Atenska kuga
Atenska kuga je naziv za epidemiju zarazne bolesti koja je godine 430. pne. pogodila starogrčki polis Atenu. Historičari procjenjuju da od bolesti umrla oko trećina stanovnika grada, a među žrtvama je bio i veliki atenski državnik Periklo. Jedan od Atenjana koji je obolio, ali se kasnije oporavio, bio je i Tukidid, koji je u Historiji Peloponeskog rata ostavio detaljan opis bolesti i njenih posljedica na atensko društvo. Atensku kugu dio historičara smatra završetkom tzv. Zlatnog doba Atene, odnosno razlogom zašto je Atena izgubila peloponeski rat i prestala biti dominantnom silom među grčkim polisima.
Prema Tukididovim navodima, bolest se prvi put pojavila u Etiopiji, a potom proširila na Egipat i Libiju da bi na kraju pogodila i grčki svijet. U trenutku izbijanja zaraze, Atena je bila pod opsadom spartanske vojske koja je drugu godinu zaredom upala u Atiku i pustošila tamošnja polja i naselja. Periklova strategija je bila izbjegavanje kopnenog sukoba sa nadmoćnim Spartancima, odnosno korištenje nadmoćne atenske flote koja je Spartu i njene saveznike trebala iscrpiti pomorskom blokadom. Atena je, s druge strane, zahvaljujući floti i Dugim zidovima koji su grad spajali s lukom Pirej mogla računati na stalnu opskrbu hranom i drugim potrepštinama. Međutim, takva je strategija s druge strane iza gradskih zidina dovela gotovo cjelokupno ruralno stanovništvo te grad učinila prenapučenim, dovela do pada higijenskih standarda te tako stvorila povoljne uvjete za izbijanje bolesti.
Bolest je, prema Tukididovim navodima, izbila u Pireju, a potom se proširila na ostatak grada. Njeno izbijanje i simptomi su iznenadili građane, pogotovo činjenica da je napadala inače zdrave i snažne osobe. Simptomi su uključivali glavobolje, visoku temperaturu, zapaljenje očiju, jezika i sluzokože, koje je slijedio kašalj i crveni osip po koži, a potom kašalj i na kraju proljevi i delirij. Smrt je najčešće dolazila sedam ili osam dana nakon izbijanja bolesti. Osobe koje bi preživjele bolest su ponekad bili trajno obilježeni sljepoćom ili amnezijom. S druge strane, Tukidid navodi kako su osobe koje su preležale bolest kasnije nisu bile njom pogođen, što sugerira da je razvijen imunitet.
Tukidid osim same bolesti navodi kako je ona izazvala potpuni kolaps društvenog morala i vrijednosti u Ateni, odnosno Atenjani su, vidjevši kako umiru i "kreposni" i "nekreposni" sugrađani, zaključili da su ih bogovi napustili, odnosno da ih više ne moraju poštovati njihove zakone. Zato se počelo hedonistički živjeti "za danas", odnosno trošiti umjesto štedjeti. Isto tako je, s obzirom na izvjesnost smrtonosne zaraze, prestala svaka briga o bolesnicima, koji su najčešće umirali po kućama napušteni od prijatelja i porodice ili puzajući po ulicama u potrazi za vodom i hranom. Isto tako su prestali svi vjerski rituali, a umrli su se sahranjivali na najjednostavniji način, najčešće bacanjem na velike pogrebne lomače.
Procjenjuje se kako je tokom epidemije umrlo 30.000 ljudi - što vojnika, što mornara, što običnih građana. Iako je Atena oslabila, epidemija ju je na trenutak spasila od spartanske opsade. Vidjevši velike lomače, kao i čuvši vijesti o sveopćem pomoru, Spartanci su se uplašili da bi i sami mogli biti zaraženi, te su napustili Atiku.
Usprkos toga, epidemija je svejedno pogodila i druge grčke gradove, uključujući Spartu. Sljedeće godine je u Ateni došlo do još jedne manje epidemije, kojoj je podlegao Periklo, a još jedna je zabilježan i 428/427. pne.. Vjeruje se da su posljedice bile manje, zbog ranije stečenog imuniteta kod najvećeg dijela stanovništva.
S obzirom da su antički izvori riječ kuga (latinski: pestis) koristili za manje-više sve zarazne bolesti, historičarima kao i medicinskim stručnjacima je teško identificirati o kojoj je zapravo bolesti bila riječ. Kao mogući kandidati su se tradicionalno spominjali bubonska kuga, velike boginje, male boginje i sindrom toksičnog šoka. Dio stručnjaka je sugerirao bedrenicu (antraks) koju je mogla prenositi stoka sklonjena iza gradskih zidina, a u najnovije vrijeme se, zbog sličnosti sa simptomima nedavnih epidemija u Africi, spominjala i ebola te razne viralne hemoragične groznice.
Ipak, kao najizgledniji kandidati se, prije svega na temelju Tukididovih opisa, spominju pjegavi tifus odnosno trbušni tifus. Potonje sugeriraju DNK analize iz masovne grobnice koja datira iz 430. pne.
- Access to International Journal of Infectious Disease/Article by Papagrigorakis et al.[mrtav link] and the reply to it by Shapiro et al.
- History of the Peloponnesian War ii, 47–55 Arhivirano 2009-05-16 na Wayback Machine-u.
- ↑ Live Science article Accessed January 23, 2006.
- Women in Classical Athens Arhivirano 2013-01-10 na Wayback Machine-u