Peter Hujar
 | Jedan korisnik upravo radi na ovom članku! Mole se ostali suradnici da ne uređuju članak dok je ova obavijest prisutna. Koristite stranicu za razgovor na ovom članku ako imate komentare i pitanja u vezi s člankom. Kada radovi budu gotovi, korisnik koji uređuje članak uklonit će ovaj šablon! Hvala na razumijevanju! Šablon može biti uklonjen ako kroz tri dana od trenutka postavljanja ili posljednje izmjene nema novih izmjena na članku. |
Peter Hujar (Piter Hudžar; 11.10.1934. - 26.11.1987.) bio je američki fotograf najpoznatiji po svojim crno-bijelim portretima. Hujarov rad dobio je tek marginalno javno priznanje tijekom njegova života, no od tada je priznat kao glavni američki fotograf 1970-ih i 80-ih.
Hujar je rođen 11. listopada 1934. u Trentonu, New Jersey, kao sin konobarice Rose Murphy, koju je suprug napustio tijekom trudnoće. Odgojili su ga ukrajinski baka i djed na njihovoj farmi, gdje je govorio samo ukrajinski do polaska u školu. Ostao je na farmi do bakine smrti 1946., a majka ga je odvela u New York City da živi s njom i njezinim drugim mužem u njihovom jednosobnom stanu.[1][2] U kućanstvu je bilo zlostavljanja, pa je 1950. godine sa 16 godina, napustio dom i počeo živjeti samostalno.[2]
Hujar je dobio svoj prvi fotoaparat 1947.[3] i 1953. godine upisuje Srednju školu za umjetnost i dizajn gdje je iskazao interes da bude fotograf. Susreo se s ohrabrujućom učiteljicom, pjesnikinjom Daisy Aldan (1923. – 2001.) i slijedeći njezin savjet postao je pripravnik za komercijalnu fotografiju.Ref? Osim nastave fotografije tijekom srednje škole, Hujarovo fotografsko obrazovanje i tehničko majstorstvo je stekao u komercijalnim foto studijima, gdje je mogao koristiti tamnu komoru tijekom radnog vremena. Do 1957., kada je imao 23 godine, izrađivao je fotografije koje se danas smatraju muzejskom kvalitetom. Početkom 1967. bio je jedan od odabrane grupe mladih fotografa na majstorskom tečaju koji su vodili Richard Avedon i Marvin Israel, gdje je upoznao Alexeya Brodovitcha i Diane Arbus .[2]
Godine 1958. Hujar je pratio umjetnika Josepha Raffaela na Fulbright stipendiji u Italiju. Godine 1963. osigurao je vlastiti Fulbright i vratio se u Italiju s Paulom Thekom, s kojom je bio u vezi od 1959.,[4] gdje su istraživali i fotografirali Kapucinske katakombe u Palermu, slike mrtvih kasnije predstavljene u "Portretima u životu i smrti".
Godine 1964. Hujar se vraća u Ameriku i postaje glavni asistent u studiju komercijalnog fotografa Harolda Kriegera. Otprilike u to vrijeme upoznao je Andyja Warhola, pozirao za četiri od Warholova trominutna Screen Testsrada i bio uključen u filmsku kompilaciju The Thirteen Most Beautiful Boys koja je sastavljena iz Screen Tests radova.
Hujar je 1967. godine dao otkaz na poslu u komercijalnoj fotografiji i uz veliku financijsku žrtvu počeo se prvenstveno baviti vlastitim umjetničkim radom koji je odražavao njegov homoseksualni milje. Bio je utjecajni umjetnik-aktivist gay liberation pokreta; 1969. godine, sa svojim ljubavnikom, političkim aktivistom Jim Fouratt, svjedočio je Stonewallskim nemirima u West Village. Na nagovor Fouratta dokumentirao je prvi gay marš oslobođenja (28. lipnja 1970.), te snimio sada već pomalo ironičnu fotografiju "Izađi!!" za Gay Liberation Front.[5] Nakon njihovog prekida krajem godine morao se preseliti u svoj studio (na 10 East 23rd St) do sredine 1972., au proljeće 1973. konačno se mogao preseliti u potkrovlje iznad Eden Theatre na #189 u 2. aveniji u East Selo. U kojem je ranije stanovala Jackie Curtis, Hujar je transformirao prostor na takav način, tako da ondje može živjeti i raditi do kraja života.
