Američki dolar

Za druge istoimene valute, vidite članak Dolar.

Novčanice

Američki dolar (The United States Dollar) je zvanična valuta Sjedinjenih Američkih Država (u daljem tekstu Sjedinjene Države ili U.S.). Takođe je rasprostranjen kao rezervna valuta u nekim drugim zemljama u svijetu. Trenutno izdavanje dolara kontrolišu Federalne Rezerve (Federal Reserve Banking system). Simbol koji je najčešće u upotrebi za američki dolar je znak dolara ($). ISO 4217 kod za američki dolar je USD; američki dolar je takođe označen kao US $ od strane Međunarodnog monetarnog fonda. U 1995. godini preko 380 milijardi dolara u američkoj valuti je u upotrebi, od toga dvije trećine van Sjedinjenih Država. A od aprila 2004. godine gotovo 700 milijardi dolara je u opticaju i to još uvijek dvije trećine van Amerike.

Sjedinjene Države su jedna od nekoliko zemalja koje koriste naziv dolar za svoju valutu. Nekoliko zemalja koriste američki dolar kao svoju zvaničnu valutu, a u mnogima se dolar upotrebljava kao dozvoljeno sredstvo plaćanja. Amerikanci često koriste i riječ bak (buck) za dolar. Ovaj termin je nastao prilikom trgovine kožama u kolonijalno doba. Grand (u prevodu veliki, najvažniji), nekada u obliku skraćenice g, je uobičajeni izraz za iznos od 1000 od više valuta u svijetu, pa tako i za američki dolar.

Podjela

Američki Dolar se sastoji od 100 centi (cents, simbol-¢). Američki Dolar se dalje dijeli na:

Kovanice (coins):

• nikl (nickle) = 5 centi,
• daim (dime) = 10 centi,
• kvoter (quater, tj. četvrt dolara) = 25 centa,
• dolar kovanica (dollar coin) = 1 dollar

Novčanice (bills):

• 1 dolar
• 2 dolara (vrlo rijedak ali još uvijek u opticaju)
• 5 dolara
• 10 dolara
• 20 dolara
• 50 dolara
• 100 dolara

Ostale podjele dolara su na 1000 mila (milles); a pored toga postojao je naziv orao (eagle) za novčanicu od deset dolara. Međutim samo su centi u svakodnevnoj upotrebi kao dijelovi dolara; «dime» se odnose na novčić iste denominacije (10 centi), a «orao» i «mila» su nepoznati većini Amerikanaca; mada se mile ponekad spominju prilikom obračunavanja poreza. Kod novca koji je trenutno u opticaju, denominacije vrijednosti jednog dolara ili manje se emituju kao U.S. novčići (U.S. coins), dok se denominacije jednake ili vece vrijednosti od jednog dolara emituju kao novčanice Federalnih rezervi (Federal Reserve notes). (I novčić i novčanica od jednog dolara su danas u opticaju, ali se nešto više koristi novčanica.) U prošlosti papirne novčanice su povremeno izdavane i za vrijednosti manje od dolara (frakciona valuta– fractional currency, dok su zlatni novčići znali biti upotrebljavani i za vrijednosti od 20 dolara. U.S. novčići su proizvedeni od strane Kovnice Sjedinjenih Drzava (U.S. Mint). U.S. novčanice se printaju Birou za graviranje i printanje (Bureau of Engraving and Printing) za Federalne rezerve, jos od 1914. godine. U početku su to bile novčanice velikih dimenzija. Od 1928. počeli su ih printati kao novčanice malih dimenzija iz razloga koje ćemo navesti nešto kasnije.

Novčanice vrijednosti preko 100$ su se prestale printati od 1946. godine, a zvanično su povučene iz opticaja 1969. godine. One su uglavnom bile korištene ili u međubankarskim transakcijama ili od strane organizovanog kriminala. I posljednja njihova upotreba je zaustavljena naredbom Predsjednika Ričarda Niksona (Richard Nixon) godine 1969. Sa prednostima koje pruža elektronsko bankarstvo prestale su biti neophodne. Novčanice u vrijednosti od 500$, 1000$ , 5000$, 10000$ i 100000 $ su sve bile proizvedene u jedno vrijeme.

