Prijeđi na sadržaj

Bugarska

Uredi poveznice
Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta 10000. Kliknite ovdje za više informacija.
Ovo je članak tjedna  – 35. tjedan 2022. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Republika Bugarska
Република България
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo
Съединението прави силата
(Saedinenieto pravi silata)
„U jedinstvu je snaga”
Himna
Mila Rodino

Položaj Bugarske
Glavni grad Sofija
Službeni jezik bugarski[1]
Državni vrh
 - Predsjednik Rumen Radev
 - Predsjednik Vlade Dimitar Glavčev
Neovisnost 681. (osnovao ju Asparuh)
22. rujna 1908. (osamostaljenje od Osmanskog Carstva)
Površina 102. po veličini
 - ukupno 110 910[2] km2
 - % vode 2,16[3] %
Stanovništvo 104. po veličini
 - ukupno (2015.) 7 177 991[4][5]
 - gustoća 69/km2
BDP (PKM) procjena 2012.
 - ukupno 103 705 milijardi $[6][7] (68.)
 - po stanovniku 15 933 $ (64.[8])
Valuta bugarski lev (100 stotinki)
Pozivni broj +359
Vremenska zona UTC +2
UTC +3 ljeti
Internetski nastavak .bg

Bugarska (bug. България, latinizirano: Bǎlgarija), službeno Republika Bugarska, država je u Jugoistočnoj Europi. Na sjeveru graniči s Rumunjskom, sa Srbijom i Sjevernom Makedonijom na zapadu, Grčkom i Turskom na jugu, a na istoku ima obalu na Crnome moru. Prostire se na području površine 110 994 km² i 16. je po veličini država u Europi. Sofija je glavni i najveći grad države, a ostali su veći gradovi Plovdiv, Varna i Burgas.

Jedna od najranijih prapovijesnih zajednica u zemljama današnje Bugarske bila je neolitska Karanovska kultura iz 6500. pr. Kr. Od 6. do 3. stoljeća pr. Kr. na području sadašnje Bugarske vodili su borbu za prevlast Tračani, Perzijanci, Kelti i Antički Makedonci. Politička stabilnost nastupa rimskim osvajanjem područja današnje Bugarske 45. godine, a s propašću rimske države ponovno su se rasplamsali plemenski sukobi i provale različitih naroda. Oko 6. stoljeća ova su područja naselili rani Slaveni. Protobugari predvođeni Asparuhom napali su iz zemalja (Stare Velike) Bugarske i trajno zauzeli taj dio Europe u kasnom 7. stoljeću. Osnovali su (Podunavsku) Bugarsku koju je Bizantsko carstvo priznalo ugovorom iz 681. godine. Bugarsko carstvo vladalo je većim dijelom Jugoistočne Europe i značajno utjecalo na slavenske narode razvojem ćirilice. Prvo bugarsko carstvo trajalo je do ranog 11. stoljeća kada ga je bizantski car Bazilije II. osvojio i razorio. Uspješna bugarska pobuna 1185. uspostavila je Drugo bugarsko carstvo koje je dosegnulo svoj vrhunac pod Ivanom Asenom II. (1218. – 1241.). Nakon brojnih iscrpljujućih ratova i feudalnih sukoba carstvo se raspalo 1396. godine i palo pod osmansku vlast na gotovo pet stoljeća.

Rusko-turski rat (1877. – 1878.) imao je za posljedicu stvaranje treće, sadašnje, bugarske države. Mnogi etnički Bugari ostali su izvan granica nove nacije, a to je potaknulo iredentističke težnje koje su dovele do nekoliko sukoba sa susjedima i saveza s Njemačkom u oba svjetska rata. Godine 1946. Bugarska je postala dijelom Istočnoga bloka pod sovjetskim vodstvom, postala je socijalistička država. Vladajuća Komunistička partija odrekla se svojega jednovlašća nakon revolucija 1989. i dopustila višestranačke izbore. Bugarska je tada prešla na demokratski parlamentarni sustav i tržišno gospodarstvo. Od usvajanja demokratskoga ustava 1991. godine Bugarska je bila unitarna parlamentarna republika koju je činilo 28 pokrajina s visokim stupnjem političke, upravne i gospodarske centralizacije.

Bugarska je zemlja u razvoju s gospodarstvom višega srednjega dohotka i nalazi se na 56. mjestu prema indeksu ljudskog razvoja. Njezino tržišno gospodarstvo dio je jedinstvenoga europskoga tržišta i uglavnom se temelji na uslugama, a zatim slijede industrija – posebice izgradnja strojeva i rudarstvo – te poljoprivreda. Rasprostranjena korupcija velik je društveno-gospodarski problem. Bugarska je rangirana kao najkorumpiranija zemlja Europske unije u 2018.[9] Suočava se s demografskom krizom, godišnjim smanjenjem stanovništva koje traje od 1990. Trenutno broji otprilike sedam milijuna stanovnika, što je značajno smanjenje od vrhunca od gotovo devet milijuna koji je dosegnula 1988. godine. Bugarska je članica Europske unije, NATO- a i Vijeća Europe, također je članica utemeljiteljica OESS-a i triput je zauzela mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Etimologija

[uredi | uredi kôd]

Ime Bugarska potječe od Protobugara, plemena turkijskog podrijetla koje je osnovalo Prvo bugarsko carstvo. Njihovo ime nije u potpunosti razjašnjeno i teško ga je pronaći prije 4. stoljeća nove ere,[10] ali moguće je da potječe od praturske riječi bulģha ('miješati', 'tresti') i njezine izvedenice bulgak ('pobuna', 'nered').[11] Značenje se dalje može proširiti na 'pobuniti se', 'poticati' ili 'proizvesti stanje nereda', pa tako, u izvedenici, 'ometači'.[12][10] Plemenske skupine u unutarnjoj Aziji s fonološki bliskim imenima često su opisivane sličnim terminima, kao Buluoji, sastavnica peterih barbarskih skupina koje su tijekom 4. stoljeća prikazivane i kao mješanci i smutljivci.[13]

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Povijest Bugarske

Prapovijest i antika

[uredi | uredi kôd]
Thracian golden wreath exhibited in the National Historical Museum
Odriški zlatni vijenac u Nacionalnom povijesnom muzeju.

Ostaci neandertalaca na tom području datiraju iz razdoblja prije oko 150 000 godina ili srednjeg paleolitika i neki su od najranijih tragova ljudske aktivnosti u zemljama moderne Bugarske.[14] Pronađeni ostaci Homo sapiensa datirani su na 47 000 godina pr. Kr. Ovi su ostaci najraniji dokaz migriranja modernih ljudi u Europu.[15][16] Karanovska kultura nastala je oko 6500 godina pr. Kr. i bila je jedno od nekoliko neolitskih društava u regiji koja su razvila poljoprivredu.[17] Varnskoj kulturi iz bakrenog doba (peto tisućljeće pr. Kr.) pripisuje se izum metalurgije zlata.[18][19] Blago Varnske nekropole sadrži najstariji zlatni nakit na svijetu čija je približna starost preko 6000 godina.[20][21] Ovo je blago bilo dragocjeno otkriće koje je omogućilo razumijevanje društvene hijerarhije i stratifikacije u najranijim europskim društvima.[22][23][24]

Tračani, jedna od tri primarne skupine predaka modernih Bugara, pojavili su se na Balkanskom poluotoku nešto prije 12. stoljeća pr. Kr.[25][26][27] Istaknuli su se u metalurgiji i imali su određen kulturni utjecaj na Antičke Grke, koji su preuzeli su njih Orfejeve i Dionizijeve kultove, ali nikad nisu razvili državni sustav vlasti, već su ostali na plemenskoj strukturi vladanja.[28] Perzijsko Ahemenidsko Carstvo osvojilo je dijelove današnje Bugarske (osobito istočnu Bugarsku) u 6. stoljeću pr. Kr. i zadržalo je kontrolu nad regijom do 479. godine pr. Kr.[29][30] Invazija je postala katalizator za jedinstvo Tračana, a većina njihovih plemena ujedinila se pod kraljem Teresom i formirala Odrisko Kraljevstvo 470-ih godina pr. Kr.[28][30][31] Ovo je kraljevstvo oslabio i natjerao u vazalstvo Filip II. Makedonski 341. pr. Kr.,[32] a područje su napali Kelti u 3. stoljeću i ondje osnovali svoju državu s glavnim gradom Tilisom.[33] Područje Bugarske konačno postaje provincija Rimskog Carstva 45. godine.[34]

Do kraja 1. stoljeća nove ere rimska je uprava uspostavljena nad cijelim Balkanskim poluotokom, a kršćanstvo se počelo širiti u regiji u 4. stoljeću.[28] Gotsku Bibliju – prvu knjigu na germanskom jeziku – stvorio je gotski biskup Ulfila u današnjoj sjevernoj Bugarskoj oko 381.[35] Regija je došla pod kontrolu Bizanta nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine. Bizant je vodio dugotrajni rat protiv Perzije i nije mogao obraniti svoje balkanske teritorije od barbarskih napada.[36] To je omogućilo Slavenima da kao pljačkaši uđu na Balkanski poluotok, prvenstveno kroz područje između rijeke Dunav i Balkanskih planina poznato kao Mezija.[37] Postupno je unutrašnjost poluotoka postala zemlja Južnih Slavena.[38][39] Slaveni su asimilirali djelomično helenizirane, romanizirane i gotizirane Tračane u ruralnim područjima.[40][41][42][43]

Prvo Bugarsko Carstvo

[uredi | uredi kôd]
Susret kneza Borisa I. s učenicima svetog Ćirila i Metoda.

Nedugo nakon slavenskog prodora, Mezija je ponovno napadnuta, ovaj put od strane Protobugara pod kanom Asparuhom.[44] Njihova horda bila je ostatak stare Velike Bugarske, izumrle plemenske konfederacije smještene sjeverno od Crnog mora u današnjoj Ukrajini i južnoj Rusiji. Asparuh je 680. godine napao bizantske teritorije u Meziji i pokorio tamošnja slavenska plemena.[26] Mirovni ugovor s Bizantskim Carstvom potpisan je 681. godine, označavajući utemeljenje Prvog bugarskog carstva. Manjinski Protobugari činili su blisko povezanu vladajuću kastu.[45]

Novi vladari koji su preuzimali vlast jačali su bugarsku državu tijekom 8. i 9. stoljeća. Krum je uveo pisani zakonik[46] i zaustavio veliki bizantski prodor u bitci kod Pliske, u kojoj je ubijen bizantski car Nikefor I.[47] Boris I. ukinuo je 864. godine poganstvo u korist istočnog pravoslavnog kršćanstva. Pokrštavanje je pratilo bizantsko priznanje bugarske crkve[48] i prihvaćanje ćirilice, razvijene u glavnom gradu Preslavu.[49] Zajednički jezik, vjera i pismo ojačali su središnju vlast i postupno stopili Slavene i Protobugare u jedinstveni narod koji govori jednim slavenskim jezikom.[50][49] Zlatno doba započelo je tijekom 34-godišnje vladavine Simeona Velikog, pod čijom je vlašću država dosegla najveće teritorijalno proširenje.[51]

Nakon Simeonove smrti, Bugarska je oslabljena ratovima s Mađarima i Pečenezima i širenjem bogumilske hereze.[50][52] Grad Preslav u konačnici je zauzela bizantska vojska 971. godine nakon uzastopnih ruskih i bizantskih invazija.[50] Carstvo se nakratko oporavilo od napada pod Samuilom,[53] no bizantski car Bazilije II porazio je bugarsku vojsku kod Ključa 1014. godine. Samuilo je umro ubrzo nakon bitke,[54] a 1018. Bizant je u potpunosti osvojio Prvo bugarsko carstvo.[25] Nakon osvajanja, Bazilije II je spriječio pobune zadržavši vlast lokalnog plemstva, integrirajući ih u bizantsku birokraciju i aristokraciju i oslobodivši njihove zemlje obveze plaćanja poreza u zlatu, dopuštajući umjesto toga porez u naturi.[55][56] Bugarska patrijaršija svedena je na arhiepiskopiju, ali je zadržala svoj autokefalni status i svoje biskupije.[56][55]

Drugo bugarsko carstvo

[uredi | uredi kôd]
A view of the walls of Tsarevets fortress in Tarnovo
Zidine tvrđave Carevec u Velikom Trnovu, glavnom gradu Drugog Bugarskog Carstva.

Bizantska unutarnja politika promijenila se nakon Bazilijeve smrti kada je izbio niz neuspješnih pobuna, a najveću je predvodio Petar Deljan. Autoritet Carstva opao je nakon katastrofalnog vojnog poraza kod Manzikerta protiv seldžučkih osvajača, a dodatno su ga potresli križarski ratovi. Time su spriječeni bizantski pokušaji helenizacije i stvoreno je plodno tlo za daljnji ustanak. Godine 1185. plemići iz dinastije Asen Ivan Asen I. i Petar IV. organizirali su veliki ustanak i uspjeli ponovno uspostaviti bugarsku državu. Ivan Asen i Petar postavili su temelje Drugog bugarskog carstva s prijestolnicom u Trnovu.[57]

Kalojan, treći od asenskih monarha, proširio je svoju vlast na Beograd i Ohrid. Priznao je duhovno vrhovništvo pape i primio kraljevsku krunu od papinskog legata.[58] Carstvo je dosegnulo svoj zenit pod Ivanom Asenom II. (1218. – 1241.), kada su se njegove granice proširile do obala Albanije, Srbije i Epira, dok su trgovina i kultura cvjetali.[58][57] Vladavina Ivana Asena također je obilježena odmakom od Rima u vjerskim pitanjima.[25]

Dinastija Asena izumrla je 1257. godine. Uslijedili su unutarnji sukobi i neprekidni bizantski i ugarski napadi, koji su Mongolima omogućili uspostavljanje suvereniteta nad oslabljenom bugarskom državom.[59][25] Godine 1277. svinjar Ivajlo poveo je veliku seljačku pobunu koja je protjerala Mongole iz Bugarske i nakratko ga učinila carem.[60][57] S vlasti su ga 1280. svrgnuli feudalni veleposjednici,[60] čiji su frakcijski sukobi prouzročili da se Drugo bugarsko carstvo raspalo na male feudalne posjede sve do 14. stoljeća.[57] Ove rascjepkane krnje države, dva carstva u Vidinu i Trnovu i Despotovina Dobrudža, postale su lak plijen za novu prijetnju koja je pristizala s jugoistoka: Osmanske Turke.[59]

Osmanska vlast

[uredi | uredi kôd]
Bitka kod Nikopolja 1396. označila je kraj srednjovjekovne bugarske državnosti.

Bizantinci su najprije 1340-ih zaposlili Osmanlije kao plaćenike, koji su kasnije sami postali osvajači.[61] Sultan Murat I. osvojio je Adrijanopol od Bizanta 1362.; Sofija je pala 1382., a nakon nje Shumen 1388.[61] Osmansko Carstvo završilo je osvajanje bugarskih zemalja 1393. godine kada je Trnovo opljačkano nakon tromjesečne opsade i bitke kod Nikopolja koja je dovela do pada Vidinskog carstva 1396. godine. Sozopol je bio posljednje bugarsko naselje koje je palo 1453.[62] Bugarsko plemstvo je eliminirano, a seljaštvo je porobljeno od osmanskih gospodara,[61] dok je velik dio obrazovanog svećenstva pobjegao u druge zemlje.[63]

Bugari su bili podvrgnuti teškim porezima (uključujući devširme ili danak u krvi), njihova kultura je potisnuta[64] i doživjeli su djelomičnu islamizaciju.[65] Osmanske vlasti uspostavile su vjersku upravnu zajednicu pod nazivom Rum milet, koja je upravljala svim pravoslavcima bez obzira na njihovu etničku pripadnost.[66] Većina mjesnoga stanovništva tada je postupno izgubila nacionalnu svijest, identificirajući se samo po vjeri.[67][68] Svećenstvo koje je ostalo u nekim izoliranim samostanima održalo je svoj etnički identitet na životu, omogućivši mu opstanak u udaljenim seoskim područjima,[25] i u katoličkoj zajednici na sjeverozapadu zemlje.[69]

The Defence of the Eagle's Nest, painting by Alexey Popov from 1893, depicting the Defence of Shipka Pass
Rusko-bugarska obrana prolaza Shipka 1877.