Krajem 1974. imao je izložbu u Foto galeriji na 492 Broome St, uz slike Christophera Makosa, gdje nije prodao nijedan svoj rad, ali je prema prijatelju dobio ugovor za knjigu s [ [Da Capo Press]]. Sljedećih mjeseci snimio je mnoge portrete kako bi ih uključio u knjigu. Osim svojih prijatelja poput Susan Sontag, Fran Lebowitz i Vince Aletti, portretirao je umjetnike poput John Waters, drag queen glumac Divine i pisac William Burroughs. U posljednjoj knjizi objavljenoj 1976. portreti su postavljeni pored odabira slika leševa u katakombama Palerma koje je snimio 1963. Susan Sontag (u to vrijeme u bolnici) napisala je uvod za niz od 41 slike. "Portreti u životu i smrti". Knjiga je naišla na mlak prijem, a tek je kasnije postala klasik američke fotografije (reizdana je 2024.).
Početkom 1981. Hujar je upoznao mladog umjetnika Davida Wojnarowicza, a nakon kratkog razdoblja Hujarovog ljubavnika, Wojnarowicz je postao štićenik povezan s Hujarom do kraja života fotografa. Hujar je ostao ključan u svim fazama Wojnarowiczevog nastajanja kao važnog mladog umjetnika.[6]
Još jedan umjetnik blisko povezan s Hujarom je Robert Mapplethorpe. Oba su umjetnika bili bijelci homoseksualci koji su se isticali u portretnoj fotografiji i koji su radili besramno homoerotske radove koji su hodali linijom između pornografije i likovne umjetnosti, ali su bili strukturalne suprotnosti. Ako je Mapplethorpe svoje subjekte sveo na apstraktne forme, njegova lica dadilja na maske, svoje gole modele na skulpture, onda je Hujar naglašavao idiosinkrazije svojih dadilja, njihove neumanjive kvalitete, njihov ljudski osjećaj umjesto njihove mesnate geometrije.[7] "Orgasmic Man", jedno od Hujarovih nezaboravnijih djela, također je ključna razlika između njegova rada i Mapplethorpeova; niti jednom, na svim Mapplethorpeovim izdanim fotografijama, nije pokazao orgazam ili ejakulaciju niti je prikazao popratne izraze lica.
Hujar had a wide array of subjects in his photography, including cityscapes and urban still lifes, animals, nudes, abandoned buildings, and European ruins. His photography, which was mostly in black and white, has been described as conveying an intimacy, suggestive of both love and loss.[8] One aspect of this intimate quality was Hujar's ability to connect with his sitters. One of his models was quoted after an unsuccessful session as saying:
"We couldn't ‘reveal.’ As an actor you have to reveal. And Hujar's big thing was that you had to reveal. I know that now, but I didn't know it at the time. In other words, blistering, blazing honesty directed towards the lens. No pissing about. No posing. No putting anything on. No camping around. Just flat, real who-you-are...You must strip down all the nonsense until you get to the bone. That's what Peter wanted and that was his great, great talent and skill."[5]
Hujar's portraits, the subject of the first half of the one book he published while he was alive, are simple; he almost never used props and the focus of his work was on the sitter as opposed to the backdrop of the shot. Usually, his subjects either were sitting or posing in a recumbent way.[9]
Hujar je imao široku lepezu tema u svojoj fotografiji, uključujući gradske pejzaže i urbane mrtve prirode, životinje, aktove, napuštene zgrade i europske ruševine. Njegove fotografije, koje su većinom bile crno-bijele, opisane su kao odašilje intimnosti, koja sugerira i ljubav i gubitak.[10] Jedan aspekt ove intimne kvalitete bila je Hujarova sposobnost da se poveže sa svojim dadiljama. Nakon neuspješne sesije citiran je jedan od njegovih modela koji je rekao:
"Nismo mogli 'otkriti'. Kao glumac morate otkriti. A Hujarova velika stvar je bila to što ste morali otkriti. Znam to sada, ali nisam znao u to vrijeme. Drugim riječima, žuljeviti, Blještava iskrenost usmjerena prema objektivu. Nema postavljanja bilo čega na sebe kost. To je ono što je Peter želio i to je bio njegov veliki, veliki talent i vještina."[5]
Hujarovi portreti, tema prve polovice jedne knjige koju je objavio za života, jednostavni su; gotovo nikad nije koristio rekvizite i fokus njegovog rada bio je na gledatelju, a ne na pozadini kadra. Obično su njegovi subjekti ili sjedili ili pozirali u ležećem položaju.[11]
U siječnju 1987. Hujaru je dijagnosticiran AIDS. Umro je 10 mjeseci kasnije, u dobi od 53 godine, 25. studenog u Cabrini Medical Center u New Yorku.[12] Njegov sprovod održan je u crkvi sv. Josipa u Greenwich Villageu, a pokopan je u Groblje Gate of Heaven u Valhalli, New York.[13]
Hujar je svoje imanje ostavio oporukom svom dugogodišnjem prijatelju Stephen Koch, koji njime upravlja od tada (danas kao Arhiv Petera Hujara).[14] Prva retrospektiva Hujarovog rada u suradnji s imanjem prikazan je dvije godine nakon njegove smrti u Grey Art Gallery & Study Center Sveučilišta New York. Uslijedila je opsežnija izložba 1994. koju su zajedničkim snagama priredili Stedelijk Museum Amsterdam (Nizozemska) i Fotomuseum Winterthur u Švicarskoj. Godine 2013. Morgan Library & Museum u New Yorku nabavio je stotinjak ispisa i cjelokupnu njegovu pisanu ostavštinu i sve listove s kontaktima iz arhive Petera Hujara. Suradnja između Knjižnice Morgan i španjolske Zaklade Mapfre omogućila je veliku putujuću retrospektivnu izložbu koju je pratila opsežna monografija objavljena u suradnji s Aperture 2017. godine.
- Petar Hujar. Portreti u životu i smrti. New York: Da Capo, 1976, ISBN 0-306-70755-1, ISBN 0-306-80038-1. Uvod Susan Sontag.[15]
- Ponovno izdanje: New York: W. W. Norton / Liveright, 2024., ISBN 978-1-324-09217-9. Predgovor Benjamina Mosera.
- Peter Weiermair (ur.). Petar Hujar. Innsbruck, Austrija: Allerheiligenpresse, 1981. Doprinosi Jean-Christophe Ammann i Dieter Hall.
- Petar Hujar. New York: Grey Art Gallery & Study Center, Sveučilište New York, 1990., ISBN 0-934349-07-X. Tekstovi Stephena Kocha i Thomasa Sokolowskog, intervjui Fran Lebowitz i Vince Aletti.
- Urs Stahel, Hripsimé Visser (ur.). Petar Hujar: Retrospektiva. Zurich, Švicarska: Scalo, 1994., ISBN 1-881616-35-5. Predgovor Urs Stahel, tekstovi Hripsimé Visser, Max Kozloff i Stephen Koch; uspomene autora Jean-Christophe Amann, Nan Goldin, Marvin Heiferman, John Heys, Fran Lebowitz a. o.
- Klaus Kertess. Petar Hujar: Životinje i aktovi. Santa Fe, Novi Meksiko: Twin Palms, 2002., ISBN 0-944092-95-0.
- Petar Hujar: Izgubljena špica. New York: Galerija Pace/MacGill; Göttingen: Steidl, 2016., ISBN 978-3-95829-106-5. Tekst Vince Aletti.
- Petar Hujar – Brzina života. Madrid: Fundación Mapfre; New York: Aperture, 2017., ISBN 978-1-59711-414-1; izvorno španjolsko izdanje: A la velocidad de la vida, ISBN 978-84-9844-608-1; meko izdanje na francuskom, 2019., ISBN 978-2-915704-89-1. Doprinosi Philip Gefter, Joel Smith, Steve Turtell i Martha Scott Burton.
- Moyra Davey, Peter Hujar – The Shabbiness of Beauty. London: Mack, 2021., ISBN 978-1-913620-20-2.[16]
- Linda Rosencrantz. Dan Petra Hujara, Čarobni sat, 2022., ISBN 978-1-63944-267-6. Transkripcija Hujarove kronike od 19. prosinca 1974. kako ga je on ispričao, a zabilježio Rosencrantz. Uvod Stephena Kocha.
- Steve Lawrence s Peterom Hujarom i Andrewom Ullrickom (ur.). Novine. Primary Information, 2023, ISBN 978-1-7377979-4-4. Faksimil svih 14 brojeva od 1969. do 1971. u jednoj knjizi.
