno pitanje nije bilo riješeno. Umjesto demokracije postojala je diktatura uske partijske grupe s [[Josip Broz Tito|Josipom Brozom Titom]] na čelu. 

U vojsci, policiji, diplomaciji dominirali su Srbi i Crnogorci, prohrvatski komunisti bili su odstranjeni ili likvidirani, npr. [[Andrija Hebrang (otac)|Andrija Hebrang]], svaka demokratska odluka bila je suspendirana, [[katoličanstvo u Hrvatskoj|Katolička crkva]] progonjena, a zagrebački nadbiskup [[Alojzije Stepinac]] osuđen na robiju. Hrvatska kao gospodarski razvijenija bila je teško eksploatirana u korist [[SR Srbija|Srbije]]. Zabranjena je uporaba čistog [[hrvatski jezik|hrvatskog jezika]], ukinute su brojne nacionalne institucije, a puna ravnopravnost nacija postojala je samo formalno.

=== Hrvatsko proljeće, MASPOK (1966. – 1971.) ===
[[Datoteka:Deklaracija.jpg|mini|110px|[[:s:Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracija]]]]
{{glavni|Hrvatsko proljeće}}

Kad je [[Tito]] 1966. odstranio iz političkog života [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]], Srbina, koji je bio nositelj prikrivenog velikosrpskog programa, ohrabrili su se hrvatski intelektualci, pokrenuli u okviru [[Matica hrvatska|Matice hrvatske]] javni prosvjed protiv nametanja srpskog jezika, i objavili ''[[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]]'' 1967. koju su potpisale sve najvažnije hrvatske nacionalne institucije i javni djelatnici, a među njima i najugledniji hrvatski pisac lijeve orijentacije [[Miroslav Krleža]]. Deklaracija je naišla na najoštriju osudu partijskih vođa i organizacija, ali je postigla svoj cilj. Pokreću se novi listovi i časopisi koji zahtijevaju više slobode, demokracije, čiste račune u gospodarstvu, pa čak i članstvo Hrvatske kao države u [[Ujedinjeni narodi|Ujedinjenim narodima]]. Čitav taj pokret koji je nazivan »[[Hrvatsko proljeće|Hrvatskim proljećem]]« ili partijski »masovnim pokretom« (MASPOK), napokon naišao je na odjek i u prohrvatski orijentiranim članovima [[KPJ|Komunističke partije]]. 
[[Datoteka:Savka, Tripalo i Tito.gif|200px|mini|lijevo|[[Savka Dabčević-Kučar]] i [[Miko Tripalo]] s [[Tito|Josipom Brozom Titom]] 1968. godine]]
Protiv tih zahtjeva istupili su uglavnom [[Srbi u Hrvatskoj|hrvatski Srbi]], ortodoksni komunisti, tzv. [[Jugoslaveni]] s Titom i [[Vladimir Bakarić|Vladimirom Bakarićem]] na čelu i silom slomili »Hrvatsko proljeće« potkraj 1971. Na sastanku u [[Karađorđevo|Karađorđevu]], 2. prosinca 1971. osuđen je »hrvatski nacionalizam«, zatim cjelokupno vodstvo [[KPH|Komunističke partije Hrvatske]] ([[Savka Dabčević-Kučar]], [[Miko Tripalo]] i dr.) prisiljeni su na odstup. Počelo je odmah uhićenje, zatvaranje, proganjanje tisuća Hrvata. Mnogi su morali pobjeći u inozemstvo. Smijenjeno je na tisuće [[Hrvat]]a u kulturnim, znanstvenim pa i gospodarskim institucijama, a Matica hrvatska je raspuštena, tobože kao nacionalistička ustanova. Stoga je sastanak šefova Komunističke partije u Karađorđevu dobio naziv [[Sječa Hrvatske u Karađorđevu|»sječa« hrvatskih kadrova]]. Tamnice su bile pune, a neki intelektualci su odležali u njima i do 10 godina ([[Marko Veselica]] i dr.) Neke je Hrvate poubijala [[UDBA]] (tajna policija) u inozemstvu ([[Bruno Bušić]]).

