Aleksandr Skrjabin

Aleksandr Skrjabin
Aleksandr Skrjabin
	;
	Životopisni podatci
Rodno ime	Aleksandr Nikolajevič Skrjabin
Rođenje	6. siječnja 1872. ; Moskva, Rusko Carstvo
Smrt	27. travnja 1915. ; Moskva, Rusko Carstvo
	Djelo
Razdoblje	1882. – 1915.
Poznatija djela	Tri simfonije ; Koncert za klavir u fis-molu ; Poema ekstaze ; Prometej: Poema vatre ; sonate, preludiji, etide i mazurke za klavir
Utjecaji	Chopin, Liszt, Wagner, Ravel, Debussy
	Portal o glazbi
	Portal o životopisima

Aleksandr Nikolajevič Skrjabin (rus. Алекса́ндр Никола́евич Скря́бин; Moskva, 6. siječnja 1872. – Moskva, 27. travnja 1915.)^↓1 bio je ruski pijanist i skladatelj.

Životopis

Majka mu je bila pijanistica Ljubov Petrovna Ščetinina. Kako je umrla godinu dana nakon njegova rođenja, tako je brigu o njegovu odrastanju i odgoju tada u najvećoj mjeri preuzela očeva sestra Ljubov Aleksandrovna Skrjabina, koja mu je pružila i prvu glazbenu poduku. Aleksandrova je umjetnička nadarenost već u najranijoj dobi bila zapažena: kao petogodišnjak znao je na glasoviru odsvirati melodije koje bi čuo, godinu dana kasnije počeo je skladati prva djela, pisati poeziju, inscenirati i izvoditi dramske predstave u krugu obitelji. U ljeto 1882. počeo je pohađati privatnu nastavu klavira kod Georgija Eduardoviča Konjusa, a u jesen iste godine položio prijemni ispit na Moskovskoj kadetskoj školi. No, tijekom školovanja Aleksandr je često i u raznim prigodama nastupao kao pijanist. Sergej Tanejev preporučio ga je 1885. ruskom pijanistu i pedagogu Nikolaju Zverevu, koji je odmah prepoznao njegovu nadarenost i kvalitetu izvedbe.^[1]

Nakon tri godine poduke kod Zvereva, Skrjabin je 1888. na moskovskom Konzervatoriju započeo studij kompozicije kod Sergeja Tanejeva i studij glasovira kod Vasilija Safonova. Studij skladanja trebao je kasnije nastaviti u razredu Antona Arenskija, ali je zbog nesuglasica s novim profesorom odustao od diplome. 1892. diplomirao je klavir i za nagradu dobio malu Zlatnu medalju (veliku Zlatnu medalju tada je dobio Skrjabinov studijski kolega Sergej Rahmanjinov).

1894. Skrjabin debitira kao pijanist u Sankt Peterburgu. Iste godine upoznaje poznatoga ruskoga nakladnika i mecenu Mitrofana Beljajeva, koji mu organizira prva koncertna gostovanja u inozemstvu (1895./'96.). Ta su gostovanja i koncerti, prilikom kojih je Skrjabin gotovo isključivo izvodio vlastita djela, utjecali na Skrjabinov međunarodni ugled i karijeru. Nakon koncerta u Parizu, 1898. postaje profesorom klavira na moskovskom Konzervatoriju i sve se više afirmira kao skladatelj. U Moskvi se zadržao sljedećih pet godina i u tom je razdoblju skladao brojna djela za glasovir: ciklus etida op. 8, nekoliko zbirki preludija, prve tri sonate i jedini koncert u fis-molu.

Od 1904. do 1909. Skrjabin je s obitelji putovao svijetom i živio u inozemstvu: Švicarskoj, Italiji, Francuskoj, Belgiji i Sjedinjenim Državama. Njegov je skladateljski ugled u svijetu i u Rusiji porastao nakon praizvedbe Treće simfonije (nazvane još i Božanska poema) 1905. u Parizu, u koji se preselio 1907. Ruski impresario Sergej Djagilev, koji je u to vrijeme promicao ruske skladatelje i njihovu glazbu, organizirao mu je niz koncerata u zemljama zapadne Europe.

Godine 1909. Skrjabin se vratio u Rusiju, gdje je nastavio skladati. Umro je od sepse u travnju 1915. u rodnoj Moskvi.

Glazba

U ranim Skrjabinovim skladbama primjetan je utjecaj Chopina i Liszta. Kasnije je upoznao glazbu Wagnera, Ravela i Debussya pa je, nadahnut njihovim glazbenim nazorima i idejama, sve samosvjesnije počeo razvijati i vlastiti skladateljski stil. Budući da je bio pijanist, skladao je pretežito glazbu za glasovir, ali i simfonijska djela. S vremenom je napustio tradicijsko poimanje tonalitetnosti temeljeno na tercno građenim akordima i njihovim međusobnim funkcijskim harmonijskim odnosima te je stvorio vlastiti tonski sustav svojevrsne »superkromatike«, rabeći često i tzv. sintetske ljestvice.