U.S. novčići ili kovanice

U normalnoj upotrebi su novčići denominacije 1¢ (penny), 5¢ (nickel), 10¢ (dime), 25¢ (quarter), 50¢ (pola dolara, rjeđe se koristi), i $1 (rjeđe se koristi). Novčanice su denominacije $1, $2 (rjeđe se koristi), $5, $10, $20, $50, i $100. Dolarski novčići nikada nisu bili naročito popularni u Sjedinjenim Državama. Srebrni dolar se koristio od 1794. pa sve do 1935. godine uz par kraćih perioda nekorištenja; niklo-bakarni dolar iste veličine kao prethodni kovan je u periodu 1971-1978. Dolarski novčić Entoni Suzan (Susan B. Anthony) je predstavljen u 1979. godini. Pokazao se kao nepopularan jer je često bio brkan sa novčićem od 25¢, zbog približne veličine, izglodane ivice i slične boje. Kovanje ovog novčića je brzo obustavljeno, ali je, kao i svi prethodni U.S. novčići, ostao u upotrebi kao zakonsko sredstvo plaćanja. U 2000. godini novi novčić od $1 sa likom Sacagawea je predstavljen, i na ovom novčiću su ispravljene neke od grešaka Entonijinih dolara, pa su tako novčići dobili glatke ivice i zlatnu boju. Kako god ni ovaj novčić nije uspio dostići popularnost novčanice od $1 i rijetko se koristi. Bacimo li pogled u prošlost, vidjećemo da su Sjedinjene Države kovale i novčiće drugih denominacija od 1793. godine. 0,5¢, 2¢, 3¢, 20¢, zatim $2.50, $3.00, $5.00, $10.00, i $20.00. Tehnički ovi novčići se još uvijek mogu koristiti kao legalno sredstvo plaćanja u nominalnom iznosu (iznosu koji je naznačen na samom novčiću), ali oni ipak vrijede mnogo više onima koji se bave numizmatikom (sakupljanjem novčića).

Mane U.S. novčića

Za razliku od većine valuta vrijednost na U.S. novčićima nije ispisana brojem. Umjesto toga vrijednost je napisana engleskim riječima, što predstavlja potencijalni problem za strane posjetioce koji lošije govore engleski. Pored toga ovi natpisi ne slijede pravilno obrazac opisa vrijednosti u centima. Poslije «jednog centa» i «pet centi» dolazi «jedan dajm» (vrijedi 10 centi), «četvrt dolara» (25 centi), i «pola dolara» (neuobičajeno ali se javlja, vrijedi 50 centi). Ovo sve zahtijeva poznavanje ovih pojmova. Posjetioci generalno moraju naučiti i kolokvijalne nazive penija, niklenog (novčića od 5 centi) i četvrtine. Iz istorijskih razloga, veličina ovih novčića ne raste u skladu s porastom njihove vrijednosti. I jedan cent (peni), i pet centi (nickel), su veći od novčića od deset centi (dajm), a novčić od pola dolara je veći od trenutnih novčića vrijednosti jednog dolara (onih sa likom Entoni Suzan i likom Sacagawea).

Historija

Dolar je jednoglasno izabran za valutu Sjedinjenih Država 6. jula 1785. godine. Ovo je bilo prvi put da je nacija prihvatila decimalni sistem valute. Do 1974. godine vrijednost U.S. dolara je povezivana sa zlatom, srebrom, ili kombinacijom ovo dvoje. Od 1792. do 1873. U.S. dolar je bio slobodno vezan za oboje i zlato i srebro, i to u odnosu ovo dvoje od 15:1, u sistemu poznatijem kao bimetalizam. Kroz više zakonskih izmjena od 1873. do 1900. srebro je gubilo na značaju, sve dok 1900. godine kada je formalno usvojen zlatni standard. Zlatni standard, uz par izmjena, opstao je do 1971. godine.

Bimetalizam

Zakon Sjedinjenih Država o kovanju novca iz 1792. godine uspostavio je Kovnicu Sjedinjenih Država i postavio sljedeću definiciju dolara (slijedi približan prijevod). Dolari ili jedinice – svaki pojedinačno će da budu vrijednosti Španskog dolara, i sadržavaće 24,06 grama čistog, ili 26,96 grama standardnog srebra.