Kako je osmanska moć počela slabiti, Habsburška Monarhija i Rusija vidjele su bugarske kršćane kao moguće saveznike. Austrijanci su prvo podržali ustanak u Trnovu 1598., zatim drugi 1686., Čiprovački ustanak 1688. i konačno Karpoševu pobunu 1689.[70] Rusko se Carstvo također nametnulo kao zaštitnik kršćana u osmanskim zemljama sporazumom iz Küçük Kaynarca 1774.[70]

Zapadnoeuropsko prosvjetiteljstvo u 18. stoljeću utjecalo je na početak bugarskoga nacionalnoga preporoda.[61] Obnovila je nacionalnu svijest i dala ideološku podlogu oslobodilačkoj borbi, što je rezultiralo Travanjskim ustankom 1876. godine. Dok su osmanske vlasti gušile pobunu, ubijeno je do 30 000 Bugara. Masakri su potaknuli velike sile na djelovanje.[71] Sazvali su Carigradsku konferenciju 1876., ali njihove je odluke Osmansko Carstvo odbacilo. To je omogućilo Ruskom Carstvu traženje vojnoga rješenja bez opasnosti od sukoba s drugim velikim silama, kao što se dogodilo u Krimskom ratu.[71] Godine 1877. Rusija je objavila rat Osmanlijama i porazila ih uz pomoć bugarskih pobunjenika, posebno tijekom ključne bitke na prijevoju Šipka koja je osigurala ruski nadzor nad glavnom cestom prema Carigradu.[72][73]

Treća bugarska država

[uredi | uredi kôd]

Rusija i Osmansko Carstvo potpisali su 3. ožujka 1878. godine Sanstefanski mir. Trebalo je uspostaviti autonomnu bugarsku kneževinu koja obuhvaća Meziju, Makedoniju i Trakiju, otprilike na teritorijima Drugoga bugarskoga carstva,[74][75] i ovaj se dan danas slavi državni praznik Dan nacionalnoga oslobođenja.[76] Ostale su velike sile odmah odbacile ugovor iz straha da bi tako velika država na jugoistoku Europe mogla ugroziti njihove interese. Zamijenjen je Berlinskim ugovorom, potpisanim 13. srpnja. Njime je predviđena mnogo manja država, Kneževina Bugarska, koja se sastoji samo od Mezije i okolice Sofije, ostavljajući veliki dio etničkih Bugara izvan novoosnovane države.[74][77] To je značajno pridonijelo bugarskom vojnom pristupu vanjskim poslovima tijekom prve polovice 20. stoljeća.[78]

Map of Bulgaria according to the Treaty of San Stefano
Granice Bugarske prema preliminarnom Sanstefanskom ugovoru.

Bugarska je kneževina pobijedila u ratu protiv Srbije i pripojila poluautonomno osmansko područje Istočne Rumelije 1885., koje se kasnije proglasilo neovisnom državom 5. listopada 1908.[49] U godinama nakon neovisnosti, Bugarska je jačala svoju vojnu moć i često se nazivala „balkanskom Pruskom ”.[79] Sudjelovala je u tri uzastopna sukoba između 1912. i 1918., dva balkanska rata i Prvom svjetskom ratu. Nakon teškoga poraza u Drugom balkanskom ratu, Bugarska se opet našla na strani gubitnika kao posljedica saveza sa Središnjim silama u Prvom svjetskom ratu. Unatoč tome što je unovačila više od četvrtinu svoga stanovništva i stvorila vojsku od 1 200 000 vojnika,[80][81] nakon početnih vojnih uspjeha u nekoliko odlučujućih pobjeda kod Doirana i Monastira, država je kapitulirala 1918. godine. Rat je rezultirao značajnim teritorijalnim gubicima i smrću 87 500 vojnika.[82] Više od 253 000 izbjeglica s izgubljenih teritorija uselilo se je u Bugarsku od 1912. do 1929.,[83] što je dodatno opteretilo već uništeno nacionalno gospodarstvo.[84]

A portrait of Tsar Boris III
Car Boris III.

Nastali politički nemiri doveli su do uspostave kraljevske vlasti cara Borisa III. (1918. – 1943.). Bugarska je ušla u Drugi svjetski rat 1941. kao članica Osovine, ali je odbila sudjelovati u operaciji Barbarossa i spasila svoje židovsko stanovništvo od deportacije u sabirne logore.[85] Nakon iznenadne smrti Borisa III. sredinom 1943. i okretanjem ratnih izgleda protiv Njemačke, Bugarsku su zahvatila politička previranja, a komunistički gerilski pokret dobio na zamahu. Vlada Bogdana Filova nije uspjela postići mir sa Saveznicima. Bugarska nije udovoljila sovjetskim zahtjevima za protjerivanjem njemačkih snaga sa svoga teritorija, što je rezultiralo objavom rata i invazijom SSSR-a u rujnu 1944.[86] Domovinski front, u kojemu su prevladavali komunisti preuzeo je vlast, okončao savezništvo sa Silama osovine i pridružio se savezničkoj strani do kraja rata.[87] Bugarska je pretrpjela malu ratnu štetu, a Sovjetski Savez nije tražio nikakvu odštetu. Ali, svi ratni teritorijalni dobici, sa značajnom iznimkom Južne Dobrudže, izgubljeni su.[88]

Georgi Dimitrov, vođa Bugarske komunističke partije od 1946. do 1949.

Ljevičarski državni udar 9. rujna 1944. doveo je do ukidanja monarhije i pogubljenja oko 1000 – 3000 disidenata, vojnika i članova bivše kraljevske elite,[89][90][91] no tek je 1946. nakon referenduma uspostavljena jednostranačka narodna republika.[92] Bugarska je pala pod sovjetsku sferu utjecaja predvođena Georgijem Dimitrovim (1946. – 1949.), koji je uspostavio represivnu staljinističku državu i pokrenuo brzu industrijalizaciju.[88] Do sredine pedesetih, životni standard je porastao, a politička represija popustila.[93][94] U planskoj ekonomiji sovjetskog stila pojavile su se neke eksperimentalne tržišno orijentirane politike pod Todorom Živkovom (1954. – 1989.).[95] U usporedbi s ratnim razinama, nacionalni BDP peterostruko se povećao, a BDP po stanovniku učetverostručio se do osamdesetih,[96] iako su se 1960., 1977. i 1980 dogodili ozbiljne epizode povećanja javnoga duga.[97] Živkovljeva kći Ljudmila ojačala je nacionalni ponos promicanjem bugarske baštine, kulture i umjetnosti diljem svijeta.[98] Suočena s padom rodnosti među etničkom bugarskom većinom, Živkovljeva vlada je 1984. prisilila manjinske etničke Turke na usvajanje slavenskih imena u pokušaju njihove asimilacije.[99] Ova politika ishodovala je iseljavanjem oko 300 000 etničkih Turaka u Tursku.[100][101]

Komunistička partija bila je prisiljena odreći se svojega političkoga monopola 10. studenoga 1989. pod utjecajem revolucija 1989. godine. Živkov je dao ostavku i Bugarska je krenula u tranziciju prema parlamentarnoj demokraciji.[102] Na prvim slobodnim izborima u lipnju 1990. pobijedila je Komunistička partija, sada preimenovana u Bugarsku socijalističku partiju.[103] Novi ustav koji je predviđao izabranoga predsjednika i premijera odgovornog zakonodavnom tijelu usvojen je u srpnju 1991.[104] Novi sustav u početku nije uspio poboljšati životni standard ili stvoriti gospodarski rast, prosječna kvaliteta života i ekonomski učinak ostali su niži nego u komunizmu čak u ranim 2000-ima.[105] Nakon 2001., gospodarski, politički i geopolitički uvjeti znatno su se poboljšali,[106] a Bugarska je 2003. postigla visok status društvenog razvoja.[107] Postala je članica NATO- a 2004.[108] i sudjelovala je u ratu u Afganistanu. Nakon nekoliko godina reformi, pridružila se Europskoj uniji i jedinstvenom tržištu 2007., unatoč zabrinutosti EU zbog raširene korupcije.[109] Bugarska je bila domaćin predsjedanja Vijećem Europske unije 2018. u Nacionalnoj palači kulture u Sofiji.[110]

Geografija

[uredi | uredi kôd]
Topographic map of Bulgaria
topografija Bugarske

Bugarska je država u Jugoistočnoj Europi. Površina državnoga teritorija je 110 994 km², ukupna duljina kopnenih granica s pet susjednih zemalja je 1808 km, a duljina obale je 354 km.[106] Zemljopisne koordinate Bugarske su 43° N 25° E .[111] Najznačajnija topografska obilježja zemlje jesu Dunavska nizina, planina Balkan, Tračka nizina i Rilo-Rodopski masiv.[106] Južna granica Dunavske nizine dodiruje podnožje planine Balkan, dok Dunav određuje granicu s Rumunjskom. Tračka nizina je otprilike trokutasta oblika, započinje jugoistočno od Sofije i postupno se širi sve do obale Crnoga mora.[106]

Planina Balkan proteže se sredinom zemlje od granice sa Srbijom na zapadu prema istoku. Na jugozapadnom planinskom području nalaze se dva različita planinska lanca alpskog tipa, Rila i Pirin, koji graniče s nižim, ali prostranijim Rodopima na istoku i srednje visokim planinama na zapadu, sjeverozapadu i jugu, poput Vitoše, Osogova i Belasice.[106] Sa svojih 2925 metara nadmorske visine, planinski je vrh Musala najviša točka u Bugarskoj i na Balkanu. Obala Crnoga mora je pak najniža točka u državi.[112] Ravnice zauzimaju oko jedne trećine teritorija, dok visoravni i brežuljci zauzimaju 41%.[113] Većina su rijeka kratke i s niskim vodostajima. Najduža rijeka koja se nalazi isključivo na bugarskom teritoriju, Iskar, dugačka je 368 kilometara. Struma i Marica dvije su velike rijeke na jugu zemlje.[114][106]

Planinski masiv Pirin.

Bugarska ima raznoliku i promjenjivu klimu, koja je rezultat njezinog položaja na području susreta mediteranskih, oceanskih i kontinentalnih zračnih masa u međudjelovanju s preprečnim učinkom njezinih planina.[106] Sjeverna Bugarska prosječno je 1°C hladnija i ima 200 milimetara više oborina od područja južno od planine Balkan. Temperaturne amplitude značajno variraju u različitim područjima. Najniža zabilježena temperatura je −38,3 °C, dok je najviša 45,2 °C.[115] Prosječna količina padalina je oko 630 milimetara godišnje, a kreće se od 500 milimetara u Dobrudži do više od 2500 milimetara u planinskim područjima. Kontinentalne zračne mase donose značajne količine snježnih oborina tijekom zime.[116]

Bioraznolikost i okoliš

[uredi | uredi kôd]
A Lacerta viridis, or European green lizard, on a tree stump in the Ropotamo reserve
Lacerta viridis u Ropotamu, jednom od 16 bugarskih rezervata biosfere.

Međudjelovanje klimatskih, hidroloških, geoloških i topografskih uvjeta imalo je kao posljedicu relativno veliku raznolikost biljnih i životinjskih vrsta.[117] Bugarska bioraznolikost, jedna od najbogatijih u Europi,[118] zaštićena je trima nacionalnim parkovima, 11 parkova prirode, 10 rezervata biosfere i 565 zaštićenih područja.[114][119][120] Devedeset i tri od 233 vrste sisavaca u Europi nalaze se u Bugarskoj, kao i 49% vrsta leptira i 30% vrsta vaskularnih biljaka.[121] Sveukupno su prisutne 41 493 biljne i životinjske vrste.[121] Veći sisavci sa znatnom populacijom su jeleni (106 323 jedinke), divlje svinje (88 948), čagljevi (47 293) i lisice (32 326). Jarebice broje oko 328 000 jedinki, što ih čini najrasprostranjenijom divljači.[114] Trećina svih ptica gnjezdarica u Bugarskoj nastanjuju Nacionalni park Rila, koji također ugošćuje arktičke i alpske vrste na velikim nadmorskim visinama.[122] Bogata flora obuhvaća više od 3800 vrsta žilnih biljaka od kojih je 170 endemskih, a 150 ugroženih.[117] Popis većih gljiva u Bugarskoj koji je izradio Bugarski institut za botaniku broji više od 1500 vrsta.[123] Više od 35% kopnene površine pokriveno je šumama.[124]

Godine 1998. bugarska je vlada usvojila Nacionalnu strategiju očuvanja biološke raznolikosti, sveobuhvatan program usmjeren na očuvanje lokalnih ekosustava, zaštitu ugroženih vrsta i očuvanje genetskih resursa.[125] U Bugarskoj se nalaze neka od najvećih područja Natura 2000 u Europi koja pokrivaju 33,8% njezina teritorija.[126] Bugarska je već postigla svoj cilj Protokola iz Kyota o smanjenju emisija ugljikovog dioksida za 30% od 1990. do 2009.[127]

Bugarska je na 30. mjestu u Indeksu ekološke učinkovitosti za 2018., ali ima niske rezultate u kvaliteti zraka.[128] Razine čestica raspršenih u zraku su najviše u Europi,[129] posebno u urbanim područjima s gustim automobilskim prometom i u blizini termoelektrana na ugljen.[130][131] Jedna od njih, termoelektrana Maritsa Iztok-2 na lignit, uzrokuje najveću štetu zdravlju i okolišu u cijeloj Europskoj uniji.[132] Masovna uporaba pesticida u poljoprivredi i zastarjeli industrijski kanalizacijski sustavi uzrokuju znatno onečišćenje tla i vode.[133] Kvaliteta vode počela se poboljšavati 1998. godine i zadržala je trend umjerenog poboljšanja. Više od 75% površinskih rijeka zadovoljava europske standarde dobre kvalitete.[134]

Politika

[uredi | uredi kôd]
The National Assembly building in Sofia
Trg neovisnosti u Sofiji, sjedište Predsjedništva (desno), Narodna skupština (u sredini) i Vijeće ministara (lijevo).

Bugarska je država parlamentarna demokracija u kojoj je premijer šef vlade i najmoćnija izvršna pozicija.[106] Politički sustav ima tri grane, zakonodavnu, izvršnu i sudsku, a svi građani s najmanje 18 godina starosti imaju pravo glasa. Bugarski Ustav također pruža mogućnost izravne demokracije, odnosno peticije i nacionalnog referenduma.[135] Izbore nadzire neovisno Središnje izborno povjerenstvo koje uključuje članove svih glavnih političkih stranaka. Stranke se moraju registrirati kod povjerenstva prije sudjelovanja na nacionalnim izborima.[106] Premijer je obično čelnik stranke koja je dobila najviše glasova na parlamentarnim izborima, iako to nije uvijek slučaj.[106]

Za razliku od premijera, predsjednik Bugarske ima manje ovlasti. Predsjednik se izravno bira i ima ulogu državnog poglavara i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, te ima ovlasti vratiti prijedlog zakona na daljnju raspravu, iako parlament može nadjačati predsjednički veto jednostavnom većinom glasova.[106] Političke stranke okupljaju se u Narodnoj skupštini, tijelu od 240 zastupnika izabranih na četverogodišnji mandat izravnim glasovanjem. Nacionalna skupština ima ovlasti donositi zakone, odobravati proračun, zakazivati predsjedničke izbore, birati i smjenjivati premijera i druge ministre, objavljivati rat, raspoređivati trupe u inozemstvu i ratificirati međunarodne ugovore i sporazume.[106]

Portrait of president Rumen Radev
Rumen Radev
Predsjednik države

Općenito, u Bugarskoj je izvršna vlast uglavnom nestabilna.[136] Bojko Borisov je bio premijer u tri mandata od 2009. do 2021.[137] kada je njegova stranka desnog centra, proeuropska stranka GERB, pobijedila na općim izborima i vladala kao manjinska vlada sa 117 mjesta u Nacionalnoj skupštini.[138] Njegova prva vlada podnijela je ostavku 20. veljače 2013. nakon općih prosvjeda uzrokovanih visokim troškovima komunalnih usluga, niskim životnim standardom, korupcijom[139] i percipiranim neuspjehom demokratskog sustava. Prosvjedni val bio je poznat po samospaljivanjima, spontanim demonstracijama i snažnom raspoloženju protiv političkih stranaka.[140]

Prijevremeni izbori koji su uslijedili u svibnju 2013. rezultirali su tijesnom pobjedom GERB -a,[141] ali je Bugarska socijalistička stranka na kraju formirala vladu koju je vodio Plamen Oresharski nakon što Borisov nije uspio osigurati potporu parlamenta.[142][143] Oresharskijeva vlada podnijela je ostavku u srpnju 2014. u jeku stalnih prosvjeda velikih razmjera.[144][145][146] Privremena vlada preuzela je vlast[147] i raspisala izbore u listopadu 2014.[148] koji su rezultirali trećom pobjedom GERB-a, a ukupno je osam stranaka ušlo u parlament.[149] Borisov je formirao koaliciju[150] s nekoliko desničarskih stranaka, ali je ponovno podnio ostavku nakon što kandidat kojeg je poduprla njegova stranka nije uspio pobijediti na predsjedničkim izborima 2016. godine. Na prijevremenim izborima u ožujku 2017. ponovno je pobijedio GERB, ali s 95 mjesta u parlamentu. Formirali su koaliciju s krajnje desnim Ujedinjenim patriotima, koji su imali 27 zastupnika.[151] Tijekom Borisovljevog posljednjeg kabineta došlo je dramatičnog smanjenja slobode tiska i brojnih otkrića korupcije što je pokrenulo još jedan val masovnih prosvjeda 2020. godine.[152][153] GERB je izašao prvi na redovnim izborima u travnju 2021., ali s dosad najslabijim rezultatom.[154] Sve druge stranke odbile su formirati vladu,[155] i nakon kratkog zastoja, novi izbori raspisani su za srpanj 2021., a Stefan Janev je do tada bio privremeni premijer privremene vlade.[156] Na prijevremenim izborima u srpnju 2021. antielitna stranka pod nazivom Postoji takav narod (ITN) završila je prva s 24,08% glasova, a koalicija bivšeg premijera Bojka Borisova predvođena GERB-om bila je druga s 23,51%.[157]

Freedom House je izvijestio o kontinuiranom pogoršanju demokratskog upravljanja nakon 2009., navodeći kao problem smanjenu neovisnost medija, zastoj u reformama, zloporabu ovlasti na najvišoj razini i povećanu ovisnost lokalnih uprava o središnjoj vlasti.[158] Bugarska je još uvijek navedena kao "slobodna", s političkim sustavom označenim kao polukonsolidirana demokracija, iako sa sve lošijim rezultatima.[158] Democracy Index definira ju kao "demokraciju s manjkavošću".[159] Istraživanje Instituta za ekonomiju i mir iz 2018. pokazalo je da manje od 15% ispitanika smatra da su izbori pošteni.[160]

