Španski jezik
| Španjolski jezik (español o castellano) | |
|---|---|
| Govori se u: | Europa (Španjolska, Andora i zajednice iseljenika u EU-u) , Amerika (Latinska Amerika, Karibi i SAD), Afrika (Ekvatorska Gvineja i druge regije na kontinentu), Oceanija (Uskršnji otoci, Guam, Marijanski otoci), zajednica iseljenika u Australiji, i nekoliko tisuća u Aziji gdje više nije u upotrebi (posebice na Filipinima). |
| Ukupno govornika: | 500 milijuna (600 milijuna uključujući govornike kojima je drugi jezik) |
| Službeni status | |
| Službeni jezik u: | Argentina, Bolivija, Čile, Kolumbija, Kostarika, Kuba, Ekvador, El Salvador, Španjolska, Gvatemala, Ekvatorska Gvineja, Honduras, Meksiko, Nikaragva, New Mexico (SAD), Panama, Paragvaj, Peru, Puerto Rico (SAD), Dominikanska Republika, Urugvaj i Venezuela |
| Manjinski jezik u: | Andora, SAD (oko 35.000.000 govornika), Gibraltar, Zapadna Sahara |
| Manjinske zajednice u: | Nizozemski Antili, Filipini, Gvajana, Haiti, Izrael, Maroko, Trinidad i Tobago, Turska, Njemačka, Australija, Saudijska Arabija, Brazil, Kanada, SAD, Francuska, Italija, Japan, Kuvajt, Češka Republika I Švicarska |
| Normizacija: | Real Academia Española (Španjolska Kraljevska Akademija) i Asociación de Academias de la Lengua Española (Zajednica Akademija Španjolskog jezika) |
| Oznake | |
| ISO 639-1 | es |
| ISO 639-2(B) | spa |
| ISO 639-2(T) | --- |
| SIL | SPN |
Španski ili španjolski (español [espaˈɲol]), ili kastiljanski (castellano [kasteˈʎano]), romanski jezik iz iberoromanske grupe. Spada u pet velikih jezika svijeta. Španjolskim govori 442.518.000 ljudi.[2] Najveći broj živi u sljedećim zemljama: Španjolska, matična država (28.200.000; 1986); nadalje Meksiko 126 577 691 . (2019) ); Kolumbija 48.258.494 (2019); Argentina (45 195 777 (2020); SAD 28.100.000; 2000 popis); Venezuela 28 067 550 (2004); Peru 32 495 510 (2020); Čile (19 107 216 . (2019); Kuba 10.000.000; 1995); Ekvador 17 300 000 2019)); Dominikanska Republika 11.088.647 (2019); Salvador 5.900.000; 1995); Honduras 9 005 180 . (2019); Nikaragva (4.350.000; 1995); Bolivija (11 383 094 . (2019); Portoriko (3.440.000; 1996); Urugvaj 3 529 014 (2019); Kostarika 4,906.000 2017); Panama 4.100.000; 1995)[3] Zbog raslojenosti na različite nacionalne standardne varijante španjolski jezik se u sociolingvistici klasificira kao policentrični standardni jezik, poput skoro svih drugih većih indoeuropskih jezika. Najrašireniji je jezik na svijetu poslije kineskog.[4][5][6][7]
Španjolski jezik spada u skupinu indoueropskih romanskih jezika,[8] užu podskupinu kastiljskih jezika. Naziva se također i kastiljski (španj. Castellano), posebno u Južnoj Americi i u dvojezičnim zonama u Španjolskoj čije ime duguje svom porijeklu lingvističke raznolikosti španjolske regije Kastilje.
Kao i svi drugi veći evropski jezici, i španjolski je policentrični jezik čije mnogobrojne nacionalne varijante se govore u dvadesetak zemalja.[9] Takav kakvog ga poznajemo danas, mješavina je jezika, nastala kroz stoljeća, pod utjecajem osvajača: Rimljana, Gota i Arapa.