Takođe je određen kurs po kojem će se razmjenjivati čisto srebro i čisto zlato i on je iznosio 15:1. Prema tome vrijednost dolara je bila definisana kao količina od 24,06 grama čistog srebra, ili 1,6 grama čistog zlata i sam novac je mogao biti razmijenjen u kovnici ili za srebro, ili za zlato, i to u odnosu od 15:1. Ovaj standard, poznatiji kao bimetalizam, bio je na snazi kroz veći dio 19-tog stoljeća.

U 1834. godini usljed pada vrijednosti srebra odnos od 15:1 je promijenjen na odnos 16:1. Ovo je dovelo do toga da je novi U.S. dolar imao podlogu od 1,5 grama zlata, dok je prethodni kurs iznosio 1,6 grama za dolaz. Ova promjena vrijednosti je izazvala devalvaciju dolara, prvu u istoriji, i smanjila je njegovu vrijednost podloge u zlatu za oko 6%.

Otkriće velikih nalazišta rude srebra u Zapadnim U.S. krajem 19. vijeka, izazvalo je političke kontroverze. S jedne strane su stajali interesi zemljoradnika čije stavove je zastupala U.S. Greenback Party (Partija Zelene pozadine – doslovno prevedeno). Oni su se zalagali za zadržavanje bimetalizma, uz inflaciju, što bi olakšalo vraćanje dugova zemljoradnicima. Na drugoj strani bili su bankarski i komercijalni interesi iz istočnih dijelova U.S. koji su se zalagali za jaki novac i prelazak na zlatni standard. Ova debata podijelila je Demokratsku Stranku u 1896. Dovela je i do čuvenog «prelaz na zlato» govor koji je održao William Jennings Bryan i koji je, moguće, inspirisao mnoge dijelove Čarobnjaka iz Oza.

1878. godine donesen je Bland-Allison zakon da obezbijedi slobodno kovanje srebra. Ovaj zakon zahtijevao je od vlade da mjesečno obezbijedi srebrnih poluga u vrijednosti između 2 i 4 miliona dolara, po tržišnim cijenama, i da od tog srebra iskuje srebrne dolare. Ovo je, ustvari, bio poticaj za politički uticajne proizvođače srebra.

Zlatni standard

Bimetalizam, kao standard, postojao je do 14. marta 1900. godine, kada je donesen Zakon o zlatnom standardu koji je određivao da će dolarska vrijednost iznositi 1,67 grama zlata, i da će to biti standardna jedinica vrijednosti, a da će sve novčanice ili novčići izdavani od strane Sjedinjenih Država održavati vrijednost ovog tečaja.

Ovo je uvelo Sjedinjene Države u doba zlatnog standarda, napravilo zlato jedinim legalnim sredstvom obračuna vrijednosti novca i postavilo vrijednost dolara na $20,67 za uncu zlata. Ovo je dalo mogućnost zamjene dolara u iznosu od $1,5 (otprilike) za jedan gram zlata – istu mogućnost zamjene koju je dolar imao i u bimetalizmu.

Za vrijeme perioda poznatog kao Velika depresija, predsjednik Franklin Delano Roosevelt promijenio je vrijednost dolara i tada se dolar mogao zamijeniti u iznosu od $1,125 za gram zlata. To je predstavljalo pad vrijednosti dolara, i on je, odlukom vlade, bio devalviran za gotovo 41%. 1928. dolarska novčanica je identifikovana kao «Novčanica Sjedinjenih Država» i na njoj je stajalo odštampano «Plaća se donosiocu po zahtjevu», što ne stoji na današnjim novčanicama.

Poslije Drugog svjetskog rata Bretton Woods ugovorom određeno je da će vrijednost svih ostalih valuta biti mjerena vrijednošću U.S. dolara, i tako su i ostale valute indirektno povezane sa zlatnim standardom. Pokušaji američke vlade da održi oboje, utvrđenu vrijednost dolara prema zlatu, kao i razmjenjivost dolara s drugim valutama, stvorili su pritiske na trgovinu i ekonomiju. Do ranih šezdesetih pritisci su postajali sve veći, i sve je teže bilo održavati taj sistem.