Pravni sustav

[uredi | uredi kôd]

Bugarska ima pravni sustav utemeljen na građanskom pravu.[161] Pravosuđe nadzire Ministarstvo pravosuđa, a Vrhovni upravni sud i Vrhovni kasacijski sud najviši su žalbeni sudovi i nadziru primjenu zakona na nižim sudovima.[106] Vrhovno sudbeno vijeće upravlja sustavom i imenuje suce. I domaći i međunarodni promatrači smatraju pravni sustav jednim od najneučinkovitijih u Europi zbog sveprisutne netransparentnosti i korupcije.[162][163][164][165][166] Provedbu zakona provode organizacije uglavnom podređene Ministarstvu unutarnjih poslova.[167] Glavna uprava nacionalne policije (GDNP) bori se protiv općeg kriminala i održava javni red.[168] GDNP broji 26 578 policijskih službenika u svojim lokalnim i nacionalnim odjelima.[169] Većina kaznenih predmeta povezana je s prometom, slijede krađe i kriminal povezan s drogom, dok su stope ubojstava niske.[114] Ministarstvo unutarnjih poslova također vodi Službu granične policije i Nacionalnu žandarmeriju: specijalizirani ogranak za protuterorističke aktivnosti, upravljanje krizama i suzbijanje nereda. Protuobavještajni rad i nacionalna sigurnost u nadležnosti su Državne agencije za nacionalnu sigurnost.[170]

Upravna podjela

[uredi | uredi kôd]

Bugarska je administrativno unitarna država.[171] Od 1880-ih broj jedinica teritorijalne uprave kretao se od sedam do 26.[172] Između 1987. i 1999. administrativnu strukturu činilo je devet pokrajina (oblasti). Paralelno s decentralizacijom gospodarskog sustava usvojen je novi administrativni ustroj,[173] kojeg čini 27 pokrajina, te pokrajina glavnog grada (Sofija grad). Sva su područja dobila imena po svojim glavnim gradovima. Pokrajine su podijeljene na 265 općina kojima upravljaju gradonačelnici koji se biraju na četverogodišnji mandat, te neposredno izabrana općinska vijeća. Bugarska je visoko centralizirana država u gdje vlada izravno imenuje regionalne guvernere i sve pokrajine i općine uvelike financijski ovise o njoj.[106]

Vanjski poslovi i obrana

[uredi | uredi kôd]

Bugarska je postala članicom Ujedinjenih naroda 1955. godine, a od 1966. tri puta bila je nestalna članica Vijeća sigurnosti, posljednji put od 2002. do 2003.[174] Također je bila među državama osnivačima Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) 1975. Euroatlantske integracije bile su prioritet vlasti još od pada komunizma, iako je komunističko vodstvo također imalo težnje napuštanja Varšavskog pakta i pridruživanja Europskim zajednicama već 1987.[175][176] Bugarska je potpisala Ugovor o pristupanju Europskoj uniji 25. travnja 2005.,[177] a postala je punopravnom članicom Europske unije 1. siječnja 2007.[178] Osim toga, potpisala je tripartitnu gospodarsku i diplomatsku suradnju s Rumunjskom i Grčkom,[179] njeguje dobre veze s Kinom[180] i Vijetnamom[181] te ima povijesno dobre odnose s Rusijom.[182]

Bulgarian MiG-29 fighters in flight
Mlazni lovci MiG-29 bugarskog ratnog zrakoplovstva.

Bugarska je tijekom Hladnog rata rasporedila značajan broj civilnih i vojnih savjetnika u zemljama sovjetskim saveznicima poput Nikaragve [183] i Libije.[184] Prvo raspoređivanje stranih trupa na bugarskom tlu od Drugog svjetskog rata dogodilo se 2001. godine, kada je zemlja ugostila šest zrakoplova KC-135 Stratotanker i 200 osoba za podršku ratnim naporima u Afganistanu.[185] Međunarodni vojni odnosi dodatno su prošireni pristupanjem NATO-u u ožujku 2004.[186] i Američko-bugarskim sporazumom o obrambenoj suradnji potpisanim u travnju 2006. Zračne baze Bezmer i Graf Ignatievo, te vojni poligon Novo Selo i logističko središte u Ajtosu kasnije su postali objekti za vojnu obuku koje su zajednički koristile američke i bugarske vojske.[187][188] Unatoč svojoj aktivnoj međunarodnoj obrambenoj suradnji, Bugarska se ubraja među najmiroljubivije zemlje na svijetu, držeći se na 6. mjestu zajedno s Islandom u pogledu domaćih i međunarodnih sukoba, te na 26. mjestu na Globalnom indeksu mira.[189]

Obrana teritorija u ingerenciji je potpuno dobrovoljnih bugarskih oružanih snaga, koje čine kopnene snage, mornarica i zračne snage. Kopnene snage sastoje se od dvije mehanizirane brigade i osam samostalnih pukovnija i bataljuna ; zračne snage upravljaju sa 106 zrakoplova i sustavima protuzračne obrane u šest zračnih baza, a mornarica uključuje razne brodove, helikoptere i obalno obrambene oružje.[190] Aktivne postrojbe smanjile su se s 152 000 1988. godine[191] na 31 300 2017., ali dopunjene su s 3 000 rezervista i 16 000 pripadnika paravojnih postrojbi.[192] Vojni inventar uglavnom čini sovjetsko naoružanje kao što su zrakoplovi MiG-29 i Suhoj Su-25,[193] sustavi protuzračne obrane S-300PT[194] i balistički projektili kratkog dometa SS-21.[195]

Gospodarstvo

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Gospodarstvo Bugarske
povijesni razvoj BDP-a po glavi stanovnika.
Graph showing GDP and unemployment
statistika gospodarskog rasta (zelena) i nezaposlenosti (plava) od 2001.

Bugarska je zemlja s otvorenim tržišnim gospodarstvom i višim srednjim dohotkom u kojem privatni sektor čini više od 70% BDP-a.[196][197] Od poljoprivredne zemlje s pretežno ruralnim stanovništvom 1948. godine, do 1980-ih Bugarska se transformirala u industrijsko gospodarstvo, sa znanstvenim i tehnološkim istraživanjem pri vrhu prioriteta svojih proračunskih rashoda.[198] Gubitak tržišta SEV-a 1990. i kasnija " šok terapija " planskog sustava uzrokovali su nagli pad industrijske i poljoprivredne proizvodnje, nakon čega je u konačnici uslijedio ekonomski kolaps 1997.[199][200] Gospodarstvo se uglavnom oporavilo tijekom razdoblja brzog rasta nekoliko godina kasnije,[199] ali prosječna plaća od 1036 leva (oko 530 EUR) mjesečno ostaje najniža u EU.[201] Više od petine radne snage radi za minimalnu plaću od 1,14 eura po satu.[202]

Uravnoteženi proračun postignut je 2003. godine, a zemlja je sljedeće godine počela ostvarivati proračunski suficit.[203] Rashodi su iznosili 21,15 milijardi dolara, a prihodi 21,67 milijardi dolara u 2017.[204] Većina državnih izdataka za institucije namijenjena je sigurnosti. Ministarstvom obrane, unutarnjih poslova i pravosuđa dodjeljuje se najveći dio godišnjeg državnog proračuna, a najmanje onima nadležnima za okoliš, turizam i energetiku.[205] Porezi čine najveći dio državnih prihoda[205] i iznose 30 % BDP-a.[206] Bugarska ima neke od najnižih stopa poreza na dobit za poduzeća u cijeloj Europskoj Uniji koji iznosi 10 %.[207] Porezni sustav je dvostupanjski. Porez na dodanu vrijednost, trošarine, porez na dobit poduzeća i osobni dohodak nacionalni su porezi, dok porez na nekretnine, nasljedstvo i vozila naplaćuju lokalne vlasti.[208] Snažni gospodarski rezultati u ranim 2000-ima smanjili su državni dug sa 79,6 % u 1998. na 14,1 % u 2008.[203] Od tada se povećao na 28,7 % BDP-a do 2016., ali je i dalje treći najniži u EU.[209]

Plansko područje Jugozapaden (hrv. 'Jugozapad') najrazvijenija je regija s bruto domaćim proizvodom po stanovniku (PPP) od 29 816 USD u 2018.[210] Područje obuhvaća glavni grad i okolnu Sofijsku pokrajinu, koja sama stvara 42 % nacionalnog bruto domaćeg proizvoda unatoč tome što u njoj živi samo 22 % stanovništva.[211][212] Nacionalni BDP po stanovniku i troškovi života u 2019. iznosili su 53 odnosno 52,8 % prosjeka EU (100 %).[213][214] Nacionalni BDP procijenjen je na 143,1 milijardi USD u 2016., s vrijednošću od 20 116 dolara po stanovniku.[215] Statistika gospodarskog rasta uzima u obzir i nezakonite transakcije iz neformalne ekonomije, koja je kao postotak gospodarske aktivnosti najveća u EU-u.[216][217] Bugarska narodna banka izdaje nacionalnu valutu lev, koja je vezana za euro po tečaju od 1,95583 leva za euro.[218]

Nakon nekoliko uzastopnih godina visokog rasta, posljedice financijske krize 2007. – 2008. rezultirale su smanjenjem BDP-a od 3,6 % u 2009. i povećanjem nezaposlenosti.[219][220] Pozitivan rast obnovljen je 2010., ali je međukompanijski dug premašio 59 milijardi USD, što znači da je 60 % svih bugarskih poduzeća bilo međusobno zaduženo.[221] Do 2012. dug je porastao na 97 milijardi USD, odnosno 227 % BDP-a.[222] Vlada je provela stroge mjere štednje uz podršku MMF-a i EU-a na neke pozitivne fiskalne rezultate, ali prema mišljenju Međunarodne konfederacije sindikata, socijalne posljedice tih mjera, poput povećane nejednakosti dohotka i ubrzanog iseljavanja bile su katastrofalne.[223]

Izlijevanje javnih sredstava obiteljima i rodbini političara iz vladajućih stranaka rezultiralo je fiskalnim gubicima i gubicima na socijalnom planu za društvo.[224][225] Bugarska se nalazi na 71. mjestu u Indeksu percepcije korupcije[226] i ima najgoru razinu korupcije u Europskoj uniji, što je fenomen koji je i dalje izvorom dubokog nezadovoljstva javnosti.[227][228] Uz organizirani kriminal, korupcija je imala za posljedicu odbijanje zahtjeva zemlje za ulazak u schengenski prostor i povlačenje stranih ulaganja.[229][230][231] Vladini dužnosnici navodno se nekažnjeno bave pronevjerom, trgovinom utjecajem, kršenjem pravila javne nabave i podmićivanjem.[232] Posebno je državna nabava kritično područje u pogledu rizika od korupcije. Procjenjuje se da se svake godine na javne natječaje potroši oko 10 milijardi leva (5,99 milijardi dolara) državnog proračuna i europskih kohezijskih fondova,[233] a samo u 2017. godini potrošeno je gotovo 14 milijardi (8,38 milijardi USD) na javne ugovore.[234] Velik dio tih ugovora dodjeljuje se nekolicini politički povezanih[235] tvrtki usred raširenih nepravilnosti, kršenja procedura i prilagođenih kriterija dodjele.[236] Unatoč opetovanim kritikama Europske komisije,[231] institucije EU suzdržavaju se od poduzimanja mjera protiv Bugarske jer ista daje podršku Bruxellesu u brojnim pitanjima, za razliku od Poljske ili Mađarske.[227]

Gospodarska struktura i proizvodni sektori

[uredi | uredi kôd]
Economic complexity chart showing the various kinds of Bulgarian exports
struktura bugarskog izvoza u 2016.

Radna snaga u Bugarskoj broji 3,36 milijuna ljudi,[237] od kojih je 6,8 % zaposleno u poljoprivredi, 26,6 % u industriji i 66,6 % u uslužnom sektoru.[238] Rudarenje metala i minerala, proizvodnja kemikalija, izrada strojeva, proizvodnja čelika, biotehnologija, proizvodnja duhana, prerada hrane i rafiniranje nafte jesu glavne industrijske djelatnosti.[239][240][241] Samo rudarstvo zapošljava 24 000 ljudi i stvara oko 5 % BDP-a zemlje, a broj zaposlenih u svim djelatnostima povezanim s rudarstvom je 120 000.[242][243] Bugarska je peti najveći proizvođač ugljena u Europi.[243][244] Lokalna nalazišta ugljena, željeza, bakra i olova vitalna su za proizvodni i energetski sektor.[245] Glavna odredišta bugarskog izvoza izvan EU su Turska, Kina i Sjedinjene Američke Države, dok su Rusija i Turska daleko najveći uvozni partneri. Većina izvoza čine industrijska dobra, strojevi, kemikalije, gorivo i hrana.[246] Dvije trećine izvoza hrane i poljoprivrednih proizvoda ide u zemlje OECD- a.[247]

Iako je proizvodnja žitarica i povrća pala za 40 % od 1990. do 2008.,[248] proizvodnja žitarica se od tada povećala, a sezona 2016. – 2017. bilježi najveću proizvodnju žitarica u desetljeću.[249][250] Glavne poljoprivredne kulture su kukuruz, ječam, zob i riža. Kvalitetan orijentalni duhan značajna je industrijska kultura.[251] Bugarska je također najveći svjetski proizvođač ulja lavande i ruže, koji se značajno koriste u proizvodnji mirisa i kozmetici.[252][253][254][255] U sektoru usluga, turizam značajno pridonosi gospodarskom rastu. Sofija, Plovdiv, Veliko Trnovo, obalna odmarališta Albena, Zlatni pijesci i Sunčana obala te zimska odmarališta Bansko, Pamporovo i Borovets neke su od lokacija koje turisti najviše posjećuju.[256][257] Većina posjetitelja su Rumunji, Turci, Grci i Nijemci.[258] Turizam se dodatno potiče sustavom 100 turističkih odredišta.[259]

Znanost i tehnologija

[uredi | uredi kôd]

Potrošnja na istraživanje i razvoj iznosi 0,78 % BDP-a,[114] a najveći dio javnog financiranja istraživanja i razvoja ide Bugarskoj akademiji znanosti (BAS).[260] Privatna poduzeća čine više od 73 % rashoda za istraživanje i razvoj i zapošljavala su 42 % od 22 000 bugarskih istraživača u 2015.[261] Iste godine, Bugarska je zauzela 39. mjesto od 50 zemalja na Bloombergovom Indeksu inovacija, s najvišim rezultatom u obrazovanju (24.), a najnižim u proizvodnji s dodanom vrijednošću (48.).[262] Bugarska je rangirana na 35. mjesto u Globalnom indeksu inovacija 2021., u odnosu na 40. mjesto 2019.[263][264][265][266]

Kronično premalo vladino ulaganje u istraživanje od 1990. natjeralo je mnoge stručnjake u znanosti i inženjerstvu da napuste Bugarsku.[267]

A SpaceX Falcon 9 rocket launching BulgariaSat-1 in June 2017
Raketa nosač SpaceX lansira satelit BulgariaSat-1.