=== Socijalistička Rep. Hrvatska (1971. – 1990.) ===
[[Datoteka:Josip_Broz_Tito_1971.png|mini|Iako je 10. najveći ubojica 20. stoljeća, nadimak »[[Josip Broz Tito|najveći sin]]« najbolje opisuje [[Tito|Tita]] kao najmoćniju ličnost u hrvatskoj povijesti.]]
{{glavni|Hrvatska šutnja|Socijalistička Republika Hrvatska}}

Tito i Centralni komitet Partije izvršili su čišćenja i u Srbiji i Sloveniji, ali to nije imalo tako drastičan karakter kao u Hrvatskoj. Počela je tzv. »[[hrvatska šutnja]]«. Provodio se teror prema Hrvatima kao političkim neprijateljima koji su željeli samo poštenije odnose unutar Jugoslavije. Progoni Hrvata izazvali su val [[Velika Srbija|velikosrpskog]] raspoloženja i [[kroatofobija|demonizaciju svega hrvatskog]]. To je shvatio [[Josip Broz Tito]] do koga su došli podaci o srbizaciji [[JNA|Jugoslavenske narodne armije]], diplomacije, uopće sve politike gdje se odlučivalo. Zbog toga je inicirao donošenje [[Ustav SFRJ|Ustava iz 1974.]] u koji su ušli ustavni amandmani iz 1971. Po tom Ustavu su uvedeni paritetni odnosi između republika, konsenzus u odlučivanju, a [[SAP Kosovo|Kosovo]] i [[SAP Vojvodina|Vojvodina]], dotad pokrajine, dobile su gotovo status republika. [[Socijalistička Republika Hrvatska]] definira se u tom Ustavu kao država i samoupravna zajednica. Ipak, bilo je to mrtvo slovo na papiru sve dok je živio Tito do 1980., a onda se sve više počelo raspravljati o odnosima među republikama i o potrebi stvarnog federalizma, čak i konfederalizma.

=== Konačan raspad Jugoslavije (1981. – 1991.) ===
[[Datoteka:Flag of SFR Yugoslavia.svg|mini|lijevo|[[zastava Kraljevine Jugoslavije|Zastava prve Jugoslavije]] je nastala obrtanjem [[hrvatska zastava|hrvatske trobojnice]], a u [[zastava SFRJ|drugoj Jugoslaviji]] na zastavu je dodana [[crvena zvijezda|crvena petokraka zvijezda]], simbol socijalizma]]
{{glavni|Raspad SFRJ}}

Najveći problem druge, [[SFRJ|Titove Jugoslavije]] bilo je tzv. kosovsko pitanje. [[SAP Kosovo|Kosovo]], pokrajina u okviru Srbije, gdje je broj albanskog pučanstva dosegao gotovo 90 posto, zahtijevalo je posebnu republiku, a najradikalniji dio i odcjepljenje. Srpsko, komunističko vodstvo sa [[Slobodan Milošević|Slobodanom Miloševićem]] na čelu to ne dopušta, nego na velikoalbanski nacionalizam i separatizam odgovara oživljavanjem velikosrpskih, četničkih programa s parolom: "Svi Srbi u jednoj državi". Na tome je od 1986. radila [[Srpska akademija nauka i umetnosti]] (SANU), a od 1987. i Miloševićevi komunisti i [[Srpska pravoslavna crkva]]. 
[[Datoteka:Yugoslavia ethnic map.jpg|mini|140px|Etnička karta [[SFRJ|Jugoslavije]]]]
Najprije su ukinute autonomije pokrajina Kosova i Vojvodine ([[Antibirokratska revolucija]]), zatim je za to pridobiveno i vodstvo [[SR Crna Gora|Crne Gore]], a 1989. kad se na Kosovu slavila 600. obljetnica [[Bitka na Kosovu polju|srpskog poraza protiv Osmanlija]], Slobodan Milošević je otvoreno najavio velikosrpski program koji će Srbija uz pomoć Crne Gore i Jugoslavenske narodne armije ostvariti milom ili silom. Dakle, bile su otada ugrožene i dvije zapadne republike, tj. [[SR BiH|Bosna i Hercegovina]] gdje je živjelo oko jedne trećine Srba i [[SRH|Hrvatska]] gdje je taj broj bio oko 12 posto. Najava velikosrpskog programa, koja je bila ujedno i prijetnja dotadašnjoj višenacionalnoj Jugoslaviji, zbila se upravo u doba rušenja [[Berlinski zid|Berlinskog zida]], sloma komunizma u istočnoj Europi, te početka [[Raspad SSSR-a|raspada višenacionalnih država]] kakve su bile [[SSSR]] i [[Čehoslovačka]] 1989.
<!-- 
== Domovinski rat i Tuđmanova Hrvatska (1990. – 2000.) ==
{{glavni|Domovinski rat|Tuđmanova Hrvatska}}
=== Prvi slobodni višestranački izbori (1990.) ===
[[Datoteka:Emblem of the Croatian Democratic Union.svg|mini|lijevo|[[HDZ]] je bio sveopći narodni pokret 1990.]]
{{glavni|Hrvatska demokratska zajednica|Franjo Tuđman|14. izvanredni kongres SKJ|Hrvatski parlamentarni izbori 1990.|Dan Hrvatskoga sabora|Božićni ustav}}