U martu 1968. godine pokušaji da se održi propisana cijena zlata na slobodnom tržištu, napušteni su. Počeo je dvoredni sistem. U ovom sistemu sve transakcije zlata centralnih banaka bile su izolovane od slobodnih tržišnih cijena. Centralne banke mogle su trgovati međusobno zlatom po dotadašnjoj propisanoj cijeni, ali nisu smjele trgovati na slobodnom tržištu. Na slobodnom tržištu moglo se trgovati prema važećim realnim cijenama (cijenama koje su se određivale ponudom i potražnjom), i ne bi se intervenisalo protiv toga. Cijene na tržištu su odmah skočile na $1,383 za gram zlata (1,383 $/g). Cijene su se potkraj 1969. godine nakratko vratile na staro, da bi ubrzo nakon toga cijena zlata započela postojani rast. Ova cijena plafon je dostigla krajem 1972. godine (2,29 $/g). Do tog vremena pojavile su se i slobodne kursne liste po kojima se zlato razmjenjivalo i van slobodnog tržišta, što je de facto ukazivalo na prestanak važenja Bretton Woods ugovora. Dvoredni sistem je napušten u novembru 1973. godine. Do tada cijena zlata je narasla na (3,22 $/g).

U ranim sedamdesetim, inflacija izazvana rastućim cijenama uvoznih dobara, naročito nafte, i povećana budžetska potrošnja zbog vijetnamskog rata, a koja nije praćena odgovarajućim rezovima troškova u drugim oblastima, kombinovana sa trgovinskim deficitom, dovela je do toga da je dolar vrijedio manje nego zlato koje mu je služilo kao podloga.

U 1972. godini Sjedinjene Države su odredile vrijednost dolara od $1,22 po gramu zlata. Zato što su druge valute vrednovane preko U.S. dolara, ovo je stvorilo zabunu i neke poremećaje na tržištu valuta. Od 1975. godine Sjedinjene države su pustile da se vrijednost dolara odredi na slobodnom tržištu. S ovim potezom vrijednost dolara je po prvi put u historiji određivana slobodnim kursom.

Iznenadni skok cijene zlata, nakon što su centralne banke odustale od njegovog kontrolisanja, signalizirao je gubitak povjerenja u dolar. U odsustvu garantovane vrijednosti dolara u odnosu na zlato, investitori su odlučili pokloniti povjerenje zlatu. Posljedica toga je da je cijena zlata rasla s 1.125 $/g u 1969. godini na čak 29$/g u 1980. godini.

Grafikon kretanja vrijednosti dolara

Ubrzo nakon što je, u ranim sedamdesetim, cijena zlata počela sa svojim rastom, cijene drugih dobara kao što je nafta također su počele da rastu. Dok su cijene drugih dobara bile prilično nestalne i promjenjive, odnos između cijena nafte i zlata ostao je uglavnom sličan u devedesetim, kao što je to bio u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim.

Bojeći se pojave ekonomije bazirane na novčićima sa zlatnom podlogom i slobodnim određivanjem vrijednosti, odvojene od centralne banke, i sa nadolazećom prijetnjom kolapsa U.S. dolara vlada Sjedinjenih Država odobrila je nekoliko promjena u trgovini putem COMEX-a. Ove promjene rezultirale su naglim padom opadanja obima trgovine plemenitim metalima od 1980 naovamo.

U septembru 1987. godine, američki sekretar finansija u administraciji predsjednika Regana James Baker, načinio je prijedlog za MMF (Međunarodni monetarni fond) da se načini korpa roba (uključujući i zlato) koja će služiti kao referentno mjerilo prilikom određivanja vrijednosti svjetskih valuta. Međutim krah tržišta dionica u oktobru 1987. godine, praćen iranskim skandalom udaljio je administraciju od tih planova, i povoljan politički momenat je bio propušten. Maja 2004. godine aktiva rezervi Sjedinjenih Država iznosila je $11,045,000,000 u zlatu (koje je vrjednovano 1.36 $/g).

Dekretni novac*

(*Prijevod američke riječi fiat je naredba, dekret. «Fiat money» je riječ koja stoji u wikipediji na engleskom, i predstavlja novac za koji se ne garantuje određena isplatna vrijednost, kao što je to bilo ranije, već je taj novac određen kao sredstvo plaćanja dekretom države ili odgovarajuće državne institucije, ali država ne garantuje isplatu nominalne vrijednosti donosiocu. U ovom tekstu ćemo ga označavati kao dekretni novac.)

Danas je, kao i mnoge valute u svijetu, i dolar dekretni novac bez ikakve unutrašnje vrijednosti i bez odgovarajuće pozadine u zlatu ili košari roba odgovarajuće protivvrijednosti, ali ljudi su nagovoreni (ili im je određeno) da ga koriste.