Indoeuropski jezici > Italički > Romanska grupa > Romanski jezici > Zapadnoitalski > Podskupina Zapadni > Galo-Iberski > Grupa Iberoromanska > Grupa Iberozapadnih > Podgrupa Kastiljski
Glas koji se čuje Kako se piše
[a]= a
[u]= u
[i]= i, y (osim kad je između samoglasnika)
[o]= o
[e]= e
Specijalne kombinacije
Glasovi koji se čuju Kako se pišu
[j]= ll, y (prije samoglasnika)
[nj]= n s valom (tildom) na sebi
[rr]= rr, r (na početku sloga) -->duplo r
[ć]= ch
Suglasnici
Manje-više isti kao i hrvatski (s time da se h ne čita, te ima i još neke razlike)
Glas koji se čuje Kako se piše
[k]= qu, k, c (uvijek osim ispred e & i)
[g]= g (uvijek osim ispred e & i)
[s]= s
[th]= z, c ispred e & i (u dobrom djelu hispanog svijeta se ovo izgovara kao [s])
[b] = b, v (između samoglasnika je izgovor mekši, b koje pomalo vuče na "mješavinu" našeg b i v)
[d]= d (između samoglasnika je sličniji izgovoru engleskog th u the)
dupla slova se čitaju kao i da je samo jedno napisano
Španjolski je jezik nastao u jugozapadnoj europskoj regiji, tada poznatoj kao iberski poluotok.[10] Other authorities[11][12]
Krajem VI st.pr.Kr., Iberi, prvi stanovnici regije, počinju se miješati s Keltima, nomadskim i ratničkim plemenima koja se naseljavaju na područje Galicije u VII st.pr.Kr.. Te dvije grupe formiraju jedan narod, nazvan Keltoiberi i razvijaju jezik koji je jedna vrsta keltskog, ali ipak razjedinjen, ovisno od plemena i područja gdje se govori. Zbog toga se do dolaska Rimljana, koji započinju osvajanje poluotoka 218 g.pr.Kr., još uvijek ne može govoriti o jednoj lingvističkoj formi.[14]
Pod rimskom vlašću poluotok postaje poznat kao Hispania. Stanovnici dolaze u kontakt s rimskim trgovcima, vojnicima te državnim službenicima i na taj način uče latinski. Kako se klasični latinski, jezik obrazovanih, u cijelom rimskom carstvu počinje miješati s jezikom starosjedilaca - u ovom slučaju, Kelta, Ibera te Kartažana - nastaje novi jezik nazvan pučki latinski (lat. latin vulgar) koji koristi osnovni model klasičnog latinskog, ali se i dalje poprilično služi riječima starosjedilačkih jezika.
Latinski ostaje jezik uprave i kulture i nakon provale Vizigota u V st., plemena s istoka današnje Njemačke sve do 711 g. kada Arapi, t.j. Mauri sa sjevera Afrike (u Španjolskoj poznati kao "los Moros") osvajaju skoro cijelo područje poluotoka, osim dijela današnje Galicije i Asturije. Tako se arapski jezik, t.j. mozarapski dijalekt i kultura počinje govoriti u islamskoj Hispaniji ( arap. Al Andaluz ), dok na krščanskom sjeveru pučki latinski ostaje i dalje narodnim jezikom, kojeg Arapi nazivaju "lisan al ayam", u prijevodu, strani jezik. Arapski je nakon latinskog imao najveći utjecaj na razvoj španjolskog jezika. Računa se da u modernom španjolskom, otprilike, četiri tisuće riječi ima korijen u arapskom jeziku.[15]
Krščanska kraljevstva sa sjevera godine 1492 dolaze do potpune vojne i političke kontrole nad cijelim područjem poluotoka, zauzimanjem posljednjeg grada u arapskom posjedu, Granade. Nakon toga dolazi do naseljavanja krščanskog stanovništva te se pučki latinski vraća kao dominantan jezik.
Prva etapa stardardiziranog španjolskog jezika baziranog na kastiljskom dijalektu počinje 1200. g. kada kralj Kastilje i Leona Alfons X. Mudri, poznat i kao kralj erudit (lat. učenjak), daje zadatak jezikoslovcima sa svoga dvora da prevedu Bibliju te djela iz astronomije, povijesti i prava.