Progoni i likvidacije Hrvata u [[SFRJ|socijalističkoj Jugoslaviji]] poslije »[[hrvatsko proljeće|Hrvatskog proljeća]]« 1971. sve su više dovodili do spoznaje da će se Hrvatska moći normalno razvijati samo u konfederalnoj Jugoslaviji, a oni najdalekovidniji su smatrali da je moguća i samostalna i neovisna Hrvatska, dakle izvan sastava Jugoslavije. [[hrvatsko iseljeništvo|Hrvati su u inozemstvu]], rasuti po čitavom svijetu, imali brojnu emigraciju iz 1945., zatim ekonomsku emigraciju iz 60-ih i 70-ih godina, te, napokon, tisuće onih koji su pobjegli ili bili prognani 1971. i nakon toga. Među njima je bilo mnoštvo istaknutih intelektualaca, poduzetnika, političara, književnika koji su izdavali brojne časopise knjige o položaju Hrvatske u Jugoslaviji, o žrtvama [[Bleiburg]]a i [[križni put (1945.)|Križnog puta]] kao i teškoj diktaturi komunista od 1945. Organizirali su političke zborove, tražili saveznike pa čak ustrojavali i [[Hrvatsko revolucionarno bratstvo|vojničke postrojbe]].

U zemlji je radila skupina intelektualaca i političara koji su, s [[Franjo Tuđman|Franjom Tuđmanom]] na čelu, robijali, ali i djelovali, pisali, davali intervjue stranim dopisnicima, kakav je bio, onaj Tuđmanov iz 1981. koji je imao jak odjek u svijetu. Kad su im potkraj 80-ih godina vraćene putovnice, počela se povezivati domovinska i iseljena Hrvatska. Radilo se na Tuđmanovoj ideji o povijesnoj pomirbi svih Hrvata, tj. onih koji su tijekom [[drugi svjetski rat u Jugoslaviji|II. svjetskog rata]] bili sudionici [[antifašistički pokret u Hrvatskoj|antifašističkog pokreta]] ([[partizani]]) kao i onih koji su se borili u [[hrvatske oružane snage|hrvatskoj domovinskoj vojsci]] ([[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|domobrani]], [[ustaška vojnica|ustaše]]), odnosno njihovih potomaka.
[[Datoteka:Hrvatski povijesni muzej 27012012 Domovinski rat 20.jpg|mini|140px|Plakat HDZ-a [[Hrvatski parlamentarni izbori 1990.|za izbore]]]]

Kad je poslije razlaza u Saveznoj skupštini u Beogradu omogućeno stranačko organiziranje i najavljeni demokratski izbori 1989., ustrojene su u Hrvatskoj i dvije prve politicke stranke: [[Hrvatska socijalno-liberalna stranka]] (HSLS) i [[Hrvatska demokratska zajednica]] (HDZ) koju je vodio [[Franjo Tuđman]].
Gotovo istodobno sukobili su se komunisti Srbije i Crne Gore na jednoj i svih drugih republika druge Jugoslavije na drugoj strani, pa su [[SKH|hrvatski]] i slovenski sudionici napustili Beograd i Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije ([[14. izvanredni kongres SKJ]]). Budući da je [[SKJ|Savez komunista]] bio dotada idejni i politički diktator u zemlji, bio je to znak za [[raspad SFRJ|raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije]]. Ona su ubrzano počela razilaziti po svojim povijesnim, republičkim i nacionalnim savovima.
[[Datoteka:Flag of Croatia.svg|mini|lijevo|[[Zastava Republike Hrvatske]]]]
U proljeće 1990., kad se Savez komunista Jugoslavije raspao, održani su [[Hrvatski parlamentarni izbori 1990.|prvi demokratski izbori]] u kojima je u Hrvatskoj velikom većinom pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) s Franjom Tuđmanom na čelu. Pobijedila je zato što je imala državotvorni i antikomunistički program, tj. za cilj [[hrvatsko državno pravo|stvaranje samostalne hrvatske države]], stoljetne težnje Hrvata i vraćanje na demokratsko društvo. U spomen na 30. svibnja 1990., dan konstituiranja prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora, slavio se [[Dan državnosti (Hrvatska)|Dan državnosti]], do 2000. godine. Danas je to [[Dan Hrvatskoga sabora]]. 