Unatoč nedostatku financiranja, istraživanja u kemiji, znanosti o materijalima i fizici i dalje su snažna.[268] Istraživanja Antarktika aktivno se provode kroz bazu Svetog Klimenta Ohridskog na otoku Livingston u Zapadnoj Antarktici.[269][270] Sektor informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT) stvara tri posto ekonomske proizvodnje i zapošljava 40 000[271] do 51 000 softverskih inženjera.[272] Tijekom sovjetske ere Bugarska je bila poznata kao komunistička silicijska dolina zbog svoje ključne uloge u proizvodnji računalne tehnologije COMECON-a.[273] Zajednički napor komunističke vlade da podučava računalne i informatičke vještine u školama također je neizravno učinio Bugarsku glavnim izvorom računalnih virusa u 1980-im i 90-im godinama.[274] Država je regionalni lider u računalstvu visokih performansi : upravlja Avitoholom, najmoćnijim superračunalom u jugoistočnoj Europi, i ugostit će jedno od osam petascale EuroHPC superračunala.[275][276]

Bugarska je dala brojne doprinose istraživanju svemira.[277] To uključuje dva znanstvena satelita, više od 200 tereta poslanih u orbitu i 300 pokusa u Zemljinoj orbiti, kao i dva kozmonauta od 1971.[277] Bugarska je bila prva zemlja koja je uzgajala pšenicu i povrće u svemiru u svojim staklenicima Svet na svemirskoj postaji Mir.[278][279] Bugarska je bila uključena u razvoj opservatorija za gama-zrake Granat[280] i programa Vega, posebno u modeliranju putanja i algoritama za navođenje za obje sonde Vega.[281][282] Bugarski instrumenti korišteni su u istraživanju Marsa, uključujući spektrometar koji je sondom Phobos 2 napravio prve visokokvalitetne spektroskopske slike Marsovog mjeseca Fobosa.[277][280] Kozmičko zračenje na putu do i oko planeta mapirano je Liulin-ML dozimetrima na ExoMars TGO.[283] Varijante ovih instrumenata također su ugrađene na Međunarodnu svemirsku postaju i lunarnu sondu Chandrayaan-1.[284][285] Još jedna lunarna misija, SpaceIL-ov Beresheet, također je bila opremljena teretom proizvedenim u Bugarskoj.[286] Prvi bugarski geostacionarni komunikacijski satelit BulgariaSat-1 lansirao je SpaceX 2017.[287]

Infrastruktura

[uredi | uredi kôd]
Trakiya motorway, one of the main national motorways
trakijska autocesta

Telekomunikacijske su usluge široko dostupne, a središnja digitalna magistralna linija povezuje većinu regija.[106] Vivacom (BTC) opslužuje više od 90 % fiksnih linija i jedan je od tri operatera koji pružaju mobilne usluge, uz A1 i Telenor.[288][289] Raširenost interneta iznosila je 69,2 % stanovništva u dobi od 16 do 74 godine i 78,9 % kućanstava u 2020.[290][291]

Strateški geografski položaj Bugarske i dobro razvijen energetski sektor čine je ključnim europskim energetskim centrom unatoč nedostatku značajnih nalazišta fosilnih goriva.[292] Termoelektrane proizvode 48,9 % električne energije, zatim nuklearna energija iz reaktora Kozloduj 34,8 % i obnovljivi izvori 16,3 %.[114] Oprema za drugu nuklearnu elektranu u Belenama je nabavljena, ali sudbina projekta ostaje neizvjesna.[293] Instalirani kapacitet iznosi 12 668 MW, što Bugarskoj omogućuje da premaši domaću potražnju i izvozi energiju.[294]

Ukupna duljina državne cestovne mreže je 19 512 kilometara,[295] od čega je 19 235 kilometara asfaltirano. Željeznice su glavni način prijevoza tereta, iako autoceste nose sve veći udio tereta. Bugarska ima 6 238 kilometara željezničke pruge,[106] s razvijenim željezničkim vezama prema Rumunjskoj, Turskoj, Grčkoj i Srbiji, te ekspresnim vlakovima koji izravnim rutama povezuju zemlju s Kijevom, Minskom, Moskvom i Sankt Peterburgom.[296] Sofija i Plovdiv su središta zračnog prometa u zemlji, dok su Varna i Burgas glavne pomorske trgovačke luke.[106]

Demografija

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Etničke grupe Bugarske
Population graph
Kretanje broja stanovnika od 1960.
Piramida stanovništva Bugarske 2017.

Stanovništvo Bugarske prema nacionalnom popisu iz 2011. godine broji 7 364 570 ljudi. Većina stanovništva, 72,5 %, živi u urbanim sredinama.[297] Prema podacima iz 2019., Sofija je najnaseljenije urbano središte s 1 241 675 ljudi, slijede Plovdiv (346 893), Varna (336 505), Burgas (202 434) i Ruse (142 902).[212] Bugari su glavna etnička skupina i čine 84,8% stanovništva. Turska i romska manjina čine 8,8 odnosno 4,9 posto stanovništva, Četrdesetak drugih manjina čini 0,7 %, a 0,8 % se ne identificira ni s kakvom etničkom skupinom.[297][298] Bivša voditeljica Nacionalnog instituta za statistiku Reneta Indzhova osporila je brojke popisa iz 2011., sugerirajući da je stvarna populacija manja od prijavljene.[299][300] Romska manjina obično se podcjenjuje u popisnim podacima i mogla bi činiti do 11 % stanovništva.[301][302] Gustoća naseljenosti je 65 stanovnika po četvornom kilometru, što je gotovo upola manje od prosjeka Europske unije.[303]

Godine 2018. prosječna stopa ukupnog fertiliteta (TFR) u Bugarskoj bila je 1,56 djece po ženi,[304] ispod stope zamjene od 2,1 i znatno ispod povijesno visoke stope od 5,83 djece po ženi iz 1905.[305] Bugarska tako ima jednu od najstarijih populacija na svijetu, s prosječnom dobi od 43 godine.[306]

Bugarska je u stanju demografske krize,[307][308] te je negativnom prirastu stanovništva od ranih 1990-ih, kada je gospodarski kolaps izazvao dugotrajni val iseljavanja.[309] Otprilike 937 000 do 1 200 000 ljudi, uglavnom mladih odraslih, napustilo je zemlju do 2005.[309][310] Većinu djece rađaju neudane žene.[311] Nadalje, trećinu svih kućanstava čini samo jedna osoba, a 75,5 % obitelji nema djecu mlađu od 16 godina.[308] Stope nataliteta su posljedično među najnižima u svijetu[312][313] dok su stope smrtnosti među najvišima.[314]

Bugarska postiže visoke rezultate u rodnoj ravnopravnosti, zauzimajući 18. mjesto u Globalnom izvješću o rodnom jazu za 2018. godinu.[315] Iako je ženama pravo glasa omogućeno relativno kasno, 1937. godine, žene danas imaju jednaka politička prava, visoku participaciju radne snage i zakonski propisanu jednaku plaću.[315] Godine 2021. agencija za istraživanje tržišta Reboot Online rangirala je Bugarsku kao najbolju europsku zemlju za rad žena.[316] Bugarska ima najveći udio ICT istraživačica u EU,[317] kao i drugi najveći udio žena u tehnološkom sektoru s 44,6 % radne snage. Visoke razine sudjelovanja žena nasljeđe su socijalističkog doba.[318]

Najveći gradovi

[uredi | uredi kôd]
v • u
Najveći gradovi u Bugarskoj
Popis Stanovništva Bugarske 2011.
Poredak Grad Oblast Pop. Poredak Grad Oblast Stan.
Sofija
Sofija
Plovdiv
Plovdiv 		1 Sofija Sofijska oblast 1 204 685 11 Pernik Oblast Pernik 80 191 Varna
Varna
Burgas
Burgas
2 Plovdiv Oblast Plovdiv 338 153 12 Haskovo Oblast Haskovo 76 397
3 Varna Oblast Varna 334 870 13 Jambol Oblast Jambol 74 132
4 Burgas Oblast Burgas 200 271 14 Pazardžik Oblast Pazardžik 71 979
5 Ruse Oblast Ruse 149 162 15 Blagoevgrad Oblast Blagoevgrad 70 881
6 Stara Zagora Oblast Stara Zagora 138 272 16 Veliko Trnovo Oblast Veliko Trnovo 68 783
7 Pleven Oblast Pleven 106 954 17 Vraca (Bugarska) Oblast Vraca 60 692
8 Sliven Oblast Sliven 91 620 18 Gabrovo Oblast Gabrovo 58 950
9 Dobrič Oblast Dobrič 91 030 19 Asenovgrad Oblast Plovdiv 50 856
10 Šumen Oblast Šumen 80 855 20 Vidin Oblast Vidin 40 071

Zdravstvo

[uredi | uredi kôd]

Visoke stope smrtnosti rezultat su starenja stanovništva, velikog broja ljudi u riziku od siromaštva i slaboga zdravstvenoga sustava.[319] Više od 80 % smrti uzrokovano je rakom i srčanožilnim bolestima, a gotovo petina njih se može izbjeći.[320] Iako je zdravstvena skrb u Bugarskoj načelno univerzalna,[321] troškovi iz osobnoga džepa čine gotovo polovicu svih troškova zdravstvene skrbi, značajno ograničavajući pristup medicinskoj skrbi.[322] Ostali problemi koji ometaju pružanje skrbi su iseljavanje liječnika zbog niskih plaća, nedostatak osoblja i opreme u područnim bolnicama, nedostatak opskrbe i česte promjene osnovnoga paketa usluga za osiguranike.[323][324] Bloombergov indeks učinkovitosti zdravstvene zaštite za 2018. Bugarsku je svrstao na posljednje mjesto od 56 zemalja.[325] Prosječni životni vijek je 74,8 godina, u usporedbi s prosjekom EU-a od 80,99 i svjetskim prosjekom od 72,38.[326][327]

Obrazovanje

[uredi | uredi kôd]
Sofia University building
Rektorat Sofijskog sveučilišta.

Javni izdaci za obrazovanje daleko su ispod prosjeka Europske unije.[328] Obrazovni standardi su nekoć bili visoki,[106] no značajno su opali od ranih 2000-ih.[328] Bugarski su učenici 2001. bili među najboljima u svijetu u čitanju, postigavši bolje rezultate od svojih kanadskih i njemačkih kolega, ali do 2006. pali su rezultati u čitanju, matematici i prirodnim znanostima. Do 2018., studije Programa za međunarodno ocjenjivanje učenika otkrile su da je 47 % učenika 9. razreda funkcionalno nepismeno u čitanju i prirodnim znanostima.[329] Prosječna osnovna pismenost iznosi 98,4 % bez značajne razlike među spolovima.[330] Ministarstvo obrazovanja i znanosti dijelom financira javne škole, fakultete i sveučilišta, utvrđuje kriterije za udžbenike i nadzire proces njihovog izdavanja. Obrazovanje u osnovnim i srednjim državnim školama je besplatno i obvezno.[106] Obrazovanje predviđa 12 razreda, od kojih razredi od prvog do osmog čine osnovnoškolsko obrazovanje, a od devetog do dvanaestog čine srednjoškolsko obrazovanje. Visoko obrazovanje čini četverogodišnji prvostupnički studij i jednogodišnji magisterij.[331] Sveučilište u Sofiji je najviše rangirana institucija visokog obrazovanja u Bugarskoj.[332][333]

Jezik

[uredi | uredi kôd]

Bugarski je jedini jezik sa službenim statusom i materinji je jezik za 85 % stanovništva.[334] Pripada skupini slavenskih jezika, ali ima niz slovničkih osobitosti, koje dijeli sa svojim najbližim srodnikom makedonskim, što ga izdvaja od ostalih slavenskih jezika. Posebnosti bugarskoga jezika su složena govorna morfologija, odsutnost padeža i infinitiva te uporaba određenoga člana s nastavkom.[335] Ostali značajni jezici koji se govore u Bugarskoj su turski i romski, kojima prema popisu iz 2011. govori 9,1 %, odnosno, 4,2 % stanovništva.

Vjeroispovijest

[uredi | uredi kôd]
Katedrala Aleksandra Nevskog u Sofiji.

Više od tri četvrtine Bugara pravoslavne je vjeroispovijesti.[297] Sunitski muslimani druga su po veličini vjerska zajednica i čine 10% ukupnog vjerskog sastava Bugarske, iako većina njih ne prakticira vjerske obrede.[336] Manje od 3 % stanovništva pripada drugim religijama, a 11,8 % je nereligiozno ili se ne identificira i s kakvom religijom.[337][297] Bugarska pravoslavna crkva stekla je autokefalni status 927. godine[338][339] i ima 12 biskupija i preko 2000 svećenika.[340] Bugarska je sekularna država s ustavom zajamčenom vjerskom slobodom, ali je pravoslavlje označeno kao tradicijska religija.[341]

Kultura

[uredi | uredi kôd]
Bulgarian Kuker
Kuker u naselju Lesičovo.

Suvremena bugarska kultura spaja formalnu kulturu koja je doprinijela stvaranju nacionalne svijesti pred kraj osmanske vladavine s tisućljećima starom narodnom tradicijom.[342] Bitna sastavnica bugarskoga folklora je vatra, koja se koristi za tjeranje zlih duhova i bolesti. Mnogi od njih su poosobljeni kao vještice, dok su druga stvorenja poput zmaja i Samodive (vila) ili dobronamjerni čuvari ili ambivalentni prevaranti.[40] Neki obredi protiv zlih duhova preživjeli su i još uvijek se prakticiraju, ponajprije kukeri i survakane.[343] Vrlo značajno slavlje je i martenica.[344] Nestinarstvo, ritualni ples s vatrom tračkoga podrijetla, uvršten je na popis nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a.[40][345]

Devet povijesnih i prirodnih mjesta nalazi se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine: Nacionalni park Pirin, prirodni rezervat Sreburna, Madarski jahač, tračke grobnice u Sveštariju i Kazanlaku, samostan Rila, Bojanska crkva, crkve uklesane u stijenama Ivanovo i drevni grad od Nesebara.[346] Manastir Rila osnovao je Sveti Ivan Rilski, svetac zaštitnik Bugarske, čiji je život predmetom brojnih književnih izvještaja još od srednjeg vijeka.[347]

Osnivanje preslavske i ohridske književne škole u 10. stoljeću povezuje se sa zlatnim razdobljem bugarske književnosti u srednjem vijeku.[347] Razvoj škola kršćanskih svetih zapisa učinio je Bugarsko Carstvo središtem slavenske kulture, što je dovelo Slavene pod utjecaj kršćanstva i osiguralo im pisani jezik.[348][349][350] slavensko pismo ćirilicu razvila je Preslavska književna škola.[351] Trnovska književna škola, s druge strane, povezuje se sa srebrnim dobom književnosti određenim visokokvalitetnim rukopisima o povijesnim ili mističnim temama pod vladavinom dinastija Asen i Šišman.[347] Osmanski osvajači uništili su mnoga književna i umjetnička remek-djela, a umjetničkea djelatnost nije se ponovno pojavila sve do nacionalnog preporoda u 19. stoljeću.[342] Veliki opus Ivana Vazova (1850. – 1921.) pokrivao je svaki žanr i doticao se svakog motrišta bugarskoga društva, povezujući djela prije oslobođenja s književnošću novouspostavljene države.[347] Značajna kasnija djela su Baj Ganjo Aleka Konstantinova, nietzscheanska poezija Penča Slavejkova, simbolistička poezija Peja Javorova i Dimča Debeljanova, marksistički nadahnuta djela Gea Mileva i Nikole Vaptsarova, te socrealistički romani Dimitra Dimova i Dimitra Taleva.[347] Tzvetan Todorov važan je suvremeni autor,[352] dok je Elias Canetti rođen u Bugarskoj dobio Nobelovu nagradu za književnost 1981.[353]

Christo's Mastaba installation in Hyde Park, London
Christova Mastaba u Hyde Parku u Londonu.

Vjerskoj likovnoj umjetničkoj baštini pripadaju freske, murali i ikone, od kojih je mnoge izradila srednjovjekovna umjetnička škola u Trnovu.[354] Poput književnosti, bugarska likovna umjetnost počela se ponovno pojavljivati tek u razdoblju narodnog preporoda. Zahari Zograf bio je pionir likovne umjetnosti u doba prije oslobođenja od osmanske vlasti.[342] Nakon oslobođenja, Ivan Mrkvička, Anton Mitov, Vladimir Dimitrov, Tsanko Lavrenov i Zlatju Bojadžijev uvode novije stilove i sadržaj, prikazujući krajolike bugarskih sela, stare gradove i povijesne teme. Christo je najpoznatiji bugarski umjetnik 21. stoljeća, poznat po svojim pejzažnim instalacijama.[342]

Narodna glazba daleko je najopsežnija tradicijska umjetnost i polako se razvijala kroz stoljeća kao spoj dalekoistočnih, orijentalnih, srednjovjekovnih istočno-pravoslavnih i standardnih zapadnoeuropskih tonaliteta i načina.[355] Bugarska narodna glazba ima osebujan zvuk i koristi širok raspon tradicijskih glazbala, kao što su gadulka, gajde, kaval i tapan. Posebnost je produženo ritmičko vrijeme, koje nema ekvivalenta u ostatku europske glazbe.[356] Ženski vokalni zbor državne televizije osvojio je nagradu Grammy 1990. za svoje izvedbe bugarske narodne glazbe.[357] Pisana glazbena skladba može se pratiti do djela Joana Kukuzela (oko 1280. – 1360.),[358] ali moderna klasična glazba započela je s Emanuilom Manolovom, koji je skladao prvu bugarsku operu 1890.[342] Pančo Vladigerov i Petko Stajnov dodatno su obogatili simfoniju, balet i operu, koju su pjevači Gena Dimitrova, Boris Hristov, Ljuba Veličkova i Nikolaj Gjaurov uzdigli na svjetsku razinu.[342][359][360][361][362][363][364]

Bugarski izvođači stekli su priznanje u drugim žanrovima poput elektropopa (Mira Arojo), jazza (Milčo Leviev) i mješavina jazza i folka (Ivo Papazov).[342]

Bugarski nacionalni radio, bTV i dnevne novine Trud, Dnevnik i 24 Chasa neki su od najvećih nacionalnih medija.[365] Bugarski mediji opisani su kao općenito nepristrani u svom izvještavanju početkom 2000-ih, a tiskani mediji nisu imali zakonska ograničenja.[106] Od tada se sloboda tiska pogoršala do točke u kojoj Bugarska zauzima 111. mjesto u svijetu na Svjetskom indeksu slobode medija, niže od svih članica Europske unije i država kandidata za članstvo. Vlada je preusmjerila sredstva EU-a na njoj sklone medije i podmitila druge da budu manje kritični prema problematičnim temama, dok su se napadi na pojedinačne novinare povećali.[366][367] Dosluh između političara, oligarha i medija je raširen.[366]

Bugarska kuhinja slična je kuhinji drugih jugoistočnoeuropskih država i pokazuje snažne turske i grčke utjecaje.[368] Jogurt, lukanka, banica, šopska salata, ljutenica i kozunak su među najpoznatijim domaćim namirnicama. Potrošnja mesa niža je od europskoga prosjeka, s obzirom na kulturnu sklonost velikom izboru salata.[368] Bugarska je do 1989. godine bila drugi najveći svjetski izvoznik vina, ali je od tada izgubila taj položaj.[369][370] Berba 2016. proizvela je 128 milijuna litara vina, od čega je 62 milijuna izvezeno uglavnom u Rumunjsku, Poljsku i Rusiju.[371] Mavrud, Rubin, Široka melniška, Dimiat i Červen Mišket tipične su sorte grožđa koje se koriste u proizvodnji bugarskih vina.[372] Vinjak je tradicionalna voćna rakija koja se u Bugarskoj pila još u 14. stoljeću.[373]

Šport

[uredi | uredi kôd]
Grigor Dimitrov in 2017
Grigor Dimitrov na talijanskom otvorenom prvenstvu (Italian Open) 2015.

