Pančićeva omorika
Pančićeva omorika (lat. Picea omorika) je crnogorična vrsta drveća iz porodice Pinaceae. U Srbiji i Bosni (Podrinje) je endemska vrsta, ali je raširena i u Europi i Sjevernoj Americi. Otkrio ju je 1875. godine Josif Pančić kod Zaovina i Rastišta na planini Tari. Pančić je rođen u naselju Ugrini u Bribiru, u Hrvatskoj a od 1846. godine radio je u Srbiji gdje se bavio izučavanjem flore i faune, mineralogije i geologije.[1]
Stablo omorike je izvanrednih estetskih osobina. Visoko je 30–40 m i oko 50–60 cm u promjeru, sa pravim i vitkim deblom, usko piramidne krošnje. Kora joj je tanka, crveno-smeđa, a ljušti se u većim nepravilnim komadima. Grane tanke, a vršne su lučno, prema gore usmjerene, dok su srednje vodoravne, a donje opuštene, sa uzdignutim vrhovima.
Kestenjasti pupoljci su sitni, jajoliki i bez smole, dugi oko 3–4 mm. Gornja strana iglica je tamnozelena i sjajna, a donja ima dvije plavičastobijele pruge stoma (kao kod jele). Cvjeta u aprilu i maju. Muški cvjetovi su svijetlo do ljubičasto-smeđi i vise prema dolje. Dugi su 5–6 cm, a široki oko 1–2 cm. Sjeme sazrijeva u godini cvjetanja, u oktobru i novembru. Jajoliko je i tamno, dugo oko 2,5–3 mm, sa krilcima oko 8 mm.
Pančićeva omorika kao živi fosil svjetske flore predstavlja naučnu zagonetku: porijeklo, smanjivanje prirodne sredine samo na srednji tok rijeke Drine, slabost u konkurenciji sa drugim biljnim vrstama i osjetljivost na negativno djelovanje čovjeka u prirodnim staništima. Sa druge strane dobro podnosi hladnoću i veliku sušu i dobro uspjeva u zagađenim urbanim uslovima, jer je otporna i na dim, prašinu i izduvne gasove.[2]