- Peter Hujar: Rialto, Rodovid Press 2024, ISBN 978-617-7482-65-8.
- Gary Schneider. Peter Hujar iza kamere i u mračnoj sobi. BookCrave (Artbook D.A.P.), 2024., ISBN 979-8-21837146-3.
- Petar Hujar. Portreti u životu i smrti. New York: Da Capo, 1976, ISBN 0-306-70755-1, ISBN 0-306-80038-1. Uvod Susan Sontag.[17]
- Ponovno izdanje: New York: W. W. Norton / Liveright, 2024., ISBN 978-1-324-09217-9. Predgovor Benjamina Mosera.
- Peter Weiermair (ur.). Petar Hujar. Innsbruck, Austrija: Allerheiligenpresse, 1981. Doprinosi Jean-Christophe Ammann i Dieter Hall.
- Petar Hujar. New York: Grey Art Gallery & Study Center, Sveučilište New York, 1990., ISBN 0-934349-07-X. Tekstovi Stephena Kocha i Thomasa Sokolowskog, intervjui Fran Lebowitz i Vince Aletti.
- Urs Stahel, Hripsimé Visser (ur.). Petar Hujar: Retrospektiva. Zurich, Švicarska: Scalo, 1994., ISBN 1-881616-35-5. Predgovor Urs Stahel, tekstovi Hripsimé Visser, Max Kozloff i Stephen Koch; uspomene autora Jean-Christophe Amann, Nan Goldin, Marvin Heiferman, John Heys, Fran Lebowitz a. o.
- Klaus Kertess. Petar Hujar: Životinje i aktovi. Santa Fe, Novi Meksiko: Twin Palms, 2002., ISBN 0-944092-95-0.
- Petar Hujar: Izgubljena špica. New York: Galerija Pace/MacGill; Göttingen: Steidl, 2016., ISBN 978-3-95829-106-5. Tekst Vince Aletti.
- Petar Hujar – Brzina života. Madrid: Fundación Mapfre; New York: Aperture, 2017., ISBN 978-1-59711-414-1; izvorno španjolsko izdanje: A la velocidad de la vida, ISBN 978-84-9844-608-1; meko izdanje na francuskom, 2019., ISBN 978-2-915704-89-1. Doprinosi Philip Gefter, Joel Smith, Steve Turtell i Martha Scott Burton.
- Moyra Davey, Peter Hujar – The Shabbiness of Beauty. London: Mack, 2021., ISBN 978-1-913620-20-2.[18]
- Linda Rosencrantz. Dan Petra Hujara, Čarobni sat, 2022., ISBN 978-1-63944-267-6. Transkripcija Hujarove kronike od 19. prosinca 1974. kako ga je on ispričao, a zabilježio Rosencrantz. Uvod Stephena Kocha.
- Steve Lawrence s Peterom Hujarom i Andrewom Ullrickom (ur.). Novine. Primary Information, 2023, ISBN 978-1-7377979-4-4. Faksimil svih 14 brojeva od 1969. do 1971. u jednoj knjizi.
- Peter Hujar: Rialto, Rodovid Press 2024, ISBN 978-617-7482-65-8.
- Gary Schneider. Peter Hujar iza kamere i u mračnoj sobi. BookCrave (Artbook D.A.P.), 2024., ISBN 979-8-21837146-3.
