Zbornik CFD (Final)

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I
Urednik
mr Novica VUJOVIĆ
Uređivački odbor:
prof. dr Adnan ČIRGIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
prof. dr Josip SILIĆ, Filozofski fakultet – Zagreb
prof. dr Milenko A. PEROVIĆ, Filozofski fakultet – Novi Sad
prof. dr Mark L. GRINBERG, Univerzitet u Kanzasu
prof. dr Milica LUKIĆ, Filozofski fakultet u Osijeku
prof. dr Hasnija MURATAGIĆ-TUNA, Filozofski fakultet – Sarajevo
prof. dr Sofija KALEZIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
mr Aleksandar ČOGURIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
prof. dr Jakov SABLJIĆ, Filozofski fakultet – Osijek
prof. dr Katarina LOZIĆ-KNEZOVIĆ, Filozofski fakultet – Split
prof. dr Simon SAZDOV, Filološki fakultet – Skoplje
prof. dr Aleksandar ČILIKOV, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – Podgorica
mr Sanja ORLANDIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
mr Ethem MANDIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
Aleksandar RADOMAN, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
Recenzenti:
prof. dr Ranko MATASOVIĆ, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zagreb
prof. dr Endru BARUH VAHTEL, Američki univerzitet u Centralnoj Aziji
prof. dr Ljiljana PAJOVIĆ-DUJOVIĆ, Filološki fakultet – Nikšić
doc. dr Miomir ABOVIĆ, Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
prof. dr Robert BONJKOVSKI, Šljeski univerzitet u Katovicama, Odsjek za slovensku filologiju
doc. dr Tina VARGA-OSWALD, Filozofski fakultet u Osijeku
© Fakultet za crnogorski jezik i književnost, 2018.

Cetinjski
filološki
dani I
(7. i 8. septembar 2017)
I sesija:
Život i djelo Vojislava P. Nikčevića
II sesija:
Crnogorski jezik
u južnoslovenskome kontekstu
III sesija:
Crnogorska književnost i kultura
u južnoslovenskome kontekstu
Cetinje, 2018.
OTVARANJE SIMPOZIJUMA
UVODNA RIJEČ
Milenko A. PEROVIĆ (Novi Sad)

Filozofski fakultet – Novi Sad
FILOZOFSKO ZASNIVANJE NORME

CRNOGORSKOGA JEZIKA
Namjera da se pristupi standardizaciji crnogorskoga jezika otvo-

rila je nekoliko važnih pitanja:
1. Pitanje o filozofsko-jezičkom i lingvističkom stanovištu s koga
se provodi standardizacija jezika koji pripadaju novoštokavskom sistemu;
2. Pitanje o odnosu crnogorskoga, hrvatskog, srpskog i bosanskog
jezika kao pitanje o problemu sučeljavanja lingvistike i sociologistike;
3. Pitanje o biću i specifičnom karakteru crnogorskoga jezika.
U difuznim i fragmentarnim raspravama o ovim pitanjima naučne
lingvističke zajednice na prostorima rasprostiranja jezičkih paradigmi
ova četiri jezika – praćene laičkim i pseudo-naučnim politikanstvom
različitih provenijencija i namisli – pokazivale su i još uvijek pokazuju
vrlo neubjedljivu kulturu logičkog pojmovnog mišljenja. Kada se go-
vori o odnosu jezika koji pripadaju novoštokavskom sistemu – bolje
reći, koji u svojoj strukturi imaju taj sistem – u ovim se raspravama s
neobičnom logičkom komocijom upotrebljavaju pojmovi i sintagmemi:
jedan jezik, isti jezik, identični jezici, jedinstveni jezik, zajednički jezik,
srodni jezici, različiti jezici, drugačiji jezici, samostalni jezici itd. I tu
se pokazuje – po ko zna koji put u dugoj povijesti lingvistike, posebice
onoj koja je stasala i traje na tzv. našim prostorima – da lingvistima
najčešće nedostaje ono što je uslov svih uslova mišljenja, naime, nje-
govanje kritičke svijesti za logički semanticitet riječi, pojmova i iskaza.
Nedostaje, takođe, kultivirana sposobnost da se ono jezičko istražuje
i promišlja – zato što jeste živi proces – prema misaonim strategijama
dijalektičkog i spekulativnog mišljenja, a ne nikako primarno po zako-
nima formalno-logičkog mišljenja.

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 7

Milenko A. Perović
Uputno je navesti jedan primjer „modela“ promišljanja bića cr-

nogorskoga jezika i njegovog odnosa prema hrvatskom, bosanskom i
srpskom jeziku. Ime autora toga „modela“ nije od značaja, jer je nje-
govo glavinjanje među uzajamno oprečnim iskazima potpuno defici-
tarno u samoreflektiranju onoga što samouvjereno tvrdi, koliko i vrlo
rasprostranjeno u načinu mišljenja koji nije sposoban za kritičko sa-
moprosuđivanje niti ima svijesti o tome da mu je samokritički oprez
potreban. Autor najprije tvrdi da je crnogorski jezik „proizašao iz našeg
zajedničkog jezika (srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika)“. Već
u sljedećem misaonom koraku napušta ovaj stav pa tvrdi suprotno: Cr-
nogorski jezik se „razvijao stoljećima paralelno uz ostale tri varijante“.
Kada se ove dvije tvrdnje stave u uzajamni odnos, pokazuje se da jedna
drugu negira. Po prvoj tvrdnji izlazi da je crnogorski jezik nastao – po-
slije sebe, po drugoj tvrdnji da je nastao – prije sebe!
Potpunu misaonu konfuziju ovaj autor pokazuje kada sebi postavi
zadatak da odredi odnos crnogorskoga, hrvatskoga, bosanskoga i srp-
skoga jezika. Prvom tezom utvrđuje da su crnogorski, srpski, hrvatski i
bosanski „jedan jezik“. Drugom tezom pobija prvu tezu tako što tvrdi da
su oni „četiri varijante (koje) imaju isto porijeklo“. Trećom tezom pobija
prvu i drugu tezu: „U suštini imamo četiri ′jezika′“, odnosno „četiri nova
jezika“. Četvrtom tezom pobija vlastitu prvu, drugu i treću tezu te kaže
da su oni „jedan policentrični jezik, s četiri varijante i četiri standarda“.
Srodnu konfuziju autor pokazuje kada se pokušava odrediti pre-
ma pitanju jotacije u crnogorskom jeziku. Najprije kaže da je crnogorski
jezik standardizacijom arhaiziran „povratkom na neke jezičke elemente
koji su se tokom razvoja izgubili“ (misli se na primanje Ś i Ź u normu).
Već u sljedećom rečenici tvrdi suprotno: „Glas Ś često se čuje u Crnoj
Gori umjesto skupine sj“. Dakle, iako se „izgubio“, glas Ś se još uvijek
„često čuje“, što bi valjda trebalo da znači da se nije izgubio! Autor se
nije izjasnio da li se ovo izgubljeno „često čuvenje“ odnosi i na glas Ź.
Neobična je okolnost da standardizacija crnogorskoga jezika – na-
stala dijelom kao nužna konsekvencija raspada srpskohrvatske/hrvatsko-
srpske jezičke zajednice, a dijelom kao rezultat samorefleksije jednoga
naroda koji je napokon ośetio potrebu da vlastiti jezik ustavno-pravno i
naučno nazove svojim pravim imenom – nije bila podvrgnuta pokuša-
jima serioznog naučnog i kritičkog prosuđivanja. Najbolje to pokazuje
činjenica da je izvan kritičke pažnje ostalo pitanje filozofskog i lingvi-
8 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

Filozofsko zasnivanje norme crnogorskoga jezika
stičkog osnova standardizacije crnogorskog jezika koje je tematski ek-

splicirao Josip Silić u knjižici pod naslovom Crnogorski jezik. Njegov je
rad – kao dio standardološkog korpusa crnogorskoga jezika – objavljen
uz Pravopis i Gramatiku crnogorskoga jezika. Vodeća svrha Silićevog
promišljanja bila je u polaganju računa o biti crnogorskog jezika.
Na paradigmi neostrukturalističke filozofije – u neposrednom
programskom započinjanju sa strukturama De Sosirovog dihotomnog
i Košeriuovog trihotomnog modela dokučivanja biti jezika – Silić je
razvio znatno složeniji model razumijevanja strukture jezika koji pri-
padaju novoštokavskom jezičkom sistemu. Vodila ga je jasna svijest da
specifičnost odnosa četiri jezika – koji imaju novoštokavski sistem kao
jedan od zajedničkih elemenata u svojoj strukturi – zahtijeva specifično
rješenje pitanja o biti svakoga od ovih jezika kao i pitanja o njihovom
odnosu. U biti, njegovo je rješenje bilo moguće zato što je pratio životni
impuls koji je na djelu u ovim jezicima te nije ustuknuo pred mogućnošću
da se – bez straha od logičke kontradikcije – u njegovom stanovištu inte-
griraju stavovi o istosti i razlici ovih jezika. Njegov model kompleksne
strukture jezika čine: sistem, kodifikacija, norma, uzus (organski govor)
i govor. Osnovu modela on gradi na eksplicitnoj razlici između pojmo-
va sistema i standarda: „Sistem je pravilo, i to lingvističko, tj. unutar-
jezično. I standard je pravilo, ali sociolingvističko, tj. i unutarjezično
i izvanjezično. Sistem je mogućnost (potencija). Dakle, ostvarljivo je.
Standard je, nasuprot njemu, ostvareno. U sistemu sud čovjeka nije bi-
tan. U standardu jest. Sistem prihvaća i društveno pravilno i društveno
nepravilno. Standard prihvaća samo društveno pravilno“.
Da je Silić svojim modelom spontano dokučio duhovnu bit jezika
kao takvoga, najbolje se pokazuje činjenicom da njegov model u sebi
povezuje bitni ontološki kategorijalitet jezika. Ako se uzme da kod De
Sosira i Košeriua jezički sistem predstavlja potenciju, a govor aktuali-
zaciju te potencije, onda se pokazuje da bit jezika čini od Aristotela re-
flektirani odnos između mogućnosti (dynamis) i ozbiljenosti (energeia).
Međutim, Siliću taj model razumijevanja nije prikladan za objašnjenje
jezičke situacije koja je nastala raspadom srpskohrvatske/hrvatskosrp-
ske jezičke zajednice i emancipacijom tzv. „novih jezika“ koje je ona
obuhvatala. Nije prikladan, jer ne može pružiti filozofski i naučno pri-
hvatljivo objašnjenje činjenice da postoji nesporna disperzija jednog je-
dinstvenog novoštokavskog sistema u nekoliko autentičkih i autohtonih

Milenko A. Perović
jezičkih ozbiljenja, štaviše, disperzija u nekoliko kategorijalnih ontološ-

kih oblika aktualizacije govora. De Sosirova dihotomija i Košeriuova
trihotomija nijesu mogle ispuniti jedno ni drugo očekivanje.
Silić za rješenje oba zadatka postavlja model politomije: sistem
– kodifikacija – norma – uzus – govor. Kao i De Sosir i Košeriu, Si-
lić određuje sistem kao potenciju, a govor („ono kako se govori“) kao
aktualizaciju (ozbiljenost) potencije. Pored njih, Silić u strukturi jezi-
ka osvjetljava uzus („ono kako se obično govori“), normu („ono kako
treba govoriti“) i kodifikaciju („ono kako se mora govoriti“). Napo-
kon, sistem mu je „ono kako se može govoriti“. Ontološki posmatrano,
struktura jezika počiva na čvrstom logičkom kategorijalitetu. Sistem
je mogućnost (grč. dynamis, lat. potentia). Govor je ozbiljenost (grč.
energeia, lat. actualitas). Uzus je prisutnost (grč parousia, lat. presen-
tia). Norma je trebanje (njem. das Sollen). Kodifikacija je nužnost (die
Notwendigkeit). Predočene kategorije nijesu statični elementi strukture
biti jezika. Sistem kao mogućnost je apstrakcija (tj. ono što u sebi sadrži
moć aktualizacije, ali je još uvijek „odmaknuto“ od nje). Govor je kon-
krecija (tj. mogućnost koja je aktualizirana). Kretanje od sistema prema
govoru je proces konkretizacije jezika kojemu su elementi kodifikacija,
norma i uzus.
Od presudnog značaja za rješenje pitanja odnosa jezika koji su
nastali raspadom pomenute jezičke zajednice je Silićev stav o tome šta
je osnovica koja crnogorski, hrvatski, bosanski i srpski jezik čini po-
sebnim standarnima, tj. standardnim jezicima. Obično se smatra da je
osnovica sva četiri standardna jezika – štokavski sistem. Silić, naprotiv,
smatra njihovom osnovicom odgovarajuće uzuse, tj. organske govore
štokavskog sistema. Budući da su im uzusi različiti, različiti su im i
standardi. S toga stanovišta Silić daje suptilno dijalektičko rješenje pro-
blema razumijevanja biti crnogorskoga jezika i njegovog odnosa prema
hrvatskom, bosanskom i srpskom: „Crnogorski jezik jeste sistem, ali
ne poseban. Njegov sistem je štokavski, koji je i sistem bošnjačkoga
(bosanskoga) i sistem hrvatskoga i sistem srpskoga jezika. Crnogorski
jezik jeste standard, ali poseban, kao što su posebni i bošnjački (bosan-
ski) standard i hrvatski standard i srpski standard. Treba dakle strogo
razlikovati jezik kao sistem od jezika kao standarda“.
Tumačeno prema ključu filozofske interpretacije, Silićevo rješe-
nje sva tri gornja pitanja komprimirano je u logičkom problemu od-

Filozofsko zasnivanje norme crnogorskoga jezika
nosa neposebnosti štokavskog sistema (kao strukturnog elementa koji

jednako pripada crnogorskom, kao i hrvatskom, bosanskom i srpskom
jeziku) i posebnosti standarda svakoga od ova četiri jezika (utemeljenoj
na razlici kodifikacije, norme i uzusa svakoga od ovih jezika)! Logički
strožije, predočeni odnos neposebnosti i posebnosti može se postaviti
kao odnos jedinstva i razlike među ovim jezicima. Ova četiri jezika
istodobno se nalaze u jedinstvu i uzajamnoj razlici!
Sa stanovišta formalne logike analitičkog razuma (kojim upravlja
princip Tertium non datur!) ova odredba odnosa između crnogorskog,
hrvatskog, bosanskog i srpskog jezika čini se potpuno besmislenom.
Analitički razum u njoj lako otkriva opreku između odredbe jedinstva
i odredbe razlike, jer ga na to napućuju logički principi kontradikcije i
isključenja trećega. Lingvisti na našim prostorima obično se upravljaju
prema analitičkom razumu. Zbog toga po pravilu slijede logičku pro-
ceduru poštovanja disjunkcije. U odnos ova četiri jezika oni prijiciraju
vlastito disjungiranje kojim se na nekritički samorazumljiv način živi
dijalekticitet jezika sabija u Prokrustovu postelju kojom se isključuje i
negira misao o njihovom jedinstvu i razlici. Isticanjem momenta njiho-
vog jedinstva apsolutizira se strukturni element sistema koji oni dijele.
Isticanjem momenta razlike apsolutizira se element standarda. Sa sta-
novišta dijalektičko-spekulativne logike, tj. sintetičkog uma (koji slije-
di princip Tertium datur!) odnos ovih jezika shvata se kao konjunkcija
koja obuhvata i miri momenat jedinstva i momenat razlike među njima.
Razumije se, za tzv. obični ili zdravi ljudski razum nesavladiv je
put od analitičke disjunkcije do sintetičke konjunkcije u promišljanju
bilo koga pitanja pa i pitanja o biti jezika. Brojni lingvistički umovi
– čak i kad ne bi bili visoko motivirani nenaučnim podsticajima – po-
uzdavajući se u analitičku moć razuma padaju iz krajnosti u krajnost.
Jedna krajnost vodi ih stavu da crnogorski, hrvatski, srpski i bosanski
jezici nijesu jedan jezik! Druga krajnost natura im stav da crnogorski,
hrvatski, srpski i bosanski jezici jesu jedan jezik!
Sa stanovišta strukturalističke filozofije – koju slijedi Silić – te
posebice sa stanovišta dijalektičko-spekulativog mišljenja hegelovske
provenijencije – koje slijedim u filozofskim promišljanjima problema
jezika može se zaključiti: Crnogorski, hrvatski, srpski i bosanski jezici
jesu i nijesu jedan jezik! Oni stoje u uzajamnom odnosu jedinstva i ra-
zlike. U temeljnom filozofskom smislu nije istinit stav da su ova četiri

Milenko A. Perović
jezika – jedan jezik. Isto tako, nije istinit stav da ova četiri jezika – nije-
su u jedinstvu. Istinit je stav da su ova četiri jezika u uzajamnom jedin-
stvu i razlici! Čak i kad se razlika među njima shvati samo kao razlika
varijanti, standarda ili dijalekata, u njoj je održana razlika onoga što je
Humbolt nazvao „jezičkim viđenjem svijeta“ (sprachlische Weltansicht,
stanovište jezičkog ili lingvističkog idealizma).

POZDRAVNE RIJEČI
Željko JOZIĆ (Zagreb)
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Zagreb
Sve vas srdačno pozdravljam, a posebno pozdravljam sve čla-

nove Organizacijskoga odbora, sve sudionike ovoga međunarodnoga
simpozija i sve uvažene goste!
Iskazana mi je posebna čast da se danas na početku međuna-
rodnoga simpozija Cetinjski filološki dani obratim svima vama u ime
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao njegov ravnatelj. Institut
je središnja i krovna ustanova za proučavanje i njegovanje hrvatskoga
jezika, koja sljedeće godine slavi 70. obljetnicu postojanja. Ponajprije
bih čestitao organizatorima na trudu i nastojanju da se organizira ova-
kav doista respektabilan znanstveni skup s respektabilnim crnogorskim
jezikoslovcima, ali i jezikoslovcima iz okružja i cijeloga svijeta.
Nadam se da će ova konferencija biti ono što ovakvi simpoziji
i konferencije doista i jesu: da bude mjesto susreta, mjesto razmjene
ideja, razgovora i rasprava, ali i produbljivanja znanja o crnogorsko-
me jeziku i crnogorskim jezikoslovcima. Kao hrvatski lingvist s oso-
bitim simpatijama pratim ono što se događa u montenegristici, a jedan
od važnijih razloga tomu jest upravo taj što sam hrvatski jezikoslovac.
Vjerojatno vam je poznato što je hrvatski jezik prošao u svojoj povijesti
da bi danas bio to što jest, odnosno da bi mogao reći da jest ono što jest,
a to je da je samosvojan, samobitan, samostalan jezik, koji je vrijedan
poštovanja i onih koji njime govore, ali i onih koji ga prate izvana i koji
su dio ove naše lingvističke stvarnosti. Vjerojatno vam je poznato da
je hrvatski jezik prije četiri godine, a 1. srpnja 2018. godine bit će peta
obljetnica, kako je postao 24. službeni jezik Europske unije. To je naj-
veće međunarodno priznanje hrvatskomu jeziku i prema onome što je
hrvatski jezik prošao na svojem razvojnom putu praktički se može reći
da hrvatski jezik nikad nije bolje stajao, nikad nije imao takav ugled i
u svojih govornika, ali i u Europi i svijetu. No, mislim da to ni u kojem
slučaju nije završena priča. Hrvatski jezik doista danas jest službeni
jezik Europske unije, ali to ne znači da se njime više ne moramo baviti
i da je praktički sada sve riješeno. Mislim upravo obratno: uvijek će po-

Željko Jozić
stojati i uvijek su postojali pa i postoje osporavatelji hrvatskoga jezika,

a mislim da se i crnogorski jezik, što je vama mnogo jasnije i prezen-
tnije, nosi sa sličnim problemima jer će osporavatelja hrvatskoga kao i
osporavatelja crnogorskoga jezika uvijek biti. No, zato i jesmo tu, zato i
jesmo ovdje danas i sutra kako bismo o svim problemima crnogorskoga
jezika, pa i o standardizaciji crnogorskoga jezika progovorili iz stručne
i znanstvene perspektive. Ovdje smo da razmijenimo mišljenja i da za-
pravo budemo jedni drugima ono što i trebamo biti: i susjedi, i prijatelji,
i kolege koji ćemo svoja iskustva zajednički dijeliti i tako unaprijediti
svoja znanja. Mislim da je temeljna zadaća jezikoslovaca da o jeziku,
onoj kosti identiteta svakoga naroda, kosti koja ne propada, koja zapra-
vo čini i drži na okupu tijelo jednoga naroda, govorimo i više i češće,
da budemo ono nešto više u društvo jer mi jezikoslovci vidimo i znamo
nešto više. Mi smo svjesni samostalnosti i hrvatskoga i crnogorskoga
jezika i naša je zadaća da objasnimo onima koji toga nisu svjesni, koji
to ne znaju jer to je uloga nas jezikoslovaca, gotovo bih se usudio reći
vizionara koji vide ono što je drugima možda skriveno. Zato smo tu i
zato očekujem da će se neka pitanja sigurno razriješiti na ovome sku-
pu. Očekujem i nadam se da će za tri godine, kad budu Drugi cetinjski
filološki dani, da će ponovno biti ovako velik broj izlagača i slušača
skupa, a što se tiče samoga crnogorskoga jezika, u hrvatskome jeziku
i hrvatskim jezikoslovcima, posebno nas u Institutu za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, kao i do sada uvijek ćete imati i prijatelje, i sugovornike,
i saveznike. U tom smislu još jednom vas sve najsrdačnije pozdravljam
i želim uspješan rad ovoga simpozija.

Mark L. GRINBERG (Kanzas)

Univerzitet u Kanzasu – SAD
Poštovane koleginice, poštovani kolege,

Čast mi je da vas pozdravim na otvaranju Prvih filoloških dana
na Cetinju. Iako sam iz zdravstvenih razloga spriječen da učestvujem
na inauguralnom događaju, sa velikim sam interesovanjem pratio (i
još uvijek pratim) stvaralački rad kolegā na Cetinju i bio sam se na-
dao da ću biti prisutan ovom prilikom. Siguran sam da će konferencija
biti jedan stimulativan i produktivan forum za razmjenu ideja, kao i
inspiracija da još dalje produbimo svoje znanje o crnogorskom jeziku
u svim njegovim varijetetima, standardnim i narodnim, svakodnevnim
i književnim, i to kako kroz istraživanja stručnjaka u Crnoj Gori, tako i
kroz istraživanja sa tačke gledišta stručnjaka u inostranstvu. Želim vam
prijatnu i kolegijalnu konferenciju i šaljem vam najsrdačnije pozdrave
u svoje ime, kao i u ime svojih kolega sa Odsjeka za slovenske jezike i
književnosti na Univerzitetu u Kanzasu.

DODJELA POVELJE FCJK ZA POSEBAN
DOPRINOS MONTENEGRISTICI
Novica VUJOVIĆ
Predśednik Komisije za dodjelu Povelje FCJK
Poštovani učesnici prvih Cetinjskih filoloških dana, cijenjeni go-

sti i vrijedni domaćine, dobitnici Povelje,
Čast mi je, i ne mala, ukazana povjerenjem da ovaj birani skup
izvijestim o ustanovljenju Povelje FCJK za poseban doprinos mon-
tenegristici i saopštim imena prvih dobitnika toga priznanja.
Montenegristika kao oblast koja izučava i promoviše crnogorsku
kulturu, identitet i nauku u doskorašnjim društveno-istorijskim uslo-
vima, dobro nam je svima poznato, nije imala mogućnosti da se eta-
blira. Onoliko koliko je ko od naučnika bio kadar i doprinio je, ali im
zvanične institucije Crne Gore dugo nijesu cijenile doprinos a prema
nekima, nažalost, ni do danas ta nepravda nije ispravljena. Uza sve to,
imam na umu da su u međuvremenu najveća državna priznanja uruči-
vana i neostvarenim naučnicima, netalentovanim zavičajnim pjesnici-
ma, a jedno vrijeme prije svega istaknutim negatorima crnogorskoga
kulturnoga, istorijskoga i jezičkoga identiteta. Zbog toga je trenutak
uručenja prve povelje za poseban doprinos montenegristici prožet pri-
godnom simbolikom. Iako nikad nijesu imali prilike da na ovakvome
priznanju pročitaju svoje ime, svaki je vez ove naše povelje izrastao iz
djela Milana Rešetara, Danila Vušovića, Radosava Boškovića, Radosa-
va Medenice, Mitra Pešikana, Vojislava Nikčevića, Radoja Radojević,
Radoslava Rotkovića i mnogih drugih koje zbog ograničenoga vremena
nepravedno izostavih.
FCJK danas je najviše mjesto montenegristike. Budući da je pro-
filisan kao institucija koja okuplja najvredniji kadar montenegristike,
neophodno je da u djelovanju te institucije zaživi praksa i javnoga pri-
znavanja ostvarenih rezultata. Takvo vrednovanje posvjedočuje se do-
djeljivanjem Povelje za poseban doprinos montenegristici. Povelja
se dodjeljuje kao najviše priznanje Fakulteta.
Poštovani, nakon odluke UO da ustanovi Povelju FCJK za pose-
ban doprinos montenegristici Adnan Čirgić, dekan Fakulteta, formirao

Novica Vujović
je komisiju koja će odlučiti o ovogodišnjem dobitniku priznanja. Ko-

misiju čine akademik Vukić Pulević, prof. dr Nenad Vujadinović i mr
Novica Vujović.
Komisija je tokom rasprave o prijedlozima, pored ostaloga, kon-
statovala ovo. U posljednjih desetak godina, paralelno s institucional-
nim jačanjem montenegristike prvo formiranjem Instituta, a potom i Fa-
kulteta za crnogorski jezik i književnost, finalizovana su dva kapitalna
projekta crnogorske filologije. Riječ je o donošenju prvoga oficijelnoga
Pravopisa crnogorskoga jezik 2009. godine i izradi prve trotomne Isto-
rije crnogorske književnosti 2012. godine. Članovi Komisije saglasili
su se da bi upravo autorskim timovima koji su stali iza ta dva ključna
projekta iz oblasti montenegristike trebalo uručiti prvu Povelju za po-
seban doprinos montenegristici. Ekspertsku komisiju koja je proglasila
prvi zvanični Pravopis crnogorskoga jezika činili su prof. dr Milenko
Perović, prof. dr Josip Silić i prof. dr Ljudmila Vasiljeva. Autorski tim
koji je izradio prvu Istoriju crnogorske književnosti činili su prof. dr
Novak Kilibarda, dr Radoslav Rotković i prof. dr Milorad Nikčević.
Kako je usaglašen stav da se Povelja dodjeljuje samo živim mon-
tenegristima, jednoglasno je donešena odluka da se prva Povelja dodi-
jeli Milenku Peroviću, Josipu Siliću, Ljudmili Vasiljevoj, Novaku Kili-
bardi i Miloradu Nikčeviću.
Nesumnjiva je vrijednost nagrađenih djela, kao i golemi naučni
kredibilitet autora. Na ovaj način nagrađuju se vrhunski naučni dometi,
pregnuća koja unapređuju montenegristiku i djeluju podsticajno na sve
koji tek ulaze u naučnoistraživački rad.
U ime Komisije dobitnicima iskreno čestitam a Fakultetu želim
da istraje u nagrađivanju samo istinskoga doprinosa montenegristici.
Cijenjene kolege, neka nam je ovaj susret srećan i početak plodan!

Milorad NIKČEVIĆ (Osijek)
Obraćanje u ime dobitnika Povelje FCJK

Poštovano Preśedništvo,
Poštovani i uvaženi gosti, dragi prijatelji, dame i gospodo,
Ne krijem osobitu radost što smo se okupili na Prvim filološkim
danima Crne Gore u čijem je krilu smješten i simpozijum o našem bratu
Vojislavu P. Nikčeviću, univerzitetskom profesoru i akademiku DANU,
koji nas je napustio prije 10 godina. Taj bolni trenutak bio je i ostao veliki
emocionalni šok i za njegovu užu i našu širu porodicu, ali i cjelokupnu
kulturnu i naučnu javnost Crne Gore, pa i u širim razmjerama. Bezmjerno
smo zahvalni što su njegovu naučnu misiju i tradiciju njegova rada nasta-
vili njegovi saputnici i mlađe kolege montenegrista čiji je rad uzrio u osni-
vanju prvog Instituta za crnogorski jezik i književnost (2010), a potom i
ovog Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Kruna je ovog simpo-
zijuma višedecenijski i naporni rad, prije svega Vojislava, ali i nevelikog
broja mlađih montenegrista koji su sebe svojim djelom ugradili u novije
doba u novoosnovani Fakultet. To je ujedno potvrda i opravdanost borbe
za crnogorsku državu, kulturu i identitet, njezinu emancipaciju, koja je
posvećena toj dalekosežnoj viziji i ideji od samog početka do kraja.
Vojislav je preko pola vijeka, kako vam je poznato, bio uporni
lučonoša afirmacije crnogorske kulture i književnosti a posebno crno-
gorskog jezika. Dakle, on je od samog početka proučavanja crnogorske
književnosti, otvorio problem crnogorskog jezika u Crnoj Gori, ali i šire
u okviru jugoslovenskih naroda. Saznanja koja je stekao u toku školo-
vanja, bila su posve nesaglasna s činjenicama do kojih je Vojislav sâm
došao u praksi. U literaturi ne samo da nije postojao jezik crnogorski,
već je u jugoslovenskoj konstituciji bio zatrt kao i svaki trag o postoja-
nju Crnogoraca kao samostalnog naroda i nacije. Ta saznanja na Vojisla-
va su, kako to na jednom mjestu kaže „porazno i šokantno djelovala na
njega“. Ali on je držan u samotnoj i bešćutnoj izolaciji. Stvarao je svoja
jezikoslovna djela ne prezajući od oficijelnih prijetnji, drskih presija, po-

Milorad Nikčević
licijskih istraga, maltretiranja, šikaniranja i omalovažavanja od zvanične

jugoslovenske vlasti i kolega necrnogorske provenijencije. Zapravo, cilj
je bio te oficijelne crnogorske vlasti u to doba da se spriječi svaki poku-
šaj misije na samoopredjeljenje za crnogorsku samostalnu državu, jezik
i autokefalnu crnogorsku crkvu – svetinje koje je naš narod imao od
svoga iskona. Oficijelna vlast je željela da se Vojislavu na tom putu niko
ne pridruži. A moja malenkost je u nekim drugim okolnostima, u drugoj
vancrnogorskoj sredini (Republici Hrvatskoj), dijelila radost akadem-
skog stvaranja, pomaganja i školovanja novih crnogorskih kadrova, hu-
manističkih kadrova i lingvista. U ovome svečanom času odaću pijetet
svima koju su dali doprinos tom procesu emancipacije crnogorskoga
društva, šireći istinu o nama, o istorijskom crnogorskom putu i razvoju i
o vremenima kad je to bila opasna jeres i društveno neprihvatljiva rabo-
ta. I na ovom mjestu i u ovom času nije prećerano kazati da je jedan od
presudnih trenutaka za formaciju daljnjeg rada na institucijama crnogor-
skog jezika i književnosti bio trenutak doktoriranja današnjeg dekana
ovog Fakulteta prof. dr sc. Adnana Čirgića čija je svijetla misija poslije
Vojislavove smrti postala neupitna. Adnan je bio u času smrti Vojislava
njegov potencijalni nasljednik, ali on je ostao i kasnije spiritus movens
i pokretač, zajedno sa nama, svih daljnjih aktivnosti i neumorni jezički
borac i najrevnosniji nastavljač Vojislovova djela.
Na temeljima Vojislavova prometejstva i njegovih dalekosežnih
vizija utemeljen je i ovaj Fakultet čija će misija biti istorijska, i po cr-
nogorsku nauku, i po crnogorsku kulturu i svakako za ukupnu državnu
zajednicu. Ovo izražavam u ovom trenutku kao neko ko je cijeli radni vi-
jek proveo iza katedre, obrazujući i usmjeravajući generacije i generacije
akademskih građana ka tome cilju, ali još više i kao jedan od utemelji-
vača prvoga studija crnogorskog jezika i književnosti u Zagrebu (1995).
Stoga upućujem apel i današnjim studentima i mladim profesori-
ma ovog Fakulteta crnogorskog jezika: čuvajte svoj Fakultet kao źenicu
svoga oka i nastojte se naoružati znanjem o svojim istorijskim korije-
nima, o svom samobitnom narodu, o sebi jer ćete se samo tako odužiti
i svim onim crnogorskim protagonistima montenegrista koji su sebe
svojim djelom ugradili u novoosnovani Fakultet, ali ćete steći i potvrdi-
ti opravdanost borbe za crnogorski indentitet, državu, njezinu kulturu i
njezinu civilizacijsku emancipaciju.

PLENARNA IZLAGANJA
UDK 811.163.4:929 Nikčević V. P.
Adnan ČIRGIĆ (Podgorica)

Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje
SAVREMENA MONTENEGRISTIKA
DESET GODINA NAKON SMRTI UTEMELJIVAČA
Vojislav P. Nikčević, utemeljitelj savremene jezikoslovne monte-

negristike, nije dočekao oficijelno priznanje onoga čemu je on svojim
višedecenijskim trudom postavio temelje. Neposredno nakon njegove
smrti donešen je Ustav Crne Gore, u kojemu je crnogorski jezik prvi
put zvanično proglašen službenim jezikom u Crnoj Gori. Njegov radni
vijek, od 1968. do 2007. godine, ujedno je i cijela epoha u montenegri-
stici. Početak i kraj njegova rada početak su i kraj te epohe. Vojislav P.
Nikčević nije ostavio za sobom epohalnu knjigu, on je sam bio epoha.
Za pet decenija djelovanja uspio je uraditi ono što nijesu mogli vjeko-
vima ni svi drugi zajedno; za pet decenija uspio je rasvijetliti okorjeli
tradicionalizam naše filologije – utemeljio je jezikoslovnu montenegri-
stiku kao posebnu granu slavistike. Stručnjaci su o njegovu djelu već
izrekli vrlo pohvalan sud. Njegovo obimno djelo, i jezikoslovno, i knji-
ževnoistorijsko, i kulturološko, svakako će biti predmet i daljih prouča-
vanja. No ovu priliku koristimo da u kratkim crtama iznesemo tekovine
jezikoslovne montenegristike nakon smrti njega kao osnivača.
Ključne riječi: Vojislav P. Nikčević, montenegristika, Fakultet za
crnogorski jezik i književnost
Malo je naučnih pregalaca, bez obzira na to iz koje struke i nacije

potiču, čija škola nastavi živjeti punim životom i nakon njihove smrti.
Osvrnimo se samo na filologiju, i to ne izvan crnogorskoga kontek-
sta. A kad se govori o počecima filologije kod nas, uvijek se kreće od
Vuka Karadžića. Karadžićeva škola, mislimo pritom na njegovu filološ-
ku školu, umrla je zajedno s Karadžićem. Iako i danas djeluje nemali
broj onih koji se deklarativno predstavljaju kao „vukovci“, teško je u
njihovu radu pronaći i tragove Karadžićevih filoloških načela. „Vukov-

Adnan Čirgić
ci“ su zapravo zadržali samo Karadžićevu ideologiju, koja je de fac-

to u apsolutnoj suprotnosti s osnovnim filološkim učenjima njegovim.
Osvrnemo li se makar ukratko na XX vijek, lako ćemo zaključiti da ne-
ponovljivi talenat Radosava Boškovića nije imao nastavljača. Ni jedan
od najvećih gramatičara na bivšemu jugoslovenskom prostoru Mihailo
Stevanović nije imao nastavljača. Njegovi nastavljači nijesu odmakli
od izrade gramatika za osnovne i srednje škole. I da ne nabrajam dalje.
Poznato je – dok je nebrojena crnogorska naučna elita gradila ka-
rijeru uglavnom po beogradskim akademskim centrima i, kasnije, po
ekspoziturama tih centara po Crnoj Gori, sasvim sam u tome svijetu za-
počinjao je nešto novo i za ondašnje prilike jeretičko Vojislav P. Nikče-
vić, profesor Pedagoške akademije na Cetinju koja je na kraju prerasla
u Filozofski fakultet u Nikšiću. I za dugo godina bio je jedini filolog na
cijelome Univerzitetu Crne Gore koji je otvoreno zagovarao afirmaciju
crnogorskih književnih, jezičkih i kulturnih specifičnosti, tj. afirmaciju
montenegristike kao posebne grane slavistike koja će Crnu Goru i nje-
zinu cjelokupnu kulturnu baštinu tretirati kao entitet, a ne kao segment
srpske kulture. Nije potrebno isticati koliko je svjesnoga odricanja po-
drazumijevala ta misija, koliko je nezamislivih prepreka bilo na tome
putu još 1968. godine kad je počeo njime koračati.1 Dovoljno je reći da
je dok je ležao na samrtničkoj postelji, godinu dana nakon obnovljene
državnosti, a neposredno pred donošenje Ustava Crne Gore, formalno
najviša naučna ustanova u Crnoj Gori – Crnogorska akademija nauka i
umjetnosti organizovala simpozijum na kojemu je on bio najčešće po-
minjani filolog, simpozijum koji je za cilj imao omalovažiti sve ono što
danas znači oficijelna montenegristika za koju se deklarativno i CANU
zalaže.2 I posljednje Nikčevićevo reagovanje iz samrtničke postelje bilo
je upravo na taj sramni skup Crnogorske akademije.3 Nedugo zatim
Nikčević je umro i oficijelizovala se njegova „škola“ – savremena mon-
tenegristika. Nije riječ naravno o apologetskome odnosu prema uteme-
ljivaču, o uspostavljanju dogme. Ni prva ni deseta godišnjica njegove
1
Viđeti predgovor u knjizi: Vojislav P. Nikčević, Jezikoslovne studije, Centralna
narodna biblioteka Republike Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Cetinje, 2004.
2
Viđeti: Adnan Čirgić, „Jezikoslovlje u službi politike“, Lingua Montenegrina, br.
3, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Cetinje, 2009,
str. 511–553.
3
Vojislav P. Nikčević, „Negacija crnogorstva je primarni cilj CANU“, Vijesti, uto-
rak, 29. V 2007.

Savremena montenegristika deset godina nakon smrti utemeljivača
smrti nijesu bile povod za izradu sabranih ili barem izabranih djela nje-
govih, za izradu monografije o njemu koja bi sadržala sve zamislive i
nezamislive bizarne detalje iz života jednoga čovjeka, kakav je običaj
u našoj filologiji. Umjesto toga formiran je akademski bataljon koji za
cilj ima ne afirmaciju njegova života i djela, kako to rade deklarativni
„vukovci“, „ivićevci“ i drugi -ovci, već afirmaciju nauke kojoj je on po-
stavio moderne temelje. Stoga je on jedini naš filolog koji je utemeljio
ne školu no cijelu jednu granu nauke kojom se jednakim žarom bave i
oni koji ga nikad lično nijesu upoznali.
A od organizovanja pomenutoga skupa u CANU koji je za cilj
imao faktičko negiranje crnogorskoga jezika do danas montenegristika
je napredovala astronomskim koracima. Ako se uzme u obzir višedece-
nijsko negiranje suštinskih crnogorskih kulturnih vrijednosti te činjeni-
ca da je tek stasao mladi kadar koji je oslobođen stega tradicionalizma,
onda izrečena ocjena nije ni najmanje neskromna.
Ustavom obnovljene Crne Gore prvi put je u milenijumskoj isto-
riji crnogorski jezik definisan kao službeni jezik u Crnoj Gori. Nedugo
zatim osnovan je Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika, sastav-
ljen od domaćih stručnjaka raznih profila, radi izrade prvih oficijelnih
normativno-kodifikatorskih priručnika za crnogorski jezik. Međutim, u
tome Savjetu bilo je članova koji su isuviše robovali filološkome tra-
dicionalizmu da bi suštinski mogli prihvatiti standardizaciju crnogor-
skoga jezika sa svim njegovim do danas preživjelim prepoznatljivim
obilježjima.4 Stoga je formirana Ekspertska komisija za standardizaciju
crnogorskoga jezika, koju su činila dva člana – renomirani slavisti Josip
Silić iz Hrvatske i Ljudmila Vasiljeva iz Ukrajine, oboje kroz saradnju
s Vojislavom P. Nikčevićem upoznati s tekovinama savremene mon-
tenegristike, i predśednik Milenko A. Perović, univerzitetski profesor
filozofije regionalno poznat po afirmaciji crnogorskih nacionalnih vri-
jednosti.5 Ekspertska je komisija, uz pomoć angažovanoga domaćeg
kadra, uspješno finalizovala dva osnovna standardnojezička priručnika
4
Viđeti: Adnan Čirgić, „Jezička politika u Crnoj Gori od Njegoša do naših dana“,
u knjizi Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Matica crnogorska, Podgorica,
2010, str. 196–200.
5
Isto.

Adnan Čirgić
– Pravopis crnogorskoga jezika6 i Gramatiku crnogorskoga jezika7, a

objavljena je i knjiga Josipa Silića Crnogorski jezik – naučno-metodo-
loške osnove standardizacije8. Tako je Crna Gora imala čast da joj osno-
ve standardizacije uredi jedan od najobrazovanijih slavista današnjice
Josip Silić.
Obnavljanjem državnosti, usvajanjem Ustava kojim je definisan
položaj crnogorskoga jezika te uspostavljanjem osnova standardizacije,
stvoreni su uslovi za osnivanje Instituta za crnogorski jezik i književ-
nost u Podgorici u julu 2010. godine, a nakon četiri godine Institut je
transformisan u Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa śedištem
na Cetinju. Odmah po osnivanju Upravni odbor Instituta donio je od-
luku o nastavku kapitalnoga projekta u montenegristici koji je započeo
Vojislav P. Nikčević, a koji je njegovom smrću bio prekinut. Bila je to
izrada Istorije crnogorske književnosti, zamišljene u četiri toma, koju
je trebalo da obrade četiri autora: V. P. Nikčević period od početaka
pismenosti završno s Njegošem, Milorad Nikčević period od 1852. do
1918, Tatjana Bečanović od 1918. do naših dana i Novak Kilibarda cr-
nogorsku usmenu književnost. Kako je Vojislav P. Nikčević umro na
samome početku projekta, njegov je posao povjeren jedinome koji je to
umjesto njega mogao za relativno kratko vrijeme adekvatno obraditi –
sada već počivšemu Radoslavu Rotkoviću, čiji je značaj za afirmaciju
naše kulturne baštine nemjerljiv. Novak Kilibarda i Milorad Nikčević
uspješno su finalizovali svoj dio projekta, te je samo dvije godine po
osnivanju Institut za crnogorski jezik i književnost objavio trotomnu
Istoriju crnogorske književnosti od početaka pismenosti do 1918. go-
dine9. Time je finalizovan projekt kojim su se bezuspješno godinama
bavile ustanove kao što je CANU. Rad na četvrtome tomu, koliko nam
6
Pravopis crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.
7
Adnan Čirgić & Josip Silić & Ivo Pranjković, Gramatika crnogorskoga jezika,
Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.
8
Josip Silić, Crnogorski jezik – naučno-metodološke osnove standardizacije, Mini-
starstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.
9
Novak Kilibarda, Istorija crnogorske književnosti. Usmena književnost, Tom I,
Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.
Radoslav Rotković, Istorija crnogorske književnosti. Od početaka pismenosti do
1852, Tom II, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.
Milorad Nikčević, Istorija crnogorske književnosti. Od 1852. do 1918, Tom I,

je poznato, nije nastavljen jer se Tatjana Bečanović, zadužena za taj dio,

umjesto afirmacije montenegristike počela baviti njezinom negacijom.
Uporedo s tim projektom pokrenut je još jedan, ne manje reprezen-
tativan. Naime, kako je nakon nepune tri godine po osnivanju Instituta
slijedila proslava dvjestagodišnjice Njegoševa rođenja, smatrali smo, s
obzirom na kadrovski deficit u njegošologiji, neprimjerenim organizo-
vanje naučnih skupova o Njegošu na kojima se ništa novo o Njegošu i
njegovu djelu ne bi imalo reći. Umjesto reciklaže opštepoznatih stavo-
va odlučili smo se za izradu cjelokupne bibliografije Njegoševih djela
i djela o Njegošu. Za rekordno kratko vrijeme petočlani bibliografski
tim izradio je četvorotomnu Bibliografiju Njegoš10, koja sadrži gotovo
trideset četiri hiljade jedinica s anotacijama, a nakom proslave jubileja
ta je bibliografija dopunjena i petim tomom od nekoliko hiljada jedinica
nastalih u godini proslave.11 Može se reći da su bezmalo sve jedinice o
Njegošu nastale na južnoslovenskim jezicima te na velikim evropskim
jezicima sada na jednome mjestu, čime je dobijeno neophodno petoto-
mno početno štivo za sva buduća bavljenja njegošologijom.
Uporedo s time u Zavodu za školstvo urađeni su cjelokupni novi
programi za predmet Crnogorski jezik i književnost za osnovne i sred-
nje škole te u Zavodu za udžbenike prilagođeni stari i izrađeni novi
udžbenici za taj predmet u osnovnim školama i gimnazijama. Bio je
to podvig za izuzetno kratko vrijeme, a pored zasluga velikoga broja
autora, urednika i recenzenata, nesumnjiva zasluga pripada tadašnje-
mu ministru prosvjete Slavoljubu Stijepoviću koji je pokazao ne samo
blagonaklonost i dobru volju već i potpunu upućenost u važnost toga
zadatka.
10
Lidija Kaluđerović, Bibliografija Njegoš. Njegoš u crnogorskim periodičnim pu-
blikacijama i zbornicima 1835–2012, Institut za crnogorski jezik i književnost,
Podgorica, 2013.
Ljiljana Lipovina-Đorđević, Bibliografija Njegoš. Njegoš u južnoslovenskim kul-
turama: Njegoševa djela i djela o Njegošu, Institut za crnogorski jezik i književ-
nost, Podgorica, 2013.
Petar Krivokapić & Nada Drašković, Bibliografija Njegoš. Njegoš u južnosloven-
skim publikacijama i zbornicima, Institut za crnogorski jezik i književnost, Pod-
gorica, 2013.
Anđelka Martinović, Bibliografia Njegoš. Njegoš na stranim jezicima, Institut za
crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.
11
Lidija Kaluđerović, Bibliografija Njegoš. Njegoš u godini jubileja, Fakultet za
crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2016.

Adnan Čirgić
Transformacija Instituta u Fakultet za crnogorski jezik i književ-

nost donijela je bitnu prednost za razvoj montenegristike. Fakultet je
okupio veći broj saradnika no što ih je mogao okupiti Institut. Pored
nemaloga broja gostujućih renomiranih profesora iz okruženja i Crne
Gore, na Fakultetu su mjesto našli i mladi naučnici, do tada malo po-
znati javnosti. Ispostavilo se da Crna Gora ima kadra, samo mu treba
pružiti mogućnosti za rad. Ako su ne tako davno, Radoslav Rotković i
Vojislav P. Nikčević silom prilika morali biti stručnjaci i za antiku i za
srednji vijek, i za primorsku i kontinentalnu renesansu, i za Njegoša i za
Lalića, i za realizam i za savremenu književnost, za poeziju i za prozu i
za dramu, i za jezikoslovlje i za kulturologiju i za istoriju književnosti,
danas možemo reći da za svaku od pomenutih oblasti samo na Fakul-
tetu imamo bar po jednoga stručnjaka. I to je činjenica kojom se Crna
Gora nikad do danas nije mogla pohvaliti. Zahvaljujući toj činjenici
Fakultet za crnogorski jezik i književnost promovisao je prije nekoliko
mjeseci svoje stoto izdanje za svega sedam godina postojanja! A od
tada objavljeno ih je još nekoliko.
Kad je u pitanju jezička standardizacija, bitno je pomenuti još dva
priručnika iz oblasti standardne akcentologije. Riječ je o Akcenatskome
savjetniku12 i Akcenatskome priručniku13. Njihovi izdavači su Ministar-
stvo prosvjete i Zavod za udžbenike.
Prevedena su i dva bitna naslova koja označavaju školovani po-
četak dviju naučnih disciplina kod nas. Riječ je o prijevodu prve mono-
grafije o Njegošu P. A. Lavrova u izdanju Instituta za crnogorski jezik i
književnost14 i prijevodu prve značajne monografije u kojoj su crnogor-
ski govori posebno zastupljeni – knjizi Štokavski dijalekat Milana Re-
šetara.15 Isti izdavač publikovao je i nekoliko značajnih dijalektoloških
rječnika – rječnik govora Velike,16 njeguški rječnik,17 plavsko-gusinjski
12
Adnan Čirgić & Jelena Šušanj, Akcenatski savjetnik, Ministarstvo prosvjete, Pod-
gorica, 2013.
13
Adnan Čirgić & Jelena Šušanj, Akcenatski priručnik, ZUNS, Podgorica, 2014.
14
Petar Aleksejevič Lavrov, Petar II Petrović Njegoš, vladika crnogorski i njegova
književna djelatnost, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.
15
Milan Rešetar, Štokavski dijalekat, Matica crnogorska, Podgorica, 2010.
16
Branko Jokić, Rječnik veličkoga govora, Institut za crnogorski jezik i književnost,
Podgorica, 2012.
17
Dušan Otašević, Njeguški rječnik, Institut za crnogorski jezik i književnost, Pod-
gorica, 2012.

rječnik18, rožajski rječnik19, a posebno je značajan rječnik osmanske

leksike Staroga Bara.20 Nedavno je objavljena i Dijalektologija crno-
gorskoga jezika.21
Naročito je veliki broj knjiga publikovanih iz istorije crnogorske
književnosti, čije bi nabrajanje prevazišlo okvire ovoga izlaganja. U
posebnim izdanjima našle su se i pjesme crnogorskih usmenih pjesni-
ka-pjevača, doskora tradicionalistički i nepravedno anonimno utapane
u srpski usmenoknjiževni korpus. Cijela biblioteka posvećena je izda-
njima iz oblasti njegošologije, a proučavanje Lalićeva djela takođe je
rezultiralo objavljivanjem nekoliko izdanja. Započeta su istraživanja
gotovo apsolutno nepoznatoga crnogorskog usmenoknjiževnog stvara-
laštva iz primorske oblasti, pohranjenog po arhivima u Boki i Hrvat-
skoj. Održana su nekolika okrugla stola i naučna skupa, a objavljen je
i veliki broj bibliografija zaslužnih crnogorskih stvaralaca. Kuriozitet
je i to što je gost Fakulteta bio svjetski poznati lingvist Dejvid Kristal,
koji je na predavanju u Podgorici pružio podršku standardizaciji crno-
gorskoga jezika. Na kraju se mora pomenuti i časopis Lingua Montene-
grina, čiji je dvadeseti broj ovih dana u pripremi, a koji je indeksiran u
prestižnim međunarodnim naučnim bazama.
I prije no svedem ovo izlaganje dužan sam objasniti zašto je ovaj
pregled ponajviše obuhvatio izdanja Instituta odnosno Fakulteta za
crnogorski jezik i književnost, s rijetkim osvrtima na izdanja drugih
ustanova. Razlog je u tome što je Fakultet faktički danas jedini izda-
vač koji promoviše jezikoslovnu, kulturološku i književnopovijesnu
montenegristiku. S druge strane, tekuću crnogorsku književnost pro-
moviše uglavnom samo Crnogorsko društvo nezavisnih književnika,
ali književna ostvarenja nijesu predmet ovoga osvrta. Našlo bi se kod
nekih drugih izdavača i naslova koji se naizgled uklapaju u ovu sliku,
ali su ti naslovi suštinski daleko od onoga što naslovom knjige ili iz-
davača impliciraju. Takav je recimo prošle godine objavljeni Rječnik
18
Ibrahim Reković, Rječnik plavsko-gusinjskoga govora, Institut za crnogorski jezik
i književnost, Podgorica, 2013.
19
Ibrahim Hadžić, Rječnik rožajskoga govora, Institut za crnogorski jezik i književ-
20
Sead Šlaković, Rječnik osmanske leksike barskoga kraja, Institut za crnogorski
jezik i književnost, Podgorica – Bar, 2013.
21
Adnan Čirgić, Dijalektologija crnogorskoga jezika, Fakultet za crnogorski jezik i
književnost, Cetinje, 2017.

Adnan Čirgić
crnogorskoga narodnog i književnog jezika,22 koji je donio regionalnu

bruku Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, ali je o njemu previše
rečeno da bi se ovđe ponavljalo.23 Takva su i neka izdanja drugih nekih
izdavača, ali je šteta osvrtom na njih kvariti stvarnu lijepu sliku o na-
pretku montenegristike.
Nadam se da je i ovaj kratak pregled potkrijepio na početku izre-
čenu misao o značaju misije Vojislava P. Nikčevića.
Literatura
–– Aleksejevič Lavrov, Petar. Petar II Petrović Njegoš, vladika crno-

gorski i njegova književna djelatnost, Institut za crnogorski jezik i
književnost, Podgorica, 2013.
–– Čirgić, Adnan & Silić, Josip & Pranjković, Ivo. Gramatika crnogor-
skoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.
–– Čirgić, Adnan & Šušanj, Jelena. Akcenatski priručnik, ZUNS, Pod-
gorica, 2014.
–– Čirgić, Adnan & Šušanj, Jelena. Akcenatski savjetnik, Ministarstvo
prosvjete, Podgorica, 2013.
–– Čirgić, Adnan. „Jezikoslovlje u službi politike“, Lingua Montene-
grina, br. 3, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P.
Nikčević“, Cetinje, 2009, str. 511–553.
–– Čirgić, Adnan. Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Matica cr-
nogorska, Podgorica, 2010.
–– Čirgić, Adnan. Dijalektologija crnogorskoga jezika, Fakultet za cr-
nogorski jezik i književnost, Cetinje, 2017.
–– Hadžić, Ibrahim. Rječnik rožajskoga govora, Institut za crnogorski
jezik i književnost, Podgorica, 2013.
–– Jokić, Branko. Rječnik veličkoga govora, Institut za crnogorski jezik
i književnost, Podgorica, 2012.
–– Kaluđerović, Lidija. Bibliografija Njegoš. Njegoš u crnogorskim pe-
riodičnim publikacijama i zbornicima 1835–2012, Institut za crno-
gorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.
22
Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika, Tom I, CANU, Podgorica,
2016.
23
Viđeti: „Polemika o Rječniku crnogorskog jezika“, Matica, br. 66, Matica crnogor-
ska, Podgorica, 2016, str. 523–792. Tekstove priredio Vlatko Simunović.

–– Kaluđerović, Lidija. Bibliografija Njegoš. Njegoš u godini jubileja,

Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2016.
–– Kilibarda, Novak. Istorija crnogorske književnosti. Usmena književ-
nost, Tom I, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.
–– Krivokapić, Petar & Drašković, Nada. Bibliografija Njegoš. Njegoš
u južnoslovenskim publikacijama i zbornicima, Institut za crnogor-
ski jezik i književnost, Podgorica, 2013.
–– Lipovina-Đorđević, Ljiljana. Bibliografija Njegoš. Njegoš u južno-
slovenskim kulturama: Njegoševa djela i djela o Njegošu, Institut za
–– Martinović, Anđelka. Bibliografija Njegoš. Njegoš na stranim jezici-
ma, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2013.
–– Matica, br. 66, Matica crnogorska, Podgorica, 2016.
–– Nikčević, Milorad. Istorija crnogorske književnosti. Od 1852. do
1918, Tom I, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica,
2012.
–– Nikčević, Vojislav P. „Negacija crnogorstva je primarni cilj CANU“,
Vijesti, utorak, 29. V 2007.
–– Nikčević, Vojislav P. Jezikoslovne studije, Centralna narodna biblio-
teka Republike Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Cetinje, 2004.
–– Otašević, Dušan. Njeguški rječnik, Institut za crnogorski jezik i knji-
ževnost, Podgorica, 2012.
–– Pravopis crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke, Pod-
gorica, 2010.
–– Reković, Ibrahim. Rječnik plavsko-gusinjskoga govora, Institut za
–– Rešetar, Milan. Štokavski dijalekat, Matica crnogorska, Podgorica,
2010.
–– Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika, Tom I, CANU,
Podgorica, 2016.
–– Rotković, Radoslav. Istorija crnogorske književnosti. Od početaka
pismenosti do 1852, Tom II, Institut za crnogorski jezik i književ-
–– Silić, Josip. Crnogorski jezik – naučno-metodološke osnove standar-
dizacije, Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica, 2010.
–– Šlaković, Sead. Rječnik osmanske leksike barskoga kraja, Institut za
crnogorski jezik i književnost, Podgorica – Bar, 2013.

