Anglikanstvo
Anglikanstvo je naziv za skup osoba, ustanova, crkava, uvjerenja te liturgijskih tradicija i teoloških razmišljanja vezanih uz Englesku Crkvu, Anglikansku zajednicu, te ostale anglikanske crkve koje su se izdvojile i nisu u zajedništvu s Anglikanskom zajednicom.
Anglikanstvo je službeno nastalo odcjepljenjem crkve u Engleskoj od Rima 1534. godine, donošenjem Zakona o vrhovništvu (Act of Supremacy), kojim je engleski parlament proglasio kralja Henrika VIII. za najvišeg vjerskog poglavara u Engleskoj i odrekao poslušnost autoritetu Pape.[1][2]
U narednim desetljećima prihvatili su anglikanci u znatnoj mjeri protestantsku teologiju. Međutim nije prihvaćanje protestantske teologije bilo posvemašnje, te anglikanci sami doživljavaju da su "na pola puta" između katoličanstva i protestantizma.
Ekleziološki anglikanstvo je ustrojeno na episkopalni način (od starogrč. "episkopos" - biskup), to jest uređenje Crkve počiva na ustanovi biskupa - jednako kao što je to slučaj kod katolika i pravoslavnih- te se nastoji očuvati apostolsko nasljedstvo.
Ovo je nasljedstvo često osporavano od strane Katoličke Crkve: naime nije niti jedan biskup nakon svrgavanja katoličke kraljice Marije Tudor 1558. god. htio prihvatiti vrhovništvo kraljice Elizabete I. nad Crkvom i ponovno odvajanje Engleske od Rima, izuzev umirovljenog opata Anthonya Kitchina, starog preko 80 godina; nakon što su svi katolički biskupi razvlašteni,[3] A. Kitchin - kraljica je pozvala na zaređenje još nekoliko biskupa, ali katolici smatraju upitim jesu li ti ikada došli na orinaciju - je pod ne posve jasnim okolnostima zaredio nekolicinu kalvinistički orijentiranih teologa, među kojima je bio i Matthew Parker, kojega je kraljica odabrala da zauzme najvišu službu nadbiskupa od Canterburrya. S obzirom na to da kalvinisti (a pretpostavlja se da su teolozi koje je A. Kitchin rukopoložio bio kalvinisti), zapravo ne vjeruju u apostolsku sukcesiju, te da je korišten jedan protestantski ritual rukopolaganja u čijem se tekstu uopće i ne spominje da bi posrijedi bilo rukopolaganje za biskupa (sukladno protestantskoj teologiji, koja ne poznaje ni poseban svećenički red, niti biskupski red), katolici smatraju da je time apostolska sukcesija prekinuta.[4]
Odbijajući validnost zaključaka sadržanih u buli pape Lava XIII. Apostolicae Curae o nevaljanosti anglikanskih zaređenja iz 1896. godine,[5] anglikanci su na obodu pažnje javnosti nastojali definitivno razriješti katoličke prigovore tako da na ordinacije svojih biskupa kao surukopolagatelje pozivali biskupe Starokatoličke Crkve, kojima katolici ne osporavaju validnu apostolsku sukcesiju.[6]
Engleska crkva ("Church of England") je u službenoj uniji s državom, te je engleska kraljica službeni šef te vjerske zajednice.
Drugi važan element anglikanstva sastoji se u brizi za liturgiju, koja se očituje u odobravanju i izdavanju liturgijskih knjiga koje se imaju koristiti u bogoslužju. Ove liturgijske knjige imaju osobitu važnost jer se iz njih iščitavaju i teološka uvjerenja. Anglikanstvo, naime, nije vođeno službeno strukturiranim crkvenim Učiteljstvom (poput onoga u katoličanstvu), niti se pozivalo na određene teologe kao utemeljitelje ili izričaje vjere koji bi bili različiti od simbola vjere prvih ekumenskih sabora (za razliku od protestanata). Stoga je u anglikanstvu Knjiga zajedničke molitve (eng. Book of Common Prayer) postala izvorištem i vodstvom teologije i prakse. Tako se anglikanstvo poziva na pravilo »lex orandi, lex credendi« (zakon molitve je zakon vjerovanja), prema kojem odobreni molitveni tekstovi izriču i glavne postavke vjere.
