Prijeđi na sadržaj

Parkinsonova bolest

Izvor: Wikipedija
Inačica 5526047 od 6. svibnja 2020. u 07:08 koju je unio Littelcandleguy (razgovor | doprinosi) (→Terapija)
Klasifikacija i vanjske poveznice
MKB-10-CM G20 Uredi na Wikipodatcima
MeSH D010300 Uredi na Wikipodatcima
Ilustracija parkinsonove bolesti

Parkinsonova bolest je bolest poremećaja pokreta zbog smanjenja lučenja kemijske supstancije dopamina u dijelu mozga koji ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta (bazalni gangliji). Bolest je nazvana po liječniku iz Londona dr. Jamesu Parkinsonu, koji je 1817. godine prvi opisao simptome bolesti.

Opis bolesti

Pet kliničkih stupnjeva Parkinsonove bolesti

  • 0 - nema znakova bolesti
  • 1 - bolest zahvaća jednu stranu tijela
  • 1,5 - jednostrana + aksijalna zahvaćenost
  • 2 - zahvaćene obje strane tijela bez poremećaja ravnoteže
  • 2,5 - blaga obostrana bolest s nesigurnošću, ali i održavanjem položaja pri naglom izbacivanju iz početnog položaja
  • 3 - blaga do umjerena obostrana bolest s posturalnom nestabilnošću, ali bolesnik je fizički samostalan
  • 4 - teška onesposobljenost, s tim da je bolesnik još sposoban stajati i hodati bez pomoći
  • 5 - vezanost uz kolica ili krevet.[1]

Primarni simptomi

  • Tremor (drhtanje)
  • Rigor (ukočenost)
  • Bradikinezija (usporenost pokreta)
  • Posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža)
  • Smetnje u kretanju

Sekundarni simptomi

Tip bolesti

Prognoza Parkinsonove bolesti ovisi o tipu bolesti:

  • Tip A - Tremor dominantni tip - blaži oblik bolesti povezan s tremorom i drugim simptomima ograničenim na jednu stranu tijela. Najbolja prognoza - bolesnici odgovaraju jako dobro na uobičajene lijekove kao što je levodopa. Poslije tog razdoblja, pojačavaju se različiti stupnjevi sindroma levodopa neuspjeha.
  • Tip B - Akinetički tip - teži, nestabilni oblik bolesti s problemom hodanja i zanemarivom količinom tremora. Umjesto toga, u pojavi bolesti rano su prisutne poteškoće u hodanju, poteškoće sa držanjem tijela i ravnotežom. Ove osobe mogu imati jako dobar odgovor na lijekove u razdoblju do 8 godina.

Liječenje Parkinsonove bolesti, uz primjenu lijekova, uključuje i nefarmakološke mjere (tjelovježba, prehrana, suportivne grupe). Cilj liječenja je postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih neurona primjenom antiparkinsonika (lijekova za liječenje Parkinsonove bolesti).

Terapija

U terapiji se najčešće primjenjuju:

  1. levodopa - jedan od najdjelotvornijih lijekova, podiže razinu dopamina - tvari koja nedostaje u mozgu oboljelih;
  2. direktni stimulatori dopaminergičkih neurona (bromokriptin, apomorfin, pramipeksol, ropinirol) – izravno stimuliraju receptore i zamjenjuju ulogu dopamina u mozgu; u ranoj fazi bolesti uzimaju se kao monoterapija, a kasnije u kombinaciji s levodopom pojačavajući njen učinak;
  3. inhibitori enzima monoaminoksidaze tipa B (MAO B – selegilin) – blokira enzimatski put razgradnje dopamina i na taj način povećava raspoloživu količinu dopamina;
  4. inhibitori enzima katehol-O-metiltransferaze (COMT – entakapon) - blokira razgradnju levodope prije ulaska u mozak, uzima se samo uz levodopu te značajno produljuje njen učinak;
  5. antikolinergici – prvi lijekovi koji su se primjenjivali u terapiji Parkinsonove bolesti; u primjeni dulje od 100 godina; obzirom na mnoge nuspojave sve se rjeđe primjenjuju;
  6. amantadin – lijek dostupan u Republici Hrvatskoj u formi amantadinsulfata, a najčešće se propisuje u početnim fazama bolesti.

Kirurško liječenje i/ili ugradnja stimulatora primjenjuju se samo kod bolesnika koji su razvili nekontrolirane pokrete koji se ne mogu uspješno liječiti lijekovima.

