William Faulkner
 William Faulkner | |
|---|---|
 Autor: Carl Van Vechten (1954.) | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | William Falkner 25. rujna 1897.  New Albany, MS, Sjedinjene Države |
| Smrt | 6. srpnja 1962. Byhalia, MS, Sjedinjene Države |
| Počivalište | St. Peter's Cemetery Oxford, MS, Sjedinjene Države |
| Supružnik | Estelle Oldham (1929-1962; njegova smrt) |
| Djeca | Jill Faulkner |
| Rodbina | Murry Cuthbert Falkner (otac) Maud Butler (majka) Braća: Murry Charles "Jack" Falkner John Falkner Dean Swift Falkner |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | pisac, scenarist |
| Opus | |
| Književni pravac | avangarda, modernizam (tok svijesti, južnjačka gotika) |
| Jezik | engleski jezik |
| Znamenita djela | |
| |
| Nagrade | |
| Inspiracija | |
| Potpis | |
 | |
William Cuthbert Faulkner (New Albany, 25. rujna 1897 – Byhalia, 6. srpnja 1962) bio je višestruko nagrađivani američki pisac i scenarist, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1949. godine. Faulkner je pisao romane, kratke priče, poeziju, eseje, jednu dramu i nekoliko scenarija. Faulkner se danas smatra jednim od pionira avangarde i modernizma te jedan od najznačajnijih autora toka svijesti, uz Jamesa Joycea i Virginiju Woolf. Njegova najpoznatija djela smještena su u fiktivni okrug Yoknapatawpha, koji je inspiriran njegovim iskustvima u stvarnom okrugu Lafayette, Mississippi.[1]
Faulkner je neupitno jedan od najvećih američkih književnika te jedan od najznačajnijih predstavnika južnjačke književnosti, točnije južnjačke gotike. Iako su se njegova djela objavljivala već 1919. godine, a posebice tokom 20-ih i 30-ih godina, Faulkner je bio praktički anonimac do primanja Nobela 1949. godine. Dva njegova romana, A Fable (1954.) i The Reivers (1962.), nagrađena su Pulitzerovom nagradom za fikciju.[2] Godine 1998., izdavačka kuća Modern Library stavila je njegov roman The Sound and the Fury (1929.) na šesto mjesto svog popisa 100 najboljih romana na engleskom jeziku u XX. vijeku; na listi su još bili i As I Lay Dying (1930.) i Light in August (1932.). Njegov roman Absalom, Absalom! (1936.) također se, vrlo često, navodi na ovakvim popisima.
Faulkner je rođen kao William Falkner 25. rujna 1897. godine u New Albanyju, MS, kao prvi od četvorice sinova Murryja Cuthberta Falknera (17. kolovoza 1870. – 7. kolovoza 1932.) i Maud Butler (27. studenog 1871. – 19. listopada 1960.).[3] Njegov prvi brat bio je Murry Charles "Jack" Falkner (26. lipnja 1899. – 24. prosinca 1975.), drugi, također pisac, John Falkner (24. rujna 1901. – 28. ožujka 1963.), a najmlađi brat bio je Dean Swift Falkner (15. kolovoza 1907. – 10. studenog 1935.). Nedugo nakon Williamova rođenja, obitelj se seli u Ripley, MS, gdje mu se otac zaposlio kao rizničar za kompaniju Gulf & Chicago Railroad Company. Murry se nadao kako će od svog oca, Johna Wesleyja Thompsona Falknera, naslijediti kompaniju, no ovaj je imao jako malo vjere u Murryjeve sposobnosti te je prodao kompaniju za $75,000. Nakon prodaje obiteljske kompanije, razočaran, Murry planira napustiti Mississippi i otići u Texas, gdje namjerava započeti iznova kao rančer. S tim se planom nije slagala Maud te je došlo do odluke da se obitelj preseli u Oxford, MS, gdje je Murryjev otac imao nekoliko radnji pa se Murry mogao lako zaposliti.[4] Tako se, četiri dana prije Williamova petog rođendana, 21. rujna 1902. godine obitelj preselila u Oxford, gdje će Faulkner, u ovoj ili onoj mjeri, živjeti do kraja svog života.[3][5]
Njegova je obitelj, a posebice majka Maude, njezina majka Lelia Butler te Caroline Barr, crnkinja koja se brinula o njemu od djetinjstva, snažno je utjecala na razvoj njegove artističke imaginacije. I majka i baka su bile strastvene biblofilke, a uz to i slikarice i fotografkinje te su Faulkneru prenijeli i doživljaj vizualne umjetnosti. Dok je Murry volio prirodu i naučio sina lovu i ribolovu, Maude je cijenila obrazovanje i uživala u čitanju i odlascima u crkvu. Svoju je djecu naučila čitati prije nego su krenuli u školu te ih je upoznala s klasicima poput Charlesa Dickensa i braće Grimm.[4] Faulknerovo doživotno obrazovanje koje mu je pružila Callie Barr bilo je ključno za formiranje motiva seksualnosti i rase u njegovim romanima.[6]
Faulkner je kao učenik isprva imao dosta uspjeha. Istaknuo se već u prvom razredu, preskočio drugi i nastavio odličan rad u trećem i četvrtom. No, već je pred kraj četvrtog i u petom razredu Faulkner postao povučeniji i mirniji. Često je izostajao s nastave i postao indiferentan prema školskim obvezama, iako je u sedmom razredu počeo samostalno proučavati povijest Mississippija. Njegov akademski pad se nastavio tako da je Faulkner, sada već gimnazijalac, ponavljao jedanaesti, a onda i završni razred, a na koncu nikada nije maturirao.[4] Ipak, u tom je razdoblju mnogo čitao i to mahom sve što mu je došlo pod ruku - klasike, francuske simboliste, Balzaca, ali i trećerazredne južnjačke romane.[7]
Faulkner je dobar dio dio svog djetinjstva proveo slušajući priče starijih. Među te priče spadale su ratne priče starih ljudi iz Oxforda te priče koje mu je Mammy Callie pričala o Građanskom ratu, ropstvu, Ku Klux Klanu i obitelji Falkner. Njegov djed mu je također pričao o pothvatima njegova pradjeda, Williama Clarka Falknera, po kojemu je dobio ime, a koji je bio uspješan biznismen, pisac i heroj Građanskog rata. Pričanje priča o Williamu Clarku Falkneru, kojega je Faulkner zvao "Stari Pukovnik", postalo je praktički rutinska aktivnost kada je Faulkner bio dječak.[4] Prema jednom od Faulknerovih biografa, njegov pradjed je u to doba već "odavno bio etabliran kao božanstvo u njihovom domu."[8] Povijest njegove vlastite obitelji kao i regije u kojoj je odrastao snažno će utjecati na mladoga Faulknera. Mississippi je obilježio njegov humor, njegov osjećaj za tragičnu sudbinu crnaca i bijelaca, njegovu karakterizaciju južnjačkih likova i njegove bezvremenske teme, posebice izrazito inteligentne likove koji obitavaju iza fasade tupana i onoga što se u slengu naziva good old boy.