UDK 811.163ʼ26”19/20”
Ljudmila VASILJEVA (Lavov)

Katedra za slovenske jezike Nacionalnoga
univerziteta „Ivan Franko“ u Lavovu
UTJECAJ DRUŠTVENO-POLITIČKIH ČINJENICA

NA JEZIČNE PROMJENE NA JUŽNOSLAVENSKIM
PROSTORIMA (KRAJ XХ – POČETAK ХХІ ST.)
Kroz prizmu povijesnog razvoja razmotrit ćemo utjecaj društve-

no-političkih činjenica na jezične promjene u Južnoj Slaviji, aktualnih
za većinu zemalja ovog područja. Posebnu pažnju posvetit ćemo nor-
miranju, standardizaciji/restandardizaciji, jezičnoj politici i jezičnom
planiranju, povezanosti jezika s nacionalnim identitetom. Veze južno-
slavenske sociolingvistike i društva aktualne su, što odgovara logici su-
vremene jezikoslovne teorije. Polazeći od temelja suvremene jezične
politike, značajan je problem akumuliranja sociolingvalnog kapitala.
Ključne riječi: južnoslavenske zemlje, jezična politika, standardi-
zacija/restandardizacija, jezična globalizacija, sociolingvalni kapital,
nacionalni identitet

Sociolingvističku analizu jezične situacije koja se formirala na
južnoslavenskim prostorima krajem XX – početkom XXI st. nije mo-
guće ostvariti bez pojašnjenja uvjeta i okolnosti povijesnog razvoja
tog područja. Posljednjih se godina ondje provode nacionalna socio-
lingvistička istraživanja, a s njima se formiraju nove sociolingvističke
tradicije koje prikazuju iskustvo otkrivanja različitih aspekata uzaja-
mnog djelovanja jezika i društva zasebno u svakoj od država i u svim
zemljama općenito. Cilj ovog izlaganja je ukratko predstaviti suvreme-
nu sociolingvalnu situaciju u južnoslavenskim zemljama i konstatirati
određene pojave koje na početku drugog milenija predstavljaju važ-
nu činjenicu u formiranju tamošnje jezične politike, otkriti osobitosti
funkcioniranja službenih jezika u državama tog područja (uključujući
one koje su se nedavno osamostalile ili obnovile), uzevši u obzir eu-

Ljudmila Vasiljeva
ropski smjer politike tih država, razjasniti neka pitanja koja su u vezi
s jezičnim preobražajima postala predmet analize sociolingvističkih
istraživanja. Analizirat ćemo probleme koji su uglavnom uvjetovani
društveno-političkim promjenama na južnoslavenskom području te
su aktualni za većinu južnoslavenskih sociolingvističkih istraživanja.
Između ostalog objašnjavamo specifičnosti svake sociolingvističke
tradicije u vezi s konkretnom jezičnom stvarnošću s gledišta speci-
jalizacije sociolingvističkog znanja u pojedinačnim južnoslavenskim
sociolingvističkim radovima.1
U kontekstu navedenog problema postavlja se pitanje ovisi li
značaj jezika o veličini teritorija njegove rasprostranjenosti ili o broju
govornika? To pitanje je aktualno u nekim suvremenim južnoslaven-
skim jezicima: crnogorskom koji ima više od 229 tisuća govornika2,
bosanskom – više od milijun 800 tisuća3, slovenskom – više od milijun
727 tisuća4, makedonskom – više od milijun 390 tisuća5, hrvatskom
– više od 3 milijuna 980 tisuća6 (podaci se odnose na govornike nave-
denih jezika koji žive baš na području svojih nacionalnih država, broj
govornika koji žive u iseljeništvu ne uzimamo u obzir). Sociolingvalni
problemi navedenih naroda imaju svoje posebnosti u usporedbi s je-
zičnim situacijama u onim južnoslavenskim zemljama koje imaju veći
broj govornika: bugarski – više od 9 milijuna, srpski – više od 8 mili-
juna 500 tisuća7 (smatranje tih jezika kao velikih je relativan pojam).
1
V. o specijalizaciji sociolingvističkog znanja u nacionalnim jezikoslovnim tradi-
cijama u G. P. Macjuk: Мацюк, Галина, Сучасна соціолінгвістика: тенденції в
розвитку теорії і завдання, u Мова і суспільство, вип. 1, str. 5–20.
2
https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%80%D0%BD%D0%BE%D0%B3
%D0%BE%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8_%D1%98%D0%B5%D0%B
7%D0%B8%D0%BA (16. siječnja 2017);
https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%A7%D0%B5%D1%80%D0%BD%D0%BE
%D0%B3%D0%BE%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B9_%D1%8
F%D0%B7%D1%8B%D0%BA (16. siječnja 2017).
3
Prema popisu iz 2013, 1.866.585 stanovnika u Bosni i Hercegovini govori
bosanskim jezikom, što predstavlja 52,86% ukupnog stanovništva BiH http://
www.popis2013.ba/popis2013/doc/Popis2013prvoIzdanje.pdf (18. rujna 2017).
4
https://hr.wikipedia.org/wiki/Slovenski_jezik (16. siječnja 2017).
5
https://hr.wikipedia.org/wiki/Makedonski_jezik (16. siječnja 2017).
6
https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik (16. siječnja 2017).
7
https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D0%B5%D1%80%D0%B1%D1%81%D0%
BA%D0%B8%D0%B9_%D1%8F%D0%B7%D1%8B%D0%BA (16. siječnja 2017);

Utjecaj društveno-političkih činjenica na jezične promjene...
Početkom 90-ih godina baš na probleme zaštite i očuvanja tako-

zvanih „malih“ jezika, kao što je npr. crnogorski, obratio je pozornost
61. Međunarodni kongres PEN Centra u Santiago de Composteli. Naj-
veće na svijetu udruženje književnika i izdavača ukazalo je na obvezu
međunarodnih struktura (UNESCA i dr.) zaštićivati jezike koji su ugro-
ženi, odredivši za to određene mjere na nacionalnim i međunarodnim
razinama. Oslanjajući se na završni dokument tog Kongresa na prijed-
log Crnogorskog PEN Centra na 62. kongresu u Australiji (1998) već
su raspravljali o konkretnim mjerama koje bi trebale biti usmjerene na
zaštitu crnogorskog jezika i književnosti.
Svima je poznata povijesno važna uloga staroslavenskog jezi-
ka koji je temelj za sve slavenske jezike i za razvoj svih Slavena. Sa
staroslavenskim je vezan procvat bugarskog jezika u starobugarskom
razdoblju tako što je Bugarska u ono vrijeme imala status svojevrsnog
kulturnog središta za sve Slavene. Ali taj procvat nije bio trajni proces
i prirodni razvoj bugarskog jezika, od XIV st. bio je prekidan turskim
napadima koji su utjecali ne samo na Bugarsku, već i na druge države:
Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i dr. Tada su se suvremeni jezici,
npr. bugarski ili srpski, u vezi s tom vanjskom činjenicom, formirali u
drukčijim uvjetima, nego neki drugi slavenski jezici. Npr. „Bugarsko
književno društvo“ koje je bilo osnovano tek krajem 60-ih godina XIX
st. u gradu Brajla (danas Rumunjska) svoju glavnu zadaću vidjelo je u
razradi i usavršavanju bugarskog jezika, a njegovi osnivači su u stva-
ranju jedinstvenog bugarskog jezika vidjeli sredstvo konsolidacije svih
stanovnika države i sredstvo identifikacije bugarskog etnosa, tj. odvaja-
nje od drugih etnosa8.
Upravo u XIX st. u svim južnoslavenskim zemljama u prvi plan
su izašle zadaće standardizacije jezika i normiranja pravopisa. S tim
razdobljem podudara se proces kodifikacije slovenskog jezika. U ono
vrijeme pitanje priznavanja njegove izvornosti bilo je vezano za djelat-
nost J. Kopitara i F. Miklošiča. Tridesetih godina XIX st. ilirci su poku-
https://ru.wikibooks.org/wiki/%D0%91%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B0
%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%B9_%D1%8F%D0%B7%D1%8
B%D0%BA (16. siječnja 2017). Podaci se odnose na govornike navedenih jezika
koji žive samo na području vlastitih država.
8
Стоянова, Ельза П., Деякі аспекти мовної ситуації в Болгарії у зв’язку з її
вступом до Європейського Cоюзу u: Мовознавство, № 6, 2010, str. 11–22.

Ljudmila Vasiljeva
šali stvoriti jedinstveni jezik za sve Južne Slavene, kao i za Slovence9.

Već do 70-ih godina XIX st., kako tvrde znanstvenici10, formiranje sa-
mostalnog književnog jezika u Sloveniji bilo je uglavnom završeno.
Jezična koncepcija Srbina V. Karadžića bila je motivirana politič-
kim i sociolingvalnim čimbenicima koji su bili u tijesnoj vezi sa stan-
dardizacijom jezika na narodnoj osnovi11. Analiza koncepcije iliraca,
koji su dali velik doprinos izradi jedinstvenih jezičnih normi za sve
Hrvate, osnova je za tvrdnju da su ideju zajedničkog jezika za sve Južne
Slavene uspjeli realizirati djelomično. Umjesto toga, njihovi sljedbenici
i protivnici krajem XIX st., više nego u 90 proteklih godina, objedi-
nili su jezik Srba i Hrvata u jedan monocentričan jezik. Tako da se u
idejama društveno-političkog i kulturnog pokreta za objedinjenje svih
Južnih Slavena (u djelovanju V. Karadžića i Đ. Daničića u Srbiji, Lj.
Gaja i J. Draškovića u Hrvatskoj, S. Škrabca i M. Pleteršika u Sloveni-
ji), izrazito vide zakonomjernosti koje u naše vrijeme ulaze u djelokrug
pitanja kojima se bavi sociolingvistika.
Među južnoslavenskim jezicima makedonski jezik je stvoren
prilično kasno. Makedonska znanstvenica A. Gjurkova vidi u njego-
voj standardizaciji događaj koji je važan s dva gledišta: stvaranja na-
cije i stvaranja države. Prema njezinom mišljenju – K. Misirkov, čija
je djelatnost u XX st. bila usmjerena na priznavanje Makedonije kao
samostalne države i B. Koneski koji je radio na normiranju makedon-
skog pravopisa i leksičkog sustava makedonskog jezika – su dvije važ-
ne osobe u makedonskoj lingvistici koje su svojim neprestanim radom
9
Франко, Іван, Слов’янська взаємність в розуміння Яна Коллара і тепер u:
Франко І. Зібрання творів: У 50-ти т., т. 29, Київ, 1981, str. 25–67.
10
Плотникова, Ольга С., Словенский язык u: Славянские языки, Московский
университет, Москва, 1977, str. 291.
11
Sažeto je ova koncepcija izgledala ovako: 1) Srpski jezik mora biti u lingvistič-
kom smislu jedinstven i polivalentan, tj. takav kakav se koristi u svim područjima
književnog, kulturnog, društvenog i poslovnog života. 2) Jezične različitosti (fo-
netske, morfološke, leksičke) u različitim stilovima književnog jezika moraju biti
ukinute. 3) Količinu crkvenoslavenizama potrebno je minimizirati, sve ih treba
„posrbiti“ (u mnogim slučajevima turske riječi imale su prednost pred crkveno-
slavenizmima). 4) Vojvođansku dijalekatsku osnovicu narodnog jezika treba za-
mijeniti istočnohercegovačkom (s ijekavskim, a ne ekavskim izgovorom.): Васи-
льєва, Людмила П., Концепція літературної мови Вука Караджича і сучасна
лінгвальна ситуація в південнослов’янському регіоні u: Вісник Львівського
університету. Сер. Філологічна, вип. 48, Львів, 2009, str. 185–200.

u Povjerenstvu za makedonski književni jezik 1944. g. dale značajan

doprinos za njegovu standardizaciju12.
Jezična situacija na južnoslavenskim područjima konačno se pro-
mijenila krajem XX st. Upravo tada, s raspadom SFRJ, prestao je funk-
cionirati srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik koji su službeno koristila
četiri etnosa – Srbi, Hrvati, Muslimani Bošnjaci i Crnogorci. Umjesto
njega počela su funkcionirati četiri jezika: srpski, hrvatski, bosanski, a
ubrzo i crnogorski. Bosanski kao ravnopravan jezik potvrdili su svo-
jim potpisima poglavari tadašnje Jugoslavije (u sastavu Srbije i Crne
Gore), Bosne i Hercegovine te Hrvatske, kao i predstavnici SAD i EU u
Daytonskom sporazumu (SAD). Godine 2007, nakon što je Crna Gora
stekla neovisnost, bilo je riješeno pitanje crnogorskog jezika kao služ-
benog u neovisnoj državi.
Tako danas na južnoslavenskom području imamo sedam samo-
stalnih država s vlastitim nacionalnim kodificiranim jezicima koji su
priznati kao službeni13, a u jednoj od država, Bosni i Hercegovini, služ-
benima se smatraju tri jezika: bosanski, srpski i hrvatski. Standardizi-
rani jezik uvijek je bio i danas jest temeljna osnova potčinjenosti druš-
tva državnim tijelima, a s gledišta sociolingvistike dihotomija „jezik
– država“ od posebnog je značaja u zemljama koje su postale članice
Europske unije, polazeći od zakonodavno pravne osnove EU: u Slove-
niji (od 1. 5. 2004), u Bugarskoj (od 1. 1. 2007), u Hrvatskoj (od 1. 7.
2013). Nakon proglašenja neovisnosti Crna Gora14 je počela s pripre-
mom pravne osnove za ulazak u EU.
Nakon proglašenja neovisnosti Slovenija je u potpunosti odredila
svoje prioritete u vezi s europskom integracijom. Jedinstveni službeni
jezik ondje je slovenski jezik, materinski za 80% njezinih stanovnika.
Taj jezik koriste i nacionalne manjine koje čine oko 12% stanovništva.
Iako Bošnjaci, Srbi i Hrvati svojim brojem nadmašuju ondje priznate
manjine (npr. Talijane ili Mađare), u Sloveniji ih ipak smatraju stranim
12
Ѓуркова, Александра, Социолингвистички аспекти на македонскиот ја-
зик: од стандардизација до актуелните тенденции, pristupljeno s: http://
philologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol2/2/4.pdf (16. siječnja 2017).
13
Ili jezicima za službenu uporabu.
14
Crna Gora je 15. prosinca 2008. predala zahtjev za učlanjenje u Europsku uni-
ju, 17. prosinca 2010. je dobila status kandidata, a 29. lipnja 2012. je započela
pregovore s Europskom unijom: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pristupanje_Crne_
Gore_Europskoj_uniji

Ljudmila Vasiljeva
građanima, a njihovi jezici nemaju status manjinskih15. Te i druge po-

litičke i ekonomske uvjete u kojima se našla Slovenija nakon ulaska u
EU, jezikoslovci Slovenije danas različito vrednuju16; oni primjećuju
opasnost prije svega u primjetnom utjecaju engleskog jezika koji sve
agresivnije jača svoj položaj među mladima, novom školovanom gene-
racijom slovenskog društva. Jezik globalizacije znanstvenici smatraju
opasnim konkurentom standardnog jezika, naglašavajući da je suvre-
mena slovenska književna norma primjetno udaljena od jezičnog uzusa
u svim slovenskim pokrajinama. Zbog toga ona od govornika zahtijeva
određene govorne napore i pritom ne postiže željenu razinu „komuni-
kacijske komfornosti“, posebice u neslužbenoj komunikaciji17. U vezi s
15
U vezi s takvim razumijevanjem jezika nacionalnih manjina treba obratiti pozor-
nost na sociolingvističke radove, posvećene prethodnom stanju slovenskog jezika
u SFRJ, pravima nacionalnog jezika u višenacionalnoj državi, jezičnoj politici i je-
zičnom planiranju koji su predstavljeni u zborniku Družbenost slovenskega jezika
(1991), iz kojeg smo dobili dovoljno informacija o tom pitanju. Tada su slovenski
lingvisti ulagali mnogo truda radi postizanja realne, a ne deklarativne ravnoprav-
nosti da sačuvaju pravo svoje nevelike nacije na neometan razvoj vlastitog jezika
u svim područjima života. Tom razdoblju borbe za slovenski jezik i njegovu čisto-
tu posvećen je rad Jezikovni pogovori v Sedem dni (2007). V.: Катунин, Дмитрий
А. Статус языков в современном законодательстве Словении и словенский
язык в законодательных актах сопредельных стран. Статья первак, u: Язык
и культура, № 3, Москва, 2008, str. 28; Гак, Владимир Г., К типологии форм
языковой политики, u: Вопросы языкознания, № 5, str. 104–133; Stabej, Mar-
ko, Slovenščina v evropski jezikovni mavrici, u: Družboslovne razprave, 18/40,
avg. 2002, str. 157–168; Ажнюк, Богдан М. Сучасні тенденції розвитку су-
часної соціолінгвістичної термінології, u: Мовознавство, № 2–3, 2013, str.
169–170.
16
Stabej, Marko, Bo en jezik dovolj? Večjezičnost v еnojezičnosti, u: Obdobja 20.
Slovenski knjižni jezik – aktualna vprašanja in zgodovinske izkušnje, Filozofska
fakulteta, Ljubljana, 2001, str. 68; Statistične informacije (statistični urad Repub-
like Slovenije). Ljubljana, st. 93/2003, pristupljeno s: www.sov.si/popis). (12.
prosinca 2016).
17
Vidovič Muha, Аda, Sodobni položaj nacionalnih jezikov v luči jezikovne politike,
u: Obdobja 20. Slovenski knjižni jezik – aktualna vprašanja in zgodovinske
izkušnje, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2001, str. 5–27. Vidovič Muha, Аda,
Vprasanje globalizmov ali meje naših svetov, u: Obdobja 22. Metode in zvrsti.
Aktualizacija jezikovnozvrstne teorije na Slovenskem: členitev jezikovne
resničnosti. Mednarodni simpozij, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2003, str. 73–81.
Stabej, Marko, Slovenščina v evropski jezikovni mavrici, u: Družboslovne
razprave, 18/40, avg. 2002, str. 157–168.

tim posebice je danas aktualan ponovni pregled prethodne imperativno

purističke jezične politike u toj zemlji s ciljem veće tolerancije neknji-
ževnojezičnih (razgovornih) idioma koji u uvjetima slovenske jezične
situacije osiguravaju neslužbenu komunikaciju18. To uvjetuje porast za-
nimanja za istraživanje jezika grada, budući da se u Sloveniji intenziv-
no zbivaju procesi urbanizacije. Prije svega se to osjeća u glavnom gra-
du Ljubljani, kao i u okolnim područjima (porast stanovništva glavnog
grada Slovenije i okolnih područja za deset godina, prema podacima
popisa stanovništva od 31. 3. 2002. g., bio je od 20 do 40%, a ti procesi
se razvijaju sve brže). Takva situacija je uvjetovana pojačanom centra-
lizacijom društvenog, političkog, ekonomskog, obrazovnog i kulturnog
života zemlje koja, kao odgovor, izaziva centrifugalnu nastrojenost u
perifernim područjima. Ljubljana se našla u središtu procesa demokra-
tizacije, urbanizacije, centralizacije i globalizacije koji stvaraju predu-
vjete za promjenu jezične situacije najprije u glavnom gradu, a zatim u
drugim pokrajinama te zemlje19.
Bugarska, koja je kao sljedeća južnoslavenska zemlja postala
članica EU, također osjeća određene globalizacijske utjecaje. Institut
za bugarski jezik se učlanio u Europsku asocijaciju nacionalnih jezika
(EFNIL) koja se bavi istraživanjem problema jezične ekologije (ekolin-
gvistike) i očuvanjem tzv. malih jezika kojima prijeti nestanak. Bugarski
sociolingvist A. Pačev u vezi s tim u radu „Bugarska i bugarski jezik u
EU“ obraća pozornost na nove sociolingvističke kategorije kojima u EU
opredjeljuju status jednog ili drugog jezika, polazeći od zahtjeva prema
jezičnoj politici u toj zajednici. Radi se o dodjeljivanju statusa velikog
ili malog jezika jednom ili drugom jeziku. Za to u ujedinjenoj Europi
uzimaju u obzir ne samo broj govornika, već koriste i novi termin „soci-
olingvalni kapital“ koji određuju prema komunikacijskoj kompetenciji
govornika određenog jezika, posebnostima jezične politike i jezičnog
planiranja koji su predviđeni u određenoj državi za razvoj i funkcioni-
18
Pogorelec, Вreda, Teorija zvrstnosti in slovensko jezikovno normiranje, u: Ob-
dobja 22. Metode in zvrsti. Aktualizacija jezikovnozvrstnе tеorijc na Slovеnskem:
členitev jezikovne resničnosti. Mednarodni simpozij, Filozofska fakulteta , Lju-
bljana, 2003, str.17–26.
19
Tivadar, Hotimir, Podoba in funkcija govorjenega knjižnega jezika glede na
neknjižne zvrsti, u: Obdobja 22. Metode in zvrsti. Aktualizacija jezikovnozvrstne
teorijc na Slovenskem: členitev jezikovne resničnosti. Mednarodni simpozij, Filo-
zofska fakulteta, Ljubljana, 2003, str. 437–452.

Ljudmila Vasiljeva
ranje konkretnog jezika. „S dodjelom statusa službenog jezika u EU bu-

garskom nacionalnom jeziku – tvrdi A. Pačev – tek počinje velik posao
na prilagodbi bugarske jezične zajednice uvjetima višejezične Europe.
Sve zakonodavne listine i dokumenti, koji su od velikog političkog zna-
čaja, već se tiskaju na bugarskom jeziku. S jedne strane zakoni EU po-
staju obveznima za sve građane Bugarske, a s druge – bugarski sudski
sustav obuhvaća pitanja obvezne usklađenosti sa zakonodavno pravnim
temeljem što sudovima daje mogućnost da donose presude radi kažnja-
vanja građana/organizacija zbog neispunjavanja postojećih zakona.“20
Zatim, prema mišljenju Pačeva, radi porasta sociolingvalnog kapitala,
nacionalni jezici, osim dobivenog statusa službenih, moraju se kretati
u smjeru integracije, stavljajući naglasak na glavne čimbenike uspješ-
nog tijeka ovog procesa: mjesta jezika na europskom tržištu, njegove
odgovarajuće razine u sociolingvalnoj hijerarhiji s ciljem uključivanja
u sociolingvalnu mrežu21. Pri razmatranju problema statusa bugarskog
jezika u EU i jezične politike u zemlji bugarski znanstvenik se osla-
nja na izreku francuskog sociologa, antiglobalista P. Bourdieua o tzv.
„jezičnom tržištu“ koje je mreža tržišta koja međusobno djeluju, a na
kojima su jezici roba za razmjenu koju, kao i drugu potrošačku robu,
prodaju ili kupuju. Jezik za kojim postoji potražnja donosi određenu
dobit, a to omogućuje nabavu drugih potrebnih jezika: „taj pretpostav-
ljeni postupak kupovine/prodaje kontinuirano se ponavlja. Gomila se
„jezični kapital“ koji je istovremeno i „financijski kapital“22. U prodaji
jezika, kako tvrdi P. Bourdieu, sudjeluju politički subjekti i subjekti
planiranja, a „neuspjeh u gomilanju sociolingvalnog kapitala“ izaziva-
ju upravo recipijenti – prosječni građani u svojoj obitelji“23. Suglasno
više iznesenim razmišljanjima znanstvenika, jezična politika i jezično
planiranje igraju važnu ulogu u svakoj državi, budući da pridonose do-
bivanju statusa velikog ili malog jezika u ujedinjenoj Europi.

20
Пачев, Ангел, България и българският език в Европейския союз, u: Бъл-
гарски език, № 1, 2007, str. 1–14, pristupljeno s: http://www.balgarskiezik.eu/
1-2007/A_Pachev.pdf. (12. prosinca 2016).
21
Isto.
22
Bourdieu, Pierre, Language & Symbolic Power, in: First edition. Translated by
Gino Raymond & Matthew Adamson. Edited by John B. Thompson, MA: Harvard
University Press, Cambridge, 1991, p. 259.
23
Isto.

Nacionalna samosvijest naroda i njegova kultura su tijesno po-

vezani s jezikom. Jezik je sredstvo koje podržava i nacionalni identitet
naroda i njegovu kulturu. Jezici koji vrše uglavnom političku funkciju
nemaju perspektivu trajnog funkcioniranja24. Primjer je srpskohrvatski
jezik. Neočekivani povratak niza južnoslavenskih naroda svojim nacio-
nalnim korijenima u različitim područjima društvenog života, uključu-
jući i dijalekte, potvrđuje tvrdnju V. G. Gaka koji smatra da važnu ulogu
u aktualizaciji jezičnih problema igra rasprostranjenost demokratskih
i humanističkih pogleda da je svaki jezik društveno i općeljudsko bo-
gatstvo, neponovljivo u svojoj individualnosti – sve je to u suštini osi-
guralo nastajanje onoga što Francuzi nazivaju „le droit à la différence“
(pravo na različitost) – pravo razgovarati na materinskom jeziku, živjeti
prema tradicijama vlastite kulture25. U kompleksu problema povezanih
s jačanjem nacionalne samosvijesti važno mjesto zauzimaju nacional-
no-jezični problemi, jer je jezik neodvojiv dio svakog naroda, sredstvo
njegova okupljanja u jednu zajednicu u kojoj se odražava povijesno
iskustvo etnosa, čuva se njegova kultura, akumuliraju se njegova zna-
nja26. S tim je povezano novo razumijevanje problema nekadašnjeg srp-
skohrvatskog jezika koji, i nakon što je niz država dobio status neovi-
snih i standardizirao vlastite jezike, ostaje zanimljiva sociolingvistička
pojava. To je točka odbrojavanja, jer od vremena prestanka njegovog
postojanja počinje rješavanje jezičnih problema važnih za nove države:
formiranje službenog jezika i jezika manjina, razvoj jezične politike,
utvrđivanje jezične norme, pojavljivanje pravopisnih problema, reali-
zacija globalizacijskih utjecaja na jezične procese. Srpskohrvatski jezik
prije su istraživali s različitih gledišta, na primjer, s gledišta funkcio-
niranja jezika i njegovih varijanti27 koje danas imaju status jezika, kao
24
Андрусів, Стефанія, Модус національної ідентичності: Львівський текст 30-х
рр. ХХ ст., ЛНУ ім. Ів. Франка, Джура, Львів, Тернопіль, str. 16–19. – 340 c.
25
Гак, Владимир Г., К типологии форм языковой политики, u: Вопросы
языкознания, № 5, str. 104–133; Мечковская, Нина Б., Социальная лингвисти-
ка, Аспект-пресс, Москва, 1996, str. 99.
26
V. isto mišljenje o tome da ako brojno malen narod koristi književni jezik, to ne
ograničava njegove duhovne mogućnosti i ne znači siromaštvo ili nerazvijenost
jezika. Васильєва, Людмила, Специфіка функціонування серболужицьких
мов та сучасна ситуація в слов’янському мовному світі, u: Питання сорабіс-
тики, вип. 8, Львів, 2000, str. 68.
27
Već od 60-ih godina XX st. neki jugoslavenski jezikoslovci obraćali su pozornost

Ljudmila Vasiljeva
jezik „lingua communis“28, što je u naše vrijeme svojevrstan temelj za

rješavanje problema jezičnih manjina itd. S pojavljivanjem samostalnih
jezika poslije raspada Jugoslavije srpskohrvatski jezik zadržao se samo
u sociolingvističkim radovima u postjugoslavenskim državama, npr. u
J. Baotića, M. Radovanovića29. Činjenica je da posebnu pozornost u
svojim radovima sociolingvisti dodjeljuju normiranju, standardizaciji,
jezičnoj politici i jezičnom planiranju novonastalih jezika.
U kompleksu izloženih problema trebalo bi obratiti pozornost na
važno pitanje koje je vezano uz tumačenje procesa jezičnog planiranja
i normiranja koji se događaju nakon što su zemlje, koje su prije bile u
sastavu višenacionalne države SFRJ, stekle neovisnost. Službeni jezik
ili jezik vladajuće nacije (u političkom, ekonomskom, demografskom
smislu (tj. prema broju njezinih govornika) ondje je bio uglavnom je-
na postojanje razlika u srpskohrvatskom književnom jeziku, otvoreno nazivajući

takve razlike varijantama, govorili su o njihovom međusobnom odnosu, opredje-
ljivali su status s jezičnog, komunikativnog i pravnog gledišta: Pranjić, Kruno-
slav, Zakonski prijedlog: četiri jezika, u: Jezik, br. 1, 1968–1969, str. 4–6; Šipka,
Milan, La langue serbocroate standard contemporaine a la lumiere des rapports
nationaux, u: Vuk Stefanović Karadžić (Actes du Collooue International tenu en
Sorbonne, les 5 et 6 octobre 1987), Paris, 1988, p. 43–48. Usput bismo htjeli na-
pomenuti da su to podaci koje navodi M. Šipka o broju govornika koji su govorili
srpskohrvatskim jezikom na području četiriju republika, zajedno s makedonskim i
slovenskim koji su korišteni samo u vlastitim republikama – Makedoniji i Slove-
niji. Prema popisu stanovništva iz 1981. g. tim jezikom je govorilo 49,81% Srba,
27,10% Hrvata, 12,24% Muslimana, 3,54% Crnogoraca, kao i oni govornici koji
su se opredijelili kao Jugoslaveni – 7,31%. O četirma varijantama jezika su pisali
V. Nikčević, A. Isaković. Godine 1991. pojavio se rječnik razlika između srp-
skog i hrvatskog jezika: Nikčević, Vojislav, Dimitrije Milaković kao lingvista, u:
Ovdje, br. 198, 1987, str. 10–11; Nikčević, Vojislav, Periodizacija stare crnogorske
književnosti, u: Zbornik radova profesora i saradnika Nastavničkog fakulteta, br.
5/6, Nikšić, 1982, str. 275–304; Isaković, Alija, Varijante na popravnom ispitu u:
Život, br. 11/12, 1970, str. 54–71. Brodnjak, Vladimir, Razlikovni rječnik srpskoga
i hrvatskoga jezika, Školske novine, Zagreb, 1991, 632 str.
28
Radovanović, Milorad, Sociolingvistika, Matica srpska, Novi Sad, 1986, 304 str.
29
Ipak, u prvom planu poslije 1990. g. na prvom mjestu su bili prosjeci standardiza-
cije/restandardizacije jezika prije svega novonastalih (bosanskog i crnogorskog)
i usavršavanje normi srpskog i hrvatskog jezika: Radovanović, Milorad, Srpski
jezični standard, u: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti: prilozi proučavanju
standardnih jezika utemeljenih na štokavštini, Disput, Zagreb, 2009, str. 199–214;
Baotić, Josip, Standardni jezici štokavskog narječja, u: Simpozij o bosanskome
jeziku (Zbornik radova), Sarajevo, 1999, str. 89–96.

dan jezik, drugi nacionalni jezici imali su određena ograničenja30. U

sociolingvističkim radovima, u kojima se istražuju teoretski problemi
jezičnog planiranja i normiranja u zemljama koje su nastale na područ-
ju nekadašnje Jugoslavije, procesi standardizacije se odvijaju prilično
različito, ali je zajedničko prihvaćanje tog tumačenja kao takvoga koje
ima u svojoj osnovi kodifikaciju jezika. Npr., R. Bugarski objašnjava
proces standardizacije kao izgrađivanje jezičnih normi, kao normali-
zaciju, niveliranje i neutralizaciju31; D. Škiljan – kao proces stvaranja
eksplicitne norme u određenom društvu, u određeni trenutak, što je
uvjetovano ekonomskim, političkim i kulturno-povijesnim činjenica-
ma (vrijeme kada se etnička ili nacionalna formacija, spojivši se s in-
ternacionalnom civilizacijom, počinje služiti vlastitim idiomom koji
je do tog vremena udovoljavao potrebe samo etničke civilizacije koja
je stabilna u prostoru i vremenu)32. Pritom sam pojam elastične stabil-
nosti u čijoj osnovi je suprotstavljanje jezične norme i kodifikacije,
ima sljedeću interpretaciju: jezični standard se stabilizira kao rezultat
kodifikacije, a norma koja se opredjeljuje kodifikacijom mora biti ela-
stična što omogućuje adaptaciju promjena koje se zbivaju u jezičnoj
zajednici. Prema mišljenju D. Brozovića, standardizacija je neprekidan
proces koji mora osjetljivo reagirati na promjene u različitim područ-
jima društvenog života jezičnog kolektiva te ih odražavati u jezičnom
standardu33.
U vezi s formiranjem jezičnog korpusa: suvremeni sociolingvi-
sti, npr., R. Cooper34, standardizaciju zajedno s grafizacijom kao prvom
etapom njegovog formiranja (aspektom jezičnog planiranja koji utječe
30
U nekadašnjoj Jugoslaviji kao višenacionalnoj državi srpskohrvatski jezik je bio
jedan od službenih jezik: Ustav SFRJ, Službeni list, Beograd, 1980, 227, str. 4. U
Ustavu te zemlje isti status su imali još slovenski i makedonski jezik, ali u stvar-
nosti u vojsci, policiji itd. razgovarali su uglavnom srpskohrvatskim jezikom, i to
beogradskom varijantom.
31
Bugarski, Ranko, Raslojavanje jezika, u: Uvod u opštu lingvistiku, Beograd –
Novi Sad, 1989, str. 160.
32
Škiljan, Dubravko, Planiranje jezika, u: Jezična politika, Zagreb, 1988, str. 40–55.
33
Brozović, Dalibor, Gramatičke značajke hrvatskoga jezika, u: Jezik, br. 4, 1997,
str. 127–135; Brozović, Dalibor, Aktuelna kolebanja hrvatske jezične norme, u:
Jezik, br. 5, 1998, str. 161–176; Brozović, Dalibor, Deset teza o hrvatskome jeziku,
u: Hrvatski jezik u političkom vrtlogu, Mladost, Zagreb, 1990, str. 271–283.
34
Cooper, Robert L., Language Planning and Social Change, Cambridger Unversity
Press, Cambridg, 1996, p. 122–123.

Ljudmila Vasiljeva
na grafijsko oblikovanje i pravopis) i modernizaciju koja je u znatnoj

mjeri povezana s djelatnošću usmjerenom na ponovni pregled (preobli-
kovanje) leksičkog sustava jezika za zadovoljavanje potreba povećanja
funkcionalnosti normiranog jezika u društvenoj, ekonomskoj i dr. spe-
cijalnim granama, opredjeljuju kao etapu njegovog [korpusa] planira-
nja35. Tendencija prema razgraničavanju pojmova, planiranje jezičnog
korpusa i pregled (preoblikovanje) jezičnog korpusa ili restandardizaci-
ja pojavili su se u radovima lingvista samo radi rasvjetljavanja procesa
jezičnog planiranja u novonastalim južnoslavenskim državama. Prema
našem mišljenju, sasvim je opravdano uvođenje pojma restandardizaci-
je u pogledu bosanskog, hrvatskog i crnogorskog jezika (kao protuteže
nazivima standardizacija, modernizacija, renovacija)36. Neophodnost u
njemu u vezi s hrvatskom jezičnom situacijom poslije raspada SFRJ
obrazložila je A. Peti-Stantić37. Ona restandardizaciju tumači kao preo-
blikovanje jezičnog korpusa koji je uvjetovan promjenom statusa jezika
i ima cilj djelomičnog preoblikovanja osnova određenog jezičnog stan-
darda. Restandardizacija se očituje u (pre)ocjenjivanju jezičnog stan-
darda, ona uspostavlja i granice za drukčije tumačenje tih kompromisa
koji su postojali u vrijeme političke ovisnosti. Opredjeljenje u kontek-
stu jezičnog planiranja restandardizacije je proces koji ima cilj dodijeli-
35
Isto.
36
R. Bugarski upozorava u svom radu da u znansvenoj literaturi o planiranju jezika
nema razlike između dva konceptualno različita oblikovanja jezika, jednog od
dijalekatske osnovice, a drugog od već postojeće standardnojezične osnovice, gdje
se standardni jezici grade od varijanti zajedničkog standarda, što je zapravo slučaj s
novim standardnim jezicima nastalim na područjima srpskohrvatskog jezika. Nje-
gova shema procesa koji vodi preoblikovanju izgleda ovako: standardizacija; vari-
jantizacija; restandardizacija. Bugarski, Ranko, Restandardizacija srpskohrvatskog
u svetlu sociolingvističke teorije, u: Nova lica jezika, Biblioteka XX vek, Beograd,
2002, str. 145–154. U svakom slučaju taj se model, vezan za jezično planiranje,
može primijeniti na jezičnu stvarnost vezanu za srpskohrvatski jezik u vrijeme
njegova postojanja i poslije njegova nestanka. Već smo ranije spomenuli pitanje
nastanka u XIX st. jedinstvenog monocentričnog jezika, a također smo obratili po-
zornost na njegove varijante koje su se konačno preoblikovale u standardne jezike:
srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski.
37
Peti-Stantić, Anita, Restandardizacija (hrvatskoga) standardnoga jezika, u: Jezični
varijeteti i nacionalni identiteti: prilozi proučavanju standardnih jezika utemelje-
nih na štokavštini, Disput, Zagreb, 2009, str. 75. S. 71–82. С. 75 V. i već spomenu-
ti rad R. Bugarskog Restandardizacija srpskohrvatskog u svetlu sociolingvističke
teorije, u njegovoj knjizi Nova lica jezika.

ti jeziku novi status i prestiž putem „oblikovanja“ (preoblikovanja – Lj.

V.) starog-novog korpusa38.
U tom kontekstu treba obratiti pozornost na specifičnost jezične
situacije u najmanjoj, prema broju govornika, zemlji južnoslavenskog
područja – Crnoj Gori. Općenito jezičnom situacijom nazivaju cjeloku-
pnost svih jezika, teritorijalnih i socijalnih dijalekata, funkcionalnih sti-
lova i dr. koji se koriste u zemlji radi osiguranja komunikacije na svim
društvenim razinama. Ako su na području jedne zemlje rasprostranjena
dva ili nekoliko jezika (prema posljednjem popisu stanovništva Crna
Gora je upravo takva zemlja39), za proučavanje jezične situacije važno
je opredijeliti stupanj rasprostranjenosti svakog jezika, kao i njihove
ocjenjivačke karakteristike. Postoje dva glavna pokazatelja demograf-
skog kapaciteta (ili moći) jezika. Prvi se pokazatelj opredjeljuje brojem
govornika određenog jezika u odnosu na broj stanovnika na istraži-
vanom području. Drugi pokazatelj komunikacijskog kapaciteta jezika
opredjeljuje se prema broju govornika u komunikacijskim sferama koje
osigurava svaki od jezika koji se koristi na tom području. Kad u jednoj
zemlji postoje dva ili više jezika, od posebne važnosti da se određeni
jezik sačuva je njegova komunikacijska moć. Po ovom drugom para-
metru jezične situacije se dijele na uravnotežene i neuravnotežene. Pri
uravnoteženoj jezičnoj situaciji dva (ili više) jezika imaju jednako snaž-
nu komunikacijsku moć (kapacitet).
Obratimo pozornost na to da nacionalni jezik u potpunosti vrši
svoju državotvornu funkciju samo u slučaju kada je on sredstvo komu-
nikacije širokih slojeva stanovništva zemlje. Veoma je važno prevla-
dati socijalnu nepotpunost funkcioniranja jezika, sinkronizirati procese
socijalnog, jezičnog i kulturnog razvoja društva. Poznato je da nacije,
koje se formiraju u granicama tuđih država, s vremenom gube više slo-
jeve svoga društva i postaju nepotpunima. Npr. Crna Gora je dugo bila,
čak i u nedavnoj prošlosti, u sastavu različitih državnih tvorevina. Na-
vedene činjenice su uvjetovale da danas jezičnu situaciju u zemlji ka-
V. već spomenuti rad Anite Peti-Stantić.

38
„Prema podacima sa poslednjeg popisa stanovništva 2011. godine, u Crnoj Gori

39
42,88 odsto govori sprski jezik, 36,97 odsto crnogorski, bosanski 5,33, albanski
5,27, a hrvatski 0,5 odsto“, pristupljeno s: file://Srpski%20jezik%20u%20
Crnoj%20gori%20je%20jezik%20većine,%20dokaz%20za%20to%20je%20
i%20popis%20stanovništva%20_%20INTERMA

Ljudmila Vasiljeva
rakterizira određeni odnos među dvama jezicima – crnogorskom i srp-

skom. Asimilacija znatnog dijela stanovništva Crne Gore uzrokovala je
prigušivanje nacionalne samosvijesti Crnogoraca. Usporedimo najprije
demografske podatke iz 1948. g. (odmah nakon što su Crnogorci dobili
status nacije40) i posljednjeg popisa stanovništva. Prema popisu iz 1948.
g., njihov broj je bio 90,5% od ukupnog broja stanovnika (Srba je bilo
više od 6,5%), sada je Crnogoraca dvostruko manje – 44,98%, a Srba –
28,73%41. Službeno nepriznavanje jezika crnogorske nacije, jak utjecaj
srpsko-crnogorskog vjerskog zajedništva i prenošenje tog zajedništva
na etničko područje, otvorenost komunikacijskog prostora Crne Gore
srpskim utjecajima42 – sve je to dugo vremena uzrokovalo određenu
napetost u crnogorskom društvu.
Deformiranost jezične situacije u Crnoj Gori je prije svega u tome
da korelacija crnogorskojezičnog i srpskojezičnog dijela stanovništva
ne odgovara korelaciji Crnogoraca i Srba na njezinom području43. U
vezi s dominirajućom po broju nacijom; Crnogoraca je oko 279 tisuća,
a to je oko 45% stanovništva države, gotovo 230 tisuća nazvali su ma-
terinskim crnogorski jezik, 50 tisuća Crnogoraca od tog broja koji čini
gotovo 18%, materinskim jezikom smatraju srpski. Ipak nam se čini da
ima razloga smatrati da je proces denacionalizacije Crnogoraca nešto
sporiji, nego što je bio prije. Prethodni popis stanovništva je zabilježio
manji broj Crnogoraca – 267 tisuća, a podaci vezani za uporabu jezi-
ka bili su sljedeći: 136 tisuća govornika crnogorskog jezika, što iznosi
22% (tada jezik još nije imao službeni status)44.
40
Službeno su status nacije Crnogorci dobili poslije Drugog svjetskog rata.
41
http://www.vijesti.me/tv/zvanicni-rezultati-popisa-сrnogoraca-4498-odsto-
srba-2873-odsto-28461
42
O tome zorno svjedoče podaci: komunikacijski prostor Crne Gore je imao 65,56%
srpske periodike i samo 29,44% – vlastiti tisak . Radi usporedbe: o recepciji srp-
skog tiska u drugim zemljama SFRJ: u Hrvatskoj – 3,03%, u Bosni i Hercego-
vini – 1,76%, u Sloveniji, u Makedoniji – 0,02%: Šipka, Milan, Srpskohrvatsko
govorno područje kao komunikacijski prostor, u: Sveske Instituta za proučavanje
nacionalnih odnosa, br. 26/27, JANU, Sarajevo, 1989, str. 281–295.
43
Službeni rezultati popisa: Crnogoraca 44,98%, Srba 28,73%. Srpskim jezikom
govori 42,88% građana, a crnogorskim 36,97%, pristupljeno s: http://www.vijesti.
me/tv/zvanicni-rezultati-popisa-сrnogoraca-4498-odsto-srba-2873-odsto-28461
44
https://hr.wikipedia.org/wiki/Nacionalno_izja%C5%A1njavanje_na_
popisima_u_Crnoj_Gori. Bilo bi zanimljivo usporediti podatke o broju govornika
s rezultatima iz 1948. g., kada je u Crnoj Gori postotak Crnogoraca bio 90,5% od

Tako da su Srbi druga, prema broju stanovnika, nacionalna skupina

stanovništva koja bi se trebala tretirati u Crnoj Gori kao manjinska45, ima ih
više od 178 tisuća, što je manje od 28,5%. Za apsolutnu većinu Srba mate-
rinski je srpski jezik. Nažalost, u službenim podacima popisa stanovništva
(„Stanovništvo Crne Gore prema polu, tipu naselja, nacionalnoj, odnosno
etničkoj pripadnosti, vjeroispovijesti i maternjem jeziku po opštinama u
Crnoj Gori“) nismo naišli na podatke o tome postoje li u zemlji Srbi kojima
je materinski neki drugi jezik, osim srpskog. Takve podatke imamo, reci-
mo, u rezultatima popisa drugih zemalja, npr. u Ukrajini, gdje je ukrajinski
jezik materinski za 3,8% Rusa46. Ipak postoji određeni broj Crnogoraca koji
svoj materinski jezik nazivaju srpski. U Crnoj Gori sada je nastala prilično
uravnotežena dvojezična situacija – količinski pokazatelji rasprostranjeno-
sti crnogorskog i srpskog jezika svjedoče o gotovo jednako snažnoj demo-
grafskoj moći dvaju jezika, iako se oni različito pojavljuju u različitim sfe-
rama. To određuje oštrinu jezičnog konflikta. Skupština Crne Gore je 2007.
g. usvojila Ustav koji u čl. 13 „O jeziku i pismu“ utvrđuje crnogorski jezik
kao službeni47, što je izazvalo jako protivljenje srpski orijentiranih skupina
stanovništva, iako uporabu jezika u Crnoj Gori jamči njezin Ustav.48
ukupnog stanovništva, ali na te podatke u ovom popisu nismo naišli, istina je da i

o crnogorskom jeziku tada još nije bilo ni govora.
45
Prilično neprecizna definicija manjine koju koriste u CG (manjina je svaka zajed-
nica koja se osjeća manjinom bez obzira na njezin kvantitet) i napetost oko pitanja
jesu li ili nisu Srbi manjina u CG: Ružić, Nataša, Manjinski mediji u borbi za op-
stanak na crnogorskom tržištu, pristupljeno s: http://www.manjine.ba/wp-content/
uploads/2013/02/Crna-Gora-nacionalni-izvjestaj.pdf. (26. 9. 2012) prouzrokovale
su da u našem radu koristimo naziv nacionalna skupina.
46
http://database.ukrcensus.gov.ua/MULT/Database/Census/databasetree_uk.asp
47
„Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik. Ćirilično i latinično pismo su
ravnopravni. U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik“
– Ustav Crne Gore, pristupljeno s: http://www.skupstina.me/images/dokumenti/
ustav-crne-gore.pdf S.4
48
Crnogorska znanstvenica R. Glušica o tome piše ovako: „Konačno, u samostalnoj,
nezavisnoj državi Crnoj Gori i njenom Ustavu, donesenom 19. oktobra 2007, prvi
put se pojavljuje lingvonim crnogorski jezik kao odrednica za službeni jezik u Crnoj
Gori. U Čl. 13 stoji da je službeni jezik crnogorski, da su ravnopravne ćirilica i latini-
ca, te da su u službenoj upotrebi srpski, hrvatski, bosanski i albanski. Ovakvo ustavno
definisanje službenog jezika i jezikā u službenoj upotrebi nastalo je iz potrebe da se
u višenacionalnoj i višejezičkoj, a prije svega politički podijeljenoj Crnoj Gori, na
demokratski način riješi ova problematika. Očigledno da je na snazi politika jezičkog
pluralizma kojom se podržava jezička raznolikost, ali se prije svega promoviše i

Ljudmila Vasiljeva
Iz brojnih definicija jezične politike valja izdvojiti mišljenje da je

jezična politika neodvojiv dio dominirajuće opće politike u društvu te je
posve logično da su se društvenopolitičke prilike, koje su se smjenjiva-
le na prostorima Crne Gore, izravno odražavale na crnogorsku jezičnu
politiku. S obnovom statusa državnosti i službenog statusa crnogorskog
jezika u zemlji su se pojavili uvjeti za jezično planiranje i standardizaci-
ju crnogorskog jezika što bi trebalo pridonijeti poboljšanju učinkovito-
sti javne komunikacije. Simbolična funkcija jezika koja je ranije bila za
Crnogorce od najvećeg značaja, trebala bi konačno otvoriti mjesto ko-
munikacijskoj funkciji. Kako tvrdi R. Glušica, „ne samo Ustavom već
i drugim pravnim aktima (zakonima, odlukama, ukazima) reguliše se
jezička politika de iure. Zakonskim odredbama utiče se na status jezika,
ali i na njegov korpus, posebno leksički. U literaturi su poznati i ispitani
različiti postupci država koje u skladu sa opštom politikom zakonski
regulišu polje jezičke upotrebe. U tim zakonskim aktima najčešće se
nastoji zaštiti čistota jezika i nacionalnog identiteta, a zatim regulisati
upotreba jezikā i pisama nacionalnih manjina“49 Nasuprot tome u svom
je razgovoru s medijima pomoćnik ministra Sabahudin Delić 2012. g.
naglasio neprecizno definiranje pojma manjina u službenim dokumen-
tima te da je baš ta činjenica uzrokovala problem oko financiranja me-
dija nacionalnih manjina50 tako da zakonske odredbe koje spominje R.
Glušica još očekuju svoje preciziranje51.
Važno je naglasiti da poslije neovisnosti pratimo određene uspjehe
u utvrđivanju crnogorskog jezika kao službenog. Proširila su se područ-
ja njegove upotrebe u administraciji, naobrazbi, znanosti, pojavilo se
više novina, knjiga na crnogorskom jeziku, u školama i na sveučilištima
pravno štiti crnogorski jezik kao izraz nacionalnog identiteta. Glušica, Rajka, Jezička
politika u Crnoj Gori, u: Riječ, nova serija, br. 1, Nikšić, 2009, str. 27.
49
Isto, str. 28–29.
50
Ružić, Nataša, Manjinski mediji u borbi za opstanak na crnogorskom tržištu, pri-
stupljeno s: http://www.manjine.ba/wp-content/uploads/2013/02/Crna-Gora-naci-
onalni-izvjestaj.pdf. Dosta neprecizna definicija i napetost oko pitanja jesu li ili
nisu Srbi manjina u CG prouzrokovali su da u našem radu koristimo naziv nacio-
nalna skupina. (26. 9. 2012).
51
„Postoje zakonske odredbe o funkcionisanju jezika u medijima, u državnoj ad-
ministraciji, sudstvu, obrazovnom sistemu, vojsci i sl. Crna Gora nema još uvi-
jek nijedan pravni akt, osim Ustava, kojim bi se regulisala upotreba crnogorskog
i drugih jezika pomenutih u Ustavu.“ Glušica, Rajka, Jezička politika u Crnoj
Gori..., str. 28–29.

uveden je predmet crnogorski jezik. Ali se stalno primjećuje da svaki

korak koji je usmjeren na proširivanje funkcija crnogorskog jezika nai-
lazi na otpor srpski orijentiranog dijela crnogorskog društva. Proturječja
nisu prestajala od 1995. g., od vremena kada je V. P. Nikčević prvi put
službeno deklarirao postojanje ovog jezika. To je jedna od glavnih pre-
preka u izgradnji države, neovisne od nekadašnje metropole.
Druga je prepreka nemogućnost nalaženja kompromisa u vezi s
normiranjem jezika od strane crnogorske intelektualne elite. U tisku
nailazimo na brojne optužbe protiv oponenata u vezi s normiranjem
jezika, kodifikacijom, pristupima standardizaciji i sl. Napetost u odno-
sima postoji čak između onih lingvista koji podržavaju postojanje cr-
nogorskog jezika. Nezadovoljstvo je izazvalo i otvaranje fakulteta za
crnogorski jezik i književnost 52, što nije posve logično.
Tim povodom je jedan od novinara umjesno skrenuo pažnju na
situaciju s jezikom u zemlji: „Сrnogorski jezik je službeni jezik u Crnoj
Gori koja je vjerovatno jedina zemlja u svijetu gdje je osnivanje fakul-
teta koji se bavi izučavanjem službenog jezika postalo problem“53. Evo
još jednog komentara čitatelja za ranije navedeni članak „Kome (ne)
treba fakultet za crnogorski jezik“: „Nije problem u Crnoj Gori crno-
gorski jezik, nego je problem srpski jezik i njegovo uplitanje tamo gdje
52
Po mišljenju profesorice opće lingvistike na Filozofskom fakultetu u Nikšiću
R. Glušice „Osnivanje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju,
favorizovanje je pogubnog, nenaučnog i nacionalističkog koncepta i viđenja
crnogorskog jezika i kulture. To je nedopustivo i neopravdano. Osnivanje ovog
novog fakulteta nije konkurencija koja bi bila poželjna jer se radi o jednom
potpuno nenaučnom postulatu i mislimo da to Crnoj Gori apsolutno nije potrebno,
pristupljeno s http://www.slobodnaevropa.org/a/produbljivanje-razmirica-oko-
crnogorskog-jezika/26560624.html. Evo još komentara dekana A. Čirgića za
Radio Slobodna Europa: „Dezinformacije koje stižu od katedre za crnogorski
jezik iz Nikšića nijesu nikakva novina“; Čirgić zapravo uopće nije htio komen-
tirati izjave koje izlaze izvan okvira struke. Ali je na inzistiranje Redakcije ipak
prokomentirao optužbe te je rekao da se u slučaju osnivanja novog Fakulteta za
crnogorski jezik radi o „nepotrebnom rasipanju novca poreskih obveznika za
organizaciju jedne kadrovski i naučno rizične institucije, i to u vrijeme najteže
finansijske krize na Univerzitetu Crne Gore, čiji drastično smanjeni budžet ne
pokriva ni plate zaposlenih, a kamoli naučnoistraživački rad“, pristupljeno s
http://www.slobodnaevropa.org/a/produbljivanje-razmirica-oko-crnogorskog-
jezika/26560624.html.
53
jezika/26560624.html

Ljudmila Vasiljeva
mu nije mjesto. Velikosrbi su imali ružnu osobinu da su svoj ćirilični

srpski jezik u bivšoj Jugoslaviji pokušali da nature svima od „Vardara
pa do Triglava“, iako to nije bilo u skladu sa stvarnošću. Realnost je bila
drugačija. Treba dozvoliti svakom narodu da svoj jezik nazove onako
kako njemu odgovara. Bez uplitanja polupismenih „pametnjakovića“
iz Beograda koji su obično porijeklo vodili iz Crne Gore ili Bosne. Da
se znalo na vrijeme na to odgovoriti ne bi imali ovakvu shizofrenu si-
tuaciju u Crnoj Gori kada njegov većinski narod Crnogorci ne mogu
nazvati svoj jezik prema sebi i svom govoru. Ali, sve se vraća. Uskoro
će i Srbija imati sličnih problema koje sada ima Crna Gora“54.
Prognoziranje dinamike jezične situacije u jednoj zemlji, tu misli-
mo prije svega na Crnu Goru, u znatnoj mjeri vezano je za prognozira-
nje promjene sfera upotrebe jezika koji ondje funkcioniraju55 (u Crnoj
Gori radi se baš o korištenju crnogorskog i srpskog jezika) [55: 20],
proširenje ili sužavanje ovih sfera u korist jednog od jezika. Istraživanje
jezičnih situacija u različitim zemljama svijeta svjedoči da je proglaša-
vanje neovisnosti jedne zemlje činjenica koja tim uvjetuje formiranje
novih jezičnih potreba njezinih govornika56 koje opredjeljuju granice
društvenih funkcija jezika57. Neovisni status Crne Gore je, bez sum-
nje, utjecao na transformaciju prethodnih običaja u vezi s korištenjem
srpskog i crnogorskog jezika od strane govornika te zemlje i na izbor
dijela govornika u korist crnogorskog jezika u različitim sferama. Kako
piše N. B. Mečkovska, „komunikativna činjenica je toliko važna u sud-
binama jezika da ona ponekad utječe na demografsku dinamiku: mlade
generacije etnosa koji je demografski dominirao u određenom poliet-
ničkom društvu mogle su postupno prelaziti na jezik brojno manjeg et-
nosa, ali s većim kompletom komunikativnih funkcija i sfera korištenja,
što je s vremenom promijenilo suodnos po broju grupa stanovnika koje
koriste različite jezike u korist komunikacijskog lidera.“58
54
jezika/26560624.html Montenegro.1. 9. 2014, 19:16.
55
Крючкова, Т. Б., Нарумов, П. Б. Социолингвистика в Германии, u: Зарубеж-
ная социолингвистика. Германия. Испания, Наука, Москва, 1991, c. 20.
56
Черненко, Г. А., Прогнозування мовного конфлікту як соціолінгвістичне
завдання, u: Мовознавство, № 2, 2011, c. 47.
57
Дешериев, Юнус Д., Проблема функционального развития языков и задачи
социолингвистики, u: Язык и общество, Наука, Москва, 1968, c. 59.
58
Kao primjer N. B. Mečkovska navodi povijest rasprostranjenosti jezika svahili

S problemima standardizacije/restandardizacije tijesno su pove-

zani drugi problemi južnoslavenskih jezika, a s njima i smjerovi socio-
lingvističkih istraživanja: protivljenje jezičnoj globalizaciji59, višejezič-
nosti i problema manjinskih jezika i dr. Za posljednje je pitanje vezan
kratki ekskurs u povijest višejezičnosti koja je postojala kod većine
južnoslavenskih naroda. Višejezičnost im je pomagala u savladavanju
prepreka u komunikaciji s predstavnicima različitih etnosa koji su tada
živjeli u Osmanskom carstvu: turskog, grčkog, mađarskog, armenskog,
židovskog, ciganskog. Razumljivo je da je tzv. jezični repertoar onog
vremena odgovarao situaciji, profesionalnoj usmjerenosti, putevima
premještanja i pripadnosti određenim zajednicama (npr. profesional-
nim: zanatlije, trgovci, seljaci) u koje je neka osoba ulazila kao govor-
nik. Tada je svaki govornik sam stvarao vlastiti model sociolingvalnog
kapitala (dopustite da upotrijebimo suvremeni naziv za karakteristiku
vremenski udaljenih činjenica), ovisno o osobnoj jezičnoj i govornoj
kompetenciji.
U vezi sa suvremenom situacijom u kontekstu problema višeje-
zičnosti i jezičnih manjina valjalo bi proučiti promjene u suvremenoj
makedonskoj jezičnoj situaciji. Prema novinama u Ustavu te zemlje od
2002. g. jezik kojim govori najmanje 20% stanovnika države, može
postati službeni (u toj slavenskoj zemlji više od 25% stanovnika čine
Albanci) (čl. 7)60. Zato se u toj slavenskoj zemlji može uskoro promi-
jeniti status albanskog jezika. Među drugim važnim problemima je i
pitanje jezičnih inovacija pod utjecajem društveno-političkih procesa u
koji je početkom XX st. bio materinski samo za 2 mil. stanovnika istočne obale
Centralne Afrike, a danas je broj govornika ovog jezika 35–50 mil. Slične procese
možemo pratiti u Indoneziji i na Filipinskim otocima gdje su jezicima za opću
uporabu (i državnu/službenu) postali jezici etnosa koji nisu imali najveći broj go-
vornika – indonezijski i tagaloški. Мечковская Н. Б., Социальная лингвистика /
Н. Б. Мечковская – Москва: Аспект-пресс, 1996, 207 c.
59
Ѓуркова, Александра, Социолингвистички аспекти на македонскиот ја-
зик: од стандардизација до актуелните тенденции, pristupljeno s: http://
philologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol2/2/4.pdf (16. siječnja 2017); Lice i
naličje jezične globalizacije. Ured. B. Kryżan-Stanojević, Srednja Europa, Za-
greb, 2009, 160 str.
60
http://www.concourt.am/armenian/legal_resources/world_constitutions/constit/
macedon/macedon-r.htm

Ljudmila Vasiljeva
suvremenom svijetu61, jezik medija62, jezik socijalnih grupa objedinje-

nih zajedničkom djelatnošću i pitanje odražavanja roda u jeziku63, jezik
grada64. Već smo gore spomenuli interes prema zadnjem problemu u ra-
dovima slovenskih lingvista. Vrijedi naglasiti da je taj problem aktualan
i za istraživanja u drugim južnoslavenskin zemljama. Između ostalog,
obratili smo pozornost na kolektivnu monografiju znanstevenika iz Bo-
sne i Hercegovine „Govor grada Sarajeva i razgovorni bosanski jezik“
(2009) koja kroz prizmu evolucije ovog govora od 17. do 19. st. s lin-
gvokulturološkog gledišta zorno predočuje tendencije njegovog razvo-
ja u 20. st. (S. Halilović), oznake materijalne i duhovne kulture u njemu
(I. Tanović), analizira na prikupljenom, autorima vlastitom rječničkom
61
Inovacije u slavenskim jezicima. Ured. B. Kryżan-Stanojević, Srednja Europa,
Zagreb, 2011, 154 str.
62
Jezik i mediji: jedan jezik – više svjetova. Ured. J. Granić, Hrvatsko druš-
tvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb – Split, 2006, 808 str.; Ljevo-Ovčina,
Amela, Utjecaj sociopolitičkih prilika na jezik bosanske i ruske štampe. Izabrani
gramatički, leksički i semantički aspekti dnevnika i sedmičnika, pristupljeno s:
https://sbc.org.pl/Content/225654/doktorat3703.pdf
63
Hrnjak, Anita, Kogda pervaja dama stanovitsja zheleznoj?, u: Jazyk i kul’tura,
Izdatel’stvo BelGU, Belgorod, 2010, str.176–180; Hrnjak, Anita, Не хватает ли нам
мужской или женской руки? (о влиянии изменчивых гендерных стереотипов
на хорватскую и русскую фразеологию, u: Категоризация действительности
в языке и культуре, Самарская гуманитарная академия, Самара, 2012, str.116–
122; Hrnjak, Anita, Gendernye stereotipy v russkih i horvatskih frazeologizmah
s komponentom 'baba', u: Jevropejskaja mental’nost’ skvoz’ prizmu jazyka:
mezhdunarodnyj sbornik nauchnyh trudov po lingvokulturologii, Samarskaja
gumanitarnaja akademija, Samara, 2010, str. 101–106; Поповић, Људмила,
Гендерни аспект језичке слике стварности Украјинаца и Срба, pristupljeno
s: http://www.slavistickodrustvo.org.rs/pdf_dokumenti/Slavistika_X_2006.pdf.
(8 prosinca 2016); Hadžialagić, Merima: Rodna diskriminacija u nomenklaturi
zanimanja sociolingvistička analiza na primjeru bosanskih novina (Zbornik
radova s međunarodnog znanstvenog lingvističkog skupa održanog u Tuzli od 14.
do 16. septembra 2007), Bosansko lingvističko društvo, Tuzla, 2013, str. 115–121;
Begović, B. Upotreba rodno osetljivog jezika i prikaz žena u štampanim medijima
u Srbiji, pristupljeno s: https://www.google.com.ua/?gfe_rd=cr&ei=n6DIVZ_1Aa
Le8gelrKmICQ&gws_rd=cr,ssl#q=Upotreba+rodno+osetljivog+jezika+i+prikaz
+%C5%BEena+u+%C5%A1tampanim+medijima+u+Srbiji. (12. prosinca 2016).
64
Halilović, Senahid, Tanović, Ilijas, Šehović, Amela, Govor grada Sarajeva, Sla-
vistički komitet, Sarajevo, 2009, 330 str.; Bešić, Azra, Tokić, Ivica, Urbani
idiom sa osvrtom na ruralni, pristupljeno s: www.hrvatski-dom.com/images/
casopisgradovrh/gradovrh%2008.pdf

korpusu leksiku bosanskog jezika na fonetsko-fonološkoj, morfološkoj,

leksičkoj, frazeološkoj i stilističkoj razini (A. Šehovič). Vrijedan po-
zornosti je navedeni na kraju knjige rječnički korpus koji je podijeljen
u dvije cjeline: rječnik leksema i frazeološki rječnik65.
Posebno je važno za suvremena sociolingvistička istraživanja pro-
blem funkcioniranja novonastalih jezika južnoslavenskog područja: radi
se o nacionalno-jezičnom identitetu kao proizvodu kulture, povijesti,
tradicije, dinamike unutaretničkih i međuetničkih odnosa. R. Katičić na-
mjerno je mimoišao u poglavlju svoje monografije „Novi jezikoslovni
ogledi“ u kojem se analizira jezični identitet, primjer srpskohrvatskog
jezika čiji je fenomen teško objasniti, polazeći od kriterija koje Katičić
postavlja u vezi s analizom drugih jezika66. Samo izdvajanje jezika kao
posebnih pojava svoga vrijednosnog identiteta, temelj je za njihovu ana-
lizu kao samostalnih67. Ti problemi i sada su predmet istraživanja, npr.
hrvatskih znanstvenika68 i postali su vrlo značajni ulaskom Hrvatske u
EU i zahtjevni u vezi s jezičnom politikom uvedenom u ovu zajednicu.
Pitanja gubitka jezičnog identiteta danas se mogu razmatrati s
drugog gledišta. Tako bugarski sociolingvisti vide opasne tendencije ne
u vanjskim utjecajima na vlastiti jezik, već u stanju bugarskog društva:
„Prije nego se osjeti Europljaninom, – smatra R. Joveva – suvremenom
je Bugarinu neophodno ovladati velikom količinom znanja i prethod-
nog iskustva da bi umio pokazati kolosalnu želju, da bi ih stekao“69 [72:
11]. Srpski jezikoslovci problem srpskog jezičnog identiteta obrazlažu
preko prizme očuvanja njegove posebnosti, naziva, statusa u društvu u
Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori ili Hrvatskoj 70. Kako smo već spome-
65
Halilović, Senahid, Tanović, Ilijas, Šehović, Amela, Govor grada Sarajeva...
66
Katičić, Radoslav, Novi jezikoslovni ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1986, str.
41–64; Matišić, Zdravka, Jezik i njegovi identiteti (ponešto iz hindsko-urdskoga
kompleksa), u: Suvremena lingvistika, br. 29/30, 1990, Zagreb, str. 87–97.
67
Matišić, Zdravka, Jezik i njegovi identiteti...
68
Damjanović, Stjepan, Jazik otačaski, Matica hrvatska, Zagreb, 1995, 172 str.; Botica,
Stipe, Lijepa naša baština, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1998, 172 str.
69
Йовева, Р., Литературно образование и българоевропейска реалност, u: Бъл-
гарски език и література, № 1, 2007, c. 9–15.
70
Kovačević, Miloš, Identitet srpskoga jezika u ogledalu lingvistike i politike, pri-
stupljeno s: https://www.google.com.ua/?gfe_rd=cr&ei=n6DIVZ_1AaLe8gelrK
mICQ&gws_rd=cr,ssl#q=Milo%C5%A1+Kova%C4%8Devi%C4%87%2C+IDE
NTITET+SRPSKOGA+JEZIKA+U+OGLEDALU+LINGVISTIKE+I+POLITI
KE (12. prosinca 2016).