U prosincu 1990. donesen je [[Ustav Republike Hrvatske]] (tzv. »[[Božićni ustav]]«).

=== Velikosrpska pobuna (1990.) i agresija (1991.) ===
[[Datoteka:Referendum.jpg|mini|180px|Plakat [[Referendum o hrvatskoj samostalnosti|referenduma o hrvatskoj samostalnosti]], 19. svibnja 1991.]]
{{glavni|Balvan revolucija|SAO Krajina|Referendum o hrvatskoj samostalnosti|Domovinski rat}}

Na pregovorima jugoslavenskih republika Hrvati i Slovenci nudili su ostalima konfederalni sustav vlasti, ali su ga Srbi i Crnogorci odbili, uz neodlučnost Makedonije i [[SR BiH|Bosne i Hercegovine]]. Kada su Hrvati i Slovenci proglasili neovisne države, pobunili su se protiv tzv. separatizma tih republika poglavito radikalni Jugoslaveni, Srbi, Crnogorci, posebice velikosrpski nastrojeni, te tada opet obnovljeni, [[četnici]]. Dok su jugoslavenski orijentirani političari kao i vodstvo u Makedoniji i Bosni i Hercegovini smatrali kako će [[Jugoslavenska narodna armija]] (JNA) intervenirati u korist mira ona to nije mogla učiniti jer je dotada bila gotovo potpuno srbizirana, poglavito njen generalitet. Umjesto mirotvorca, ona se pretvorila u agresora [[desetodnevni rat|napavši u ljeto 1991.]] Republiku Sloveniju. To su učinili kako bi izazvali Hrvatsku da pomogne Sloveniji i time stupi u rat. Naime, [[Slovenija|Sloveniji]] bi ionako dali slobodne ruke, a imali bi u Beogradu povod za okupaciju Hrvatske i njen ostanak u Jugoslaviji.

[[Datoteka:Croatian War of Independence collage.jpg|mini|lijevo|Prizori iz [[domovinski rat|Domovinskog rata]]: [[Obrana Dubrovnika|Dubrovnik]], [[Bitka za Vukovar|Vukovar]], [[Operacija Miljevci|Miljevci]], [[Ovčara]], na cesti za [[Drniš]].]]
Kada [[Hrvatska]] nije upala u tu zamku, odlučili su je srušiti iznutra, uz pomoć Srba u Hrvatskoj i JNA. Godinama su tajno naoružavani Srbi i [[Jugoslaveni]] u Hrvatskoj, a od [[Teritorijalna obrana|Teritorijalne obrane]] u Hrvatskoj, JNA je otela oružje. Kad su bili uvjereni da je [[hrvati|hrvatski narod]] razoružan i neorganiziran, odlučili su otvorenu agresiju i za desetak dana pokoriti Hrvatsku.
Budući da se u svibnju 1991. godine [[referendum o hrvatskoj samostalnosti|većina naroda u Hrvatskoj odlučila na referendumu]] (94 %) za slobodnu i neovisnu Hrvatsku i da je [[Hrvatski sabor]] [[Dan državnosti (Hrvatska)|25. lipnja proglasio]] suverenu i samostalnu [[hrvatska|Republiku Hrvatsku]] počele su češće provokacije i napadi. 