Adolescencija je Faulkneru donijela praktički ekskluzivnu preokupaciju poezijom. Svoj prvi roman napisao je tek 1925. godine. Popis autora koji su na njega utjecali je prilično velik i širok. Jednom je prilikom izjavio da je svoja prva djela temeljio na radovima engleskih romantičara s kraja XVIII. i početka XIX. vijeka.[3] U dobi od 17 godina upoznao je Philipa Stonea, koji će snažno utjecati na njegove rane radove. Stone je bio četiri godine stariji od njega i poticao je iz jedne od najstarijih oksfordskih obitelji. Bio je strastveni obožavatelj književnosti te je vrlo rano stekao diplome na Yaleu i Ole Missu.
Bez završene škole, Faulkner se pred sam kraj Prvog svjetskog rata pokušao prijaviti u američko ratno zrakoplovstvo, ali je zbog niskog rasta (samo 166 cm) odbijen. Nakon tog neuspjeha, u srpnju 1918. godine odlazi u Toronto gdje započinje obuku u pilotskoj školi britanske vojske te se upisuje u rerzervne snage.[9] Rat je završio samo nekoliko mjeseci kasnije, bez da je Faulkner ikada vidio frontu ili sudjelovao u nekom ratnom letu, iako će kasnije u svom životu tvrditi kako je bio aktivan sudionik rata. Javno dostupni vojni arhivi potvrđuju da se radilo o Faulknerovoj fabrikaciji.[10] Kraj rata prisilio ga je da se vrati u Oxford, čime je podijelio sudbinu drugog velikog američkog pisca iz ovog razdoblja, F. Scotta Fitzgeralda, koji se također prijavio kao dobrovoljac, ali nikada nije prešao Atlantik.[7]
Godine 1918., William Cuthbert Falkner službeno postaje William Faulkner, promijenivši službeno ortografiju svog prezimena uz ispuštanje srednjeg imena. Postoji više teorija o ovoj promjeni. Jedna je da je Faulkner samovoljno promijenio svoje prezime prilikom prijave za vojsku,[7] a druga je da je promjena posljedica nemarnog tiskara, koji je na prvoj stranici njegove knjige umjesto Falkner napisao Faulkner. Kada su pisca pitali želi li da se to ispravi, navodno je rekao: "Odgovaraju mi obje varijante."[11]
Godine 1919. upisuje se na Sveučilište u Mississippiju (Ole Miss), gdje pohađa nastavu jezika tokom tri semestra prije nego što se u studenom 1920. godine ispisao.[12] Faulkner je, iako nije maturirao, mogao slušati nastavu jer mu je otac radio u upravi Sveučilišta i jer je kao ratni veteran (barem službeno, jer rata nije vidio) mogao upisati fakultet bez mature.[7] Često je izostajao s nastave i imao je tek dvojku (D) iz engleskog. Ipak, neke njegove pjesme objavljivane su u studentskim publikacijama.[13][14] Na sveučilištu, Faulkner se pridružio bratsvu Sigma Alfa Epsilon (ΣΑΕ). Tu je dobio podršku u svojoj namjeri da postane pisac. Stone, sada već blizak prijatelj, pročitao je neke njegove rane pjesme te je bio impresioniran njima, postavši tako jedan od prvih koji su uočili njegov talent i umjetnički potencijal. Stone je ubrzo postao književni mentor mladom Faulkneru, donoseći mu knjige i upoznajući ga s autorima poput Jamesa Joycea, koji će snažno utjecati na Faulknerov prozni rad. U svojim ranim dvadesetima, Faulkner je svoje pjesme i kratke priče dao Stoneu u nadi da će ih ovaj objaviti. Stone ih je doista poslao izdavačima, no svi su ih redom odbili.[13]
Malo je tko mogao predvidjeti da će Faulkner kakav je bio neposredno nakon rata postati jedan od velikana moderne književnosti. Neuspješno se provlačeći kroz fakultet, Faulkner je većino svoga vremena proveo živeći kao boem i dendi.[7] Živio je s roditeljima, često igrao golf i tenis, a džeparac je zarađivao radeći povremeno kao soboslikar.[7] Piti je počao jako rano, a već je u ovom periodu nerijetko hodao Oxfordom neuredan i pripit, dok će kasnije za života, kao i njegov suvremenici Hemingway i Fitzgerald, postati teški alkoholičar.[7] Kratko je vrijeme boravio u New Yorku, a često je posjećivao i Memphis, koji je tada bio poznat po svom noćnom životu. U međuvremenu je dvije-tri godine vodio sveučilišnu poštu u Oxfordu, no 1924. godine je podnio ostavku, a u pismu je napisao:
Dok god živim u kapitalističkom sistemu, očekujem da će na moj život utjecati zahtjevi ljudi s novcem. Ali, bit ću proklet ako pristanem biti potrčko svakom putujućem nitkovu koji ima dva centa za poštansku markicu.
Ovo je, gospodine, moja ostavka.
Iako je njegov život mahom bio vezan uz rodni Mississippi, svoje prve ozbiljne književne korake napravio je u New Orleansu, Louisiana, gdje provodi proljeće i ljeto 1925. godine.[7] New Orleans, grad liberalne atmosfere i slobodnog duha, bio je sušta suprotnost američke tradicije kojoj je Faulkner do tada bio izložen. Tu se Faulkner družio s umjetnicima i, unatoč siromaštvu, posjećivao građanske krugove (a sve zbog dobrog porijekla) te je počeo pisati za novine. Stanovao je u malenoj kući na adresi 624 Pirate's Alley, pored Katedrale sv. Louisa, gdje se danas nalazi knjižara Faulkner House Books.
Njegova izvorna preokupacija poezijom u ovom periodu jenjava te se postepeno okreće prozi i počinje objavljivati. Prvo što je ikada objavio bio je crtež u sveučilišnom godišnjaku za akdemsku godinu 1916./17., a 1919. godine mu je The Mississippian objavio prvu pjesmu i prvu novelu.[7] Njegova poezija je, ipak, bila nešto što je on sam trebao prerasti, tek kombinacija utjecaja romantizma i simbolizma tako da Faulkner s njom nije ostvario nikakav uspjeh.[7] Prvu zbirku, Visions in Spring, objavio je još 1921. godine, a 1924. godine uslijedila je zbirka loših pjesama naslova The Marble Faun, čiji je naslov posudio od istoimenog gotičkog romana Nathaniela Hawthornea.[7] Bilo je očito kako Faulkner nije određen da bude pjesnik.