Ovaj popis slijedi opsežnu kompilaciju izložbi Hujarovog rada do 2017. koju je dao Joel Smith u Mapfre/Aperture monografiji Speed of Life. Ovdje su navedene sve samostalne izložbe tijekom njegova života, dok je većina grupnih izostavljena.< ref name="MapfreExhib">Joel Smith s Marthom Scott Burton (2017), Peter Hujar: Brzina života, Madrid i New York: Fundación Mapfre i Aperture, pp. 239–241</ref>
- 1974: kao dio Recent Acquisitions, Floating Foundation of Photography, New York
- 1975: Portfolio Petera Hujara, Foto galerija, New York (uz Christopher Makos: Slike iz kofera)
- 1977: Centar za fotografiju Catskill, Woodstock, New York
- 1978: Peter Hujar: Fotografije, Port Washington Javna knjižnica, New York
- 1979: Peter Hujar: Recent Photographs, Galerija Marcuse Pfeifer, New York
- 1980: La Remise du Parc, Pariz, Franc
- 1980: Tiroler Landesmuseen, Innsbruck
- 1981.: Peter Hujar: Recent Photographs, Robert Samuel Gallery, New York
- 1982: Larry Clark / Peter Hujar, Frankfurter Kunstverein, Njemačka (katalog), prošireno na
- Peter Hujar / Larry Clark / Robert Mapplethorpe, Kunsthalle Basel, Basel, Švicarska
- 1982: Galerie Jurka, Amsterdam, Nizozemska[19]
- 1982: Galerie Nagel, Berlin, Njemačka[19]
- 1983: Forum Stadtpark, Graz, i Modern Art Galerie, Beč, Austrija
- 1986.: Peter Hujar: Najnovije fotografije, Galerija Gracie Mansion, New York
.jpeg)
Nakon njegove smrti nekoliko komercijalnih galerija prikazalo je njegov rad na (samostalnim) izložbama, poput Jamesa Danzigera (1991., 1992., 1998.), Paula Cooper (1993., 2002.), Wessel i O'Connor (1998.) , svi smješteni u New Yorku, Stephen Daiter u Chicagu, Yezerski u Bostonu i Berinson u Berlinu (sve tri 1999.), Rodolphe Janssen u Bruxellesu (1996.), Renée Ziegler (1990.) i Mai 36 (2002., 2010.) u Zürichu te Maureen Paley i Marietta Neuss u Londonu (obje 2008.). Usko surađuju s Peter Hujar Archiveom od 2000-ih i redovito organiziraju izložbe Hujarovog rada su Matthew Marks (prvi put 2000.) i Pace/MacGill (od 2013.) u New York, Fraenkel Gallery u San Franciscu (od 2002.) i Maureen Paley u Londonu (od 2008.). Ovdje su navedene samo galerijske izložbe koje su bile popraćene katalogom, uz sve samostalne izložbe u javnim ustanovama.[21]
- 1989: Grey Art Gallery & Study Center, New York, i
- Galerija likovnih umjetnosti, Sveučilište British Columbia, Vancouver, Kanada
- 1994: Peter Hujar: Retrospective, Stedelijk Museum Amsterdam, Nizozemska, i
- Fotomuseum Winterthur, Švicarska
- 1995. godine kao Petar Hujar. Čar u životu i smrti, Kunstmuseum Wolfsburg, Njemačka[22]
- 1996: Peter Hujar: Das photographische Werk, DAAD-Galerie, Berlin, Njemačka (bez kataloga)
- 1999: Peter Hujar: Intimate Survey, Galerija Stephen Daiter, Chicago, Illinois
- 2005: Peter Hujar – Noć, Galerija Matthew Marks, New York i
- Galerija Fraenkel, San Francisco
- Galerija Howard Yezerski, Boston
- Scalo Galerie, Zurich, Švicarska
- 2005: P.S.1 Contemporary Art Center, Long Island, New York[23]
- 2007: Institut za suvremenu umjetnost, London[24][25]
- 2008: Paul P. / When Ghost Meets Ghost / Peter Hujar, Galerija Maureen Paley, London, UK
- 2009: Peter Hujar: Fotografije 1956. – 1958. Matthew Marks Gallery, New York
- 2010: Peter Hujar: Thekov studio 1967, Alexander von Bonin, New York, i
- Mai 36 Galerie, Zurich, Švicarska
- Galerija Maureen Paley, London
- 2014.: Peter Hujar: Ljubav i požuda, Galerija Fraenkel, San Francisco, Kalifornija
- 2017–2019: Peter Hujar: Speed of Life, Mapfre, Barcelona, Španjolska;[26] putovao u
- Fotomuseum Den Hague, Nizozemska[27]
- Morgan Library & Museum, New York[28]
- Berkeley Art Museum and Pacific Film Archive, Kalifornija[29]