Drugi značajniji trenutak u razvoju jezika koji se pretvara u književni, desilo se povijesne 1492, godine koja je označila španjolsku povijest kako Kolumbovim otkrićem Amerike i preuzimanjem Granade, što je več ranije navedeno, tako i izdavanjem prve kastiljske gramatike kojoj je bio autor Elio Antonio de Nebrija, humanista sa sveučilišta u Salamanci, koji je bio i autor hispano - latinskog rječnika sadržanog u dva sveska, naziva "Vocabularium".[16]
Dok se na svjetskoj listi jezika koji se najviše govore nalazi na trećem ili četvrtom mjestu (ovisno o izvorima), dotle se na listi najvažnijih jezika španjolski jezik nalazi na drugom mjestu, odmah poslije engleskog, s gotovo 400 milijuna izvornih govornika.
Iako je španjolski jezik najraspostranjeniji u Latinskoj Americi, on je zastupljen na svim kontinentima:[17]
- Amerika: Službeni je u Argentini, Boliviji, Republici Čile, Kolombiji, Kostarici, na Kubi, Ekvadoru, El Salvadoru, Gvatemali, Hondurasu, Meksiku, Nikaragvi, saveznoj državi New Meksiko (SAD), Panami, Paragvaju, Peruu, u Portoriku (SAD), Dominikanskoj Republici , Urugvaju i Venezueli, ali prisutnost španjolskog jezika je također važna i u Sjedinjenim Američkim Državama, Nizozemskim Antilima, Belizeu, Trinidad i Tobagu i nekim malenim područjima Brazila, Kanade i Haitija.[18]
- Afrika: Kanarski otoci, Ceuta, Melilla, i neka područja Maroka; službeni je u Ekvatorkoj Gvineji i Zapadnoj Sahari. Od 11. listopada 2001. španjolski jezik je jedan od službenih jezika Afričke Unije, zajedno sa arapskim, francuskim, engleskim, portugalskim i svahili.
- Antartik: Argentina, Čile, Španjolska i Peru su ustanovili baze na tom dijelu svijeta
- Europa: službeni je u Španjolskoj, a također se govori u Andori i Gibraltaru. Jezgre iseljenika su također u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Češkoj Republici i Švicarskoj. Jedan je od službenih jezika Europske unije
- Australija: sedmi je jezik koji se najviše govori (cca. 97.000 prema popisu iz 2001), u velikoj većini su to iseljenici sa španjolskog govornog područja
- Azija: malobrojni iseljenici u Saudijskoj Arabiji, manjina na Filipinima (2.658 prema popisu iz 1990.), Izrael (100.000 do 160.000), nešto iseljenika u Japanu, Kuvajtu i Turskoj (20.000-30.000).
- Oceanija: Sveukupno oko 3.000 govornika na Rapanui (Uskršnji Otoci (Čile)). Na Guamu i Marijanskim otocima španjolski jezik je izumro te se nalazi u nekim pojavnim oblicima lokalnih jezika
| Zemlje poredane po abecedi | Broj govornika |
|---|---|
|
|
| Teško je odrediti točan broj španskih govornika, jer svi stanovnici zemalja gdje je španski službeni jezik ga ne govore. Isto tako većina govornika španskog u SAD se služi i engleskim. | |
U Španjolskoj se izraz španjolski jezik koristi u usporedbi sa jezicima van Španjolske . U usporedbi sa jezicima u Španjolskoj koristi se izraz kastilski jezik. Za vrijeme diktature Francisca Franca jezik se službeno nazivao "španjolski" te je službena uporaba lokalnih romanskih jezika bila zabranjena. Zbog toga se u nekim dijelovima španjolske izraz "španjolski jezik" smatra uvredljivim.