Pod direktnim utjecajem Sherwooda Andersona, Faulkner se okušao u pisanju proze. Nakon nekoliko kraćih uradaka, godine 1926. izlazi mu prvi roman, Soldiers' Pay,[3] Faulknerov debitantski doprinos "Izgubljenoj generaciji" i temama kojima se kasnije više neće vraćati.[7] Anderson je pomogao i u tiskanju njegovog drugog romana, Mosquitoes, možda i njegovog najlošijeg,[7] tako što ga je preporučio svom izdavaču.[16]
Tokom ljeta 1927. godine, Faulkner je dovršio roman Flags in the Dust, prvi njegov roman smješten u fiktivnom okrugu Yoknapatawpha. Roman je uvelike bio temeljen na tradicijama i povijesti Juga, Faulknerovim temeljnim motivima, a sam autor je bio ponosan romanom po njegovu završetku, smatrajući ga značajnim napretkom u odnosu na svoja prva dva romana. No, kada ga je predložio za tiskanje, izdavačka kuća Boni & Liveright ga je odbila, a to je mišljenje dijelio je i njegov agent i prijatelj Ben Wasson (prema kojemu je temeljen lik Horacea Benbowa iz tog romana).[7] Smatrali su kako je roman pretjerano razvučen i neorganiziran.[7] Bio je to za Faulknera velik udarac te je on, razočaran, digao ruke od ovog romana i dopustio Wassonu da izvrši drastične preinake i skrati roman. Ta verzija objavljena je tek 1929. godine pod naslovom Sartoris.[14][16] Iako ni Sartoris još uvijek nije predstavljao vrhunac Faulknerova literarnog genija, radilo se o prekretnici, početku jednog epski razrađenog ciklusa o Faulknerovom apokrifnom okrugu u kojeg će smjestiti sva svoja najvažnija djela. Faulkner će u narednim godinama izgraditi jedan pedantno ocrtani romaneskni ciklus u kojemu je na sebi svojstven način dao jedinstven prikaz i doživljaj američkog juga.[7]
.jpg)
U jesen 1928. godine, Faulkner započinje rad na romanu The Sound and the Fury, čiji je naslov posuđen iz Shakespeareovog Macbetha.[17] Započeo je tako što je napisao tri kratke priče o djeci obitelji Compson, ali je ubrzo shvatio da će likovima kakvima ih je zamislio bolje odgovarati roman. Moguće zbog razočarenja u urednike i neuspjeha njegova romana Flags in the Dust, Faulkner je postao indiferentan prema svojim izdavačima i napisao roman u mnogo eksperimentalnijem stilu. The Sound and the Fury je predstavljen kao eksperimentalna kombinacija nekoliko narativnih stilova, a prikazan kroz svijest četiri lika, tri člana obitelji Compson i njihove crne sluškinje. Najznačajniji dijelovi romana koriste struju svijesti kao narativnu tehniku, a Faulkner je rušio kompozicijska, strukturalna, ali i sintaktička te gramatička pravila. Kasnije se na pisanje ovog romana osvrnuo ovim riječima: "Jednog sam dana, izgleda, zatvorio vrata između svih izdavača i sebe. Rekao sam si - Sada mogu pisati."[18] Roman je završio relativno brzo, jer iste jeseni kada ga je započeo s gotovim rukopisom odlazi za New York,[7] a inzistirao je da Wasson ne vrši nikakve korekcije niti igdje dodaje punktuaciju radi jasnoće.[14]
Izdavači isprva nisu prepoznali genijalnost njegovog remek-djela. Mahom su ga odbijali, a on je provodio vrijeme u New Yorku uživajući u lumpovanju i alkoholu.[7] Družio se s južnjačkim provincijalcima koji su bili izgubljeni u velikom gradu, no pred Božić se vratio u Oxford i započeo rad na romanu Sacntuary, koji će mu kasnije osigurati komercijalni uspjeh. Sljedeće godine oženio se Estelle Oldham, s kojom će imati jednu kći. Dana 7. listopada 1929. godine[7] konačno pronalazi izdavača za svoj roman The Sound and the Fury, međutim isti je tiskan u (za Sjedinjene Države mizerno malom broju) samo 1,789 primjereka i nije bio komercijalni uspjeh, unatoč oduševljenju mnogih kritičara.[7]
Iste jeseni, u naletu inspiracije, Faulkner ekspresno, navodno u samo 47 dana,[7] piše svoj roman As I Lay Dying, također eksperimentalnu priču iz njegova apokrifnog okruga koja je prezentirana kroz konstantne promjene naratora, kompozicijski kaos i nelinearnu strukturu radnje. Korištena je i struja svijesti, ali osjetno čitkije nego u prethodnom romanu. Kao i prethodnik, As I Lay Dying je po objavljivanju 1930. godine bio kritički uspjeh, ali je komercijalno podbacio.
Oženjen i bez stabilnih financijskih prihoda, Faulkner se po povratku u Oxford zaposlio u kotlovnici Ole Missa, gdje je radio noćne smjene. U to je vrijeme živio s Estelle, koja je bila razvedena i s dvoje djece, u iznajmljenom stanu.[7] Tokom 1930. godine, nakon završavanja romana As I Lay Dying, Faulkner je svoje kratke priče poslao raznim nacionalnim časopisima. Dio njih je i objavljen, što je Faulkneru donijelo prilična financijska sredstva. Novac je uložio u prelijepu i veliku, ali trošnu kuću udaljenu samo jednu milju od Oxforda, a koju je nazvao Rowan Oak, navodno prema vrsti čarobnog hrasta koju James George Frazer spominje u svojoj studiji The Golden Bough.[7] Rowan Oak je danas lokacija Faulknerova muzeja.
Novi krah za Faulknera uslijedio je nakon što mu je izdavač odbio tiskati dovršeni roman Sacntuary, skandaloznu priču o kriminalu, otimici i silovanju koja je za ono vrijeme bila izrazito kontroverzna, gotovo pa i zabranjena (posebice zbog scene u kojoj impotentni gangster Popeye siluje djevojku klipom kukuruza). Prvi izdavač je bio toliko šokiran da mu je u odgovoru napisao: "Bože moj, to ne mogu tiskati. Obojica bismo završili u zatvoru."[7] To je odbijanje demoraliziralo Faulknera do te mjere da je mislio da nikada, a imao je već 32 godine, neće postati uspješan pisac.[7] Godine 1931., Cape i Smith konačno tiskaju Sanctuary, koji u kratkom roku postaje skandalozna senzacija.[7] Kritičari su djelo opisali zastrašujućim, no pohvalili su Faulknerov spisateljski talent, a neki su smatrali kako bi Faulkner, koji je i u svojim ranijim romanima bio sklon šoku, mogao za promjenu napisati nešto ugodno.[19] Sam Faulkner je rekao da je djelo napisao na brzinu, isključivo zbog zarade, što je dovelo do toga da čitatelji roman čitaju kao senzacionalističko štivo, namijenjeno isključivo šoku radi šoka, bez da ulaze u njegove neupitne umjetničke kvalitete.[7] Posebno kritični prema njemu bili su konzervativni Južnjaci, koji su smatrali da tako skandalozna priča vrijeđa njihovu čast.[7] Ipak, kako je naglasio Faulknerov biograf Joseph Blotner, Faulkner priče o linčovanju i silovanjima na Jugu nije izmislio, jer su one u to doba bile društvena stvarnost.[7]
Sanctuary je u dva mjeseca prodan u čak 7,000 primjeraka i imao je svojevrsni domino efekt jer je drastično povećao interes za Faulknerova ranija djela.[7] Faulkner je konačno postao čitan i stekao je uspjeh i slavu za kojima je žudio. Ipak, nije se snašao među popratnim efektima te slave, odnosno novinarima, intervjuima i audijencijama.[7] Ježio se bilo kakvih književnih razgovora, skrivajući se mahom iza viskija te potpuno profanih priča o konjima i magazinima, ili pak tvrdoglavo neugodne šutnje, otkrivajući tako nedostatak talenta za komunikaciju, u odnosu na onaj za pisanje.[7]
Nagli uspjeh njegovih djela i financijska dobit koju je ostvario ipak nisu bili dovoljni da poboljšaju njegovu novčanu situaciju. Kako bi si osigurao nešto bolje uvjete, zamolio je Bena Wassona da proda prava na serijalizaciju njegova najnovijeg romana, Light in August, za $5,000, no svi su ga časopisi redom odbili.