Treći element anglikanstva je njegov teološki nauk koji se crpi iz povijesnih dokumenata i teologije koju su razvile velike osobe unutar anglikanstva. Taj se razvoj događao u stalnoj napetosti između radikalnijih protestanata s jedne strane, i Anglo-katolika s druge. U takvom ozračju nastajale su molitvene knjige, kao i dokument poznat kao Tridest i devet članaka o religiji iz 1604. Oni, premda neobvezujući, ipak postaju temelj anglikanstva, što još više potvrđuju utjecajni rani teolozi poput Richarda Hookera, Lancelota Andrewesa, Johna Cosina i drugih.
Na jednoj od Lambetskih konferencija, onoj održanoj 1888., a koja se poziva na konferenciju Episkopalne Crkve u SAD-u iz 1886., određena su četiri načela koja su imala dovesti do zbližavanja s Rimokatoličkom i pravoslavnim crkvama. No, popratni plod toga nastojanja bilo je i postavljanje zajedničkog nazivnika za sve anglikanske crkve. Ova četiri načela su:
- Sveto pismo Starog i Novog zavjeta sadrži sve što je potrebno za spasenje, te je pravilo i konačni standard vjere.
- Apostolsko vjerovanje, kao krsni simbol, te Nicejsko-carigradsko vjerovanje dovoljni su izričaj kršćanske vjere.
- Dva sakramenta što ih je sâm Krist odredio: krštenje i Gospodnja večera u kojoj se koriste Kristove riječi ustanovljenja, te prilike koje je i on koristio (kruh i vino).
- Povijesno biskupstvo, prilagođeno lokalnim prilikama u načinima njegova upravljanja s obzirom na raznolike potrebe zemalja i naroda koje je Bog pozvao u jedinstvo Crkve.
Anglikanska crkva je u bliskim odnosima s glavnim luteranskim i reformiranim vjerskim zajednicama, te održava dijalog s pravoslavnima i katolicima. Od 1967. godine neprestano traje teološki dijalog s katolicima putem anglikansko - rimokatoličke međunarodne komisije, koja je osobito uspostavila teološko razumijevanja u pitanju štovanja Bogorodice i svetaca koje je prisutno i kod katolika, i kod anglikanaca.[7] Novije pitanje zaređivanja žena za svećenike predstavlja teški izvor nesporazuma među samim anglikancima, te jako otežava suradnju s katolicima i pravoslavnima.[8][9]
U 18. stoljeću počelo se prepoznavati jedan više tradicionalni dio anglikanaca, pod imenom "high church"; od više protestantskog, koji je označavan kao "low church". Danas se za tu podjelu češće koristi termini "Anglo - Catholic" i "evangelical". Znatan dio protestantski usmjerenih anglikanaca priključio se Metodistima - sam osnivač metodizma John Wesley je bio anglikanski svećenik, a stanoviti broj Anglo - katolika priključuje se Katoličkoj Crkvi, među njima su znameniti primjerice svećenik bl. John Henry Newman i pisac Gilbert Keith Chesterton.
- Anglikanska zajednica
- Engleska Crkva
- Irska crkva
- Kršćanstvo
- Kršćanska crkva
- Kršćanske denominacije
- Katolička crkva
- Katolicizam
- Protestantizam
- Pravoslavlje
- Istočne pravoslavne crkve
- ↑ Službene stranice Parlamenta UK "Act of Supremacy" 1534. (scan) pristupljeno 6.1.2014. (engl.)
- ↑ "Henry VIII 's Act of Supremacy (1534)" (transkripcija), pristupljeno 6.1.2014. (engl.)
- ↑ "Elizabeth I and Religion 1558-1603" Susan Doran, Rutledge 2002., str. 12 (engl.)
- ↑ "Leo XIII's Decision on Anglican Orders: The Intrinsic Argument", Paul R. Rust, O.M.I., "CatholicCulture", pristupljeno 6.1.2014. (engl.)
- ↑ Apostolicae Curae, o nevaljanosti anglikanskih zaređenja, bula Lava XIII. iz 1896. godine
- ↑ "The Old Catholic Consecrators" "philorthodox", The Right Reverend Chandler Holder Jones, SSC, 13.6.2009. (engl.)
- ↑ "Unity Faith and Order - Dialogues - Anglican Roman Catholic" o anglikansko - katoličkom teološkom dijalogu, na službenim stranicama Anglikanske zajednice, posjećeno 6.1.2014
- ↑ "Ex-Anglican bishops ordained as Catholics" BBC NEWS 15.1.2011. (engl.)
- ↑ "Russian Orthodox tell Archbishop of Canterbury: ordain women bishops and you can forget about unity" Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. siječnja 2014. (Wayback Machine) Damian Thompson za "The Telegraph" 27.3.2013. (engl.)