Temeljem tih ljestvica nastajali su i (sintetski) akordi, koje je najčešće tvorio superponiranjem različitih oblika intervala kvarte. Jedan od takvih je i tzv. mistični akord: jer ga je Skrjabin obilno rabio u svojoj posljednjoj dovršenoj skladbi Prometej: Poema vatre, poznat je i pod nazivom »Prometejev akord«. Skrjabin je bio sinestet i pojedine je tonove »vezao« uz određene boje. Tako je, primjerice, u Prometeju skladao i dionicu za svjetlosni glasovir. Težio je, poput Wagnera, idealu sveobuhvatnoga umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk). Njegov je nedovršeni Misterij trebao biti sinteza svih umjetnosti, a predviđao je čak i uporabu određenih mirisa.

Svoje skladanje shvaćao je kao misaonu slobodu, kao težnju ka višem stupnju ljudske svijesti.^[2] U posljednjem se desetljeću svoga života potpuno predao egocentričnom misticizmu (djelomično pod utjecajem teozofa), uronivši u dekadentni, egzotično minuciozan stil koji je, na neki način, zvukovni ekvivalent tzv. nove umjetnosti.^[3]

Aleksandr Skrjabin svira svoj Preludij op. 11, br.1 (snimljeno u Moskvi za Welte-Mignon u siječnju 1910.)

Aleksandr Skrjabin svira svoju Mazurku op. 40, br. 2 (snimljeno u Moskvi za Welte-Mignon u siječnju 1910.)

Najznačajnije skladbe

Sonate, preludiji, etide, mazurke, valceri i nokturna za glasovir
Koncert za glasovir i orkestar u fis-molu, op. 20 (1896/97)
Sanjarenje, simfonijska pjesma op. 24 (Rêverie, 1898)
Prva simfonija u E-duru, op. 26 (1900)
Druga simfonija u c-molu, op. 29 (1901)
Treća simfonija u c-molu, op. 43 - Božanska poema (Divin poème, 1902-1904)
Poema ekstaze, simfonijska pjesma op. 54 (Le Poème de l’Extase, 1905-1908)
Prometej: Poema vatre, simfonijska pjesma op. 60 (Prométhé: Le Poème du feu, 1908-1910)
Misterij (1914/15, nedovršeno)

Notna izdanja Skrjabinovih djela

Skrjabinove snimke

Skrjabinova izvedba 3. i 4. stavka vlastite Sonate za klavir br. 3, op. 23 (The Pianola Institute)

Literatura

Belsa, Igor Fjodorowitsch: Alexander Nikolajewitsch Skrjabin, Berlin: Verlag Neue Musik, 1986.
Danuser, Hermann: Glazba 20. stoljeća, Zagreb: Hrvatsko muzikološko društvo, 2007.
Plavša, Dušan: »SKRJABIN, Aleksandr Nikolajevič«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 366-368.
Salter, Lionel: Vodič kroz klasičnu glazbu, Zagreb: Mladost, 1983., str. 172-173.
Wehrmeyer, Andreas: »Aleksandr Nikolajewitsch Skrjabin«, u: Raeburn, M. & Kendall, A. (ur.), Geschichte der Musik, Bd. IV: Das 20. Jahrhundert, München: Kindler/Mainz: Schott, 1993., str. 171-173.
Wörner, Karl H.: Geschichte der Musik, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1997., str. 578-579, 613-614 i 659.

Bilješke

^↑1 Ovo su datumi rođenja i smrti Aleksandra Skrjabina prema Gregorijanskom kalendaru. U stručnoj se literaturi, međutim, može naći i datume navedene prema Julijanskom kalendaru: 25. prosinca 1871. – 14. travnja 1915.

Izvori

↑ I. F. Belsa: Alexander Nikolajewitsch Skrjabin, str. 14-15.
↑ A. Wehrmeyer: »Aleksandr Nikolajewitsch Skrjabin« (u: Geschichte der Musik, Bd. IV: Das 20. Jahrhundert), str. 172.
↑ L. Salter: Vodič kroz klasičnu glazbu, str. 173.

Vanjske poveznice

Sestrinski projekti

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Aleksandr Skrjabin

Mrežna sjedišta

[1] I. F. Belsa: Alexander Nikolajewitsch Skrjabin, str. 14-15.

[2] A. Wehrmeyer: »Aleksandr Nikolajewitsch Skrjabin« (u: Geschichte der Musik, Bd. IV: Das 20. Jahrhundert), str. 172.

[3] L. Salter: Vodič kroz klasičnu glazbu, str. 173.

[1]

[2]

[3]