Tada se javila produkcijska kompanija Metro-Goldwyn-Mayer s ponudom posla scenarista za honorar od $500 tjedno.[7] Ugovor je od njega tražio pisanje originalnog, ali i adaptiranog sadržaja.[7] Sam Faulkner nije bio veliki fan filma, ali je zbog financijskih teškoća pristao i u svibnju 1932. stiže u Culver City, CA, gdje se nalazi središte MGM-a. Isprva nije volio život u Kaliforniji, smatrajući Los Angeles gradom koji ne nudi apsolutno ništa. Ipak, honorari su bili visoki, a kada je Paramount otkupio prava za njegov roman Sanctuary, koji će biti ekraniziran 1933. pod naslovom The Story of Temple Drake, za čak $6,000, Faulkner si je konačno mogao priuštiti lagodan život.[7] U Hollywoodu je surađivao s Howardom Hawksom, s kojim se dobro slagao zbog zajedničkih simpatija prema lovu i piću. Howardov brat William Hawks postao je Faulknerov holivudski agent.
Faulkner je tokom 1932. godine napisao čak pet scenarija, ali nijedan nije bio produciran. Ti su scenariji kasnije tiskani u zbirci Faulkner's MGM Screenplays. Prvi uspješni scenarij bio mu je onaj za film Today We Live iz 1933. godine, kada je napisao još dva neproducirana. Scenarij je zapravo bio suradnja, a temeljen je na Faulknerovoj priči "Turn About" iz 1932. godine.
Roman Light in August konačno mu izlazi 1932. godine, a sljedeće godine rađa mu se kći Jill, njegovo jedino dijete. Godine 1932. umro mu je otac pa se Faulkner brinuo majci i financijski pomagao svojoj braći.[7] Koristeći dobiveni novac, Faulkner si je tokom ovog perioda priuštio i privatni avion te je mnogo letio, ostvarivši tako svoju mladenačku strast. Ipak, ta je praksa prestala kada je 10. studenog 1935. godine, vozeći njegov avion, poginuo njegov najmlađi brat Dean.[7] Dio novca investirao je i u zemljište kako bi povećao teren oko Rowan Oaka.
Međutim, Faulkner je, ubrzo, ponovo upao u financijske poteškoće. Gotovo sva njegova pisma iz tog perioda ticala su se novca i dugovanja, a u pismu koje je napisao u dobi od 37 godina, napisao je:
Ne mogu, neću dalje ovako. Vjerujem da u meni još ima dovoljno dobre literature i da zaslužujem da u razumnim granicama budem pošteđen sitnih materijalnih briga i obveza, i da ne moram zbog njih svake dvije godine ostavljati pisanje i raditi za film.
O ovom problemu svjedoči i činjenica da je 1935. godine započeo intenzivni rad na konačnom rukopisu svog romana Absalom, Absalom!, ali je već krajem godine morao odustati i ponovo otići za Hollywood. Tada nastaju scenariji za filmove The Road to Glory i Banjo on my Knee, koji su snimljeni 1936. godine. Faulkner je tada boravio s obitelji u Los Angelesu, gdje je proveo oko godinu dana.[7] Iste godine konačno objavljuje roman Absalom, Absalom!, koji je bio kritički uspjeh i koji će, uz jedan raniji roman, biti ključan za Faulknerovo dobivanje Nobelove nagrade. Sljedeće godine piše scenarij za film Slave Ship, koji je također bio suradnja i koji nije imao velikog uspjeha. Tokom 30-ih godina surađuje još i na scenariju za film Gunga Din, temeljen na istoimenoj poemi Rudyarda Kiplinga. To je bio njegov posljednji doprinos Hollywoodu prije Drugog svjetskog rata.
Nakon Los Angelesa se vraća u Oxford, gdje boravi više od četiri godine. Počeo se baviti poljoprivredom, a svoju farmu je isprva prepustio bratu Johnu, ali je kasnije unajmio upravitelja.[7] Ipak, farmerstvo je Faulkneru bilo i ostalo hobi, tek jedna od krinki kojima je skrivao svoju osobnu i umjetničku intimu, a koja mu je bila nužna zbog osjećaja gađenja kojeg je imao prema posljedicama stečene slave.[7] No, stečena iskustva koristit će mu pri pisanju njegovih sljedećih romana, The Hamlet i Go Down, Moses.
Za razliku od Prvog, Faulkner nije imao veliku želju sudjelovati u Drugom svjetskom ratu. Dapače, tokom 40-ih godina je redovito živio na relaciji Oxford-Los Angeles,[7] pišući scenarije za filmove. Tokom 1942. i 1943. piše tri neproducirana projekta samo da bi 1944. godine napisao scenarij za hit film To Have and Have Not s Humphreyjem Bogartom i Lauren Bacall. Scenarij je zapravo adaptacija istoimenog romana Ernesta Hemingwayja, a označio je uspješnu suradnju Faulknera i Hawksa. U ovom periodu Faulkner ima aferu s Metom Carpenter, Hawksovom sekretaricom.[7] Tokom posljednje godine rata piše još dva scenarija, jedan producirani i jedan neproducirani. Važno je primijetiti kako Faulkner nikada nije bio član intelektualnih ili književnih krugova, poput Joycea, Eliota, Pounda ili Woolfove, ali ni jet-set krugova, poput Fitzgeralda i Hemingwayja.[7] Uvijek se nekako držao po strani te je, unatoč svom ugledu i slavi, uglavnom bio poznat kao, kako kaže Sonja Bašić, "minijaturni provincijski gospodin s lulom, Južnjak u holivudskim studijima, pomalo tajnovit, možda i neugledan, čudak".[7]
Drugi svjetski rat je za Faulknera značio i početak korespondencije s Malcolmom Cowleyjem, piscem i kritičarem koji je 1946. bio urednik znamenitog džepnog izdanja izbora iz Faulknerova djela.[7] Faulkner je u tom periodu u Sjedinjenim Državama bio potpuno rasprodan i gotovo da nije postojao na američkom tržištu. S druge strane, u Francuskoj, gdje je Cowley boravio, njegova su djela bila izrazito cijenjena, čak toliko da je Cowley prenio Faulkneru izjavu tada mladog Jean-Paula Sartrea, koji je rekao kako mladi u Francuskoj Faulknera smatraju bogom.[7] U jednom pismu iz 1944. godine, Cowley piše:
Želite li čuti izvještaj s njujorškog tržišta...? Služi Vam na čast, ali je loš za Vaš novčanik. Prvo, među izdavačima, ime Vam ne vrijedi ni pišljiva boba. Svi su uvjereni da se Vaše knjige uopće ne bi prodavale, kakva šteta, kažu kao da im je drago... Drugorazredni kritički umovi svojim su nerazumijevanjem i te kako pridonijeli tome da se Vaše knjige ne prodaju... Ali ako umjesto s izdavačima i njihovim mezimcima kritičarima o djelu Williama Faulknera govorite s piscima, priča je posve drugačija; tamo nećete čuti gotovo ništa osim divljenja, a što su pisci bolji, to je i divljenje obično veće. Conrad Aiken Vas, na primjer, stavlja na vrh cijele hrpe...