Ljudmila Vasiljeva
nuli, u Bosni i Hercegovini službeno funkcioniraju i drugi jezici71, u Cr-

noj Gori, kao što vidimo iz prije navedenog, do sada nema sporazuma
između pristalica samobitnosti crnogorskog jezika i protivnika samog
njegovog postojanja, bez obzira na to što taj jezik već gotovo 10 godina
funkcionira kao službeni72. Problemi jezika i nacionalnog identiteta su
u središtu pozornosti u radovima bosanske znanstvenice H. Vajzović
koji su (identitet), kako ona smatra, pozitivno utjecali na formiranje
i utvrđivanje bosanskog jezika u službenoj uporabi73. U svojoj knjizi
„Jezik i nacionalni identiteti“ autorica obraća pozornost na uzroke na-
stanka, mijenjanja, prihvatanja bosanskog jezika kao službenog jezika
u Bosni i Hercegovini te otkriva i objašnjava nepredvidljive događaje
koji su se dogodili u procesu formiranja države a koji su itekako utjecali
na formiranje i prihvaćanje bosanskog jezika u ovoj zajednici74.
Završavajući kratak pregled aktualnih sociolingvalnih problema
o jezičnoj situaciji zemalja južnoslavenskog područja valja izdvojiti či-
njenicu da su oni kod svih Južnih Slavena postali predmet analize u ra-
dovima koje možemo svrstati u 5 pravaca. Njih je, kao predmet analize,
u radovima bugarskih sociolingvista izdvojio bugarski sociolingvist M.
Videnov75 (treba naglasiti da su ti problemi predmet analize i u radovi-
ma drugih južnoslavenskih sociolingvista): 1) Problemi norme i kodi-
fikacije, teorije standardnog jezika (u taj pravac M. Videnov svrstava i
diskurs medija, pitanja jezične globalizacije); 2) Jezični varijeteti (u taj
pravac idu i radovi koji su vezani za rod, socijalne, dobne, obrazovne,
etničke posebnosti); 3) Etnografska istraživanja (tj. pitanja koja su ve-
71
Palić, Ismet, Mogućnosti funkcioniranja triju standardnih jezika (bosanskoga, hr-
vatskoga i srpskoga) u Bosni i Hercegovini, u: Jezični varijeteti i nacionalni iden-
titeti: prilozi proučavanju standardnih jezika utemeljenih na štokavštini. Ured. L.
Badurina, I. Pranjković, J. Silić, Disput, Zagreb, 2009, str. 11–124.
72
jezika/26560624.html; http://www.slobodnaevropa.org/a/produbljivanje-razmirica-
oko-crnogorskog-jezika/26560624.html.
73
Vajzović, Hanka, Jezik i identitet slavenskih muslimana: Bošnjaci između lingvistike
i politike, u: Jezik i identitet, pristupljeno s: https://www.scribd.com/doc/316753639/
hanka-vajzovic-clanak-pdf. (12. prosinca 2016).
74
Vajzović, Hanka, Jezik i nacionalni identiteti – sociolingvističke teme, Fakultet
političkih nauka, Sarajevo, 2008, 391 str.
75
Виденов, Михаил, За социолингвистическото направление и за направлени-
ята в социолингвистиката, pristupljeno s: http://www.e-nasledstvo.com/index.
php/2014-11-21-14-37-22/88-2015-09-10-09-42-38. (1. prosinca 2016).

zana za neodvojivo jedinstvo jezika i kulture, za antropološki pravac D.

Hymesa; 4) Interpretativna sociolingvistika čija je osnova antropologi-
ja i etnometodologija ili etnometodologija diskursa (sociolingvistička
istraživanja koja su vezana za status jezika i govora, uključujući jezike
nacionalnih manjina). M. Videnov konstatira ispolitiziranost ovog pro-
blema, naglašavajući njegov pragmatički cilj (predizborna agitacija i
dr.). U tom smislu Bugarska nije isključena, slučajevi iskorištavanja
društva s namjerom političke igre uz pomoć jezika svojstveni su svim
južnoslavenskim zemljama i ne samo njima; 5) Istraživanje socijalekata
i žargona (slenga)76.
Kao zaključak: u svim zemljama južnoslavenskog područja tra-
ju procesi generalizacije i specijalizacije znanja o jeziku te možemo
pratiti tijesnu vezu jezika i društva što odgovara logici suvremene jezi-
koslovne paradigme. Južnoslavenski znanstvenici pokušavaju stvoriti
svoju adekvatnu znanstveno utemeljenu sociolingvističku koncepciju
jezičnog razvoja, prikazati je u širokom povijesnom kontekstu, istražiti
suvremenu sociolingvalnu situaciju, opredijeliti prioritete suvremene
jezične politike, jezičnog planiranja i tako pokušavaju izbjeći jezične
konflikte u društvu. Tomu pridonose istraživanja jezičnih situacija u ra-
zličitim zemljama svijeta koja potvrđuju da je proglašenje neovisnosti
jedne zemlje činjenica koja uvjetuje nove jezične probleme govornika
i pridonosi određivanju granica društvenih funkcija jezika, uključujući
i jezike manjina. Na primjer, neovisni status države činjenica je koja
utječe na transformaciju prethodnih običaja kolektiva govornika u vezi
s upotrebom jednog ili drugog jezika u različitim sferama. Za zemlje
koje su postale članice EU važno značenje ima problem akumulacije
sociolingvalnog kapitala.
Za stvaranje koncepcije jezičnog razvoja, osim radova domaćih
istraživača, autori koriste rezultate istraživanja engleskojezičnih, fran-
cuskojezičnih, ili njemačkojezičnih jezikoslovaca. Od pojave novator-
skih radova iz sociologije i sociolingvistike P. Bourdieua, D. Fishmana,
U. Labova, a također B. Andersena, D. Hymesa, znanstvenici, oslanja-
jući se na postignuća ovih i drugih jezikoslovaca i sociologa, već su
formirali svoje pristupe u vezi s istraživanjem jezične stvarnosti. Kao
osnovu za stvaranje teoretskog temelja bugarske, makedonske, srpske,
Ova pitanja su dovoljno istražena u bugarskoj sociolingvistici. V.: Виденов, spo-
76
menuti rad.

Ljudmila Vasiljeva
slovenske, hrvatske, crnogorske sociolingvistike trebamo skrenuti po-

zornost na svojevremene prijevode sociolingvističkih radova na slaven-
ske jezike ovog područja. Npr. za rješavanje važnog problema, poveza-
nog s tumačenjem procesa jezičnog planiranja koji se zbivaju u novim
zemljama na južnoslavenskim prostorima nakon sticanja neovisnosti,
pojavio se pojam restandardizacije koji je vezan za preoblikovanje je-
zičnog korpusa. Važan su uvjet suvremenog razvoja južnoslavenskog
područja veze s društvom čiji je cilj izbjegavanje manipulacija s jezič-
nom sviješću državljana, posebice u svjetlu osnova suvremene jezične
politike. Perspektive sljedećih istraživanja vidimo u novim proučava-
njima funkcioniranja službenih jezika na južnoslavenskim prostorima i
reguliranju jezične politike prema manjinama.
Literatura
–– Ажнюк, Богдан М., Сучасні тенденції розвитку сучасної соціо

лінгвістичної термінології, u: Мовознавство, № 2–3, 2013, с. 163–183.
–– Андрусів, Стефанія, Модус національної ідентичності: Львів
ський текст 30-х рр. ХХ ст., ЛНУ ім. Ів. Франка, Джура, Львів,
Тернопіль, 340 с.
–– Васильєва, Людмила П., Концепція літературної мови Вука
Караджича і сучасна лінгвальна ситуація в південнослов’янському
регіоні, u: Вісник Львівського університету. Сер. Філологічна,
вип. 48, Львів, 2009, с. 185–200.
–– Васильєва, Людмила, Специфіка функціонування серболужи
цьких мов та сучасна ситуація в слов’янському мовному світі,
u: Питання сорабістики, вип. 8, Львів, 2000, с. 64–69.
–– Виденов, Михаил, За социолингвистическото направление и
за направленията в социолингвистиката, pristupljeno s: http://
www.e-nasledstvo.com/index.php/2014-11-21-14-37-22/88-2015-
09-10-09-42-38. (1. prosinca 2016).
–– Гак, Владимир Г., К типологии форм языковой политики, u:
Вопросы языкознания, № 5, с. 104–133.
–– Ѓуркова, Александра, Социолингвистички аспекти на македон
скиот јазик: од стандардизација до актуелните тенденции, pri-
stupljeno s: http://philologicalstudies.org/dokumenti/2008/vol2/2/4.
pdf (16. siječnja 2017).

–– Дешериев, Юнус, Д., Проблема функционального развития

языков и задачи социолингвистики, u: Язык и общество, Наука,
Москва, 1968, 383 с.
–– Йовева, Р., Литературно образование и българоевропейска
реалност, u: Български език и література, № 1, 2007, c. 9–15.
–– Катунин, Дмитрий А., Статус языков в современном законо
дательстве Словении и словенский язык в законодательных
актах сопредельных стран. Статья первак, u: Язык и культура,
№ 3, Москва, 2008, с. 23–41.
–– Крючкова, Т. Б., Нарумов, П. Б., Социолингвистика в Германии,
u: Зарубежная социолингвистика. Германия. Испания, Наука,
Москва, 1991, 157 с.
–– Мацюк, Галина, Сучасна соціолінгвістика: тенденції в розвитку
теорії і завдання, u Мова і суспільство, вип. 1, с. 5–20.
–– Мечковская, Нина Б., Социальная лингвистика, Аспект-пресс,
Москва, 1996, 207 с.
–– Пачев, Ангел, България и българският език в Европейския союз,
u: Български език, № 1, 2007, с. 1–14, pristupljeno s: http://www.
balgarskiezik.eu/1-2007/A_Pachev.pdf. (12. prosinca 2016).
–– Плотникова, Ольга С., Словенский язык, u: Славянские языки,
Московский университет, Москва, 1977, с. 289–332.
–– Поповић, Људмила, Гендерни аспект језичке слике стварности
Украјинаца и Срба, pristupljeno s: http://www.slavistickodrustvo.
org.rs/pdf_dokumenti/Slavistika_X_2006.pdf. (8 prosinca 2016).
–– Стоянова, Ельза П., Деякі аспекти мовної ситуації в Болгарії у
зв’язку з її вступом до Європейського Cоюзу u: Мовознавство,
№ 6, 2010, с. 11–22.
–– Франко, Іван, Слов’янська взаємність в розуміння Яна Коллара і
тепер u: Франко І. Зібрання творів: У 50-ти т., т. 29, Київ, 1981,
с. 25–67.
–– Черненко, Г. А. Прогнозування мовного конфлікту як соціо
лінгвістичне завдання, u: Мовознавство, № 2, 2011, c. 47–56.
–– Baotić, Josip, Standardni jezici štokavskog narječja, u: Simpozij o
bosanskome jeziku (Zbornik radova), Sarajevo, 1999, str. 89–96.
–– Begović, B., Upotreba rodno osetljivog jezika i prikaz žena u štam-
panim medijima u Srbiji, pristupljeno s: https://www.google.com.
ua/?gfe_rd=cr&ei=n6DIVZ_1AaLe8gelrKmICQ&gws_rd=cr,ssl#q

Ljudmila Vasiljeva
=Upotreba+rodno+osetljivog+jezika+i+prikaz+%C5%BEena+u+%
C5%A1tampanim+medijima+u+Srbiji. (12. prosinca 2016).
–– Bešić, Azra, Tokić, Ivica, Urbani idiom sa osvrtom na ruralni, pristu-
pljeno s: www.hrvatski-dom.com/images/casopisgradovrh/gradovrh
%2008.pdf
–– Bourdieu Pierre, Language & Symbolic Power, in: First edition.
Translated by Gino Raymond & Matthew Adamson. Edited by John B.
Thompson, MA: Harvard University Press, Cambridge, 1991, 291 p.
–– Botica, Stipe, Lijepa naša baština, Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb, 1998, 172 str.
–– Brodnjak, Vladimir, Razlikovni rječnik srpskoga i hrvatskoga jezika,
Školske novine, Zagreb, 1991, 632 str.
–– Brozović, Dalibor, Gramatičke značajke hrvatskoga jezika, u: Jezik,
br. 4, 1997, str.127–135.
–– Brozović, Dalibor, Aktuelna kolebanja hrvatske jezične norme, u:
Jezik, br. 5, 1998, str. 161–176.
–– Brozović, Dalibor, Deset teza o hrvatskome jeziku, u: Hrvatski jezik
u političkom vrtlogu, Mladost, Zagreb, 1990, str. 271–283.
–– Bugarski, Ranko, Raslojavanje jezika, u: Uvod u opštu lingvistiku,
Beograd – Novi Sad, 1989, 174 str.
–– Cooper, Robert L., Language Planning and Social Change, Cam-
bridger Unversity Press, Cambridg, 1996, 187 p.
–– Damjanović, Stjepan, Jazik otačaski, Matica hrvatska, Zagreb, 1995,
172 str.
–– Glušica, Rajka, Jezička politika u Crnoj Gori, u: Riječ, nova serija,
br. 1, Nikšić, 2009, str. 15–30.
–– Glušica R., Jezičke prilike u Crnoj Gori u: Jezični varijeteti i nacio-
nalni identiteti: prilozi proučavanju standardnih jezika utemeljenih
na štokavštini, Disput, Zagreb, 2009, str. 137–146.
–– Hadžialagić Merima, Rodna diskriminacija u nomenklaturi zanima-
nja, sociolingvistička analiza na primjeru bosanskih novina, Zbornik
radova s međunarodnog znanstvenog lingvističkog skupa održanog
u Tuzli od 14. do 16. septembra 2007, Bosansko lingvističko druš-
tvo, Tuzla, 2013, str. 115–121.
–– Halilović, Senahid, Tanović, Ilijas, Šehović, Amela, Govor grada
Sarajeva, Slavistički komitet, Sarajevo, 2009, 330 str.

–– Hrnjak, Anita, Kogda pervaja dama stanovitsja zheleznoj?, u: Jazyk i

kul’tura, Izdatel’stvo BelGU, Belgorod, 2010, str. 176–180.
–– Hrnjak, Anita, Не хватает ли нам мужской или женской руки? (о
влиянии изменчивых гендерных стереотипов на хорватскую и
русскую фразеологию), u: Категоризация действительности в
языке и культуре, Самарская гуманитарная академия, Самара,
2012, str. 116–122.
–– Hrnjak, Anita, Gendernye stereotipy v russkih i horvatskih frazeolo-
gizmah s komponentom 'baba', u: Jevropejskaja mental’nost’ skvoz’
prizmu jazyka: mezhdunarodnyj sbornik nauchnyh trudov po lingvo-
kulturologii, Samarskaja gumanitarnaja akademija, Samara, 2010,
str. 101–106.
–– Inovacije u slavenskim jezicima, ured. B. Kryżan-Stanojević, Sred-
nja Europa, Zagreb, 2011, 154 str.
–– Isaković, Alija, Varijante na popravnom ispitu u: Život, br. 11/12,
1970, str. 54–71.
–– Jezik i mediji: jedan jezik – više svjetova, ured. J. Granić, Hrvatsko
društvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb – Split, 2006, 808 str.
–– Lice i naličje jezične globalizacije, ured. B. Kryżan-Stanojević,
Srednja Europa, Zagreb, 2009, 160 str.
–– Katičić, Radoslav, Novi jezikoslovni ogledi, Školska knjiga, Zagreb,
1986, 338 str.
–– Kovačević, Miloš, Identitet srpskoga jezika u ogledalu lingvistike i
politike, pristupljeno s: https://www.google.com.ua/?gfe_rd=cr&ei=
n6DIVZ_1AaLe8gelrKmICQ&gws_rd=cr,ssl#q=Milo%C5%A1+K
ova%C4%8Devi%C4%87%2C+IDENTITET+SRPSKOGA+JEZI
KA+U+OGLEDALU+LINGVISTIKE+I+POLITIKE (12. prosinca
2016).
–– Ljevo-Ovčina, Amela, Utjecaj sociopolitičkih prilika na jezik bo-
sanske i ruske štampe. Izabrani gramatički, leksički i semantički
aspekti dnevnika i sedmičnika, pristupljeno s: https://sbc.org.pl/
Content/225654/doktorat3703.pdf
–– Matišić, Zdravka, Jezik i njegovi identiteti (ponešto iz hindsko-urd-
skoga kompleksa), u: Suvremena lingvistika, br. 29/30, 1990, Za-
greb, str. 87–97.
–– Nikčević, Vojislav, Dimitrije Milaković kao lingvista, u: Ovdje, br.
198, 1987, str. 10–11.

Ljudmila Vasiljeva
–– Nikčević, Vojislav, Periodizacija stare crnogorske književnosti, u:

Zbornik radova profesora i saradnika Nastavničkog fakulteta, br.
5/6, Nikšić, 1982, str. 275–304.
–– Palić, Ismet, Mogućnosti funkcioniranja triju standardnih jezika (bo-
sanskoga, hrvatskoga i srpskoga) u Bosni i Hercegovini, u: Jezični
varijeteti i nacionalni identiteti: prilozi proučavanju standardnih je-
zika utemeljenih na štokavštini, Disput, Zagreb, 2009, str. 11–124.
–– Peti-Stantić, Anita, Restandardizacija (hrvatskoga) standardnoga je-
zika, u: Jezični varijeteti i nacionalni identiteti: prilozi proučavanju
standardnih jezika utemeljenih na štokavštini, Disput, Zagreb, 2009,
str. 71–82.
–– Pogorelec, Вreda, Teorija zvrstnosti in slovensko jezikovno normira-
nje, u: Obdobja 22. Metode in zvrsti. Aktualizacija jezikovnozvrstnе
tеorijc na Slovеnskem: členitev jezikovne resničnosti. Mednarodni
simpozij, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2003, str. 17–26.
–– Pranjić, Krunoslav, Zakonski prijedlog: četiri jezika, u: Jezik, br. 1,
1968–1969, str. 4–6.
–– Radovanović, Мilorad, Sociolingvistika, Matica srpska, Novi Sad,
1986, 304 str.
–– Radovanović, Milorad, Srpski jezični standard, u: Jezični varijeteti i
nacionalni identiteti: prilozi proučavanju standardnih jezika uteme-
ljenih na štokavštini, Disput, Zagreb, 2009, str. 199–214.
–– Stabej, Marko, Bo en jezik dovolj? Večjezičnost v еnojezičnosti, u:
Obdobja 20. Slovenski knjižni jezik – aktualna vprašanja in zgodo-
vinske izkušnje, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2001, str. 51–70.
–– Stabej, Marko, Slovenščina v evropski jezikovni mavrici, u: Druž-
boslovne razprave, 18/40, avg. 2002, str. 157–168.
–– Statistične informacije (statistični urad Republike Slovenije). Lju-
bljana, st. 93/2003, pristupljeno s: www.sov.si/popis). (12. prosinca
2016).
–– Šipka M., Srpskohrvatsko govorno područje kao komunikacijski
prostor, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, br.
26/27, JANU, Sarajevo, 1989, str. 281–295.
–– Šipka, Milan, La langue serbocroate standard contemporaine a la lu-
miere des rapports nationaux, u: Vuk Stefanović Karadžić (Actes du
Collooue International tenu en Sorbonne, les 5 et 6 octobre 1987),
Paris, 1988, p. 43–48.

–– Škiljan, Dubravko, Planiranje jezika, u: Jezična politika, Zagreb,

1988, str. 40–55.
–– Tivadar, Hotimir, Podoba in funkcija govorjenega knjižnega jezika
glede na neknjižne zvrsti, u: Obdobja 22. Metode in zvrsti. Aktua-
lizacija jezikovnozvrstne teorije na Slovenskem: členitev jezikovne
resničnosti. Mednarodni simpozij, Filozofska fakulteta, Ljubljana,
2003, str. 437–452.
–– Toporišič, Jože, Slovenska slovnica. Četrta, prenovljena in razširjena
izdaja, Obzorja, Maribor, 2000, 1000 str.
–– Ustav SFRJ, Službeni list, Beograd, 1980, 227 str.
–– Vajzović, Hanka, Jezik i identitet slavenskih muslimana: Bošnja-
ci između lingvistike i politike, u: Jezik i identitet, pristupljeno s:
https://www.scribd.com/doc/316753639/hanka-vajzovic-clanak-pdf.
(12 prosinca 2016).
–– Vajzović, Hanka, Jezik i nacionalni identiteti – sociolingvističke
teme, Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2008, 391 str.
–– Vidovič-Muha, Аda, Sodobni položaj nacionalnih jezikov v luči je-
zikovne politike, u: Obdobja 20. Slovenski knjižni jezik – aktualna
vprašanja in zgodovinske izkušnje, Filozofska fakulteta, Ljubljana,
2001, str. 5–27.
–– Vidovič-Muha, Аda, Vprasanje globalizmov ali meje naših svetov,
u: Obdobja 22. Metode in zvrsti. Aktualizacija jezikovnozvrstne teo-
rije na Slovenskem: členitev jezikovne resničnosti. Mednarodni sim-
pozij, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2003, str. 73–81.

Emil TOKAŽ (Katovice)

Šljeski univerzitet u Katovicama,
Fakultet slavenske filologije
POLJSKE VEZE VOJISLAVA P. NIKČEVIĆA
Prof. dr Vojislav Nikčević bio je poznat poljskim slavistima kao

izvrstan znanstvenik, ne samo po svojim mnogobrojnim znanstvenim
radovima o crnogorskoj književnosti, nego i kao neumoran promicatelj
i hrabri inicijator povratka crnogorskoga naroda njezinoj važnoj kul-
turnoj i jezičnoj tradiciji. Od šezdesetih godina XX stoljeća pripadao
je, naime, dijelu crnogorskih intelektualaca koji su propitivali tadašnju
službenu politiku i naglašavali važnost povratka Crnogoraca nacional-
nim tradicijama, ponajprije vlastitu jeziku. Njegova dostignuća u opi-
su temelja za stvaranje jezične norme i suvremenu opisu crnogorskoga
jezika ne mogu biti potcijenjena. Svojim radom neosporno je pridonio
širenju i revitalizaciji nacionalnoga jezika, čime je postao autoritet na
tome području.
Djelatnost profesora Nikčevića nije se ograničavala samo na istra-
živački i normativni rad, počevši od prve suvremene, potpune grama-
tike crnogorskoga jezika, povijesti jezika i suvremenoga pravopisnog
rječnika, do mnogobrojnih članaka, koji su bili velika potpora i moti-
vacija samim Crnogorcima. Nadahnjivao je i svaku inicijativu vezanu
uz podizanje nacionalnoga jezika na razinu službenoga jezika države.
Njegovi osobni kontakti s inozemnim znanstvenim središtima, među
ostalim i poljskima, bili su iznimno važan dio realizacije njegovih ži-
votnih snova.
Ključne riječi: slavistika, jezikoslovlje, povijest crnogorskoga jezika

U svijesti današnjih Poljaka Crna Gora predstavlja – u politič-
kome smislu – kulturno i jezično samostalnu jadransku državu, služ-
benoga naziva Republika Crna Gora, koja, situirana na Balkanskome
poluotoku, graniči s Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom, Kosovom,

Emil Tokaž
Srbijom i Albanijom. Danas je to najmlađa država toga kruga, nastala

kao posljedica referenduma o neovisnosti, provedena 21. svibnja 2006.
godine, kojim je izražena volja za prekidom državnopravnih sveza i
izlaskom iz federacije sa Srbijom. Parlament Crne Gore proglasio je
njezinu neovisnost 3. lipnja 2006. godine. U skladu sa saveznim ugo-
vorima, sljednicom je dotadašnje države Srbije i Crne Gore postala Sr-
bija, dok je Crna Gora počela novi proces pridruživanja međunarodnim
organizacijama. 28. lipnja 2006. godine Crna Gora primljena je u Uje-
dinjene narode kao 192. članica te organizacije, a od 11. svibnja 2007.
godine ona je 47. država članica Vijeća Europe. Od prosinca 2009. go-
dine kandidat je za NATO, a 17. prosinca 2010. godine postaje kandidat
za ulazak u Europsku Uniju.
Diplomatske odnose s Crnom Gorom Poljska je uspostavila 2006.
g. Od 2011. godine u Varšavi, kod Aleje Ujazdowskih br. 41, nalazi se
Veleposlanstvo Republike Crne Gore, koje vodi gdin Ramiz Bašić. Ve-
leposlanstvo promiče interese Crne Gore u Poljskoj i igra važnu ulogu
u razvoju bilateralnih kontakata; gospodarskih, kulturnih i znanstvenih.
Povijest državnosti i nacionalne svijesti Crnogoraca duga je i bo-
gata. Kao samostalna politička jedinica država je postojala od VI sto-
ljeća (Duklja, kraljevina Zeta, kneževina Zeta) do 1919. godine, kada je
kao posebna članica federacije slavenskih balkanskih država (Kraljev-
stva Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, a nakon II svjet-
skog rata u Titovoj Jugoslaviji pod nazivom Socijalistička Republika
Crna Gora Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije te od 1992.
Savezna Republika Jugoslavija, preinačena 2003. godine u labav po-
litički savez pod nazivom Srbija i Crna Gora) nastavila njegovati svoj
politički, društveni i kulturni identitet.
Politički kontinuitet Crne Gore ne zasjenjuju njezine povijesne
veze sa susjednom Srbijom, koje datiraju još od 1170. Doprinos crno-
gorske kulture, osobito na području izvorne književnosti i jezika, jasno
je vidljiv u srpskoj civilizaciji.
Poljske enciklopedije informiraju da je „Język czarnogórski (cr-
nogorski jezik, црногорски jeзик) – jedan od četiriju standardnih varija-
nata srpskohrvatskoga policentričnog jezika te se temelji na štokavskom
dijalektu. Koristi se u Crnoj Gori. U Ustavu Crne Gore, prihvaćenome
u Parlamentu, 19. listopada 2007. godine, proglašen je službenim je-
zikom, različitim od srpskoga, hrvatskoga i bošnjačkog jezika. Ipak,

Poljske veze Vojislava P. Nikčevića
zakonski propisi nisu znanstveni kriteriji koji služe klasifikaciji jezičnih

kodova. Leksik koji se koristi u Crnoj Gori obuhvaća i neke lekseme
nepostojeće u drugim varijantama srpskohrvatskoga, ali većih razli-
ka u leksiku tih varijanata nema mnogo. Karakterističnim fonetskim
osobinama crnogorskih dijalekata pripadaju hiperijekavizmi (odnosno,
dvosložan izgovor ije koji potječe od glasa jat – ě) i palatalnih sugla-
snika ś, ź (koji potječu od praslavenskih *s, *z ako se nađu pred *ě i
*j), з umjesto ć, đ (dź) u ostalim dijalektaskim varijantama. Primjerice,
crnogorske riječi śeme, koźi odgovaraju riječima seme/sjeme, kozji u
srpskome, bošnjačkom i hrvatskom jeziku.
U korist postojanja crnogorskoga jezika govorio je i ugledni pro-
fesor Dubravko Škiljan, koji je predavao na sveučilištima u Ljubljani i
u Zagrebu. U intervjuu za beogradske novine „Vreme“, na pitanje kakve
su razlike između srpskoga i hrvatskoga jezika, odgovorio je: „Samo
crnogorski jezik ima tipološke i sistemske uvjete da bude samostalan
jezik, jer posjeduje različite glasove, posebne foneme“. Profesor Škiljan
podsjetio je na ś, ź, a prema profesoru Nikčeviću tih je fonema zapravo
pet: ś (u izrazu śekira, poljski ‘siekiera’), ź (u izrazu iźjesti), dz (u izrazu
bidza), dj (u izrazu djevojka, poljski ‘dziewczyna’), ć (u izrazu ćerat).
Crnogorski jezik ima mnogo tipičnih karakteristika koje potpuno
potvrđuju njegov sociolingvistički identitet – za razliku od srpskoga
jezika, koji je nadnacionalan; ne posjeduje nijedan sistemski element
koji se može potvrditi kao specifično srpski.
Osim Škiljana, koji je Hrvat, profesor Svenka Savić s Filološkog
fakulteta u Novome Sadu snažno je poduprla postojanje crnogorskoga
jezika. Takvo su stajalište izrazili i drugi slavisti: profesor južnosla-
venskih jezika na Filozofskome fakultetu u Gdanjsku, Agnieszka Spa-
gińska-Pruszak, te profesor emeritus Katedre za slavistiku Tartuskog
sveučilišta u Estoniji, Aleksander Duliczenko. Danas se crnogorski je-
zik uči na 10 sveučilišta u svijetu, paralelno s hrvatskim, bošnjačkim i
srpskim jezikom.1
Ne znam nijedno akademsko središte u Poljskoj – a jest ih neko-
liko desetaka – koje bi dovodilo u pitanje status crnogorskoga jezika.
Njihove su publikacije na tome području objektivne i promišljene te se
trude približiti čitatelju trenutačnu jezičnu situaciju Slavena na Balka-
nu. Ne šokiraju ih razlike među susjednim jezicima u usporedbi s jezič-
1
Por.: https://pl.wikipedia.org/wiki/język_czarnogórski (z dnia 19. 5. 2017).

Emil Tokaž
nom situacijom u Europi, pa ni u germanskoj skupini jezika. Smatraju

da je, nakon desetak godina njegova statusa službenoga jezika Repu-
blike Crne Gore, pitanje smjera razvoja normativnoga jezika Crnogo-
raca ovisno o stupnju kompromisa na koji su spremni sami Crnogorci.
Mnogo je sličnih situacija koje se mogu navesti, među njima i situacija
u kojoj su se našli Slovenci u drugoj polovini XIX stoljeća, koji su u
jednome trenutku imali dva književna jezika, da bi na kraju pobijedila
državotvorna tendencija koja je dovela do pozitivnoga kompromisa i
unifikacije službenoga slovenskog standarda, kojim i danas korisnici
trebaju ovladati u različitim životnim razdobljima.2
Suradnja prof. Nikčevića s poljskim jezikoslovcima poznata je
crnogorskoj javnosti. Spominje je, primjerice, Žarko L. Đurović u svo-
joj monografiji Bard crnogorskog jezika. Poljski slavisti, uključuju-
ći se u istraživanja južnoslavenske problematike, predstavljaju širem
čitateljskom krugu postojeće stanje u jeziku, sredstvu komunikacije
u novostvorenoj državi, kao i situaciju u kojoj se danas našao. Ne-
sumnjivo je da temeljni radovi profesora Nikčevića imaju utjecaj na
razmatranje spomenute problematike. Bio je velik znanstveni autoritet,
iznimno otvoren za suradnju sa svakim koga je zanimao njegov mate-
rinski jezik.
Malo je poznata moja suradnja s profesorom dr Vojislavom P.
Nikčevićem potkraj devedesetih godina XX i početkom XXI stoljeća.
U to sam doba bio ravnateljem Instituta za slavensku filologiju na Fi-
lološkome fakultetu Šleskoga sveučilišta. Među zaposlenicima Insti-
tuta bilo je mnogo sposobnih znanstvenika, koji su imali velik utjecaj
na svoje mnogobrojne studente. Zbog društveno-političke situacije na
Balkanu odlučio sam otvoriti nove studijske grupe, proširujući ih kro-
atistikom, slovenistikom, makedonistikom i crnogorskom filologijom,
dajući studentima bogatije mogućnosti specijalizacije.
Na doktorski studij (III stupnja) među njima se upisao Przemysław
Brom, s temom doktorske disertacije Crnogorski standard u odnosu
na razlikovnost južnoslavenskih jezika / Czarnogórski standard wobec
zróżnicowania językowego południowej słowiańszczyzny – koji je pisao
pod mojim mentorstvom.

2
Monografija je objavljena u izdavačkoj kući Tehničko-humanističke akademije u
Bielsko-Białoj 2007 g.

Poljske veze Vojislava P. Nikčevića
Kako je najviše problema bilo upravo s novonastalom montene-

gristikom, s obzirom na osjetan nedostatak knjiga i specijalista s toga
područja, odlučio sam, potaknut savjetom prof. dr Agnieszke Spa-
gińske-Pruszak, uspostaviti kontakt s prof. dr Vojislavom P. Nikčevi-
ćem. Ona ga je osobno poznavala i uvjeravala me u njegovu ljubaznost
i velikodušnost prema kolegama koji su zainteresirani Crnom Gorom i
njezinim suvremenim problemima.
Još iz doba svoga studija u Krakovu sjećao sam se da se profesor
bavio crnogorskom književnošću te da je bio izniman stručnjak na tome
području. O njegovim interesima i jezikoslovnim radovima saznao sam
poslije. Mnogo sam dragocjenih informacija dobio od njega tijekom
našega poznanstva.
Profesorovu adresu i broj telefona saznao sam od njegova brata
Milorada, profesora na Sveučilištu u Osijeku. On me s njime i pove-
zao. Prvi razgovor pamtim po velikoj ljubaznosti i interesu Profesora
za moje planove uvođenja crnogorske tematike na studije šleske slavi-
stike. Profesora je naš projekt oduševio i obećao nam je svu moguću
pomoć, a svoju je riječ i održao.
Nekoliko dana nakon telefonskoga razgovora stigle su od profe-
sora prve knjige, početak naše crnogorske biblioteke, koje su omogu-
ćile intenzivniji rad studenata i djelatnika. Telefonski kontakti s njime
postali su redoviti i trajali su nekoliko godina. Uvijek sam mogao raču-
nati na njegovu ljubaznost, lijepu riječ i potporu. Nikada mi ništa nije
nametao, u razgovorima je bio vrlo konkretan, tolerantan i kulturan.
Veselio se napretku naših znanstvenih radova i nikada nije pitao za po-
jedinosti. Bio je siguran da ćemo njegovati tradiciju jezične tolerancije
i prava svakoga naroda na vlastiti identitet, pa tako i jezični.
Moj posljednji kontakt s profesorom bio, je, ako me pamćenje
služi, 2005. godine, kada je završen rad na poljskoj monografiji crno-
gorskoga jezika. Htio sam ga, naime, obavijestiti o obrani doktorske
disertacije gdina Przemysława Broma na Šleskome sveučilištu. Razgo-
varao sam s njime tijekom njegove šetnje, i bio je tako dirnut viješću
da je od radosti morao sjesti na obližnju klupu – i tada sam pomislio da
je možda bolestan. Bio je neizmjerno sretan što se još netko u svijetu
profesionalno bavi crnogorskim pitanjem. Ne sjećam se je li profesor u
ruke ikada dobio poljsku monografiju dr Broma.


Emil Tokaž
Nažalost, nisam pogriješio u vezi s njegovim zdravljem – nedugo

poslije toga saznao sam da je umro. U mome je sjećanju ostao kreati-
van, ljubazan i otvoren čovjek, iako ga osobno nikad nisam upoznao.
Premda me srdačno pozivao da posjetim njegovu voljenu Crnu Goru,
nismo našli vremena za susret. Doista, šteta.

UDK 811.163.4ʼ26(497.16)
Hasnija MURATAGIĆ-TUNA (Sarajevo)

Filozofski fakultet – Sarajevo
BOSANSKOHERCEGOVAČKI LINGVISTI O
CRNOGORSKOM JEZIKU I CRNOGORSKIM GOVORIMA
U radu ćemo govoriti o nekim bosanskohercegovačkim lingvi-

stima, ali i drugima, koji su podržavali ili negirali standardizaciju cr-
nogorskog jezika i osobenosti crnogorskih govora. Pokazat ćemo da
je crnogorski jezik podržavan od strane bošnjačkih i hrvatskih lingvi-
sta još u vrijeme zajedničke države, a naročito poslije dezintegracionih
procesa, a negiran od strane srpskih lingvista, naročito onih koji danas
žive i rade izvan Bosne i Hercegovine.
Ključne riječi: crnogorski jezik, crnogorski govori, bosanskoherce
govački lingvisti
Ujedinjavali smo se onda kada smo se nastojali osloboditi od tu-

đinske vlasti, ali gotovo stoljeće i po nismo uspjeli imati jezik kojim
bismo svi bili zadovoljni. Uvjeravali su nas da je naziv srpskohrvatski
neutralan „i da nas podsjeća na to da se ovim jezikom služi više od jed-
ne nacije“ (Ivić 1971: 227), da on preslikava jezičko zajedništvo te da
nikom nije u interesu da to zajedništvo raskida, mada je bilo više nego
jasno da je tako imenovan otvorio put jednočlanim nazivima srpski i
hrvatski. Bošnjaci i Crnogorci nisu bili vidni iz samog imena jezika pa
nisu ni mogli tek tako prelaziti preko činjenice da ih nema u nazivu, a
pokazalo se da to nije bilo slučajno. Poslije dezintegracionih procesa i
alijaniranja hrvatskog jezika, bilo je sasvim logično da Bošnjaci i Crno-
gorci imenuju svoj jezik i da ga normiraju po svojoj želji.
Danas se govori o posebnim standardnim jezicima kao neorgan-
skim idiomima, izvedenim od istog organskog idioma. Mislimo da
njihova posebnost nije primarno standardološke naravi; oni su baš tu
najsličniji, jer su naslijedili u najvećoj mjeri zajedničku srpskohrvat-
sku normu. Njihove organske osnovice, njihovi prirodni govori, imaju
više specifičnih crta. Zajednička štokavska osnovica (štokavski dija-

Hasnija Muratagić-Tuna
lekt, dijasistem koji genetski predstavlja jedan jezik) jeste jedna, ali ne
i jedinstvena. Tvrdnja da su se srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski
izdvojili iz srpskohrvatskog jezika potpuno je netačna. Zaboravlja se da
se na ovim prostorima vijekovima komuniciralo na nekim jezicima te
da su se kao i ostali ljudski jezici okupili oko moćnih centara i stvorili
„veliki“ srpskohrvatski jezik, u namjeri da se zbliži veći broj štokavaca,
na ovim prostorima, a ne Srba, jer svi štokavci nisu Srbi. To znači da
razlike koje postoje u današnjim standardnim jezicima nisu posljedica
nečijeg hira, i nisu slučajne. Da li će se razlike više unositi u standard,
to je posebno pitanje, a mislimo da hoće, jer je prema našem dubokom
uvjerenju standardizacija bilo kojeg jezika sputavanje njegovog prirod-
nog razvoja. Na lingvistima je da taj razvoj samo prate, odnosno opi-
suju. Jezik sam nađe puta da razriješi problem, a oni kojima je stalo do
komuniciranja lahko nađu puta i načina da komuniciraju i da se lijepo
razumiju.
Smatramo da su brojni lingvisti i nelingvisti veoma zaslužni za
afirmaciju jezika koji se danas njeguju na prostorima srednjojužnosla-
venskog jezičkog prostora. Zahvaljujući njima danas se svi zalažu za
afirmaciju svojih jezičkih svojstava, jer se jezik smatra sastavnim dije-
lom nacionalne posebnosti.
Mnogima je poznato kakav je otpor pružan standardizaciji crno-
gorskog jezika, čak i u samoj Crnoj Gori. Oni koji su pratili sve što se
događalo u vezi sa crnogorskim jezikom, pa i navijali za njega, nekako
su bili zatečeni činjenicom da je novim Ustavom (2007) Crna Gora
riješila sopstvenu jezičku standardizaciju proglasivši crnogorski jezik
kao službeni, u trenutku kada se i nije očekivalo, u trenutku kada je
Crnogorska akademija (CANU) „radila na pobijanju montenegristike,
a jezik u Crnoj Gori i na sinhronoj i dijahronoj ravni prikazivala kao
srpski“. (Čirgić 2011: 188) Dovoljno je spomenuti međunarodni naučni
skup Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i standardizacija, održan
24. i 25. maja 2007. godine, na kojem su bili okupljeni oni za koje je
bilo sporno pitanje „i postojanje crnogorskog jezika i crnogorskog na-
roda i nacije i Crne Gore kao države“. (Čirgić 2011: 188) Vrlo je čudno
da je otpor crnogorskom jeziku pružan i od kadra koji je radio na Studij-
skom programu za crnogorski jezik i književnost na Filozofskom fakul-
tetu u Nikšiću, osnovanog prije Savjeta za standardizaciju crnogorskog
jezika. Bio je „dočekan kao ostvarivanje nade cijele jedne generacije

Bosanskohercegovački lingvisti o crnogorskom jeziku i crnogorskim govorima
koja je utirala zvanični put crnogorskome jeziku“, a on je, „iznevjerio

sva očekivanja“. (Čirgić 2011: 196)
Crnogorski jezik kao službeni Vlada je prihvatila u uvjetima kada
je ostvarena državna nezavisnost Crne Gore. Normalno, priznavanju je
prethodila borba jednog broja crnogorskih intelektualaca „koji su se to-
kom jugoslovenskoga zajedništva (a naročito od kraja 60-ih godina XX
vijeka) zalagali za postojanje zasebne crnogorske varijante u okviru za-
jedničkog službenoga jezika, odnosno za kodifikaciju posebnoga crno-
gorskoga jezika kao državnog u Crnoj Gori“. To su, kako navodi Adnan
Čirgić: Radoje Radojević, Vojislav P. Nikčević, Radoslav Rotković,
Branko Banjević, Danilo Radojević, Sreten Perović, Milorad Stojović,
Milorad Nikčević, Vukić Pulević, Sreten Zeković, Žarko L. Đurović,
Stevo Vučinić, Novak Kilibarda, Mladen Lompar, Novica Samardžić,
Marko Špadijer, Čedomir Bogićević i dr. Čirgić navodi i imena hrvat-
skih jezikoslovaca koji su ih podržavali, to su: Ljudevit Jonke, Josip
Hamm, Rikard Simeon, Mate Šimundić, Stjepan Babić, Josip Silić,
Radoslav Katičić, Dalibor Brozović, Josip Lisac, Stjepan Damjanović.
Podršku crnogorskom u novije vrijeme pružaju Milica Lukić, Milan
Nosić, Ljiljana Kolenić, Branko Kuna, Loretana Farkaš, Ivan Jurčević i
dr. Veliki doprinos dale su crnogorske institucije, koje su djelovale bez
ikakve pomoći države, čiji su članovi ukazivali na pogrešnu i pogubnu
oficijelnu jezičku politiku u Crnoj Gori. U tom smislu važna je De-
klaracija Crnogorskoga PEN centra o ustavnom položaju crnogorskoga
jezika (1994), saopćenje Matice crnogorske „Crnogorski kao maternji
jezik“ (2000), saopćenja o jeziku u Crnoj Gori Instituta za crnogorski
jezik i jezikoslovlje. „Ta saopštenja, iako za tadašnju oficijelnu crno-
gorsku jezičku politiku bez većeg značaja, uticala su na stavove slavista
izvan Crne Gore, pa je danas nemali broj filologa u svijetu za koje je
crnogorski jezik nepobitna realnost... To su: Emil Tokarz, Przmyslaw
Brom, Robert Bokowski, Agnieszka Spaginska Pruszak, Ljudmila Va-
siljeva, Daniel Grabić, Krzysztof Zalewski i dr.“ Svakako da su veliki
značaj imali i naučni skupovi u organizaciji PEN centra i DANU, kao
i Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje. (Čirgić 2011: 189, 190,
191) Mislimo da izvjesne zasluge imaju i bosanskohercegovački, tač-
nije bošnjački lingvisti: Asim Peco, Dževad Jahić, Senahid Halilović,
a naročito Alija Isaković. Zato ćemo se u radu osvrnuti na njihov do-
prinos montenegristici, ali i na stavove drugih lingvista rođenih u BiH,

bez obzira na to gdje su živjeli i radili, odnosno gdje žive i rade. Krenut
ćemo od Alije Isakovića.
Mnogi su smatrali da je u SFRJ, odnosno u okvirima srpskohrvat-
skog jezika na djelu unitarizacija. Tome se jedno vrijeme gotovo niko
nije smio oduprijeti. Jedan od rijetkih bio je Alija Isaković, koji je isticao
da je srpskohrvatski jezik umjetna tvorevina te da postoje samo srpski,
hrvatski, bosanski i crnogorski, (ali i Radoje Radojević, koji je nastavio
ideju Bogića Noveljića da se crnogorski prihvati kao zaseban jezik ili
kao zasebna varijanta srpskohrvatskog jezika). Isaković je na naučnim
skupovima javno govorio da je naš pravopis (1960) manjkav i da ga
valja dorađivati, kao i to da je „bilo neprikladno da dvije Matice nor-
miraju jezik u ime četiriju naroda“. (Isaković 1987: 226) Zalagao se za
bosanski, i uzgredno za crnogorski, što je utjecalo da se oni jedno vrije-
me smatraju standardnojezičkim izrazima u okvirima srpsko-hrvatskog-
hrvatsko-srpskoga ili srpskoga jezika. Isaković je prvi upotrijebio naziv
crnogorski jezik, mada neslužbeno, u svom Rječniku karakteristične
leksike (Bambi, Sarajevo, 1992, str. 8) Službeno je nazvan crnogorskim
jezikom na Prvom hrvatskom slavističkom kongresu održanom u Puli
1995. godine. (Vasiljeva 2010: 96) Na samom početku svog rječnika
Isaković je napisao da „bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpsko-
ga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od
objektivnih naporednosti“. To bi se isto moglo reći i za crnogorski.
Isaković je pisao i o tome da su neki turcizmi postali sastavni dio
i crnogorskoga jezika (pored srpskog, hrvatskog i bosanskog).
Više je nego jasno da je Isaković pobornik četiriju ravnopravnih
jezika, što se vidi iz njegovog pisanja o Vuku Karadžiću u knjizi Nemi-
novnosti, gdje lijepo kaže: „Kad želim u tišini potegnuti odvažnu riječ
o Vuku Karadžiću, zemljaku svome, o njegovim mnogostrukostima, na
moj tihi hvalospjev saspe se svih 47.500 riječi njegovog Srpskog rječni-
ka, zapravo njegovog srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorskog rječnika
iz 1852.“ (1987: 174)
Asim Peco, vjerujući da samo sjedinjeni možemo istrajati na
ovom burnom prostoru i vremenu, te slijedeći narodnu mudrost da usa-
mljeni hrastovi padaju pod naletom bure, a da se svim naletima odupire
šuma, makar i ne bila hrastova, uvijek je isticao da u vrijeme prelaska
naših predaka preko Karpata i Dunava „nije bilo razlika ni u vjeri ni u
nacionalnim pripadnostima kakve nalazimo danas“. Svi smo bili pa-

gani, a religijska učenja su nam došla sa strane. Prihvatanjem religije

nije se prihvatalo i nacionalno ime. I pored vjerskih razlika, Peco kaže
da im je jezik ostao zajednički. „Ni hristanizacija ni islamizacija nisu u
našim krajevima povlačile za sobom deslovenizaciju i promjenu jezika
u širim narodnim masama... Svi su oni Sloveni, i svima im je maternji
jezik srpskohrvatski. To su činjenice koje ne bi trebalo zaboravljati.“
(1987: 9) Međutim, Peco jasno vidi da postoje vidne razlike čak i u jed-
nom govoru. Smatra da je za govorne posebnosti najveću ulogu imala
religija i vjeruje da će jezičke osobine po kojima se govornici naci-
onalno diferenciraju u dogledno vrijeme nestati. Zaključuje da će to
biti primarna uloga našeg (srpskohrvatskog) jezičkog standarda. Zna da
postoje posebnosti, ali ih ne potencira. Kad komentira ono što u svom
ljetopisu (Ljetopis 1968: 15) piše Mula Mustafa Bašeskija (1731–1801)
još u XVII stoljeću o bosanskom jeziku, tj. da je „bosanski jezik leksič-
ki bogatiji i od turskog i od arapskog jezika“, Peco tvrdi da je Bašeskija
tu suviše subjektivan, „ali je činjenica da on voli i cijeni svoj maternji
jezik, na kome piše i pjesme“. (2007: 15) Na istom mjestu napominje
da „ne podupire tezu o muslimanskoj jezičkoj individualnosti, o nuž-
nosti stvaranja muslimanske jezičke varijante, o čemu se u posljednje
vrijeme ponegdje govori i piše. To nikako“. Kaže da mu je cilj samo da
ukaže na činjenicu da su „Muslimani svojim stvaralaštvom bili prisutni
u srpskohrvatskoj pisanoj riječi i u predvukovskom periodu“, te da se o
tome mora voditi računa „kada se pristupa dijahronom razvitku našega
jezika isto onako kao što se ne smije zapostaviti njihovo prisustvo u
savremenom našem jeziku“. Govori i o tome da je ranije na bosansko-
hercegovačkom tlu bio u upotrebi poseban naziv za jezik – bosanski
jezik (ali i ilirski, slovinski), ali smatra da taj naziv „nema značenje
posebnog jezičkog individualiteta“ i da je u pitanju „ime čisto regional-
nog karaktera“. Usvajanjem dvočlanog imena za jezik (srpskohrvatski)
nije imalo potrebe ostajati pri starom imenu (bosanski), „niti insistirati
na njegovoj regionalnoj obojenosti“. A kako je u vrijeme austrougarske
okupacije bosanski jezik ponovo postao aktuelan, Peco smatra da mu je
pozadina bila politička a ne lingvistička. (2007: 16)
Međutim, Peco će sebe negirati u mnogo čemu. Na 192-oj strani
govori o našoj nesreći „što od iskona nismo bili homogena društvena
zajednica“, i što smo vjerski bili podvojeni, pa je sve to produbljivalo
razlike među nama.