U srpnju 1991. napadaju Hrvate, čine pokolje i spaljuju sela oko [[Vukovar]]a ([[Ćelije]], [[Erdut]], [[Dalj]]). Kako je već u kolovozu 1990. izbila [[Balvan revolucija|otvorena pobuna]] Srba u Kninu i potkraj prosinca proglašena [[SAO Krajina|Srpska autonomna oblast Krajina]], te da su u Hrvatsku sve masovnije stizale četničke dobrovoljačke jedinice iz Srbije, bio je to početak [[domovinski rat|agresije na Hrvatsku]].  Međutim, iako nenaoružan, hrvatski je narod (ali i nacionalne manjine) pružio žestok i neočekivan otpor, u hodu [[Hrvatska vojska|stvarao vojsku]], skupljao oružje, dobrovoljce iz zemlje i iseljeništva i mjesecima junački branio [[Vukovar]] ([[Bitka za Vukovar|pao 18. studenog]], postao simbol hrvatskog otpora), [[Osijek]], [[Vinkovci|Vinkovce]], [[Karlovac]], [[Zadar]], [[Bitka za Gospić|Gospić]], [[Obrana Dubrovnika|Dubrovnik]] i druge gradove i sela. Agresor je u bijesu i nemoći rušio i spaljivao hrvatska sela, crkve, čak i groblja, progonio, mučio, ubijao pučanstvo, ali je, iako do zuba naoružan, sve više gubio dah. 8. prosinca 1991. donesena je [[Dan neovisnosti (Hrvatska)|Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ]].

=== Međunarodno priznanje, rat u BiH (1992. – 1995) ===
=== Oslobodilačke akcije: Bljesak i Oluja (1995.) ===
=== Daytonski mir (1995.), Vijeće Europe (1996.) ===
=== Reintegracija hrvatskog Podunavlja (1998.) === -->

== Neovisna Hrvatska (od 1990.) ==
[[Datoteka:Franjo Tuđman.jpg|mini|lijevo|160px|[[Franjo Tuđman]]]]
{{glavni|Povijest neovisne Hrvatske}}
=== Tuđmanova Hrvatska (1990. – 1999.) ===
==== Neovisnost (1991.) ====
Potkraj 1980-ih [[Velika Srbija|srpski nacionalni pokret]] pod vodstvom [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]] nastojao je preurediti [[SFRJ|Jugoslaviju]] u formalnu federalnu ali centralistički uređenu državu (pokrenuo je tzv. [[antibirokratska revolucija|antibirokratsku revoluciju]], kojom su rušena republička i pokrajinska vodstva). U takvim se okolnostima [[Savez komunista Hrvatske]] odlučio za demokratizaciju sustava, što je potaknulo slobodu tiska i nastajanje neovisnih političkih inicijativa, a 1989. i prvih oporbenih političkih stranaka ([[Hrvatska socijalno-liberalna stranka]] – HSLS, [[Hrvatska demokratska zajednica]] – HDZ). Potkraj 1989. u vodstvu SKH prevladala je reformistička struja, što je dovelo do odluke o višestranačkim izborima i do potpunog osamostaljenja SKH na [[14. izvanredni kongres SKJ|14. izvanrednom kongresu SKJ]] u siječnju 1990. Na [[Hrvatski parlamentarni izbori 1990.|višestranačkim izborima u proljeće 1990.]] pobijedio je HDZ pod vodstvom [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]] (42 % glasova i 60 % zastupničkih mandata). On je predvodio masovni nacionalni pokret usmjeren na hrvatsko državno osamostaljenje i napuštanje komunističkog poretka. U prosincu 1990. prihvaćen je [[Božićni Ustav|novi demokratski ustav]], potom je proveden [[Referendum o hrvatskoj samostalnosti|referendum o državnom položaju Republike Hrvatske]] (19. svibnja 1991.), prihvaćena [[Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske|Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske]] (25. lipnja 1991) te donesena [[Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ]] (8. listopada 1991).

==== Domovinski rat (1991. – 1995.) ====
[[Datoteka:Croatian War of Independence collage.jpg|mini|U smjeru kazaljke na satu od vrha lijevo: glavna ulica [[Dubrovnik]]a, ''[[Stradun]]'', u ruševinama tijekom [[Obrana Dubrovnika|Obrane Dubrovnika]]; oštećeni [[vukovarski vodotoranj]], simbol stradanja i otpora grada, sa [[Zastava Republike Hrvatske|zastavom Republike Hrvatske]]; vojnici [[Hrvatska vojska|hrvatske vojske]] u pripremi da unište [[Srbija|srpski]] tenk; Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru; hrvatski vojnici se spremaju uništiti srpski tenk [[T-55]] tenk na cestama [[Drniš]]a.]]
{{glavni|Domovinski rat}}