Godine 1963. riječi «biće plaćeno donosiocu po zahtjevu» su povučene sa svih novoštampanih novčanica. Zatim je 1968. godine zamjena starih novčanica s tim natpisom za zlato ili srebro, zvanično okončana. Zakonom o kovanicama iz 1965. godine uklonjeno je svo srebro iz novčića od četvrt dolara i iz dajm-ova (novčića od 10 centi), koje su su bile do 90 %-tno od srebra. Ostala je zakonska odredba koja je dozvoljavala da novčići sadrže do 40% srebra, ali je kasnije i ova odredba povučena, i današnji novčići nemaju u sebi ni trun srebra.

Važno je napomenuti da su sve novčanice izdate od 1861. godine naovamo, priznate od vlade kao legalno sredstvo plaćanja u njihovoj nominalnoj vrijednosti, iako nisu zamjenjive za zlato ili srebro, jer je taj vid obaveze prestao važiti poslije 1968. godine. Neke od tih novčanica imaju veoma visoku vrijednost za numizmatičare. Jedini izuzetak od ovog pravila su novčanice od $10,000 isplative u zlatu, serija 1900, koje su nenamjerno puštene u promet zbog požara 1935. godine. Jedna kutija ovih novčanica je doslovno bačena kroz prozor. Za ovaj set novčanica se ne računa da je u prometu, i ustvari računa se kao ukradeno vlasništvo. Ipak čini se da vlada i nije previše zabrinuta zbog njih, pošto su sve novčanice te vrijednosti otkazane i prema tome van prometa. Njihova unutrašnja vrijednost je ništavna, a njihova kolekcionarska vrijednost iznosi, prema gruboj procjeni, oko $1,000.

Prema podacima Biroa za graviranje i printanje, od 31. jula 2000. godine $539,890,223,079 ukupno je bilo u svjetskoj cirkulaciji, od čega $364,724,397,100 vrijednosti u novčanicama od $100. Procjenjuje se da kada bi, računajući od septembra 2004. godine, sve zlato koje drže Sjedinjene Države (8 140 Mg – 8 140 tona) bilo ponovo upotrijebljeno kao podloga za izdate novčanice dolara ($733,170,953,704) zlato trebalo biti cijene od 90 $/g.

Zelembaći

Federalna vlada je za vrijema američkog građanskog rata počela s izdavanjem novčanica, čija su podloga bili španjolski dolari. Kako fotografska tehnika tog doba nije mogla raditi slike u boji, odlučeno je da pozadina dolarske novčanice bude u nekoj boji (samo ne crnoj). Izbor je pao na zelenu, pošto ona simbolizira stabilnost. Novčanice su postale poznate kao "greenbacks" (u prevodu nekih naših autora zelembaći, tako da i ovdje koristimo taj prevod) zbog boje pozadine, a s njima je započela tradicija da se američke novčanice štampaju sa zelenom podlogom. Za razliku od mnogih drugih valuta, američke novčanice uvijek se štampaju u istoj boji (crnoj sa zelenom pozadinom i zelenim prelivima preko crne), ne računajući jedva primjetne prelive drugih boja na novijim novčanicama od $20 i $50. Novčanice Federalnih rezervi su se štampale u istoj boji veći dio 20-tog vijeka, iako starije novčanice zvane srebrne imaju plave prelive naprijed, a «United States notes» (novčanice Sjedinjenih Država) crvene prelive naprijed.

Godine 1929. veličina novčanica je standardizovana (što je dovelo do 25%-tnog smanjenja njihove tadašnje veličine). Moderne U.S. novčanice, bez obzira na denominaciju, široke su 66.3 mm, duge 156 mm, a debljina im je 0.109 mm. Novčanica teži otprilike jedan gram, i troškovi njene proizvodnje su oko 4,2 centa po komadu.