Španski je blisko srodan sa drugim Zapadno iberijskim romanskim jezicima,[19][20] uključujući Asturijski,[21] Aragonski,[22] Galicijski,[23] Ladino,[24] Leonski,[25] Mirandski[26] i Portugalski.[27][28]
Uglavnom se podrazumeva da govornici portugalskog i španskog mogu da kominciraju, mada sa varirajućim stepenima poteškoća.[29][30][31][32] Međusobna razumljivost pismenog španskog i portugalskog jezika je nešto veća, pošto su poteškoće govornih formi u većoj meri bazirane na na fonologiji nego na gramatičkim i leksičkim razlikama. Ethnologue daje procene leksičke sličnosti između srodnih jezika u obliku procentualnih vrednosti. Za španski i portugalski ta vrednost je 89%. Italijanski s druge strane, mada je fonološki sličniji španskom, ima leksičku sličnost od 82%. Uzajamna razumljivost između španskog i franskuskog ili između španskog i rumunskog je još niža, sa procenjenim leksičkim sličnostima od 75% i 71%, respektivno.[33] Razumevanje španskog od strane govornika francuskog koji nisu strudirali jezik je znatno niža, sa procenjenom vrednošću od 45%. Generalno je, zahvaljujući zajedničkim svojstvima sistema pisanja romanskih jezika, interlingvalno razumevanje pisane reči veće nego oralne komunikacije.
- Evropski španski
- Poluostrvski španski
- Ostrvski španski
- Policentrični standardni jezik
- ↑ „Harold Bloom on Don Quixote, the first modern novel | Books | The Guardian”. London: Books.guardian.co.uk. December 12, 2003. Pristupljeno 2009-07-18.
- ↑ Instituto Cervantes (2014): cervantes.es (pages 8 to 12)
- ↑ Ethnologue (16th)
- ↑ Ethnologue: Mandarin 1026 mill. (848 mill. prvi jezik + 178 mill. drugi jezik), English 840 mill. (335 mill. prvi jezik + 505 mill. drugi jezik), Spanish 488 mill. (399 mill. prvi jezik + 89,5 mill. drugi jezik), Hindi 380 mill. (260 mill. prvi jezik + 120 mill. drugi jezik)
- ↑ krysstal.com (Kryss Katsiavriades y Talaat Qureshi)
- ↑ George Weber, 1997: Mandarin 1,120 mill., English 480 mill., Spanish 320 mill., Russian 285 mill., French 265 mill., Hindi 250 mill. (ignatius.edu Arhivirano 2011-09-27 na Wayback Machine-u).
- ↑ Instituto Cervantes: (cervantes.es, El País)
- ↑ (Spanish) La RAE avala que Burgos acoge las primeras palabras escritas en castellano, ES: El mundo, 2010-11-07
- ↑ Methadžović, Almir (10. travnja 2015). „Naučnoznanstvena-znanstvenonaučna istina”. Tačno.net. Arhivirano iz originala na datum 2015-04-10. Pristupljeno 13. travnja 2015.
- ↑ „Diccionario de la lengua española” (es). Buscon.rae.es. Pristupljeno 2010-11-06.
- ↑ Ramón Menéndez Pidal, Manual de gramática histórica española (Espasa-Calpe, 1968), §66.2
- ↑ Lloyd A. Kasten and Florian J. Cody, Tentative Dictionary of Medieval Spanish (2nd ed., Hispanic Seminary of Medieval Studies, 2001)
- ↑ Ethnologic Map of Pre-Roman Iberia (circa 200 B.C.)
- ↑ Dworkin, Steven N. (2012). A History of the Spanish Lexicon: A Linguistic Perspective. Oxford: Oxford University Press. str. 83. ISBN 0199541140.
- ↑ „Concise Oxford Companion to the English Language”. Oxford University Press. Pristupljeno 24 July 2008.
- ↑ Penny, Ralph (2002). A History Of The Spanish Language (2 izd.). Cambridge University Press. str. 20–21.
- ↑ „Spanish languages "Becoming the language for trade" in Spain and”. sejours-linguistiques-en-espagne.com. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-18. Pristupljeno 2010-05-11.
- ↑ „Most Studied Foreign Languages in the U.S”. Infoplease.com. Pristupljeno 2012-08-20.
- ↑ Menéndez Pidal, R (2006) [1906]. El dialecto Leonés. León: El Buho Viajero. ISBN 84-933781-6-X.
- ↑ UNESCO Interactive Atlas of the World’s Languages in Danger, where cantabrian language is listed in the Astur-Leonese linguistic group.
