Al-Mundhir I ibn al-Numan
Al-Mundhir ibn al-Nu'man (? - 461) je bio sedmi lahmidski kralj, koji je vladao od 418. do smrti. (418-461). Otac mu je bio kralj al-Nu'man I, a majka Hind bint Zayd-Manāt ibn Zayd-Allah al-Ghassani. Porodica mu je bila u izvrsnim odnosima sa Sasanidima, čiji su vladari imali palaču nedaleko od lahmidske prijestolnice al-Hire. Mundhir je na vlast došao 418. nakon što mu je otac, po predaji, kao pobožni kršćanin odlučio napustiti prijestolje kako bi se posvetio asketskom životu. Perzijski kralj Jezdegerd I je bio poslao svog sina Bahram Gura da bude podignut na dvoru u al-Hiri. Nakon Jezdegerdove smrti, dio perzijskih plemića je nastojao spriječiti Bahramov uspon na prijestolje, a na što je Mundhir reagirao poslavši vlastite trupe na Ktesifon. Mundhir je igrao važnu ulogu u rimsko-sasanidskom ratu 421-422, kojima us povod, između ostalog, bili progoni kršćana u Sasanidskom Carstvu, koje su zoroastrički Perzijanci smatrali rimskom petom kolonom. Kako bi dokazao svoju vjernost, Mundhir se odrekao kršćanske vjere i postao paganin. Njegove trupe su pomagale Bahramu u napadima na Nisibis, a kasnije i pustošile okolicu Antiohije sve dok ih nije porazio rimski vojskovođa Vicijan.[1] Prilikom drugog pohoda je prelazio Eufrat i tada se, prema raznim izvorima, došlo do masovnog utapljanja njegove vojske, pri čemu je, ovisno o različitim izvorima, poginulo nekoliko desetaka hiljada ljudi.[2] Rat je završio 422. Mundhir je, međutim 457. izvršio još jedan pohod na rimske teritorije kada je zauzeo "Beth Hur" kraj Harrana i njegove stanovnike odveo u roblje.
Mundhira je naslijedio sin al-Aswad ibn al-Mundhir (vl. 462–490).