Ovo pismo zorno prikazuje nezahvalnu situaciju u kojoj je Faulkner bio - njegov je genij bio neosporivo prepoznat i među umjetnicima je uživao veliku reputaciju, no izdavači su smatrali kako je financijski neisplativ. Cowleyjevo izdanje njegovih najznačajnijih djela, među kojima i reizdanje romana The Sound and the Fury, označilo je prekretnicu u životu Faulknera kao umjetnika i kao javne osobe.[7] Ta 1946. godina uvelike je unaprijedila njegov život i on je konačno počeo sticati slavu i ugled koje je odavno bio zaslužio.
Period nakon Drugog svjetskog rata bio je doista dobar za Faulknera. Već 1946. godine piše scenarij za film The Big Sleep, ponovo s Bogartom i Lauren Bacall, a temeljen na istoimenom romanu Raymonda Chandlera. Film je bio kritički uspješan, a poznati kritičar Roger Ebert je posebno pohvalio scenarij. Zanimljivo je primijetiti kako Faulkner punih šest godina, otkako mu je 1942. godine izdan Go Down, Moses, nije objavio novi roman, sve dok 1948. godine nije objavio Intruder in the Dust, koji je dobio pohvale kritika i u kojem također koristi tehniku struje svijesti. S obzirom na rehabilitaciju koju mu je osigurao Cowley, Faulkner je sada doista uživao u davno zasluženom ugledu.
Iste godine kada mu izlazi Intruder in the Dust primljen je u Američku akademiju umjetnosti,[7] a sljedeće godine dodijeljena mu je i Nobelova nagrada za književnost i to, prema riječima Akademije, "zbog njegovog snažnog i umjetnički jedinstvenog doprinosa modernom američkom romanu". Iako ju je dobio 1949., nagrada mu je uručena tek 10. prosinca 1950. godine, a prilikom dodjele je Faulkner održao jedan od svojih najpoznatijih govora koji se i danas tiska.[7] Sljedeće godine objavljuje djelo Requiem for a Nun, novi eksperiment sastavljen od dramskih i proznih dijelova. Djelo je za francusko kazalište adaptirao i prilagodio Albert Camus.[7] Kada mu 1954. izlazi opsežan i ambiciozan alegorijski roman A Fable, Faulkner nakon dugo vremena doživljava negativne kritike, među kojima se ističe ona Roberta Penna Warrena, a koji je roman nazvao "divovskim neuspjehom".[7] S druge strane, ironično, Faulkner je upravo za taj roman nagrađen dvjema najprestižnijim američkim književnim nagradama - Pulitzerovom i Nacionalnom. Bila je to druga Faulknerova Nacionalna književna nagrada, a još jednog Pulitzera dobit će 1963. za roman The Reivers. Kritičarima je trebalo vremena da u cijelosti prihvate A Fable.[7]
_(photo_by_Carl_van_Vechten).jpg)
U ovom periodu, valjda motiviran konačno stečenim ugledom, Faulkner polagano izlazi iz svoje ljušture i počinje prihvaćati počasti i priznanja, dok je krajem 50-ih i tokom 60-ih često davao intervjue koji su kasnije mnogo puta pretiskavani.[7] U ovom je periodu dosta putovao, posjetivši Europu, Južnu Ameriku pa čak i Japan, a nekoliko puta je putovanja financirao službeni State Department.[7] Godine 1957. i 1959. izlaze mu romani The Town i The Mansion, posljednja dva dijela trilogije o Snopesovima, koja je započela romanom The Hamlet.
Od veljače do lipnja 1957. pa onda opet 1958. godine, Faulkner je bio gost-pisac na Sveučilištu u Virginiji u Charlottesvilleu, VA, gdje je sa svojom obitelji živjela njegova kćerka Jill.[7] Faulkner je održao cijelu seriju predavanja i razgovora koji su snimljeni i sačuvani, ali također i tiskani 1966. godine pod naslovom Faulkner in the University.[7] Također, u Charlottesvilleu je kupio kuću u kojoj je često boravio tokom svojih posljednjih godina.[7]
Godine 1959., tokom jahanja, Faulkner je imao nezgodu te je zadobio teške tjelesne ozljede koje je dugo sanirao. Dana 4. lipnja 1962. godine objavljen je njegov posljednji roman, The Reivers, humoristična i elegična priča o inicijaciji mladog Chicka Mallisona, a za kojeg je nagrađen već spomenutim Pulitzerom za fikciju. Mjesec dana kasnije, točnije 6. srpnja 1962., dok je boravio u Wrightovom sanatoriju u Byhaliji, MS, umro je od srčanog udara.[3][5] Pokopan je na obiteljskom groblju St. Peter's Cemetery u Oxfordu zajedno s misterioznim obiteljskim prijateljem inicijala E.T.[20]
Faulkner je volio držati svoj život doista privatnim. Bio je izrazito hermetičan tokom većine svoga života te je često gradio fasade kako bi svoj privatni i intimni život držao tajnim. Rijetko je davao intervjue i nije volio sudjelovati u književnim raspravama, niti se gurao u različite umjetničke ili elitističke krugove. Pomalo osobenjak, Faulkner je proživljavao svoju umjetnost i nije dozvoljavao vanjskom svijetu da u nju prečesto prodire.[7]
Što se njegovog emotivnog života tiče, Faulkner je još kao tinejdžer u Oxfordu, MS, izlazi s Estelle Oldham (1897. - 1972.), kćerkom majora Lemuela i Lide Oldham te je bio uvjeren kako će se jednoga dana oženiti njome.[21] No, Estelle je za trajanje te romanse izlazila i s drugim dečkima, a jedan od njih, Cornell Franklin, ju je 1918. godine, prije Faulknera, zaprosio. Njezini roditelji inzistirali su da se uda za Franklina, koji je imao diplomu s Ole Missa, bio je major u vojsci i dolazio je iz ugledne obitelji s kojom su Oldhmamovi bili prijatelji.[22] Njezin brak s Franklinom raspao se deset godina kasnija, a službeno je razveden u travnju 1929. godine.[23] Faulkner se oženio s Estelle već u lipnju 1929. godine u prezbiterijanskoj crkvici nedaleko od Oxforda.[24] Svoj medeni mjesec odradili su u mjestu Pascagoula, MS, nakon čega su se vratili u Oxford. Isprva su živjeli s rodbinom, a onda u unajmljenom stanju sve dok Faulkner početkom 30-ih godina nije kupio trošnu kuću Rowan Oak nedaleko od Oxforda. Faulkner je uložio dosta u renovaciju kuće, u kojoj su Estelle i Jill živjele sve do Estelleine smrti 1972. godine. Tada je Jill kuću prodala Ole Missu, a danas se u njoj nalazi muzej posvećen Faulknerovu životu i djelu.
