Preobraženja - Pjesme

Antun Branko

Šimić

Sabrane pjesme

Preobraženja

Pjesme objavljene u periodici

Posthuma

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Više informacija o EU fondovima možete naći na web stranicama Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije:

www.strukturnifondovi.hr

Sadržaj ovog materijala isključiva je odgovornost Hrvatske akademske i istraživačke mreže – CARNET.

Sadržaj

O autoru: Antun Branko Šimić

Prije čitanja...

Preobraženja (1920.)

Pjesnici

Moja preobraženja

Mladić

Molitva na putu

Žene, mladići, ljeto

Zavodnik

Zavedena

Bolesnik

Mjesečar

Mučenik

Mati

Hercegovina

Samoća na vodi

Podne i bolesnik

Veče i ja

Žene s jednim srcem

Gorenje

Povratak

Povratak

Prenuće

Ljubomora

Prva noć samoće

Zima

Teški zrak

Žrtve

Ljubav

Ljubomora

Mrtva ljubav

Zapuštena

Bog mučitelj

Jedanput

Izgubljene žene

Hercegovina

Pjesma iznad zemlje

April

Ljetna pjesma

Uzvišeno veče

Molitva za preobraženje

Pobjednici na livadi

Cvijet u kavani

Vampir

Sudbine u ponoć

Radosna noć u gradu

Rastanak sa sobom

Put

Otkupljenje

Opomena

Budući

Pjesme objavljene u periodici (1913.-1924.)

Zimska pjesma

Na kućnom pragu

Žeteoci

U krilu proljetne noći

Glas iz daljine

Na povratku kući

Ah, evo opet...

Noć na jezeru

Vesper

Ivanje

Himnos

Idila

Na povratku kući

Susret

Priča

Septembar

Ljetne melodije

1. Kosci

2. Zvona

3. Le clair du lune

Nedjelja

Lutanje

Heba

[Mrtvo bit će sve...]

Učiteljeva kćer

Kukuruzi

Mjeseca srpnja

Bolesnica

Radost tišine

Toplo popodne

Blagoslov žita

Djevojče

Vrtovi u dolu

Muzika kiše i krovova

Svijetlo jutro

Rosa Mystica

Pobožna pjesma

Veče ljubavi

Seoski život

Odmor uz pjevanje mladog vina

Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima

Bule

Tiha mahala

Utjeha očiju

Ogledalo

Molitva

Pjesma

Vjetrovi

Pjesma

Tijela

Život

Bakterije

Grad

Žuta sjenka

Zanesena pjesma

Oči

Ples

Ljubomora

Moja draga, prijatelj i ja

Vampir

20 godina

Izgubljen

Traženje žene

Raskrsnuće

Ulična ljubav

Očaj

Posljednja pjesma

Pjesma pjesnika

Život na oblaku

Ljubav

Dva tijela ispred olujna večera

Bog i moje tijelo

Pjesma čovjeka s tajnom

Bog i gradsko popodne

Zavodnik

Sunce siromaha

Siromahu

Post scriptum

Pogled siromaha

Napitnica

Konac

Okna na kućama siromaha

Veliki ubijač

Umorstvo djeteta

Žene pred uredima

Materinstvo

Siromasi

Mladić

Raspeće

Marija

Ćutljivi sastanak s prijateljem

Smrt i ja

Ručak siromaha

Ukop druga

Siromasi koji jedu od podne do podne

Nad trupom

Tijelo i mi

Prazno nebo

Nađeni Bog

Svirač ili Preobraženje glasova

Konac kraljeva

Posthuma (1925.-1960.)

Smrtno sunce

Vraćanje suncu

Smrt

Mene boli

Chanson

Sevdalinke

Nikad više...

Innocentia

Plavokosi suton

Sunce djetinjstva

Put u dolinu

Jesen u polju

Sebi

Moj kraj

I. Mir

Aprilsko snatrenje u dubravi

Poljem se smiruju žita

Tužaljka

Bog moga djetinjstva

Pjesma jednoj seljakinji

Nemoć pjesnika

Teža

Zemlja

Pjesma jednom brijegu

S naših njiva

Nostalgija

Ljetni nocturno

Pod ljetnim suncem

Strah

Chanson triste

Bilo je nekoć

Rukovanje

[U mom je tijelu vrijeme i polako me slabi...]

San

[Ti, koju za me rodi...]

[Časovi sve glasnije zvuče...]

Nekoliko mladića

[Među tolikim mnoštvom lica...]

[U uskim ulicama...]

[To nije Jakov...]

[Mi smo se sreli na zvijezdi...]

[Ipak jedanput evo se nađoh...]

[Mi sastasmo se onda dok ja još bijah dječak...]

Život nekih žena

[Ja imah 16 ljeta kad me mati uda...]

[Već 20 godina je mrtva...]

Bez ljubavi

Žene

Marija odlazi na ljetovanje

Ljubav siromaha

Pjesma jednog prijatelja

Dokončavanje

Čamac

Pri polasku

Smilje

Krvolok

Pjesnici u životu

[Sva sunca ovog ljeta...]

[Kuda da pođem u ovu prazninu ispred sebe?...]

Zakonodavci

Mrtvac

Mi

[Jedanput i ja ovako ružan kako jesam...]

Djeca

Mjeseca januara

[Vidjeh na cesti danas mrtva psića...]

Svjetlost

Čačuga

Ljetne večeri

Hosana

Blagoslov

Pjesma jeseni

Ponoć

Pogledi

Pod jesenjim suncem

Slika

Mandolina

Podnevni pastel

Pod jablanima

Zločin

Metodički instrumentarij

Poticaji za daljnji rad

Rječnik

Kviz

Antun Branko

Šimić

Drinovci kod Gruda, Hercegovina,

18. XI. 1898.

– Zagreb, 2. V. 1925.