Vidjeli smo da Peco tvrdi da je svim paganima, docnije Slave-

nima različitih vjera, jezik ostao isti. Pitamo se kako isti kad tvrdi da
Andrić, kao i svaki drugi majstor pera, pokazuje stalnu vezu sa rodnim
zavičajem. „Jezička komponenta, iako je u pitanju jezik jednoga našeg
literarnog klasika, u svakoj dubljoj analizi vodi nas u njegovu rodnu
Bosnu“. (2007: 2013) Ne objašnjava Peco kako, već samo kaže da je
to razumljivo i lahko objašnjivo. Mi samo možemo zaključiti da nas
ne vodi u Srbiju i beogradski stil za koji se zdušno zalagao, i da je po
jeziku prepoznatljiv kao pisac sa bosanskog govornog područja.
Ono njegovo skretanje pažnje na pisanu riječ Muslimana u pred-
vukovskom periodu, i ono isticanje ljubavi Mula Mustafe Bašeskije
prema bosanskom jeziku, nije ništa drugo nego traženje sebe i svog
dijela u srpskohrvatskom jeziku, bez obzira na to što on to direktno ne
kaže, već čak nastoji negirati.
Možemo zaključiti da Peco nije podržavao bosanski kao poseban
jezik, pa analogno tome ne bi podržao ni crnogorski, ali u dijalekto-
loškim analizama u kojima opisuje govore istočne i centralne Herce-
govine (doktorska disertacija objavljena 1964), govori o tome da su
„crnogorizmi“ u pograničnim mjestima istočne Hercegovine, prema
Crnoj Gori, bili prisutni, jer je tu bila i znatna koncentracija stanovniš-
tva iz Crne Gore. Ovi su doseljenici, asimilirajući se sa starosjediocima
u govoru, „uticali i na govor autohtonog stanovništva, predali im neke
od govornih osobina koje su ponijeli iz starog zavičaja“. (2007b: 19)
Te „crnogorizme“ nije pronašao dublje u Hercegovini, jer je tamo do-
seljen neznatan broj stanovnika iz Crne Gore. Dovoljno je samo to što
govori o „crnogorizmima“, pa makar i u dijalektima. Neki od njih će
naći mjesta u današnjem crnogorskom standardnom jeziku. Mislimo na
riječi u kojima su prisutni glasovi ź i ś, za koje „ne zna književni jezik
ijekavskog izgovora“. Sada zna crnogorski.
Bez obzira na to što je Peco u Pregledu srpskohrvatskih dijaleka-
ta (1978) sjeverozapadne crnogorske govore smjestio među ijekavske
govore hercegovačkog tipa van granica Hercegovine, iako ih je opi-
sao kao poseban „severozapadnocrnogorski govorni tip“, mislimo da
je važnija njegova konstatacija „da govori zapadne Crne Gore imaju
veći broj osobina za koje ne znaju govori današnje istočne Hercego-
vine, ni Hercegovine uopšte, što tim govorima daje posebno mjesto u
sklopu ijekavskih govora. Upravo, severozapadni ijekavski govori (oni

sa četvoroakcenatskim sistemom i novijim oblicima deklinacije pored

niza osobina koje ih vežu za ijekavske govore današnje Hercegovine
znaju i za veći broj izoglosa koje su tipične za ijekavske govore zet-
sko-južnosandžačkoga tipa“. (Peco 1978: 75) Konstatacija je važna jer
pokazuje da sjeverozapadni crnogorski govori pripadaju crnogorskom
a ne hercegovačkom govornom tipu, pa Čirgić predlaže „da se za śe-
verozapadne crnogorske govore određenje istočnohercegovački mora
napustiti“. (2011: 88) Još je važnija činjenica što podupire tvrdnju da je
„upravo Crna Gora središte jezičkih pojava koje se javljaju na njezinoj
teritoriji (bez obzira na to što postoje i izvan nje)“, samim tim i tvrdnju
da crnogorski jezik nije srpski i da općecrnogorske jezičke osobine nisu
djalektizmi srpskoga jezika. Inače se crnogorski govori u univerzitet-
skom udžbeniku (Pregled srpskohrvatskih dijalekata), namijenjenom
studentima Beogradskog univerziteta, ne spominju kao posebna dija-
lekatska grupa, već se skrivaju pod nazivom zetsko-južnosandžački.
Josip Hamm to smatra diskriminacijom. (Čirgić 2011: 57)
Poznato je da se Jovan Skerlić zalagao za ukidanje ijekavice, od-
nosno za uopćavanje ekavice u ondašnjem standardnom jeziku. Tu ide-
ju nastavili su A. Belić i drugi, a podržavali su ih lingvisti i književnici
kojima je bila svojstvena ijekavica. Protjerivanje ijekavice bilo je često
vrlo suptilno, kasnije otvoreno.
Protjerivanje ijekavice, u novije vrijeme, podržavao je Pavle Ivić
i jedan broj lingvista koje je instruirao. Bilo je i onih koji su mu se odu-
pirali, ali ne iz tog razloga da sačuvaju ijekavicu, već iz straha da je ne
prepuste Bošnjacima, Hrvatima i Crnogorcima. Koliko im je stalo do
ijekavice vidi se po tome da su i oni danas prešli na ekavicu.
Aleksandar Belić je u Pravopisu iz 1923. godine ijakavicu dopu-
štao, ali ne i jekavsku jotaciju (đevojka, međed). Napominjao je da je u
pitanju dijalekatska pojava. U trećem, popravljenom izdanju Pravopisa
(1934) ukinuo je i duže oblike zamjeničko-pridjevske promjene (tijeh,
tijema; žutijeh, žutijem) i preporučio da se u književnom jeziku upotre-
bljavaju samo kraći (tih, tima; žutih, žutima), iako ih je ranije (u drugom
izdanju Pravopisa) smatrao ravnopravnim.
Asim Peco se nakon šezdeset godina od njihovog ukidanja (1994)
zalagao da i duži oblici budu dio standardnog srpskohrvatskog jezika,
jer su kao i kraći oblici bili dio jezičke stvarnosti. Međutim, njegov pri-
jedlog nije prihvaćen. Duži oblici su ponovo našli mjesto tek u Pravopi-

su crnogorskog jezika V. Nikčevića (1997). (V. Čarkić 2011: 107–108)

Asim Peco je, ipak, imao široke poglede na jezik. Brzo je shvatio da
srpskohrvatski jezik, koji smatra maternjim jezikom Srba, Hrvata,
Muslimana i Crnogoraca „ne može, sve da i hoće, imati jednu i
potpuno identičnu normu... To, opet, znači da svaki od naših naroda
kojem je maternji jezik srpskohrvatski ima pravo da sam propisuje
svoje jezičke norme i standard“. (Peco 1981: 79–80) Peco smatra da
jezičko zajedništvo, i ne samo ono, zahtijeva od svih svojih članova
tolerantnost i ravnopravnost. To nalaže da se prihvataju kao dobre i riječi
kahva, aždaha i sl., kojima je osporio valjanost Pravopis MS i MH iz
1960. godine, „zbog toga što upravo navedeni oblici imaju standardnu
vrijednost u jednom dijelu naše jezičke oblasti“. (Peco 1982: 7, 12)
Očito se ovaj put nije slijedio.
Dževad Jahić je o crnogorskom jeziku pisao još 1990. godine
u svojoj knjizi Jezik, nacija, nacionalizam (Oslobođenje, Sarajevo,
1990). Na 55-oj stranici kaže da je srpskohrvatski jedan jezik za četiri
sociokulturne sredine, pa se zbog toga srpskohrvatski standardni jezik
javlja u vidu teritorijalnih diferencijalnih polova. Tako crnogorsku so-
ciokulturnu sredinu, njen razvoj i afirmaciju, prati i crnogorski stan-
dardnojezički izraz. „Taj izraz je pojava za sebe... ali pojava koja ne
iskače iz našeg širega komunikacijskog miljea i koja je tijesno vezana
za crnogorsko nacionalno nasljeđe i crnogorski kulturni krug“.
Detaljnije o crnogorskom jeziku Jahić govori u knjizi Bosanski
jezik u 100 pitanja i 100 odgovora (Ljiljan, Sarajevo, 1999). Kako je
knjiga objavljena prije priznavanja crnogorskog jezika kao službenog
u Crnoj Gori, Jahić ime crnogorskog jezika stavlja pod navodnike. Na-
pominje da je ranije bila široko prihvaćena teza da je srpskohrvatski
jedan jezik, ali nejedinstven. To znači da su se u njemu javljale razlike,
već prema pojedinim sociokulturnim sredinama. U njemu su postoja-
le dvije varijante, istočna (beogradska) i zapadna (zagrebačka) i dva
standardnojezička izraza, bosanskohercegovački i crnogorski. Crno-
gorski izraz uspoređuje sa istočnom varijantom, odnosno sa današnjim
srpskim jezikom. Crnogorski je ijekavski, srpski ekavski. Crnogorski
ijekavski se unekoliko razlikuje od bosanskog i hrvatskog. On u svojoj
strukturi čuva dvosložnost, on je tipični dinarsko-crnogorski. Karakte-
rizira ga dvoakcenatska staroštokavska sistema, bez uzlaznih akcenata;
čuva preakcenatske dužine, u njemu se javljaju neke leksičko-frazeo-

loške posebnosti, pa i obličke; dosljedna upotreba odričnog oblika nije-

sam, prilog sjutra i sl.; ima manje turcizama od srpskog, ima dosta ro-
manizama. Pošto se srpskohrvatski već javlja u tri lika, Jahić postavlja
pitanje da li postoje lingvistički, odnosno unutarlingvistički uvjeti da
se crnogorsko jezičko naslijeđe smatra samosvojnim? Ima li jezičkih
argumenata za tezu o postojanju „crnogorskog jezika“? Odmah daje od-
govor da – ima. Podsjeća da su crnogorski dijalekti kroz historiju imali
sopstveni razvitak, da su se razlikovali od sjevernijih srpskih ekavskih,
ali i od zapadnijih hercegovačkih. Zaključuje da je to „jedan autentičan
razvoj na dijalekatskom nivou, teritorijalno raznovrstan, bogat govor-
nim nijansama. Taj razvoj je u današnjim govorima i crnogorskom je-
zičkom izrazu ostavio posljedice u vidu originalnih osobina“. (37–38)
Jahić dalje govori o pismu, kaže da je crnogorska pisana tradicija
ćirilička, pa je mnogi bez zalaženja i detaljnog proučavanja određuju
kao srpsku ćirilicu. Tačno je da na grafijskom planu nema bitnih razlika
u odnosu na srpsku, ali crnogorska ćirilica ima svoje korijene i svoj
razvoj. „Na njoj je pisana crnogorska literatura i samim tim ona ima
svojstvo autentičnoga pisma jedne nacionalno-državne cjeline. Ta
cjelina je imale sve one prateće odrednice što odlikuju i druge naše
sredine“. Pa zaključuje da „sama ta ćirilica nije ni od koga primljena,
ona je tu od starina, dakle, ona je – crnogorska“. (38)
Jezik Petra II Petrovića-Njegoša, komentira Jahić, blizak je jezi-
ku narodne književnosti, odnosno narodne epike dinarskoga tipa, ali sa
literarnim osobinama crnogorskog podneblja, može biti uzor-jezik koji
se sam po sebi može uzeti kao ozbiljan argument „za tezu o crnogor-
skom jeziku kao kultiviranom izrazu sa svim svojstvima književnog
jezika. Gorski vijenac je zapravo najbolja i najcjelovitija lingvistička
potvrda jednog autentičnog izraza, koji je po svemu – crnogorski.“ (38)
Jahić skreće pažnju na to da mnogi u Crnoj Gori i Srbiji (u kojoj
su najglasniji Crnogorci, koji iz karijerskih pobuda brane tezu o Crno-
gorcima kao /„južnim“/ Srbima) podržavaju tezu o Crnogorcima kao
„Srbima“, bez obzira na to što je ta tvrdnja apsurdna i asimilatorska.
Puno je onih kojima ne odgovara cijepanje između dva naroda i dvije
kulture, ali ima i onih koji podržavaju formiranje crnogorske države.
Jahić se čudi da filolozi porijeklom iz Crne Gore, vrlo cijenje-
ni univerzitetski profesori, neki i direktori Instituta za srpskohrvatski
jezik, kao Radomir Aleksić, Radosav Bošković, Mihailo Stevanović,

Mitar Pešikan, Drago Ćupić, nikada nisu spominjali crnogorski jezik,

pa čak ni podržavali crnogorski standardnojezički izraz, iako su držali
predavanja sa veoma prepoznatljivim crnogorskim akcentima (Steva-
nović, Bošković). Jezik Srba i Crnogoraca za njih je bio srpskohrvatski,
za mlađe, kad već nije bilo srpskohrvatskog, samo srpski. Devedesetih
godina djelovale su u samoj Crnoj Gori dvije struje, prosrpska i procr-
nogorska (ovu drugu Jahić stavlja pod navodnike). Crnogorski orijeti-
rana struja oživljava ideju o crnogorskom jeziku, mada ona nikada nije
ni prestajala. Dokazivali su, kaže Jahić, da je crnogorski jezik činjenica
koju lingvistička nauka mora priznati. To je moguće samo ako se, mora
ostvariti Crna Gora kao nezavisna država. Jahić je mislio da će se to
teško realizirati i da će crnogorski jezik podugo čekati na svoje zvanič-
no priznanje. Ipak, to se desilo samo osam godina poslije objavljivanja
Jahićeve knjige, što i nije bilo toliko dugo.
Jahićev odnos prema crnogorskom jeziku (ali i hrvatskom, srpskom
i bosanskom) jasno se vidio u njegovoj tvrdnji da hrvatski i srpski nisu
stariji od bosanskog (pa ni crnogorskog, koji još nije politički priznat,
što ne znači da je on lingvistički „mlađi“ od triju priznatih jezika novo-
štokavske dijalekatske osnovice), jesu, ali samo politički, u savremenom
smislu riječi. „U političkoj historiji nisu stariji, kao što ni lingvistički to
nisu. Ni jedan od tih jezika na Balkan „nije došao“ ni ranije ni kasnije.
Svi su zajedno „došli“ (jer su na Balkanu formirani)“. (1999: 267)
Senahid Halilović napominje da imamo jedan jezik dijasistem
koji se u prošlosti i danas, kako u stručnoj i naučnoj literaturi tako i u
svakodnevnoj komunikciji, naziva bosanski, crnogorski, hrvatski, srp-
ski, hrvatski ili srpski. Tokom XIX i XX stoljeća imali smo, podsjeća
on, monocentričnu standardizaciju, a od raspada avnojevske Jugosla-
vije imamo policentričnu standardizaciju i, po mišljenju jednih četiri
blisko srodna južnoslavenska standardna jezika, a po mišljenju drugih
četiri varijante srpskohrvatskog jezika. Zajednički standardni jezik če-
tiriju južnoslavenskih naroda, Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba, re-
aliziran je kao ijekavski u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, a kao ekavski u
Srbiji. Halilović razlikuje pozitivni i negativni nacionalizam. Pozitivni
podrazumijeva brigu o nacionalnoj kulturi i njegovanje jezičke baštine.
Nacionalizam u negativnom smislu podrazumijeva pretjerivanje u isti-
canju vrijednosti sopstvene kulture i nipodaštavanje drugih i drugačijih.
Imali smo prilike spoznati oba nacionalizma. (2011: 44–46)

Senahid Halilović je zajedno s dvoje mlađih kolega, Ismailom

Palićem i Amelom Šehović, objavio Rječnik bosanskoga jezika (Filo-
zofski fakultet u Sarajevu, 2010). U njem se definira bosanski jezik
kao lingvistički pojam na sljedeći način: „jezik kojim izvorno govore
Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi te pojedini pripadnici drugih naroda;
crnogorski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik. A kao termin znači zapad-
nojužnoslavenski jezik koji pripada baltoslavenskoj skupini indoevrop-
skih jezika“. (v. odrednicu bosanski). Pod odrednicom crnogorski jezik
se ne spominje, već se objašnjava samo kao pridjev, ne kao i prilog,
„koji se odnosi na Crnu Goru i Crnogorce“.
Ibrahim Čedić, dugogodišnji direktor Instituta za jezik u Saraje-
vu, jednostavno kaže da je do 1990. godine u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i
Crnoj Gori u upotrebi bio jedan standardni jezik, (sh./hs.). Imao je dvije
varijante i dva izraza, ali je funkcionirao kao jedan jezik. „Nakon de-
mokratskih promjena varijante i izrazi sh./hs. jezika su postali standardi
i dobili nove nazive: hrvatska varijanta – hrvatski jezik, srpska varijanta
– srpski jezik, bosanskohercegovački izraz – bosanski jezik, crnogorski
izraz – crnogorski jezik.“ (Čedić 2013: 20)
Midhad Riđanović, slučajno rođen u Novom Pazaru, ali stvarno
porijeklom Hercegovac, vodi oštre polemike sa lingvistima, ne samo
bosanskohercegovačkim. On smatra da su Bosanci, Srbi, Hrvati i Cr-
nogorci jedan narod, „isti jezik uvijek podrazumijeva jedan narod“ (Ri-
đanović 2013: 167), ali ima i rad pod naslovom O specifičnostima Bo-
sanskog jezika u odnosu na Srpski, Hrvatski i Crnogorski jezik (2009)
u kojem vrlo argumentirano govori o specifičnostima bosanskog jezika,
za koji kaže da je jezik svih stanovnika Bosne i Hercegovine, u odnosu
na jezik kojim se govori u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Kao glavne
karakteristike bosanskog izdvaja očuvanost vukovskog akcenatskog si-
stema, što se „ponajviše ogleda u poštivanju pravila o skakanju akcenta
na proklitiku, i izostavljanju visokih vokala u nenaglašenim slogovi-
ma, u češćoj i bogatijoj upotrebi aorista, u upotrebi etičkog dativa, i u
specifično bosanskoj leksici“. Inače upotrebljava termin podjezik kojim
označava svaku od četiri varijante Bosansko-Crnogorsko-Hrvatsko-
Srpskog kompleksa, što piše skraćeno BCHS (Riđanović 2009: 93)
Josip Baotić je jedan od najpoznatijih hrvatskih lingvista u BiH.
U BiH je rođen i u njoj proveo čitav svoj život. Davno se počeo baviti
standardnim srpskohrvatskim jezikom i njegovim varijantama. Govo-

rio je da su u vrijeme postojanja zajedničke norme, odnosno jednog

jezika, postojale njegove četiri realizacije koje su pripadale različitim
sociokulturnim sredinama, koje su se mogle nazvati varijantama, ali
nijedna nije mogla biti iznad standarda. (v. Baotić 1984: 117–118) Me-
đutim, varijante su postale osnova za dezintegraciju srpskohrvatskog
jezika. Favorizovanje sopstvenih jezika doživljava se kao povratak
sebi, svojim nacionalnim specifičnostima i životu po svojoj mjeri. To
su odobravali i najbolji filolozi sa naših prostora, kao npr. R. Katičić, i
izvan naših prostora, kao npr. E. Haugen. Haugen je govorio o tome da
svaka nacija koja sebe poštuje mora imati i svoj jezik. (Vasiljeva 2010:
87) Baotić zastupa tezu o jednom organskom i četirima neorganskim
idiomima, tj. govori o standardnom bosanskom, hrvatskom, srpskom i
crnogorskom jeziku. Međutim, potpisnik je nedavno objavljene Dekla-
racije o zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, što se ne uklapa u njego-
vu tezu o ravnopravnosti svih standardnih jezika.
Hrvatski lingvisti porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koji su
radili izvan BiH, podržavali su najprije crnogorsku jezičku varijantu,
kasnije i pravo Crnogoraca na svoj crnogorski jezik, te crnogorske lin-
gviste koji su zagovarali tu ideju, čak su prema njima imali zaštitnički
odnos. Smatrali su da su Crnogorci narod, da imaju pravo svoj jezik na-
zvati crnogorskim, da ga tako imaju od iskona, i da ga nisu primili ni od
Srba ni od Hrvata. Bitna odlika crnogorskog jezika je postojanje umek-
šanih glasova ś i ź. Veliku ulogu u standardizaciji crnogorskog jezika
imali su Josip Silić i Ivo Pranjković. Prvi je jedan od autora Pravopisa
(2010), Gramatike crnogorskog jezika (2010) i publikacije Crnogorski
jezik, a drugi, jedan od autora Gramatike crnogorskog jezika. Pravopis
je 2010. proglašen službenim. Vjeruje se da su oni dokazali i pokazali
da je crnogorski poseban standardni jezik, kao što su posebni bosanski,
hrvatski i srpski, napravivši razliku između jezika kao sistema i jezika
kao standarda. Njihove su zasluge za standardizaciju crnogorskog jezi-
ka veoma velike.
Dalibor Brozović, također porijeklom iz BiH, davno govori da
u okviru srpskohrvatskog jezika postoje četiri realizacije; govorio je o
varijantama, srpskoj i hrvatskoj, bosanskohercegovačkom kao neutrali-
zaciji varijanata, kasnije kao o bosanskohercegovačkom književnojezič-
kom izrazu i crnogorskom kao subvarijanti srpskohrvatskog jezika. O
pogledima Dalibora Brozovića na crnogorski jezik detaljno su pisali V.

Nikčević (Naučni pogledi Dalibora Brozovića na crnogorski jezik) i A.

Čirgić (Crnogorska subvarijanta srpskoga jezika u interpretaciji Dalibo-
ra Brozovića) (u: Skupina autora, Stoljetni hrvatski i crnogorski književni
i jezični identitet, HCD, „Croatica-Montenegrina“ – CKD „Montenegro
– Montenegrina“ – Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P.
Nikčević“, Osijek – Cetinje, 2008), a među prvima je govorio o četirima
varijantama srpskohrvatskog jezika, i isticao da Crnogorca prepozna čim
otvori usta (Crnogorski govori, CANU, 1984, str. 60), pa nema potrebe
dalje govoriti o njegovoj podršci crnogorskom jeziku.
Srpski lingvisti okrivljuju Pranjkovića, Brozovića, i druge hrvat-
ske lingviste, za lansiranje teze o jednom jeziku i četiri standardna je-
zika, potpuno ravnopravna kao sociolingvističke činjenice. Kažu da su
to demagoške tvrdnje, ali ih, bez obzira na to, ponavljaju univerzitetski
profesori u čitavoj regiji.
Srpski lingvisti porijeklom iz Bosne i Hercegovine imaju sasvim
drugačiji pogled na crnogorski (i bosanski) jezik. Stalno su tvrdili da se
u novijoj historiji jezik Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba nazivao
srpskohrvatskim, iako su ranije postojali i drugi nazivi, regionalni, kao
ilirski, slovinski, bosanski, hrvatski, srpski. Zvanični naziv srpskohr-
vatski/hrvatskosrpski izveden je prema najbrojnijim nacijama koje su
se služile tim jezikom. Doduše, govorili su i o tome „da jezikom koji mi
nazivamo srpskohrvatskim ne govore samo narodi prema čijem imenu
je ovaj naziv dobijen, nego i još dva naroda: Crnogorci i Muslimani“.
(Enciklopedijski leksikon/Mozaik znanja, Interpres, Beograd, 1972,
pod odrednicom SRPSKOHRVATSKI /HRVATSKOSRPSKI/ jezik).
Ali, srpski i hrvatski lingvisti su još od ranije potpuno ignorirali jezik
Crnogoraca i jezik Muslimana/Bošnjaka, jer su slijedili interese svojih
nacionalnih politika; mislili su da ih treba pretopiti u Srbe ili Hrvate.
Srpski lingvisti izdvajanje standardnih jezika, najprije hrvatskog,
potom bosanskog i na kraju crnogorskog, smatraju tragičnim nespora-
zumom ljudi i naroda na jugoslavenskom prostoru, onih koji govore
jednim jezikom, „ali jezikom koji su ideološki poslušnici, uz pomoć
stručnih neznalica... pocepali (ga) i učinili sredstvom ljudskih nespo-
razuma, međunacionalnih sukobljavanja i svekolike nesreće koja je za-
desila jugoslovenske narode i njihovu državu...“ Posebno su se brinuli
(najviše Dragoljub Petrović) „za prijeteće veštačko i nasilno crnogor-
sko odvajanje od srpskog nacionalnog stabla i svojih autentičnih kore-

na“. Kažu da su se hercegovački Hrvati (koje smatraju pravim Srbima)

i raški muslimani (tzv. „sandžaklije“) „istakli kao oni kompleksirani
tipovi koji bolest svoga otpadništva ‘leče᾿ nemilosrdnim uklanjanjem
živih svedoka svoje sramote“, najviše im smeta što se dižu „zelenaške
crnogorske perjanice“, tj. ljudi koji ništa ne znaju, dopisuju Njegoša,
poučavaju šta je mislio i dr. Elem, srpskim lingvistima više crnogorsko
ime ponosno ne zvuči.
Bosanskohercegovački lingvisti srpske provenijencije, porije-
klom iz BiH, smatraju da je na djelu rasrbljavanje srpskog jezika i če-
rečenje srpske filologije. (Kovačević 2003: 15). O izdvajanju crnogor-
skog jezika imaju isti stav kao oni iz Srbije (npr. Ivić) i neki iz Crne
Gore (npr. D. Petrović, R. Marojević, M. Šćepanović i dr.). Oni crno-
gorski jezik negiraju, smatraju ga varijantom srpskoga jezika, odnosno
srpskim jezikom.
Danas Crnogorci smatraju da je nametanje srpskog jezika značilo
nametanje srpskog nacionalnog identiteta i svega srpskoga.
Krenut ćemo od Branislava Brborića, porijeklom iz Ljubinja
(BiH). On je bio jedan od dvojice (drugi je Radmilo Marojević) koji
su osporili postojanje posebnoga crnogorskoga književnog jezika na
međunarodnom simpoziju Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika,
održanom 2004. godine, u organizaciji Institut za crnogorski jezik i je-
zikoslovlje s Cetinja, „na kojemu su poznata slavistička imena pružila
potpunu podršku normiranju specifičnih crnogorskih jezičnih osobina i
uvođenju ovoga jezika kao službenog“. (Vasiljeva 2010: 28) U Srpskom
jezičkom priručniku (Beogradska knjiga, 2011, Peto izdanje), gdje je,
uz P. Ivića, I. Klajna, M. Pešikana, Brborić jedan od autora, u svom
tekstu Standardni jezik i jezički standard (11–36), matični narod u Cr-
noj Gori, stavlja pod navodnike i kaže da je, opet pod navodnicima,
razvrstan u Crnogorce i Srbe. Napominje da se u bivšoj Jugoslaviji, a
naročito kasnije, javljao samo jedan čovjek, najvišeg naučnog zvanja,
stečenog u Zagrebu, „s radikalno secesionističkim tezama o višejezič-
nosti istoga standardnog jezika“. Crnogorce i Muslimane smatra isto-
jezičkim novim „titovskim“ ili „socijalističkim“ nacijama. Kaže da su
Crnogorci proistekli iz srpskoga etničkog jezgra, koje se poslije 1945.
podijelilo na Crnogorce i Srbe. U svom radu se sprdači, naziva ih Sr-
bima s Crnogorcima, ili Srbima s Crnogorcima i bez njih. Smatra da
uvođenje crnogorskog, kao četvrtog naziva istog jezika, ne bi bilo u

skladu s etničkom i kulturnom tradicijom tog naroda, a to bi „učvrstilo

poziciju dvaju nepostojećih nesrpskih naziva“. (Ivić... Brborić 2011:
33) Brborić objašnjava kada bi pobijedila „ekstremistička montenegri-
stika Vojislava Nikčevića... njegov bi se ‘crnogorski standardni jezik’
mogao smatrati izdvojenim iz srpskoga, kao i iz ‘ostatka’ standardne
novoštokavštine, jer bi taj idiom imao tri foneme više“, ali u daljem
tekstu nabraja koliko je istih zajedničkih crta. Svako istraživanje otkrilo
bi, tvrdi on, „u suštini istovetnu jezičku strukturu, s mnoštvom svakoja-
kih varijacija, koje omogućuju svakovrsnu, a ne samo etničku/nacional-
nu, varijentizaciju našega jezika“. Kaže da sociolingvistici pojedinaca
u Crnoj Gori logističku pomoć pružaju izvan Crne Gore, naročito u
Zagrebu, eksplicitno ili implicitno, najviše oni hrvatski lingvisti koji
u istu ravan stavljaju tri idioma i službeno nazvana zasebnim jezicima
(npr. J. Silić, „uvažavajući Bakarićev i bakarićevski amanet, o jezič-
kom raskolu načetvoro“, podrugljivo navodi Brborić). (Brborić 2001:
58–59) U zaključku Brborić kao da prijeti. Kaže da se u našoj jezičkoj
djetelini sa tri ili četiri lista malo ko može snaći. „O četvrtom činiocu, o
četvrtom listu, Crnogorcima, malo sam govorio, ali ne zato što ih malo
uvažavam, nego zato što bi trebalo da se oni – i u Crnoj Gori, i u Srbiji,
i drugde – trezveno sporazumeju sa svojom kulturnom istorijom kako
bi se valjano suočili sa svojom sadašnjom i budućom opstojnošću na
balkanskoj, evropskoj i planetarnoj vetrometini. Jezik nije jedina, ali
jeste svakome značajna odrednica kulturne istorije, kulturne sadašnjice
i kulturne futurologije“. (Brborić 2001: 65)
Inače, Brborić je sumnjao da se crnogorski može (samo)uspo-
staviti i (samo)odrediti. Vjerovao je da se njime ne bi ništa riješilo „ali
bi se zagorčao život ljudima od nauke te svim ljudima dobre volje i
normalnog odnosa prema jeziku – i u Srbiji i u Crnoj Gori (tako se
zvala tada njihova zajednička država), i u Hrvatskoj, i u BiH, i drugde“.
(Ivić... Brborić 2011: 34) Samo se za jedno pitamo. Kako se može za-
gorčati život jednim jezikom – srpskim – zajedničkim svim spomenu-
tim državama, kako sve vrijeme tvrdi.
Branko Tošović, također iz BiH, smatra da se normiranjem bo-
sanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog jezika komunikacijski ci-
ljevi stavljaju u drugi plan, a u prvi se plan isturaju politički ciljevi, tj.
nastojanje da se pomoću jezika afirmira nacija. Kritizira Stjepana Ba-
bića, koji je govorio da mu je želja da povećava razlike prema srpskom

jeziku, mada tako ranije nije govorio, kao i Dževada Jahića. Tošović
smatra da nije dobro, da ne može biti naučno, prenaglašavanje razlika
ili minimiziranje, niti prenaglašavanje sličnosti ili identičnosti. Ilustrira
to na primjeru jezika u Crnoj Gori. Kaže da se u pravopisnu normu cr-
nogorskog jezika uvode tri nova slova (ś, ź, i з) za oznaku „specifičnih“,
pod navodnicima, crnogorskih glasova „i to za populaciju koja ne pre-
lazi pola miliona korisnika, vjerovatno samo, ili pretežno, zbog toga da
bi se razlikovali od drugog jezika i drugog naroda“. Zaključuje da „ta-
kva radikalna grafijska diferencijacija u odnosu na Bo, Hr i Sr nikako
ne ide u prilog jačanju međusobne komunikacije na ovim prostorima“.
(Nikad nismo vidjeli da je neko kome se kaže da śedne ostao da stoji.)
Tošović kritizira Crnogorce i zbog toga što, po njegovom uvjere-
nju, preduzimaju još čudnije postupke, pa „u nemogućnosti da naprave
svoju gramatiku prevode/modifikuju hrvatsku i objavljuju kao gramati-
ku crnogorskog jezika (Čirgić/Pranjković/Silić, 2010)“, što angažiraju
predstavnike hrvatske lingvistike „da Crnogorcima ponude gramatičku
normu za njihov jezik“. (Tošović 2011: 15) Vrlo čudno, pa stalno, ma-
kar Srbi govore o tome da imamo jedan jezik (a ipak se plaše da bosan-
ski u BiH ne „usisa“ hrvatski i srpski /Tošović 2011: 15/). Znači li to da
se niko ne smije baviti nekim jezikom ako nije autohtoni govornik tog
jezika. To je čisti apsurd. Ne treba ga komentirati.
Drago Tešanović, profesor Savremenog srpskog jezika na Filo-
loškom fakultetu u Banjoj Luci, govori o srpskohrvatskom/hrvatsko-
srpskom kao jednom jeziku u lingvističkom smislu, varijantno rasloje-
nom, a tri jezika (misli na jezike u BiH) smatra političkim. Tešanović
podržava tvrdnju M. Kovačevića da je srpski jezik „prihvatanjem mani-
pulativnih namjesto naučnih istina, u svom stopedesetogodišnjem hodu
od srpskog preko srpskohrvatskog stigao (u Hrvatskoj) do čistog ‘hr-
vatskog književnog jezika’. A hrvatski primjer počeli su odmah slijediti
i drugi. Tako da srpski jezik nije samo stigao do ‘hrvatskog’ nego i do
‘bosanskog/bošnjačkog’, s tim da nisu daleko ni ‘crnogorski’, ‘vojvo-
đanski’... Jer, kada manipulacije argumentima zamijene naučne argu-
mente, sve je moguće: moguće je i ono što u nauci nikad nije bilo niti će
vjerovatno biti moguće – da se jedan srpski jezik iznjedri toliko, samo
imenom, različitih jezika“. (cit. prema: Tešanović 2011: 56)
Tešanović izvodi vrlo čudan zaključak, kaže da „korisnici srpsko-
ga jezika, izuzev onih koji imaju srpski nacion, zaista mrze svoj srpski

jezik. Iz razloga što su imali odbojnost prema srpskom jeziku, ili kako
većina srpskih lingvista kaže da su preimenovali srpski jezik po sop-
stvenom ukusu a i želji“. Nada se da će Geteov institut, sa sjedištem u
Sarajevu, pokrenuti nove ideje o zajedničkom jeziku na prostoru gdje je
do skoro funkcionirao srpskohrvatski jezik. (Tešanović 2011: 59) Sum-
njamo da će u međuvremenu Srbi nešto učiniti da ih toliko zavolimo i
prihvatimo taj eventualni zajednički jezik.
Miloša Kovačevića smo već spominjali. Njegovo tumačenje cr-
nogorskog jezika se nimalo ne razlikuje od tumačenja hrvatskog i bo-
sanskog. Kako se u nauci za definiranje ovih jezika najviše rabi soci-
olingvistički pristup, on ga naziva „pomalo mucavim“, kao i Kalve,
slijepim, gluhim i nijemim. Kaže da je samo sociolingvistika svojom
nelingvističnošću (nekriterijalnošću) mogla promovirati jednog Voji-
slava Nikčevića, koji je ustvrdio da „crnogorski jezik“ pripada „sku-
pini nostratičkijeh jezika“ i to bi „bila njegova najstarija i najdublja
prošlost“, i da su se Crnogorci doselili iz Polablja, a veze s tom oblašću
„iskazuju se u tome što crnogorski (i)jekavski kompleks u polapskome
(i)jekavskom arealu nalazi najpotpuniji i najadekvatniji prototip“, pa
da tom „avetnom lingvistikom“, kako kaže D. Petrović, ustoliči novi
jezik po uzoru na one iz okoline, a da još interesantnije dobija podršku
od nekih lingvista iz Hrvatske, koji recenziraju i podržavaju njegove
stavove kao lingvističke!“ (Kovačević 2001: 34–36) Kovačević kriti-
zira Nikčevića i zbog toga što nema nijednog rada iz lingvistike, a piše
univerzitetsku gramatiku „crnogorskog“ jezika. (Kovačević 2001: 41)
Ranko Bugarski, rođeni Sarajlija, u više svojih radova govori o
tome da nigdje u svijetu ne postoje dva – a još manje tri idioma sa ovo-
likim stepenom istih osobina koji bi se lingvistički mogli tretirati kao
posebni jezici. Bugarski govoreći o historijatu srpskohrvatskog jezika,
o njegovom „nastanku i nestanku“, kaže da su se najprije stvorila dva
standardna jezika, priznata i imenovana kao srpski i hrvatski, onda su se
objedinila u jedan književni standard – srpskohrvatski, hrvatski ili srp-
ski, ili hrvatskosrpski. Međutim, jedinstvo između Srba, Hrvata, i ka-
snije pridodatih Crnogoraca i Muslimana, sve je više slabilo, a vrhunac
je dostignut u ratnom periodu devedesetih godina, što je utjecalo na ra-
zlaz; najprije se jezik podijelio na dva, a zatim na tri, a kako je u pitanju
2002. godina, kada je objavio svoje stavove pod naslovom Nova lica
jezika (sociolingvističke teme) (Čigoja štampa, XX vek, Beograd, 2002)

Bugarski dodaje da postoji mogućnost da se u Crnoj Gori ozvaniči cr-

nogorski, dakle, četiri. Kaže da se sve to može svesti „na zaključak da
je srpskohrvatski istovremeno jedan jezik i više jezika – to jest, pojed-
nostavljeno rečeno, jedan lingvistički jezik u obličju nekoliko političkih
jezika“. Zbog toga ga je veoma kritizirao Miloš Kovačević (Kovačević:
2003: 41–43)
Kovačević kaže da se svakodnevno pojavljuju članci u novinama
„u kojima nekolika lingvistička laika sami, ili preko raznih crnogorskih
separatističkih društava i/ili organizacija zagovaraju izdvajanje neka-
kvog „crnogorskog“ iz srpskog jezika“. Citira D. Petrovića, što znači
da misli isto, gdje se precizira da su u pitanju „neki lingvistički dudu-
ci, kakvi su recimo Vojislav Nikčević i Radoslav Rotković, zagrebački
đaci“, koji rade šta hoće jer „znanja nemaju nikakvog, a neznanje ih ne
obavezuje“. (v. Kovačević 2003: 110) Odnos Miloša Kovačevića prema
crnogorskom jeziku najbolje se vidi u tekstu pod naslovom Kakav li je
taj „crnogorski jezik“ (Kovačević 2003: 163–199). U njemu analizira
Nikčevićevu knjigu Crnogorska gramatika (Dukljanska akademija na-
uka i umjetnosti, Podgorica, 2001). Ukazuje na brojne pogreške, i pita
se: „Pa, ima li išta što Nikčević iz gramatike zna?“ Kaže da potvrdan
odgovor na to pitanje ova „gramatika“ ne može dati! Ili je u pitanju
„čudo od autora“ koji otkri „čudo od crnogorskog jezika“. Jer: kakav
tvorac „crnogorskog jezika“ – takav i „crnogorski jezik“. Mislimo da se
na 586 stranica Nikčevićeve gramatike, ipak moglo naći dosta toga vri-
jednog i naučnog. Ničiji rad se tako ne smije nipodaštavati. Vjerujemo
da će nova generacija montenegrista pisati bolje gramatike.
Miloš Okuka gotovo sprdački piše o aktuelnoj srpskohrvatskoj
jezičkoj situaciji u svom radu Trojezične Jugošvabe (O nestanku srp-
skohrvatskog jezika iz jednog ugla primijenjene lingvistike /Seul, 2001,
173/). Govori o tome da su Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci svojim
primjerom mogli osokoliti Austrijance, Lihtenštajnce, Švicarce koji go-
vore njemački i Luksemburžane da se i oni jednom za svagda odvoje od
svoje velike „jezičke braće“ Nijemaca te da svoje jezike proglase nacio-
nalnim jezicima kao austrijski, švicarski, luksemburški i lihtenštajnski,
da stvore međusobne granice i da sa „svoje teritorije“ protjeraju sve što
je „tuđe“. Tako bi se uspostavila paralela sa Srbima, Hrvatima, Boš-
njacima i Crnogorcima, odnosno sa srpskim, hrvatskim, bosanskim i
crnogorskim jezikom, jer i oni „kao i svi drugi narodi, imaju potpuno

legitimno pravo na to da svoj jezik nazovu svojim, nacionalnim ime-

nima. Ali oni, eto, neće pa neće (ili im se nešto ne da) da iskoriste to
pravo! I ne samo da imaju pravo na to, nego oni imaju za to i jezičkih
razloga, možda i jačih nego što ih imaju ‘složna’ četiri južnoslovenska
naroda“. (Cit. prema Tešanović 2011: 57)
Milan Šipka, Banjalučanin, na Međunarodnom naučnom sku-
pu „Jezik i demokratizacija“, održanom u Neumu 21. i 22. septembra
2001, podsjeća, da se ne zaboravi, kako su u Skupštini SFRJ, u nje-
noj Komisiji za utvrđivanje autentičnosti tekstova na jezicima naroda
i narodnosti Jugoslavije, formirane četiri posebne sekcije, naporedo sa
sekcijama za slovenački i makedonski jezik i dva jezika narodnosti (al-
banski i mađarski). Crnogorska delegacija „se usprotivila izdvajanju i
priključila srpskoj sekciji, pa su u Skupštini SFRJ umjesto četiri dje-
lovale tri sekcije sa sh. govornog prostora“. (Šipka 2001: 125) To je
vrijeme kada se već javljaju tri imena. Kaže da „jedino još nije ostva-
rena ideja da se jezik Crnogoraca nazove – crnogorski. On je i dalje
zvanično – srpski“. Podjela dijasistema u rangu jezika na tri odvojena
standarda izvršena je na osnovu političke volje pojedinih nacionalnih
kolektiva, a ne slijedom lingvističkih činjenica. (2001: 134) Na jednom
drugom mjestu kaže da su pod utjecajem nelingvističkih faktora, prije
svega nacionalističkih, Muslimani (danas Bošnjaci), Hrvati i „Srbi s
Crnogorcima“ danas podijeljeni te više ne žive jedni s drugima nego
jedni pored drugih, a umjesto varijanata kao standardnojezičkih izraza
formirani su posebni standardni jezici. (Šipka 2006: 53)
Bilo je i drugih lingvista koji su komentirali crnogorski jezik (S.
Tanasić, B. Ćorić, S. Remetić), ali o njima drugom prilikom.
Da zaključimo. Mislimo da niko nikome ne može zabraniti da
iznosi svoje stavove o bilo čemu, pa i o jeziku, ali ne razumijemo čemu
ponižavanje, čemu vrijeđanje i toliki jed. Ne možemo sve koji negiraju
crnogorski i bosanski uvjeriti da griješe, ne možemo ih osloboditi nji-
hovih iluzija, da ne kažemo patoloških, ali se jedno mora znati: moramo
uvažavati druge da bismo bili uvaženi.
Mada nije uobičajeno, ali rad ćemo završiti citatom iz knjige Ota
Jespersena Čovječanstvo, narodi i pojedinac sa lingvističkog stanovišta.
„Naučnik u oblasti jezika i književnosti, naročito čovjek koji se
bavi civilizovanim narodima našeg doba, ima zadatak da se bori protiv
strašne boljke našeg vremena, nacionalizma, koji je od patriotizma da-

leko kao jedan pol od drugog: suština patriotizma je ljubav – ljubav za

zemlju, narod i jezik, i to može biti spojeno sa osjećanjem prijateljstva
i simpatije prema drugim narodima. A suštinska oznaka nacionalizma
je antipatija, omalovažavanje i najzad mržnja prema svemu što je tuđe,
samo zato što je tuđe… Ovdje razumijevanje jezika i književnosti može
pomoći, pa je jedan od najplemenitijih zadataka onih koji proučavaju
moderne jezike da prošire znanje i ljubav za ono što je dobro kod drugih
naroda.“ (Cit. prema M. Šatora 2001: 160)
Literatura
–– Baotić, J., „Standardni srpskohrvatski jezik, norme i varijante“,

Književni jezik, Br. 13/1, Sarajevo, 1984.
–– Brborić, B., „Trojezičnost i/ili jednojezičnost“, u: Zbornik radova
JEZIČKA/E POLITIKA/E U BOSNI I HERCEGOVINI, sa
konferencije održane 22. marta 2011. godine u Sarajevu.
–– Čedić, I., Jezički savjetnik, Institut za jezik, Sarajevo, 2013.
–– Čirgić, A., Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Institut za
–– Čirgić, A., „Jezik crnogorskih muslimana“, u: Zbornik radova
Jezik Bošnjaka u Crnoj Gori, Bošnjačko vijeće/savjet u Crnoj Gori,
Podgorica, 2013.
–– Halilivić, S., Bosanski jezik , Baština, Sarajevo, 1998.
–– Halilović, S., „Dvije, tri ili više jezičkih politika u Bosni i
Hercegovini“, u: Zbornik radova JEZIČKA/E POLITIKA/E U
BOSNI I HERCEGOVINI, sa konferencije održane 22. marta 2011.
godine u Sarajevu.
–– Ivić, P., Srpski narod i njegov jezik, Srpska književna zadruga,
Beograd, 1971.
–– Isaković, A., Neminovnosti, Univerzal, Tuzla, 1987.
–– Kovačević, M., „Jedan ili tri jezika“, u: Zbornik radova JEZIČKA/E
POLITIKA/E U BOSNI I HERCEGOVINI, sa konferencije održane
22. marta 2011. godine u Sarajevu.
–– Mønnesland, S., „Sociolingvistička situacija deset godina poslije
raspada Jugoslavije“, u: Zbornik radova Jezik i demokratizacija,
Institut za jezik u Sarajevu, 2001.

–– Peco. A., Iz jezičke teorije i prakse, Naučna knjiga, Beograd, 1987.

–– Peco, A., Jezik književnog teksta, Bosansko filološko društvo,
Sarajevo, 2007.
–– Peco, A., „Srpskohrvatski jezički standard“, Književnost i jezik,
XVIII, 1, 1981.
–– Peco, A., „Srpskohrvatski jezički standard“, Odjek, XXXV/7, 1982.
–– Pupovac, M., „Dva aspekta postmodernog stanja jezične
standardizacije“, u: Zbornik radova JEZIČKA/E POLITIKA/E U
BOSNI I HERCEGOVINI, sa konferencije održane 22. marta 2011.
godine u Sarajevu.
–– Riđanović., M., Riđanović o jeziku i još nekim stvarima iz Tamnog
Vilajeta, Autorsko izdanje, Sarajevo, 2013.
–– Riđanović, M., „O specifičnostima Bosanskoga u odnosu na Srpski,
Hrvatski i Crnogorski jezik“, u: Zbornik Bošnjački pogledi na odnose
između bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, priredili Branko
Tošović i Arno Wonisch, Institut für Slawistik der Karl-Franzens-
Universität Graz/ Institut za jezik Sarajevo, 2009.
–– Tešanović, D., „Sličnosti i razlike nominacije srpskog i njemačkog
jezika na područjima gdje se govore“, u: Zbornik radova JEZIČKA/E
POLITIKA/E U BOSNI I HERCEGOVINI, sa konferencije održane
22. marta 2011. godine u Sarajevu.
–– Šator, M., „Od Kallayevog monocentrizma do policentričnih jezičkih
standarda“, u: Zbornik radova JEZIČKA/E POLITIKA/E U BOSNI
I HERCEGOVINI, sa konferencije održane 22. marta 2011. godine
u Sarajevu.
–– Šipka, M., „Naziv jezika kao ustavnopravna kategorija“, u: Zbornik
radova JEZIČKA/E POLITIKA/E U BOSNI I HERCEGOVINI, sa
–– Šipka, M., Kultura govora, Institut za jezik u Sarajevu, 2006.
–– Tošović, B., „Jezici u Bosni i Hercegovini“, u: Zbornik radova
JEZIČKA/E POLITIKA/E U BOSNI I HERCEGOVINI, sa
–– Vasiljeva, Lj., Srednjojužnoslavenski književni jezici u sinkroniji i
dijakroniji, Osijek, 2010.

UDK 929 Miljanov M.
František ŠISTEK (Prag)

Češka akademija nauka, Institut međunarodnih odnosa
Fakultet socijalnih nauka, Karlov univerzitet – Prag
NAJVEĆI JUNAK ZEMLJE JUNAKA:

PRAŠKE PREDSTAVE LIKA MARKA MILJANOVA
The contribution is devoted to the representations of Marko Milja-

nov (1833–1901), chieftain of the Kuči tribe from the present-day Mon-
tenegrin-Albanian borderland, general and writer. The author borrows
his approach from transnational history. Miljanov has been traditionally
regarded as the most exemplary epitome of “Montenegrin humanism
and heroism“ (čojstvo i junaštvo). At the same time, he has also been
appropriated as a figure of the wider Serb national pantheon on (dispu-
ted) ethnic grounds. In the Albanian milieu, he is perceived with ambi-
valence: as a war enemy of Albanian national aspirations but also as a
friend of Albanians and occassionally even as an ethnic Albanian. The
author underlines the fact that Prague in the late 19th and the first half
of the 20th century represented the most important center of the cult of
Marko Miljanov beyond the Balkans. Czech Slavophiles, especially the
writer, journalist and translator Josef Holeček (1853–1929), presented
a highly idealized image of Marko Miljanov from the 1880s onwards.
In 1912, the representations of Miljanov as an examplary Slavic warrior
and humanist influenced the early ideological foundations of the Czech
Scout movement (Junák). In the 1930s and 1940s, the deeds and vir-
tues of Miljanov found another respected admirer and interpreter – the
leading German Slavicist Gerhard Gesemann (1888–1948), professor
at the German University of Prague in the interwar period. After the
Second World War, the representations of Miljanov´s life, virtues and
ideas encountered in the works of Prague authors writing in both Czech
and German provide a good example of a process known as „repatria-
tion of a cultural transfer“ in the jargon of transnational history, largely
thanks to modern translations of these literary and scholarly works into
South Slavic languages.

František Šistek
Kult junaštva u klasičnoj Crnoj Gori predstavljao je centralni dio

vrijednosnog sistema. U doba kad su ratovi ili pogranični sukobi i puš-
karanja s Turcima bili svakodnevna stvar vjerovatno je svaki Crnogorac
žudio za junačkom slavom. I dan-danas mogu se čuti pozdravi „Ðe si,
legendo?!“, „Ðe si, junače?!“ U ovim običnim, banalnim tragovima
nekadašnjeg kulta junaštva miješaju se ironična distanca i preživjela
podsvijest njegovog značaja. Iako je ovdašnji fiktivni junački panteon
neizmjerno bogat, po pitanju ko je najznačajniji junak crnogorske isto-
rije i otjelotvorenje junačkih osobina na veliko iznenađenje vlada sagla-
snost. Na to pitanje već više od sto godina većina Crnogoraca odgovara
da je najveći junak nesumnjivo bio Marko Miljanov.
Ovaj rad je posvećen kultu Marka Miljanova (1833–1901), po-
glavaru plemena Kuča, vojskovođi i književniku, iz perspektive tran-
snacionalne istorije. Miljanov je crnogorski junak ali je takođe i pred-
met srpskih nacionalnih aproprijacija. U odnosu prema Albancima
njegova percepcija je puna proturječnosti. Viđen je kao njihov ratni
protivnik, kao prijatelj Albanaca, pa čak i kao Albanac po nacionalno-
sti s obzirom na navodno albansko porijeklo njegovih predaka. Me-
đutim, geneza njegovog kulta također ima značajan češki, preciznije
praški kontekst. Idealiziranju ličnosti Marka Miljanova još za nje-
govog života doprinijeli su češki slovenofili, naročito Jozef Holeček
(Josef Holeček), i 30-ih i 40-ih godina 20. vijeka vodeći predstavnik
praške njemačke slavistike Gerhard Gezeman (Gerhard Gesemann).
Uloga praških autora i češkog i njemačkog jezika u stvaranju kulta
Marka Miljanova je glavna tema ove studije. Ako izuzmemo dio ju-
goistočne Evrope gdje je Miljanov živio i gdje do danas postoji in-
teres za njegov lik i djelo (Crna Gora, Srbija i Albanija), glavni grad
Češke (Bohemije), odnosno Čehoslovačke, od 80-ih godina 19. pa
do polovine 20. vijeka predstavlja najznačajniji centar kulta Marka
Miljanova izvan samog Balkana.
Transnacionalna istorija predstavlja više određeni ugao pogleda
nego razrađenu metodu. Ona pokazuje srodnost sa sličnim tokovima
u savremenoj istoriografiji među koje spadaju komparativna istorija,
„histoire croisée“ ili postkolonijalne studije. Istorija više prati promje-
ne i kretanja u prostoru i vremenu nego statične strukture, usmjerava
se na transnacionalne, međukulturne odnose a ne na narodne države
i pri tome problematizira predstavu o postojanju nacionalnih kultura

Najveći junak zemlje junaka: praške predstave lika Marka Miljanova
kao zatvorenih sistema. Visoku pažnju posvećuje različitim nacional-

nim, regionalnim i ideološkim perspektivama i njihovim prekrivanjima
(overlap). Stavlja naglasak na fenomen kulturnih transfera. Sa stanovi-
šta naše teme naročito je značajna činjenica da transnacionalna istorija
odbacuje predstavu o hijerarhiji kultura u čijem okviru su konstruisani
odnosi između država i naroda kao odnos između naprednije kulture i
„više“ civilizacije koja predaje svoje impulse nižoj kulturi i civilizaciji.
U stručnim analizama odnosa između češke sredine i Balkana duboko
je ukorijenjena predstava o takvoj hijarhiji i manje-više je automatska.
Naime, u okviru takve konstrukcije Česi se u odnosu prema Balkanci-
ma prezentiraju u prijatnom svjetlu kao nositelji i posrednici modernih
i naprednih, viših i zapadnih impulsa koje zaostali Balkanci, u pravilu
Jugosloveni i Bugari, primaju s većom ili manjom zahvalnošću. Među-
tim, s obzirom na izabranu temu, predstava o sličnoj hijerarhiji navodila
bi na pogrešan zaključak. Iako su na formiranje i širenje kulta Marka
Miljanova i drugih crnogorskih junaka značajnu ulogu odigrali i češki
i njemački autori oni na Južne Slovene nisu gledali optikom „više“ i
„niže“ kulture. Poštovaocima „crnogorskog junaštva“ koje u ovoj stu-
diji predstavljaju prije svih književnik Jozef Holeček i slavista Gerhard
Gezeman, ponekad se prigovara zbog romantičarskih simpatija i ideali-
ziranja. Mada se ne može reći da za to nije bilo razloga, iz perspektive
transnacionalne istorije prije svega je zanimljiva njihova otvorenost bez
predrasuda prema drugačijoj, naizgled „zaostaloj“ i „arhaičnoj“ kulturi,
kao i odbijanje fiktivnih kulturnih, civilizacijskih i „rasnih“ hijerarhija
čije postojanje je kao odraz u ogledalu povezano s procesom industri-
jalizacije, imperijalizma, kolonijalizma i širenja kapitalističkih privred-
nih odnosa u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. vijeka.

Život, djelo i kult „najvećeg junaka“ Crne Gore
Marko Miljanov1 se rodio 1833. godine u porodici iz plemena

Kuča. Kuči spadaju među brdska plemena koja su se s jezgrom nastaju-
će crnogorske države s centrom u Cetinju (tzv. Stara Crna Gora) počela
politički integrisati tek na prijelomu 18. i 19. vijeka. Teritorija plemena
bila je nadomak Podgorice i relativno blizu Skadra, glavnih operativnih
1
Miljanov nije prezime već patronim. Njegovo porodično prezime (Popović) se
faktički ne koristi, što je neizravna potvrda njegove sveopšte slave.

František Šistek
tačaka oblasne osmanske vlasti, i prostirala se uz današnju crnogor-

sko-albansku granicu do planinskog masiva Kom. Kao posljedica po-
graničnog položaja, specifičnog istorijskog razvoja i prevage plemen-
ske lojalnosti nad vjerskom i protonacionalnom identifikacijom Kuči
su bili u znatnoj mjeri bilingvalno pleme (srpskohrvatsko-albansko) i
vjerski mješovito (pretežno pravoslavno, manje katoličko a kao Kuči
su se često izjašnjavali i muslimani koji su poticali s te teritorije i koji
su se nakon prelaska na islam preselili u druge krajeve).2 U doba rođe-
nja Marka Miljanova pleme Kuča je bilo u labavom savezu sa Crnom
Gorom, dok su ga osmanski predstavnici smatrali dijelom Skadarskog
sandžaka. Marko Miljanov je poticao iz obične pravoslavne porodice
i nije automatski bio predodređen za značajniji položaj u plemenskoj
hijerarhiji. Pedesetih godina 19. vijeka postaje perjanik. Godine 1856.
dio poglavara plemena Kuča se pobunio protiv centralističke politike
Cetinja, naročito protiv plaćanja poreza, te u interesu očuvanja plemen-
ske autonomije i vlastitih privilegija uspostavlja bliže odnose sa osman-
skim predstavnicima u Skadru. Crnogorski knjaz Danilo (1826–1860,
vladao 1852–1860) tvrdo i uspješno je ugušio pobunu.3 Marko Milja-
nov nije učestvovao u pobuni i pripadao je dijelu plemena koje je ostalo
lojalno Cetinju. Godine 1862. mladi knjaz Nikola (1841–1921, vladao
1860–1918) imenovao ga je vojvodom. Miljanov je tako postao načel-
nik plemena Kuča i glavni predstavnik crnogorske vlasti u osjetljivoj
pograničnoj oblasti. Tokom sljedeće dvije decenije igrao je ključnu ulo-
gu u spoljnim odnosima sa stanovništvom iz susjednih oblasti, a prije
svega sa sjeveroalbanskim katoličkim plemenima. Godine 1874. postao
je član crnogorskog senata. Za vrijeme tzv. Velikog rata od 1876. do
1878. godine, koji je predstavljao vrhunac crnogorske borbe za nacio-
nalno oslobođenje, Miljanov je bio jedan od glavnih komandanata cr-
nogorske armije na Južnom frontu. Pod njegovom komandom dobijeno
2
Od klasične etnološke i folklorističke literature o plemenu Kuča treba upozoriti
naročito na: ERDELJANOVIĆ, Jovan, Kuči – pleme u Crnoj Gori, Srpska kral-
jevska akademija, Beograd, 1907; DUČIĆ, Stevan, Život i običaji plemena Kuča,
Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1931; MILJANOV, Marko, Pleme Kuči u
narodnoj priči i pjesmi I i II, Grafički zavod, Titograd, 1967. O formiranju pleme-
na na teritoriji današnje Crne Gore vidi: ÐURĐEV, Branislav, Postanak i razvitak
brdskih, crnogorskih i hercegovačkih plemena, CANU, Titograd, 1984.
3
Kažnjeničku ekspediciju vodio je Mirko Petrović, brat knjaza Danila i otac bu-
dućeg knjaza i kralja Nikole.

je nekoliko značajnih bitaka u okolini Podgorice, a prije svih ključna

Bitka kod Fundine u avgustu 1876. U napetom periodu nakon Berlin-
skog kongresa 1878. kad su kombinacijom diplomatskog i oružanog
pritiska definitivno ustanovljene nove granice, jedinice pod njegovom
komandom bile su odgovorne za osjetljivu oblast na južnoslovensko-
albanskoj etničkoj granici. Marko Miljanov nije uspio osigurati pre-
davanje buntovne oblasti Plava i Gusinja crnogorskoj upravi a u Bici
kod Nikšića 1879. godine njegova vojska bila je odbačena od strane
jedinica Albanske lige. Prvih poratnih godina bio je guverner novopri-
pojene Podgorice koja je postala najveći crnogorski grad.4 Od početka
80-ih godina 19. vijeka počeo se pogoršavati njegov odnos s knjazom
Nikolom iako je do te dobi bio njegov štićenik i bliski saradnik. Prema
tradicionalnim interpretacijama, koje očigledno u sebi imaju i primjese
legendi, knjaz je zavidio Miljanovu na njegovoj junačkoj slavi i sve-
opštoj popularnosti. Međutim, stvarni razlozi zbog kojih je došlo do
promjene odnosa vladara prema Miljanovu i drugim poglavarima bili
su nastojanja da se formira standardna država, kao i diplomatski obzi-
ri. Naime, Marko Miljanovo je pored ostalog težio izazivanju ustanka
u Hercegovini okupiranoj od strane Austrougarske, dok je knjaz bio
svjestan da se protiv moćne srednjoevropske monarhije ne može boriti
na isti način kao protiv oslabljene Osmanske carevine koja na svojim
periferijama više nije uspijevala reagirati dovoljno rezolutno. U intere-
su modernizacije knjaz Nikola je morao potisnuti samostalne inicijative
starih boraca protiv Turaka koji nisu uspijevali da se prilagode novoj
situaciji. Nakon što je otpušten iz državne službe Miljanov se nastanio
u Medunu na teritoriji svog plemena. Na inicijativu češkog književnika
Jozefa Holečeka, u pedesetim godinama života naučio je čitati i pisati.
Ostatak života posvetio je sakupljanju i zapisivanju folklorne baštine,
naročito narodnih priča iz pograničja brdskih i sjevernoalbanskih ple-
mena. Umro je 1901. za vrijeme oporavka u Herceg Novom koji je tad
pripadao Austriji. Sahranjen je kod crkvice u Medunskoj tvrđavi. Na-
kon njegove smrti u Beogradu su počele izlaziti knjige koje je napisao
krajem života. Prva od njih, Primjeri čojstva i junaštva, iz 1901. godine
postigla je najveći uspjeh kod čitalačke publike. U njoj, kao i u dru-
gim djelima, Miljanov je živim narodnim jezikom zapisivao vrijedno-
4
Godine 2002. skulptura M. Miljanova je postavljena ispred sjedišta opštine Pod-
gorica.

