Vidi kôd stranice Ignjat Đurđević

{{wikipedizirati}}
'''Ignjat Đurđević''' poznat i kao '''Ignazio Giorgi''' ([[Dubrovnik]], [[13. veljače]] [[1675.]] ‒ [[Dubrovnik]], [[21. siječnja]] [[1737.]]), hrvatski<ref>[https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16932 Ignjat Đurđević], [[Hrvatska enciklopedija (LZMK)|Hrvatska enciklopedija]], pristupljeno 20. listopada 2023.</ref> [[Katolička crkva|katolički]] [[svećenik]], [[Družba Isusova|isusovac]] potom [[Benediktinski red|benediktinac]], [[barok]]ni [[pjesnik]] i [[prevoditelj]]. 

[[Datoteka:Ignazio Giorgi.jpg|mini|Ignjat Đurđević|110x110px]]

== Životopis ==
Bio je unuk [[Niko Đurđević|Nika Đurđevića]], izvanbračnoga sina vlastelina [[Brnja Đurđević|Brnje Đurđevića]]. Iako, upravo zbog toga što je izvanbračno dijete, nije mogao ući u red vlastele, slijedio je stope oca te se bavio trgovinom i drugim pučanskim poslovima. Zbog opadanja broja plemića u [[Dubrovačka Republika|Republici]], Veliko vijeće donijelo je [[1664.]] godine odluku da se u red vlastele primi 10 najuglednijih dubrovačkih obitelji. Unatoč protivljenju plemića odluka je izvršena te se među plemićima našao i Brnja Đurđević, koji je za taj položaj uplatio 1.000 dukata (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 8).  

Nije poznato je li se Ignjat Đurđević obrazovao u javnoj ili privatnoj školi, zapravo ne zna se mnogo o njegovu životu do 21. godine, ali zna se da je postavši punoljetan i on ušao u Veliko vijeće zajedno s drugim plemićima. [[1693.]] godine postaje zapovjednik tvrđave [[Lovrijenac]], a dvije godine nakon postaje i knez na [[Šipan]]u, gdje je došao na loš glas; po Dubrovniku se govorilo da je "pokvario sve žene, udate i neudate". Po povratku sa Šipana ponovno nastavlja biti zapovjednikom Lovrijenca, a nakon toga odlazi u [[Rim]] gdje se pridružuje [[isusovci]]ma. "Biografi njegovi ne kažu zašto je neobuzdani Đurđević tako naglo, krijući svoj naum čak i od majke, svoj način života zamijenio strogom stegom isusovačkoga reda". Neki vjeruju da je to zbog neuzvraćene ljubavi prema [[Mara Boždareva|Mari Boždarevoj]] za koju je napisao pohvalnu pjesmu, ali ona i nakon toga ostaje prema njemu hladna te se udala za drugog čovjeka, a on se povlači iz svjetovnog života (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 9).  

Nakon što je stupio u red postaje učitelj [[1702.]] godine u Ilirskom kolegiju u Loretu te iz pisma Ignjatova učenika saznajemo da je bio marljiv profesor koji je znao jako dobro tumačiti stare pisce te je pisao stihove i prozu na [[Latinski jezik|latinskom]], [[Talijanski jezik|talijanskom]], [[Starogrčki jezik|grčkom]] i [[Francuski jezik|francuskom jeziku]] (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 10). [[1705.]] godine napušta isusovački red i prelazi u [[Benediktinci|benediktinski]], vjerojatno zbog toga što se nije mogao posvetiti poeziji koliko je htio, upravo zbog strogosti samoga reda (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 10). 

Dubrovačka vlada ga je protjerala [[1710.]] godine, razlog je nepoznat, tj. ne može se iščitati iz spisa, te se vraća u [[Italija|Italiju]]. Po povratku iz progonstva pridružuje se [[Akademija Dangubnijeh|Akademiji Dangubnijeh]] (čiji je i bio predsjednik [[1718.]] godine) koja je osnovana posljednjih godina [[17. stoljeće|17. stoljeća]] i koja je okupljala najučenije i najuglednije Dubrovčane i one koji se živjeli van Dubrovnika (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 11). 