Bugarska je nastupila na prvim modernim Olimpijskim igrama 1896. godine, kada ju je predstavljao švicarski gimnastičar bugarskoga podrijetla Charles Champaud.[374] Od tada su bugarski sportaši osvojili 55 zlatnih, 90 srebrnih i 85 brončanih odličja,[375] zauzimajući 25. mjesto na ljestvici olimpijskih odličja svih vremena. Dizanje utega je prepoznatljiv bugarski šport. Trener Ivan Abadžijev razvio je nove prakse treninga koje su proizvele mnoge bugarske svjetske i olimpijske prvake u dizanju utega od osamdesetih.[376] Bugarski športaši također su se istaknuli u hrvanju, boksu, gimnastici, odbojci i tenisu.[376] Stefka Kostadinova trenutna je svjetska rekorderka u ženskom skoku u vis s 2,09 metara (6. mjesto postignuto tijekom Svjetskog prvenstva 1987).[377] Grigor Dimitrov prvi je bugarski tenisač među trojicom najboljih na ATP-ovoj ljestvici.[378]

Nogomet je najpopularniji šport u zemlji. Najbolja izvedba nacionalne nogometne reprezentacije bila je poluzavršnica Svjetskoga prvenstva u nogometu 1994., kada je momčad predvodio napadač Hristo Stoičkov.[376] Stoičkov je najuspješniji bugarski igrač svih vremena, nagrađen Zlatnom kopačkom i Zlatnom loptom i smatran je jednim od najboljih na svijetu dok je igrao za Barcelonu devedesetih.[379][380] CSKA i Levski, oba sa sjedištem u Sofiji,[376] najuspješniji su klubovi u zemlji i dugogodišnji suparnici.[381] Ludogorec je izvanredan po tome što je napredovao od mjesne četvrte lige do grupne faze UEFA Lige prvaka 2014./15. u samo devet godina.[382] Zauzeo je 39. mjesto 2018., kao najviše rangirani bugarski klub u UEFA-i.[383]

Hrvatsko-bugarski odnosi

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Bugari u Hrvatskoj

U Bugarskoj živi oko 1500 osoba hrvatskoga podrijetla. Hrvatska etnička skupina u Bugarskoj je uglavnom ogranak janjevačkih Hrvata s Kosova koji su doselili početkom 20. stoljeća i bavili se trgovinom i zlatarstvom. U Sofiji od 2005. djeluje „Kulturno prosvjetno društvo Hrvata u Bugarskoj”. U bugarskom Parlamentu djeluje Grupa bugarsko-hrvatskog prijateljstva. U Bugarskoj djeluju i hrvatski karmelićani. U Sofiji i Plovdivu postoji studij kroatistike.