Na političko i državno osamostaljivanje Hrvatske, Srbija je odgovorila ratom. Potkraj srpnja i u kolovozu 1990. srpsko vodstvo potaknulo je [[Balvan revolucija|političku i vojnu pobunu]] [[Srbi u Hrvatskoj|Srba u Hrvatskoj]] (srpski sabor u Srbu, tzv. referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj i stvaranje [[SAO Krajina|Srpske autonomne oblasti Krajine]], podizanje barikada na cestama, stvaranje oružanih straža, proglašenje »ratnog stanja« u Kninu). U srpnju 1991. JNA je krenula u otvorenu agresiju, na koju je Hrvatska odgovorila vojnim ([[Domovinski rat]]), političkim i diplomatskim djelovanjem. Na početku kolovoza 1991. uspostavljena je koalicijska Vlada demokratskog jedinstva premijera [[Franjo Gregurić|Franje Gregurića]] te su ujedinjene sve hrvatske političke snage. U borbi za međunarodno priznanje Hrvatska je sudjelovala u radu Mirovne konferencije o Jugoslaviji, koja je od rujna 1991. djelovala u Hagu pod predsjedanjem lorda [[Peter Carington|Petera Carringtona]]. Slijedom mišljenja njezine Arbitražne komisije (7. prosinca 1991.) da je SFRJ »u procesu dezintegracije«, Hrvatsku su 15. siječnja 1992. [[Međunarodno priznanje Hrvatske|priznale zemlje EZ-a]], a 22. svibnja primljena je u [[UN]]. Na [[Hrvatski parlamentarni izbori 1992.|prvim parlamentarnim]] i [[Hrvatski predsjednički izbori 1992.|predsjedničkim izborima]] po novom Ustavu (5. kolovoza 1992.) pobijedio je [[HDZ]] (44 % glasova, 61 % zastupničkih mandata) i njegov predsjednički kandidat [[Franjo Tuđman]] (57 % glasova). Kratkotrajnu vladu [[Hrvoje Šarinić|Hrvoja Šarinića]] na početku travnja 1993. zamijenila je vlada [[Nikica Valentić|Nikice Valentića]], koja je obuzdala inflaciju i uspostavila monetarnu stabilnost. Istodobno, u pretvorbi i privatizaciji društvenih poduzeća bilo je političkoga klijentelizma i gospodarskoga kriminala.

[[Rat u BiH|Agresija JNA]] proširena je na početku 1992. na [[BiH]], gdje su nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske bile stacionirane velike snage JNA. [[Vijeće sigurnosti]] UN-a uvelo je 30. svibnja 1992. potpuni embargo protiv Srbije i Crne Gore zbog odgovornosti za rat te podupiranja daljnjih ratnih sukoba u BiH. Hrvatska je pomagala [[Bosanskohercegovački Hrvati u ratu u Bosni i Hercegovini|otpor Hrvata u BiH]] i njihovo savezništvo s [[Bošnjaci]]ma u oružanoj obrani. Pošto je na početku 1993. izbio [[bošnjačko-hrvatski sukob|sukob hrvatskih i bošnjačkih snaga]] u središnjoj Bosni, međunarodna je zajednica optužila Hrvatsku za vojno upletanje radi razbijanja BiH pa joj zaprijetila nametanjem sankcija. [[Washingtonski sporazum (1994.)|Washingtonskim sporazumima]] (18. ožujka 1994.), što su ih potpisali predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH [[Alija Izetbegović]], te sporazumima o [[Federacija BiH|hrvatsko-bošnjačkoj federaciji]], okončan je sukob Hrvata i Bošnjaka pa su stvorene osnove za okončanje rata. Dio vodećih članova HDZ-a ([[Stjepan Mesić]], [[Josip Manolić]]) usprotivio se postojećem modelu vladavine.

Hrvatska je pregovorima i širim diplomatskim akcijama nastojala riješiti pitanje zaposjednutih područja, ali bez većih rezultata, jer su pobunjeničke snage odbacivale sve njezine i međunarodne inicijative, nastojeći uz pomoć mirovnih snaga UN-a ([[UNPROFOR]]) okupaciju pretvoriti u trajno stanje. U vojnim akcijama [[Operacija Bljesak|»Bljesak«]] (1. – 2. svibnja 1995.) i [[Operacija Oluja|»Oluja«]] (4. – 7. kolovoza 1995.) hrvatske su snage oslobodile većinu do tada zaposjednutoga područja, a preostali dio u [[Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja|Podunavlju mirno je reintegriran]] uz pomoć Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju ([[UNTAES]]) u razdoblju od početka 1996. do siječnja 1998. ([[Erdutski sporazum]]).