Nakon što je jedno vrijeme živio na [[Mljet]]u gdje i započinje njegova najplodnija književna faza, odlazi u [[Padova|Padovu]] u [[Samostan sv. Justine (Padova)|samostan sv. Justine]] kako bi tiskao ''[[Uzdasi Mandalijene pokornice|Uzdahe Mandalijene pokornice]]'' i ''[[Saltijer slovinski]]'' (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 12). Povratkom u Dubrovnik izabran je za [[opat]]a na [[Višnjica (Dubrovnik)|Višnjici]], a zatim i predsjednikom Mljetske benediktinske kongregacije te i službenim [[teolog]]om dubrovačke vlade (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 12).

Umro je [[1737.]] godine od kapi dok je bio u posjeti [[Mrkansko-trebinjska biskupija|mrkansko-trebinjskom]] biskupu, [[Šiško Tudišević|Šišku Tudiševiću]] (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 12).

== Književni rad ==
Književni rad Ignjata Đurđevića jako je bogat te je stvarati počeo, kako mnogi tvrde, već u 16. godini svoga života kada počinje pisati ljubavne i pjesme drugih tematika (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 13). Prevodio je [[Vergilije]]vu ''[[Eneida|Eneidu]]'', napisao jedan čin tragedije ''Judite'', prevodio [[Psalmi|psalme]] [[Kralj David|kralja Davida]], napisao ''Uzdahe Mandalijene pokornice'', latinske pjesme koje objavljuje u zbirci ''Poetici Iusus'', piše ''[[Pjesni razlike]]'', ''[[Život sv. Benedikta]]'', ''[[Brodolom sv. Pavla]], [[Egloge]], [[Saltir Slovinski]]'' itd. (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 13).

Njegove ljubavne pjesme najčešće su kratke s poukom na kraju. Uzore pronalazi u već ustaljenoj dubrovačkoj pjesničkoj tradiciji, kao što su [[Šiško Menčetić]] i [[Džore Držić]] (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 15). Često se pronalaze motivi iz prirode kao što je zelenilo, cvijeće, drveće, srebro, zlato, drago kamenje, koralji (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 16). U pjesmama pronalazimo ironiju, [[cinizam]] i zanesenost tjelesnošću te razaznajemo da je za pjesnika ljepota stvorena za uživanje u njoj te da je cilj njegovih čežnja (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 16). U njegovu radu pronalazimo i elemente [[Manirizam|manirizma]], npr. u pjesmi ''Posila sliku svoju gospođi'' na kraju nas očekuje concetto, tvrdi da je njegova duša već kod gospođe, a sada joj šalje svoju sliku kako bi duša i slika mogle oživjeti (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 18).

U ''Eglogama'', također, prati dubrovačku tradiciju (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 18). Od devet napisanih ekloga četvrta i deveta su parodije na ljubavnu poeziju, iako su to same po sebi pretežito pjesme s ljubavnom tematikom koje se odvijaju u idiličnom, pastoralnom prostoru (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 19).

''[[Suze Marunkove]]'' osmišljene su kao popruga na pastorale. Marunko nije iz Dubrovnika, on je s Mljeta, dok je njegova odabranica Pavica dubrovačka dama. On se nalazi među trnjem i žabama, što je potpuno suprotno od idiličnog pastoralnog krajolika koji bi bio očekivan za ljubavnu tematiku, te se tu jada zbog svoje ljubavi prema Pavici koja od njega bježi, a on bi ostavio sve što ima zbog nje.