František Šistek
sni sistem patrijarhalnog plemenskog društva s crnogorsko-albanskog

pograničja posredstvom tzv. junačkih anegdota, mikropriča s moralnom
poukom. Od njegovih ostalih djela treba spomenuti prije svega Ple-
me Kuči u narodnoj priči i pjesmi (1904), i Život i običaji Arbanasa
(1904/5. u časopisu, 1907. kao knjiga). Zahvaljujući svom književnom
djelu Miljanov je posthumno stekao reputaciju originalnog književnika
i znalca tradicionalnog plemenskog života koji se upravo u to doba pod
pritiskom modernizacije nepovratno mijenjao.
Na privilegovano mjesto u crnogorskom panteonu heroja Marko
Miljanov je dospio više zahvaljujući kombinaciji drugih faktora nego
samom junaštvu. Za razliku od nekih drugih junaka uz njegovo ime nije
povezana priča o herojskom dvoboju sa zakletim neprijateljem. Njegov
zakleti neprijatelj u nizu priča bio je Jusuf-aga Mučin Krnjić, podgorič-
ki zabit odnosno zapovjednik grada, kojeg sa ovog svijeta nije ispratila
ruka Marka Miljanova već ga je 1874. na ulici u Podgorici ustrijelio
„Marmiljanov“ rođak.5 Iako se kao komandant istakao u nekoliko bitki,
naročito u Bici kod Fundine, na njegovu reputaciju je ostavio rđav glas
neuspješan angažman oko Plava i Gusinja nakon Berlinskog kongresa.
Međutim, njegov lik se u prvom redu ne veže uz konkretna junačka dje-
la (junaštvo kao takvo) već uz junačku čast, odnosno uz čojstvo. Marko
Miljanov je otjelotvorenje plemenite forme junaštva, časti i čojstva. Te
osobine se ističu u pričama koje formiraju kamen temeljac njegovog
mita, u kontrastu prema ponašanju podlih „Turaka“ (u pravilu lokalnih
muslimana) i u konfrontaciji sa pozapadnjenim, proračunatim i isuviše
racionalnim cetinjskim dvorom otjelotvorenim u liku knjaza Nikole.
Miljanov je ne samo najveći već i posljednji predstavnik crnogorskih
junaka iz doba borbi protiv Turaka. To potcrtava i činjenica da nije imao
muških potomaka, što se u patrijarhalnom društvu shvata negativno,
međutim u njegovom slučaju je to viđeno potpuno suprotno jer niko,
pa ni vlastiti sin, ne bi mogao svojim djelima i slavom prevazići „naj-
većeg junaka“. Iako je živio u doba koja su kasnije smatrana za „zlatno
doba“ nacionalne homogenizacije i formiranja balkanskih nacionalnih
država, Miljanov nije junak nacionalističkog tipa („borac za nacional-
nu stvar“), već je više nešto kao univerzalni predstavnik ljudskog sa-
5
Ubistvo Jusufa-age Krnjića izazvalo je osvetu nad pravoslavnim trgovcima (tzv.
Podgorički pokolj), i imalo je diplomatski epilog. Detaljnije vidi: VUKČEVIĆ,
Milo, Crna Gora i Hercegovina uoči rata 1874–1876. Cetinje, 1950.

vršenstva. Mnogi elementi tradicionalnog narativa o njegovom životu

imaju odlike karakteristične za mitove i legende. U južnoslovenskoj
narodnoj kulturi već i samo ime Marko automatski izaziva pozitivne
reakcije asocirajući na lik legendarnog Kraljevića Marka iz narodne
epike čija praslika je bio srednjovjekovni srpski feudalac Marko Mr-
njavčević (oko 1335–1395). U usmenoj tradiciji i zabilježenim pričama
Marka Miljanova povezuju s Kraljevićem Markom neki srodni atributi
(bijeli konj itd.). Slično kao i u slučajevima brojnih drugih junaka,6 još
i samo rođenje Marka Miljanova bilo je propraćeno znacima koji su
najavljivali da na svijet dolazi izuzetna ličnost predodređena za velika
djela i slavu. Njegov otac nije bio ni po čemu izuzetan, ali zato legende
glorifikuju njegovu majku. Njemački slavista Gerhard Gezeman u tom
kontekstu je zabilježio izjavu jednog drugog priznatog heroja, Šuta Ra-
dovanova: „Ako je Bog ikada imao posla sa kakvom ženom, onda je to
morala biti majka Marka Miljanova.“7 Jedan od fizičkih znakova kojim
je mali Marko bio označen je i tzv. vučiji pramen kose, koji je izbijao
iz gornje časti čela i za koji se vjerovalo da ukrašava budućeg junaka.8
Nakon što je odrastao pronijela se legenda o njegovoj neranjivosti.9 U
nizu priča i anegdota istupa kao mudrac i pravedni sudija, za kojim
su u komplikovanim slučajevima dolazili stanovnici iz široke oblasti
uključujući i pripadnike sjeveroalbanskih katoličkih plemena. Priča o
tome kako je od nepismenog plemenskog poglavara i ratnika postao
književnik ima karakteristike legende. Rečeno riječima književnika
Danila Kiša: „Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan
legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj
godini i slavi svoga mača dodati slavu pera...“10
6
Uporedi: RANK, Otto, Mit o rođenju junaka. Pokušaj psihološkog tumačenja mita
(preveo Tomislav Bekić), Akademska knjiga, Novi Sad, 2007.
7
GESEMANN /GEZEMAN/ Gerhard, Crnogorski čovjek (preveo Tomislav Be-
kić), CID, Podgorica, 2003, str. 133.
8
ÐUKIĆ, Trifun, Marko Miljanov, Nolit, Beograd, 1957, str. 10.
9
HOLEČEK, Josef, Černohorští junáci, SNKL, Praha, 1954, str. 82–107.
10
KIŠ, Danilo, Bašta, pepeo, BIGZ, Beograd, 1990, str. 216. Književnik Danilo Kiš
(1935–1989), po ocu mađarski Jevrej, po majci Crnogorac, bio je s Markom Mil-
janovim u rodbinskom odnosu. Vidi: THOMPSON, Mark, Izvod iz knjige rođenih:
priča o Danilu Kišu, Clio, Beograd, 2014, str. 111. Britanski autor Kišove biogra-
fije posvećuje se i odnosu Marka Miljanova s Jozefom Holečekom, str. 114–115.

František Šistek
„Najveći junak“ i „bunar priča“:

Marko Miljanov u očima Jozefa Holečeka
Anegdote i legende o Marku Miljanovu koje su činile kamen te-

meljac njegovog kulta u Crnoj Gori i njenom najbližem susjedstvu prvo
su prenošene usmeno. U drugoj polovini 70-ih godina 19. vijeka u vezi
s rastom političke napetosti i sukobom sa Osmanskom carevinom, ko-
jeg su Crnogorci nazivali Velji rat, „Marmiljan“ je već imao reputaciju
velikog junaka. Prema svjedočanstvima iz tog vremena, kučki vojvoda
je bio „bunar priča“ o drugim velikim junacima, o životu svog plemena
i okolnog stanovništva, naročito Albanaca. Međutim, rijetko kad je go-
vorio o sebi samom. Pored toga, u to vrijeme je još uvijek bio nepismen.
Upravo u to vrijeme mladi češki književnik i prevodilac Jozef (Josef)
Holeček (1853–1929) – koji je kao novinar, pored ostalog, 1876. uče-
stvovao u pohodu crnogorske vojske na Hercegovinu – upoznaje se sa
crnogorskom sredinom, pričama o Marku Miljanovu i na kraju sa njim
samim lično. I tokom 80-ih i 90-ih godina 19. vijeka Holeček je više
puta posjetio Crnu Goru. Posvećuje joj se u nizu radova reportažnog,
putopisnog i beletrističkog karaktera koji su objelodanjivani u češkoj
periodici i knjižno. Crnu Goru je percepirao iz slovenofilske perspekti-
ve koja je bila u korijenu njegovog interesa i koja je doprinijela dugo-
trajnosti njegovog intenziteta: „Mislim da sam tu našao narodnu dušu
praslovensku, dušu lijepu, zdravu i jaku, i nastojim da je upoznam pot-
puno, da proniknem u njene dubine.“11 Ključni aspekt Holečekove slike
Crnogoraca predstavlja isticanje značaja originalnosti i očuvanosti nji-
hovog patrijarhalnog načina života. Crnogorce upoređuje sa „ljudskom
prašumom“ koju zapadna civilizacija za sada ničim nije oštetila. Crna
Gora je za njega predstavljala „živi muzej“ u kojem je strani posjetilac
mogao proučavati prastare, prirodne forme društvenih odnosa: patrijar-
halni mentalitet, plemensko uređenje i narodnu filozofiju zasnovanu na
vrijednostima čojstva i junaštva. Otjelotvorenjem svih junačkih i mo-
ralnih vrijednosti u Holečekovom djelu je postao – zajedno sa još ne-
koliko junaka iz vremena vrhunca borbe protiv Turaka – upravo Marko
Miljanov. Po svemu sudeći s njim se sreo ubrzo nakon dolaska na Ce-
tinje, neposredno prije izbijanja rata. Miljanov ga je poslije primio i u
svojoj kući na Medunu. Holeček je vojvodu smatrao prijateljem. Posje-
HOLEČEK, Josef, Za svobodu II, F. Topič, Praha, 1910, str. 65.
11

tio ga je i u Podgorici 1882. godine (kojom je tad upravljao upravo Mi-

ljanov kao vojni guverner) i ponovo 1899. na Medunu. Istovremeno je
bilježio i priče koje su mu o Marmiljanu pričali drugi. Većinu materijala
sakupio je za vrijeme svojih boravaka među Crnogorcima, iznimno i
negdje drugdje.12 Većinu tekstova o kučkom vojvodi Holeček je napisao
i objavio tokom 80-ih godina 19. vijeka, tj. s određenom vremenskom
distancom od svojih boravaka na „slovenskom jugu“ za hercegovač-
kog ustanka i „Veljeg rata“ iz 1876–1878. Pripovijetka Dvoboj Marka
Miljanova s Pekom Pavlovićem objavljena je u časopisu 1881. godine.
Godine 1882. njen autor je opet otišao na putovanje po Crnoj Gori to-
kom kojeg je sakupljao nove materijale za beletristička djela koja je
planirao pisati i detalje koji bi uvećali njihovu autentičnost. Izravan
plod tog putovanja bila je knjiga Crna Gora u miru iz 1883. Djelo ima
pretežno putopisni karakter a sadrži i niz autorovih razmišljanja i zapa-
žanja o crnogorskom karakteru. Osobnosti Marka Miljanova posvetio
je samostalno, dosta opsežno poglavlje.13 U periodu od 1883. do 1887.
Holeček je u periodici objavio nekoliko pripovijetki čiji glavni junak je
bio Marko Miljanov. Knjižno su, zajedno sa drugim pripovijetkama iz
crnogorske sredine, objavljene 1884, 1888. a 1889. u trotomnom djelu
Crtice o crnogorskom junaštvu (Junácké kresby černohorské). Sedam
priča pod nazivom Crnogorski junaci (Černohorští junáci) u kojim fi-
gurira Marko Miljanov, čine i veći dio izbora objavljenog 1954. godine
povodom dvadesetpetogodišnjice Holečekove smrti. Holeček je Marka
Miljanova prikazao kao kristalno čisto otjelotvorenje svih pozitivnih
karakteristika Crnogoraca, međutim bez ikakvih loših osobina koje se
kod njih znaju pojavljivati. Češki autor je konstatovao da se u svom
životu ni u knjigama nije sreo sa savršenijim čovjekom. On pretpo-
stavlja da je na razvoj ličnih osobina Marka Miljanova uticala sredina
u kojoj je odrastao i koju industrijska i kapitalistička modernost još
nisu narušile. „Takav duh u civiliziranom svijetu nisam vidio, rodile su
ga crnogorske stijene, civilizacija razvija duh jednostran i potčinjava
ga materijalnim potrebama“. Uprkos idealiziranju, Holečekova slika
Marka Miljanova je bogata i višeslojna, i zaslužuje detaljniju analizu za
12
U predgovoru svojoj prvoj zbirci „Crtica o junaštvu“ između ostalog navodi da mu
je neke od priča ispričao 1879. u Pragu Laza Kostić, koji se vraćao sa oporavka iz
Karlovih Vari (Karlsbad), vidi: Junácké kresby černohorské I, predgovor.
13
Vidi: HOLEČEK, Josef, Černá Hora v míru, vlastním nákladem, Praha, 1883.

František Šistek
koju ovdje nema dovoljno mjesta. U književnim pričama i tekstovima

putopisnog karaktera predstavljeni su različiti periodi iz života Marka
Miljanova, negdje figurira kao mladi pastir, drugdje se pojavljuje kao
pravedni poglavar, sudija i učitelj svog plemena i njihovih susjeda, kao
čuvar tradicionalnih vrijednosti i najistaknutiji predstavnik „starocrno-
gorske“ generacije, koja nije bila obilježena negativnim stranim uticaji-
ma. Tako je djelimično prikazan kao kontrast knjazu Nikoli koji nastoji
da modernizira zemlju, međutim Holeček ne osporava ni knjaževe za-
sluge. Kao stvarna „Marmiljanova“ suprotnost prikazani su predstavni-
ci mlađe inteligencije, razmaženi mekušci, ulizice na knjaževom dvoru,
a ne knjaz sam. Holeček koristi botaničko poređenje: Marko Miljanov
mu se čini kao moćni „stari hrast“ s bogatom i razgranatom krošnjom,
dok predstavnike nove generacije vidi kao tanko i savitljivo „vrbovo
pruće“.14 Glavne elemente idealnog predstavljanja kučkog vojvode u
djelu Jozefa Holečeka najbolje će ilustrovati nekoliko citata iz priča
u kojim je autentičnost Marka Miljanova konfrontirana s ponašanjem
knjaževih „miljenika“, „dodvorica“ i „slabića“: „Turci i Albanci su se
bojali njegovog vatrenog handžara kao đavo krsta ali istovremeno su ga
i poštovali. Kad su tražili pravdu nisu je tražili kod svojih potplaćenih
službenika već kod Marmiljana. On je živi izvor pravde, savjeta, utje-
he i poštenja. Strašan junak u bici, u životu dobar drug i neprijatelju.
Kod njega nema smicalica i dvoličnosti, njegova vrata su progonjenim
otvorena i noću, kao što je njegova ruka uvijek spremna da pruži pomoć
stradalim i ljudima u nevolji. Nije žudio za zaradom, nagradama, čašću
i slavom. Ali je bio slovan po tome što ga vole dobri ljudi, a nagrađen je
tako što i Crnogorci i Albanci o njegovim djelima pjevaju pjesme koje
se onda prenose od usta do usta. Čak je do Carigrada stigla legenda o
junaku Marmiljanu, nesavladivom i neranjivom, koji je besprijekoran
kao svetac. (…) Njegovu vjernost Crnoj Gori nisu mogle pokolebati ni
najblistavije ponude od neprijatelja, ni najmučnija nezahvalnost braće.
S ugledom mu je rasla moć. U njegovoj oblasti jedini zakon bila je nje-
gova riječ. (…) Kuči su se otimali oko prava da u bitku idu pored svog
vojvode i ako padnu da padnu pored njega. Ako je pohvalio umirućeg
da se borio junački, dao mu je najtraženiju utjehu pred odlaskom u
vječnost. Pod komandom Marka Miljanova Kuči su postali uzor juna-
Možda u ovom kontekstu nije sasvim slučajno da se najupečatliviji predstavnik
14
Holečekovih negativaca sa cetinjskog dvora zove – Vrbica (Mašo).

ka. Kod njih nije bilo ni kukavica ni zločinaca: što čovjek, to junak i
poštenjačina. (…) Ratnu sreću imao je u najvećoj mjeri, a na njegovoj
časti ni mrljica se za lijeka nije mogla naći.“15 Međutim, uprkos svim
izuzetnim odlikama Marko Miljanov je sačuvao pokoru. Po Holečeku
bio je zakleti idealista kojeg su iscrpljivala nastojanja da dosegne još
veće savršenstvo i koja je bilo nemoguće u potpunosti ostvariti. Iako je
i u svojim četrdesetim godinama bio potpuno zdrav, snažan i vitalan,
prijevremeno je osijedio još u tridesetim.16
Lik Marka Miljanova igrao je značajnu ulogu u Holečekovim
razmišljanjima o karakteru Crnogoraca koji su po njegovom mišljenju
mogli da doprinesu revitalizaciji kolektivnih osobina češkog naroda
koji je bio izložen dugotrajnim negativnim uticajima germanizacije,
pozapadnjivanja i industrijalizacije.17 U prvoj polovini 80-ih godina 19.
vijeka konceptualizirao je karakter Crnogoraca kao kombinaciju dva
ključna faktora: crnogorstva i čojstva, čiji spoj predstavlja srž crnogor-
skog junaštva kao junačkog načina egzistiranja. „Crnogorstvo i čojstvo
nadopunjuju se kao lice i naličje na dobroj tkanini: lice je poglednije,
nježnije, plemenitije; nasuprot tome naličje je manje ljupko ali je jed-
nako zaslužno kao temelj i osnova lica. Crnogorstvo samo po sebi je
grubo i može biti i surovo; ponosito je, isključivo, netolerantno; iznad
svega cijeni dobrog vojnika i pobjedu oružja, i iz tog razloga se čini
da je dovoljno ako je Crnogorac hrabar, nepokolebljiv, istrajan, uvijek
spreman za borbu, te da mu ništa drugo nije ni potrebno. Čojstvo ubla-
žava te grube i oštre odlike crnogorskog karaktera i uči muškarce da u
hrabrosti budu velikodušni, osjećajni, plemeniti, pravedni, da poštuju
neprijatelja i budu vjerski tolerantni prema Turcima.“18
U kontekstu kulturnih transfera ostaje pitanje koliko je Holeček
u svojoj knjizi Crna Gora u miru iz 1883. i ostalih tekstova iz tog vre-
mena prihvatao podobne koncepte iz crnogorske, odnosno šire južno-
slovenske sredine a koliko ih je formulirao sam. Naime, postoji očita a
15
HOLEČEK, Josef, Junácké kresby černohorské III, vlastním nákladem, Praha,
1889, str. 79–81.
16
Tu činjenicu potvrđuju i drugi izvori. Skoro sve sačuvane fotografije prikazuju
Marmiljana sa sijedom kosom.
17
Detaljnije vidi: ŠÍSTEK, František, Junáci, horalé a lenoši. Obraz Černé Hory a
Černohorců v české společnosti 1830–2006, Historický ústav, Praha, 2011.
18
CHALUPNÝ, Emanuel, Z národní a slovanské filosofie Josefa Holečka, Melant-
rich, Praha, 1923, str. 33.

František Šistek
zasad nedovoljno proučena srodnost između Holečekovih razmišljanja

i serije članaka posvećenih konceptualizaciji crnogorstva kao moralne
kategorije, koja je izlazila u cetinjskim vladinim novinama Glas Crno-
gorca tokom 1884. godine. Nepotpisana serija članaka koja je u početku
morala imati knjaževu potporu, predstavlja jedan od prvih značajnijih
pokušaja definiranja specifičnog crnogorskog kolektivnog identiteta.
Izvan Crne Gore – u vezi sa velikom napetošću koja je vladala u srpsko-
crnogorskim odnosima – u srpskoj štampi su ovi članci oštro kritikova-
ni zbog navodnog elitizma nakon čega je prekinuto njihovo objavljiva-
nje.19 Ostaje otvoreno pitanje da li je Holeček crpio materijal iz stavova
nepoznatog autora ili je to bilo suprotno. A ne treba zaboraviti ni da su
slični koncepti postali i integralni dio djela Marka Miljanova o čemu
ilustrativno svjedoči i sam naziv njegove najpoznatije knjige Primjeri
čojstva i junaštva. Nije sasvim jasno na koji način su se ove konceptua-
lizacije i transferi razvijali. Međutim, ako polazimo od samih tekstova,
predstava o dva suštinska sastavna dijela tradicionalnog karaktera Cr-
nogoraca prvo se pojavljuje kod Holečeka, zatim godinu dana kasnije i
u seriji članaka u Glasu Crnogorca, a tek onda i kod Marka Miljanova
kod kojeg se Holečekovo grubo i oštro „crnogorstvo“ značajno prekla-
pa s „junaštvom“.
S aspekta razvoja kulta Marka Miljanova kao nedostižnog junaka
Jozef Holeček ima dvostruku zaslugu. Bio je faktički prvi ko je do tada
usmenu predaju počeo zapisivati i davati joj književnu formu. Ujedno
je imao i lični uticaj na to da se kučki vojvoda u poodmaklim godinama
odlučio naučiti čitati i pisati. Miljanov je 1882. godine – kad su se sreli
u Podgorici, najmnogoljudnijem crnogorskom gradu gdje je obavljao
dužnost načelnika i vojnog zapovjednika – još uvijek bio nepismen.
Holeček ga je nagovarao da se nauči čitati i pisati da bi mogao napisati
svoja sjećanja i zabilježiti događaje iz života Crnogoraca i Albanaca
koje pamti ili koje je čuo od pouzdanih osoba. Poznato je da je češki
pisac nagovarao i druge poznate junake ili njihove pismene rođake da
zapisuju događaje i pišu uspomene. Prema nekim izvorima Miljanov
se naučio čitati i pisati tek nakon gubitka političkog položaja kad se
Uporedi: NIKČEVIĆ, Vojislav, Crnogorski nacionalni program Nikole I Petrovića

19
(u Glasu Crnogorca iz 1884. godine), In: DAŠIĆ, Miomir: Dinastija Petrović

Njegoš. Radovi sa međunarodnog naučnog skupa, Podgorica 29. oktobar – 1.
novembar 2001. Tom 2, CANU, Podgorica, 2002.

definitivno povukao na teritoriju svog plemena. Uglavnom se navodi

da je tad imao pedeset i dvije godine, što bi značilo da se opismenio
1885. godine. Holeček takođe naznačava da je Miljanova naučio pisati
knjaz Nikola.20 Ako je ta informacija tačna onda je do toga moralo doći
neposredno prije nego što je bio opozvan sa svih funkcija i otpušten iz
državne službe. Međutim, sâm vojvoda je 2. avgusta 1893. u uvodu za
Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi zapisanom na Medunu, u vezi sa
svojim opismenjavanjem konstatovao da se učiti pisati: „pozno počeo,
a bez učitelja“, i onda dodao: „još više sam naglio da se naučim pisat,
a pomoglo mi je da se latim pera i to što sam dâ ostavku i oslobodio se
državne službe“.21 Kasnija tumačenja njegovu biografiju prezentuju sa
sviješću da je početkom 80-ih godina 19. vijeka pao u knjaževu nemi-
lost. Uz sliku nepriznatog i poniženog junaka odlično je pristajala pred-
stava da se stari ratnik naučio pisati sam nakon gubitka svojih privilegi-
ja. Iako se ne može pouzdano potkrijepiti ko i kad je Marka Miljanova
naučio pisati, vlada mišljenje da je prvi i najznačajniji impuls došao od
Jozefa Holečeka. Kasni preobražaj starog ratnika u cijenjenog književ-
nika dao je životnoj priči Marka Miljanova definitivno pečat izuzetnosti
i postao neodvojivi dio njegovog kulta.

Kult Marka Miljanova i češki skautski pokret
Od 90-ih godina 19. vijeka do Prvog svjetskog rata među najak-

tivnije češke montenegrofile spadao je Vratislav Černý (1871–1933),
advokat, propagator turizma, predsjednik značajnog kulturnog društva
Svatobor i nakon osnivanja Čehoslovačke Republike senator narodne
skupštine. Na prijelomu 19. i 20. vijeka Černý je između ostalog bio
aktivan i u rukovodstvu Crnogorskog udruženja (Černohorský spolek)
za potporu obrazovanja Crnogoraca u češkim zemljama, prije svega u
učenju zanata. Poduzeo je nekoliko putovanja u Crnu Goru koja su za
rezultat imala tanku knjigu posvećenu glavnom gradu Cetinju22 i niz
20
HOLEČEK, Junácké kresby černohorské III, str. 117. Činí tak ovšem v závěru
povídky, tj. v textu, kde lze očekávat jistou míru fabulace.
21
MILJANOV, Marko, Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi. Izbor. In: Primjeri
čojstva i junaštva, Obod, Cetinje, 1975, str. 100.
22
ČERNÝ, Vratislav, V hlavním městě Černé Hory, vlastním nákladem, Praha, 1902.
Riječ je o prvoj samostalnoj knjizi u cjelini posvećenoj isključivo Cetinju.

František Šistek
putopisnih i drugih tekstova publikovanih u periodici. U njima je tako-

đe pisao i o Marku Miljanovu s kojim se i osobno upoznao.23 Vratislav
Černý je bio u kontaktu i s porodicom crnogorskog vladara. Prema isto-
ričarki Miladi Paulovoj (Milada Paulová) bio je prvi čovjek u Pragu
koji je posredstvom privatnog telegrama iz Cetinja saznao da je izbio
Prvi balkanski rat, što je omogućilo blagovremenu organizaciju huma-
nitarne i ljekarske pomoći.24 Novi talas slovenofilstva i veliki interes
javnosti za balkanske ratove u periodu od 1912. do 1913. pobudio je
i novi talas simpatija prema Crnogorcima. Pored vijesti o aktualnim
događanjima neke od davno rasprodanih Holečekovih knjiga doživjele
su nova izdanja. U njima se opisuju ratna događanja iz 70-ih godina 19.
vijeka i tadašnji „junaci“ uključujući i Marka Miljanova koji u vrijeme
balkanskih ratova više nije bio među živim. Upravo u takvoj atmosferi
1912. godine u češkim zemljama dolazi do osnivanja skautskog pokreta
čiji glavni inicijator je bio Antonjin Benjamin Svojsik (Antonín Be-
njamin Svojsík, 1876–1938) koji mu je pokušao dati nacionalni pečat
i prilagoditi ga specifičnim češkim potrebama, pri čemu se selektivno
inspirisao i stranim uzorima. Suštinu i inspiracijske izvore skautskog
pokreta, kao i njegove idejne i praktične strane, htio je da predstavi u
lako razumljivom uvodu ali na kraju ih je objavio kao samostalan pri-
ručnik. Uz Svojsika u priručniku su objavljeni i tekstovi od još nekoliko
autora računajući i Jozefa Holečka. Knjiga je objavljena 1912. godine
pod nazivom Osnove junaštva (Základy junáctví).25
Svojsik u knjizi eksplicitno ne obrazlaže zašto bi se češki skauti
trebali nazivati „junaci“ ali se to vidi iz samog naziva priručnika i ne-
kih napomena u tekstu. Svojsik u predgovoru konstatuje da je dobio
prava na objavljivanje prijevoda Powellove knjige Scouting for Boys,
međutim s obzirom na različite uslove u češkim zemljama i britanskoj
kolonijalnoj carevini, želio je britanske impulse obogatiti nekim origi-
nalnim idejama.26 Holečkov tekst je svrstan u poglavlje koje se zove
23
ČERNÝ, Vratislav, Na Medun. In: BUCHAR, Jan: První výlet klubu českých turi-
stů do Dalmacie, Černé Hory, Hercegoviny, Bosny a Záhřebu ve dnech od 13. do
30. dubna 1897, Praha, 1898; Isti: Vojvoda Marko Miljanov (Posmrtná vzpomín-
ka). Slovanský přehled, roč. III, 1900–1901, str. 362–371.
24
PAULOVÁ, Milada, Balkánské války 1912–1913 a český lid, Praha, 1963, str. 47.
25
Nakon obnove skautske organizacije početkem 90-ih godina 20. vijeka priručnik
je imao novo izdanje koje je danas dostupnije.
26
SVOJSÍK, Antonín Benjamin, Základy junáctví, J. Springer, Praha, 1912, str. 11.

Uzori čeških junaka. Prethodi mu poglavlje o srednjovjekovnoj češkoj

prošlosti, naročito o viteštvu (husitstvo je poptuno izostavljeno, što je
s obzirom na njegov značaj u tadašnjem češkom nacionalnom narativu
iznenađujuće) i kratki tekst Alojza Jiraseka (Alois Jirásek) o tzv. Hodo-
vima (Chodové), slikovitim stanovnicima iz okoline grada Domažlice
na jugozapadu Češke koji su zahvaljujući starim privilegijama do kraja
17. vijeka prema tradiciji živjeli kao slobodni graničari, a iza njega sli-
jedi poglavlje o „ruskoj školi rada“ i tekst priređivačevog brata, kato-
ličkog sveštenika i putopisca Alojza Svojsika (Alois Svojsík) posvećen
„idealu muškarca u Japanu“. Holeček u tekstu s nazivom Crnogorski
junak, osnivanje češke skautske organizacije dočekuje s oduševljenjem:
„Napokon počinje sistematski da se odgaja prava muževnost!“ Poti-
caj za „njegovanje savršene muževnosti“ dolazi doduše iz Engleske, ali
„Sloveni ne bi morali ići tako daleko, uzor savršene muževnosti imaju
u crnogorskom junaštvu“.27 Cijeli tekst nakon toga posvećen je opisi-
vanju Marka Miljanova kojeg autor označava za „junački prototip:“28
„Upoznao sam čovjeka koji za mene predstavlja odgonetku tajne života,
muškarca kojeg svi muškarci mogu uzeti za uzor“.29 Tekst je propraćen
fotografijom kučkog vojvode potpisanom njegovim karakterističnim
nevještim potpisom. Crnogorski uzor češkim skautima bio je „u borbi
nesavladiv (…) Pri tome nije žudio za pohvalama i javnim priznanjima,
vlašću i bogatstvom; nije bio ni vjerski ni politički fanatik, iako je svaka
njegova misao uveličavala slavu njegovog naroda i slavu svakog ple-
mena. (…) Nikog nije potcjenjivao, ni prijatelje ni neprijatelje, a tuđe
zasluge je radije uveličavao nego da ih umanjuje, da bi u prsima onog
na koga se to odnosilo pobudio još više plodotvornosti i žudnje za po-
stizanjem još većih i boljih zasluga. (…) Dovoljno je bilo da neprijatelj
začuje i samo njegovo ime – i već je bježao. (…) Ljude je dijelio samo
prema tome da li su dobri ili zli. (…) Nije mislio da je najgori Crnogo-
rac bolji od najboljeg Turčina, i zato je među Turcima bio jednako po-
pularan kao među svojim. Njegova riječ je imala težinu Svetog pisma,
međutim nikad nije govorio u kategoričkom imperativu a njegova neo-
poziva i nepromjenljiva naredba imala je formu savjeta i njegovog lič-
nog mišljenja. (…) nije bio samo vođa i sudija svog naroda, već i njegov
27
HOLEČEK, Josef, „Černohorský junák“, In: Isto, str. 80.
28
Isto, str. 83.
29
Isto, str. 87.

František Šistek
savjetnik i učitelj. (…) Bio je neuobičajeno rječit. (…) Njegov govor je

bio kao gorski potok: brz, oštar, kristalno čist. Iako nije bio školovan,
bio je prijatelj školstva i napretka. (…) Njegova kuća, špajz i torba, uvi-
jek su bile otvorene i spremne da pomognu one koji su u nevolji i pro-
ganjani. Isto tako pazio je i volio svoju ženu i djecu. (…) S protivnicima
se brzo obračunavao, ali kao što pred njima nije imao slabosti nije bio
ni intrigant ni licemjer. (…) Nikog nije ogovarao, nikog nije vrijeđao.
Između mira i rata davao je prednost ratu. Govorio je: Mir, naročito
ako traje dugo, omekšava muškarce i budi u njima ženske osobine. (…)
rat jača tijelo, liječi bolest i osigurava zdravlje. (…) Smrt na bojnom
polju je slatka i sveta.“30 Koliko je već samo generacija u nekadašnoj
Čehoslovačkoj i današnjoj Češkoj Republici prošlo kroz skautske odre-
de a da nisu ni slutili da se iza naziva Junak i u samim idejnim temeljima
pokreta skriva, pored drugih izvora, i nekadašnje divljenje „slovenskom
junaku“ kojeg je po osnivačima čeških skauta najbolje reprezentovao
načelnik plemena Kuča s crnogorsko-albanskog pograničja, borac pro-
tiv Turaka i „narodni mudrac“ Marko Miljanov! Naziv i izvor inspiracije
češkog skautskog pokreta su primjer kulturnog transfera koji je u novoj
sredini bio u potpunosti domestikovan i apsorbovan.
Nakon Prvog svjetskog rata kult Marka Miljanova u češkoj sre-
dini se nije više razvijao dalje, eventualno ga se ponekad neko sjetio
i povremeno je bio aktualizovan novim izdanjima Holečekovih djela.
Nakon Drugog svjetskog rata kult dobija novo značanje za njegovu
izvornu crnogorsku odnosno južnoslovensku sredinu zahvaljujući pri-
jevodima čeških tekstova na srpskohrvatski. Njihovim posredstvom se
autonomna „češka grana“ kulta Marka Miljanova stopila s njegovim pr-
vobitnim kultom u Crnoj Gori, odnosno Jugoslaviji. Opširno poglavlje
Marko Miljanov iz knjige Crna Gora u miru iz 1883. godine objavljena
je prvi put 1960. kao samostalna knjižica koju je s češkog preveo Savo
Orović (1888–1974), partizanski general i narodni heroj Jugoslavije.
Orovićev prijevod objavljen je ponovo 2014. godine.31 Cijelu knjigu
Crna Gora u miru preveo je 90-ih godina istoričar umjetnosti Brani-
slav Borozan (*1950), donedavno direktor istorijske zbirke Narodnog
Isto, str. 83–87.

30
HOLEČEK, Jozef, Marko Miljanov (prijevod Savo Orović), Prosveta, Beograd,

31
1960, 2. vydání tamtéž, 2014.

muzeja Crne Gore na Cetinju.32 Pripovijetke o Marku Miljanovu objav-

ljene su 1995. godine kao samostalna knjiga pod nazivom Marko Mi-
ljanov u svom vremenu u prijevodu istoričarke Lenke Blechove-Čelebić
(*1962), koja je u to vrijeme radila u Istorijskom institutu Crne Gore u
Podgorici, a danas je zaposlena u Istorijskom institutu Akademije nau-
ka Češke Republike u Pragu.33 Dakle, došlo je do pojave koja se u žar-
gonu transnacionalne istorije naziva „repatriacija kulturnog transfera“.
Tekstovi čeških autora već duže vremena djeluju prije svega u sredi-
ni kojom su bili inspirisani. Svojim karakterom ne narušavaju u Crnoj
Gori dominantnu i dobro poznatu pozitivnu sliku Marka Miljanova, već
je samo dopunjavaju i potvrđuju.
„Crnogorski čovjek“ Gerharda Gezemana
Iako je u periodu između dva svjetska rata na češkom jezičkom

području iz više razloga oslabio interes za „crnogorske junake“,34 u
Pragu postoji i dalje. Slavista Gerhard Gezeman (1888–1948) je 1933.
izabran za rektora praškog Njemačkog univerziteta. Prema tadašnjoj
tradiciji prilikom preuzimanja funkcije u Karolinumu, centralnoj isto-
rijskoj zgradi univerziteta, održao je predavanje na temu koja je po-
vezana s njegovim naučnim radom. Podsjećamo da je te iste godine u
januaru u Njemačkoj preuzeo vlast Adolf Hitler. U predavanju novog
rektora „najstarijeg njemačkog univerziteta“ nije bilo refleksija na poli-
tička događanja, čak bi se moglo reći da se predavanje potpuno mimo-
ilazilo s nacističkom ideologijom koja je trijumfovala u susjedstvu. U
predavanju naslovljenom Der Montenegrinische Mensch (Crnogorski
čovjek), pokušao je rekonstruisati vrijednosni sistem tradicionalne cr-
nogorske sredine na osnovu analize „junačkih“ priča i anegdota. U Ge-
zemanovim očima Marko Miljanov je bio kristalno čisto otjelovljenje
vrijednosti junaštva, ljudskosti i poštivanja protivnika, a ujedno je bio
najznačajniji izvor za upoznavanje crnogorskog patrijarhalnog menta-
liteta. Proširena verzija predavanja objavljena je naredne godine u Pra-
32
HOLEČEK, Jozef, Crna Gora u miru (prijevod Branislav Boritan), CID, Podgori-
ca, 2002.
33
HOLEČEK, Josef, Marko Miljanov u svom vremenu (prijevod Lenka Blechová-
Čelebić), Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Podgorica, 1995.
34
Detaljnije vidi: ŠÍSTEK, c. d., str. 179–198.

František Šistek
gu.35 Sadržavala je jednu jedinu ilustraciju – portret Marka Miljanova.

Nakon nepunih deset godina autor je preradio knjigu. Dok se u prvom
izdanju posvećuje isključivo rekonstrukciji crnogorskog vrijednosnog
sistema, nova verzija predstavlja pokušaj komparativne kontekstualiza-
cije i u njoj se analizira još nekoliko patrijarhalnih i plemenskih grupa
koje su pretežno živjele u planinama (Škoti, grčki brđani s Pelopone-
za i sl.).36 Knjigu koja u vrlo pozitivnom svjetlu opisuje tradicional-
ne crnogorske vrijednosti Gezeman je uspio objaviti u Berlinu 1943.
godine, dvije godine nakon okupacije Jugoslavije i nekoliko mjeseci
nakon Bitke kod Staljingrada, kad se malo ko usuđivao veličati hrabrost
„slovenskih junaka“. Nažalost, nakon završetka Drugog svjetskog rata
su Gezemanovi rukopisi i dragocjena slavistička biblioteka iz njegovog
praškog stana u okviru masovnog izliva antinjemačkog bijesa i osvete
bili uništeni. Profesor Gezeman je tri godine kasnije umro kao progna-
nik u Bavarskoj.
Gerhard Gezeman je porijeklom bio iz sjeverne Njemačke. U
svom naučnom radu usredotočio sa na kombinaciju etnologije i knji-
ževnosti, naročito narodne. Prije Prvog svjetskog rata živio je u Be-
ogradu gdje se sprijateljio sa čuvenim geografom i etnologom Jova-
nom Cvijićem (1865–1927) koji je na njega imao veliki uticaj. Nakon
izbijanja Prvog svjetskog rata ostao je u napadnutoj Srbiji gdje je po-
red ostalog bio njegovatelj ranjenika. Na prijelomu 1915. i 1916. go-
dine učestvovao je u epskom povlačenju srpske vojske i civila preko
crnogorske i albanske teritorije na ostrvo Krf. Od 1922. do početka
Drugog svjetskog rata kao profesor slavistike usidrio se na praškom
Njemačkom univerzitetu i postao vodeći stručnjak njemačkojezičke
jugoslavistike. Između dva svjetska rata bio je svestrano aktivan i nje-
govo djelo je budilo veliki interes u balkanskim zemljama. Objavio
je kritičko izdanje s naučnom analizom tzv. Erlangenskog rukopisa,
jedne od najznačajnijih zbirki južnoslovenske epike, napisao je niz
radova posvećenih južnoslovenskim književnostima, imao je uticaj
na debatu o bugarskom nacionalnom karakteru, u Bosni je napravio
prve gramofonske snimke sevdalinki, prevodio je s južnoslovenskih
35
GESEMANN, Gerhard, Der Montenegrinische Mensch, Deutsche Universität,
Prag, 1934.
36
GESEMANN, Gerhard, Heroische Lebensform: zur Literatur oder Wesenskunde
der Balkanischen Patriarchalität, Wiking Verlag, Berlin, 1943.

jezika ali i na srpskohrvatski, između ostalog romane Tomasa Mana

(Thomas Mann).
Knjiga Der Montenegrinische Mensch (i njena raširena verzija
iz 1943) je jedno od Gezemanovih najznačajnijih djela. Autor je u njoj
– kao uopšte prvi – prepoznao u crnogorskim junačkim anegdotama
specifičnu književnu tvorevinu koja se svojom formom i sadržajem ra-
zlikuje od poznatijih i u pravilu znatno dužih epskih pjesama. Taj knji-
ževni žanr i njegov sadržaj nije smatrao za nekakav egzotični fenomen
koji bi izvan južnoslovenske sredine mogao biti zanimljiv samo šačici
stručnjaka. Crnogorsku junačku anegdotu (kratku priču, exemplum he-
roicum, kako je govorio Gezeman, u novijoj terminologiji takođe i mi-
kropriču) smatrao je za fenomen značajan u evropskom mjerilu, kako
s čisto književnog i moralnog aspekta tako i za upoznavanje funkcio-
niranja i vrijednosti patrijarhalnog društva koje je iz većeg dijela Evro-
pe davno nestalo.37 Gezeman – za razliku od Holečeka i drugih autora
njegove generacije – nije lično upoznao Miljanova ali je zato na raspo-
laganju imao njegovo već kompletno književno djelo, kao i druge zbir-
ke narodnih priča i anegdota. Njegov pogled na patrijarhalnu kulturu
zapadnog Balkana bio je pod uticajem Cvijićevog koncepta dinarskog
karaktera, etnografskih istraživanja njegovih sljedbenika i njihovih raz-
matranja o etnopsihologiji koja su 20-ih i 30-ih godina pod uticajem
Cvijićeve škole u jugoslovenskoj sredini bila vrlo živa. Njegov pristup
je bio na graničnoj liniji etnologije i književne nauke.
Gezeman je vidio tradicionalna crnogorska plemena kao društve-
nu formu sa snažnim i dugotrajno stabilnim socijalnim vezama i kultur-
nim strukturama koja se rukovodi čvrstim redom i pravilima. Riječ je
o nepisanim pravilima koja su pripadnici crnogorskih plemena prihva-
tali između ostalog i posredstvom junačkih anegdota koje na razumljiv
način prezentuju prihvatljive uzore ponašanja. Doduše, svakodnevno
ponašanje pojedinih Crnogoraca nije bilo uvijek u skladu s tim idealom,
međutim to nije imalo nikakvog uticaja na opštedruštvenu saglasnost
o njihovom značaju. Gezemanovo shvatanje crnogorskog društva sa
stavljanjem naglaska na pravila, red, stabilnu strukturu i opštedruštve-
no prihvatanje ideala predstavljalo je otvorenu polemiku s negativnim
reprezentiranjem Crnogoraca, Jugoslavena i Balkanaca, koje je na nje-
mačkom govornom području (i ne samo na njemu!) bilo relativno raši-
GESEMANN, Crnogorski čovjek, str. 14.
37

František Šistek
reno. Balkanske zemlje su takvom optikom prikazivane kao krajevi u

kojima vladaju potpuna anarhija, raspad sistema i sveopšti banditizam.
Nasuprot tome Gezeman je prikazivao društvo u kojem vladaju čvrsti
patrijarhalni moral, nepisani zakoni i sankcioniranje. Među temeljne
koncepte za njegovo funkcioniranje spada koncept lične slave (slika),
koji se prenosi i na druge rodovske i plemenske pripadnike i zahva-
ljući bogatoj tradiciji usmene predaje može istrajati cijeli niz genera-
cija. Značajan izvor za održavanje dinamike crnogorskog plemenskog
društava bio je – po Gezemanu – koncept nadmetanja (agon) koji je
doduše znao izazvati i međusobne konflikte ali je također budio i želju
za slavom i dobrim imenom, što je motivisalo junačka djela, moralno
usavršavanje i želju za višim društvenim prestižom. U skladu sa Cviji-
ćevim etnopsihološkim konceptima Gezeman je Crnogorce smatrao za
„izoštreni tip Dinaraca“ koji su se u okviru šire „patrijarhalno-herojske“
južnoslovenske oblasti zapadnog Balkana isticali sličnim samo izraže-
nijim akcentom na junački način života.38 Kult junaštva dosezao je u
crnogorskoj sredini faktički vjerska obilježja i snažno je uticao i na dru-
ge slovenske narode, naročito Bugare i Čehe.39 Marko Miljanov je kult
junaštva razrađivao dalje i pokušavao mu dati viši filozofski smisao.
Kao što signalizira naziv njegove najslavnije knjige Primjeri čojstva i
junaštva, čojstvo je smatrao značajnijim aspektom od čistog junaštva.40
Gezemanov Marko Miljanov uglavnom se podudara s onim ko-
jeg je u druga vremena i upotrebljavajući više umjetnička nego naučna
sredstva prikazao Jozef Holeček. U nekim tačkama, a naročito u opi-
su izvanrednih odlika karaktera, podudarnost oba autora je potpuna.
Međutim, Gezeman opisuje Miljanova na manje esencijalistički način i
više ga situira u društveni i kulturni kontekst sredine iz koje je proiste-
kao a na koju svojim djelima i riječima snažno utiče. Pojednostavljeno
rečeno, moglo bi se zaključiti da Holeček vidi Marmiljana kao čovjeka
koji je „jednostavno takav kakav jeste“. „Rodile ga crnogorske stijene“,
djelimično je bio za ulogu izuzetnog junaka predodređen, djelimično
je svoje urođene osobine svjesno usavršavao i što je takođe jako bitno,
uspio je odoljeti svim stranim i modernim uticajima koji bi njegovu
38
Gezeman je Dinarce shvatao prije svega kao socijalnu grupu a ne u „rasnom“
smislu (pojam „dinarska rasa“ je u tadašnjem diskurzu bio relativno raširen).
39
40
TAMTÉŽ, str. 235.

čistu prirodu mogli samo oslabiti i podrivati. Za Gezemana je Marko

Miljanov prije svega predstavnik svoje kulture koju zahvaljujući izu-
zetnim sposobnostima istovremeno i prevazilazi te stoga i sâm može
da utiče na njeno oblikovanje i da je efikasno instrumentalizira. Marko
Miljanov nije samo najsavršeniji junak i uzor junačkih osobina već je
istovremeno i najbolji pripovjedač kratkih priča koje vjerno oslikavaju
crnogorski mentalitet, ali i njihov sakupljač i izdavač. Upravo u ovoj
kombinaciji je tajna njegove neponovljive jedinstvenosti: bio je glavni
lik „zlatne ere junaštva“ iz vremena borbe za nacionalno oslobođenje
od Turaka, ali ujedno je i svjedok njenog kraja i njen posljednji hroničar
koji joj je svojim književnim djelom izgradio spomenik. U djelima i u
svjedočanstvima od drugih autora i savremenika postao je ključni sim-
bolični lik zahvaljujući kojem smo sposobni da epohu koja je nestala
i njene vrijednosti vrlo dobro razumijemo. Tradicionalnoj crnogorskoj
kulturi i Marmiljanu kao njenom glavnom protagonisti Gezeman pri-
pisuje i određene glumačke, odnosno performativne karakteristike. U
patrijarhalno-junačkom društvu, po njemu, pojedinac je mijenjao svoj
privatni život „u javno umjetničko djelo“ u okviru kojeg je svjesno
igrao propisanu ulogu junaka.
Na osnovu analize ponašanja Miljanova, Gezeman opisuje takođe
i njegove psihološke karakteristike. Pored dobrih osobina primjećuje i
njegove slabosti. I ovdje se povremeno podudara s ocjenama i aluzija-
ma koje znamo iz pripovijetki Jozefa Holečeka. Marko Miljanov je i
po Gezemanovoj ocjeni patio od uzaludne želje za savršenošću, što je
za posljedicu imalo njegova samokritička i melanholična razdoblja. Za
razliku od većine crnogorskih poglavara – ni po Gezemanovom mišlje-
nju – nije bio egocentričan, odbijao je da govori o sebi a kao glavnog
junaka koji je prevazilazio i njega posebno je uzdizao vojvodu Miljana
Vukova (1820–1886) iz plemena Vasojevića.41 Gezeman je takođe do-
šao do zaključka da je Marko Miljanov u suštini bio nagao čovjek koji
je brzo i impulsivno govorio i djelovao. Tek poslije bi razmatrao doseg
i značaj svojih djela zbog kojih se nerijetko kajao. Za sebe je znao da
GESEMANN, Crnogorski čovjek, str. 134. Kao najvećeg junaka – po Jozefu Ho-
41
lečeku – Miljanov je uzdizao hercegovačkog harambašu Peka Pavlovića. Nasuprot

tome, Miljan Vukov (Miljan Vuković, odnosno Miljan Vukov Vešović) u Holeče-
kovim pripovijetkama se pojavljuje u ne baš simpatičnom svjetlu kao surovi i ego-
centrični poglavar koji nema Marmiljanovu prirodnu kultivisanost i skromnost.

František Šistek
nema dovoljno samokontrole i upravo zato – a ne iz urođene skromno-

sti kao što proizilazi iz Holečekovog pripovijedanja – samog sebe nije
smatrao najvećim junakom. Poglavari koje je on smatrao boljim od sebe
imali su jednu zajedničku karakteristiku – a to je bila samokontrola.42
Čini se da neka od tih zapažanja neizravno potvrđuju i istoričari koji su
se kritički posvećivali kontraverznim epizodama iz ratnog i političkog
života vojvode Miljanova.43
Samo se nameće pitanje, da li je Gezeman poznavao djelo Jozefa
Holečeka posvećeno ovom junaku. Teško je zamisliti da njemački sla-
vista – koji je živio u istom gradu, a ispočetka i za života Holečeka koji
je umro 1929. – nije znao za njega. Između dva svjetska rata Gezeman
nije ispoljavao uskogrudi njemački nacionalizam. Kao čovjek koji je
odlično znao niz jezika, računajući i nekoliko slovenskih, sigurno je
razumio i češki. Sarađivao je i s češkim kolegama, između ostalih s
književnim naučnikom Arne Novakom (Arne Novák). I sâm na jednom
mjestu koje smo već citirali napominje da su se Česi i Bugari inspi-
risali crnogorskom narodnooslobodilačkom borbom. Uprkos tome, u
Gezemanovom djelu o Holečeku nema ni pomena. Na prvi pogled se
čini da je riječ o tipičnoj i često opisivanoj segregaciji i minimalnoj ko-
munikaciji među predstavnicima češkog i njemačkog jezika, u kakvoj
je u godinama između dva svjetska rata živio dobar dio tadašnjih elita
u „gradu tri naroda“, čiju „multikulturnu atmosferu“ danas tako rado
idealizujemo. Međutim, ovo obrazloženje ne mora biti sasvim tačno.
Očito je da je Gezeman pokušavao direktno i bez posrednika koristiti
autentične crnogorske izvore, „nefiltrirane“ eventualnom tuđom opti-
kom. Isto kao što nigdje ne upućuje na Holečeka, nije crpio ni iz brojnih
djela srpskih autora rođenih izvan Crne Gore koji su pisali o Miljanovu.
Možda bi detaljnija analiza sadržaja i jezika objasnila koliko su stavo-
vi Holečka i Gezemana analogni zato što proizlaze iz istih ili sličnih
izvora i koliko je Gezeman eventualno, pa makar i samo podsvjesno, na
pojedinim mjestima ipak crpio od Holečeka. Bez obzira što su njegovi
prioriteti bili drugačiji i pristup više naučan – i njemačkog slavistu je
obuzimalo isto oduševljenje Markom Miljanovim kakvo je pola vijeka

42
Uporedi na primjer: RAŽNATOVIĆ, Novak, Crna Gora i Berlinski kongres,

43
Obod, Cetinje, 1979, str. 199–200; ANDRIJAŠEVIĆ, Živko M., Nacija s greškom
(Istorijski eseji), Centralna narodna biblioteka „Ðurđe Crnojević“, Cetinje, 2004.

ranije ispoljavao češki pisac. Uprkos različitom jeziku i drugačijem iz-

boru riječi njegovo vrednovanje vojvodinog lika je praktično identično
Holečekovom – kučki vojvoda je za njih obojicu bez ikakvog pretjeri-
vanja i ironije bio najveći junak: „Taj najbolji Crnogorac svoga vreme-
na bio je Marko Miljanov. I ako bi mene neko zapitao – a često su me
pitali – koga ja, budući da poznajem toliko junaka iz istorije epskih pje-
sama, tužbalica i kratkih priča, smatram najboljim, moram da kažem
da za mene na prvo mjesto dolazi stari vojvoda i da bih njemu vijenac
stavio na glavu.“44
I recepcija Gezemanovog djela takođe predstavlja primjer „repa-
trijacije kulturnog transfera“. Značajni slavista je između dva svjetska
rata održavao intenzivne kontakte s brojnim Jugoslovenima a i često je
posjećivao Jugoslaviju. Na prijelomu 20-ih i 30-ih godina zajedno s još
nekim predstavnicima praške slavistike (Franz Spina, Frank Wollman)
sarađivao je s cetinjskim časopisom Zapisi, posvećenom istoriji, etno-
grafiji i književnosti. Obje verzije njegove knjige bile su prevedene.45
Osamdesetih godina objavljen je i njegov ratni dnevnik46 (original je iz
1935). Tako je Gezemanov pogled poduprijet aureolom značajnog stra-
nog naučnika već postao integralni dio književnog „kanona“ posvećenog
liku Marka Miljanova te tako i dalje djeluje na južnoslovensku sredinu.
Sa češkog preveo Adin Ljuca
44
GESEMANN /GEZEMAN/, Gerhard, Crnogorski čovjek (preveo Tomislav
Bekić), CID, Podgorica, 2003, str. 132.
45
GESEMANN /GEZEMAN/, Gerhard, Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca (pre-
veo Radosav Medenica), 1968.
46
GESEMANN, Gerhard, Sa srpskom vojskom kroz Albaniju 1915–1916. (preveo
Radoslav Medenica), Srpska književna zadruga, Beograd, 1984.

ŽIVOT I DJELO
VOJISLAVA P. NIKČEVIĆA
UDK 821.163.4.09 Nikčević V. P.
Aleksandar RADOMAN (Podgorica)

VOJISLAV P. NIKČEVIĆ KAO ISTORIČAR KNJIŽEVNOSTI
Sagledan u cjelini rad Vojislava P. Nikčevića u domenu književno-

istorijske montenegristike od višestrukoga je značaja za razvoj te naučne
discipline. Nikčević je bio vodeći crnogorski njegošolog i medievista, po-
kretač pisanja prve istorije crnogorske književnosti, osnivač nacionalnih
kulturnih i naučnih ustanova, vrijedni enciklopedista, a znatnoga traga
ostavio je i književnoteorijskim i kulturološkim radovima iz oblasti pe-
riodizacije i identifikacije crnogorske književnosti, kao i priređivanjem
Njegoševih djela i jedine antologije crnogorskih bugarštica. Da je samo
tim svojim radom doprinio montenegristici, Vojislavu P. Nikčeviću bi pri-
palo posebno mjesto u panteonu crnogorske filologije, a kad se svemu
tome doda njegov rad u oblasti jezikoslovne i kulturološke montenegristi-
ke onda se s pravom može reći da je riječ o najznačajnijoj ličnosti naučne
montenegristike u drugoj polovini XX i početkom XXI stoljeća.
Ključne riječi: Vojislav P. Nikčević, istorija književnosti, monte-
negristika, njegošologija, medievistika
Kao rijetko koja ličnost Vojislav P. Nikčević je obilježio gotovo

četiri decenije crnogorske filologije i s pravom slovi za jednoga od ute-
meljivača montenegristike. Taj mu status obezbjeđuju kako prvi norma-
tivni priručnici crnogorskoga jezika koje je napisao, tako i značajni do-
meti njegova rada u oblasti njegošologije, kulturologije i medievistike.
Rođen je 18. januara 1935. godine u Stubici (Pješivci) od oca
Pavla i majke Milice. Četvorogodišnju osnovnu školu na Pandurici po-
hađao je od novembra 1944. do 1948. godine. Realnu gimnaziju „Sto-
jan Cerović“, smještenu u bivšem dvorcu kralja Nikole, završio je u
Nikšiću (1949–1956), a Filozofski fakultet, Odsjek za jugoslavenske
književnosti i komparativnu književnost na Univerzitetu u Zagrebu, đe
je diplomirao 1963. godine i doktorirao s temom Mladi Njegoš. Anali-
tičko-komparativni presjeci pjesnikova razvoja godine 1975.