Bugari se na područje Hrvatske doseljavaju u više navrata. U drugoj polovici 19. stoljeća kao studenti (uz pokroviteljstvo Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkoga), početkom 20. stoljeća kao poljoprivrednici, a u drugoj polovici 20. stoljeća kao studenti i umjetnici. Od 1998. godine djeluje „Nacionalna zajednica Bugara u Republici Hrvatskoj”.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Constitution of the Republic of Bulgaria. National Assembly of the Republic of Bulgaria. Pristupljeno 30. kolovoza 2020.
  2. ↑ Penin, Rumen. 2007. Природна география на България [Natural Geography of Bulgaria] (bugarski). Bulvest 2000. str. 18. ISBN 978-954-18-0546-6
  3. ↑ Field listing: Area. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. siječnja 2014. Pristupljeno 9. listopada 2018.
  4. ↑ Poredak Stanovništva Bugarske 2017., worldometers.info, pristupljeno 22. siječnja. 2017.
  5. ↑ [ http://data.worldbank.org/indicator/SP.POP.TOTL?locations=BG Popis Stanovništva, 2015.], data.worldbank.org, pristupljeno 22. siječnja 2017.
  6. ↑ World Economic Outlook Database,February 2022. IMF.org. International Monetary Fund. Pristupljeno 6. veljače 2022.
  7. ↑ Gini coefficient of equivalised disposable income – EU-SILC survey. ec.europa.eu. Eurostat. Pristupljeno 21. lipnja 2022.
  8. ↑ Human Development Report 2020 The Next Frontier: Human Development and the Anthropocene (PDF). United Nations Development Programme. 15. prosinca 2020. str. 343–346. ISBN 978-92-1-126442-5. Pristupljeno 16. prosinca 2020.
  9. ↑ Corruption Perceptions Index 2018 Executive Summary (PDF). Transparency International. str. 12. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 9. listopada 2022. Pristupljeno 10. veljače 2019.
  10. ↑ a b Golden 1992.
  11. ↑ Bowersock, Glen W. 1999. Late Antiquity: a Guide to the Postclassical World. Harvard University Press. str. 354. ISBN 978-0674511736
  12. ↑ Petersen, Leif Inge Ree. 2013. Siege Warfare and Military Organization in the Successor States (400–800 AD): Byzantium, the West and Islam. Brill. str. 369. ISBN 978-9004254466
  13. ↑ Chen 2012.
  14. ↑ Tillier, Anne-Marie; Sirakov, Nikolay; Guadelli, Aleta; Fernandez, Philippe; Sirakova, Svoboda. Listopad 2017. Evidence of Neanderthals in the Balkans: The infant radius from Kozarnika Cave (Bulgaria). Journal of Human Evolution. 111 (111): 54–62. doi:10.1016/j.jhevol.2017.06.002. ISSN 0047-2484. PMID 28874274
  15. ↑ Fewlass, H, Talamo, S, Wacker, S, i dr. 2020. A 14C chronology for the Middle to Upper Palaeolithic transition at Bacho Kiro Cave, Bulgaria. Nature Ecology & Evolution. 4 (6): 794–801. doi:10.1038/s41559-020-1136-3. PMID 32393865
  16. ↑ Hublin, J, Sirakov, N, Aldeias, V, i dr. 2020. Initial Upper Palaeolithic Homo sapiens from Bacho Kiro Cave, Bulgaria (PDF). Nature. 581 (7808): 299–302. Bibcode:2020Natur.581..299H. doi:10.1038/s41586-020-2259-z. PMID 32433609
  17. ↑ Gimbutas, Marija A. 1974. The Gods and Goddesses of Old Europe: 7000 to 3500 BC Myths, Legends and Cult Images. University of California Press. str. 29–32. ISBN 978-0520019959
  18. ↑ Roberts, Benjamin W.; Thornton, Christopher P. 2009. Development of metallurgy in Eurasia. Antiquity. Department of Prehistory and Europe, British Museum. 83 (322): 1015. doi:10.1017/S0003598X00099312. Pristupljeno 28. srpnja 2018.. In contrast, the earliest exploitation and working of gold occurs in the Balkans during the mid-fifth millennium BC, several centuries after the earliest known copper smelting. This is demonstrated most spectacularly in the various objects adorning the burials at Varna, Bulgaria (Renfrew 1986; Highamet al. 2007). In contrast, the earliest gold objects found in Southwest Asia date only to the beginning of the fourth millennium BC as at Nahal Qanah in Israel (Golden 2009), suggesting that gold exploitation may have been a Southeast European invention, albeit a short-lived one.
  19. ↑ de Laet, Sigfried J. 1996. History of Humanity: From the Third Millennium to the Seventh Century BC. UNESCO / Routledge. str. 99. ISBN 978-92-3-102811-3. The first major gold-working centre was situated at the mouth of the Danube, on the shores of the Black Sea in Bulgaria
  20. ↑ Grande, Lance. 2009. Gems and Gemstones: Timeless Natural Beauty of the Mineral World. University of Chicago Press. str. 292. ISBN 978-0-226-30511-0. The oldest known gold jewelry in the world is from an archaeological site in Varna Necropolis, Bulgaria, and is over 6,000 years old (radiocarbon dated between 4,600 BC and 4,200 BC).
  21. ↑ Anthony, David W.; Chi, Jennifer, ur. 2010. The Lost World of Old Europe: The Danube Valley, 5000–3500 BC. Institute for the Study of the Ancient World. str. 39, 201. ISBN 978-0-691-14388-0. grave 43 at the Varna cemetery, the richest single grave from Old Europe, dated about 4600–4500 BC.
  22. ↑ The Gumelnita Culture. Government of France. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. listopada 2012. Pristupljeno 4. prosinca 2011.. The Necropolis at Varna is an important site in understanding this culture.
  23. ↑ Bulgaria Factbook. United States Central Command. Prosinac 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. listopada 2011. Pristupljeno 4. listopada 2018.
  24. ↑ Schoenberger, Erica. 2015. Nature, Choice and Social Power. Routledge. str. 81. ISBN 978-0-415-83386-8. The graves at Varna range from poor to richly endowed, suggesting a rather high degree of social differentiation. Their discovery has led to a re-evaluation of the form of social organization characteristic of the Varna culture and of the onset of social stratification in Neolithic cultures.
  25. ↑ a b c d e Crampton 1987.
  26. ↑ a b Bulgar. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  27. ↑ Boardman, John; Edwards, I.E.S.; Sollberger, E. 1982. The Cambridge Ancient History – part 1: The Prehistory of the Balkans, the Middle East and the Aegean World, Tenth to Eighth Centuries BC. 3. Cambridge University Press. str. 53. ISBN 978-0521224963. Yet we cannot identify the Thracians at that remote period, because we do not know for certain whether the Thracian and Illyrian tribes had separated by then. It is safer to speak of Proto-Thracians from whom there developed in the Iron Age
  28. ↑ a b c Allcock, John B. Balkans. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 16. kolovoza 2018.
  29. ↑ Kidner, Frank. 2013. Making Europe: The Story of the West. Cengage Learning. str. 57. ISBN 978-1111841317
  30. ↑ a b Roisman 2011.
  31. ↑ Nagle, D. Brendan. 2006. Readings in Greek History: Sources and Interpretations. Oxford University Press. str. 230. ISBN 978-0199978458. However, one of the Thracian tribes, the Odrysians, succeeded in unifying the Thracians and creating a powerful state
  32. ↑ Ashley, James R. 1998. The Macedonian Empire: The Era of Warfare Under Philip II and Alexander the Great, 359–323 B.C. McFarland & Company, Inc. str. 139–140. ISBN 978-0786419180
  33. ↑ O Hogain, Daithi. 2002. The Celts: A History. The Boydell Press. str. 69–71. ISBN 978-0851159232
  34. ↑ Gagarin, Michael, ur. 2010. The Oxford Encyclopedia of Ancient Greece and Rome. 1. Oxford University Press. str. 55. ISBN 978-0-19-517072-6
  35. ↑ Ulfilas. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 18. kolovoza 2018.
  36. ↑ Bell, John D. The Beginnings of Modern Bulgaria. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 9. listopada 2018.
  37. ↑ Singleton, Fred; Fred, Singleton. 1985. A Short History of the Yugoslav Peoples. Cambridge University Press. str. 13–14. ISBN 9780521274852
  38. ↑ Fouracre, Paul; McKitterick, Rosamond; Reuter, Timothy; Abulafia, David; Luscombe, David Edward; Allmand, C.T.; Riley-Smith, Jonathan; Jones, Michael. 1995. The New Cambridge Medieval History: Volume 1, c. 500 – c. 700. Cambridge University Press. str. 524. ISBN 9780521362917
  39. ↑ Curta, Florin. 2001. The Making of the Slavs: History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500–700 (PDF). Cambridge University Press. str. 311–334. ISBN 9781139428880. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. ožujka 2016. Pristupljeno 20. kolovoza 2018.
  40. ↑ a b c MacDermott 1998.
  41. ↑ Detrez, Raymond. 2014. Historical Dictionary of Bulgaria. Rowman & Littlefield. str. 5. ISBN 978-1442241794
  42. ↑ Parry, Ken, ur. 2010. The Blackwell Companion to Eastern Christianity. Wiley-Blackwell. str. 48. ISBN 978-1444333619. The conquest of the Balkans and the rise of the Bulgarian Empire was not a disaster for the indigenous population and its material and spiritual culture. The settlers and the local Romanised or semi-Romanised Thraco-Illyrian Christians influenced each other's way of life and socio-economic organization, as well as each other's cultures, language and religious outlook.
  43. ↑ Wolfram, Herwig. 1990. History of the Goths. University of California Press. str. 8. ISBN 978-0520069831
  44. ↑ Zlatarski, Vasil. 1938. V. Zlatarski - Istorija 1A - b1 - 1 История на Първото българско Царство. I. Епоха на хуно–българското надмощие (679–852) [History of the First Bulgarian Empire. Period of Hunnic-Bulgarian domination (679–852)] (bugarski). Marin Drinov Publishing House. str. 188. ISBN 978-9544302986. Pristupljeno 23. svibnja 2012.
  45. ↑ Fine, John V.A.; Fine, John Van Antwerp. 1991. The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. University of Michigan Press. str. 68–70. ISBN 978-0472081493
  46. ↑ Vlasto, Alexis P. 1970. The Entry of the Slavs Into Christendom: An Introduction to the Medieval History of the Slavs. Cambridge University Press. str. 157. ISBN 978-0521074599
  47. ↑ Krum. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  48. ↑ Bell, John D. The Spread of Christianity. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  49. ↑ a b c Crampton 2007.
  50. ↑ a b c Bell, John D. Reign of Simeon I. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. srpnja 2018.. Bulgaria's conversion had a political dimension, for it contributed both to the growth of central authority and to the merging of Bulgars and Slavs into a unified Bulgarian people.
  51. ↑ The First Golden Age.
  52. ↑ Browning, Robert. 1975. Byzantium and Bulgaria. Temple Smith. str. 194–195. ISBN 978-0520026704
  53. ↑ Samuel. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 20. siječnja 2012.
  54. ↑ Scylitzae, Ioannis. 1973. Synopsis Historiarum. Corpus Fontium Byzantiae Historiae. De Gruyter. str. 457. ISBN 978-3-11-002285-8
  55. ↑ a b Cameron, Averil. 2006. The Byzantines. Blackwell Publishing. str. 170. ISBN 978-1-4051-9833-2
  56. ↑ a b Ostrogorsky, Georgije. 1969. History of the Byzantine State. Rutgers University Press. str. 311. ISBN 978-0813511986
  57. ↑ a b c d Bell, John D. Bulgaria – Second Bulgarian Empire. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 27. srpnja 2018.
  58. ↑ a b Chisholm, Hugh, ur. 1911. Encyclopædia Britannica Eleventh Edition 11th izdanje. Cambridge University Press
  59. ↑ a b Chisholm, Hugh, ur. 1911. Encyclopædia Britannica Eleventh Edition 11th izdanje. Cambridge University Press
  60. ↑ a b Martin, Michael. 2017. City of the Sun: Development and Popular Resistance in the Pre-Modern West. Algora Publishing. str. 344. ISBN 978-1628942798
  61. ↑ a b c d Bell, John D. Bulgaria – Ottoman rule. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 21. prosinca 2011.. The Bulgarian nobility was destroyed—its members either perished, fled, or accepted Islam and Turkicization—and the peasantry was enserfed to Turkish masters.
  62. ↑ Guineva, Maria. 10. listopada 2011. Old Town Sozopol – Bulgaria's 'Rescued' Miracle and Its Modern Day Saviors. Novinite. Pristupljeno 16. studenoga 2018.
  63. ↑ Jireček, K.J. 1876. Geschichte der Bulgaren [History of the Bulgarians] (njemački). Nachdr. d. Ausg. Prag. str. 88. ISBN 978-3487064086
  64. ↑ Jireček, K.J. 1876. Geschichte der Bulgaren [History of the Bulgarians] (njemački). Nachdr. d. Ausg. Prag. str. 88. ISBN 978-3487064086
  65. ↑ Minkov, Anton. 2004. Conversion to Islam in the Balkans: Kisve Bahası – Petitions and Ottoman Social Life, 1670–1730. Brill. str. 193. ISBN 978-9004135765
  66. ↑ Detrez, Raymond. 2008. Europe and the Historical Legacies in the Balkans. Peter Lang Publishers. str. 36. ISBN 978-9052013749
  67. ↑ Fishman, Joshua A. 2010. Handbook of Language and Ethnic Identity: Disciplinary and Regional Perspectives. Oxford University Press. str. 276. ISBN 978-0195374926. Pristupljeno 30. rujna 2018.. There were almost no remnants of a Bulgarian ethnic identity; the population defined itself as Christians, according to the Ottoman system of millets, that is, communities of religious beliefs. The first attempts to define a Bulgarian ethnicity started at the beginning of the 19th century.
  68. ↑ Roudometof, Victor; Robertson, Roland. 2001. Nationalism, Globalization, and Orthodoxy: The Social Origins of Ethnic Conflict in the Balkans. Greenwood Publishing Group. str. 68–71. ISBN 978-0313319495
  69. ↑ Carvalho, Joaquim. 2007. Religion and Power in Europe: Conflict and Convergence. Edizioni Plus. str. 261. ISBN 978-8884924643
  70. ↑ a b Bell, John D. Bulgaria – Ottoman administration. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 20. listopada 2012.
  71. ↑ a b The Final Move to Independence.
  72. ↑ Reminiscence from Days of Liberation*. Novinite. 3. ožujka 2011. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  73. ↑ Shipka Pass. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 18. kolovoza 2018.
  74. ↑ a b San Stefano, Berlin and Independence.
  75. ↑ Blamires, Cyprian. 2006. World Fascism: A Historical Encyclopedia. ABC-CLIO. str. 107. ISBN 978-1576079409. The "Greater Bulgaria" re-established in March 1878 on the lines of the medieval Bulgarian empire after liberation from Turkish rule did not last long. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  76. ↑ On March 3 Bulgaria celebrates National Liberation Day. Radio Bulgaria. 3. ožujka 2017. Pristupljeno 24. veljače 2019.
  77. ↑ Timeline: Bulgaria – A chronology of key events. BBC News. 6. svibnja 2010. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  78. ↑ Historical Setting.
  79. ↑ Pinon, Rene. 1913. L'Europe et la Jeune Turquie: Les Aspects Nouveaux de la Question d'Orient [Europe and Young Turkey: The new aspects of the Eastern Question] (francuski). Perrin et cie. str. 411. ISBN 978-1-144-41381-9. On a dit souvent de la Bulgarie qu'elle est la Prusse des Balkans
  80. ↑ Tucker, Spencer C; Wood, Laura. 1996. The European Powers in the First World War: An Encyclopedia. Taylor & Francis. str. 173. ISBN 978-0815303992
  81. ↑ Broadberry, Stephen; Klein, Alexander. 8. veljače 2008. Aggregate and Per Capita GDP in Europe, 1870–2000: Continental, Regional and National Data with Changing Boundaries (PDF). Centre for Economic Policy Research. str. 18. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 22. lipnja 2012. Pristupljeno 24. svibnja 2012.
  82. ↑ WWI Casualty and Death Tables. PBS. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. listopada 2016. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  83. ↑ Mintchev, Veselin. Listopad 1999. External Migration in Bulgaria. South-East Europe Review (3/99): 124. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. siječnja 2013. Pristupljeno 6. kolovoza 2018.
  84. ↑ Chenoweth, Erica. 2010. Rethinking Violence: States and Non-State Actors in Conflict. Belfer Center for Science and International Affairs. str. 129. ISBN 978-0-262-01420-5
  85. ↑ Bulgaria in World War II: The Passive Alliance.
  86. ↑ Wartime Crisis.
  87. ↑ Pavlowitch, Stevan K. 2008. Hitler's New Disorder: The Second World War in Yugoslavia. Columbia University Press. str. 238–240. ISBN 978-0199326631. When Bulgaria switched sides in September
  88. ↑ a b The Soviet Occupation.
  89. ↑ Valentino, Benjamin A. 2005. Final Solutions: Mass Killing and Genocide in the Twentieth Century. Cornell University Press. str. 91–151. ISBN 978-0-8014-3965-0
  90. ↑ Stankova, Marietta. 2015. Bulgaria in British Foreign Policy, 1943–1949. Anthem Press. str. 99. ISBN 978-1-78308-430-2
  91. ↑ Neuburger, Mary C. 2013. Balkan Smoke: Tobacco and the Making of Modern Bulgaria. Cornell University Press. str. 162. ISBN 978-0-8014-5084-6
  92. ↑ Crampton 2005.
  93. ↑ Domestic Policy and Its Results.
  94. ↑ After Stalin.
  95. ↑ The Economy.
  96. ↑ Stephen Broadberry; Alexander Klein. 27. listopada 2011. Aggregate and per capita GDP in Europe, 1870–2000 (PDF). str. 23, 27. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 30. svibnja 2013. Pristupljeno 12. srpnja 2013.
  97. ↑ Vachkov, Daniel; Ivanov, Martin. 2008. Българският външен дълг 1944–1989: Банкрутът на комунистическата икономика [Bulgarian Foreign Debt 1944–1989]. Siela. str. 103, 153, 191. ISBN 978-9542803072
  98. ↑ The Political Atmosphere in the 1970s.
  99. ↑ Bulgaria in the 1980s.
  100. ↑ Bohlen, Celestine. 17. listopada 1991. Vote Gives Key Role to Ethnic Turks. The New York Times. Pristupljeno 20. prosinca 2011.. in 1980s ... the Communist leader, Todor Zhivkov, began a campaign of cultural assimilation that forced ethnic Turks to adopt Slavic names, closed their mosques and prayer houses and suppressed any attempts at protest. One result was the mass exodus of more than 300,000 ethnic Turks to neighboring Turkey in 1989
  101. ↑ Mudeva, Anna. 31. svibnja 2009. Cracks show in Bulgaria's Muslim ethnic model. Reuters. Pristupljeno 30. listopada 2011.
  102. ↑ Government and Politics.
  103. ↑ Bulgarian Politicians Discuss First Democratic Elections 20y After. Novinite. 5. srpnja 2010. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  104. ↑ National Assembly of the Republic of Bulgaria – Constitution. www.parliament.bg. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. svibnja 2022. Pristupljeno 12. kolovoza 2022.
  105. ↑ Prodanov, Vasil. 1. listopada 2007. Разрушителният български преход [The destructive Bulgarian transition]. Le Monde diplomatique (bugarski). Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  106. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t Library of Congress 2006.
  107. ↑ Human Development Index Report (PDF). United Nations. 2005. str. 224. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 10. ožujka 2011. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  108. ↑ NATO Update: Seven new members join NATO. NATO. 29. ožujka 2004. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  109. ↑ Castle, Steven. 29. prosinca 2006. The Big Question: With Romania and Bulgaria joining the EU, how much bigger can it get?. The Independent. Pristupljeno 14. rujna 2018.
  110. ↑ Bulgaria Absolutely Ready to Take Over EU Presidency, Minister Says. Bulgarian Telegraph Agency. 2. kolovoza 2017. Pristupljeno 21. srpnja 2018.
  111. ↑ Bulgaria. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Pristupljeno 4. prosinca 2011.
  112. ↑ Bulgaria. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Pristupljeno 4. prosinca 2011.
  113. ↑ Topography.
  114. ↑ a b c d e f NSI Brochure 2018.
  115. ↑ Bulgaria Second National Communication (PDF). United Nations Framework Convention on Climate Change. Pristupljeno 9. listopada 2018.
  116. ↑ Climate.
  117. ↑ a b Характеристика на флората и растителността на България. Bulgarian-Swiss Program For Biodiversity. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. travnja 2013. Pristupljeno 21. ožujka 2013.
  118. ↑ Видово разнообразие на България [Species biodiversity in Bulgaria] (PDF) (bugarski). UNESCO report. 2013. Pristupljeno 30. srpnja 2018.
  119. ↑ Belev, Toma. Lipanj 2010. Бъдещето на природните паркове в България и техните администрации [The future of Bulgaria's natural parks and their administrations]. Gora Magazine. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. studenoga 2011. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  120. ↑ Europe & North America: 297 biosphere reserves in 36 countries. UNESCO. Pristupljeno 4. travnja 2016.
  121. ↑ a b Bulgaria's biodiversity at risk (PDF). IUCN Red List. 2013. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 4. svibnja 2015. Pristupljeno 12. rujna 2018.
  122. ↑ Bell, John D. Bulgaria: Plant and animal life. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  123. ↑ Denchev, Cvetomir. Checklist of the larger basidiomycetes ın Bulgaria (PDF). Institute of Botany, Bulgarian Academy of Sciences. Pristupljeno 12. rujna 2018.
  124. ↑ Bulgaria – Environmental Summary, UNData, United Nations. United Nations. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  125. ↑ Biodiversity in Bulgaria. GRID-Arendal. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. travnja 2016. Pristupljeno 21. ožujka 2014.
  126. ↑ Report on European Environment Agency about the Nature protection and biodiversity in Europe. European Environment Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. ožujka 2014. Pristupljeno 16. listopada 2018.
  127. ↑ Bulgaria Achieves Kyoto Protocol Targets – IWR Report. Novinite. 11. kolovoza 2009. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  128. ↑ Bulgaria. Environmental Performance Index/Yale University. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. travnja 2020. Pristupljeno 12. rujna 2018.
  129. ↑ Hakim, Danny. 15. listopada 2013. Bulgaria's Air Is Dirtiest in Europe, Study Finds, Followed by Poland. The New York Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. siječnja 2022. Pristupljeno 15. listopada 2013.
  130. ↑ High Air Pollution to Close Downtown Sofia. Novinite. 14. siječnja 2008. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  131. ↑ Bulgaria's Sofia, Plovdiv Suffer Worst Air Pollution in Europe. Novinite. 23. lipnja 2010. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  132. ↑ Industrial facilities causing the highest damage costs to health and the environment. European Environment Agency. Pristupljeno 25. studenoga 2014.
  133. ↑ Bulgaria's quest to meet the environmental acquis. European Stability Initiative. 10. prosinca 2008. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  134. ↑ Report on European Environment Agency about the quality of freshwaters in Europe. European Environment Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. travnja 2014. Pristupljeno 21. ožujka 2014.
  135. ↑ Overview of direct democratic instruments in Bulgaria. Navigator to Direct Democracy. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. siječnja 2014. Pristupljeno 25. srpnja 2018.
  136. ↑ Fitch: Early Bulgaria Elections Would Create Fiscal Uncertainty. Reuters. 23. studenoga 2016. Pristupljeno 9. srpnja 2018.
  137. ↑ Barzachka, Nina. 25. travnja 2017. Bulgaria's government will include far-right nationalist parties for the first time. The Washington Post. Pristupljeno 9. srpnja 2018.
  138. ↑ Bulgarian Cabinet Faces No-Confidence Vote Over Atomic Plant. Bloomberg Businessweek. 6. travnja 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. srpnja 2013. Pristupljeno 1. lipnja 2012.
  139. ↑ Cage, Sam. Bulgarian government resigns amid growing protests. Yahoo! News. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. ožujka 2013. Pristupljeno 20. veljače 2013.
  140. ↑ Petkova, Mariya. 21. veljače 2013. Protests in Bulgaria and the new practice of democracy. Al Jazeera. Pristupljeno 7. ožujka 2013.
  141. ↑ Tsolova, Tsvetelia. 12. svibnja 2013. Rightist GERB holds lead in Bulgaria's election. Reuters. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2015. Pristupljeno 15. svibnja 2013.
  142. ↑ PM Hopeful: New Bulgarian Cabinet Will Be 'Expert, Pragmatic'. Novinite. 25. svibnja 2013. Pristupljeno 12. ožujka 2014.
  143. ↑ Buckley, Neil. 29. svibnja 2013. Bulgaria parliament votes for a 'Mario Monti' to lead government. The Financial Times. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  144. ↑ Seiler, Bistra. 26. lipnja 2013. Bulgarians protest government of 'oligarchs'. Deutsche Welle. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  145. ↑ Timeline of Oresharski's Cabinet: A Government in Constant Jeopardy. Novinite. 24. srpnja 2014. Pristupljeno 29. srpnja 2014.
  146. ↑ Bulgaria's Plamen Oresharski resigns. Novinite. 23. srpnja 2014. Pristupljeno 25. srpnja 2014.
  147. ↑ Bulgaria's President Names Georgi Bliznashki as Prime Minister. Novinite. 5. kolovoza 2014. Pristupljeno 7. travnja 2016.
  148. ↑ Bulgaria's 42nd Parliament Dissolved, Elections on October 5. Novinite. 6. kolovoza 2014. Pristupljeno 9. kolovoza 2014.
  149. ↑ Petrov, Angel. 6. listopada 2014. Bulgaria's Grand Parliament Chessboard Might Be Both Ailment and Cure. Novinite. Pristupljeno 7. listopada 2014.
  150. ↑ Tsolova, Tsvetelia. 6. studenoga 2014. Bulgaria's Borisov plasters together coalition government. Reuters. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  151. ↑ Barzachka, Nina. 25. travnja 2017. Bulgaria's government will include far-right nationalist parties for the first time. The Washington Post. Pristupljeno 9. srpnja 2018.
  152. ↑ Todorov, Svetoslav (10 July 2020).
  153. ↑ "Bulgaria: Anti-Government Protests Continue for a Ninth Day" (18 July 2020).
  154. ↑ Bulgaria election: PM Borissov's party wins but falls short of majority | DW | 05.04.2021. Deutsche Welle
  155. ↑ Reuters. Reuters. Svibanj 2021
  156. ↑ Reuters. Reuters. 12. svibnja 2021.
  157. ↑ Final Results In Bulgarian Vote Confirm Win For Anti-Elite Party. Radio Free Europe. 13. srpnja 2021. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. srpnja 2021. Pristupljeno 23. kolovoza 2021.
  158. ↑ a b Zankina, Emilia. Bulgaria Country Profile. Freedom House. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. srpnja 2018. Pristupljeno 24. srpnja 2018.
  159. ↑ Democracy Index 2017: Free speech under attack. The Economist Intelligence Unit. Pristupljeno 24. srpnja 2018.
  160. ↑ Global Peace Index 2019 (PDF). Institute for Economics and Peace. str. 8, 41, 96. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 27. kolovoza 2019. Pristupljeno 16. prosinca 2019.
  161. ↑ The Bulgarian Legal System and Legal Research. Hauser Global Law School Program. Kolovoz 2006. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  162. ↑ US State Dept criticises Bulgaria on prisons, judiciary, corruption, people-trafficking and violence against minorities. The Sofia Globe. 21. travnja 2018. Pristupljeno 9. srpnja 2018.
  163. ↑ Съдебната ни система – първенец по корупция [Our justice system – a leader in corruption] (bugarski). News.bg. 3. lipnja 2010. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  164. ↑ Brunwasser, Matthew. 5. studenoga 2006. Questions arise again about Bulgaria's legal system. The New York Times. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  165. ↑ Transparency International report: Bulgaria perceived as EU's most corrupt country. Bulgarian National Radio. 1. prosinca 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. studenoga 2012. Pristupljeno 23. svibnja 2012.
  166. ↑ Konstantinova, Elizabeth. 17. veljače 2011. Bulgaria Sets Up Anti-Corruption Unit; Security Chief Steps Down. Bloomberg.com. Bloomberg. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  167. ↑ Interpol entry on Bulgaria. Interpol. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  168. ↑ National Police Service. Ministry of the Interior of Bulgaria. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. listopada 2012. Pristupljeno 25. svibnja 2012.
  169. ↑ Справка за щатната численост и незаетите бройки в структурите на МВР към 31 May 2018 г. [Summary of staff and vacancies in structures of the Ministry of the Interior as of 31 May 2018] (PDF) (bugarski). Ministry of the Interior. 31. svibnja 2018. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 10. srpnja 2018. Pristupljeno 10. srpnja 2018.
  170. ↑ State Agency for National Security Official Website. State Agency for National Security. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  171. ↑ Local Structures in Bulgaria. Council of European Municipalities and Regions. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. lipnja 2012. Pristupljeno 11. travnja 2012.
  172. ↑ Историческо развитие на административно–териториалното устройство на Република България [Historical development of the administrative and territorial division of the Republic of Bulgaria] (bugarski). Ministry of Regional Development. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2014. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  173. ↑ Областите в България. Портрети [The oblasts in Bulgaria. Portraits]. Ministry of Regional Development. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. lipnja 2012. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  174. ↑ The United Nations Security Council. The Green Papers Worldwide. Pristupljeno 4. prosinca 2011.
  175. ↑ Бай Тошовият блян – България в ЕС през '87 [Todor Zhivkov's dream – Bulgaria in the EC in '87] (bugarski). Dnes.bg. 15. kolovoza 2008. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  176. ↑ "Дойче веле": Тодор Живков искал България да стане член на ЕС ["Deutsche Welle": Todor Zhivkov wanted Bulgaria to join the EC]. Vesti (bugarski). 3. rujna 2008. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  177. ↑ European Commission Enlargement Archives: Treaty of Accession of Bulgaria and Romania. European Commission. 25. travnja 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. veljače 2011. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  178. ↑ Castle, Steven. 29. prosinca 2006. The Big Question: With Romania and Bulgaria joining the EU, how much bigger can it get?. The Independent. Pristupljeno 14. rujna 2018.
  179. ↑ Bulgaria – relations. Ministry of Foreign Affairs of Greece. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. veljače 2012. Pristupljeno 31. ožujka 2012.
  180. ↑ Bulgaria – Bilateral Relations. Ministry of Foreign Affairs of the PRC. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. srpnja 2013. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  181. ↑ Vietnam Thanks Bulgaria for University Graduates. Novinite. 28. listopada 2010. Pristupljeno 31. ožujka 2012.
  182. ↑ Russia's borders: old ties pull Bulgaria in two directions. The Conversation. 22. listopada 2014. Pristupljeno 13. siječnja 2022.. Modern relations between Bulgaria and Russia began about two centuries ago...
  183. ↑ Arms Sales.
  184. ↑ Foreign Affairs in the 1960s and 1970s.
  185. ↑ Bulgaria Factbook. United States Central Command. Prosinac 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. listopada 2011. Pristupljeno 4. listopada 2018.
  186. ↑ NATO Update: Seven new members join NATO. NATO. 29. ožujka 2004. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  187. ↑ Bulgaria Factbook. Bureau of European and Eurasian Affairs, U.S. Department of State. Pristupljeno 4. prosinca 2011.
  188. ↑ US, Bulgaria sign defence co-operation agreement. Southeast European Times. 28. travnja 2006. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. siječnja 2011. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  189. ↑ Global Peace Index 2019 (PDF). Institute for Economics and Peace. str. 8, 41, 96. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 27. kolovoza 2019. Pristupljeno 16. prosinca 2019.