Mikroprintanje, i sigurnosna nit uvedeni su u seriji 1991. Druga serija, započeta 1996. godine, uvela je sljedeće novine: veći portret, pomjeren iz centra, da bi se dobilo više mjesta za vodeni žig. Vodeni žig, smješten desno od portreta, prikazuje istu sliku kao i portret. Vidljiv je samo ako se zadrži pod svjetlom, i dugo je predstavljao jednu od glavnih zaštitnih mjera većine glavnih valuta. Sigurnosna nit daje crveni odsjaj pod ultraljubičastim svjetlom, i pozicionirana je drukčije na novčanicama različitih denominacija. Tinta koja mijenja boju ako se posmatra iz različitih uglova. Pojavljuje se na rednom broju u donjem desnom uglu prednje strane novčanice. Mikroprintanje na rednom broju u donjem lijevom uglu, kao i na kaputu Benjamina Franklina (Bendžamin Frenklin). Printanje koncentrisanim finim linijama u pozadini portreta i na zadnjem dijelu novčanice. Ovaj način printanja je veoma teško kopirati.

Novčanica od $50 iz juna 1997. sadrži veliki tamni broj sa svjetlijom pozadinom sa zadnje strane novčanice, tako da olakša ljudima da raspoznaju denominaciju. Novčanica od $20 iz 1998. sadržavala je nove mogućnosti za mašinsko registrovanje, što je trebalo olakšati registrovanje na skener uređajima. Sigurnosna nit svijetli zeleno pod svjetlošću i "USA TWENTY" kao i zastava su otprintane na niti, dok je broj 20 otprintan ispred polja sa zvijezdama na zastavi. Mikroprintanje je izvedeno na donjem lijevom uglu slike, kao i na donjem lijevom uglu prednjeg dijela novčanice. Kako je od 1998. godine novčanica od $20 bila najviše falsifikovana od svih novčanica, od 13. maja 2003. godine, Trezor je odlučio da će predstaviti nove boje na toj novčanici, što je bilo po prvi put da novčanice sadrže drugu boju, osim crne ili zelene, još od 1905. godine. Potez je bio više namijenjen suzbijanju falsifikovanja, nego tome da poveća vizuelnu razliku između novčanica različite denominacije. Glavne boje svih novčanica ipak su i dalje crna i zelena, a druge boje su prisutne samo kao sporedne i to na manje važnim elementima novčanice. Ovo predstavlja kontrast Euru i drugim valutama, čije se novčanice različitih denominacija upadljivo razlikuju.

Nove novčanice od $20 procirkulisale su 9. oktobra 2003. godine, a nove $50 novčanice 28. septembra 2004. godine. Nove $10 novčanice će biti predstavljene u 2005. godini, dok će one od $100 vjerovatno biti redizajnirane, samo datum za to još nije određen. Svaka će imati dodatne elemente drugih boja, s tim da će primarne ipak ostati zelena i crna. Trezor najavljuje da će osavremenjavati novčanice i njihov dizajn svakih 7-10 godina, da bi se efikasnije suprotstavili falsifikatorskim pokušajima.

Neke od zaštitnih tehnika koje se upotrebljavaju danas su plave i crvene zaštitne niti (pogledajte dolar izbliza), broj u donjem desnom uglu mijenja boju iz zelene u zlatnu ako se posmatra pod drugim uglom, i postojeći vodeni žig kojim je napisano US # (ovo # predstavlja bilo koji broj), a mnoge novčanice sadrže sliku, rađenu vodenim žigom, koja predstavlja neku historijsku ličnost. «Stabilnost ekonomije neke zemlje moguća je samo ako imamo stabilnost njene valute. A da bi podržali stabilnost naše valute ona mora biti prihvaćena kao legalno sredstvo plaćanja i falsifikovanje se mora suzbiti.» Ovo je rekao CEO (skraćenica u engleskom jeziku za nekoga ko zauzima šefovsku ili direktorsku poziciju, dakle izvršni menadžer) Federalnih Rezervi Alan Greenspan (Alan Grinspen) na ceremoniji predstavljanja novog dizajna novčanice od $20. Zadnji redizajn novčanice u bliskoj prošlosti desio se 1996. godine.

Mane dolarskih novčanica

Uprkos relativno kasno načinjenim izmjenama na dizajnu koje su za cilj imale da spriječe falsifikovanje, kritičari kažu da je ono još uvijek dosta lahko izvedivo. Mogućnost reproduciranja boja kod modernih printera i njihova dostupnost svima značajno olakšavaju posao falsifikatorima. Predlaže se uvođenje holografskih crta na novčanice, kao što je urađeno kod većine drugih novčanica, npr. Kanadskog dolara, švajcarskog franka, ili eura, i što bi bilo mnogo teže i skuplje oponašati. Druga tehnika koja bi se mogla koristiti je razvijena u Australiji i usvojilo je nekoliko zemalja, štampanje polimerskih (plastičnih) novčanica.