- ↑ „Asturian in Asturias in Spain”. Database for the European Charter for Regional or Minority Languages. Public Foundation for European Comparative Minority Research. Pristupljeno 19 June 2013.[mrtav link]
- ↑ Languages Act of Aragon Official Bulletin of Aragon
- ↑ Fernández Rei, Francisco (2003) (gl), Dialectoloxía da lingua galega (3 izd.), Vigo: Edicións Xerais de Galicia, ISBN 84-7507-472-3
- ↑ Barton, Thomas Immanuel (Toivi Cook) (2008) Judezmo (Judeo-Castilian) Dictionary. USA ISBN 978-1-890035-73-0
- ↑ Menéndez Pidal, R.: "El dialecto Leonés". Revista de Archivos, Bibliotecas y Museos, 14. 1906.
- ↑ Ferreira, Manuela Barros e Raposo, Domingos (coord) (1999), Convenção Ortográfica da Língua Mirandesa, Miranda do Douro, Lisbon, ed. Câmara Municipal de Miranda do Douro / Centro de Linguística da Universidade de Lisboa
- ↑ Barbosa, Plínio A.; Albano, Eleonora C. (2004). „Brazilian Portuguese”. Journal of the International Phonetic Association 34 (2): 227–232. DOI:10.1017/S0025100304001756. ISSN 0025-1003
- ↑ Cruz-Ferreira, Madalena (1995). „European Portuguese”. Journal of the International Phonetic Association 25 (2): 90–94. DOI:10.1017/S0025100300005223
- ↑ Jensen 1989
- ↑ Penny 2000: 14
- ↑ Dalby 1998: 501
- ↑ Ginsburgh and Weber 2011: 90
- ↑ „Spanish”. Ethnologue.
- Abercrombie, David (1967). Elements of General Phonetics. Edinburgh: Edinburgh University Press.
- Cressey, William Whitney (1978). Spanish Phonology and Morphology: A Generative View. Georgetown University Press. ISBN 0878400451.
- Dalby, Andrew (1998). Dictionary of Languages: The Definitive Reference to More Than 400 Languages. Columbia University Press. ISBN 0-231-11568-7.
- Eddington, David (2000). „Spanish Stress Assignment within the Analogical Modeling of Language”. Language (Language) 76 (1): 92–109. DOI:10.2307/417394. JSTOR 417394. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-08. Pristupljeno 2015-04-18.
- Ginsburgh, Victor; Weber, Shlomo (2011). How Many Languages Do We Need?: The Economics of Linguistic Diversity. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-13689-9.
- Harris, James (1967). „Sound Change in Spanish and the Theory of Markedness”. Language (Language) 45 (3): 538–52. DOI:10.2307/411438. JSTOR 411438.
- Jensen, John B. (1989). „On the Mutual Intelligibility of Spanish and Portuguese”. Hispania 72 (4): 848–852. JSTOR 343562.
- Martínez-Celdrán, Eugenio; Fernández-Planas, Ana Ma.; Carrera-Sabaté, Josefina (2003). „Castilian Spanish”. Journal of the International Phonetic Association 33 (2): 255–59. DOI:10.1017/S0025100303001373.
- Ladefoged, Peter; Johnson, Keith (2010), A Course in Phonetics (6th izd.), Boston, Massachusetts: Wadsworth Publishing, ISBN 978-1-4282-3126-9
- Moreno Fernández, Francisco; Otero, Jaime (2008), Atlas de la lengua española en el mundo, Barcelona: Ariel
- Penny, Ralph (2000). Variation and Change in Spanish. Cambridge University Press. ISBN 0-521-78045-4.
- (XLS) Population by age, both sexes, annual; estimate for 2012, UN
- Rubino, Carl (2008), „Zamboangueño Chavacano and the Potentive Mode.”, Michaelis, Susanne, Roots of Creole Structures: Weighing the Contribution of Substrates and Superstrates, Amsterdam: Benjamins, pp. 279–299, ISBN 9027252556
- "The Rise of Spanish: Hats Off." The Economist. June 1, 2013.