  190. ↑ Armed Forces Development Plan (PDF). Ministry of Defence of Bulgaria. 2010. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 28. lipnja 2012. Pristupljeno 31. ožujka 2012.
  191. ↑ Military Personnel.
  192. ↑ Hackett, James, ur. 2017. The Military Balance 2017. Routledge. str. 96. ISBN 978-1857439007
  193. ↑ Palowski, Jakub. 6. listopada 2015. Bulgaria Will Modernize Its Army. "Fighters, infantry fighting vehicles". Defence24. Pristupljeno 21. srpnja 2018.
  194. ↑ S-300 Surface-to-air Missile System (PDF). Aerospace Daily & Defense Report. 6. kolovoza 2015. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 8. kolovoza 2019. Pristupljeno 21. srpnja 2018.
  195. ↑ Roblin, Sebastien. 12. rujna 2016. SS-21 Scarab: Russia's Forgotten (But Deadly) Ballistic Missile. The National Interest. Pristupljeno 21. srpnja 2018.
  196. ↑ World Bank Country and Lending Groups. The World Bank Group. 2018. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. siječnja 2018. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  197. ↑ Bulgaria Overview. USAID. 2002. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. srpnja 2011. Pristupljeno 2. studenoga 2011.
  198. ↑ Bell, John D. Bulgaria – Late Communist rule. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. srpnja 2018.. Bulgaria gave the highest priority to scientific and technological advancement and the development of trade skills appropriate to an industrial state. In 1948 approximately 80 percent of the population drew their living from the soil, but by 1988 less than one-fifth of the labour force was engaged in agriculture, with the rest concentrated in industry and the service sector.
  199. ↑ a b The economies of Bulgaria and Romania. European Commission. Siječanj 2007. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  200. ↑ OECD Economic Surveys: Bulgaria. OECD. 1999. str. 24. ISBN 9789264167735. Pristupljeno 4. listopada 2018.. The previous 1997 Economic Survey of Bulgaria documented how a combination of difficult initial conditions, delays in structural reforms, ... culminated in the economic crisis of 1996–97.
  201. ↑ Средната работна заплата расте до 1036 лв. [Average monthly wages wage increased to 1,036 lv] (bugarski). BTV. Pristupljeno 15. svibnja 2017.
  202. ↑ One out of six employees in the EU27 was a low-wage earner in 2010 (PDF). Eurostat. 20. prosinca 2012. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 24. prosinca 2012. Pristupljeno 20. prosinca 2012.
  203. ↑ a b Hawkesworth, Ian. 2009. Budgeting in Bulgaria (PDF). OECD Journal on Budgeting (3/2009): 137. Pristupljeno 6. kolovoza 2018.
  204. ↑ Field listing: Budget. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. srpnja 2018. Pristupljeno 16. srpnja 2018.
  205. ↑ a b Denizova, Vera. 23. listopada 2017. Бюджет 2018: Повече за заплати, здраве и пенсии [2018 Budget: More for salaries, health and pensions] (bugarski). Kapital Daily. Pristupljeno 16. srpnja 2018.
  206. ↑ Field listing: Taxes and other revenue. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. srpnja 2018. Pristupljeno 16. srpnja 2018.
  207. ↑ These are the 29 countries with the world's lowest levels of tax. Business Insider. 15. ožujka 2016. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. siječnja 2019. Pristupljeno 16. srpnja 2018.
  208. ↑ Structure of Bulgarian Tax System. Ministry of Finance of Bulgaria. Pristupljeno 16. srpnja 2018.
  209. ↑ General government gross debt – annual data (PDF). Eurostat. Pristupljeno 12. ožujka 2017.
  210. ↑ Regional gross domestic product (PPS per inhabitant), by NUTS 2 regions. Eurostat. Pristupljeno 12. ožujka 2017.
  211. ↑ БВП – регионално ниво [GDP – regional level] (bugarski). National Statistical Institute of Bulgaria. Pristupljeno 22. srpnja 2018.
  212. ↑ a b NSI Census data 2017.
  213. ↑ GDP per capita in PPS. ec.europa.eu/eurostat. Eurostat. Pristupljeno 19. lipnja 2020.
  214. ↑ Comparative price levels. ec.europa.eu/eurostat. Eurostat. Pristupljeno 19. lipnja 2020.
  215. ↑ Bulgaria. International Monetary Fund. Pristupljeno 12. ožujka 2017.
  216. ↑ EU: Countries to Begin Counting Drugs, Prostitution in Economic Growth. Organized Crime and Corruption Reporting Project. 9. rujna 2014. Pristupljeno 16. srpnja 2018.
  217. ↑ Shadow Economy (PDF). Eurostat. 2012. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 14. studenoga 2012. Pristupljeno 20. prosinca 2012.
  218. ↑ Курсове на българския лев към еврото и към валутите на държавите, приели еврото [Exchange rates of the lev to the euro and Eurozone currencies replaced by the euro] (bugarski). Bulgarian National Bank. Pristupljeno 16. listopada 2018.
  219. ↑ Bulgaria: GDP growth (annual %). The World Bank. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  220. ↑ Bulgaria: Unemployment, total (% of total labor force) (modeled ILO estimate). The World Bank. 2018. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  221. ↑ Harizanova, Tanya. 17. lipnja 2010. Inter-company debt – one of Bulgarian economy's serious problems. Bulgarian National Radio. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. studenoga 2012. Pristupljeno 10. srpnja 2012.
  222. ↑ Бизнесът очерта уникална диспропорция в България [Business points to a major disproportion in Bulgaria] (bugarski). Dir.bg. 14. siječnja 2013. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  223. ↑ ITUC Frontlines Report 2012: Section on Bulgaria. Novinite. 10. listopada 2012. Pristupljeno 10. listopada 2012.
  224. ↑ Bulgaria, Romania Rapped for Public Procurement Fraud. Novinite. 21. srpnja 2010. Pristupljeno 16. srpnja 2018.
  225. ↑ Center for the Study of Democracy. 2007. Anti-corruption Reforms in Bulgaria: Key Results and Risks. Center for the Study of Democracy. str. 44. ISBN 9789544771461
  226. ↑ Corruption Perceptions Index: Transparency International. Transparency International. 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. svibnja 2020. Pristupljeno 16. srpnja 2018.
  227. ↑ a b Rankin, Jennifer. 28. prosinca 2017. Cloud of corruption hangs over Bulgaria as it takes up EU presidency. The Guardian. Pristupljeno 9. srpnja 2018.
  228. ↑ Bulgarian corruption at 15-year high. The Telegraph. 12. prosinca 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. siječnja 2022. Pristupljeno 9. srpnja 2018.
  229. ↑ Bulgarian border officers suspended over airport security lapse. Reuters. 24. ožujka 2018. Pristupljeno 9. srpnja 2018.
  230. ↑ Macdonald, Alastair. 11. siječnja 2018. Bulgaria savors EU embrace despite critics. Reuters. Pristupljeno 9. srpnja 2018.
  231. ↑ a b Krasimirov, Angel. 17. siječnja 2018. Bulgaria's government faces no-confidence vote over corruption. Reuters. Pristupljeno 9. srpnja 2018.
  232. ↑ US State Dept criticises Bulgaria on prisons, judiciary, corruption, people-trafficking and violence against minorities. The Sofia Globe. 21. travnja 2018. Pristupljeno 9. srpnja 2018.
  233. ↑ 10 млрд. лв. годишно се харчат с обществени поръчки [10 bln. leva are spent on public procurement every year]. 24 Chasa (bugarski). 21. veljače 2016. Pristupljeno 30. srpnja 2018.
  234. ↑ Stanchev, Ivaylo. 29. prosinca 2017. Рекорд при обществените поръчки: открити са търгове за почти 14 млрд. лв. [A record in public procurement: tenders worth nearly 14 billion lv unveiled] (bugarski). Kapital Daily. Pristupljeno 16. srpnja 2018.
  235. ↑ Stefanov, Ruslan. 2015. The Bulgarian Public Procurement Market: Corruption Risks and Dynamics in the Construction Sector (PDF). Government Favouritism in Europe: The Anticorruption Report 3 (3/2015): 35. doi:10.2307/j.ctvdf0g12.6. Pristupljeno 6. kolovoza 2018.
  236. ↑ Public procurement in Bulgaria (PDF). European Commission. 2015. Pristupljeno 16. srpnja 2018.
  237. ↑ Field listing: Labor force. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. ožujka 2020. Pristupljeno 15. prosinca 2019.
  238. ↑ Field listing: Labor force by occupation. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. travnja 2019. Pristupljeno 15. prosinca 2019.
  239. ↑ Bell, John D. Bulgaria – Manufacturing. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  240. ↑ Field listing: Industries. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. prosinca 2020. Pristupljeno 15. prosinca 2019.
  241. ↑ Bulgaria: Selling off steel. Oxford Business Group. 31. kolovoza 2011. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  242. ↑ Mining Industry Accounts for 5% of Bulgaria's GDP – Energy Minister. Novinite. 29. kolovoza 2015. Pristupljeno 20. srpnja 2018.
  243. ↑ a b Bulgaria's ore exports rise 10% in H1 2011 – industry group. The Sofia Echo. 18. kolovoza 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. ožujka 2012. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  244. ↑ Total Primary Coal Production (Thousand Short Tons). U.S. Energy Information Administration. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  245. ↑ Resource Base.
  246. ↑ Trade In Goods of Bulgaria With Third Countries In the Period January – October 2019 (Preliminary Data) (PDF). National Statistical Institute of Bulgaria. Studeni 2019. str. 7, 8. Pristupljeno 15. prosinca 2019.
  247. ↑ Agricultural Policies in non-OECD countries: Monitoring and Evaluation (PDF). OECD. 2007. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  248. ↑ Bulgaria – Natural conditions, farming traditions and agricultural structures. Food and Agriculture Organization. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. ožujka 2008. Pristupljeno 2. studenoga 2011.
  249. ↑ Bulgaria – Economic Summary, UNData, United Nations. United Nations. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  250. ↑ Experts: Bumper Year for Wheat Producers in Dobrich Region. Bulgarian Telegraph Agency. 4. kolovoza 2017. Pristupljeno 20. srpnja 2018.
  251. ↑ Bell, John D. Bulgaria – Agriculture. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  252. ↑ Bulgaria Factbook. United States Central Command. Prosinac 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. listopada 2011. Pristupljeno 4. listopada 2018.
  253. ↑ Ivanova, Miglena. 31. svibnja 2017. Bulgarian rose oil keeps its top place on world market. Bulgarian National Radio. Pristupljeno 20. srpnja 2018.
  254. ↑ Bulgaria is Again the World's First Producer of Lavender Oil. Novinite. 30. studenoga 2017. Pristupljeno 20. srpnja 2018.
  255. ↑ Bulgaria tops lavender oil production, outpacing France. Fox News. 16. srpnja 2014. Pristupljeno 12. rujna 2018.
  256. ↑ Europe (without the euro). The Guardian. 20. travnja 2009. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  257. ↑ Bell, John D. Bulgaria – Tourism. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  258. ↑ Посещения на чужденци в България по месеци и по страни [Arrivals of foreigners in 2017 by month and country of origin] (bugarski). National Statistical Institute of Bulgaria. 15. veljače 2019. Pristupljeno 15. prosinca 2019.
  259. ↑ Markov, Alexander. 3. listopada 2011. 100 Tourist Sites of Bulgaria. Bulgarian National Radio. Pristupljeno 15. prosinca 2019.
  260. ↑ EU Presidency Puts Lagging Bulgarian Science in the Spotlight. Novinite. 22. ožujka 2018. Pristupljeno 14. srpnja 2018.
  261. ↑ R&D Spending in Bulgaria Up in 2015, Mostly Driven by Businesses. Novinite. 31. listopada 2016. Pristupljeno 14. srpnja 2018.
  262. ↑ The 2015 Bloomberg Innovation Index. Bloomberg.com. Bloomberg. Pristupljeno 14. srpnja 2018.
  263. ↑ Global Innovation Index 2021. World Intellectual Property Organization (engleski). United Nations. Pristupljeno 5. ožujka 2022.
  264. ↑ Global Innovation Index 2019. www.wipo.int (engleski). Pristupljeno 2. rujna 2021.
  265. ↑ RTD - Item. ec.europa.eu. Pristupljeno 2. rujna 2021.
  266. ↑ Global Innovation Index. INSEAD Knowledge (engleski). 28. listopada 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. rujna 2021. Pristupljeno 2. rujna 2021.
  267. ↑ Shopov, V. 2007. The impact of the European scientific area on the 'Brain leaking' problem in the Balkan countries. Nauka (1/2007)
  268. ↑ EU Presidency Puts Lagging Bulgarian Science in the Spotlight. Novinite. 22. ožujka 2018. Pristupljeno 14. srpnja 2018.
  269. ↑ St. Kliment Ohridski Base.
  270. ↑ Ivanov, Lyubomir (2015).
  271. ↑ Hope, Kerin. 17. listopada 2016. Bulgaria strives to become tech capital of the Balkans. The Financial Times. Pristupljeno 15. srpnja 2018.
  272. ↑ Bulgaria's ICT Sector Turnover Trebled over Last Seven Years – Deputy Economy Minister. Bulgarian Telegraph Agency. 12. ožujka 2018. Pristupljeno 15. srpnja 2018.
  273. ↑ McMullin, David. 2. listopada 2003. The Great Bulgarian BrainDrain. Delft Technical University. Pristupljeno 15. srpnja 2018.
  274. ↑ Petrov, Victor. 30. rujna 2021. Socialist Cyborgs. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. rujna 2021.
  275. ↑ Zapryanov, Yoan. 22. lipnja 2018. Малката изчислителна армия на България [Bulgaria's small computing army] (bugarski). Kapital Daily. Pristupljeno 15. srpnja 2018.
  276. ↑ Digital Single Market: Europe announces eight sites to host world-class supercomputers. European Commission. 7. lipnja 2019. Pristupljeno 15. kolovoza 2019.
  277. ↑ a b c Burgess, Colin; Vis, Bert. 2016. Interkosmos: The Eastern Bloc's Early Space Program. Springer. str. 247–250. ISBN 978-3-319-24161-6
  278. ↑ Cosmonauts Eager, Hopeful for Reboot of Bulgaria's Space Program. Novinite. 17. travnja 2011. Pristupljeno 15. srpnja 2018.
  279. ↑ Ivanova, Tanya. 1998. Six-month space greenhouse experiments—a step to creation of future biological life support systems. Acta Astronautica. 42 (1–8): 11–23. Bibcode:1998AcAau..42...11I. doi:10.1016/S0094-5765(98)00102-7. PMID 11541596
  280. ↑ a b Harland, David M.; Ulivi, Paolo. 2009. Robotic Exploration of the Solar System: Part 2: Hiatus and Renewal, 1983–1996. Springer. str. 155. ISBN 978-0-387-78904-0
  281. ↑ Dimitrova, Milena. 2008. Златните десятилетия на българската електроника [The Golden Decades of Bulgarian Electronics]. Trud. str. 257–258. ISBN 9789545288456
  282. ↑ Badescu, Viorel; Zacny, Kris. 2015. Inner Solar System: Prospective Energy and Material Resources. Springer. str. 276. ISBN 978-3-319-19568-1. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  283. ↑ Semkova, Jordanka; Dachev, Tsvetan. 2015. Radiation environment investigations during ExoMars missions to Mars – objectives, experiments and instrumentation. Comptes Rendus de l'Académie Bulgare des Sciences. 47 (25): 485–496. ISSN 1310-1331. Pristupljeno 6. kolovoza 2018.
  284. ↑ Radiation Dose Monitor Experiment (RADOM). ISRO. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. siječnja 2012. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  285. ↑ Dachev, Ts.; Dimitrov, Pl.; Tomov, B.; Matviichuk, Yu.; Spurny, F.; Ploc, O. 2011. Liulin-type spectrometry-dosimetry instruments. Radiation Protection Dosimetry. 144 (1–4): 675–679. doi:10.1093/rpd/ncq506. ISSN 1742-3406. PMID 21177270
  286. ↑ Bulgarian Camera Flies to the Moon. Darik News. 22. ožujka 2019. Pristupljeno 30. ožujka 2019.
  287. ↑ BulgariaSat-1 Mission. SpaceX. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. studenoga 2019. Pristupljeno 15. srpnja 2018.
  288. ↑ Bulgaria: 2011 Telecommunication Market and Regulatory Developments (PDF). European Commission. 2011. str. 2. Pristupljeno 19. ožujka 2013.
  289. ↑ Bulgaria Opens Tender for Fourth Mobile Operator. Novinite. 3. listopada 2011. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  290. ↑ Individuals regularly using the Internet (Every day or at least once a week). National Statistical Institute of Bulgaria. 27. veljače 2021. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. veljače 2021. Pristupljeno 27. veljače 2021.
  291. ↑ Households with Internet access at home. National Statistical Institute of Bulgaria. 27. veljače 2021. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. kolovoza 2020. Pristupljeno 27. veljače 2021.
  292. ↑ Energy Hub. Oxford Business Group. 13. listopada 2008. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  293. ↑ Krasimirov, Angel. 7. lipnja 2018. Bulgaria must work to restart Belene nuclear project: parliament. Reuters. Pristupljeno 24. listopada 2018.
  294. ↑ Bulgaria – Power Generation. International Trade Administration. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. lipnja 2018. Pristupljeno 15. lipnja 2018.
  295. ↑ Country comparison: Total road length. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. rujna 2017. Pristupljeno 15. lipnja 2018.
  296. ↑ Trains in Bulgaria. EuRail. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. svibnja 2022. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  297. ↑ a b c d NSI Census data 2011.
  298. ↑ Census results: population by residence, ethnic group and age. National Statistical Institute of Bulgaria. 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. lipnja 2012. Pristupljeno 20. srpnja 2018.
  299. ↑ НСИ: Преброяването от 2011 г. е сгрешено, нужно е ново [NSI: The 2011 census is incorrect, a new one needed] (bugarski). Vesti. 25. ožujka 2014. Pristupljeno 22. srpnja 2018.
  300. ↑ Dimitrova, Eliana. 25. ožujka 2014. Скандални твърдения за неточности в преброяването през 2011 г. [Scandalous claims of inaccuracies in the 2011 census] (bugarski). Bulgarian National Television. Pristupljeno 22. srpnja 2018.
  301. ↑ Bulgarians unfazed by anti-Roma hate speech from deputy prime minister. Deutsche Welle. 31. listopada 2017.
  302. ↑ Field listing: Ethnic Groups. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. studenoga 2020. Pristupljeno 15. prosinca 2019.
  303. ↑ Population density (people per sq. km of land area). The World Bank. 2018. Pristupljeno 12. rujna 2018.
  304. ↑ Population and Demographic Processes in 2018. Nsi.bg. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. srpnja 2020. Pristupljeno 19. svibnja 2020.
  305. ↑ Max Roser. 2014. Total Fertility Rate around the world over the last centuries. Our World In Data, Gapminder Foundation
  306. ↑ World Factbook EUROPE : BULGARIA. The World Factbook. 12. srpnja 2018. Ovaj članak sadrži tekst iz ovog izvora, koji je u javnom vlasništvu.
  307. ↑ World Bank: The demographic crisis is Bulgaria's most serious problem. Klassa. 15. studenoga 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. svibnja 2016. Pristupljeno 8. travnja 2013.
  308. ↑ a b Demographic crisis in Bulgaria deepening. Bulgarian National Radio. 12. ožujka 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. studenoga 2013. Pristupljeno 8. travnja 2013.
  309. ↑ a b Will EU Entry Shrink Bulgaria's Population Even More?. Deutsche Welle. 26. prosinca 2006. Pristupljeno 11. travnja 2016.
  310. ↑ Roth, Klaus; Lauth Bacas, Jutta. 2004. Migration In, From, and to Southeastern Europe. The British Library. str. 188. ISBN 978-3643108968
  311. ↑ Eurostat – Tables, Graphs and Maps Interface (TGM) table. Eurostat. 17. listopada 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. listopada 2014. Pristupljeno 25. veljače 2014.
  312. ↑ Country Comparison: Population growth rate. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. ožujka 2012. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  313. ↑ Country Comparison: Birth rate. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. lipnja 2013. Pristupljeno 8. travnja 2013.
  314. ↑ Country Comparison: Death rate. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. lipnja 2013. Pristupljeno 8. travnja 2013.
  315. ↑ a b The Global Gender Gap Report (PDF). World Economic Forum. 2018. str. 10, 45, 46. ISBN 978-2-940631-00-1. Pristupljeno 26. veljače 2019.
  316. ↑ The best countries in Europe for women to work. Yahoo! Finance. Pristupljeno 10. ožujka 2021.
  317. ↑ Girls and women under-represented in ICT. Eurostat. 25. travnja 2018. Pristupljeno 15. srpnja 2018.
  318. ↑ Hope, Kerin. 9. ožujka 2018. Bulgaria builds on legacy of female engineering elite. The Financial Times. Pristupljeno 15. srpnja 2018.
  319. ↑ Hope, Kerin. 11. siječnja 2018. Bulgaria battles to stop its brain drain. The Financial Times. Pristupljeno 7. rujna 2018.. But a sharp decline in the quality of state healthcare and high poverty rates—42% of the population are at risk of poverty in old age, according to Eurostat—gives Bulgaria the second-lowest life expectancy in the EU after Lithuania.
  320. ↑ Country Health Profile, str. 1
  321. ↑ Georgieva, Lidia; Salchev, Petko. 2007. Bulgaria Health system review (PDF). Health Systems in Transition. 9 (1): xvi, 12. ISSN 1817-6127. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 9. listopada 2022. Pristupljeno 12. kolovoza 2022.
  322. ↑ Country Health Profile, str. 7
  323. ↑ Country Health Profile, str. 8, 11 i 12.
  324. ↑ Guineva, Maria. 7. siječnja 2013. The Bulgaria 2012 Review: Health and Healthcare. Novinite. Pristupljeno 21. veljače 2013.
  325. ↑ Miller, Lee J. 19. rujna 2018. These Are the Economies With the Most (and Least) Efficient Health Care. Bloomberg.com. Bloomberg. Pristupljeno 21. rujna 2018.
  326. ↑ Country Comparison: Life Expectancy. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. veljače 2019. Pristupljeno 15. prosinca 2019.
  327. ↑ Life expectancy at birth, total (years). The World Bank. 2019. Pristupljeno 15. prosinca 2019.
  328. ↑ a b Education in Bulgaria (PDF). UNICEF. 2007. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 4. ožujka 2016. Pristupljeno 23. ožujka 2013.
  329. ↑ Dimitrov, Deyan. 3. prosinca 2019. PISA 2018: Българските ученици покоряват ново дъно [PISA 2018: Bulgarian pupils reach new lows]. Kapital Daily. Pristupljeno 15. prosinca 2019.
  330. ↑ Field Listing: Literacy. The World Factbook. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. ožujka 2020. Pristupljeno 15. prosinca 2019.
  331. ↑ Structure of the Education System in Bulgaria. Ministry of Education, Youth and Science of Bulgaria. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. siječnja 2012. Pristupljeno 4. prosinca 2011.
  332. ↑ Bulgaria: University Ranking. Times Higher Education. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  333. ↑ Study in Bulgaria. Times Higher Education. Pristupljeno 20. svibnja 2018.
  334. ↑ NSI Census data 2011 In the 2011 census, the language question was optional and it was answered by 90.2% of those surveyed.
  335. ↑ Bourchier, James: „Bulgaria/Language”. Encyclopædia Britannica. Sv. 4 (11. izd.), 1911., str. 784–785.)
  336. ↑ Bulgaria's Muslims not deeply religious: study. Hürriyet Daily News. 9. prosinca 2011. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  337. ↑ Население по местоживеене, възраст и вероизповедание. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. ožujka 2018. Pristupljeno 27. ožujka 2021.
  338. ↑ Kiminas, D. 2009. The Ecumenical Patriarchate. Wildside Press LLC. str. 15. ISBN 978-1-4344-5876-6. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  339. ↑ Carvalho, Joaquim. 2007. Religion and power in Europe: conflict and convergence. Pisa University Press. str. 258. ISBN 978-88-8492-464-3
  340. ↑ Bulgarian Orthodox Church. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  341. ↑ The Bulgarian Constitution. Parliament of Bulgaria. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. prosinca 2010. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  342. ↑ a b c d e f g Bell, John D. Bulgaria – The arts. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. srpnja 2018.. The early impetus of Bulgarian traditions in the arts was cut short by the Ottoman occupation in the 14th century, and many early masterpieces were destroyed. ... the foundations were laid for later artists such as Vladimir Dimitrov, an extremely gifted painter specializing in the rural scenes of his native country ... At the beginning of the 21st century, the best-known contemporary Bulgarian artist was Christo, an environmental sculptor known for wrapping famous structures
  343. ↑ Creed, Gerald W. 2011. Masquerade and Postsocialism: Ritual and Cultural Dispossession in Bulgaria. Indiana University Press. str. 2. ISBN 978-0-253-22261-9
  344. ↑ The Bulgarian Tradition of Martenitsa. Bulgarian National Television. 1. ožujka 2018. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  345. ↑ Nestinarstvo, messages from the past: the Panagyr of Saints Constantine and Helena in the village of Bulgari. UNESCO. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  346. ↑ Bulgaria – Profile. UNESCO World Heritage Centre. Pristupljeno 4. prosinca 2011.
  347. ↑ a b c d e Brisby, Liliana. Bulgarian Literature. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 20. srpnja 2018.
  348. ↑ Giatzidis, Emil. 2002. An Introduction to post-Communist Bulgaria: Political, Economic and Social Transformation. Manchester University Press. str. 11. ISBN 978-0-7190-6094-6. Thus, with its early emphasis on Christian Orthodox scholarship, Bulgaria became the first major centre of Slavic culture
  349. ↑ Riha, Thomas. 1964. Readings in Russian Civilization. University of Chicago Press. str. 214. ISBN 978-0719060946. And it was mainly from Bulgaria that a rich supply of literary monuments was transferred to Kiev and other centres.
  350. ↑ McNeill, William Hardy. 1963. The Rise of the West. University of Chicago Press. str. 49. ISBN 978-1112695315. Accordingly, when Bulgaria was converted to Christianity (after 865), bringing massive Slavic-speaking populations within the pale of Christendom, a new literary language, Old Church Slavonic, directly based upon Bulgarian speech, developed for their use.
  351. ↑ Curta, Florin. 2006. Southeastern Europe in the Middle Ages, 500–1250. Cambridge University Press. str. 221. ISBN 9780521815390
  352. ↑ French-Bulgarian Theorist Tzvetan Todorov Wins Top Spanish Award. Novinite. 18. lipnja 2008. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  353. ↑ Lorenz, Dagmar C.G. 17. travnja 2004. Elias Canetti. The Literary Encyclopedia. 1.4.1. ISSN 1747-678X
  354. ↑ Grabar, André. 1928. La Peinture Religieuse en Bulgarie [Religious Visual Arts in Bulgaria]. P. Geuthner. str. 95
  355. ↑ Kremenliev, Boris A. 1952. Bulgarian-Macedonian Folk Music. University of California Press. str. 52. Bulgaria's scales are numerous, and it may be demonstrated that they are a fusion of Eastern and Western influences. ... first, Oriental scales; second, church modes: the osmoglasie ... third, the conventional scales of Western Europe. ... Among the scales which have come to the Balkans from Asia, the pentatonic is one of the most widely used in Bulgaria. Whether it came from China or Japan, as Dobri Hristov suggests |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  356. ↑ Bulgaria Factbook. United States Central Command. Prosinac 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. listopada 2011. Pristupljeno 4. listopada 2018.
  357. ↑ 32nd Grammy Awards Winners. Grammy Awards. 28. studenoga 2017. Pristupljeno 28. srpnja 2018.
  358. ↑ Lang, David Marshall. 1976. The Bulgarians: From Pagan Times to the Ottoman Conquest. Westview Press. str. 145. ISBN 978-0-89158-530-5. John Kukuzel, the eminent Bulgarian/born reformer of Byzantine music.
  359. ↑ Tzvetkova, Elena. 25. listopada 2011. The 2011/2012 season of the National Opera and Ballet House. Bulgarian National Radio. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. lipnja 2012. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  360. ↑ Obituary: Ghena Dimitrova. The Telegraph. 13. lipnja 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. siječnja 2022. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  361. ↑ Forbes, Elizabeth. 29. lipnja 1993. Obituary: Boris Christoff. The Independent. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  362. ↑ Forbes, Elizabeth. 9. rujna 1996. Obituary: Ljuba Welitsch. The Independent. Pristupljeno 4. listopada 2018.
  363. ↑ Kozinn, Allan. 29. lipnja 1993. Boris Christoff, Bass, Dies at 79; Esteemed for His Boris Godunov. The New York Times. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  364. ↑ Midgette, Anne. 3. lipnja 2004. Nicolai Ghiaurov, Operatic Bass, Dies at 74. The New York Times. Pristupljeno 13. prosinca 2013.
  365. ↑ Bulgaria profile – Media. BBC News. 13. srpnja 2015. Pristupljeno 2. svibnja 2014.
  366. ↑ a b Bulgaria. Reporters Without Borders. Pristupljeno 20. svibnja 2018.
  367. ↑ Greenslade, Roy. 23. rujna 2014. Why Bulgaria is the EU's lowest ranked country on press freedom index. The Guardian. Pristupljeno 20. svibnja 2018.
  368. ↑ a b Albala, Ken. 2011. Food Cultures of the World Encyclopedia. ABC-CLIO. str. 61, 62. ISBN 978-0-313-37626-9
  369. ↑ Bruce-Gardyne, Tom. 7. veljače 2012. Bulgaria Bounces Back. Novinite. Pristupljeno 7. veljače 2012.
  370. ↑ Bulgaria Ranks 22nd in World Wine Production. Novinite. 21. listopada 2016.
  371. ↑ Mihaylov, Ivaylo. 14. veljače 2017. Bulgaria wine production 2016. SEE News
  372. ↑ Wines of Bulgaria. ChicagoNow. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. svibnja 2017. Pristupljeno 30. srpnja 2018.
  373. ↑ Archeological Find Proves Rakia Is Bulgarian Invention. Novinite. 10. listopada 2011. Pristupljeno 20. prosinca 2011.
  374. ↑ Athens 1896. Bulgarian Olympic Committee. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. rujna 2011. Pristupljeno 4. prosinca 2011.
  375. ↑ Bulgaria. International Olympic Committee. Pristupljeno 5. listopada 2018.
  376. ↑ a b c d Bell, John D. Bulgaria – Sport and recreation. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 22. srpnja 2018.. In international sports competition, Bulgarians have excelled in tennis, wrestling, boxing, and gymnastics, but the country's greatest repute may be in weight-lifting. ... Fans of football (soccer), the most popular sport in Bulgaria, were buoyed by the success of the national team in the 1994 World Cup, when it advanced to the semi-final match under the leadership of forward Hristo Stoichkov. The premier league in Bulgaria has 16 teams, of which four play in Sofia: CSKA, Levski, Slavia, and Lokomotiv.
  377. ↑ Highest high jump (female). The Guinness World Records. Pristupljeno 22. srpnja 2018.
  378. ↑ Buddell, James. 7. srpnja 2014. Dimitrov Breaks Into Top 10 of Emirates ATP Rankings. ATP World Tour. Pristupljeno 9. listopada 2018.
  379. ↑ Hristo Stoichkov. FC Barcelona. Pristupljeno 22. srpnja 2018.
  380. ↑ Hristo Stoichkov – Bulgarian League Ambassador. Professional Football Against Hunger. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. studenoga 2011. Pristupljeno 4. prosinca 2011.
  381. ↑ "Eternal+Derby" Levski, CSKA Score Emphatic Wins Before "Eternal Derby". Novinite. 1. travnja 2007. Pristupljeno 22. srpnja 2018.
  382. ↑ Ames, Nick. 16. rujna 2014. Plucky Ludogorets' rise to the Champions League group stage. ESPN. Pristupljeno 22. srpnja 2018.
  383. ↑ Club Coefficients. UEFA. Pristupljeno 22. srpnja 2018.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Dodatna literatura