- Wexner Center for the Arts, Columbus, Ohio[30]
- Galerie nationale du Jeu de Paume, Pariz, Francuska[31][32]
- 2020: Moyra Davey, Peter Hujar, Galerie Buchholz, Berlin [33]
- 2022.: „Peter Hujar kustos Elton John, Galerija Fraenkel, San Francisco
- 2023: Peter Hujar: Performans i portret, Art Institute of Chicago, Illinois
- 2024: Peter Hujar: Rialto, Ukrajinski muzej, New York[34]
- 2024: Peter Hujar: Portreti u životu i smrti, Istituto Santa Maria della Pietà, Venecija, Italija, th occasion od 60. Venecijanski bijenale[35]
Hujarovo djelo se čuva u sljedećim zbirkama (a. o.):
SAD
- New York
- Art Institute of Chicago, Illinois[39]
- Carnegie Museum of Art, blizu Pittsburgha, Pennsylvania[40]
- Dallas Museum of Art, Dallas, Texas
- Fogg Museum, Sveučilište Harvard, Cambridge, Massachusetts[41]
- J. Paul Getty Museum, Los Angeles, Kalifornija[42]
- Muzej lijepih umjetnosti, Boston, Massachusetts
- Muzej lijepih umjetnosti, Houston, Teksas
- Nelson-Atkins Museum of Art, Kansas City, Missouri[43]
- Saint Louis Art Museum, Missouri[44]
- Muzej moderne umjetnosti San Francisco, Kalifornija[45]
- Walker Art Center, Minneapolis, Minnesota[46]
- Umjetnička galerija Sveučilišta Yale, New Haven, Connecticut[47]
Velika Britanija i Europa
- Folkwang Museum Essen, Njemačka
- Fotomuseum Winterthur, Zurich, Švicarska
- Galerija moderne umjetnosti, Glasgow, Škotska
- Stedelijk Museum Amsterdam, Amsterdam, Nizozemska[48]
- Tate Modern, London, UK: 10 ispisa (od svibnja 2021.)[49]
- ↑ Šablon:Cit knjiga
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Carr, Cynthia (2012). Vatra u trbuhu: Život i vrijeme Davida Wojnarowicza. New York: Bloomsbury. ISBN 978-1-59691-533-6.
- ↑ „Peter Hujar” (press release). Maureen Paley. Arhivirano iz originala na datum 4. studenoga 2014. Pristupljeno 4 studeni 2014.
- ↑ .com/artists/266-paul-thek/ „Paul Thek” (en). The Mayor Gallery. Pristupljeno 2024-10-14.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 Adams. Kritika. DOI:10.13110 /kritika.63.4.0319. ISSN 0011-1589.
- ↑ Carr, Cynthia (2012). Fire in the Belly: The Life and Times of David Wojnarowicz. Novo York: Bloomsbury. str. 182. ISBN 978-1-59691-533-6.
- ↑ Adams, Harrison. Fotografija u prvom licu: Robert Mapplethorpe, Peter Hujar, Nan Goldin i Sally Mann (Disertacija). Sveučilište Yale, 2018.
- ↑ Jones, Louis B. "His Queer Shoulder". The Threepenny Review, vol. 145, 2016, pp. 6–9. Accessed 15 May 2022.
- ↑ Hujar, Peter; Sontag, Susan (1976). Portraits in Life and Death. Da Capo Press. OCLC 1074015771.
- ↑ Jones, Louis B. "Njegovo čudno rame". The Threepenny Review, sv. 145, 2016, str. 6–9. Pristupljeno 15. svibnja 2022.
- ↑ Šablon:Citirajte knjigu
- ↑ „Peter Hujar umro u 53. godini; Izrađeni fotoportreti”. The New York Times. 28. studenog 1987..
- ↑ Carr, Cynthia (2012). Fire in the Belly: The Life and Times of David Wojnarowicz. New York: Bloomsbury. ISBN 978-1-59691-533-6.
- ↑ Greška u referenci: Nevaljana oznaka
<ref>; nije zadan tekst za reference po imenuschjeldahl - ↑ Portraits in Life and Death digitalizirano na Archive.org, ali nije za posuđivanje. Preuzeto 9. listopada 2024.
- ↑ de Uvodni tekst Moyre Davey na web stranici Galerije Buchholz, i svi izloženi radovi, uključujući neke fotografije u boji Paula Theka od Hujar. Preuzeto 10. listopada 2024.
- ↑ Portraits in Life and Death digitalizirano na Archive.org, ali nije za posuđivanje. Preuzeto 9. listopada 2024.
- ↑ de Uvodni tekst Moyre Davey na web stranici Galerije Buchholz, i svi izloženi radovi, uključujući neke fotografije u boji Paula Theka od Hujar. Preuzeto 10. listopada 2024.