Unatoč ljubavi koja je počela još u srednjoškolskoj dobi, Faulkner je imao cijelu seriju izvanbračnih afera. Jedna je bila s Metom Carpenter, sekretaricom redatelja Howarda Hawksa, s kojim je Faulkner surađivao u Hollywoodu.[7][25] Od 1949. do 1953. Faulkner je imao aferu s mladom spisateljicom, Joan Williams, koja će njihovu vezu opisati u romanu The Wintering iz 1971. godine.[26] Paralelno s Williamsovom, Faulkner je od 1950. godine do kraja 1953. godine imao aferu s Else Jonsson, udovicom švedskog novinara Thorstena Jonssona, koji je intervjuirao Faulknera 1946. godine. Kada je Faulkner u prosincu 1950. godine posjetio Stockholm kako bi primio Nobelovu nagradu, izdavač Tor Bonnier ga je upoznao s Elsom i predstavio ju kao udovicu čovjeka koji je zaslužan za Faulknerovog Nobela.[27] Ubrzo su njih dvoje započeli aferu.
Još jedan veliki problem u Faulknerovu životu bio je alkohol.[7] Kao što je već istaknuto, počeo je piti jako rano i dobar dio svog života je proveo u stanju teške alkoholiziranosti. U mladosti je imao periode kada je u dokolici samo pio i lumpovao, a radi se o sudbini koja je pratila i njegove kolege poput Fitzgeralda ili Hemingwayja. Ipak, alkohol nije toliko utjecao ni na Faulknerovu psihu (kao u slučaju Hemingwayja) niti na njegovo pisanje. Rijetko je pio dok je pisao, zadržavajući tako jasnoću misli i kohezivnost ideje, a alkoholiziranju se uglavnom prepuštao nakon dovršenih projekata.[28]
Od početka 1920-ih godina pa do početka Drugog svjetskog rata, kada odlazi za Californiju kako bi pisao scenarije, Faulkner je objavio ukupno 13 romana i cijelu seriju kratkih priča. Taj je korpus djela formirao osnovu temeljem koje je stekao svoju reputaciju i temeljem koje mu je 1949., kada je imao 52 godine, uručena Nobelova nagrada za književnost. Dobar dio tog opusa bio je motiviran i Faulknerovom potrebom za novcem, koji mu je tokom gotovo cijelog života nedostajao, a najznačajnija ostvarenja iz ovog perioda su romani The Sound and the Fury, As I Lay Dying, Light in August i Absalom, Absalom!.
_(photo_by_Carl_van_Vechten).jpg)
Faulkner je bio izrazito plodan pisac kratkih priča. Njegova prva zbirka, These 13 (1931.), sadrži dobar dio njegovih najboljih (i najčešće uvrštavanih u antologije) priča, među kojima su "A Rose for Emily", "Red Leaves", "That Evening Sun" i "Dry September". Dobar dio njegova opusa smješten je u fiktivni okrug Yoknapatawpha[29] — koji je temeljem i koji je geografski praktički identičan okrugu Lafayette u saveznoj državi Mississippi, gdje je Faulkner proveo većinu svoga života. Faulkner je uložio velik trud u oblikovanje svoje Yoknapatawphe, gotovo kao da je realist, a u nju je smjestio više od 90 svojih djela, što romana što priča te više od 2,000 različitih likova, sudbine mnogih koje su međusobno isprepletene.[7] Tri romana iz njegove kasnije stvarateljske faze, The Hamlet, The Town i The Mansion, kolektivno su znani kao trilogija o obitelji Snopes, a prikazuju život njegova fiktivnog Jeffersona kroz sudbine proširene obitelji koju predvodi Flem Snopes, a koja se postepeno ubacuje u živote i psihe generalne populacije.[30]
Faulknerov stil bio je izrazito eksperimentalan, što je postao njegov zaštitni znak, a posebnu pažnju posvećivao je dikciji i kadenci. Za razliku od minimalističkog pristupa njegovih suvremenika poput Hemingwayja, Faulkner je često koristio tehniku struje svijesti, a njegove priče su nerijetko bile iznimno emotivne, kompleksne i gotičke ili groteskne naracije o raznovrsnim likovima, poput bivših robova ili njihovih potomaka, siromašnim bijelcima, radničkoj klasi te južnjacima i južnjačkoj aristokraciji. U oblikovanju tih priča i likova, Faulkner je dokazao kako posjeduje enorman osjećaj za tragediju, rijetko viđen u modernoj književnosti, a koji je tako suptilno obilježio mnoga njegova djela, koja su neupitno ušla u antologiju moderne književnosti.[7]
Vazeno uz svoj stil i tehnike, Faulkner je u jednom intervjuu rekao:
Pustite pisca da se bavi kirurgijom ili zidarstvom, ako mu se te tehnike sviđaju. Nema mehaničkog puta za pisanje, nema prečaca. Mladi bi pisac bio budala kada bi slijedio neku teoriju. Učite se na vlastitim greškama; ljudi uče samo na greškama. Dobar umjetnik vjeruje kako nitko nije dovoljno dobar da mu daje savjete. On ima vrhovnu taštinu. Koliko god se on divio starom piscu, on ga želi nadvisiti.
– Faulkner za The Paris Review, 1956. godina
Flannery O'Connor, velika južnjačka spisateljica, rekla je kako "sama prisutnost Williama Faulknera među nama čini veliku razliku po pitanju toga što si pisac smije, a što ne smije dozvoliti. Nitko ne želi da njegov magarac i kočija stoje na tračnicama kada Dixie Limited juri prema njima".[31]
Faulkner je objavio i nekoliko zbirki poezije te jednu zbirku krimi-priča pod naslovom Knight's Gambit.
Kritičari su danas skloni promatrati Faulknera iz dva aspekta; prvi je prikaz Faulknera kao pisca američkog juga i kroničara događaja koji su obilježili tu regiju u krucijalnom razdoblju njezine povijesti, dok je drugi prikaz Faulknera kao velikog eksperimentatora, majstora moderne književnosti čiji su literarni eksperimenti, a zapravo remek-djela, mnogo bliži Joyceu nego što su kritičari spremni priznati.[7] Oba pristupa su točna, međutim jednostrano gledanje na Faulknerov opus umanjuje njegov literarni genij tako da mu se neupitno mora pristupiti i kroz aspekt južnjačke gotike, ali i kroz aspekt modernizma i avangarde.