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Dodatak:Bugarska (bibliografija)

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Portal:Europa

Ostali projekti

[uredi | uredi kôd]
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Bugarska
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Bugarska
Zajednički poslužitelj sadrži atlas Bugarske
v • r • u
Države u Europi
Samostalne države
Zavisni teritoriji
Nepriznate države
Abhazija5) (Gruzija) • Gorski Karabah3) (Azerbajdžan) • Južna Osetija5) (Gruzija) • Pridnjestrovlje (Moldavija) • Turska Republika Sjeverni Cipar (Cipar)3)

1) Značajan dio teritorija se nalazi u Aziji 2) Nije član UN-a. Priznalo ga je 97 od 193 država članica UN-a (do kraja 2020.), 22 od 27 zemalja EU. 3) U potpunosti u Aziji, ali ima društvene i političke veze s Europom 4) Posjeduje zavisne ili slične teritorije izvan Europe 5) Priznata od strane više članica UN-a, uključujući Rusku Federaciju

v • u
Europska unija
Zemlje članiceZastava Europske unije
Kandidati
v • u
Zapadnoeuropska unija
Države članiceZastava ZEU
Pridružene države članice
Države promatračice
v • u
NATO
Zastava NATO-a
v • u
Frankofonija
Članice
Albanija • Andora • Belgija • Benin • Bjelokosna Obala • Bugarska • Burkina Faso • Burundi • Cipar • Čad • Demokratska Republika Kongo • Dominika • Džibuti • Egipat • Ekvatorska Gvineja • Francuska • Francuska Gvajana • Gabon • Gana • Grčka • Gvadalupa • Gvineja • Gvineja Bisau • Haiti • Kambodža • Kamerun • Kanada • Kanada-Novi Brunswick • Kanada-Québec • Komori • Laos • Libanon • Luksemburg • Madagaskar • Mali • Martinik • Mauretanija • Mauricijus • Maroko • Monako • Niger • Republika Kongo • Rumunjska • Ruanda • Sejšeli • Senegal • Sjeverna Makedonija • Sveta Lucija • Sveti Petar i Mikelon • Sveti Toma i Princip • Srednjoafrička Republika • Švicarska • Togo • Tunis • Vanuatu • Vijetnam • Zelenortska Republika
Zastava Frankofonije
Promatrači
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bugarska&oldid=7049192"