- ↑ 19,0 19,1 Prema popisu koji je sastavila Galerija Fraenkel i koji je dostavljen kao Hujar_CV_2024-6.pdf Pdf. Preuzeto 9. listopada 2024.
- ↑ -2024 „Biennale Arte 2024 | Kolateralni događaji Biennale Arte 2024” (en). La Biennale di Venezia. 2023-11-09. Pristupljeno 2024-12-01.
- ↑ Greška u referenci: Nevaljana oznaka
<ref>; nije zadan tekst za reference po imenuMapfreExhib - ↑ -fotografien-von-1963-1985/ Peter Hujar: Eine Anmut von Leben und Tod. Fotografien von 1963–1985. 18. 2. – 23. 4. 1995 na web stranici muzeja. Preuzeto 9. listopada 2024.
- ↑ [https:// www.moma.org/calendar/exhibitions/4841 „Peter Hujar”]. Muzej moderne umjetnosti. Pristupljeno 2021-05-29.
- ↑ Pitman, Joanna. „Peter Hujar's Love for the Lonely”. The Times. ISSN 0140-0460. Pristupljeno 2021-05-29.
- ↑ „Petar Hujar”. Institut za suvremenu umjetnost. Pristupljeno 2021-05-29.
- ↑ „Peter Hujar photography izložba”. Fundación MAPFRE. Pristupljeno 2021-05-29.
- ↑ „Peter Hujar”. 8. svibnja 2017. Pristupljeno 2021-05-29.
- ↑ Greška u referenci: Nevaljana oznaka
<ref>; nije zadan tekst za reference po imenunytimes-cotter - ↑ org/program/peter-hujar-speed-life „Peter Hujar: Brzina života”. bampfa.org. Pristupljeno 2021-05-29.
- ↑ org/exhibitions/peter-hujar-speed-life „Peter Hujar: Brzina života”. Wexner Center for the Arts. Pristupljeno 2021-05-29.
- ↑ .theguardian.com/culture/2019/dec/16/top-10-photography-shows-of-2019 „10 najboljih fotografskih izložbi 2019.”. The Guardian. 16 prosinac 2019. Pristupljeno 2021-05-29.
- ↑ Manning, Emily. „Unutar prve velike retrospektive Evocative Petera Hujara Portreti”. i-D/Vice. Pristupljeno 2021-05-29.[mrtav link]
- ↑ -2020#?_ec=text||de Uvodni tekst Moyre Davey na web stranici Galerije, prikazi instalacija i svi radovi prikazano, uključujući neke Hujarove fotografije u boji Paula Theka. Preuzeto 10. listopada 2024.
- ↑ Silver, Hannah (2024-05-25). „Snimak boemskog središta: Rane fotografije Petera Hujara izložene u New Yorku” (Features). Pristupljeno 2024-09-30.
- ↑ „Peter Hujar: Portreti u životu i smrti – popratni događaj 60. međunarodne umjetničke izložbe – La Biennale di Venezia (Istituto Santa Maria della Pietà, Calle della Pietà, Castello 3703)” (Priopćenje za tisak).
- ↑ „Peter Hujar: Brzina života”. Morganova knjižnica i muzej. 11. siječnja, 2017.
- ↑ „Peter Hujar | MoMA”. Muzej moderne umjetnosti.
- ↑ „Peter Hujar”. Whitney.org.
- ↑ „Peter Hujar”. The Art Institute of Chicago.
- ↑ „CMOA Zbirka”. Collection.cmoa.org.
- ↑ „Harvard Art Museums”. Harvardartmuseums. org.
- ↑ „Peter Hujar (Amerikanac, 1934. - 1987.) (Muzej Getty)”.
- ↑ „Djela – Peter Hujar – Umjetnici/tvorci – Muzej Nelson-Atkins Art”. Art.nelson-atkins.org.
- ↑ „Candy Darling on Her Deathbed”. SLAM. org.
- ↑ „Peter Hujar”. SFMOMA.org.
- ↑ „Peter Hujar”. Walkerart.org.
- ↑ „Bez naslova | Umjetnička galerija Sveučilišta Yale”. Artgallery.yale.edu.
- ↑ „Peter Hujar”.
- ↑ [https: //www.tate.org.uk/art/artists/peter-hujar-11340 „Peter Hujar 1934–1987”]. Tate. Pristupljeno 2021-05-30.