Ne samo o drugima, nego i o sebi samima mi znamo strahovito malo. Premda ih malo sluti da su sami sebi veliki tuđinci. Ne samo u njihovoj duši nego i u njihovu tijelu događa se nešto: to im je malone potpuno tuđe i daleko.

Antun Branko Šimić

Antun Šimić (potpisivao se i kao A. B. Šimić-Hercegovac, Branko Zvonković, Antun B. Š.-ić, itd.) rodio se u Drinovcima u zapadnoj Hercegovini 1898. godine. Roditelji su mu bili ugledni i imućni ljudi. Imali su devetoro djece. Antun je bio njihovo drugo dijete. Već u osnovnoj školi zamijećeno je da je Antun vrlo darovit. Polazio je potom Franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu, koja je zapravo bila sjemenište za mlade franjevce. Osnovna (pučka) škola je tada trajala četiri razreda, a gimnazija je počinjala od petoga razreda. U trećem razredu gimnazije (danas je to sedmi razred osnovne škole) postao je popularan i među vršnjacima i među profesorima, jer su se već naveliko čitali rukopisi njegovih pjesama. Poticao ga je na pisanje i njegov stariji rođak i veliki prijatelj Ilija Glavota koji će kasnije, još mlad, umrijeti od tuberkuloze. U počast svom prijatelju Antun je, potresen, napisao (Pjesma gladi, ulomak, 1916.):

»Umro je!

Bijasmo zemljaci i prijatelji, prijatelji kakvi se samo mogu zamisliti. Bijasmo prijatelji i braća, jer nam duše bijahu srodne i bratske, jer imađasmo gotovo iste misli, čežnje i osjećaje.

Svakih praznika školskih bijasmo cijelo vrijeme zajedno. Po čitave dane lutasmo i lunjasmo širokim drinovačkim poljem ćeretajući i razgovarajući o svemu i svačemu... O, dragi dani, najdraži moji dani! Polja, kukuruzi, visoki kukuruzi, među koje se zapleo vjetar i kao zarobljen trza se želeći se osloboditi, šumeći, šumoreći, šušteći šumnu pjesmu svoju. Pa onda jezero, okruglo modro jezero, čije su dubine neizmjerne, jezero priča moje majke, po kojem toliko puta šetaše kao labud naš čamac, moj i Ilijin. O, dragi dani, moji najdraži dani! Nebo naše, južno, južnjačko modro nebo!

Ne bijaše pjesnikom, tj. ne pisaše i ne kovaše stihove, ali imađaše pjesničku dušu, osjetljivu, meku i finu. Bijaše nepraktičan, iako silom htijaše biti praktičnim. Jedne noći čitasmo, pruživši se po travi, Nikolića, onu malu njegovu crvenu knjižicu, čitasmo na mjesečini, bijeloj i snatrivoj, i te noći vidjeh najbolje kakvu dušu imađaše naš dobri Ilija. Drugi put deklamirah mu neke svoje stihove, koji govorahu o smrti, i taj mi put reče,da se ne boji smrti, da mu nije žao umrijeti. Kao da ga i sada čujem gdje ponavlja tihim i melankoličnim glasom zadnje strofe moje pjesme:

Mrtvo bit će sve.

Čamac će samo

Mladosti, sreće

K obali stići amo.

Ja ću tad sjesti

Zadnja će tako

Sjen se zavesti

Tihano i polako.

Zgasnut će svijeće.

Nikad se više

Vratiti ne će

Čamac, što ljetom diše...«

Ovaj ulomak objavljen u Novinama puno govori i o autoru Antunu Šimiću, o njegovu djetinjstvu i ljetovanjima, o porijeklu motiva koji će se javljati kasnije u pjesmama (mjesečina, voda, zvjezdano nebo).

U časopisu Vilingaj 1913. godine tiskana mu je prva pjesma – dakle, kad je imao petnaest godina. Gimnaziju je nastavio pohađati prvo u Mostaru, onda u Vinkovcima, a potom u Zagrebu. U međuvremenu i dalje objavljuje pjesme, počinje pisati i feljtone.

Godine 1914. izlazi iz tiska čuvena antologija Hrvatska mlada lirika s kojom moderna dolazi svom kraju, a isto tako impresionistički i simbolistički poetski izraz. U antologiji je zastupljeno dvanaest pjesnika rođenih oko 1890. godine, te u njoj prevladava pejsažna, ritmična lirika pravilnoga stiha i forme, u kojoj je dovoljan mali životni poticaj da bi nastala pjesma. Antun neće biti sljedbenik pjesnika ove generacije, donijet će u hrvatsku književnost posve nove zamisli. Odvest će poeziju misaonijim smjerovima, uvest će u hrvatsku liriku slobodan stih. Interpunkciju će uporabiti samo onda kad ona bude također »imala što reći« u konstrukciji strofe, ili naglasiti neki njezin dio. Inače će pjesme ostavljati bez interpunkcije. Njegova poezija ritmizirana je na posve nov način, svaki dio pjesme ponekad ima drugačiji ritam. To ovisi o misli koju izriče. Pisanje poezije postat će način da se progovori o naročitom shvaćanju smisla svih stvari koje okružuju pjesnika. U prvom razdoblju stvaralaštva isticao je da je Matošev sljedbenik, pa je po uzoru na njega bio vrlo strog kritičar. U Zagrebu se počinje potpisivati kao Antun Branko Šimić. Kao maturant tiska pjesme u Hrvatskoj prosvjeti, a feljtone i kritičke članke u Griču, Novinama i Obzoru. Bio je