Psihološki tretmani obično su zasnovani na kognitivno-behavioralnoj terapiji. Kognitivno-bihevioralna psihoterapija je znanstveno dokazana efikasna za niz komorbiditeta u Parkinsonovoj bolesti uključujući bolne sindrome, insomniju, anksioznost, depresiju, i poremećaje impluzivnosti.[2] Psiholog Ivan Zečević u svojim smjernicama za rad tvrdi da multidisciplinarni pristup Parkinsonovoj bolesti treba uključivati psihologa obzirom da se motorni simptomi mogu pogrošati psihološkim faktorima kao što je anksioznost, fobija, panični napadi itd., ali i zato što psihološki faktori mogu značajno poboljšati kvalitetu života pacijenata. [2] Psihološki tretmani trebaju biti zasnovani na znanstvenim dokazima, individualno prilagođavani pacijentima i pratiti kliničke smjernice za adaptiranje terapije Parkinsonovoj bolesti, uključujući i kognitivna i motorna oštećenja.

Medicinska rehabilitacija

Medicinska rehabilitacija omogućuje maksimalno osposobljavanje za samostalno izvođenje aktivnosti svakodnevnog života kroz adekvatnu edukaciju i programe u koje su uključeni i bolesnik i njegova obitelj. Individualni plan i program rehabilitacije za svakog pojedinog bolesnika podrazumijeva:

  • izradu programa vježbi sukladno svakom pojedinom slučaju,
  • evaluiraju se i liječe problemi vezani za bol koji utječu na aktivnost bolesnika,
  • utvrđuju se problemi hodanja,
  • poboljšava se balans i educira se o prevenciji pada,
  • uključivanje u fizioterapeutske postupke,
  • poučavaju se bolesnici o vježbama disanja,
  • uključuju se u grupne vježbe,
  • primjena različitih tehnika masaže (manualna, hidromasaža…)
  • tehnike opuštanja kroz grupne ili individualne programe s ciljem opće relaksiranosti mišića, pravilnijeg disanja, smanjenja stresa i pozitivnog utjecaja na svladavanje depresije,
  • educiraju se o savladavanju poteškoća u aktivnostima dnevnog življenja učenjem novih strategija izvođenja pokreta (hranjenje, oblačenje, kupanje),
  • uključivanje u radnu terapiju gdje se koristi svrsishodni i koordinirani pokret u radnom procesu kako bi se postiglo poboljšanje,
  • korištenje suportivnih i komplementarnih terapija (glazboterapija..),
  • primjena pravilne i uravnotežene prehrane kako bi se postigla zadovoljavajuća razina energije i bolji učinak lijekova te spriječilo smanjenje tjelesne težine zbog poteškoća žvakanja i gutanja hrane,
  • preporučuje se korištenje pomagala,
  • educiraju se bolesnici i članovi obitelji o bolesti, centrima i udrugama.

Tim koji skrbi o bolesniku čine: bolesnikova obitelj, liječnik opće medicine, neurolog, fizijatar, viši fizioterapeuti i radni terapeuti, medicinska sestra, dijetetičar. Povremeno se uključuju u rad logoped (vježbe za govor) i psiholog (za bolesnika i njegovu obitelj).

Poznati slučajevi

Od Parkinsonove bolesti boluje glumac Michael J. Fox koji godišnje izdvaja milijune na istraživanje matičnih stanica kako bi se našao lijek za ovu bolest. Od nje je bolovao i pokojni papa Ivan Pavao II. te boksač Muhammad Ali.

Povezani članci

Izvori

  1. ↑ Vaše zdravlje br. 51 (12/06) Akademkinja Vida Demarin, dr. med., spec. neuropsihijatar; mr. sc. Marija Bošnjak-Pašić, dr. med., spec. neurolog: Bolest crne jezgre mozga.
  2. ↑ a b Zečević I. Ožujak 2020. Clinical Practice Guidelines Based on Evidence for Cognitive-Behavioral Therapy in Parkinson's Disease Comorbidities: A Literature Review. Clin Psychol Psychother (Review). doi:10.1002/cpp.2448. PMID 32196842}

Vanjske poveznice

Sestrinski projekti

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Parkinsonova bolest

Mrežne stranice

    Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez savjetovanja s liječnikom!


Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Parkinsonova_bolest&oldid=5526047"