- Ursula Klenk: Einführung in die Linguistik: Spanisch. GOEDOC - Dokumenten- und Publikationsserver der Georg-August-Universität Göttingen, (2008) DOI:10.3249/webdoc-1933
- Helmut Berschin, Julio Fernández-Sevilla, Josef Felixberger: Die Spanische Sprache. Verbreitung, Geschichte, Struktur. 3. Aufl., Georg Olms, Hildesheim / Zürich / New York 2005, ISBN 3-487-12814-4
- Annegret Alsdorf-Bollee, Ingrid Neumann-Holzschuh: Spanische Sprachgeschichte. 5. Auflage. Klett, Stuttgart 2009.
- Wolf Dietrich, Horst Geckeler: Einführung in die spanische Sprachwissenschaft: Ein Lehr- und Arbeitsbuch. 5. Auflager. Schmidt, Berlin 2007.
- Arnim Gassner: Das altspanische Verbum. Niemeyer, Halle 1897
- Johannes Kabatek, Claus D. Pusch: Spanische Sprachwissenschaft. Narr Francke Attempto, Tübingen 2009, ISBN 978-3-8233-6404-7.
- Petrea Lindenbauer, Michael Metzeltin, Margit Thir: Die romanischen Sprachen. Eine einführende Übersicht. Egert, Wilhelmsfeld 1995.
- Michael Metzeltin: Las lenguas románicas estándar. Historia de su formación y de su uso. Academia de la Llingua Asturiana, Uviéu 2004
- Ralph Penny: A History of the Spanish Language. Cambridge University Press 2002, ISBN 0-521-80587-2. (Teildarstellung „google-books“ [1])
- Antonio Tovar: Einführung in die Sprachgeschichte der Iberischen Halbinsel: das heutige Spanisch und seine historischen Grundlagen. 3. Auflage. Narr Francke Attempto, Tübingen 1989.
- Gesina Volkmann: Weltsicht und Sprache. Epistemische Relativierung am Beispiel des Spanischen. Narr Francke Attempto, Tübingen 2005, ISBN 3-8233-6101-5.
- Andreas Wesch: Grundkurs Sprachwissenschaft Spanisch. 5. Auflage. Klett, Stuttgart 2006.
- André Höchemer: Man spricht Spanisch! Spanische Wortschätze auf gut Deutsch. Verlag Winfried Jenior, Kassel 2011.
- Manuel Seco, Olimpia Andrés, Gabino Ramos: Diccionario fraseológico documentado del español actual. Locuciones y modismos españoles. Aguilar lexicografía, Madrid 2004, ISBN 84-294-7674-1
- Michael Metzeltin: Erklärende Grammatik der romanischen Sprachen. Praesens, Wien 2010.
- Michael Metzeltin: Gramática explicativa de la lengua castellana. De la sintaxis a la semántica. Praesens, Wien 2009.
- Günter Holtus, Michael Metzeltin, Christian Schmitt (Hrsg.): Lexikon der Romanistischen Linguistik. 12 Bände. Niemeyer, Tübingen 1988–2005; Band VI,1: Aragonesisch/Navarresisch, Spanisch, Asturianisch/Leonesisch. 1992.
- Hugo Kubarth: Das lateinamerikanische Spanisch. 1987.
- Steve Pagel: Spanisch in Asien und Ozeanien. Lang, Frankfurt am Main 2010.
- Hans-Dieter Paufler: Lateinamerikanisches Spanisch. 1977.
- Volker Noll: Das amerikanische Spanisch. 2001.
 | U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: category:Spanish language |
 | Wikivrste imaju podatke o: Španski jezik |
 | Wikizvor ima izvorni tekst na temu: no |
 | Potražite izraz Category:Spanish language u W(j)ečniku, slobodnom rječniku. |
 | Wikiknjige imaju materijala na temu: Subject:Spanish language |
 | Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: no |
- Španski jezik na Projektu Open Directory
- (Spanish) Diccionario [Dictionary of the RAE] (official Spanish language dictionary), Real Academia Española.
- „Spanish”, Languages, The BBC.
- Spanish to English Speng.
- Spanish evolution from Latin, Mertsahinoglu.
- Size and nature of the Spanish vocabulary, About.
- Free Spanish to English translation, UK: Transfree.
- USA Foreign Service Institute Spanish basic course
- [https://web.archive.org/web/20170808054945/https://spanishto-english.com/ Arhivirano 2017-08-08 na Wayback Machine-u Spanish to English] prijevod