[[Datoteka:Flag of Croatia.svg|mini|lijevo|[[Zastava Hrvatske]]]]
==== Pretvorba i privatizacija ====
Na [[Hrvatski parlamentarni izbori 1995.|izborima za Zastupnički dom]] potkraj listopada 1995. ponovno je pobijedio [[HDZ]] (45 % glasova, 58 % zastupničkih mandata), a predsjednik vlade postao je [[Zlatko Mateša]]. Nakon dugih pregovora i oštrih uvjeta Hrvatska je 6. studenog 1996. primljena u [[Vijeće Europe]] kao 40. punopravna članica. Na [[Hrvatski predsjednički izbori 1997.|predsjedničkim izborima]] u lipnju 1997. ponovno je u prvome krugu pobijedio [[Franjo Tuđman]] sa 61 % glasova. Oporba je osporavala autoritarni način vladavine, postupke i rezultate djelovanja vlasti (tajkunska privatizacija, korupcija, rastuća nezaposlenost, međunarodna izolacija), ali je ostala podijeljena oko načina zajedničkoga djelovanja. No na početku kolovoza 1998. u Splitu su [[Ivica Račan]] i [[Dražen Budiša]] postigli sporazum o suradnji [[SDP]]-a i HSLS-a, koji je postao temelj čvršće suradnje šest oporbenih stranaka od rujna 1998. Na početku kolovoza 1999. SDP i HSLS sklopili su sporazum o zajedničkom izlasku na izbore za Zastupnički dom.

=== Suvremena Hrvatska (2000. – ''danas'') ===
{{dvostruka slika|right|Zoran Milanović at Palazzo del Quirinale 2021 (11) (cropped).jpg|160|Andrej Plenković 2019 (cropped).jpg|160|[[Zoran Milanović]]|[[Andrej Plenković]]}}
U prosincu 1999. umro je [[Franjo Tuđman]]. Oslabljen je utjecaj [[HDZ]]-a te je izgubio na [[Hrvatski parlamentarni izbori 2000.|izborima početkom 2000.]] Premijer nove koalicijske vlade (pod vodstvom socijaldemokrata i liberala) postao je [[Ivica Račan]] (2000. – 2003.). Na predsjedničkim izborima 2000. pobijedio je [[Stjepan Mesić]] ([[Hrvatski predsjednički izbori 2005.|reizabran je 2005.]], na položaju je bio do 2010.). Ustavnim promjenama (2000. – 2001.) smanjene su ovlasti predsjednika republike te je ojačana politička uloga [[Sabor]]a. Započelo je razdoblje veće demokratizacije i društvenih reformi radi pristupanja Europskoj uniji i NATO-u (2000. Hrvatska pristupa programu NATO-a "[[Partnerstvo za mir]]"). Godine 2000. Hrvatska postaje članica [[WTO|Svjetske trgovinske organizacije]] a 2003. pristupa [[CEFTA|Sporazumu o slobodnoj trgovini srednjoeuropskih zemalja]] (CEFTA). U listopadu 2001. s Europskom unijom potpisan je [[Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju]], zahtjev za članstvo u [[EU]] podnesen je u veljači 2003. Vanjskopolitički kontinuitet održan je i nakon [[Hrvatski parlamentarni izbori 2003.|izbora 2003.]] i [[Hrvatski parlamentarni izbori 2007.|2007.]] na kojima je pobijedio HDZ te uspostavio koalicijske vlade. Godine 2003-2009. premijer je bio [[Ivo Sanader]] (povukao se s položaja te potom došao pod istragu za korupciju i zloporabu vlasti), 2009. – 2011. premijerka je bila [[Jadranka Kosor]]. U lipnju 2004. Hrvatska je dobila status kandidata za članstvo u Europskoj uniji a početkom listopada 2005. započinje pristupne pregovore. [[Pristupanje Hrvatske NATO-u|Članica NATO-a]] Hrvatska je postala 1. travnja 2009. Sa [[slovenija|Slovenijom]] je ostao problematičan spor oko morske granice, u studenom 2009. dogovorena je međunarodna arbitraža. Na [[Hrvatski predsjednički izbori 2009.|predsjedničkim izborima]] u siječnju 2010. pobijedio je [[Ivo Josipović]] (kandidat SDP-a). Potaknuo je poboljšanje odnosa sa Srbijom radi jačanja regionalne stabilnosti. Nakon uspješno završenih pristupnih pregovora 9. prosinca 2011. potpisan je [[Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji]], a 1. srpnja 2013. [[Hrvatska]] je [[Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji|postala članica]] [[EU|Europske unije]]. Nakon [[Hrvatski parlamentarni izbori 2011.|izbora potkraj 2011.]] [[SDP]] predvodi koalicijsku vladu, premijer je postao [[Zoran Milanović]] (predsjednik SDP-a od 2007.). U [[Hrvatski predsjednički izbori 2014.|drugom krugu predsjedničkih izbora]] u siječnju 2015. pobijedila je [[Kolinda Grabar-Kitarović]] (kandidatkinja HDZ-a). Nakon parlamentarnih izbora u studenome 2015. formirana je u siječnju 2016. koalicijska vlada [[Domoljubna koalicija|Domoljubne koalicije]] predvođene HDZ-om i [[Most nezavisnih lista|Mosta nezavisnih lista]], a premijer je postao [[Tihomir Orešković]], opozvan u lipnju 2016. Nakon [[Hrvatski parlamentarni izbori 2016.|izbora u rujnu 2016.]] formirana je u listopadu 2016. koalicijska vlada HDZ-a i Mosta nezavisnih lista, a premijer je postao [[Andrej Plenković]] (predsjednik HDZ-a od srpnja 2016). U svibnju 2017. raskinuo koaliciju s Mostom, a u lipnju 2017. sklopio koaliciju s [[Hrvatska narodna stranka|Hrvatskom narodnom strankom]]. U drugom krugu [[Hrvatski predsjednički izbori 2019.|predsjedničkih izbora u siječnju 2020.]] pobijedio je [[Zoran Milanović]] (predsjednik SDP-a 2007 – 2016., premijer 2011. – 2016.); od 19. veljače 2020. na položaju je predsjednika republike.