Aleksandar Radoman
Radio je kao profesor na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću (1965–

1971), Medicinskoj školi u Bihaću (1968) i Zemunu (1969–1971), kao
sekretar SIZ-a kulture na Cetinju (1971–1975) i rukovodilac Naučno-
metodskoga odjeljenja Centralne narodne biblioteke „Đurđe Crnojević“
na Cetinju (1975–1984). Od 1982. do 1990. predavao je kao vanredni
profesor Slovenačku književnost na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću,
a od 1984. do 1990. radio kao profesor Opšte književnosti i jugoslo-
venske literature na Kulturološkom fakultetu na Cetinju. Od 1990. do
penzionisanja radio je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću kao redovni
profesor Crnogorske književnosti. Bio je član Dukljanske akademije
nauka i umjetnosti, Crnogorskog PEN centra, Matice crnogorske, Mati-
ce muslimanske, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, sekretar
Instituta za jezik i književnost DANU, predśednik Odbora za jezik i
književnost Crnogorskoga PEN centra, osnivač i direktor Instituta za
crnogorski jezik i jezikoslovlje, predśednik Crnogorsko-hrvatskoga pri-
jateljskog društva „Ivan Mažuranić“ s Cetinja, potpredśednik Crkovno-
ga odbora Crnogorske pravoslavne crkve i jedan od njezinih reosnivača
te član mnogih drugih značajnih institucija u Crnoj Gori i van nje. Autor
je sedamnaest knjiga iz oblasti filologije i kulturologije. Preminuo je 2.
jula 2007. godine u Beogradu.1 Njegova bibliografija koju su izradili
Ljiljana Đorđević i Adnan Čirgić sadrži 804 bibliografske jedinice.
Premda je kao utemeljivač savremene montenegristike Vojislav
P. Nikčević u naučnoj, pa i laičkoj, javnosti ostao upamćen prije svega
kao znameniti lingvista, ovo je povod da se ukaže na vrijednosti i do-
mete jednog drugog, ne manje značajnoga segmenta njegova naučnog
opusa. Riječ je o njegovu doprinosu književnoistorijskoj montenegri-
stici. Pod tim pojmom, naime, obuhvatamo potonji period razvoja cr-
nogorske nauke o književnosti, od 1968. godine do danas. Pomenutu
godinu možemo uzeti kao svojevrsnu prekretnicu u pristupu tumačenju
i vrednovanju crnogorske književnosti, ali i kulture uopšte. Na skupu
Crnogorska kultura i putevi njenoga razvoja januara 1968. godine Ra-
doje Radojević iznio je za to vrijeme izuzetno hrabar rezolutni stav da
je nacionalni karakter crnogorske kulture neupitan te da treba odbačiti
tradicionalističke pristupe koji su crnogorsku kulturu tretirali kao dvo-
1
Biografski podaci preuzeti su iz knjige: Ljiljana Lipovina & Adnan Čirgić, Bio-bi-
bliografija Vojislava P. Nikčevića, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vo-
jislav P. Nikčević“, Cetinje, 2009.

Vojislav P. Nikčević kao istoričar književnosti
nacionalnu ili, još češće, kao dio srpske kulture.2 Radojevićevu koncep-
ciju prihvatiće grupa crnogorskih naučnika, među kojima je i nekoliko
istoričara književnosti, što će u proteklih pet decenija obilježiti crno-
gorsku humanistiku. No naznačena godina nije prekretnica samo u po-
gledu tretmana crnogorske književnosti i kulture, već i u domenu me-
todološkoga obogaćivanja crnogorske nauke o književnosti, budući da
će tradicionalistički model pozitivističke istorije književnosti i deskrip-
tivne kritike potisnuti u radovima Radoja Radojevića, Vojislava P. Nik-
čevića, Božidara Pejovića, Radoslava Rotkovića, Milorada Stojovića,
Danila Radojevića, Nova Vukovića, Radomira Ivanovića, Sretena Pe-
rovića i dr. autora novi pristupi u analizi književnih tekstova, naslonjeni
na, s jedne strane tradiciju imanentnoga pristupa književnome tekstu,
a s druge strane kulturnoistorijski koncept interpretacije literature. Baš
te 1968. godine u zagrebačkome časopisu Jezik Vojislav P. Nikčević
objaviće u dva nastavka svoj prvi značajniji filološki rad „Narodni je-
zik u crnogorskoj književnosti prednjegoševskog doba“. Iako objavljen
na samome početku naučnoga rada, taj rad je svojevrsna prolegome-
na za ukupni Nikčevićev naučnoistraživački rad u okvirima filologije.
Manirom klasičnih filologa, kakvi su u južnoslovenskom kontekstu bili
Vatroslav Jagić, Tomo Maretić ili Milan Rešetar, a u crnogorskoj nauci
Radoslav Rotković, Vojislav P. Nikčević se podjednako meritorno ba-
vio problemima crnogorskoga jezika i crnogorske književnosti.
Još od kraja šezdesetih godina kad se oglasio svojim prvim knji-
ževnokritičkim radovima Nikčević je nagovijestio da će u centru njegova
proučavanja biti crnogorske književne teme. Za preko 40 godina koliko
je trajala njegova naučna misija Nikčević se hvatao u koštac s brojnim
problemima vezanim za istoriju crnogorske književnosti. S izuzetnom
akribijom i neuporedivom energijom pisao je studije, rasprave i članke
o gotovo svim bitnijim aspektima ovoga fenomena – počev od teorijskih
problema periodizacije i identifikacije nacionalne književnosti, preko
konkretnih analitičko-sintetičkih uvida u pojedina književna djela, bilo
da je riječ o usmenoj, srednjovjekovnoj bilo o savremenoj književnosti.
Iz obimnoga književnoistorijskog opusa Vojislava P. Nikčevića izdvaja-
ju se ipak dva osnovna punkta – njegošologija i medievistika.
2
V. Radoje Radojević, „Diskusija“, u: Crnogorska kultura i putevi njenog razvo-
ja, druga knjiga, Kulturno-prosvjetna zajednica Crne Gore, Titograd, 1968, str.
40–46.

Aleksandar Radoman
Doktorsku tezu Mladi Njegoš. Analitičko-komparativni presjeci

pjesnikova razvoja Nikčević je odbranio 1975. godine u Zagrebu pred
komisijom koju su činili Franjo Grčević (predśednik), Tvrtko Čubelić
(član) i Krunoslav Pranjić (član). Skraćena verzija disertacije pojavila su
u vidu monografije Mladi Njegoš – pjesnikovi putevi ka sintezi 1978.
godine na Cetinju.3 Ovom monografijom, kako to ističe Krsto Pižurica,
Vojislav Nikčević se svrstao u red naših najznačajnijih njegošologa.4 Va-
lja naglasiti da je prije ove knjige period Njegoševa stvaralaštva koje
prethodi njegovim ključnim djelima – Luči mikrokozma, Gorskom vijen-
cu i Lažnom caru Šćepanu Malom u kritičkoj literaturi bio nedovoljno
izučen. Hrabro iskoračivši u ovo slabo proučeno polje Nikčević je već
tada pokazao sve bitne kvalitete njegova književnoistorijskog pristupa.
Objedinivši dva pristupa književnom umjetničkom djelu, spoljašnji i
unutrašnji, Nikčević je do najsitnijih detalja rekonstruisao vanjske čini-
oce formiranja i razvoja mladoga Njegoša da bi u drugom dijelu knjige
analitičko-interpretativnom metodom ukazao na temeljne motivsko-te-
matske preokupacije mladoga pjesnika. U predgovoru knjizi autor je
definisao ciljeve svojega bavljenja pjesničkim djelom Njegoševim u
njegovoj ranoj fazi: „Kad smo se opredijelili za izradu doktorske diser-
tacije o mladom Njegošu, namjera nam je bila da sagledamo pjesnikovo
formiranje i njegov razvoj na komparativnoj osnovi, i to ne samo u svje-
tlosti književno-istorijskoga postupka, već i novim instrumentarijem
analitičko-interpretativnoga metoda. Drugim riječima, u njoj smo išli za
tim da naznačenu književnu problematiku tretiramo u širokom dijapazo-
nu istorijskih, kulturoloških, biografskih, lingvističkih, književno-isto-
rijskih i književno-teorijskih istraživanja. Zato smo radnju, upravo ana-
logno dvama metodama koje se u naučnoj obradi literature najviše
upotrebljavaju, i podijelili u dva dijela.“5 Prvi dio knjige naslovljen je
„Formiranje i razvoj mladoga Njegoša kao pjesnika u svjetlosti književ-
no-istorijskoga i kritičkoga postupka“ i čine ga dva poglavlja. U prvome
3
Dr Vojislav Nikčević, Mladi Njegoš. Pjesnikovi putevi ka sintezi, Obod, Cetinje,
1978. Drugo izdanje monografije štampano je u izdanju Instituta za crnogorski je-
zik i književnost u Podgorici, 2011. godine. V. Vojislav P. Nikčević, Mladi Njegoš.
Pjesnikovi putevi ka sintezi, Institut za crnogorski jezik i književnost, 2011.
4
Krsto Pižurica, Vojislav P. Nikčević kao njegošolog, Institut za crnogorski jezik i
jezikoslovlje, Cetinje, 2006, str. 8.
5
Dr Vojislav Nikčević, Mladi Njegoš. Pjesnikovi putevi ka sintezi, Obod, Cetinje,
1978, str. 9.

od njih, „Glavni činioci formiranja mladoga Njegoša kao pjesnika“,

Nikčević je izložio u kratkim crtama istorijski i društveno-politički ra-
zvoj crnogorskoga društva od kraja XV vijeka do tridesetih godina XIX
vijeka, približavajući čitaocu sociokulturni ambijent u kojemu je poni-
kao pjesnik, da bi u zasebnim poglavljima razmotrio uticaje Petra I i
Sima Milutinovića Sarajlije kao vaspitača, uzora i podstrekača književ-
nih ambicija mladoga Njegoša. Taj pretežno biografistički koncipiran
segment knjige Nikčević okončava cjelinom „Geneza Njegoševa jezika
u funkciji činioca njegova književnog formiranja“ u kojoj s lingvostili-
stičkoga aspekta pristupa analizi Njegoševa jezika s posebnim osvrtom
na njegov odnos prema crnogorskim govorima i osobito prema narodno-
me jeziku u crnogorskoj književnosti prednjegoševskoga doba. Vrijedno
je pomenuti da je Nikčevićeva analiza zasnovana na originalnim uvidi-
ma i suprotstavljena tradicionalističkome tretmanu Njegoševa jezika
kao dijalektalne i provincijalne pojave. Iako je u vrijeme kad je knjiga
publikovana promocija crnogorskoga jezika kao zasebnoga u odnosu na
tada oficijelni srpskohrvatski jezički standard shvatana kao teška jeres,
što je autoru knjige obezbijedilo status u zloglasnoj „Bijeloj knjizi“,
Nikčeviću je bastalo da u svojoj monografiji upotrijebi upravo izraz „cr-
nogorski književni jezik“ imenujući jezik na kojem je Njegoš ostvario
svoje veliko književno djelo: „Zapravo, on je uspio u svojim djelima da
ostvari uzoran književni jezik, da postane najbolji predstavnik crnogor-
skoga književnog jezika u mnogome zahvaljujući navedenim umjetnič-
ko-oblikovnim kvalitetima naših narodnih govora.“6 Rezimirajući glav-
ne činioce razvoja mladoga pjesnika Nikčević zaključuje: „Dakle,
glavni činioci koji su formirali Njegoša kao pjesnika su bili: njegova
velika nadarenost za poeziju, složeni, dramatični, društveno-istorijski
uslovi, uzori i vaspitači, Petar I Petrović i Simo Milutinović Sarajlija, i
visok nivo razvoja, strukturnoga i stilsko-izražajnoga što ga je naš raz-
govorni, odnosno književni jezik ostvarivao u crnogorskoj literaturi pri-
je Njegoša.“7 Vrijednost Nikčevićeve monografije ogleda se i u tome što
je prvi na široj podlozi argumentovano dokazao udio Petra I i tradicije
upotrebe crnogorskoga narodnoga jezika u literaturi kao ključnih fakto-
ra oblikovanja Njegoševa pjesničkoga profila. Raniji istraživači geneze
Njegoševa stvaralaštva te su faktore ili apsolutno zanemarivali ili njihov
6
Isto, str. 127–128.
7
Isto, str. 147.

Aleksandar Radoman
značaj minimalizirali. U drugome poglavlju prvoga dijela knjige Nikče-

vić se osvrće na domete dotadašnjih književnoistorijskih proučavanja
mladoga Njegoša te na probleme datiranja i autorstva. U toj cjelini knji-
ge, pored problema kritičke recepcije mladoga Njegoša, autor podrobno
ispituje brojne probleme skopčane s ranim pjesničkim radom Njegoše-
vim, od pitanja odnosa prema usmenoj epskoj tradiciji, preko pjesničkih
uticaja Petra I, Sima Milutinovića, Lukijana Mušickoga, ruskih klasici-
sta i antičkoga nasljeđa do analize Njegoševa odnosa prema Vuku Stefa-
noviću Karadžiću. Nikčević nudi i periodizaciju Njegoševa pjesničkog
razvitka do pojave njegovih glavnih djela, razlikujući tri etape: početnu,
od prvih sastava do 1833. godine, drugu etapu od 1833. do 1836. godine
i treću etapu koja obuhvata period od 1837. do kraja 1844. godine. Knji-
ževnoistorijski okvir drugoga poglavlja prvoga dijela knjige, s ocrtanim
spoljnim uticajima i faktorima formiranja mladoga pjesnika te s izrađe-
nom periodizacijom njegova stasavanja, zapravo je prolegomena za dru-
gi dio knjige, književnoteorijski i interpretativno koncipiran, pod naslo-
vom „Razvoj mladoga Njegoša kao pjesnika u svjetlosti
analitičko-interpretativnog postupka“. Taj dio knjige čine tri poglavlja
koja prate svaku od etapa skiciranih u prethodnome dijelu knjige. Nik-
čević bira paradigmatične pjesme i njihovom detaljnom interpretacijom
pokazuje glavne smjerove poetičkoga i stilskoga stasavanja mladoga
pjesnika. Iz prve etape Njegoševa pjevanja Nikčević analizira pjesme
„Crmničani“ i „Novu pjesnu cernogorsku o vojni Rusah i Turakah“, pri
čemu je prva primjer Njegoševih ranih pjesama nastalih po ugledu na
crnogorsku epsku poeziju novijeg vremena, a druga obrazac sastava na-
stalih u duhu pjesništva „na narodnu“ Petra I Petrovića-Njegoša. U dru-
gome poglavlju, posvećenom drugoj etapi Njegoševa pjesničkoga ra-
zvitka, Nikčević interpretira pjesme „Vuk prijatelj ovči“, „Nahije“,
„Zarobljen Crnogorac od vile“, „Knjazu Aleksandru Nikolajeviču Gali-
cinu“, „Crnogorac k svemogućemu Bogu“, „Odjekuj mi glase, sviro“ i
„Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima“, ilustrujući time razuđeni fond
tematskih, poetičkih i stilskih karakteristika druge etape u kojoj se mogu
prepoznati pjesme po ugledu na crnogorsku epsku poeziju novijeg vre-
mena, pjesme u duhu pjesništva „na narodnu“, stihovane istorije po
ugledu na istorijsko pjesništvo Petra I, ali i zameci Njegoševa pjesništva
moralnoga i refleksivnoga smjera. U trećem poglavlju drugoga dijela
knjige autor interpretira pjesme „Mojemu prijatelju g. Jeremiji Gagiću“,

„Plač ili žalosni spomen na smrt mojega desetoljetnog sinovca Pavla

Petrovića Njegoša“ i „Misao“, pri čemu je prva reprezent Njegoševa
ranog prigodnog pjesništva, druga primjer njegove intimne poezije, a
treća karakterističan uzorak njegove refleksivne poezije. Na konkretnim
primjerima tumačeći pojedine etape i karakteristike Njegoševa pjesnič-
koga razvoja do 1844. godine Nikčević je uspjelo, objedinjujući knji-
ževnoistorijske i književnoteorijske pristupe, donio najcjelovitiju anali-
zu stasavanja mladoga Njegoša, ne propustivši da osvijetli tipološke,
žanrovske i tematološke osobine naznačenoga korpusa i ukaže na put
koji od imitativnih formi oslonjenih na usmenu poeziju iz najranijih sa-
stava vodi ka racionalističkim i neoklasicističkim elementima da nago-
vijesti romantičarske inspiracije u pjesmama koje neposredno prethode
nastanku Luče mikrokozma. U zaključku monografije Nikčević primje-
ćuje: „Putevi razvoja mladog Njegoša kao pjesnika, kojima je stigao do
glavnih djela, vodili su ga od crnogorske epske narodne pjesme, za koju
rekosmo da predstavlja ustaljenu formu kolektivnoga literarnoga iskaza,
do refleksivne pjesme, za koju nas teorija književnosti uči da znači do-
met u razvoju lirskog pjesništva. Takav rezultat je ostvario skokovitim,
ubrzanim književnim razvojem, do trideset i prve godine života ili za
oko devetnaest godina književnog rada. A to, zaista, znači podvig, za
čije je ostvarenje i u literaturama s bogatijom književnom tradicijom
bilo potrebno mnogo duže vrijeme.“8 Opseg Nikčevićeva naučnoga za-
hvata ponajbolje je ocijenio slovenački njegošolog Vladimir Osolnik:
„Nikčević je detaljno obradio Njegoševe mladalačke godine, literarno
razdoblje i stvaranje do 1844. g. Za polazne tačke svog naučnog pristupa
upotrijebio je metod književno-istorijskog kritičkog proučavanja i her-
meneutični stilistički-analitički interpretativni metod, sa pojedinim ele-
mentima komparativne, antropološke, biografske i psihološke kritike.“9
Tom dragocjenom knjigom, međutim, Nikčevićevo se interesova-
nje za najvećeg crnogorskoga pjesnika nije iscrpilo. Knjigama Istraga
poturica u Gorskom vijencu10 iz 1990. godine i Istraga poturica – mit
8
Isto, str. 470.
9
Vladimir Osolnik, Istorija književnosti o Petru II Petroviću Njegošu, Crnogorska
akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 1999, str. 235.
10
Dr Vojislav Nikčević, Istraga poturica u Njegoševu Gorskom vijencu, Obod, Ceti-
nje, 1990.

Aleksandar Radoman
ili stvarnost 11 iz 2001. godine Nikčević je problematizovao jednu od

ključnih mitologema crnogorske istorije, tzv. istragu poturica. Dok je
u prvoj knjizi o tome problemu publikovao tri, njegova druga knjiga
sadrži čak deset rasprava posvećenih različitim aspektima naznačenoga
problema. „Istrazi poturica“, koja je dugo ali bez osnova označavana te-
mom Gorskoga vijenca, Nikčević pristupa multidisciplinarno, istražu-
jući tekstološke, kulturološke, književnoistorijske, istorijske, arhivske i
druge aspekte tumačenja mitologeme koja se preko Gorskoga vijenca
legitimisala kao stvarni istorijski događaj. U knjizi Istraga poturica u
Njegoševu Gorskom vijencu objavljene su ove studije: „Geneza, funkci-
je i značenja teme 'istrage poturica' u Gorskom vijencu“, „Protiv izdaje
a ne istraga poturica u Gorskom vijencu“ i „'Istraga poturica' u jednoj
interpretaciji i tekstualno-komparativnoj studiji o strukturi Gorskog vi-
jenca“. Tim je studijama u drugoj knjizi pridružio ova poglavlja: „Udio
Petra I. Petrovića u stvaranju pjesničke legende o Badnjem večeru“,
„Istrage poturica nije ni bilo“, „Pjesma 'Oslobod' Petra I. u kontekstu
promjena usmene književnosti i prema istoriji“, „Milutinovićev dopri-
nos u stvaranju pjesničke legende o Badnjem večeru u Gorskom vi-
jencu“, „Praizvor Gorskog vijenca“, „Dva izvora o 'istrazi poturica' u
istoriji književnosti“ i „'Istraga poturica' u jednoj istoriografskoj inter-
pretaciji“. Pitanjem „istrage poturica“ kao motivske okosnice najpozna-
tijega Njegoševa djela Nikčević se, dakle, bavio više decenija, publiku-
jući u periodici i zbornicima s naučnih skupova povremeno rasprave o
različitim slojevima toga problema. U fokusu njegovih ispitivanja našlo
se u prvome redu pitanje istoričnosti „istrage“, pa je bilo neophodno
proučiti sve relevantne izvore, ali i izuzetno obimnu literaturu. Nikče-
vić je stoga pošao od izvora koji su dovođeni u vezu s ovim pitanjem,
a to su usmena epska pjesma „Sinovi Ivanbegovi“, epski sastav „Oslo-
bod“ („Sveoslobod“ ili „Srpski Badnje veče“) koju Nikčević pripisuje
Petru I, dva dokumenta iz „Knjige za Medojevinu“, uvrštene u Cetinj-
ski ljetopis, Istorija Crne Gore Petra I, Istorija Crne Gore od iskona
do novijega vremena Sima Milutinovića, Crna Gora i Boka Kotorska
Vuka Stefanovića Karadžića, Dika crnogorska Sima Milutinovića,
Njegošev Gorski vijenac i dva zapisa koji su u istoriografiji pripisivani
vladici Danilu. Nikčevićev naučni zahvat grana se u više pravaca, od
Vojislav P. Nikčević, Istraga poturica – mit ili stvarnost, Almanah, Podgorica,
11
2001.

analiza istorijskih okolnosti, osvjetljavanja nekih nedovoljno komen-

tarisanih izvora („Knjiga za Medojevinu“), utvrđivanja autentičnosti
nepouzdanih izvora (Nikčević dokazuje da tzv. zapisi vladike Danila
nijesu autentični), tekstoloških uvida i traženja paralela u ocrtanome
korpusu, skrupuloznoga komentarisanja sudova drugih istraživača, do
smjelih i utemeljenih opservacija o istorijskim, kulturnim i literarnim
dometima problematike. Sveobuhvatnom analizom istorijskih izvora i
njihovim prevrednovanjem, tekstološkim poređenjima Gorskoga vijen-
ca i prototeksta-pjesme Oslobod Petra I te ukazivanjem na konkretne
društvenopolitičke okolnosti u kojima je nastao Gorski vijenac, Nik-
čević preciznom heurističkom metodom dokazuje legendarni karakter
istrage poturica. Pa iako je pod uticajem velikoga pjesnikova autoriteta
u istoriografiji „istraga poturica“ nekritički bila tretirana kao istorijski
događaj, nakon knjiga Vojislava P. Nikčevića saznanja o tom proble-
mu bitno su izmijenjena. Danas, naime, gotovo da i nema ozbiljnoga
crnogorskog istoričara koji bi afirmisao tu nekad nedodirljivu naučnu
premisu. Nikčević je svojim knjigama stavio tačku na taj problem, što
i sam konstatuje u zaključku svoje monografije: „Prema tome, tradicio-
nalistički pristup o Badnjemu večeru (istrazi poturica) kao istorijskom
događaju zasnovan je na pogrješnoj interpretaciji tijeh književnih kao
neodgovarajućijeh i arhivskih kao vjerodostojnih izvora. Svi ti izvori
govore u prilog tome da taj događaj zaista pośeduje nestvarni sadržaj
i karakter te da kao takvi ne pripada istoriji, nego povijesti usmene i
pisane književnosti. Konačni odgovor na pitanje: istraga poturica – mit
ili stvarnost? glasi: mit.“12 U predgovoru knjige Istraga poturica – mit
ili stvarnost istoričar Živko Andrijašević o njoj je iznio ovaj sud: „Naj-
novija knjiga Vojislava Nikčevića Istraga poturica – mit ili stvarnost,
koju je objavilo udruženje 'Almanah', još je jedan značajan i pažnje
vrijedan napor da se ozbiljnim naučnim pristupom doprinese rješavanju
postojećih kontroverzi u vezi sa istoričnošću ovog događaja, kao i da
se napokon razobliči jedna od najpostojanijih i najuspješnijih tvorevina
crnogorske nacionalne mitomanije.“13

Isto, str. 200.

12
Živko M. Andrijašević, „Istoriografija o 'istrazi poturica' (umjesto predgovora)“,

13
u: Vojislav P. Nikčević, Istraga poturica – mit ili stvarnost, Almanah, Podgorica,

2001, str. 22

Aleksandar Radoman
Od brojnih Nikčevićevih radova iz oblasti njegošologije pomeni-

mo još i studije „Problemi autorstva nekih pjesama mladog Njegoša“14,
koji je bio dio disertacije ali nije ušao u monografiju Mladi Njegoš,
„Mažuranić i Njegoš o Crnoj Gori i Crnogorcima“15, „Milan Rešetar
kao njegošolog“16 te polemičku monografiju neobičnoga naziva Atentat
na Gorski vijenac17, nastalu kao odgovor na kritičko izdanje Gorskoga
vijenca koje je priredio Radmilo Marojević. Oštri, ali argumentovani
Nikčevićev osvrt na Marojevićevo izdanje započinje posvetom koja
na duhovit način približava Nikčevićev sud o naznačenoj knjizi: „Žali,
Bože, tri oke sapuna / što potroši bula na Arapa“. Pažnje su vrijedna i
tri kraća priloga publikovana potonjih godina Nikčevićeva života, „Pre-
pjevani stihovi Lukijana Mušickog“18, „Prepjevani stihovi Lukijana
Mušickog su falsifikat“19 i „Podmetnuta pjesma Njegošu“20, u kojima
argumentovano dokazuje da stihovi koji se pripisuju Njegošu „Srpski
pišem i zborim...“ i pjesma „Nikoli Vasojeviću“ nijesu Njegoševi, već
rezultat podmetanja velikome pjesniku. U prvome slučaju kao autora
falsifikata Nikčević prepoznaje Ljubomira Durkovića-Jakšića, dok se
kad je riječ o pjesmi „Nikoli Vasojeviću“ nadovezuje novim dokazima
na raniji stav Dušana Vuksana da nije riječ o Njegoševu sastavu.
Osim što je njegošologiji podario četiri vrijedne monografije,
Nikčević se pridružio probranome krugu njegošologa koji su se upu-
štili u posao priređivanja Njegoševih djela. Priredio je, naime, izdanja
tri Njegoševa najveća djela21, opremivši ih obimnim predgovorima i
14
Vojislav Nikčević, „Problemi autorstva nekih pjesama mladog Njegoša“, Glasnik
Cetinjskih muzeja, VII knjiga, tom VII, Cetinje, 1974, str. 77–115.
15
Vojislav P. Nikčević, „Mažuranić i Njegoš o Crnoj Gori i Crnogorcima“, u knjizi:
Kroatističke studije, Erasmus naklada, Zagreb, 2002.
16
Vojislav P. Nikčević, „Milan Rešetar kao njegošolog“, Zbornik o Milanu Rešetaru,
književnom kritičaru i filologu, Zagreb, 2005.
17
Vojislav P. Nikčević, Atentat na Gorski vijenac, Institut za crnogorski jezik i jezi-
koslovlje, Cetinje, 2006.
18
Vojislav P. Nikčević, „Prepjevani stihovi Lukijana Mušickog“, Lučindan, br. 7,
Cetinje, 2003, str. 67–69.
19
Vojislav P. Nikčević, „Prepjevani stihovi Lukijana Mušickog su falsifikat. Ljubo-
mir Durković-Jakšić kao njihov falsifikator“, Lučindan, br. 12, Cetinje, 2004, str.
129–132.
20
Vojislav P. Nikčević, „Podmetnuta pjesma Njegošu“, Lučindan, br. 17, Cetinje,
2005, str. 55–57.
21
Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, jubilarno izdanje povodom 150. godina

kritičkom aparaturom. Kuriozitet tih izdanja je to da su štampana cr-

nogorskom ortografijom i tako, nakon 150 godina, konačno približena
izgovornome obliku. O tome Nikčevićevu tekstološkom postupku Ad-
nan Čirgić veli: „Koristeći se ruskoslovenskom ortografijom, Njegoš je
ostavio mjesta nedobronamjernim proučavaocima i priređivačima nje-
govih djela da u svojim izdanjima krivotvore pojedine njegove oblike.
Svim takvim oblicima Nikčević je vratio izvorne crnogorske likove iz
Njegoševa vremena (a oni su se manje-više zadržali i do danas).“22
Njegošološki rad Vojislava P. Nikčevića detaljno je prikazan i
adekvatno kritički ocijenjen u monografiji Krsta Pižurice Vojislav P.
Nikčević kao njegošolog iz 2006. godine. Iscrpni osvrt na Nikčevićev
ukupni naučni opus dao je Adnan Čirgić u radu „Osvrt na naučni dopri-
nos Vojislava P. Nikčevića montenegristici i kroatistici“23.
Uz njegošologiju Nikčevićevo interesovanje u oblasti nauke o
književnosti ponajviše je pobuđivala srednjovjekovna književna pro-
blematika.24 Pitanjima crnogorskoga, i šire južnoslovenskog, literarnog
nasljeđa srednjega vijeka Nikčević se postojano bavio, praktično od sa-
prvoga izdanja, s predgovorom priredio Vojislav P. Nikčević, Crnogorski PEN

centar, Cetinje, 1997.
Petar II Petrović Njegoš, Luča mikrokozma, povodom 150. godišnjice pjesnikove
smrti prema prvom izdanju s predgovorom i pogovorom priredio akademik Voji-
slav P. Nikčević, Izdavački centar, Cetinje, 2001.
Petar II Petrović Njegoš, Lažni car Šćepan Mali, prema 1. izdanju priredio i pred-
govor napisao akademik Vojislav P. Nikčević, Institut za crnogorski jezik i jeziko-
slovlje, Cetinje, 2005.
22
Adnan Čirgić, „Osvrt na naučni doprinos Vojislava P. Nikčevića montenegristici
i kroatistici“, u: Stoljetni hrvatski i crnogorski književni i jezični identiteti, HCDP
„Croatica – Montenegrina“ & CKD „Montenegro – Montenegrina“ & Institut za
crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“ & Crnogorsko-hrvatsko pri-
jateljsko društvo „Ivan Mažuranić“, Osijek – Cetinje, 2008, str. 24.
23
Adnan Čirgić, „Osvrt na naučni doprinos Vojislava P. Nikčevića montenegristici
i kroatistici“, u: Stoljetni hrvatski i crnogorski književni i jezični identiteti, HCDP
„Croatica – Montenegrina“ & CKD „Montenegro – Montenegrina“ & Institut za
crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“ & Crnogorsko-hrvatsko pri-
jateljsko društvo „Ivan Mažuranić“, Osijek – Cetinje, 2008, str. 9–43.
24
Kao stručni saradnik pri izradi Bio-bibliografije Vojslava P. Nikčevića napisali
smo dio predgovora koji se odnosi na ovaj dio Nikčevićeva naučnoga opusa. V.
Ljiljana Lipovina & Adnan Čirgić, Bio-bibliografija Vojislava P. Nikčevića, Insti-
tut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Cetinje, 2009, str.
28–31.

Aleksandar Radoman
mih početaka njegova naučnog rada pa sve do smrti. Tome segmentu

crnogorske tradicije posvetio je i dvije knjige – Crnogorska književna
raskšća25 i posthumno objavljenu Istoriju crnogorske književnosti. Od
početaka pismenosti do XIII. vijeka.26 Prvom od ove dvije knjige obu-
hvaćeno je pet studija koje donose sumu Nikčevićevih saznanja vezanih
za najranije periode pismenosti. U njima se pozabavio pitanjima pokr-
štavanja dukljanskih Slovena te problemima vezanim za Kraljevstvo
Slovena, Miroslavljevo jevanđelje, crnogorsko-makedonske srednjo-
vjekovne književne veze te južnoslovensku srednjovjekovnu pismenost
uopšte. Na širokoj podlozi, koristeći se iskustvima i saznanjima razli-
čitih nauka – istorije, istorije umjetnosti, crkvene povijesti te filologije,
istorije književnosti i jezika, Nikčević superiorno raspravlja o najtamni-
jim odjeljcima naše literarne tradicije. Rezultati njegovih istraživanja
ukazuju na to da je pismenost na prostore Duklje stigla posredstvom
benediktinskoga monaškog reda te u prvoj etapi crnogorske književ-
nosti, dukljanskome periodu, bila obilježena snažnim zapadnoevrop-
skim uticajem i visokim stupnjem razvoja u svim vidovima. Vrhunski
literarni dometi te epohe osvjedočeni su u djelima pisanim „narodnim
jezikom dukljanskih Slovena i latinicom“ – Žitiju Svetoga Vladimira iz
XI stoljeća i Kraljevstvu Slovena Popa Dukljanina s kraja XII vijeka,
kojemu je Nikčević poklonio posebnu pažnju prihvatajući koncepciju
Eduarda Peričića prema kojoj je u ličnosti barskog nadbiskupa Grgura
moguće prepoznati autora te dragocjene srednjovjekovne hronike. Tu
tezu, međutim, većina savremenih proučavalaca Kraljevstva Slovena
ipak nije prihvatila.27 Značajan doprinos Nikčević je dao i u proučava-
nju naše ćirilometodske tradicije. Analizom ukupnih društvenih i kul-
turnih prilika došao je do stanovišta da se o prisustvu ćirilometodske
tradicije na prostoru današnje Crne Gore ne može govoriti do kraja XII
25
Dr Vojislav Nikčević, Crnogorska književna raskršća. Datiranja, lokacije, autor-
stva, etničke atribucije, veze, Matica crnogorska, Cetinje, 1996.
26
Vojislav P. Nikčević, Istorija crnogorske književnosti. Od početaka pismenosti do
XIII. vijeka, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Ce-
tinje, 2009.
27
Najpreglednije je argumente protiv identifikacije barskoga nadbiskupa Grgura
kao Popa Dukljanina izložio Radoslav Rotković u knjizi: Radoslav Rotković, Cr-
nogorska književnost od početaka pismenosti do 1852, Istorija crnogorske knji-
ževnosti, tom II, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012, str.
97–100.

vijeka, odnosno pada Duklje pod vlast Nemanjića. Taj širi socio-kultu-
rološki pristup ovoj problematici posljedica je odsustva izvornih tek-
stova za taj najraniji period crnogorske pismenosti pa su autori koji se
njime bave prinuđeni da posrednim metodama, analogijama s drugim
sredinama i ukupnom analizom kulturnih i društvenih prilika tragaju za
odgovorima. Pa iako su Nikčevićeve hipoteze izrasle iz temeljno pro-
učene građe i literature i zasnivaju se na u osnovi tačnim premisama,
neki noviji naučni prilozi i otvaranje nedovoljno proučenih fondova
upućuju na mogućnost da je ćirilometodske tradicije, i to one nastale
na prvome slovenskome pismu – glagoljici, u Duklji sasvim vjerovatno
bilo i prije kraja XII vijeka. Na takav zaključak upućuju kako posredni
dokazi (poput papskih bula s kraja XI i početka XII vijeka koje notiraju
„slovenske manastire“ na širem području Dukljanske kraljevine), tako
i materijalni dokazi (prije nekoliko decenija otkriveni glagoljski natpis
iz sredine XI vijeka u konavaoskome selu Dunave), kao i rezultati istra-
živanja glagoljske rukopisne djelatnosti Dimitrija Sinaita iz XI vijeka,
po svoj prilici pisara poteklog s prostora Duklje. Suprotstavljajući se
unitarističkim jezikoslovnim koncepcijama Nikčević je pisao i o zet-
skoj (u potonjim tekstovima je imenujući crnogorskom) redakciji sta-
roslovenskog jezika čiji je ključni reprezent Miroslavljevo jevanđelje,
nastalo u Kotoru krajem XII vijeka. Valja skrenuti pažnju i na upućiva-
nje, a slijedeći tezu Radoslava Rotkovića, na Marijinsko jevanđelje kao
dio naše srednjovjekovne baštine. O tome dijelu Nikčevićeva opusa in-
struktivno je pisala Milica Lukić koja primjećuje kako „presudnu riječ
u znanstvenim istraživanjima navedene problematike V. Nikčević pri-
daje, posebice kada je riječ o pripisivanju neke redakcije određenoj na-
cionalnoj kulturi, osim jezičnim kriterijumima i etničkoj, narodnosnoj i
nacionalnoj (kulturološkoj) pripadnosti, pa su sva njegova istraživanja
interdisciplinarna što u svakom smislu povećava njihovu vrijednost u
okviru nacionalne – crnogorske i slavenske filologije.“28
Nikčevićevo bavljenje medievističkim problemima, a čini se i
njegov cjelokupni naučni opus, obilježilo je nekoliko bitnih karakte-
ristika: interdisciplinarni pristup, široka obaviještenost o predmetu in-
teresovanja i nesvakidašnje iscrpno poznavanje literature o problemu
te polemički postupak kao osnovna forma Nikčevićeva naučnog izra-
Milica Lukić, „Vojislav P. Nikčević kao proučavatelj ćirilometodske problemati-
28
ke“, Lingua Montenegrina, br. 3, Cetinje, 2009, str. 29.

Aleksandar Radoman
za. U tom svijetlu Stjepan Damjanović konstatuje: „Književnojezična

i povijesnojezična argumentacija utemeljene su ne samo na poznavanju
velikog broja bibliografskih jedinica, nego i na razumijevanju različitih
usmjerenja znanosti o književnosti i jezikoslovlju.“29
Posljednjih godina života Vojislav P. Nikčević posvetio se izradi
višetomne Istorije crnogorske književnosti. Pokrenuo je projekat, oku-
pio autore, otpočeo rad, ali ga je smrt spriječila da taj poduhvat od ne-
procjenjiva značaja za crnogorsku nauku i kulturu sprovede do kraja. U
okviru toga projekta Nikčević je trebalo da obradi period od početaka
pismenosti pa zaključno s Petrom II Petrovićem-Njegošem. Nikčevi-
ćev najbliži saradnik Adnan Čirgić u njegovoj zaostavštini našao je dio
rukopisa koji je uspio završiti – riječ je o periodu od početaka pisme-
nosti do XIII vijeka. U izdanju Institita za crnogorski jezik i jezikoslov-
lje „Vojislav P: Nikčević“ 2009. godine objavljen je i taj rukopis, pod
nazivom Istorija crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do
XIII. vijeka. Tom knjigom Nikčević je dao prijeko potrebnu prvu sinte-
zu najstarijih i najmanje poznatih perioda našega književnog nasljeđa.
Ostajući dosljedan u pristupu problematici i postupku objedinio je dra-
gocjene podatke o toj epohi, proprativši ih utemeljenim komentarima
i analizama. Slijedeći u ranijim knjigama i radovima koncipiranu peri-
odizaciju crnogorskoga jezika i pismenosti Nikčević je prvi dio knjige
naslovio „Predistorijsko razdoblje“, a drugi dio „Povijesno razdoblje“.
U prvome dijelu knjige nalaze se dvije glave, od kojih se prva bavi „Do-
slovjenskim periodom“, odnosno problemom doslovenske pismenosti
na prostoru Crne Gore, pri čemu autor razliku dvije etape – ilirsku (do
167. god. p. n. e.) i rimsko-vizantijsku (od 167. god. p. n. e. do počet-
ka VII vijeka), a druga „Slovenskijem periodom“, pri čemu razlikuje
„praslovjensku etapu“ (prije doseljenja Slovena na Balkan) i „Južnoslo-
vjensku etapu“ (od početka VII do sredine IX stoljeća). Razumije se da
su usljed oskudice izvorne građe početna poglavlja Nikčevićeve knjige
koncipirana kao kulturološke sinteze saznanja o naznačenoj problema-
tici, a budući da je knjiga zamišljena kao univerzitetski priručnik, ona
ima i sve kvalitete uzorno izrađena udžbenika, od pregledno izloženih
i sistematizovanih jedinica do spiska najvažnije literature za svako po-
glavlje. U neposrednu problematiku razvoja slovenske pismenosti autor
Stjepan Damjanović, „Izvodi iz recenzija“, u: Dr Vojislav Nikčević, Crnogorska
29
književna raskršća, Matica crnogorska, Cetinje, 1996, str. 226.

ulazi kod analize južnoslovenske etape đe u posebnim poglavljima piše

o crtama i zaśecima kao tragovima slovenske pretćirilometodske pisme-
nosti i pokrštavanju dukljanskih Slovena, događaju od neprocjenjivoga
značaja za razvoj pismenosti, budući da je posredstvom misije benedik-
tinaca obavljen ne samo posao ulaska dukljanskih Slovena u zajednicu
naroda koji prihvataju monoteizam, već i latinsku pismenost kao veliki
civilizacijski iskorak. I u drugome dijelu knjige naslovljenom „Povije-
sno razdoblje“ Nikčević razlikuje dva perioda, dukljanski od sredine IX
do kraja XII vijeka i zetski od 1183. do 1360. godine. Detaljnim ana-
litičko-sintetičkim pristupom Nikčević osvjetljava dukljanski period
crnogorske književnosti u kojemu dominiraju uticaji razvijene zapad-
noevropske civilizacije i latinskoga kulturnoga prostora, u vrijeme kad
je Duklja samostalni politički subjekt i kad doživljava veliki kulturni i
politički procvat. U posebnim poglavljima autor sublimira saznanja i o
najznačajnijim književnim djelima toga perioda, poput Žitija Svetoga
Vladimira iz XI i Kraljevstva Slovena Popa Dukljanina iz sredine XII
stoljeća, ne zanemarujući i druge fenomene kao što su starocrnogor-
ska latinska književnost te prijevodna i prepisivačka književnost, kao
i djelatnost dvorske kancelarije Vojislavljevića i dr. Nikčević u ovoj
knjizi ne odstupa od svojih ranijih zaključaka vezanih za dukljanski
period crnogorske književnosti, pa je ova knjiga u potpunom saglasju
s rezultatima istraživanja izloženim u knjizi Crnogorska književna ra-
skršća. Zetski period crnogorske srednjovjekovne književnosti Nikče-
vić omeđava osvajanjem Duklje od strane śevernoga suśeda Raške i
vladavinom Nemanjića na ovim prostorima. No smrt ga je spriječila
da poglavlje o zetskome periodu dovrši, pa je u knjizi izložen samo širi
kulturološki okvir (prodor pravoslavlja u Zetu, skriptorijumi, dvorske
kancelarije, značaj Kotora, Bokokotorska pisarska škola, crnogorska
redakcija staroslovenskoga jezika) i opisan samo jedan, ali svakako
najznačajniji spomenik toga perioda – Miroslavljevo jevanđelje. Nik-
čević je Miroslavljevu jevanđelju posvetio posebnu pažnju analizirajući
sve bitne komponente vezane za problematiku toga rukopisa, od pitanja
pisara, strukture, vremenskoga i prostornoga određenja, jezika, grafije
i ornamentike do zaključnih razmatranja u kojima ispituje spomenik
kao izvor uticaja crnogorske na bosansku i srpsku redakciju i pozici-
onira ga kao kulturnu tekovinu na razmeđu istoka i zapada. Nikčević
zaključuje: „Svojijem brojnim grafijskijem, jezičkim, pravopisnijem

Aleksandar Radoman
i likovnoumjetničkim karakteristikama samo Miroslavljevo jevanđe-

lje otkriva da je u fiksiranome vremenu jedino moglo biti ispisano u
Zeti. Takvu njegovu lokalizaciju opravdavaju i sve istorijske činjenice
– društveno-političke, crkovno-vjerske i kulturno-civilizacijske. Zato
naučnici taj spomenik najčešće tretiraju kao najstariju sačuvanu zetsku
(crnogorsku) ćiriličku knjigu. A u pogledu njegova još užega lociranja,
zacijelo sve govori u prilog Kotoru kao gradu u kojemu je najprije mo-
ralo biti prepisano.“30 Zasluga je ove knjige, kao krune Nikčevićeva
medievističkoga djelovanja, i to što na tragu ranijih njegovih prouča-
vanja utvrđuje da je Miroslavljevo jevanđelje najznačajniji predstavnik
crnogorske (zetske) redakcije staroslovenskoga jezika, čime u okvirima
montenegristike stavlja tačku na jedno od pitanja koja su izazivala ra-
zličita tumačenja u južnoslovenskoj pa i slovenskoj filologiji uopšte.
Meritoran sud o knjizi izrekao je akademik Stjepan Damjanović u re-
cenziji: „Strašću pravoga knjigoljupca Vojislav je Nikčević konzumirao
opsežnu i raznoliku, po sadržaju i dosezima, literaturu te nam u ovom
prikazu nudi sažetak tih spoznaja. Razumije se da usrdno podupirem
da se ovaj rukopis objavi. Dobro će doći stručnjacima i onima koji se
u problematiku tek uvode. S druge strane bit će novi spomenik izni-
mne marljivosti, silne upornosti i neprekinutoga rodoljubnoga zanosa
Vojislava Nikčevića, čovjeka i znanstvenika spremnoga na svaki napor
da bi sebe osposobio i da bi drugima tumačio nastanak i trajanje cr-
nogorske književnosti i crnogorskoga jezika.“31 No smrću Vojislava P.
Nikčevića nije okončan rad na prvoj istoriji crnogorske književnosti.
Pod okriljem Instituta za crnogorski jezik i književnost 2012. godine
objavljena je trotomna Istorija crnogorske književnosti koju potpisuju
Novak Kilibarda, Radoslav Rotković i Milorad Nikčević. Ta je kapi-
talna književnoistorijska monografija svojevrsna posveta utemeljivaču
savremene književnoistorijske montenegristike Vojislavu P. Nikčeviću.
Izvan kruga njegošoloških i medievističkih radova, ostaje zna-
tan korpus Nikčevićevih priloga posvećenih crnogorskoj književnosti.
30
Vojislav P. Nikčević, Istorija crnogorske književnosti. Od početaka pismenosti do
XIII. vijeka, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Ce-
tinje, 2009, str. 161.
31
Stjepan Damjanović, „Izvodi iz recenzija“, u: Vojislav P. Nikčević, Istorija crno-
gorske književnosti. Od početaka pismenosti do XIII. vijeka, Institut za crnogorski
jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Cetinje, 2009, str. 194.

Ako zanemarimo priloge u kojima ispituje jezičke karakteristike po-

jedinih pisaca, a jeziku Stefana Mitrova Ljubiše je, recimo, posvetio
cijelu monografiju,32 od tekstova književnonaučne provenijencije valja
izdvojiti radove „Periodizacija stare crnogorske književnosti“33, „Na-
rodnosna, nacionalna i jezička identifikacija crnogorske književnosti“34
i „Kotorska biskupija u identifikaciji književnosti Boke Kotorske“35. U
prvome od njih Nikčević je ponudio književnoteorijski cjelovit kon-
cept periodizacije crnogorske književnosti do pojave Njegoševe Luče
mikrokozma. Polazeći od u to vrijeme u ostalim južnoslovenskim litera-
turama prihvaćene podjele na dva glavna perioda – stari i novi, čiju gra-
nicu čini početak nastanka romantizma, Nikčević izdvaja pet perioda u
okviru stare crnogorske književnosti: 1. Književnost dukljanskog peri-
oda (IX–XII vijeka); 2. Književnost zetskog perioda (1183 – oko 1360);
3. Književnost epohe humanizma i renesanse (XIV–XVI vijeka); 4.
Književnost razdoblja baroka (XVII i XVIII vijek); i 5. Književnost
epohe Petra I i mladog Petra II Petrovića-Njegoša (oko 1797–1844).
Za ondašnji nivo saznanja o starijim slojevima crnogorske književno-
sti, ova je periodizacijska shema bila dotad najpotpuniji model peri-
odizacije, no i sam Nikčević je u poznijoj fazi svojega rada napuštio
termin stara književnost koristeći termin starija književnost za razvojni
tok koji ide do romantizma. Studiju „Narodnosna, nacionalna i jezička
identifikacija crnogorske književnosti“ Nikčević je napisao u polemič-
kome naboju prema Istoriji srpske književnosti Jovana Deretića, ali i
32
Vojislav P. Nikčević, Ljubišina jezička kovnica, Crnogorski PEN centar, Cetinje,
2003.
33
Dr Vojislav Nikčević, „Periodizacija stare crnogorske književnosti“, Zbornik
radova profesora i saradnika Nastavničkog fakulteta, br. 5‒6, Nikšić, 1982, str.
275‒304.
34
Vojislav P. Nikčević, „Narodnosna, nacionalna i jezička identifikacija crnogorske
književnosti“, u: Međunarodni naučni skup Savremena crnogorska književnost,
Univerzitet Crne Gore – Filozofski fakultet, Nikšić, 2006, str. 23–61. Rad je pre-
štampan i u autorovoj knjizi Jezičke i književne teme, Institut za crnogorski jezik i
jezikoslovlje, Cetinje, 2006, str. 81–119.
35
Vojislav P. Nikčević, „Kotorska biskupija u identifikaciji književnosti Boke Ko-
torske“, u: V. međunarodni znanstveni simpozij Muka kao nepresušno nadahnuće
literature; Boka kotorska – jedno od izvorišta hrvatske pasionske baštine, Udruga
Pasionska baština, Zagreb, 2006, str. 105–130. Rad je preštampan i u autorovoj
knjizi Jezičke i književne teme, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje,
2006, str. 121–157.

Aleksandar Radoman
drugim napisima u kojima se negira postojanje crnogorske književnosti

ili se njeni segmenti svrstavaju u srpsku i hrvatsku literaturu. Kao i u
drugim svojim radovima, Nikčević i u tome prilogu raspravlja na širo-
koj osnovi ponudivši teorijsko određenje pojma identifikacija i anali-
zirajući s narodnosnoga, nacionalnoga i jezičkoga aspekta pripadnost
pojedinih pisaca crnogorskoj literaturi. U zaključku veli: „U svojemu
čak oko 1150-godišnjemu trajanju i postojanju crnogorska književnost
baštini evropske kao opšte i crnogorske kao sopstvene periode i stil-
ske formacije zavisno od povijesnih i prirodnih okolnosti u kojijema
su nastali i živjeli Dukljani-Zećani-Crnogorci kao samorodan narod i
samosvojna nacija. Po genetskome ili rodoslovnom načelu svi pisci ro-
đeni u Duklji-Zeti-Crnoj Gori, koji pišu crnogorskijem ili bilo kojim
drugijem jezikom u njoj ili bilo kojoj izvanjcrnogorskoj sredini, pripa-
daju crnogorskoj literaturi. U njezin korpus ulaze i pisci iz raseljenja
koji su podrijeklom i jezikom Crnogorci, pripadajući jedanak i književ-
nostima sociokulturnijeh sredina u kojima su rođeni kao domicilni.“36
U centru autorova interesovanja u radu „Kotorska biskupija u identi-
fikaciji književnosti Boke Kotorske“ nalazi se nacionalna i kulturna
identifikacija književnoga nasljeđa Boke Kotorske. Nikčević pritom
ne poseže za jeftinom etikecijom ili pamfletskom argumentacijom ka-
kva je nerijetko na sceni kad god se u južnoslovenskome kontekstu
pokrene pitanje nacionalne pripadnosti pojedinih „spornih“ korpusa.
Njegov pristup podrazumijeva najširi kulturno-povijesni okvir, pa pro-
stor Boke Kotorske i njegovo kulturno nasljeđe sagledava u širokome
dukljansko-zetsko-crnogorskom državnom, etničkom, narodnosnom i
nacionalnom, vjerskom, istorijskom i društveno-političkom kontekstu.
I ta je Nikčevićeva rasprava polemički postavljena u odnosu na tradi-
cionalističke koncepcije koje su bokokotorsku kulturnu baštinu tretirali
kao dio srpskoga ili hrvatskoga etničkoga i kulturnoga prostora. Studija
nudi i kratki sveobuhvatni pregled (gotovo bez izuzetka crnogorskoga)
porijekla najznačajnijih bokokotorskih pisaca ranoga novovjekovlja, ali
i popis bokeških svetaca, kao i vrijednu analizu koja potvrđuje etničku
sraslost bokeškoga stanovništva s dukljansko-zetsko-crnogorskim et-
ničkim okružjem, ukazujući da je glavni faktor pojave hrvatske etničke
Vojislav P. Nikčević, „Narodnosna, nacionalna i jezička identifikacija crnogorske

36
književnosti“, u: Međunarodni naučni skup Savremena crnogorska književnost,

Univerzitet Crne Gore – Filozofski fakultet, Nikšić, 2006, str. 54.

atribucije u Boki Kotorskoj u potonjih približno vijek i po djelovanje

Kotorske biskupije kao ustanove koja je nosilac hrvatske svijesti pre-
ko identifikacije pripadnosti katoličkoj crkvi s pripadnošću hrvatskome
etničkom prostoru. Prema Nikčevićevu sudu, temeljenom na detaljnom
proučavanju obimne izvorne građe i literature, kao i na pouzdanoj kul-
turnoistorijskoj analizi: „U Boki Kotorskoj po primarnoj rodnoj (et-
nogenetskoj) pripadnosti Bokelja Dukljanima/Zaćanima/Crnogorcima
kao narodu i naciji nastala je i razvila se dukljansko-zetsko-crnogorska
književnost. A po njihovoj sekundarnoj vjerskoj pripadnosti Kotorskoj
biskupiji pod jurisdikcijom Splitske, Dubrovačke i Zadarske i od 1969.
godišta Splitsko-makarske nadbiskupije ta ista književnost poprimila je
i hrvatski karakter. (...) Do tipološkoga i strukturalnoga poistovjećiva-
nja bokokotorske katoličke s istovjernom dubrovačkom kao hrvatskom
književnošću osobito dolazi poslije uključivanja Dubrovačke Republi-
ke u Dalmatinsko Kraljevstvo, od druge polovine XIX. vijeka i u naj-
novije doba na bazi jednačenja konfesionalne svijesti većine pripadnika
Kotorske biskupije s hrvatskom nacionalnom sviješću.“37
Vrijedno je pomenuti i Nikčevićev leksikografski rad koji, naža-
lost, nije adekvatno valorizovan budući da Crnogorska enciklopedija
Dukljanske akademije nauka i umjetnosti za koju je napisao nekoliko
desetina enciklopedijskih jedinica nikada nije dovršena. Ipak, jedan dio
pretežno jezikoslovnih jedinica, ali i nekih koje pripadaju korpusu nau-
ke o književnosti, objavljen je u njegovoj knjizi Jezikoslovne studije.38
No to nije jedino njegovo leksikografsko iskustvo. Još 1977. godine
Nikčević je kao saradnik Opće enciklopedije Jugoslavenskog leksiko-
grafskog zavoda iz Zagreba izradio jedinicu „Jezik Crnogoraca“.39
Portret Vojislava P. Nikčevića kao književnoga istoričara zasigur-
no ne bi bio potpun ukoliko se ne pomene i njegov doprinos prouča-
vanju crnogorske usmene književnosti koji se ogleda s jedne strane u
publikovanju nekoliko značajnih studija o tome tematu, a s druge strane
37
Vojislav P. Nikčević, „Kotorska biskupija u identifikaciji književnosti Boke Ko-
torske“, u: V. međunarodni znanstveni simpozij Muka kao nepresušno nadahnuće
literature; Boka kotorska – jedno od izvorišta hrvatske pasionske baštine, Udruga
Pasionska baština, Zagreb, 2006, str, 123.
38
V. Vojislav P. Nikčević, Jezikoslovne studije, Centralna narodna biblioteka Repu-
blike Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Cetinje, 2004, str. 471–509.
39
Vojislav Nikčević, „Jezik Crnogoraca“, Opća enciklopedija, Jugoslavenski leksi-
kografski zavod, Zagreb, 1977, str. 146.