Doduše američki dolar i nije toliko ranjiv kao što je prema mišljenju tih kritičara. Dvije najbitnije komponente novčanice papir i tinta posebnog su sastava i pravljene su po specijalnim recepturama koje se čuvaju kao tajna. Teksture koje taj papir i tinta u kombinaciji proizvode, teške su za oponašati bez određene opreme i materijala. Dolar opet ostaje dosta nesigurniji od drugih valuta, i dok u bankama postoje uređaji koji su u stanju razlikovati pravu tintu i papir od lažnih, ta sigurnost se gubi na nižim razinama (u prodavnicama, na ulici i sl.).

Neke druge kritike spominju to da je novčanice različitih denominacija teško razlikovati, jer su sve istih dimenzija. Zastupnici osoba sa slabim vidom i slijepih osoba predlažu da bi se na dizajnu novčanica trebalo naći mjesta i za oznake na brajevom pismu, što bi olakšalo raspoznavanje novčanica osobama oštećenog vida. Neke od takvih osoba tvrde da dolare uspijevaju raspoznati po osjećaju, dok se drugi oslanjaju na čitače novčanica.

Većina drugih novčanica, kao euro, su različitih veličina i boja za različite denominacije. To je korisno, i to ne samo slijepim osobama. Tako se teško može desiti da se novčanica veće vrijednosti zamijeni za onu manje vrijednosti, što se u Sjedinjenim Državama često dešava, naročito turistima, pošto su oni manje upoznati sa detaljima koji čine razliku između novčanica različitih vrijednosti.

S druge strane mnoge valute drugih zemalja imaju neke zajedničke osobine, koje nema U.S. dolar, a koje pomažu slijepima. Tako kanadski dolar ima izbočene tačke na gornjem desnom dijelu novčanice, i njihov broj zavisi od vrijednosti novčanice. Zatim različita veličina novčanica, osim pomoći slijepima, pomaže i u borbi protiv jedne vrste falsifikovanja, kojoj je U.S. dolar podložan. Falsifikatori mogu jednostavno izbijeliti novčanicu manje denominacije (obično onu od jednog dolara), i poslije je preštampati dodajući joj veću vrijednost (obično 100 dolara). Kao protivudarac vlada Sjedinjenih Država predlaže da se novčanice rade u dvije dimenzije. Tako bi novčanice od $1 i $5 bile za jedan inč (oko 2,5 cm) kraće u dužinu, i pola inča (oko1,25 cm) kraće u visinu. Tako bi dobili dvije dimenzije novčanica za šest denominacija. Ipak ovo dvodimenzionalno štampanje novčanica, umjesto povećavanja dimenzije s povećanjem vrijednosti, ne bi doprinijelo tome da slijepci bolje razlikuju novčanice.

Internacionalna upotreba

Nekoliko nacija osim Sjedinjenih Država koriste dolar kao svoju zvaničnu valutu. Ekvador, El Salvador, i Istočni Timor su prihvatili dolar kao svoju valutu, nezavisno jedni od drugih. Države bivše Američke Teritorije Pacifičkih Otoka, uključujući Palau, Sjedinjene Države Mikronezije i Maršalove Otoke, se nisu odlučili za nezavisnu valutu nakon proglašenja nezavisnosti. Pored toga valute Bahama, Bermuda, Paname i još nekih država se slobodno mijenjaju u odnosu 1:1 za američki dolar. I Argentina je bila postavila fiksni kurs 1:1 između dolara i svoje valute (pezosa) u periodu od 1991. do 2002. godine. I Hong-Kong je ranih 1980-tih fiksirao odnos svoje valute i dolara, što je uradila i Kina 1990-tih. Malezija je to formalno uradila 1997. godine.

Dolar se koristi i kao standardna jedinica vrijednosti za neka dobra kojima se trguje na svjetskim tržištima, poput nafte i zlata. A čak i kompanije koje imaju malo direktnih dodira sa Sjedinjenim Državama, poput evropskog Airbus-a (Eirbas-a), izlistavaju svoju ponudu i prodaju svoje proizvode u dolarima.