''Uzdasi Mandalijene pokornice'' kreću se baroknim i končetuoznim smjerom u kojima dolazi do nekih promjena (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 22). "Metaforika za slikanje ovozemaljske ljepote i ljubavi ostaje doduše ista, ali u novoj konstelaciji poprima novo značenje. Ljubav između ljudskih partnera metaforizira u ljubav između pokajnice i Krista, zemaljska ljepota prerasta u ljepotu duše, ovozemaljske čežnje prerastaju u čežnje za sjedinjenjem s Kristom u vječnom blaženstvu."(Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 22).<br />

== Bibliografija ==

# ''Uzdasi Mandalijene'' pokornice u spilji od Marsije spjevani po D. Injaciju Džordži, opatu melitenskomu. K čemu se još razlike pjesni duhovne i djeloispravne složene od istoga, prilagaju. In Venezia MDCCXXVIII, appresso Cristoforo Zane. - isto izdanje preštampano u Zagrebu 1851, u nakladi Matice hrvatske.
# ''Marunko'', špotna pijesan Injac. Bernarda Giorgi, opata melitenskoga, Dubrovčanina, Dubrovnik 1839., izd. P. F. Martecchinija (prir. i predgovor napisao Antun Kazančić. God. 1865. Martecchini je poemu preštampao istim naslovom i s istim predgovorom).
# ''Ignj. Đorđića Pjesni razlike'', Zagreb 1855, izd. Gajeve tiskare (s predgovorom A. Mažuranića).
# ''Epigrami Ignjacija Gjorgi,'' zabavnik Narodne čtionice dubrovačke ''Dubrovnik,'' za god. 1885, sv. I.
# ''Djela Injacija Džordži (Ignjata Đorđića)''. Knjiga prva: Pjesni razlike i Uzdasi Mandalijene pokornice, ''Stari pisci hrvatski'' XXIV, Zagreb 1918. (prir. Milan Rešetar).
# ''Djela Injacija Džordži (Ignjata Đorđića)''. Knjiga druga: Saltijer slovinski i proza, ''Stari pisci hrvatski'' XXV, Zagreb 1926. (prir. Milan Rešetar).
# ''Ignjat Đurđević: Latinske pjesni razlike''. Tekst priredio, uvod napisao i kazalo imena sastavio Veljko Gortan. Odabrane pjesme preveo i bilješke napisao Nikola Šop, ''Hrvatski latinisti'', knj. 4, Zagreb 1956.

== Literatura o Ignjatu Đurđeviću ==

# ''Ivan Drusciich'': Ignazio Giorgi, ''Galleria di Ragusei illustri, Ragusa 1841, 101-107.'' 
# ''Orsat Pucić'': O pjesništvu Ignjata Gjordjića, ''Zora Dalmatinska (''Zadar), 1/2, 1845, 3-5, 9-12.
# ''Ivan Scherzer'': Nabožna djela Ignjata Đorđića, ''Nastavni vjesnik'' 5, 1897, 1-14, 101-110.
# ''Dragutin Prohaska'': Ignjat Đorđić i Antun Kanižlić. Studia o baroku u hrvatskoj književnosti, ''Rad JAZU'' 178, Zagreb 1909, 114-224.
# ''Franjo Švelec'': Dvije njemačke rasprave o starijoj hrvatskoj književnosti, ''Kolo'' Matice hrvatske, n. s. IV, 7, 1966, 77-82.
# ''Nataša Nikpan''j: Ignjat Đurđević i njegove "Latinske pjesni razlike" uz 300. godišnjicu rođenja velikog hrvatskog latinista, ''Latina et Graeca'', Vol. 1 No. 5, 1975.

== Izvori ==
{{izvori}}

== Literatura ==
* Đurđević, Ignjat. ''Suze Marunkove''. 2015. https://vdocuments.site/ignjatdjurdjevic-suze-marunkove.html (posljednji pristup: 17. 12. 2019.).
*''Pet stoljeća hrvatske književnost''i; Knjiga 18: ''Ignjat Đurđević'', 1971. Zagreb: Matica hrvatska.

{{Wikizvor autor}}
{{Barokni književnici}}
{{Hrvatska književnost}}

{{GLAVNIRASPORED:Đurđević, Ignjat}}
[[Kategorija:Hrvatski astronomi]]
[[Kategorija:Dubrovački književnici]]
[[Kategorija:Dubrovački pjesnici]]
[[Kategorija:Hrvatski prevoditelji]]
[[Kategorija:Biografi]]
[[Kategorija:Hrvatski isusovci]]
[[Kategorija:Hrvatski benediktinci]]