Faulknerov opus je bio tema književnih kritičara i to iz cijele serije različitih perspektiva. Nova kritika pokazala je poseban interes za Faulknerov opus, a dovela je do djela The Yoknapatawpha Country Cleantha Brooksa i The Achievement of William Faulkner Michaela Millgatea. Nakon nove kritike, kritičari su pokušali pristupiti Faulkneru iz različitih perspektiva, poput feminističke ili psihoanalitičke.[16][32] Njegova djela su najčešće svrstana među djela modernizma ili avangarde, odnosno južnjačke renesanse ili gotike.[33]
Kritičarka i prevoditeljica Valerie Miles navodi i kako je Faulknerov utjecaj na latinoameričku književnost bio izrazit te kako svijetovu koje su stvorili Gabriel García Márquez (Macondo) i Juan Carlos Onetti (Santa Maria) izrazito slični Faulknerovom okrugu Yoknapatawpha. Također navodi kako roman La muerte de Artemio Cruz Carlosa Fuentesa ne bi postojao da nije bilo Faulknera, odnosno njegova djela As I Lay Dying.[34]
Faulkner je bio višestruko nagrađivan za svog života, mada je taj oblik afirmacije stigao tek u kasnijoj stvaralačkoj fazi, kada je već napisao svoja remek-djela. Godine 1949. uručena mu je Nobelova nagrada za književnost "zbog njegovog snažnog i umjetnički jedinstvenog doprinosa modernom američkom romanu".[35] Faulkneru je nagrada uručena tek 1950. godine, zajedno s Bertrandom Russellom, koji je nagradu dobio sljedeće godine.[36] Faulkner je prezirao slavu koju je nagrada nosila sa sobom, a ta je averzija išla toliko daleko da je njegova sedamnaestogodišnja kći za nagradu saznala tek kada ju je ravnatelj pozvao u svoj ured tokom nastave.[37]
Dio novčane nagrade donirao je "za osnivanje zaklade za pomoć i podršku mladim piscima", što je dovelo do nastanka Nagrade za fikciju PEN/Faulkner, a drugi dio nagrade donirao je banci u Oxfordu s ciljem pomaganja obrazuvanju afroameričkih učitelja na Rust Collegeu u obližnjem Holly Springsu, MS.
Godine 1951., Francuska mu je dodijelila Légion d'honneur.[38][39]
Faulkner je dobio i dvije Pulitzerove nagrade za fikciju, mada za djela koja se u kontekstu njegova opusa smatraju "sporednima" - roman A Fable (1955.) i roman The Reivers (1963.).[2] Također je bio dvostruki dobitnik Nacionalne književne nagrade - godine 1951. za zbirku Collected Stories of William Faulkner te 1955. za roman A Fable.[40] Godine 1946. bio je jedan od tri finalista u natjecanju za krimi priču koje je organizirao Ellery Queen Mystery Magazine, ali je završio na drugom mjestu iza Rhee Galati.[41]
Faulkner je za svoga života napisao ukupno 19 romana, 125 kratkih priča (u koje ne spadaju one objavljene isključivo u romanima), jednu dramu i ukupno 20 scenarija za filmove, a objavio je i šest zbirki poezije te za sobom ostavio cijelu seriju pisama i eseja. Prvo objavljeno djelo bila mu je pjesma "L'Après-midi d'un Faune", objavljena 6. kolovoza 1919. godine u časopisu The New Republic. Prvi roman, Soldiers' Pay, objavljen mu je 1926. godine, dok mu je posljednji, The Reivers, objavljen 1962. godine, iste godine kada je i umro. Dio njegova opusa objavljen je posthumno.
- Izabrana djela (za potpuni opus, vidjeti zasebni članak)
- 1926. - Soldier's Pay (sh. Vojnikova plaća)
- 1927. - Mosquitoes (sh. Komraci)
- 1929. - Sartoris (sh. Sartoris); zapravo skraćena verzija romana Flags in the Dust, koji će u svom originalnom obliku biti objavljen tek 1973. godine
- 1929. - The Sound and the Fury (sh. Buka i bijes / Krik i bijes)
- 1930. - As I Lay Dying (sh. Kad ležah na samrti)
- 1930. - "A Rose for Emily" (sh. "Ruža za Emily")
- 1931. - Sanctuary (sh. Svetište)
- 1932. - Light in August (sh. Svjetlo u augustu)
- 1935. - Pylon (sh. Stup)
- 1936. - Absalom, Absalom! (sh. Abšalome, sine moj!)
- 1940. - The Hamlet (sh. Zaselak); prvi dio trilogije o Snopesovima
- 1942. - Go Down, Moses (sh. Siđi, Mojsije)
- 1944. - To Have and Have Not (sh. Imati i nemati); scenarij za film
- 1948. - Intruder in the Dust (sh. Uljez u prašinu)
- 1949. - "Knight's Gambit" (sh. "Skakačev gambit")
- 1951. - Requiem for a Nun (sh. Rekvijem za opaticu)
- 1954. - A Fable (sh. Bajka)
- 1957. - The Town (sh. Grad); drugi dio trilogije o Snopesovima
- 1959. - The Mansion (sh. Palača); treći dio trilogije o Snopesovima
- 1962. - The Reivers (sh. Lupeži)
- ↑ Osmrtnica objavljena u Varietyju, 11. srpnja 1962.
- ↑ 2,0 2,1 "Fiction". Past winners & finalists by category. The Pulitzer Prizes. Retrieved 2012-03-28.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 MWP: William Faulkner (1897–1962) Arhivirano 2015-11-01 na Wayback Machine-u na Ole Miss.edu.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Minter, David L. William Faulkner, His Life and Work. Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, 1980. ISBN 0-8018-2347-1
- ↑ 5,0 5,1 William Faulkner – Biografija na Nobelprize.org
- ↑ Sensibar, Judith L. Faulkner and Love: The Women Who Shaped His Art, A Biography. Yale University Press, 2010. ISBN 0-300-16568-4
- ↑ 7,00 7,01 7,02 7,03 7,04 7,05 7,06 7,07 7,08 7,09 7,10 7,11 7,12 7,13 7,14 7,15 7,16 7,17 7,18 7,19 7,20 7,21 7,22 7,23 7,24 7,25 7,26 7,27 7,28 7,29 7,30 7,31 7,32 7,33 7,34 7,35 7,36 7,37 7,38 7,39 7,40 7,41 7,42 7,43 7,44 7,45 7,46 7,47 7,48 7,49 7,50 7,51 7,52 7,53 7,54 7,55 7,56 7,57 7,58 7,59 7,60 7,61 7,62 7,63 7,64 Bašić, Sonja, "William Faulkner" (esej); preuzeto iz pogovora izdanja Faulkner, William, Buka i bijes/Kad ležah na samrti, Školska knjiga, Zagreb, 2003. (ISBN 953-0-60666-4)
- ↑ Coughlan, Robert. The Private World of William Faulkner. New York, NY: Harper & Brothers, 1953., str.38
- ↑ Scrivener, Leslie (9. lipnja 2013). „U of T Back Campus Debate Invokes William Faulkner, Morley Callaghan”. Toronto Star.
- ↑ Watson, James G. (2002). William Faulkner: Self-Presentation and Performance. Austin: University of Texas Press. ISBN 978-0292791510.
- ↑ Nelson, Randy F. The Almanac of American Letters. Los Altos, California: William Kaufmann, Inc., 1981: str. 63–64. ISBN 0-86576-008-X
- ↑ „University of Mississippi: William Faulkner”. Olemiss.edu. Arhivirano iz originala na datum 2010-09-22. Pristupljeno 27. rujna 2010.
