Rječina

Rječina, Fiumara (fijumanski), Rečina (čakavski) je rijeka na Kvarnerskom primorju koja se ulijeva u Riječki zaljev, a granica je između dviju povijesnih pokrajina, prema istoku Hrvatskog primorja, a prema zapadu Julije.

Antički naziva Rječine je Tarsia flumen (od kelt. tar klisura, kanjon), a G. Kobler pretpostavlja da u nazivu za Rijeku St. Veit am Phlawon (u spisu cara Fridricha III. iz 1472.) riječ Phlawon je naziv za Rječinu (phlawon, kelt. mala rijeka). Neki autori iz XVIII. st. spominju da je Rječina Fiume Eneo (pozivajući se na Vergilijevog mitskog osnivača Rima), što su iskoristili tal. nacionalisti namećući Fiumanima da Fiumaru (Rječinu) službeno zovu fiume Eneo.

Duga je oko 19 km, korito joj je širine prosječno 9 - 16 m. Izvire iz pećine na nadmorskoj visini od 325 m ispod strme litice brda Kičej (606 m n.m.). Do 1870. izvirala je ispod susjednog vrha Podjavorje, dok se taj izvor nije zatrpao zbog potresa u blizini Klane.

Najveći pritoci su joj Sušica, Lužac, Zala, Zahumčica, Golubinka, Ričinica i Borovšćica no oni su uglavnom bujice i veći dio godine su suhi. 1968.g kod sela Valići izgrađena je brana za hidroelektranu i nastalo je istoimeno akumulaciono jezero.

Rječina velikim donjim dijelom teče kroz strmi kanjon. Od faune najpoznatji su potočni rak i pastrmka.

Zanimljivosti

Stari tok Rječine (Fiumare) Išao je današnjim Mrtvim kanalom, a početkom 19. st. Rječan iskopavaju istočnije novo korito, tako da je umjetno napravljeno delta ušće.

Rječina je bila vjekovna granica između Habsburške monarhije i Hrvatske, a od 1779. između Rijeke kao Corpusa separatuma i Hrvatske. Prokopom novog toka Rječine, on postaje granica Rijeke kao Corpusa separatuma (i kao Slobodne države Rijeka) prema Hrvatskoj sve do Rapalskog ugovora kojim se 1924. nova granica između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS pomiće zapadno sve do desne strane Mrtvog kanala (kako bi Kraljevina SHS mogla koristiti Porto Baroš). Ta granica traje sve do 1941. kada Pavelić ustupa fašističkoj Italiji velik dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.

Rijeka se opskrbljiala vodom iz Zvira, izvora ispod Katarine, sve do 60-ih godina XX. st. kada se gradi novi dodatni vodovod iz izvora Rječine.

Znamenitosti

Mlinovi u Žaklju - na okuci Rječine koja skreće prema jugu ispod Orehovice Žaklju i danas stoje razvaline starih mlinova koji su građeni u XIX. st,, a svoj puni procvat doživjeli su izgradnjom Lujzijane.

Mali mlin u Žaklju uz Rečìnu vodio je Gašpar Matković. Nakon nekoliko godina kupuje ga Tršćanin Ottavio Fontana koji je izgradio 1849. veliki mlin. To je bila velebna trokatnica blizu koje su se nalazila skladišta, staje i stanovi namještenika. Na strojevima je radilo više od stotinu ljudi. Žito je dolazilo iz Rusije, Rumunjske i Banata, a brašno se izvozilo u Englesku, Francusku, Egipat, Brazil, Njemačku i Balkan. Mlin je naročito uspješno poslovao od 1884. do 1888. godine. 1894. mlin pada pod stečaj i prestaje raditi. Nekretnine je kupio Robert Whitehead, vlasnik tvornice torpeda u Rijeci, koji ga je nakon nekog vremena darovao gradu Rijeci. Prije Prvog svjetskog rata gradski čelnici prodaju nekretnine mađarskom pivaru koji namjerava ovdje izgraditi najveću pivovaru (Birreria) u AU, ali je Prvi svjetski rat, tj. povlačenje granice (mlinovi su došli pod Kraljevinu SHS) spriječio daljni razvoj i planove. Danas se ispod bršljana naziru zidine nekoć slavnog mlina.

Malo sjevernije na Rečini ispod Gornje Orehovice vide se razvaline manjeg mlina izgrađenog 1840. godine. U njemu je radilo pedeset ljudi. Mlin je izgorio 1867. godine.

Od znamenitosti poznat je i obnovljeni Gašparov mlin u Martinovom Selu. U aktu iz 26. III. 1619., kojim nadbiskup Ferdinando dopušta nekom Gasparu Chnesichu produženje dozvole za zapljenu, spominje se i mlin na Rječini "eine Mull am Flusse Pflaum", ali teško da se radi o ovom mlinu u Martinovom selu.

I priča o Harteri vezana je uz iskorištavanje voda Rječine.