Aleksandar Radoman
u priređivanju dosad jedine antologije crnogorskih bugarštica.40 Svoju

je antologiju Nikčević opremio obimnim predgovorom u kojem donosi
širu raspravu o bugaršticama kao pjesmama dugoga stiha s posebnim
osvrtom na korpus peraških bugarštica, njihove stilske, tematske i estet-
ske osobine. Knjiga sadrži i napomenu o rukopisima, popis korišćene
literature i rječnik manje poznatih riječi i izraza. S obzirom na to da
rukopisi u kojima se nalaze peraške pjesmarice do danas nijesu inte-
gralno priređeni i objavljeni te da su neke od njih ranije štampane kao
dio usmenoknjiževnoga nasljeđa suśednih naroda, i ovaj Nikčevićev
naučni iskorak sabiranja i kritičke valorizacije crnogorskih bugarštica,
značajan je doprinos književnoistorijskoj montenegristici.
Sagledan u cjelini Nikčevićev rad u domenu književnoistorijske
montenegristike od višestrukoga je značaja za razvoj te naučne discipli-
ne. Nikčević je bio vodeći crnogorski njegošolog i medievista, pokre-
tač pisanja prve istorije crnogorske književnosti, osnivač nacionalnih
kulturnih i naučnih ustanova, vrijedni enciklopedista, a znatnoga traga
ostavio je i književnoteorijskim i kulturološkim radovima iz oblasti pe-
riodizacije i identifikacije crnogorske književnosti, kao i priređivanjem
Njegoševih djela i jedine antologije crnogorskih bugarštica. Da je samo
tim svojim radom doprinio montenegristici, Vojislavu P. Nikčeviću bi
pripalo posebno mjesto u panteonu crnogorske filologije, a kad se sve-
mu tome doda njegov rad u oblasti jezikoslovne i kulturološke mon-
tenegristike onda se s pravom može reći da je riječ o najznačajnijoj
ličnosti naučne montenegristike u drugoj polovini XX i početkom XXI
stoljeća.
Crnogorske bugarštice, izbor, predgovor, pogovor, rječnik i bilješke dr Vojislav

40
Nikčević, Biblioteka „Luča“ br. 62, NIO „Pobjeda“, Titograd, 1979.

BIBLIOGRAFIJA
–– Andrijašević, Živko M., „Istoriografija o 'istrazi poturica' (umjesto

predgovora)“, u: Vojislav P. Nikčević, Istraga poturica – mit ili
stvarnost, Almanah, Podgorica, 2001, str, 5–27.
–– Crnogorske bugarštice, izbor, predgovor, pogovor, rječnik i bilješke
dr Vojislav Nikčević, Biblioteka „Luča“ br. 62, NIO „Pobjeda“,
Titograd, 1979.
–– Čirgić, Adnan, „Osvrt na naučni doprinos Vojislava P. Nikčevića
montenegristici i kroatistici“, u: Stoljetni hrvatski i crnogorski
književni i jezični identiteti, HCDP „Croatica – Montenegrina“ &
CKD „Montenegro – Montenegrina“ & Institut za crnogorski jezik
i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“ & Crnogorsko-hrvatsko
prijateljsko društvo „Ivan Mažuranić“, Osijek – Cetinje, 2008, str.
9–43.
–– Damjanović, Stjepan, „Izvodi iz recenzija“, u: Dr Vojislav Nikčević,
Crnogorska književna raskršća. Datiranja, lokacije, autorstva, etničke
atribucije, veze, Matica crnogorska, Cetinje, 1996, str. 225–226.
–– Damjanović, Stjepan, „Izvodi iz recenzija“, u: Vojislav P. Nikčević,
Istorija crnogorske književnosti. Od početaka pismenosti do XIII.
vijeka, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P.
Nikčević“, Cetinje, 2009, str. 194.
–– Lipovina, Ljiljana & Čirgić, Adnan, Bio-bibliografija Vojislava P.
Nikčevića, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P.
Nikčević“, Cetinje, 2009.
–– Lukić, Milica, „Vojislav P. Nikčević kao proučavatelj ćirilometodske
problematike“, Lingua Montenegrina, br. 3, Cetinje, 2009, str. 19–31.
–– Nikčević, Vojislav P., „Kotorska biskupija u identifikaciji
književnosti Boke Kotorske“, u: V. međunarodni znanstveni simpozij
Muka kao nepresušno nadahnjuće literature; Boka kotorska – jedno
od izvorišta hrvatske pasionske baštine, Udruga Pasionska baština,
Zagreb, 2006, str. 105–130.
–– Nikčević, Vojislav P., „Milan Rešetar kao njegošolog“, Zbornik o
Milanu Rešetaru, književnom kritičaru i filologu, Zagreb, 2005, str.
193–211.

Aleksandar Radoman
–– Nikčević, Vojislav P., „Narodnosna, nacionalna i jezička identifikacija

crnogorske književnosti“, u: Međunarodni naučni skup Savremena
crnogorska književnost, Univerzitet Crne Gore – Filozofski fakultet,
Nikšić, 2006, str. 23–61.
–– Nikčević, Vojislav P., „Podmetnuta pjesma Njegošu“, Lučindan, br.
17, Cetinje, 2005, str. 55–57.
–– Nikčević, Vojislav P., „Prepjevani stihovi Lukijana Mušickog
su falsifikat. Ljubomir Durković-Jakšić kao njihov falsifikator“,
Lučindan, br. 12, Cetinje, 2004, str. 129–132.
–– Nikčević, Vojislav P., „Prepjevani stihovi Lukijana Mušickog“,
Lučindan, br. 7, Cetinje, 2003, str. 67–69.
–– Nikčević, Vojislav P., Atentat na Gorski vijenac, Institut za crnogorski
jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006.
–– Nikčević, Vojislav P., Istorija crnogorske književnosti. Od početaka
pismenosti do XIII. vijeka, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje
„Vojislav P. Nikčević“, Cetinje, 2009.
–– Nikčević, Vojislav P., Istraga poturica – mit ili stvarnost, Almanah,
Podgorica, 2001.
–– Nikčević, Vojislav P., Jezičke i književne teme, Institut za crnogorski
–– Nikčević, Vojislav P., Jezikoslovne studije, Centralna narodna
biblioteka Republike Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Cetinje, 2004.
–– Nikčević, Vojislav P., Kroatističke studije, Erasmus naklada, Zagreb,
2002.
–– Nikčević, Vojislav P., Ljubišina jezička kovnica, Crnogorski PEN
–– Nikčević, Vojislav., „Jezik Crnogoraca“, Opća enciklopedija,
Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977, str. 146.
–– Nikčević, Vojislav, „Periodizacija stare crnogorske književnosti“,
Zbornik radova profesora i saradnika Nastavničkog fakulteta, br.
5‒6, Nikšić, 1982, str. 275‒304.
–– Nikčević, Vojislav, „Problemi autorstva nekih pjesama mladog
Njegoša“, Glasnik Cetinjskih muzeja, VII knjiga, tom VII, Cetinje,
1974, str. 77–115.
–– Nikčević, Vojislav, Crnogorska književna raskršća. Datiranja,
lokacije, autorstva, etničke atribucije, veze, Matica crnogorska,
Cetinje, 1996.

–– Nikčević, Vojislav, Istraga poturica u Njegoševu Gorskom vijencu,

Obod, Cetinje, 1990.
–– Nikčević, Vojislav, Mladi Njegoš. Pjesnikovi putevi ka sintezi,
–– Nikčević, Vojislav, Mladi Njegoš. Pjesnikovi putevi ka sintezi, Obod,
Cetinje, 1978.
–– Osolnik, Vladimir, Istorija književnosti o Petru II Petroviću Njegošu,
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 1999.
–– Petrović Njegoš, Petar II, Gorski vijenac, jubilarno izdanje povodom
150. godina prvoga izdanja, s predgovorom priredio Vojislav P.
Nikčević, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1997.
–– Petrović Njegoš, Petar II, Lažni car Šćepan Mali, prema 1. izdanju
priredio i predgovor napisao akademik Vojislav P. Nikčević, Institut
za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005.
–– Petrović Njegoš, Petar II, Luča mikrokozma, povodom 150. godišnjice
pjesnikove smrti prema prvom izdanju s predgovorom i pogovorom
priredio akademik Vojislav P. Nikčević, Izdavački centar, Cetinje,
2001.
–– Pižurica, Krsto, Vojislav P. Nikčević kao njegošolog, Institut za
crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006.
–– Radojević, Radoje, „Diskusija“, u: Crnogorska kultura i putevi
njenog razvoja, druga knjiga, Kulturno-prosvjetna zajednica Crne
Gore, Titograd, 1968, str. 40–46.
–– Rotković, Radoslav, Crnogorska književnost od početaka pismenosti
do 1852, Istorija crnogorske književnosti, tom II, Institut za

UDK 811.163.4.09 Petrović Njegoš P. II
UDK 811.163.4.09 Nikčević V. P
Novak KILIBARDA (Podgorica)

ISTRAGA POTURICA – MIT ILI STVARNOST
Pored rada na afirmaciji i kodifikaciji crnogorskoga jezika, na-

ročito je bitan Nikčevićev doprinos njegošologiji. Ovđe će biti riječi o
njegovu doprinosu u razrješenju pitanja istoričnosti istrage poturica u
Gorskom vijencu.
Ključne riječi: Vojislav P. Nikčević, njegošologija
Od svoje doktorske disertacije – Mladi Njegoš pa do kraja živo-

ta, Vojislav je održavao svoju kondiciju za istraživanje interakcijskih
odnosa Njegoševih iskazivanja na svim pravcima njegove vladičanske,
državničke i književne djelatnosti. Tako je svojim naučnim radovima o
Njegošu zauzeo Vojislav jedno od viđenijih mjesta u enormnom kvantu-
mu njegošologije.
Ovom prilikom samo ću se dotaći odnosa Vojislava P. Nikčevića
prema pitanju je li bilo istrage poturica kao istorijskog čina, ili je to pak
plod pjesničke mašte. Tome problemu Nikčević je prišao kao tragač za
činjenicama koje mogu izdržati empirijski kriterijum, a polazište mu je
bilo sa stajališta tumača književnoga djela, što će reći da je datom pro-
blemu Vojislav P. Nikčević prišao najsigurnijom trasom.
U knjizi Istraga poturica – mit ili stvarnost (Podgorica 2001) Nik-
čević je objedinio svoje radove u kojima je na osnovu podrobne analize
pretakanja crnogorske istorije u legendu došao do zaključka da tema-
tiku Gorskog vijenca pjesnik nije oslonio na istorijski događaj koji se
zbio „pri svršetku XVII vijeka“, kako to Njegoš u podnaslovu spjeva
naglašava, nego na svoje ideološko-političko uvjerenje da crnogorsko
slobodarstvo valja konkretizovati događajem koji simboliše nepomir-
ljivu borbu hrišćanstva protiv islama. Takvo Njegoševo opredjeljenje za
istragu poturica kao tematiku Gorskog vijenca, na što je svojevremeno
upozorio Ilarion Ruvarac, a dotakli ga se Nikola Banašević, Ejup Mu-
šović i dr., Vojislav P. Nikčević je svojom naučnom akribijom temeljito

Novak Kilibarda
dokazao. On doslovno kaže: „Preuzimajući u osnovi narodno predanje

koje je u tvorevinama Petra I i Sima Milutinovića već bilo poprimilo mit-
ske konture, Petar II ga je snagom svojega genija dotle razvio, stvara-
lački obogatio, da ono na publiku, čitaoce i slušaoce, djeluje tako kao da je
između tog predanja i stvarnosti prestala da postoji bilo kakva granica, a
u toku umjetničkoga procesa oživio ga, udahnuo mu život u tolikoj mjeri
da čin ‘istrage poturica’ u Gorskom vijencu na auditorijum ostavlja uti-
sak kao da je stvaran, istinit. A kad se imaginarni život i život literarnoga
djela poistovjete s relanim, ovozemaljskijem svijetom i životom, kad
među njima prestanu da postoje razlike do njihovog potpunog potiranja,
to je najbolji dokaz da je to djelo dostiglo i vrhunski estetički domet koji
ga svrstava u riznicu opšte ili svjetske književnosti“.
Taj brilijantni iskaz Vojislava P. Nikčevića ima oslonište u opšte-
poznatoj činjenici da je Homer društveno-istorijski kontekst kritsko-
mikenske civilizacije, te svoje duhovne prethodnosti, umjetnički oživio
opisom desetogodišnjega Trojanskoga rata o kojemu kritička istoriogra-
fija ne raspolaže nikakvim dokazima da se dogodio.
Poglavlja Nikčevićeve knjige Istraga poturica – mit ili stvarnost
ukazuju svojom nominacijom na spektar autorovih prilaza datoj pro-
blematici. Posebno ističem sljedeće naslove: „Udio Petra I Petrovića
u stvaranju pjesničke legende o Badnjem večeru“, „Pjesma Oslobod
Petra I u kontekstu promjena odnosa usmene književnosti prema isto-
riji“, „Milutinovićev doprinos u stvaranju pjesničke legende o Badnjem
večeru u Gorskom vijencu“, „Dva izvora o istrazi poturica u istoriji
književnosti“ i „Istraga poturica u jednoj istoriografskoj interpretaciji“.
Nikčevićevo utemeljeno tumačenje imovinskog sukoba između
Cetinjskoga manastira i Medovića, koji su uzurpirali manastirsku imovi-
nu, kao podsticaja narodnoj tradiciji da postupak Medovića sintetizuje s
prelaskom na islam Staniše Crnojevića, najjasnije se potvrđuje objektiv-
nom idejom Gorskog vijenca. Riječju, Gorski vijenac čija je tematika
istraga poturica koja se dogodila „pri svršetku XVII vijeka“ najubjed-
ljivije dokazuje da te istrage nije bilo. Na činjenicu da gnoseološko zra-
čenje vrhunskog književnog djela uspješnije rasvjetljava konkretnu isto-
riju nego što to postiže nauka, ukazao je Fridrih Engels svojom izjavom
da je više saznao iz Balzakove Ljudske komedije o društvenom stanju
Evrope odgovarajućeg doba, nego što je saznao o tome iz svih naučnih
knjiga koje se profesionalno tom problematikom bave.

Istraga poturica – mit ili stvarnost
Evo kako objektivna ideja Gorskog vijenca potvrđuje istinitost

dokaza Vojislava P. Nikčevića da u Crnoj Gori nije bilo istrage poturica
kao konkretnog istorijskog događaja da nije bilo krvave Badnje večeri
koja je koštala života svakoga islamizovanog ljudskog stvora u katun-
skoj Crnoj Gori, kako se to prikazuje u fabuli Gorskog vijenca.
Priśetimo se sljedećih stihova iz Gorskog vijenca, upravo detalja
iz izvještaja s terena koji se saopštavaju vladici Danilu poslije krvave,
istrebljivačke Badnje večeri:
Koliko je ravnoga Cetinja
ne uteče oka za svjedoka –
ni da kaže kako im je bilo,
te pod svoju sablju ne metnusmo
koji ni se ne kće pokrstiti...
Kuće turske ognjem izgorjesmo
da se ne zna ni stana ni traga
od nevjerna domaćega vraga...
Kako čusmo što bi na Cetinju
poklasmo se s našijem turcima,
dan i noć je poklanje trajalo...
Sad ti nema u našu nahiju
obilježja od turskoga uha,
do trupine ali razvaline!
Homerovski se odnoseći prema istoriji, Njegoš je u Gorskom vi-

jencu sažeo u tzv. istragu poturica sav crnogorski otpor protiv osman-
ske vlasti koji se osvjedočavao tokom Kandijskog i Morejskog rata i,
posebno, poslije Karlovačkog mira 1699. godine, kada se Tursko Car-
stvo povuklo iz Srednje Evrope, što je potaklo Rusiju da potraži svo-
ju interesnu sferu u Crnoj Gori. Bitka na Carevu Lazu 1712. godine i
druge ratničke akcije Crnogoraca prvih decenija XVIII vijeka, što je
suzilo prostore za produžetak plemensko-bratstveničke snošljivosti u
dvovjerskoj nahijskoj Crnoj Gori, jesu događaji koji su konkretno mo-
tivisali Njegoša da to generalno kretanje nahijske Crne Gore, katunske
i podlovćenske, suprotno interesima Osmanskog Carstva, kojemu je, u
državno-pravnom značenju Crna Gora pripadala, sažme u jedan doga-
đaj, u tzv. istragu poturica. Tako se Njegoš, inače prevodilac Homera s
ruskoga na crnogorski jezik, uklopio u pjesničku slobodu koju je licen-

Novak Kilibarda
tovao rodonačelnik evropskih pjesnika – tvorac Ilijade i Odiseje. Kao

što sam već naglasio, nauka do sada nije pribrala dokaze da se vodio
desetogodišnji Trojaski rat, ali borbe za osvajanje mediteranskoga prio-
balja, i posebno ovladavanje prolazima između Sredozemnoga i Crnog
mora, opredijelili su Homera da to dugogodišnje događanje sažme u
Trojanski rat kao tematiku za pjesničku sliku date istorije. U najuzviše-
niju metaforu istorije uveo je slijepi aed bogove, polubožanstva i heroje
iz mitova, uspjevši uzvišenom poezijom da kroz saobraćaj nadrealnoga
svijeta i ljudskih realiteta ispriča krucijalne istine i o jednoj istoriji i o
iskazivanju ljudske konkretnosti. Tako se jasno pokazuje da se Nje-
goš svojim odnosom prema istorijskoj tematici Gorskog vijenca iska-
zao kao doslovno najvjerniji Homerov nastavljač pretvaranja istorije u
poetsku legendu. U tom homerskom značenju pjesnik Gorskog vijenca
zauzima visoko mjesto u epopeičnoj književnosti Evrope.
Kao što je poznato, nije u istoriji bilo društvenih preokreta čiji se
socijalni agensi njihova kretanja ne podrazumijevaju. Onaj ko je pla-
nirao kakav preokret u datoj društvenoj sredini postarao se da njegova
zamisao naiđe na prijem kod mase koja je socijalno zainteresovana za
prijedlog koji nudi planer konkretne promjene. Pa kad se ta neosporna
činjenica uzme u obzir, logično se nameće pitanje: Da li su crnogorski
pravoslavni plemenici i bratstvenici, „pri svršetku XVII vijeka“, bili so-
cijalno usmjereni da eliminišu svoje islamizovane plemenike i bratstve-
nike kao uživaoce privilegija Osmanskoga Carstva koje su nedostupne
Crnogorcima što su zadržali „vjeru prađedovsku“? A onda se logično
nameće i drugo pitanje: Zar su crnogorski plemenici i bratstvenici, po-
tomci Dukljana i Zećana koji su čas bili katolici a čas pravoslavci, bili
krajem XVII vijeka toliko ogrezli u pravoslavnoj ortodoksiji da ih je
samo vjerska mržnja naćerala da pođu u bratoubilački rat?
U Gorskom vijencu nema ama baš ni traga od dokaza da je bilo
kakvo socijalno pitanje bilo bar i najsitniji agens u odluci pravoslavnih
Crnogoraca da treba „lomit munar i džamiju / i badnjake srpske nalagati!“
Evo kako na postavljena pitanja odgovara Gorski vijenac. Kada
su vladika Danilo i njegovi glavari predložili predstavnicima islamizo-
vanih Crnogoraca da se povrate u pravoslavlje, Skender-aga se ovako
obraća predlagačima:

Istraga poturica – mit ili stvarnost
Što je ovo, braćo Crnogorci?

Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud dođe ta nesretna misâ
o prevjeri našoj da se zbori?
Nijesmo li braća i bez toga:
u bojeve jesmo li zajedno,
zlo i dobro bratski dijelimo,
kosa mlada na groblje junačko,
siplje li se bulah ka srpkinjah?...
Mi živimo kao dosad bratski,
pa ljubavi više ne trebuje!

U rukopisu Gorskog vijenca nalazio se stih „na šićare jesmo li
zajedno“ koji je išao poslije stiha „u bojeve jesmo li zajedno“, ali ga je
pjesnik u prvom izdanju djela izostavio. A izostavljeni stih baš je kazivao
da su i u pljenidbu zajedno išli pravoslavni i islamizovani crnogorsko-
katunski plemenici i bratstvenici. Odista, takva usaglašenost interesa
dvovjerskog plemensko-bratstveničkog društva katunske Crne Gore
nije se preko noći mogla pretvoriti u vjersko-genocidni obračun koji
planiraju pravoslavci. Dakako, kod velikih književnih stvaralaca jedan
običaj je stalan. Balzak je kao građanin bio na strani društvene klase
koju je razobličio u svome djelu, a Njegoš nije uspio da u Gorskom
vijencu prikrije svoje intimno uvjerenje da istrage poturica u katunskoj
Crnoj Gori „pri svršetku XVII vijeka“ nije bilo.
Konstatacija Skender-age da su odnosi dviju vjera u Crnoj Gori
vrlo pozitivni i da ne remete svakodnevne plemenske i bratstve-
ničke odnose – na neki način dopunjava raniju izjavu vladike Danila
da su se „bijesna bratstva isturčila“ i da „svoj svojega nikad puštat
neće“ ako se počne s istragom. Bijesna znači najjača, ugledna. Tom
jednom riječju Njegoš izgovara istorijsku istinu da je islamizacija u
Crnoj Gori počela odozgo a ne odozdo. Kad je islamizovani sin kne-
za Ivana Crnojevića došao da upravlja Crnogorskim sandžakatom,
imućniji sloj crnogorski lako je prelazio u timarnike i u vjeru ko-
joj se priklonio Skender-beg Crnojević. Taj pozitivni odnos prema
Skender-begu i prema islamu ogleda se i u odrednici beg koja je
u crnogorskoj tadiciji pridodata Ivanu Crnojeviću, iako je on bio
žestok borac protiv Turaka. U tradiciji i usmenoj poeziji, kao i u

Novak Kilibarda
toponomastici, ostao je da traje Ivan-beg Crnojević. U drugom kolu

Gorskog vijenca stihovi glase:
Beg Ivanbeg, junačko koljeno,
boraše se kao laf s Turcima!

Na apoteozu bratskoj slozi pravoslavnih i islamizovanih Crnogo-
raca niko ne oponira ni jednom riječju koja bi upućivala na zulum tur-
ske vlasti i na povlastice koje „poturčenjaci“ uživaju. Metonimija svega
očekivanog oponiranja sažeta je u uskliku Vuka Mićunovića „Krst i to-
puz neka se udare!“ A taj usklik upravo je konkretizovao uvjerenje Nje-
goševa vladike Danila da je polumjesecu i krstu „na grobnice carstvo“
i da zato na crnogorskim prostorima od toga dvoga može opstati samo
„jedno ili drugo“.
Dakle, uvjerenje Vojislava P. Nikčevića, koje je analitički saopšte-
no u knjizi Istraga poturica – mit ili stvarnost, da u nahijskoj Crnoj
Gori nije bilo istrage poturica kao konkretnog istorijskog čina najsnaž-
nije podupire objektivna ideja Gorskog vijenca, odnosno gnoseološko
zračenje toga veličanstvenog poetskog djela.

Milorad NIKČEVIĆ (Osijek)

Filozofski fakultet – Osijek
NA MARGINAMA ŽIVOTA I STVARALAČKOG RADA

VOJISLAVA P. NIKČEVIĆA (1935–2007)
F r a g m e n t i (prvi dio)
U trenutku održavanja prvog Međunarodnog naučnog simpoziju-

ma o Životu i djelu akademika Vojislava P. Nikčevića (Cetinje, 25. i 26.
oktobra 2008. g.) zapisao sam: „Kad se otkine grana od duhovne pirami-
de jednog naroda, onda je svaki detalj vezan za tu gromadu veoma bitan i
značajan jer se uklapa u cjelokupnu mozaičku sliku i piramidu toga naro-
da. Simbolično i metaforično kazano, ta je duhovna gromada za crnogor-
ski narod bio i Vojislav P. Nikčević, kao jedan u nizu naučnih i kulturnih
veličina crnogorske nacije i naroda“1. Prošlo je deset godina od kako ga
je neumitna smrt otrgla iz životne stvarnosti svog naroda, a njegov život
i djelo još uvijek istinski zrači kao da je još uvijek živ i sa nama. Na
marginama njegova života i stvaralačkog rada ostali su još uvijek neki
neotkriveni detalji koje je dijelom tik pred samu godinu svoje smrti sa-
opštio sâm autor u dokumentarnom filmu urednice Dragane Kršenković-
Brković kojega je simbolično nazvala prema jednoj Vojislavovoj knjizi
„Sjećam se... Piši kao što zboriš“2. U tom dokumentarnom filmu sâm je
autor govorio o sebi i svojem izgubljenom i ranjenom đetinjstvu; svojim
osnovnoškolskim i srednjoškolskim impresijama dok o kasnijim danima
gimnazijskog i fakultetskog školovanja i naravno svog profesionalnog
rada na Univerzitetu Crne Gore nije skoro ništa prozborio. Stoga ćemo
nastojati da tu prazninu dijelom nadopunimo, da doprinesemo u slaganju
cjelokupnog mozaika njegova života i rada, mnogo više detalja, bilo iz
1
Milorad Nikčević, Nad zaostavštinom Vojislava P. Nikčevića, Lingua Montenegri-
na, br. 3, Cetinje, 2009, str. 307.
2
Film je sačinjen u izdanju TVCG, 2007. godine.

Milorad Nikčević
njegova života i(li) njegove stvaralačke biografije, bremenitog i nadasve

tragičnog, antinomičnog i zavađenog svijeta, koji se protezao ponajviše
na rubovima Vojislavova života, uporne borbe, rada i smrti.
U ovom radu izuzećemo mnoge sadržaje ove teme. Fokusiraćemo
se samo na određene fragmente iz Vojislavove rane mladosti, njegovih
studentskih dana i njegova zrelog stvaralačkog rada, u trenucima njego-
ve snažne i opsesivne borbe da se crnogorski jezik etablira kao domaći
jezik koji su Crnogorci usisali u svom roditeljskom domu i sa usana
svojih najdražih ukućana: baka, đedova, majki i očeva.
II
VOJISLAV P. NIKČEVIĆ se još u ranim gimnazijskim danima

počeo baviti stvaralaštvom, a osobito poezijom. U začetku svoje pje-
sničke afirmacije i počecima toga rada pojedini su gimnazijski profe-
sori znali za tu njegovu sklonost. U Gimnaziji „Stojan Cerović“ u Nik-
šiću bio je predśednik literarne sekcije koja je u to vrijeme proslavljala
sve značajne jubileje pojedinih književnika, svjetske i jugoslovenske
zajednice. Godine 1953. organizovan je omaž povodom smrti hrvat-
skog modernističkog pjesnika Augustina Tina Ujevića (1891–1953),
a nešto ranije i Antuna Gustava Matoša (1873–1914). Ovo ponaj-
prije što su toj generaciji učenika Nikšićke gimanazije ta imena bila
nedostupna, preko nastavnih programa nepoznata. O njima se tu i
tamo pisalo kao o „dekadentnim“ pjesnicima koji su sa francuskim
književnikom simbolista Šarlom Bodlerom (Charles Baaaudelaire
1821–1867) proglašavani „ukletim piscima“. Oni nijesu zbog svoje
mračnjačke poetike, spleta života i dubokog pesimizma ulazili u na-
stavne planove i programe ondašnjih zajedničkih jezgri u razvoju svih
nacionalnih književnosti. Tin Ujević je zajedno sa Brankom Šimićem
(1898–1925) i nekim drugim mlađim hrvatskim pjesnicima (Krklec
(1899–1977), Cesarić (1893–1941), Krleža 1893–1981)), bio u Crnoj
Gori toliko avangardan i omiljen zbog toga što mu je u Nikšiću 1932.
štampana zbirka pjesama Auto na korzu, što se znalo da je Tin bio stu-
dent književnosti i estetike na Sorboni u Parizu, kojega je stipendirala
Vlade Crne Gore, a posebno kralj Nikola I Petrović-Njegoš. Vojislav
je te omiljene literarne stvaraoce, uz književno djelo njemu omiljenog
klasičnog književnika Ivana Mažuranića (1814–1890) i njegova ro-

Na marginama života i stvaralačkog rada Vojislava P. Nikčevića (1935–2007)
mantičarskog djela Smrt Smail-age Čengića (1846), snažno cijenio i

afirmisao u toj nikšićkoj sredini.
Je li taj mladalački duhovni zanos, poziv i žar koji je buktao u
životu gimnazijskog učenika Vojislava Nikčevića mu pomogao ili je u
vezi s tim imao i određenih nelagodnih trenutaka?
Gimnazijski su profesori dobro znali o poetskim sklonostima svog
učenika Vojislava Nikčevića. O tome sâm on na jednom mjestu zapisuje:
„Bio sam u VII razredu gimnazije. Geografiju i geologiju preda-
vao mi je profesor Milić Urošević. Ja sam bio spor i slabog vida. Izveo
bi me ispred karte Evrope i dao mi zadatak da pričam o nekoj zemlji.
Dok se orijentišem i pronađem je, on je već kiptio od bijesa. Bio je vi-
sok, vitak, elegantan, žestok i prijek, lijepe spoljašnjosti, pravi Crnogo-
rac po mentalitetu i karakteru. Za sve strahove koje mi je zadao poslije
sam mu se ‘osvetio’: oženio sam mu sestru (Martu – M. N.), te tako zet i
šura postali su dva najbolja druga. Mnogo me docnije snažno podsticao
da istrajem u poeziji i na mojem ‘separatističkom naučnom putu’ (...)“3.
A u istom izvoru Vojislav je zasvjedočio:
„U VIII razredu geografiju i geologiju predavao nam je profesor
Branko Radojičić, sušta suprotnost Uroševiću. Mlad, tek završio fakul-
tet u Zagrebu, i on takođe naočit i dobar Crnogorac, elegantan, kulturan
i meleman, odmah je uočio da sam ja, kako bi rekli Hrvati kajkavci ’vu-
dren’ (udaren) na književnost i poeziju, da nijesam za prirodne nauke.
Jednoga dana obećao mi je da će mi dati pozitivnu ocjenu ako napišem
ad hok pjesmu iz geologije. Prihvatio sam ponudu i sastavio sam pje-
smu Kamen. Śećam se da je počinjala stihovima:
Kamen kljuju grdne ptice
Da ga iskljuju,
Grdne ptice grabljivice

Da ga surva niz litice.
(...)
Obećanje je izvršeno. To je za mene bilo ravno onome poslije Drugog
svjetskog rata. Moj, dragi profesor Branko Radojičić od mene kao njegova
đaka ima doživotno odobrenje da me može ukoriti ako nijesam dobar“4.
3
Vojislav Nikčević, Kamen, Devedeset godina Nikšićke gimnazije, Nikšić, 2004,
str. 269.
4
Isto.

Milorad Nikčević
Vojislav P. Nikčević se u narednom vremenu već afirmisao kao

mladi, snažni emocionalani i talentovani pjesnik. Pod uticajem svog
ujaka Mirka Banjevića (1905–1968), a nadasve kasnije na studiju u
Beogradu pod uticajem antiromantičarske orijentacije modernističkih
srpskih pjesnika koji su se nazivali „dijoskurima“: Vasko Popa (1922–
1991), Miodrag Pavlović (1928–2014), Branko Miljković (1934–1961)
i drugih pjesničkih individualista poput popularne književne kritičarke
Isidore Sekulić (1877–1958) koja je plijenila djelom „Njegošu – Knjiga
duboke odanosti“, pisao je modernističku poeziju. Objavljivao je po-
vremeno u „Susretima“, „Stvaranju“ i studentskim „Vidicima“. Uticaj
je na njega vršio i njegov gimnazijski drug Mirko Kovač, koji je jedno
vrijeme u ranim godinama gimnazijskog pohađanja stanovao zajedno s
Vojislavom u našoj kući u Rudom Polju u Nikšiću. U taj rani krug ubra-
jamo, dijelom i mladog pjesnika, inače našeg brata od ujaka Branka
Banjevića, koji je već bio poznat i afirmisani pjesnik5.
U „Stvaranju“6, časopisu koji je izdavalo „Povjereništvo Saveza
književnika za Crnu Goru“ u Cetinju, sretamo Vojislavovu pjesmu:
Bol kamena
Kamen oblačni,
kamen pjenušavi
Vječnost sledila.
U kamenju sunce danjuje,
niz kamenje noć se valja –
pleća kamena.
Ova maestetična poezija o kamenu duboko je uticala na Vojisla-

vov poetski senzibilitet. On je još kao mladi gimnazijalac emotivno do-
živio rušenje crnogorskog kamena, izgradnju novih željezničkih kolosi-
jeka, grubo probijanje kamenih tunela kroz našu planinu Budoš, a i sam
je ljeti survavao i tukao kameni šoder na cesti od Pandurice do našeg
rodnog sela Stubice, da bi se „kubikažom kamena“ mogao izdržavati u
Nikšiću.
Na jednoj poleđini svoje slike 30. 4. 1956. Vojislav je napisao u
stihu posvetu starijem pjesniku Branku Banjeviću:
5
Branko Banjević je sin Blaža Banjevića, starijeg brata naše majke Milice, a Mirko
Banjević je mlađi brat, jedan od najvećih modernističkih pjesnika Crne Gore.
6
Br. 1, 1955, str.16.

Branko,
Ispod nas se zajednička zemlja razvukla
Gaze je stabla i naši ljudi.
Zemlja, koja jednako kraj nogu naših leži
I na velikoj kiši i ogromnoj studi.
Prosjaci prelaze preko ispraznih ulica

I svi smo mi prosjaci srcem i dušom
Samo nekog peče tajna, duboko zabita
Međ studenom zemljom i međ usahlom sušom.
A u Vojislavovim zaostalim poetskim zapisima koji se čuvaju u

njegovoj zaostavštini u majčinoj kući u Rudom Polju (Nikšić) nalazi se
i pjesma osame o Jeseni koju sam poodavno kao učenik osnovne škole
zapamtio. A mislim da je i ona objavljena u „Susretima“:
Na vjetrima i gorama
Šiknu jesen zadihana.
Ptice raznose nebesa
I gaze u baštine i puste laze.
U okviru nijemog kruga:
tražio sam sebi druga...
A u studentskom intimnom dnevniku ostala je i jedna njegova

elegija, posvećena njegovoj studenskoj koleginici koja je izgleda rano
preminula i koju je volio. Pjesma je naslovljena Tebi:
Jutra bez Tebe kao da ne sviću,
Ni dana nema.
bol traje i jača...
Ništa vrijeme ne liječi.
Ni vremena nema, osim u
Prolaznosti,
Do tebe..., do tebe.

Milorad Nikčević
III
Poznato je da je Vojislav prvobitno studirao nekoliko godana stu-

dij psihologije u Beogradu. Odslušao je i položio sve ispite za šesti i
sedmi semestar, ali je u toj beogradskoj sredini živio teško. Raznosio
je mlijeko po beogradskim stanovima da bi preko studentskog servisa
mogao sebi osigurati egzistenciju i izdržavati se. Međutim, taj teški i
samotni život¸ zatvorenog i mladog entuzijastu i uznesenog pjesnika
nije radovao, nije mu ulijevao neku svijetlu budućnost u Beogradu. Nije
prihvatio studij prava koji su mu nametali i nudili nikšićki gradski oci
i surova birokratija, već je iznenada napustio Beograd i auto-stopom
odselio se za Zagreb. Tamo je upisao novi studij: Hrvatskosrpskog je-
zika i jugoslavenskih književnosti i Komparativnu književnost na Filo-
zofskom fakultetu. Tokom tog studija (1959–1963) slovio je za jednog
od najboljih studenata svoje generacije. Posebno se govorilo šapatom
među studentima da će na kolegijumu Srpske i crnogorske književnosti
kod čuvenog profesora iz Stari Grada sa Hvara Vica Zaninovića, inače
četvorogodišnjeg borca Narodnooslobodilačke borbe, Vojislav ostati za
njegova asistenta. I zaista to bi se i desilo, da Vojislav nije težio svim
svojim silama da se vrati svome zavičaju! I njega, kao i mene na studiju
u Zagrebu, izdržavao je naš najstariji brat Radojica (1932–2016), koji je
još 1957. godine, bez pasoša i dokumenata, pobjegao iz Jugoslavije. Vi-
hor života odveo ga je prvo u Austriju (Salzburg), a odatle u Toronto u
Kanadi i poslije nekoliko godina dospijeva u Los Anđeles u Kaliforniji/
USA. Radio je u Kaliforniji (Los Angeles) kao preduzetnik, školovani
stolarski majstor i na kraju kao iškolovani kontraktor i građevinski pre-
duzetnik. Od svoje, u to vrijeme skromne zarade, slao nam je pedeset
dolara mjesečno, a moja malenkost je primala i mjesečnu stipendiju
od Sekretarijata za školstvo u Zagrebu (danas Ministarstvo kulture i
prosvjete!) jer sam studirao Jugoslavenske jezike i književnost i Ruski
jezik s književnošću, pa je takvog kadra bilo još tada u nedostatku. A
meni je bilo predodređeno ugovorom da po završetku fakulteta idem na
službu u Petrinji, to jest na Baniji. To je bio administrativni plan koji se
nikada kasnije nije realizovao.
Vojislav je poslije odsluženog vojnog roka u Slavonskoj Požegi
(sanitetski vod, 1964), ipak otišao da privremeno radi (manje od godine
dana) u Bihać (Bosna i Hecegovina), a potom prelazi na Medicinsku

školu u Zemunu đe ostaje više od godine dana. Potom se zapošljava, na

preporuku nekih crnogorskih političkih kadrova, kao sekretar kulture
– SIZ-a u Cetinju đe je ostao na tom mjestu sve do doktoriranja (1975.
u Zagrebu), a potom radi neko vrijeme kao naučni rukovodilac u Cen-
tralnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“ na Cetinju. Sa tog radnog mjesta
Vojislav se zapošljava kao mladi profesor na Pedagoškoj akademiji u
Nikšiću gđe predaje Crnogorsku književnost.
Od tada ujedno počinje i njegovo aktivno proučavanje istorije cr-
nogorske književnosti, ali „kriomice“ i crnogorskog jezika koji se tada
zvanično zvao srpkohrvatski jezik! Dugo godina kasnije u oblikovanju
predgovora svojih znamenitih Kroatističkih studija7 Vojislav piše:
„Još od samog početka proučavanja istorije crnogorske književ-
nosti otvorio sam i problem crnogorskog jezika. Saznanja koja sam ste-
kao tijekom školovanja (u smislu njegova nepostojanja) bila su posve
nesuglasna s činjenicama do kojih sam došao u praksi. U literaturi ne
samo da nije postajao jezik crnogorski, već je u njoj bio zatrt i svaki trag
o postojanju Crnogoraca kao samobitnog naroda i nacije. Ta saznanja
na mene su porazno djelovala“8
Vojislav je često znao da u to vrijeme i na mene utiče. Govorio
mi je: „Dragi brate Milorade, ne vjeruj puno knjigama iz kojih učiš jer
su sve one lažive. Moraćeš, kad-tad, da ih razučavaš!“9 – u što sam se i
zaista uvjerio poslije maturiranja. No o mom odnosu prema bratu Voji-
slavu ću govoriti nešto kasnije.
IV
Od dolaska Vojislava za profesora crnogorske književnosti na

Pedagoškom fakultetu u Nikšiću, viđelo se već tada da je on uveliko
„zagrizao“ ne samo za osvjetljenje crnogorske rane prošlosti i njezina
književnog korpusa u srednjovjekovnoj Duklji / Diokleji / Diokletiji, a
potom i u samoj Zeti / Zenti / Genti, u arealu oko Skadarskog jezera pa
na kraju-krajeva i o samoj prošlosti Crne Gore10.
7
Erasmus naklada, Zagreb, 2002, 508 str.
8
Kako su nastale kroatističke studije, Isto, str. 10.
9
To se pretežito odnosilo na knjige istorije južnoslovenskih naroda, srpskohrvat-
skog jezika i književnosti koje su štampane u Beogradu.
10
U tom periodu Vojislav se sve više udubljuje u prošlost Crne Gore, objavljuje

Milorad Nikčević
Bio sam još apsolvent Filozofskog fakulteta u Zagrebu kad sam

privodio svoje zadnje ispite na studijskom Odsjeku rusistike. Moj pro-
fesor predmeta Sintakse i Stilistike ruskoga jezika bio je onda docent dr
sc. Rikar Simeon (1911–1977). Veoma tih, uglađen i veliki znalac pred-
meta koje je predavao dao mi je za aplikaciju Kuznjecova: Istorićeskaja
grammatika russkogo jazika i marfologija11 da na njoj izvršim sintaksičku
i stilističku analizu. Bio je to konkretan i nadasve istraživački zadatak koji
sam obavio sa najvećom ocjenom, ali ono što mi je bilo još draže od toga
jeste što me je profesor Simeon zamolio da mu pomažem oko dovršetka
njegovog izuzetnog i nadasve njegova kapitalnog projekta – finaliziranje
Enciklopedijskog rječnika lingvističkih naziva u dva toma i na osam jezi-
ka: hrvatskosrpskom, latinskom, ruskom, njemačkom, engleskom, fran-
cuskom, talijanskom i španjolskom. Naravno da sam sa radošću prihvatio
takvu ponudu jer mi je bilo stalo da se upoznam s metodologijom profe-
sorova rada, a osobito s predmetom i konkretno sa neobičnim sadržajima
kojima se bavio profesor Simeon. O tim problemima rada upoznao sam
preko ljeta i samog Vojislava. Prof. Simeon je bio slaboga vida, pa smo u
njegovom stanu u Badalićevoj ulici radili do kasno u noć, a često i do zore
đe smo, uz jutarnju kafu, sistematizovali i dopisivali pojedine anotacije na
karticama i umetali ih ručno u registar imena Rječnika. Bio je to nezami-
slivi, obimni i nadasve precizni i znalački posao.
Iako je prof. Simeon donio i objasnio brojne pojmove iz hrvatsko-
srpskog jezika u njegovom budućem Rječniku ništa se nije naslućivalo
što bi bilo vazano za Crnu Goru i njezine lingvističke govore. To sam
saopštio Vojislavu, a on je veoma brzo, u vremenu dok sam još bio na
ljetnjem odmoru u Nikšiću, obradio anotaciju crnogorski jezik i sve
ono što je bilo vezano za crnogorsku lingvistiku s opširnim popisom
literature. U ranu jesen 1967. predao sam pismo-molbu Vojislava pro-
fesoru Simeonu, a on se nije dvoumio u vezi s tim jer je već bio upoznat
sa njegovim pokretom za uvođenje crnogorskog jezika u književnu i
javnu upotrebu. Uskoro je štampana i Vojislavova studija Narodni jezik
u crnogorskoj književnosti prednjegoševskog doba12. Sticajem takvih
brojne radove iz periodizacije stare crnogorske književnosti, a potom iz prošlosti

bokokotorske književnosti, studije koje je kasnije sabrao u svoju knjigu „Književ-
na raskršća“.
11
Moskva, 1953.
12
Vidi: „Jezik“ u Zagrebu 1968–1969.

okolnosti i moje usputne saradnje s profesorom Rikardom Simeonom

našle su se ubrzo u rezultatu anotativne jedinice: crnogorski, crnogor-
ski govor i crnogorski jezik u njegovom čuvenom Rječniku.
„Crnogorski jezik – nacionalni jezik Crnogoraca; po svojima
bitnim obilježjima ne razlikuje se od hrvatskoga ili od srpskog
jezika, a ime crnogorski upotrebljava se za nj kada se želi istaći
da je to jezik crnogorskog područja kojim govore Crnogorci i koji
obuhvaća razne crnogorske mjesne govore te ima neka svojstva
posebna obilježja, kao što je to npr u književnom i govornom jezi-
ku ijekavski govor i štokavsko narječje, te neke osobitosti u leksici
i u frazeologiji (tzv. „crnogorizmi“), a u govornom jeziku posto-
janje nekih mjesnih govornih navika te osobitosti u morfologiji
usp. dekl. oblike ličnih zamjenica ne, ve, mj nas, vas i sl.) u pismu
upotreba ćirilice itd. Kao i hrvatski i srpski, i crnogorski je dio
jednog jedinstvenog hrvatskog jezika“ (spacionirao M. N.)13.
Ovim je činom tačno i suštinski prvi put uveden naziv Crnogorski

jezik u jedno takvo izuzetno djelo od internacionalnog karaktera. U tom
ogromnom zanosu i velikom oduševljenju što je napravljen mali korak
ka priznavanju crnogorskog jezika, na Vojislavov nagovor napisao sam
nadahnuti osvrt Djelo od izuzetnog značaja za leksikologiju (Rikar Si-
meon: Eciklopedijski rječnik Lingvističkih naziva, I. i II. tom, Matica
hrvatska; Zagreb, 1969. godina) i ponudio ga oficijelnom političkom
listu „Pobjeda“. Ovo je bio ujedno i test iskušenja i opredjeljenja Cr-
nogoraca i njezine zvanične politike! Sa velikim zaprepašćenjem moj
je članak objavljen 27. novembra 1969. godine14. No, iako je u poseb-
nom odjeljku u mom članku bio u potpunosti citiran Simeonov insert
„Crnogorski jezik“, on je u takvom obliku u Pobjedi ispušten, ali je u
kontekstu mog prikaza objavljeno moje šire obrazloženje iz kojega se
očigledno vide naše jezičke namjere:
„(...) Uz to je Simeon istaknuo da je taj jezik, koji sa srpskim i
hrvatskim jezikom ima zajedničku, lingvističku, osnovicu i posjeduje
‘neka posebna obilježja’, kao npr. ijekavski izgovor i tzv. štokavsko
narječje, zatim osebenosti u frazeologiji, semantici i leksici. Takav je
13
Vidi: Rikar Simeon: Eciklopedijski rječnik Lingvističkih naziva, I. i II. tom, Matica
hrvatska, Zagreb, 1969, str. 185.
14
Podgorica, 1969, str. 14.

Milorad Nikčević
tretman crnogorskog jezika, što se tiče njegova obilježja, prihvatljiv, ali

nije, što je i razumljivo u ovakvom djelu potpun. Taj jezik ima i zna-
čenjska obilježja, zatim sintaktička, a u pojedinim crtama i morfološka.
Ostali nazivi koje donosi Simeonov Rječnik, a odnose se na crnogorski
jezik, odnosno pojedine govore toga jezika (zetski, bokeški, hercego-
vački, itd.), kao i saznanja o istoriji tog jezika, utemeljeni su u tradici-
onalnoj pozivističkoj lingvistici i kao takvi za crnogorsku su znanost
potpuno neprihvatljivi. To je, uostalom, u nekoliko slučajeva pokazao i
sami dr Rikard Simeon. Simeonov Rječnik, dakle, u onim dijelovima i
partijama koje se odnose na problematiku crnogorskoga jezika zaslužu-
je podrobniju raščlambu i analizu.“15
Poslije svega treba reći da Vojislavovoj radosti nije bilo kraja!
Sad se mogao slobodno pozivati na jedno izuzetno djelo od internacio-
nalnog značaja!
U novije vrijeme dvoje značajnih proučavalaca posvetili su se do-
prinosu hrvatskih jezikoslavaca proučavanju crnogorskog jezika. Prvi
je prof. dr sc. Adnan Čirgić koji je u istoimenom radu objelodanio svoje
naučne prinose16, a druga je docent dr sc. Jasminka Brala-Mudrovčić
koja je 2017. godine na naučnom skupu filologije u Cetinju17 izložila
suptilnu i veoma emotivno temu: Vojislav Nikčević – proučavalac hr-
vatskih jezikoslavaca18. Između ostalog, ona je navela:
„Tako se nebrojeno puta ovaj utemeljitelj montenegristike (aka-
demik Vojislav Nikčević – M. N.) osvrnuo na rad hrvatskih jezikoslo-
vaca, a sudjelovanjem na skupovima u Hrvatskoj i suradnjom s hrvat-
skim institucijama koje se bave proučavanjem jezika ostvario je izvrsnu
poslovnu suradnju s mnogima i prijateljski odnos s nekima od njih“19.
15
Citirano iz knjige: Milorad Nikčević, Književna približavanja (rasprave / eseji /
prikazi), CKD „Montenegro – Montenegrina“ & HCDP „Croatica – Montenegri-
na“ RH, Osijek, 2001, str. 111.
16
Vidi rad Adnana Čirgića u Zborniku radova: Nove smjernice u odgoju i obra-
zovanju/ Znanstveni prinosi Dragutina Rosandića, Sveučilište u Zadru, Odjel za
nastavničke studije u Gospiću, Gospić, 2017, str. 155–166.
17
Prvi filološki dani i naučno djelo Vojislava P. Nikčevića održani su početkom sep-
tembra mjeseca na Cetinju 2017. godine.
18
Ta će studija biti objelodanjena u Zborniku sa naučnog skupa u Cetinju koji se
očekuje u narednoj 2018. godini.
19
Prema uvidu profesoričinih zapisa o Vojislavu P. Nikčeviću.

U izuzetnim trenucima crnogorska naučna i kulturna javnost duž-

na je saznati o svojim prijateljima i ljudima iz nauke koji su svojim ži-
votom i radom nastojali pomoći Crnoj Gori da njen maternji jezik bude
priznat. Jedan od hrvatskih neimara svakako je i akademik Milan Mo-
guš iz Zagreba, čiji smo In memoriam nedavno objavili u Pobjedi20. On
je kao istaknuti hrvatski jezikoslovac i predśednik HAZU prvi priznao
Crnogorski jezik nakon izlaska knjiga prof. dr Vojislava Nikčevića.
„Istaknuti hrvatski filolog, akademik Milan Moguš umro je u 91.
godini, 17. novembra 2017. godine u Zagrebu. On je rođen 1927. godi-
ne u Senju, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studijsku
grupu za „narodni jezik i književnost“ đe je i doktorirao 1953. godine.
Nakon tri godine kasnije izabran je za asistenta u Akademijinom insti-
tutu za jezik, a 1956. godine prelazi na Filozofski fakultet u Zagreb kao
asistent povijesti i dijalektologije jezika znamenitom profesoru dr sc.
Mate Hrasti, đe je ubrzo nakon nekoliko godina doktorirao 1962. godi-
ne na istoimenom fakultetu. Bio je lektor hrvatskog jezika na Univer-
zitetu u Varšavi. Po povratku, pored osnovnih naučnih obaveza sa stu-
dentima kroatistike, obavljao je dužnost šefa Katedre za dijalektologiju
i povijest hrvatskog jezika od 1965. do 1992. godine. U međuvremenu
bio je predstojnik Zavoda za lingvistiuku (1983–1992), te prodekan za
nastavu i znanost Filozofskog fakulteta od 1970. do 1972. godine. Bo-
ravio je kao gostujući profesor na sveučilištima u Kelnu i Minhenu.
Bio je član HAZU preko 40 godina. Od 2011. godine vodio je
projekt Benešićev rječnik hrvatskog književnog jezika od preporoda do
I. G. Kovačića, koji je publikovan u 14 tomova. Uz prof. dr Ljudevita
Jonkea, akademika Stjepana Babića, akademika Radoslava Katičića,
akademika Božidara Finke i mnoge druge, Milan je Moguš jedan od
najvatrenijih pristalica Hrvatskog proljeća (1971). On je čuven po svom
izuzetnom djelu – Hrvatskom pravopisu u koautorstvu sa Stjepanom
Babićem i Božidarom Finkom, izdat 1972. u Zagrebu, ali je zbog poli-
tike i žestokog unitarizma bio uništen. Međutim, pristalice i entuzijasti
hrvatskog, kao svog maternjeg jezika, štampali su ga ponovo u Londo-
nu, pa je dobio simpatični naziv „Londonac“ koji je služio nastavnoj
praksi sve do danas. Osim tog slavnog djela, Moguš je veoma plodan
Pobjeda od 13. 11. 2017, str. 19.
20

Milorad Nikčević
jezikoslovac. Objavio je preko 274 publikacije, 21 samostalnu mono-

grafiju te 208 članaka i rasprava iz oblasti filologije. Nezaobilazno je
njegovo sintetično djelo Povijest hrvatskog književnog jezika (1993).
Ono po čemu će Crna Gora spominjati akademika Milana Mogu-
ša jeste njegova saradnja sa crnogorskim lingvistima prof. dr Vojisla-
vom Nikčevićem, autorom ovoga članka, te kasnije s mladim jeziko-
slovcem Adnanom Čirgićem. Milorad Nikčević je bio njegov student
koji je kod njega položio Istoriju hrvatskog jezika i Dijalektologiju. A
Vojislav Nikčević se kao mladi profesor Pedagoške akademije u Nik-
šiću uključio u spomenuti krug hrvatskih lingvista u trenutku pojave
Deklaracije o nazivu i pojavi hrvatskog književnog jezika (1967). Sâm
o tome svjedoči prof. Vojislav Nikčević: „U toku nečuvene političke
kampanje na njezine tvorce pošao sam u Zagreb da mojem profesoru
Ljudevitu Jonkeu, jednom od njezinijeh glavnih tvoraca, pružim po-
dršku. Tada sam mu saopštio da i rezultati mojih istraživanja vode po-
stojanju crnogorskog jezika i crnogorske književnosti, kao duhovnog
produkta crnogorskog naroda i crnogorske nacije“ (Vojislav Nikčević,
Kroatističke studije, Erasmus naklada, Zagreb, 2007, str. 10). Nepo-
sredno poslije toga u časopisu „Jezik“ u Zagrebu 1968–1969. štampana
je Vojislavova čuvena studija Narodni jezik u crnogorskoj književno-
sti prednjegoševskog doba kojom je izazvao gnjev srpskih lingvista, a
posebno jezikoslovca iz Novog Sada Aleksandra Mladenovića. Mla-
di profesor Milorad Nikčević, sa službom u Osijeku, prvo u srednjoj
školi, pa potom kao docent, vanredni i redovni profesor Pedagoškog,
odnosno Filozofskog fakulteta u Osijeku, održavao je sa zagrebačkim
lingvistima veoma prisne i prijateljske kontakte, a posebno s akademi-
kom Milanom Mogušem, posebno u dugom periodu kad je Moguš bio
predsjednik HAZU-a od 2004. do 2010. godine. U tom vremenu su se
pojavile knjige akademika Vojislava Nikčevića.21 Na svečanoj śednici
HAZU-a 2004. godine priznat je Crnogorski jezik u okviru te institu-
cije, a predloženo je da se akademik Vojislav Nikčević primi u redove
dopisnih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U trenutku
Tu se prije svega misli na ove knjige: Piši kao što zboriš: glavna pravila crnogor-
21
skog standarnog jezika (1993), Pravopis crnogorskog jezika (1997), Crnogorski

jezik: geneza, tipologija, razvoj, 2 toma (1997), Štokavski dijasistem. Etnička i
jezička osnova (1998), Gramatika crnogorskog jezika (2001), Kroatističke studije
(2002), Ljubišina jezična kovnica (2003).

kad je Adnanu Čirgiću odobrena doktorska disertacija na Filozofskom

fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, nazvao sam akade-
mika Moguša i rekao mu da mi je brat Vojislav u amanet ostavio prije
njegove smrti (2007) da predśednik ispitne komisije bude upravo on.
Bez pogovora i predomišljanja akademik Moguš je i tim činom podržao
Crnogorski jezik i radovao se što će Crna Gora doktoriranjem Adnana
Čirgića (u oktobru mjesecu 2007. godine) naći dostojnog nasljednika
akademika Vojislava Nikčevića! Akademiku Milanu Mogušu i brojnim
hrvatskim jezikoslovcima Crna Gora duguje neizmjernu zahvalnost za
mučno etabliranje Crnogorskog jezika u svojoj domovini!“
VI
U narednim stranicama posvetićemo se odnosu Vojislava P. Nik-

čevića prema svom kolegi i antipodu prof. dr Novaku Kilibardi. Prisne
kontakte sa svojim kolegama na Univerzitetu Crne Gore, sa stručnjaci-
ma koji su se primarno ili sekundarno bavili istim ili sličnim poslovima,
prof. Kilibarda je njegovao i odnosio se s njima kolegijalno i ljudski.
U taj izuzetni krug odnosa posebno ćemo ovom prilikom apostrofirati
književnog jezikoslovca prof. dr Vojislava Nikčevića. Ovo ne zbog toga
što je Vojislav bio moj brat, već zbog toga što su Novak Kilibarda i
Vojislav Nikčević kao univerzalni stvaraoci, jezikoslovci i književnici
imali poseban odnos. Bili su u počecima svog stvalaštva velikim dije-
lom određeni ideologemskim usmjerenjem, ali nijesu nikada dopuštili
da se u njihovoj savjesti i svijesti natalože sjenke netrpeljivosti, a ka-
moli ośećaji nelagode ili eventualne mržnje. Nikome nije skriveno ni
nepoznato da je Novak Kilibarda prije 30-ak godina zastupao političke
stavove suprotne onima koje danas zastupa. Bio je tada predvodnik naj-
jače srpske stranke u Crnoj Gori – Narodne stranke. Uporedo s tim poli-
tičkim angažmanom, Kilibarda je djelovao i na Filozofskom fakultetu u
Nikšiću, đe je radio i moj brat Vojislav P. Nikčević, jedan od rijetkih – a
možda i jedini – profesor na tome fakultetu, a zasigurno jedini na svo-
joj Katedri, koji je zastupao stavove koji su danas oficijelni – da Crna
Gora treba da bude nezavisna država u kojoj će biti povraćeno pravo na
crnogorski jezik, književnost, kulturu i crkvu. Prirodno, Novak i Voji-
slav tada nijesu bili u najboljim odnosima. Među njima bijaše jaz koji
je dijelio tradicionalizam od nauke. Nekako se u to vrijeme potrefio i

Milorad Nikčević
Vojislavov izbor u zvanje za profesora Slovenačke književnosti22. Ako

ne prođe izbor, ostaće bez posla, a porodica sa suprugom i dvoje đece
bez egzistencije. To su znale njegove kolege s katedre, među kojima je
bilo ponajviše onih koji su mu rado htjeli pomoći da ostane bez posla.
Jedan od njih, koji danas više nije među živima – pa mu stoga neću
ni pominjati ime, upravo je to i pokušao. Računalo se da će i Novak
Kilibarda napisati negativnu recenziju i skloniti „jeretika“ s homogene
velikosrpske katedre koju je remetilo prisustvo mojega brata. Prvi re-
cenzent za izbor u zvanje bio je neprikosnoveni autoritet u slovenistici
akademik Jože Pogačnik. No ako ostala dva daju negativnu recenzi-
ju, ishod nije bilo teško pretpostaviti. Ipak, Novak Kilibarda uveliko
je iznenadio svoje kolege. U izvještaju za izbor Vojislava Nikčevića
za redovnoga profesora Slovenačke književnosti Kilibarda nije sakrio
njegovo neslaganje s nacionalnim koncepcijama kandidata, ali je ista-
kao da se taj izbor ne odnosi na taj segment Nikčevićeva djelovanja
već na njegove radove iz oblasti slovenistike. A kad je o tim radovima
izuzetno pohvalno mišljenje iznio neprikosnoveni slovenist Pogačnik,
„meni onda jedino ostaje da se s njime u potpunosti složim i predlo-
žim dr Vojislava P. Nikčevića za zvanje redovnoga profesora“. Tako je,
zahvaljujući Novaku Kilibardi, Vojislav P. Nikčević ostao da radi na
nikšićkoj katedri. Vojo mu to nikad nije zaboravio i uvijek je to navodio
kao primjer ljudskosti Novaka Kilibarde koji se nije uznio ni onda kad
je mogao lećeti bez krila. A svima je nama bilo veliko zadovoljstvo i ra-
dost kad je Novak Kilibarda, shvativši sopstvene promašaje i zablude,
krenuo drugim putem – putem koji je Crnu Goru vodio ka nezavisnosti,
a njezinu kulturu, jezik, književnost i crkvu ka priznanju i afirmaciji.
Novak Kilibarda bio je jedno vrijeme glasnogovornik velikosrpske po-
litike u Crnoj Gori. No ta politika nije ostavila traga na njegov naučni
angažman niti na njegove kolegijalne odnose s neistomišljenicima. Sto-
ga sam smatrao bitnim da pomenem i ovaj detalj iz njegova života.
Prema tome, Novak Kilibarda i Vojislav Nikčević uvijek su bili
intimno humorno i aluzivno dośetljivi i susretljivi, bez zlih namjera i
slijepe mržnje. Često mi je sâm prof. Kilibarda govorio i isticao goleme
psihičke napore i uvrede koje je Vojislav trpio zbog crnogorskog jezika
Crnogorska mu je književnost tada bila nedostupna, a crnogorski jezik kojim se

22
bavio cijeli život bio je nezamisliv, a kojemu se čak ni ime nije smjelo spominjati!

od svojih univerzitetskih oponenata iz Novog Sada i Beograda23, a one

su ponekad dovođenje do komike i apsurda. Tako su jedne zgode, kako
mi kazuje Kilibarda, Novak i Vojislav predložili jedan drugome: „Ajde,
Novače, budi ti u ulozi autohtonog Crnogorca, a ja ću rado biti autohtoni
Srbin, pa da u dogledno vrijeme vidimo čiji je teret veći i jači“. Tom i
takvom pozicijom htjeli su reći da oni nijesu ti ljudi i intelektualci koji bi
se međusobno mrźeli i trvili, a posebno ne što pripadaju istom entitetu,
a svakako ne i poradi toga što su zavičajnici koje je povezivao isti milje,
duhovni ambijent, duboke niti i topos bliskih naroda. Sukobljavaju se
ljudi u idejama, mislima, pogledima, u traganju za naučnom istinom,
ali bez strasti, zajedljivosti, mržnje ili pokore. Tako je to bilo među No-
vakom i Vojislavom P. Nikčevićem koji nikada nijesu međusobno kida-
li duhovne niti, intimni sklad, veze i harmoniju koja ih je unutarnjom
snagom intelektualno i duboko spajala, a ne razdvajala i udaljavala.
I ovu važnu opasku želio sam sačuvati od zaborava i istaći na
ovom mjestu da je Vojislav kao inicijator projekta o istoriji crnogors-
ke književnosti predložio podgoričkom Rektoratu i Ministarstvu nauke
Crne Gore da u stručni tim, osim Vojislava (kao rukovodioca!) uđu na
prvo mjesto Novak Kilibarda za usmenu književnost, on za književnost
od početaka pismenosti, pa do Njegoša akademik Radoslav Rotković,
a moja malenkost za period od Njegoša (1852) do propasti crnogorske
države (1918) i naravno Tatjana Bečanović, koja danas poriče da je bila
Vojislavova asistentkinja, za period savremene crnogorske književnosti.
Time je stvoren kompaktni tim, ali ga je uskoro Vojislavova neumitna
smrt pomela i razdvojila. Vojislav je ipak grabio i ostavio u rukopisu
istoriju crnogorske književnosti srednjega vijeka, dakle od početaka
pismenosti do Miroslavljeva jevanđelja koju su kasnije Adnan Čirgić
i Aleksandar Radoman uredili (uz recenziju Stjepana Damjanovića i
Radoslava Rotkovića) i objavili je pod naslovom Istorija crnogorske
književnosti – od početaka pismenosti do XIII vijeka24. Prof. Novak Ki-
libarda je prvi završio svoju usmenu književnost, a sudbina prof. dr
Tanje Bečanović ostala je u istim maglovitim tmušama i na istim zano-
snim pozicijama na kojima je vjerovatno bila i ranije.
23
U Novom Sadu posebno su se kao Vojislavovi žestoki oponenti isticali: dr Alek-
sandar Mladenović, dr Dragoljub Petrović, a iz Beograda dr Radmilo Marojević i
njihovi poslušni epigoni iz Crne Gore, čija imena ne treba ni spominjati.
24
Institut za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2009.