- ↑ 13,0 13,1 Coughlan, Robert. The Private World of William Faulkner. New York, NY: Harper & Brothers, 1953.
- ↑ 14,0 14,1 14,2 Porter, Carolyn. William Faulkner. New York, NY: Oxford University Press, 2007. ISBN 0-19-531049-7
- ↑ „William Faulkner Quits His Post Office Job in Splendid Fashion with a 1924 Resignation Letter”. Openculture. 30. rujna 2012.
- ↑ 16,0 16,1 16,2 Hannon Charles "Faulkner, William" The Oxford Encyclopedia of American Literature. Jay Parini. 2004 Oxford University Press, Inc. The Oxford Encyclopedia of American Literature: (e-reference edition). Oxford University Press.
- ↑ Radi se o Macbethovom solikokviju iz petog prizora V. čina:
Tomorrow and tomorrow and tomorrow,
Creeps in this petty pace from day to day
To the last syllable of recorded time,
And all our yesterdays have lighted fools
The way to dusty death. Out, out, brief candle!
Life's but a walking shadow, a poor player
That struts and frets his hour upon the stage
And then is heard no more: it is a tale
Told by an idiot, full of sound and fury,
Signifying nothing. - ↑ Porter, Carolyn. William Faulkner. New York, NY: Oxford University Press, 2007. ISBN 0-19-531049-7, str. 37
- ↑ The Book Review Digest, 1932 edition, Marion A. Knight, Mertice M. Jones, Dorothy Brown, The H.W. Wilson Company, str.337.
- ↑ Jennifer Ciotta. „Touring William Faulkner Oxford, Mississippi”. Literarytraveler.com. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-21. Pristupljeno 27. rujna 2010.
- ↑ Parini (2004) str. 22–29
- ↑ Parini (2004) str. 36–37
- ↑ Padgett, John (11. studenog 2008). „Mississippi Writers' Page: William Faulkner”. The University of Mississippi. Arhivirano iz originala na datum 2009-05-12. Pristupljeno 9. svibnja 2009.
- ↑ Parini (2004) str. 139
- ↑ Parini (2004) str. 198–199
- ↑ Parini (2004) str. 309–310
- ↑ En kärlekshistoria i Nobelprisklass Arhivirano 2010-04-10 na Wayback Machine-u, Dagens Nyheter, 9. siječnja 2010.
- ↑ „Was Faulkner an alcoholic?”. William Faulkner: Frequently Asked Questions. Arhivirano iz originala na datum 2010-08-05. Pristupljeno August 31, 2010.
- ↑ The Nobel Prize in Literature 1949: Biography Nobelprize.org.
- ↑ Charlotte Renner, Talking and Writing in Faulkner's Snopes Trilogy, ACADEMIC JOURNAL ARTICLE, The Southern Literary Journal , Vol. 15, No. 1 , jesen 1982.
- ↑ Levinger, Larry. "The Prophet Faulkner." Atlantic Monthly 285 (2000): 76.
- ↑ Wagner-Martin, Linda. William Faulkner: Six Decades of Criticism. East Lansing, MI: Michigan State University Press, 2002 ISBN 0-87013-612-7.
- ↑ Abadie, Ann J. i Doreen Fowler. Faulkner and the Southern Renaissance. Jackson, MS: University Press of Mississippi, 1982 ISBN 1-60473-201-6.
- ↑ Kan, Elianna (9. travnja 2015). „The Forest of Letters: An Interview with Valerie Miles”. The Paris Review. Pristupljeno 16. travnja 2015.
- ↑ „The Nobel Prize in Literature 1949”. Nobelprize.org. Pristupljeno 25. srpnja 2009.
- ↑ „The Nobel Prize in Literature 1949: Documentary”. Nobelprize.org. Pristupljeno 25. srpnja 2009.
- ↑ Gordon, Debra. "Faulkner, William". In Bloom, Harold (ed.) William Faulkner, Bloom's BioCritiques. Philadelphia: Chelsea House Publishing, 2002 ISBN 0-7910-6378-X
- ↑ Faulkner, William: Requiem for a Nun, Vintage Books, New York, 1994.
- ↑ Faulkner, William: A Fable, Vintage Books, New York, 1994.
- ↑ "National Book Awards – 1951". National Book Foundation. Retrieved 2012-03-31. (With essays by Neil Baldwin and Harold Augenbraum from the Awards 50- and 60-year anniversary publications.)
- ↑ Jeremiah Rickert. „Genre Fiction”. Oregon Literary Review 2 (2). Arhivirano iz originala na datum 2008-02-21. Pristupljeno 2015-07-11.
- William Faulkner u online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
- Djela čiji je autor ili tema William Faulkner u bibliotekama (WorldCat katalog)
- William Faulkner on the Web Arhivirano 2010-01-18 na Wayback Machine-u
- Teaching Faulkner Arhivirano 2007-04-06 na Wayback Machine-u
- William Faulkner at the Mississippi Writers Page Arhivirano 2009-05-12 na Wayback Machine-u
- Jean Stein vanden Heuvel (1956). „William Faulkner, The Art of Fiction No. 12”. The Paris Review.
- Nobel Prize in Literature Acceptance Speech (text and audio) Arhivirano 2004-12-04 na Wayback Machine-u
- Faulkner and Love: The Women Who Shaped His Art, A Biography Arhivirano 2015-05-30 na Wayback Machine-u on his two "mothers", his wife, and their Jim Crow world.
- (Audio) William Faulkner reads the 1949 Nobel Prize acceptance speech and excerpts from As I Lay Dying, The Old Man and A Fable.
- William Faulkner Arhivirano 2015-09-07 na Wayback Machine-u biography, quotes, multimedia, & teacher resources
- Faulkner Link to Plantation Diary Discovered, the diary of Francis Terry Leak and their connection to the work of William Faulkner
- Hisao Tanaka, "Two American Dreamers in Faulkner's Fiction" Hiroshima Interdisciplinary Studies in the Humanities, Vol.2 page.28-37 Arhivirano 2013-05-14 na Wayback Machine-u
- William Faulkner na Find a Grave
| Nagrade | ||
|---|---|---|
| Prethodi: T.S. Eliot |
Nobelova nagrada za književnost 1949. |
Slijedi: Bertrand Russell |
| Prethodi: Nelson Algren za The Man with the Golden Arm |
Nacionalna književna nagrada 1951. za The Collected Stories of William Faulkner |
Slijedi: James Jones za From Here to Eternity |
| Prethodi: Saul Bellow za The Adventures of Augie March |
Nacionalna književna nagrada 1955. za A Fable |
Slijedi: John O'Hara za Ten North Frederick |
| Prethodi: nije dodeljena |
Pulitzerova nagrada za fikciju 1955. za A Fable |
Slijedi: MacKinlay Kantor za Andersonville |
| Prethodi: Edwin O'Connor za The Edge of Sadness |
Pulitzerova nagrada za fikciju 1963. za The Reivers |
Slijedi: nije dodijeljena |
| Romani |
| |
|---|---|---|
| Zbirke priča |
| |
| Kratke priče |
| |
| Scenariji |
| |
| Povezani članci | ||