== Izvori ==
{{izvori|30em}}
== Vidi još ==
=== U Wikipediji ===
* [[Hrvatska]]
* [[Hrvatski vladari]]
* [[Povijest Europe]]
* [[Povijest Istre]]
* [[Povijest Međimurja]]
* [[Povijest Dalmacije]]
* [[Povijest Bosne i Hercegovine]]

==Izvori==
{{izvori}}

== Literatura ==
* [[Ferdo Šišić]], ''[http://www.scribd.com/doc/26214314/Ferdo-%C5%A0i%C5%A1i%C4%87-PREGLED-POVIJESTI-HRVATSKOGA-NARODA Pregled povijesti hrvatskoga naroda]'', Matica hrvatska, Zagreb, 1916.
* [[Dragutin Pavličević]], ''[http://www.hic.hr/books/pavlicev/ Kratka politička i kulturna povijest Hrvatske] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20040630065858/http://www.hic.hr/books/pavlicev/ |date=30. lipnja 2004. }}'', Hrvatski informativni centar, Zagreb, 1998.

== Vanjske poveznice ==
* [http://croatia.eu/page.php?lang=1&id=13 Hrvatska: zemlja i ljudi – Povijesni pregled] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130928081704/http://www.croatia.eu/page.php?lang=1&id=13 |date=28. rujna 2013. }}
* [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26386 Hrvatska enciklopedija – Hrvati/Povijest]
* {{dmoz|World/Hrvatski/Društvo/Povijest/|Povijest}}
* [http://www.isp.hr/ Hrvatski institut za povijest]
* [http://www.mdc.hr/ Muzejski dokumentacijski centar]
* [http://povijest.net/ Hrvatski povijesni portal]
* [https://web.archive.org/web/20071217034517/http://www.crohis.com/izvori/ Crohis – izvori hrvatske povijesti]
* [http://www.croatianhistory.net/etf/et112.html The period of Croatia within ex-Yugoslavia (1918-1941, 1945-1991)] {{jezikk|eng.}}
* [http://www.historyfiles.co.uk/KingListsEurope/EasternCroatia.htm History files – Croatia] {{jezikk|eng.}}
* [http://www.metodios.hr/kratka.povijest.hrvatske/ Kratka povijest Hrvatske]

=== Ostali projekti ===
{{WProjekti
|commons        = 
|commonshr      = 
|commonscat     = 
|commonscathr   = 
|wikivrste      = 
|wikivrstehr    = 
|wikizvor       = Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)
|wikizvor_autor = 
|wječnik        = 
|wikiknjige     = 
|wikicitat      = 
}}

{{Hrvatska}}
{{Povijest Europe}}
{{Hrvati}}

[[Kategorija:Hrvatska povijest| ]]