U sadašnjosti dolar je još uvijek najčešće korištena rezervna valuta, najviše čuvana u novčanicama denominacije $100. Veći dio novčanica dolara ustvari je u prometu van Sjedinjenih Država. Ugledni ekonomist Paul A Samuelson objašnjava da tolika potražnja za dolarom, omogućava Sjedinjenim Državama da i dalje održavaju veliki vanjskotrgovinski deficit, bez potrebe da poduzimaju mjere kao što su obaranje vrijednosti valute, ili ograničavanje uvoza.

Nedugo nakon što je predstavljen euro (€; ISO 4217 kod EUR) i nakon što je pušten u opticaj 2002. godine (jer je euro neko vrijeme prije toga bio obračunavan na računima, ali novčanice nisu bile puštene u promet), vrijednost dolara je započela svoj konstantni pad na svjetskoj sceni. Nakon što je vrijednost eura počela da raste od marta 2002. godine a deficit budžeta Sjedinjenih Država počeo se povečavati. Do kraja 2004. godine dolar je pao na svoju najnižu vrijednost prama drugim valutama, naročito prema novom rivalu euru. Euro je narastao na oko $1.36 /€ (odnosno 0.74 €/$) po prvi put krajem decembra 2004. godine, što je činilo veliku razliku u odnosu na njegovu nisku vrijednost iz prvih mjeseci 2003 godine ($0.87/€).

Porijeklo imena dolar

Američki dolar je dobio ime po španskom dolaru (a ova riječ vuče porijeklo od riječi talir). Španski dolar tog vremena, srebrni novčić, bio je široko rasprostranjen u u Sjevernoj Americi za vrijeme Američke revolucije. Iako su privatne banke izdavale valute kojima je podlogu činio španski dolar, federalna vlada nije to činila sve do Američkog građanskog rata.

Dolar je u stvari bila engleska reč za talir. Španski novčić od osam reala, poznat i pod nazivom "osmak" ("pieces of eight",) po veličini (prečnik oko 40mm i težina oko 28g) je odgovarao talirima koji su u to vreme bili kovani u celoj Evropi, pa su ga američki kolonisti prosto zvali "španski talir" tj "spanish dollar." (Da bi ga razlikovali od npr holandskih talira tj. dolara.) Sami Španci su ga zvali ili "ocho reales" ili prosto "peso", što znači težak. Španski dolar je bio legalno sredstvo plaćanja u SAD sve do 1858. godine

Simbol dolara

Porijeklo simbola "$" objašnjavano je na različite načine. Najčešće prihvaćena teorija, prema Birou za graviranje i printanje, je da je znak rezultat prelaza od meksičkog ili španskog "P's", znaka za pezos, ili pjasters, ili djelimični znak za osmicu. Teorija izvedena iz proučavanja starih rukopisa objašnjava da je "S" postepeno počelo biti pisano preko "P", čime se dobio znak koji je sličan današnjem "$". Bio je široko korišten prije uvođenja američkog dolara 1785. godine. Simbol dolara sa dvije vertikalne linije je povremeno u upotrebi. Ovim se pokušava ojačati tvrdnja da su slova "U" i "S", simbol za Sjedinjene Država, ustvari kreirala znak dolara, ali zagovornici te tvrdnje zaboravljaju da je taj znak bio široko rasprostranjen još u doba dok su trinaest kolonija bile u sastavu Britanije.

Povezano

• Spisak valuta

Literatura

• Prasad, Eswar S. (2014). The Dollar Trap: How the U.S. Dollar Tightened Its Grip on Global Finance. Princeton, NJ: Princeton University Press. ISBN 978-0-691-16112-9. 

Vanjske veze

Američki dolar na Wikimedijinoj ostavi

• U.S. Bureau of Engraving and Printing
• U.S. Currency and Coin Outstanding and in Circulation Arhivirano 2018-12-15 na Wayback Machine-u
• U.S. Treasury page with images of all current banknotes Arhivirano 2011-09-27 na Wayback Machine-u
• American Currency Exhibit at the San Francisco Federal Reserve Bank Arhivirano 2006-01-26 na Wayback Machine-u
• Relative values of the US dollar, from 1790 to 2006
• Summary of BEP Production Statistics
• U.S. Currency tracking experiment
• 50 Factors that Affect the Value of the US Dollar – Currency Trading.net Arhivirano 2012-03-31 na Wayback Machine-u
• Američki dolar (Novčanice) (de) (en)

Američki dolar na Wikimedijinoj ostavi