Milorad Nikčević
VII
Prof. dr sc. Milorad Nikčević bio je organizator proslave osamo-

staljenja Crne Gore u maju mjesecu (21. maja 2006). Već idućeg mje-
seca (8. jula 2006) u HNK-u u Osijeku organizovana je spektakularna
proslava uz prisustvo brojnih gostiju iz RH i CG. Predśednica Matice
hrvatske u Vukovaru Štefica Šarčević posebno je objavila u Vukovar-
skom zborniku25 sve sadržaje manifestacije. Spomenula je moju ma-
lenkost i naglasila da smo nakon Osijeka, upriličili pośetu Vukovaru.
Delegaciju je predvodio arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski
Mihailo Dedeić, duhovni poglavar Crnogorske pravoslavne crkve. On
je 9. jula spomenute godine sa svojim saradnicima i predstavnicima
crnogorskih udruženja i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti po-
ložio vijenac na Memorijalnom groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru
i Spomen-obilježju na Ovčari. U ime Crnogorsko-hrvatskog prijatelj-
skog društva „Ivan Mažuranić“ sa Cetinja akademik Vojislav Nikčević
održao je prvi dan u HNK-u u Osijeku impresivni govor:
„Poštovane dame i gospodo,
Čast mi je i izuzetno zadovoljstvo da sve pozdravim u ime Cr-
nogorsko-hrvatskog prijateljskog društva Ivana Mažuranića s Cetinja.
Za nas Crnogorce ovo su veliki, istorijski dani, skoro devedeset godi-
šta željno čekani. Svaki narod ima sveto trojstvo: državu, crkvu i jezik.
Bez njih se ne može opstojati. Prošlo je oko mjesec i po dana otkako
smo 21. maja pobijedili na referendumu i dobili nezavisnu, samostal-
nu i međunarodno priznatu suverenu Crnu Goru. To je četvrto njezino
međunarodno priznanje. Postojeći od sredine IX vijeka kao vazalna,
autonomna, atipična, samostalna, nezavisna i suverena država u traja-
nju od oko 1120 godišta, prvo međunarodno priznanje dobila je 1043.
od Vizantije, drugo kao rimokatolička država od Svete Stolice iz Rima
1077. i treće kao 27. država u svijetu 1878. godišta na Berlinskom kon-
gresu. Tada su je 13. jula priznale i one velike sile koje ju do tada nijesu
priznavale.
To je Dan crnogorske državnosti i zato što su Crnogorci 13. jula
1941. godišta prvi i jedini narod u porobljenoj Europi digli masovni
opštenarodni ustanak protiv fašizma te u prvoj neđelji borbi oslobodi-
li oko 80% svoje okupirane teritorije. Time su po okončanju Drugog
25
Br. 2, 2007, str, 7.

svjetskog rata povrnuli izgubljenu državu, zabranjeni crnogorski na-

rod, ukinutu crnogorsku naciju i autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu
crkvu sramne i tragične 1918. godine. Sada je vaskrsnula klasična Crna
Gora i s njom Crnogorska pravoslavna crkva i jezik crnogorski. Ta slo-
bodna Crna Gora pod najtežijem, do sada neviđenim postavljenijem
uslovima od strane Europske Unije s 55,5% veličanstveno je pobijedi-
la na referendumu i porazila njezin manjinski unionistički dio. Taj dio
napadom na Konavle i opsadom Dubrovnika, paleći, žareći, ubijajući
i pljačkajući mirno i nedužno stanovništvo, prije 15 godišta donio je
bol, patnju, stid i tadašnjim suverenistički opredijeljenim Crnogorcima.
Oni su pjesmom: „Sa Lovćena vila kliče/ Oprosti nam Dubrovniče“, na
antiratnijem mitinzima širom Crne Gore zapalili luču slobode. Njezina
svjetlost obasjala je 21. maj 2006. godišta. I tom pjesmom, ljubavlju
i humanizmom pobjedničkoj Crnoj Gori Republika Hrvatska vo vjeke
vjekova dobila je trajnog prijatelja i najboljeg suśeda na svojim južnim
granicama. Živjele republika Crna Gora i Republika Hrvatska i hvala
na pažnji“26.
VIII
I na kraju da kažem nekoliko refleksija o Vojislavu kao stvaraocu,

njegovom temperamentu i njegovom metodu rada i procesu stvaranja
svojih studija. Bio je od onih ljudi koji su u svakom trenutku ulijevali
smirenost, u svakodnevnoj komunikaciji odavao je melemnog i umilja-
tog čovjeka, odajući njegov blagi i umjereni temperament. Sagovorni-
ka, ili slušaoca je, s punom pažnjom pratio i nikada nije ulazio u neo-
čekivane i neizvjesne polemike. Bio je čovjek ogromnog znanja, prava
„živuća enciklopedija“ kako ga je nazvao rektor teologije Peter Kuzmič
u trenutku kad je držao predavanje „O naciji, narodu, jeziku i crkvi“
(2006) na njihovom Teološkom fakultetu u Osijeku. Ono po čemu je
mene kao njegova brata fascinirao jeste njegovo ogromno znanje, ne
toliko iz poznavanja literarnih sadržaja i lingvistike, već daleko više po
znanju istorijske materije, posebno duboke prošlosti Crne Gore. Znao
Akademik Vojislav P. Nikčević zborio je i pisao autentičnim crnogorskom jezi-

26
kom kao njegov kodifikator i utemeljitelj povijesti, gramatike i pravopisa.

Vidi: Vukovarski zbornik, Ogranak Matice hrvatske, Vukovar, br. 2, 2007, str.
241–250.

Milorad Nikčević
je svaki detalj i povijesni relikt, svih stvari i zbivanja. Ulijevao je kod

svakog čovjeka poštovanje i dignitet naučnika par ekselans.
Ja sam ga volio bratskom ljubavlju i u meni je ostavljao sliku
starijeg brata kojega treba u svakom trenutku poštovati i podržavati.
Od njega sam puno toga naučio i bio mi je intelektualni autoritet. Ni-
kada nije, mada je u pojedinim trenucima bio plahovit, dozvolio da se
na njega naljutim. Ipak desilo se to jedne zgode sasvim slučajno. Imao
je stari ručni sat sa nekim pohabanim kaišem. Jedno jutro kad je bio u
procesu pisanja neke polemike taj sam mu sat predstavio kao nešto što
nije lijepo da upotrebljava i nosi čovjek njegova kalibra. I dok sam ga u
rukama prevrtao i natezao, njegov se kaiš od dotrajalosti pokidao, sat je
pao na pod, razasuo se u djelove, a on je, valjda iz žalosti za tim satom
koji mu je puno značio, kiptio i na mene prosuo bezbroj uvreda i poni-
ženja. Istog sam časa krišom otišao iz Rudoga Polja u centar Nikšića i
kod poznatog i dugovječnog nikšićkog sajdžije nabavio sam mu veoma
cijenjeni i pozlaćeni sat koji se nosi na lancu u malom džepu odijela.
Beskrajno je bio srećan i kao malo se dijete radovao tome iznenadnom
poklonu. Ovo iz razloga jer mu je sat bilo kakav-takav potreban, a po-
gotovo što su takav sat nosili samo ozbiljni ljudi i prava gospoda!
Ali u jednom trenutku i ja sam se na njega naljutio. Pod njegovim
uticajem i željom da dosegnem njegov naučni nivo, ja sam upisao pos-
tdiplomske studije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bio sam
veoma dobar student, ali nijesam imao iskustva još uvijek u oblikova-
nju svojih naučnih radova. Śećam se da sam mu jedan seminarski rad
poslao da mi ga koriguje, to jest lektoriše, jezički i pravopisno doćera
do određenog nivoa, računajući da sam „privilegovan“ što iza mene
imam takvog brata na kojega se u svako doba mogu osloniti, bar u tim
stvaralačkim nastojanjima! I gle čuda: moj brat Vojislav je taj moj rad
munjevito brzo ispravio crvenom hemijskom olovkom. Napravio je to-
liko zahvata na njemu da ga skoro više nijesam ni prepoznavao. Bilo
je tu svega i svačega: umetanja da tekst dobije svoj smisao, preturanja
pojedinih sintagmatskih struktura, pravopisnih znakova i kojekakvih
drugih dopuna. No, nije me sve to tako porazilo kao što je bio njegov
komentar u kojemu je, između ostalog, stajalo: „Da mi se u tekstu pod-
lila crvena krv, da sam potpuno nepismen, da nemam ośećaja ni za stil
ni za rečenicu, a bogme ni za crnogorski jezik i njegovu bogatu seman-
tiku. Rečenice su mi nejestive kobasice, a misao isprekidana, s brda, s

dola. Dakle, pravi poraz i bolje da nijesam nikada počinjao da pišem

naučne tekstove. Jednom rečenicom: moja kćerka Miška (Ana, učenica
osnovne škole u Cetinju – M. N.) je pismenija od tebe i čudim se da si
se uputio sa takvom nespremnošću da ideš na postdiplomske studije“.
Dakle, pravi poraz za mene! Ni jedne jedine riječi ohrabrenja! Taj sud
sam od brata, kojega sam beskrajno cijenio, koji mi je bio stvaralački
uzor primio sa zaprepaštenjem. Ovo ponajprije što sam ga doživljavao i
kao stvaraoca i kao čovjeka koji je svakome bio spreman da pomogne.
Po nekoliko sam puta iščitavao njegov tekst i svaki put sam doživio
najdublji poraz. Znao sam da se sad nemam više na koga osloniti. Pro-
gutao sam gorku so u ustima, otplakao njegove duboke uvrede i zare-
kao sam se samom sebi: „Aha Milorade, nećeš ti od njega nikada više
tražiti pomoć u opismenjavanju“. I tako je to zaista i bilo. Napisao sam
i magistarsku i doktorsku disertaciju, sa preko hiljadu stranica, a da od
veoma čuvenog brata jezikoslovca i književnog istoričara nijesam više
tražio ni očekivao ni u čemu nikakvu pomoć. A on se nije mogao naču-
diti što mu ta značajna djela nijesam davao na uvid. Ali kad su bila djela
finalizirana i kad su se pojavila u javnosti, pomno je i kritički pristupio
njihovom iščitavanju i bio je kao malo dijete zabezeknut i srećan i kad
me srio grlio me i ljubio s molbom za oprost. Ponajviše se radovao „što
je u meni crnogorska filologija dobila veliko pojačanje“ i to je često isti-
cao među drugim stručnjacima i našim kolegama. No da bude sreća u
nesreći: takvim postupkom mene je moj dragi brat Vojislav opismenio!
No ostalo je da kažem nekoliko rečenica o njegovom stvaralač-
kom procesu. Svoje je radove pisao pisaćom mašinom, starom „Bise-
ricom“ koju sam mu veoma rano poklonio i koju je dugo čuvao kao
„svoje oči u glavi“. Sve je pisao iz glave. Pisao je svoja djela polako,
slagao ih kao što vajar slaže svoju teksturu, sve do konačnog oblika. Po-
tom bi iščitavao svoju prvu verziju po nekoliko puta, dotjerujući svoje
tekstove postepeno, lijepeći ili korektorom ispravljajući svoj tekst sve
dok nije dobio konačnu formu. On je mogao za nekoliko dana u jednom
dahu da napiše cijelu studiju, a za dvije ili tri neđelje pisao je obimno
djelo, u kojemu nije bilo potrebe da briše ili dodaje takoreći ni jednu je-
dinu riječ. Često se puta odmicao od svojega teksta, pravio odmak da se
djelo inkubira, pa ga je ponovo uzimao na iščitavanje i obradu. Posebno
se odnosio prema fusnotama. Pisao ih je naknadno. One su bile pravi
stvaralački traktati, male studije, više odsjaji i biseri dodatnih misli i

Milorad Nikčević
rasprava, nego što su to bile, kao kod nekih drugih stvaralaca, samo
puki novodi izvora, sekundarne, tercijalne ili izvorne literature. Takav
mu je bio svaki rukopis, a naročito njegove „Slovenističke i monte-
negrističkih studije“ koje su ostale, nažalost, neobjavljene, pa kad bi
se neko i odlučio da te studije približi današnjoj naučnoj i kulturnoj
javnosti, morao bi to biti naučnik, čovjek ogromne sume znanja, koji bi
imao strpljenja da uđe u Vojislavovu složenu poetiku i proces njegova
stvaralačkog rada.
I na kraju da istaknem i ovo: Želja mi je bila da što više osvije-
tlim detalja iz Vojislavova sadržajnog života i pluralnog rada. Ipak zbog
ograničenog prostora to nijesam mogao detaljno učiniti. Ostali su mnogi
problemi iz Vojislavove stvaralačke biografije, poput njegova odnosa
prema ratnom vremenu i napada na njegovu drugu domovinu Hrvatsku.
U tim teškim i olovnim ratnim vremenima javljao se skrušeno, izražava-
jući najteže proteste i osude prema zlom času i protagonistima rata. Osu-
đivao je bestijalnosti ljudskog stradanja. Svoje najsuptilnije misli, boli
i emocije izražavao je u mojima pismima27, ali i pismima prema svojim
hrvatskim kolegama. Takvo je jedno veoma dirljivo pismo poslao svom
kolegi, univerzitetskom prof. dr sc. Josipu Liscu sa Sveučilišta u Zadru.
Profesor se Lisac odnosio prema Vojislavovim emocija sa najljepšim
pijetetom i ostalo je to pismo da objavi kao dragu uspomenu jednom
drugom zgodom. I drugi problemi koje je Vojislav izgovorio u vezi s
crnogorskim jezikom, ostali su na marginama ovoga rada nezabilježeni.
Nekom ćemo ih drugom prilikom sigurno nastaviti i upotpuniti ove fra-
gmente Vojislavova života i njegova rada. Lično mi je pričao Vojislavov
čuveni isljeditelj i policijski bard Vladimir Keković iz Podgorice kako
se Vojislav držao u najtežim danima njegovog života. Svoje sumorne
zapise i razgovore s Vojislavom Keković je dijelom zabilježio u svojoj
knjizi „Grke godine“28. Knjigu mi je poklonio u Podgorici 5. 7. 2006.
godine sa posvetom: „Gospodinu Miloradu Nikčeviću za podsjećanje
na vrijeme u koje je opasno bilo zboriti istinu. Tada je to jedino basta-
27
Pod njegovim sugestijama napisao sam čuveni esej Generalisimusi, akademici
i fanatici, koji je objelodanjen 25. septembra u „Glasu Slavonije“, 1991, str. 14.
Članak su prenijeli mediji i druge hrvatske novine, „Vjesnik“, „Večernji list“,
„Slobodna Dalmacija“, „Školske novine“ i dr., a predśednik Sabora dr sc. Domljan
jedan je dio eseja pročitao u sabornici.
28
Knjiga je izašla kao treće dopunjeno izdanje, Podgorica, 2006, 217 str.

lo tvom bratu Vojislavu. S osobnim poštovanjem i prijateljski Vladimir

Keković“. I tada mi je usmeno Keković ispričao pričicu sa suzama u
očima: „I u trenutku kad mi niko nije htio pomoći da upišem unuku na
Filozofskom fakultetu u Nikšiću, to je bastalo tvome bratu Vojislavu
Nikčeviću. On mu je pritom rekao: „Idi Kekoviću zadovoljan doma.
Tvoja će unuka biti upisana i studiraće na ovom Fakultetu. Ali znaj da to
nijesu tvoje zasluge, već tvoga đeda (spomenuo mu je ime – M. N.) koji
je odavno sredio to sa mnom i ne trebaš se brinuti“29. Eto, takav je bio
Vojislav P. Nikčević! Pa i ova zgoda neka ostane zabilježena!
A, kako se zna, đed Kekovićev bio je federalista i stari crnogorski zelenaš, što je i
29
Vojislavu bilo veoma dobro poznato.

Vladimir VOJINOVIĆ (Podgorica)

KNJIŽEVNA KRITIKA VOJISLAVA P. NIKČEVIĆA
Vojislav P. Nikčević jedan je od najkompletnijih montenegrista i

crnogorskih filologa. Nikčevićevo opsežno djelo ravnopravno ponire u
probleme nauke o književnosti i nauke o jeziku. Autor ovoga rada bavi
se onim segmentom djela Vojislava P. Nikčevića koji je usmjeren na
afirmaciju savremene crnogorske književnosti, ali i onih književnosti
kojima je Nikčević bio posvećen kao predavač. Analizom Nikčevićevih
članaka koji pripadaju književnoj kritici, autor upućuje na teorijske i
metodološke obrasce kojim se Nikčević koristio na putu izvođenja su-
dova o esteskim dometima pojedinih književnih djela.
Ključne riječi: Vojislav Nikčević, književna kritika, esej, Mirko
Banjević, Vladan Desnica, Kroče, Frojd, Jung, Adler, Milorad Stojović,
sadržaj, forma...
Vrijeme javljanja Vojislava P. Nikčevića književnokritičkim član-

cima je vrijeme poslijeratne, obnovljene Jugoslavije, kad se širom on-
dašnje zajednice Južnih Slovena objavljuju radovi i zbornici inspirisani
odnosom marksizma i književne kritike. U to vrijeme Nikčević objav-
ljuje u mnogim časopisima, od kojih su, za pokušaj definisanja polaznih
kritičkih kurseva Nikčevića od posebnoga značaja oni radovi koje je ovaj
zaslužni montenegrista objavljivao u glasilima Stvaranje, Izraz, Kritika
i Ovdje. Riječ je o tekstovima posvećenim problemima aktuelne poezije,
proze i književne kritike, što pokazuju da se Nikčević i kao mlad nauč-
nik uhvatio u koštac sa u to vrijeme najvećim recepcijskim problemom
na prostorima Južnih Slovena. Nakon samo dvije decenije od završetka
Drugoga svjetskog rata, kad se u obnovljenoj Jugoslaviji uzdizao kult Jo-
sipa Broza i NOB-e, Nikčević je pokušavao da ukaže na to u kojoj mjeri
društveno-politička aktuelnost utiče na književnokritičku misao.
Jednim od svojih najranijih književnokritičkih eseja Revolucija
kao inspiracija i poetska vizija naših pjesnika Nikčević je ukazao na

Vladimir Vojinović
decenijske zablude naučnika i stao u odbranu umjetnosti. U tome eseju

iznio je stav da su naučnici tzv. revolucionarnoj poeziji sudili pristrasno
i s ciljem koji nije bio usklađen s naučnim potrebama. U književnoj kri-
tici i nauci o književnosti istaknute su mnoge vrijednosti, ali se pritom
dosta griješilo. Mnogi pjesnici koji su u nedavnoj prošlosti hvaljeni i
favorizovani, kako vrijeme teče, sve više padaju u zaborav. (...) Obma-
ne i zablude koje su nekada podgrijavale naša ubjeđenja, proistekle su
otuda što smo bili saučesnici i svjedoci izrastanja jednog impresivnog,
burnog i dramatičnog istorijskog i društvenog trenutka koji je snagom
svog izuzetnog važenja isuviše emocionalno i moralno djelovao i na nas
i na literaturu koja ga je registrovala i fiksirala.1 Nikčević je nadalje su-
dio revolucionarnoj poeziji i zloupotrebama u umjetnosti, naglasivši da
je misija književnosti propagandistička i podređena ako je samo idejno
usmjerena i ako učvršćuje pojedine društveno-političke pojave. Na taj
način stvara se iluzija o estetskoj vrijednosti takvih literarnih tvorevina.
Otuda su proistekle naše literarne obmane i zablude oko revolucionar-
ne poezije iz perioda narodnooslobodilačkog rata.2 On je dodao da je
književnost narodnooslobodilačkoga rata, pored ključnih impulsa kao
što su motivi bunta i otpora zlu, naslijedila i slabosti koje je trpjela so-
cijalna literatura tridesetih godina prošloga vijeka.
Tu vrstu opredjeljenja za formu nasuprot sadržaju Nikčević je
manifestovao i svojevrsnom odbranom djela Miloša Crnjanskog. U
članku Na marginama Sabranih dela Miloša Crnjanskog Nikčević je
polemisao sa stavovima Milana Bogdanovića i ustvrdio da je bilo po-
grešno suditi srpskim ekspresionistima zbog navodnoga rušilačkog a
ne reformatorskoga karaktera njihove literature. Dobro je poznato da je
epoha moderne kod Srba, kao uostalom i kod ostalih južnoslovenskih
naroda završila otprilike u godinama koje su prethodile Prvom svjet-
skom ratu... Milan Bogdanović je ispustio iz vida činjenicu da je srpska
književnost u periodu koji su zacrtali ekspresionisti na čelu s Milošem
Crnjanskim doživjela svoju drugu evropeizaciju.3 Ključ odbrane Miloša
Crnjanskog nalazi se u finalu Nikčevićeva članka. On u tome segmentu
1
Vojislav Nikčević, „Revolucija kao inspiracija i poetska vizija naših pjesnika“,
Stvaranje, 22, 1–2/1967, str. 125.
2
Isto, str. 126.
3
Vojislav Nikčević, „Na marginama sabranih djela Miloša Crnjanskog“, Stvaranje,
22, 4/1967, str. 454.

Književna kritika Vojislava P. Nikčevića
rada pokazuje da je Bogdanović reagovao na sadržinu a ne formu dje-

la Crnjanskog i pokazao da su ideje Crnjanskoga, kojima je protkano
djelo, bile usklađene sa u to vrijeme aktuelnim evropskim strujanjima.
Ponesen kozmopolitskim osjećanjima, Crnjanski se u ciklusu 'Vidov-
danske pesme' obrušio na vidovdanske nacionalne svetinje i idole. Ova-
kav odnos prema nacionalnoj i kulturnoj tradiciji bio je internacional-
na literarna pojava koja je nastala kao posljedica želje za duhovnim
oslobođenjem evropske književne elite. To pokazuje još jednom da je
pjesništvo Miloša Crnjanskog nastajalo u korak s ekspresionističkom
književnom modom Zapadne Evrope.4
Rani književnokritički radovi, razumljivo je, bili su dati u meto-
dološkom ključu teorijske tradicije. Ipak, vidno je i kako se iz članka u
članak i na Nikčevićevu kritiku postepeno prelivaju teze u to vrijeme
aktuelnih književnih teorija. Na primjer, u ranim tekstovima, analizira-
jući unutrašnje sklopove djela, Nikčević upotrebljava termin pjesnik a u
kasnijim i lirski subjekt ili subjekt. Takođe, književnokritički počeci na-
dojeni su ponajviše lingvostilističkim radnjama, tumačenjem funkcije i
frekvencije pojedinih leksema u djelima (Iako je aorist, piše Nikčević o
Banjevićevoj poemi Sutjeska, upotrijebljen osam puta nema vremenske
sukcesivnosti zbivanja.5 Da ukaže na opravdanost upotrijebljenih meto-
da Nikčević saopštava kako snimak vokabulara pokazuje da je Banjević
autentičnim, majstorskim potezima fiksirao jedan trenutak poraza...),6
dok su zreli Nikćevićevi književnokritički radovi, kako znamo, upućeni
na druge probleme i oslonjeni na slojevitu metodologiju, naročito član-
ci koji pripadaju njegošologiji.
Međutim, i u ranim radovima Nikčević prilično slobodoumno tre-
tira pitanje forme, naročito gramatička i pravopisna načela pjesničkoga
jezika. On se zapravo zalaže za pjesničke slobode i pravda pjesnike u
trenucima kad odstupaju od strogih propisa poetike i gramatike, tvr-
deći da čak te propise mogu i narušavati ako to narušavanje dopri-
nosi ekspresiji stiha.7 On u radovima o savremenoj poeziji konstantno
ističe neophodnost oslobađanja od tradicije. Tako u opsežnome radu o
4
Isto, str. 458.
5
Vojislav Nikčević, „Revolucija kao inspiracija i poetska vizija naših pjesnika“, str. 131.
6
Isto, str. 132.
7
Vojislav Nikčević, „Revolucija kao inspiracija i poetska vizija naših pjesnika“, str.
132.

Vladimir Vojinović
književnom djelu Edvarda Kocbeka primjećuje kako se taj slovenač-

ki autor specifičnom versifikacijom svrstao u red modernih pjesnika.
Pripadnost Edvarda Kocbeka modernome pjesništvu, pored ostaloga,
ogleda se i u njegovim dvjema čak i na prvi pogled vidljivim versifika-
torskim pojavama – prekoračenjima i prebacivanjima, tj. u prenošenju
u drugi stih djelova rečenice iz prethodnoga stiha i u prebacivanju u
drugi stih samo jedne zaostale riječi iz ranijeg stiha. Na taj način je u
svojim pjesmama razbijao tradicionalnu metričku i sintaksičku cjelo-
vitost u skladu s vlastitim prirodnim i neposrednim doživljajem svijeta
i života i njihovim preoblikovanjem u tim pjesmama.8 Na sličan se na-
čin Nikčević određuje prema modernosti i tradicionalizmu i u članku o
pjesničkim knjigama Rajka Nikolića. U drugoj knjizi se predstavio kao
pjesnik čija se evolucija odvija u pravcu oslobađanja određenog utica-
ja lektire vidljivog u prvoj zbirci, tragova poetskih uzora, neminovnih u
fazi formiranja svakog pjesnika, iskustava, negativnih i pozitivnih, koja
im pomažu da dođu do svoga stvaralačkog bića.9
Ovakav tretman tradicije Nikčević je zagovarao i u člancima u
kojima je analizirao savremena prozna djela. Sondirajući roman Zaloga
Vladimira Mijuškovića, on naglašava da zbog robovanja tradicional-
nim pripovjedačkim sredstvima Mijuškovićeva proza nije dosegla nivo
umjetničke punoće i zrelosti. Njegovo djelo ne daje sintetičku, integral-
nu sliku i produbljenu sliku života, nije uspjelo da dosegne stepen op-
štosti i generalizacije, da artistički zgusne i fiksira opštost. Tematika
epske, viteške prošlosti, Mijuškovićeva središna, magistralna preoku-
pacija i inspiracija, ne doživljava se umjetnički živo i plastično, jer nije
konkretizovana adekvatnim umjetničkim potezima. Kako nije u stanju
da se uzvisi nad motivima koji su ga inspirisali, njegovo djelo ima pre-
vashodno književno-istorijski značaj.10
Dva opsežna članka Nikčević je posvetio djelu Vladana Desnice.
U prvome radu, objavljenom u Stvaranju, analizirajući roman Proljeća
Ivana Galeba poziva se na teze Aristotela, Frojda, Junga, Kročea, Ad-
8
Vojislav Nikčević, „Književno djelo Edvarda Kocbeka“, Stvaranje, 41, 8–9/1986,
str. 1171.
9
Vojislav Nikčević, „Na granici između tradicionalnog i savremenog“, Stvaranje,
32, 1/1977, str. 170.
10
Vojislav Nikčević, „Život i književno djelo Vladimira Mijuškovića“, Stvaranje,
23, 1/1968, str. 112.

lera, ali i Dragana Jeremića i Radomira Konstantinovića, te da bi opisao

ključni poetički princip Desnice zaključuje: Polazeći od Kročeove kon-
statacije da je glavno i vrhovno pitanje u umjetnosti pisanja kako pisac
piše, i on je držao da je izražaj 'alfa i omega' umjetničkog stvaranja.11
Ovu tezu Nikčević je dalje razrađivao u drugome članku o Desnici,
objavljenome u Izrazu, saopštavajući najprije da je koncepcija stvarao-
čeve ličnosti umnogome bliska psihoanalitičkim koncepcijama Frojda i
Adlera, odnosno koncepcijama koje vide pisca kao konzumenta spolj-
nih pojava koje kao iznenadne bolesti potresaju njegov organizam, te
da umjetničko biće, ranjivo na te pojave, akumulira nemir koji je izvor
umjetničkoga djela. Ispovijedanje unutrašnjih raspoloženja, onih sit-
nih psiholoških vlakana, neznatnih pomaka, 'mišjih movensa u čovje-
ku', predstavlja fundament sa koga izrasta umjetničko djelo.12 Stavovi
o izrastanju umjetničkoga djela govore o Nikčevićevu opredjeljenju
za formu a ne za sadržinu. To potvrđuje sljedeći iskaz o Desničinome
romanu: Kao i Kroče, i on je držao da je glavno i vrhovno pitanje u
umjetnosti pisanja kako pisac piše. Umjetničke koordinate djela nijesu
u sadržaju, već u umjetničkom oblikovanju, kristalizaciji, naporu da se
izrazi tačno ono što se htjelo reći.13
Teze o inoviranju forme, o odstupanju od tradicionalnih pjesničkih
i proznih formi, Nikčević je manifestovao i u metakritičkim tekstova,
najdirektnije usmjeravajući kolege kritičare da se oslobode krutih obra-
zaca tumačenja književnih djela, kako bi oslobađajući sebe omogućili i
autorima slobodnije djelovanje. Prikazujući studiju Nadmoć ljudskosti
Milorada Stojovića, Nikčević je pokazao za kakve se književnokritičke
pristupe zalagao. On je podsticao onu književnu kritiku koja „analitički
minuciozno“ ne rekreira proces nastanka djela, već traga za onim što
je u djelu umjetnički živo. Smatrao je da je upravo Stojović jedan od
takvih kritičara i saopštio da je taj kritičar do ocjena o estetskim dome-
tima djela, do rezultata koje je pisac ostvario u djelu, dolazio preko je-
dinstva sadržajno-ispovjednih i stilsko-izražajnih komponenata.14 Ipak,
Nikčević je iznio i nedostatke Stojovićeve knjige, koje se, prema nje-
11
Vojislav Nikčević, „Zatočenik riječi i veliki poklonik ljepote“, Stvaranje, 23,
6/1968, str. 662.
12
Vojislav Nikčević, „Poetika Vladana Desnice“, Izraz. 13, knj. 26, 7/1969, str. 100.
13
Isto, str. 106–107.
14
Vojislav Nikčević, „Sinteze iz crnogorske književnosti“, Kritika. 1, 3/1968, str. 340.

Vladimir Vojinović
govu sudu, ogledaju u prestrogim estetskim mjerilima, što su Stojovića

zavodila da pojedine kovanice ili neologizme tretira kao stilsko-jezič-
ke nepreciznosti. U takvim slučajevima previđao je činjenicu da jedno
djelo može u potpunosti zadovoljiti zahtjeve koje propisuju stilistika i
estetika a da pri tom nije doseglo izrazit umjetnički nivo.15 Nikčević je
zato ustvrdio da u književnosti nije moguće ostvariti ideal konačne for-
me, jer pisac nije u stanju da u potpunosti saobrazi svoj doživljaj s onim
koji transponuje u djelo. U tom segmentu osvrta na Stojovićevu knjigu
Nikčević je pokazao da je bio sklon razdvajanju „piščeva doživljaja“ od
onog koji je transponovan u djelo.
Na osnovu analize članaka objavljenih u prvotnoj kritičkoj fazi
Vojislava Nikčevića da se zaključiti da su ti tekstovi nagovijestili poja-
vu naučnika koji će, kako znamo, ostaviti široki trag u montenegristici.
Nagovještaji pojave velikoga montenegrističkog djela bili su sadržani i
u podacima koji pokazuju da je Nikčević ulazeći u naučne vode otvore-
no prkosio društvenim i političkim dogmama i čuvao od tendencional-
nosti kako umjetnost tako i kritički sud.
S jedne strane Nikčević se zalagao za kritiku koja će pozitivno
ocjenjivati samo ona djela koja to zasluže unutarnjim svojstvima a ne
flertovima s dnevno-političkim idejama ili društvenim statusom autora
u zajednici koju je sazdala revolucija. Stoga se i može konstatovati da
su oni Nikčevićevi tekstovi, kojima je suđeno „revolucionarnim pis-
cima“ čija djela bez obzira na aktuelnost teme nagriza zub vremena,
predstavljali veliki onovremeni iskorak crnogorske književne kritike.
S druge strane Nikčević je kao književni kritičar i istoričar knji-
ževnosti branio prokazane autore i njihova djela od tendencionalne kri-
tike, kao što je to bio slučaj s djelom Miloša Crnjanskog.
Kad se sve navedeno uzme u obzir, uz saznanje o tome da je ju-
goslovenska zajednica u vrijeme objavljivanja Nikčevićevih tekstova
imala i posebna ideološka tijela s cenzorskim zadacima, postaje jasno
da je takav naučni pristup bio izraz slobodnoga intelektualnog duha bez
kojih ne bi nastale monografije kao što su Istorija crnogorske književ-
nosti ili Pravopis crnogorskoga jezika.
Isto, str. 340.

15

Literatura:
–– Nikčević, Vojislav, „Književno djelo Edvarda Kocbeka“, Stvaranje,

41, 8–9/1986, str. 1163–1184.
–– Nikčević, Vojislav, „Na granici između tradicionalnog i savremenog“,
Stvaranje, 32, 1/1977, str. 168–170.
–– Nikčević, Vojislav, „Na marginama sabranih djela Miloša
Crnjanskog“, Stvaranje, 22, 4/1967, str. 454–458.
–– Nikčević, Vojislav, „Poetika Vladana Desnice“, Izraz. 13, knj. 26,
7/1969, str. 98–111.
–– Nikčević, Vojislav, „Revolucija kao inspiracija i poetska vizija naših
pjesnika“, Stvaranje, 22, 1–2/1967, str. 125–137.
–– Nikčević, Vojislav, „Sinteze iz crnogorske književnosti“, Kritika. 1,
3/1968, str. 339–341.
–– Nikčević, Vojislav, „Zatočenik riječi i veliki poklonik ljepote“,
Stvaranje, 23, 6/1968, str. 657–662.
–– Nikčević, Vojislav, „Život i književno djelo Vladimira Mijuškovića“,
Stvaranje, 23, 1/1968, str. 97–112.

Jasminka BRALA-MUDROVČIĆ (Zadar)

Odjel za nastavničke studije u Gospiću, Sveučilište u Zadru
VOJISLAV P. NIKČEVIĆ –
PROUČAVATELJ HRVATSKIH JEZIKOSLOVACA
Istraživanje i proučavanje crnogorske književno-jezične prošlosti

navelo je crnogorskoga jezikoslovca, njegošologa i povjesničara knji-
ževnosti Vojislava P. Nikčevića na proučavanje i drugih slavenskih jezi-
ka i njihove književne baštine. Tako se nebrojeno puta ovaj utemeljitelj
montenegristike osvrnuo na rad hrvatskih jezikoslovaca, a sudjelova-
njem na skupovima u Hrvatskoj i suradnjom s hrvatskim institucijama
koje se bave proučavanjem jezika ostvario je izvrsnu poslovnu suradnju
s mnogima i prijateljski odnos s nekima od njih. Stjepan Babić, Dalibor
Brozović, Josip Silić, Mate Šimundić i Radoslav Katičić samo su neka
od imena hrvatskih jezikoslovaca koja se pojavljuju u dijelu znanstve-
noga opusa Vojislava P. Nikčevića posvećenom hrvatskome jeziku. Taj
dio opusa najproduktivnijega i najreprezentativnijega predstavnika cr-
nogorske lingvistike predmetom je ovoga rada.
Ključne riječi: Vojislav P. Nikčević, hrvatski jezikoslovci, crno-
gorski jezik, hrvatski jezik
UVOD
Vojislav P. Nikčević je čovjek koji je svojim djelovanjem ostavio

neizbrisiv trag u jezičnoj povijesti Crnogoraca. Njegov opus potvrđuje
ga kao jednog od najproduktivnijih i najreprezentativnijih predstavni-
ka crnogorske lingvistike, a neupitna ljubav koju je osjećao prema cr-
nogorskom jeziku kao samoizražavajućem prirodnom subjektu i vidu
etničkoga postojanja, identiteta i oruđa kulture (Nikčević 2001: 35)
možda se najbolje može iščitati iz uvjerenja, zasnovanog na velikom
znanju, izrečenog u sljedećoj rečenici: „To nije sistemski, genetskolin-
gvistički, nego sociolingvistički, kulturološki, stilistički, emocionalno
(psihološki) i životno (pragmatički) posebit jezik.“ (Nikčević 1998:

Jasminka Brala-Mudrovčić
116) Ovaj posebiti jezik imao je izrazito turbulentnu povijest, a na put

svoje afirmacije doveden je Nikčevićevim kapitalnim djelima: pravo-
pisnim pravilima Piši kao što zboriš (1993), pregledom geneze, tipo-
logije, razvoja i strukturnih osobina crnogorskoga jezika u dva dijela
(Crnogorski jezik I (1993), II (1997)), Crnogorskim pravopisom (1997)
i Gramatikom crnogorskoga jezika (2001), koju je „zamislio i ostvario
kao gramatiku crnogorskoga jezika kao sistema i crnogorskoga jezika
kao standarda, tj. i kao činjenicu štokavskoga sistema i kao činjeni-
cu posebnosti crnogorskoga jezika unutar ostalih standardnih jezika u
okvirima štokavskoga sistema. Taj je suodnos crnogorskoga jezika kao
sistema i crnogorskoga jezika kao standarda prikazao i u pristupu fono-
logiji, i u pristupu morfologiji, i u pristupu tvorbi riječi, i u pristupu sin-
taksi.“ (Silić, 2009: 5) Svi ovi opisi su i teorijski i metodološki na razini
suvremenih opisa jezika. „Svojom normativistikom akademik Vojislav
P. Nikčević afirmiše brojne vjerodostojne prirodne odlike crnogorskoga
jezika vodeći računa o dostignućima u suvremenoj lingvistici. To je te-
melj crnogorske jezičke nauke. Ovakvijem pristupom jezik Crnogoraca
fonetskijem, morfološkim, sintaksičkijem i leksičkim osobinama izdiže
i u isti ravnopravan položaj stavlja sa hrvatskijem, srpskim i bosanski-
jem jezikom.“ (Đurović 2005: 71)
Nepokolebljivost i spremnost na žrtvu poradi jezika, jer je „u vri-
jeme kad je započinjao svoju naučnu karijeru Vojo bio jedan od rijetkih
kulturnih poslenika koji je, ne mareći za posljedice, radio na očuva-
nju i revitalizaciji crnogorskih kulturnih vrijednosti i afirmaciji crno-
gorskoga jezika. Bilo je to vrijeme kad Crna Gora nije znala i umjela
braniti sebe od sebe same. Put koji je izabrao bio je trnovit i težak i
nije obećavao uspjeh. Nije bilo lako istrajati, ali je uprkos svemu Vojo
ostao nepokolebljiv u nastojanju da dokaže istinost svojih jezičkih i
nacionalnih koncepcija, i na kraju je u tome i uspio. Dugo godina su mu
među naučnicima gotovo jedinu podršku pružali hrvatski lingvisti (...),
što je Vojo s ponosom često isticao. Iznad svega, dokazao je da se nije
uzalud rodio svojemu narodu i svojoj dužnosti. Kao posljedica te bor-
be, crnogorski jezik je danas priznat od strane najpoznatijih hrvatskih,
bosanskih, crnogorskih i mnogih svjetski poznatih lingvističkih imena“
(Čirgić 2008: 575), priskrbile su akademiku Nikčeviću naziv barda cr-
nogorskoga jezika, a s obzirom na put koji je utro crnogorskome jeziku
„do usnule svijesti crnogorskoga naroda ali i do svjetskih slavističkih

Vojislav P. Nikčević –proučavatelj hrvatskih jezikoslovaca
centara“ (Čirgić 2008: 576) ne iznenađuje činjenica da najviša ustanova

koja skrbi o jeziku Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje nosi njego-
vo ime.
Istraživanje i proučavanje crnogorske književno-jezične prošlo-
sti, čiji su rezultati objavljeni između ostalog i u navedenim knjigama,
navelo je akademika Nikčevića na proučavanje i drugih slavenskih jezi-
ka i njihove književne baštine. Tako se nebrojeno puta ovaj utemeljitelj
montenegristike osvrnuo na rad hrvatskih jezikoslovaca, a sudjelova-
njem na skupovima u Hrvatskoj i suradnjom s hrvatskim institucijama
koje se bave proučavanjem jezika ostvario je izvrsnu poslovnu suradnju
s mnogima i prijateljski odnos s nekima od njih. Stjepan Babić, Dalibor
Brozović, Josip Silić, Mate Šimundić i Radoslav Katičić samo su neka
od imena hrvatskih jezikoslovaca koja se pojavljuju u dijelu znanstve-
noga opusa akademika Nikčevića posvećenom hrvatskome jeziku. Taj
dio opusa najuzoritijeg predstavnika crnogorske lingvistike predmetom
je ovoga rada.
VOJISLAV P. NIKČEVIĆ I
HRVATSKI JEZIKOSLOVCI
„Za nešto više od godišta i po (1. IX 2005) napuniće se četiri

decenije od kada sam kao profesor tzv. srpskohrvatskog jezika i knji-
ževnosti na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću (od 1. IX 1965) počeo da
proučavam crnogorski jezik. Podržavši Deklaraciju o nazivu i položa-
ju hrvatskog književnog jezika kao dokumenat od istorijskog značaja
svijeh vodećih hrvatskijeh pojedinaca i kulturnijeh ustanova iz 1967.
godišta odlaskom u Zagreb (...), prve rezultate toga proučavanja počeo
sam objavljivati 1968. godišta u zagrebačkom časopisu Jezik.“ (Nikče-
vić 2004: 7) Ovim riječima akademik Nikčević opisuje početke svojih
lingvističkih istraživanja crnogorskoga jezika pri čemu se umnogome
oslanjao na spoznaje hrvatskih jezikoslovaca o hrvatskome jeziku. O
samim Nikčevićevim počecima proučavanja crnogorsko-hrvatskih je-
zičnih sličnosti i različitosti ostavio je zapis i hrvatski akademik Kati-
čić: „Tako sam ga i upoznao, preko časopisa Jezik i njegova neumornog
urednika Stjepana Babića. Ne sjećam se, nažalost, više kako i kojom
prilikom, ali već rano sam tamo upoznao njegovo ime povezano s nje-
govim posebnim predmetom. Mi, hrvatski jezikoslovci, dobro znamo

kako je teško bilo i koliko nam je trebalo da shvatimo što upravo jest
hrvatski jezik. Još teže je bilo shvatiti što je i kako postoji crnogorski.
Zato smo uvijek pozorno čitali ono što je objavljivao Vojislav Nikče-
vić, a nama je bilo pristupačno. Izravnije sam ga upoznao kao stručnjak
uredništva Enciklopedije Jugoslavije, kad se vodila rasprava oko natu-
knice Crnogorci, jezik. Crnogorsko uredništvo nije prihvatilo verziju
koja je stigla iz Beograda, a iz Nikšića se predlagala druga, uredništvu
također neprihvatljiva. Ti se čvorovi nisu dali tek tako prerezati, pa je
na kraju Dalibor Brozović nadmoćno znalački napisao tu natuknicu.
Nju je pak moralo raspraviti i oko nje uskladiti svoja mišljenja uredniš-
tvo Enciklopedije i na crnogorskoj i na saveznoj razini. To se rješavalo
na cjelodnevnom radnom sastanku u Podgorici. Tamo se i našla krhka
ravnoteža u suptilnim formulacijama, pa je natuknica napokon od svih
prihvaćena i objavljena. U Podgorici sam tada i ja kao stručnjak središ-
njeg uredništva sudjelovao u radu te sjednice i uz rub njezina zasijeda-
nja osobno upoznao Vojislava Nikčevića. On je budno pratio naš rad,
iako ga crnogorsko uredništvo nije uključilo u taj skup. Tu se vidjelo
kako mu je težak bio položaj. Sutradan je nas hrvatske sudionike toga
sastanka poveo na Lovćen i tako sam se tamo rame uz rame s njim
poklonio divovskoj sjeni. Kako je vrijeme prolazilo, nisam gubio Voji-
slava Nikčevića iz vida. Pratio sam koliko sam mogao kako obrazlaže
samosvojnost crnogorskog jezika i njegov organizacijski rad na tom
području. Bilo je jasno kako su mučni bili uvjeti pod kojima je radio,
a mučno je bilo i razraditi valjanu argumentaciju. A meni je opet, osim
utvrđivanja nekih temeljnih činjenica, bilo teško, pa i nemoguće, išta
reći o crnogorskom jeziku i osobito o njegovoj samosvojnosti. To je
mogao, a i danas može, samo tko i sam rođenjem i životom pripada
crnogorskomu narodu. Taj narod, i samo on, konačno će i besprizivno
odlučiti o samosvojnosti svojega jezika i o njegovoj standardnoj stiliza-
ciji.“ (Katičić 2009: 15–16) Svoja razmišljanja Katičić nastavlja dalje:
„Znao sam, dakle, da Vojislav Nikčević u svojem nastojanju ima stvar-
nu podlogu, onu bitnu, i znao sam, makar i mutno, odakle njemu i nje-
govim istomišljenicima osjećaj i na tom osjećaju zasnovano uvjerenje
da imaju svoj vlastit crnogorski jezik, da im jezik nije naprosto srpski
standardni, makar i s dopuštenjem da bude ijekavski. Uostalom, i osjet-
ljivije hrvatsko uho to razabire kad god sluša naobražene Crnogorce
kako govore i kad čita njihove najbolje pisce. U Beču na Sveučilištu,

u knjižnici svojega Instituta za slavistiku, imao sam pod rukom prvo

i izvorno izdanje Njegoševa Gorskog vijenca. Rado sam ga uzimao u
ruke i čitao iz njega. Pri tome sam živo osjećao kako je taj jezik bitno
drugi nego je onaj Karadžićev, premda mi je školovanjem bilo ucije-
pljeno suprotno shvaćanje. Znao sam dakle da ima zašto govoriti o cr-
nogorskom jeziku bez obzira na to kakav će mu konačno biti standardni
lik, da li onakav kako ga zacrtava Vojislav Nikčević ili kakav drukčiji.
Bit će onaj oko kojega se na kraju okupi crnogorski narod. A kada se
zbilja okupi, nitko mu se neće moći suprotstaviti.“ (Katičić 2009: 17)
I doista crnogorski jezik danas ima svoj standardni lik u koji je
neizbrisivo utisnuto Nikčevićevo ime. Njegov znanstveni doprinos
na tom putu je nemjerljiv, a do vlastitih spoznaja je umnogome došao
ugledajući se na hrvatske gramatike, pravopise i priručnike. Primjerice
Josip Silić1, recenzent Nikčevićeve gramatike, ističe da mu je u izradi
gramatike crnogorskoga jezika pomogla Hrvatska gramatika E. Barić
i dr., koju je izdala Školska knjiga 1995. godine i to posebno dijelovi
o morfologiji i sintaksi (Silić 2009: 8). Čak je u nekim dionicama Nik-
čević iznašao bolja rješenja, ističe Silić: „Jedna je od najbolje opisanih
dionica Nikčevićeve Gramatike dionica o tvorbi glagola. Odlično su
opisane alternacije pri obradi tvorbe svršenih glagola od nesvršenih.
Tako, primjerice, alternacije tipa -su-//-sp-//-sip- (posuti//pospem//posi-
pati). U vezi s time u nekim gramatikama hrvatskoga jezika ima dosta
nedoumica.“ (Silić 2009: 11)
Svjedočanstvo o vlastitim interesima za hrvatsko jezikoslovlje
ostavio je i sam Nikčević, a koje govori o dubioznom istraživanju hr-
vatske jezične stvarnosti kako to čine pravi jezikoljupci, pogotovo oni
koji žele dobro svome materinjem jeziku. Uočavajući primarnu ulogu
i značaj jezika u etnogenezi Hrvata Nikčević ističe i analogije u jezič-
1
Josip Silić je hrvatski filolog svjetskoga glasa koji je zadužio i crnogorsku je-
zikoslovnu i kulturnu misiju, desetljećima je podržavao znanstvenim studijama,
projektima, jezikoslovnim istupima, utemeljenje crnogorskoga jezika u Crnoj
Gori. Jedan je od rijetkih znanstvenika koji je s Vojislavom Nikčevićem sudje-
lovao u ekspertnom jezikoslovnom timu radeći na kodifikaciji crnogorskoga je-
zika. Sudjelovao je i u osnivanju i profiliranju časopisa međunarodnoga ugleda
Lingua Montenegrina, u čijoj je redakciji i sam jedan od članova. Redovni je član
crnogorske Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU) zbog neizmjerna
dostignuća u oblasti humanističkih znanosti, polja filologije i znanosti o jeziku i
književnosti.

nom udjelu u postanku i razvitku ostalih slavenskih naroda i nacija: „u

prvome redu onijeh najbližih etnosa i njihovih idioma s kojima Hrvati
zajedno žive ili se pak s njima graniče, pa i štokavski dijalekatski sistem
s trima njima još od iskona zajednički baštine, tj. srpskoga, crnogorsko-
ga i bošnjačkog/muslimanskoga. Sa slovenskijem kao suśednim imaju
dosta zajedničkoga u kajkavskijem govorima hrvatskog i slovensko-
ga jezika. Tronarječnost hrvatskoga jezika, u osnovi naslijeđena još iz
drevne prošlosti, zaśedočuje da je biće hrvatskog naroda i poznije hr-
vatske nacije povijesno izgrađeno od djelimično raznorodnijeh slovjen-
skih etnogenezičkih struktura. To je tronarječnost sve do samovoljnog
izbora štokavskoga narječja za jedinstveni književni jezik svijeh Hrvata
na početku hrvatskoga narodnog preporoda u znatnoj mjeri otežava-
la i usporavala njihovu etnogenezu, kulturno ujedinjenje i javno spo-
razumijevanje u standardnoj sferi upotrebe. To, ipak, ne treba shvatiti
tako da su Hrvati na današnjemu stupnju svoga etničkog razvitka manje
od drugijeh naroda i nacija sami sebe svjesni i nacionalno indiferen-
tni prema vlastitome jeziku. Naprotiv, brižljiv odnos prema njegovome
standardnom liku i odgovarajućem imenu predstavlja najbolji dokaz da
su duboko svjesni njegove velike uloge i značaja u stvaranju njihova
zajedničkog kolektiva. Takvi odnos prema jeziku je karakterističan za
sve kulturno i civilizacijski razvijene narode i nacije širom naše plane-
te. Konkretno, u prilog rečenom ide veoma važan doprinos hrvatskijeh
jezikoslovaca Vladimira Anića, Josipa Silića, Zlatka Vincea, Rado-
slava Katičića, Stjepana Babića, Božidara Finke, Milana Moguša, Iva
Pranjkovića, Mija Lončarića, Marka Samardžije i dr. u pogledu obra-
de svojega materinjega jezika u temeljnim djelima normativističkoga
(pravopisnoga) i gramatičarskog, naučno-stručnog karaktera. Naravno,
ovijem se ne želi umanjiti krupan udio i značaj i drugih uglednijeh hr-
vatskih lingvista i filologa u njegovome znanstvenome sagledavanju,
uobličavanju i njegovanju (Ljudevita Jonkea, Josipa Hamma, Mata
Hrastea, Dalibora Brozovića, Josipa Vončine, pa i ostalijeh, da starije
jezikoslovce među njima i ne spominjem). A o učinku najmlađe gene-
racije brojnijeh hrvatskih jezikoslovaca sud će izreći buduće vrijeme.“
(Nikčević 2002: 244)
Kao što je već spomenuto Nikčević je radove nabrojanih i još
mnogih drugih autora ugradio u temelje svojih nastojanja da prikaže
postojanje crnogorskoga jezika i crnogorske književnosti kao duhov-

nog produkta crnogorskoga naroda i crnogorske nacije. Upravo je o

tome i objavio rad u časopisu Jezik2 na poticaj Ljudevita Jonkea, tada
glavnog urednika i njegovog bivšeg profesora. Potom je rat za crno-
gorski jezik nastavio objavljujući radove u Kritici, čiji je glavni ured-
nik potkraj 60-ih godina 20. st. bio književnik Vlatko Pavletić. Zatim
su uslijedili radovi u raznim publikacijama diljem Hrvatske3, a onda i
znanstveni skupovi na kojima je Nikčević sudjelovao i dao važne prilo-
ge osvjetljujući neumorno hrvatsko-crnogorske jezične odnose.4
Štoviše, i sam je sudjelovao u organizaciji nekih crnogorskih sku-
pova u Hrvatskoj kao što je bio, primjerice, 1994. važan crnogorski
jubilej – pet stotina godina od osnivanja Crnojevića štamparije. „Sudi-
onici su bili crnogorski i hrvatski naučnici“, piše o tom događaju Nikče-
vić, „bio sam prisutan. Tada su u prostorijama Matice hrvatske akade-
mik Josip Vončina, prof. dr sc. Josip Silić, prof. dr sc. Ivo Pranjković i
dr sc. Radoslav Rotković promovisali moje tek iz knjigopečatnje izašle
knjige: CRNOGORSKI JEZIK (tom I) i pravopisne osnove PIŠI KAKO
ZBORIŠ – Glavna pravila crnogorskoga standardnoga jezika.“ (Nik-
čević 2002: 17) Sedam godina poslije u istim prostorijama Nikčevićev
Pravopis i Gramatiku predstavili su Josip Silić, Ivo Pranjković i Marko
Samardžija. Dakle, dugogodišnji obostrani interes i osjećaj za potporu
je evidentan.
Još nekoliko zanimljivih podataka može osvijetliti taj trud u nje-
govanju crnogorsko-hrvatskih veza. Naime, Nikčević je bio jedan od
osnivača Crnogorsko-hrvatskog prijateljskog društva Ivana Mažura-
nića sa sjedištem na Cetinju, koji će s Hrvatsko-crnogorskim društvom
prijateljstva RH iz Osijeka organizirati u godinama koje slijede neko-
2
Rad je objavljen pod naslovom „Narodni jezik u crnogorskoj književnosti pred-
njegoševskog doba“. Za taj rad Nikčević je posebno emotivno vezan pa je jednom
prigodom napisao sljedeću rečenicu: „To je moj prvi i najdraži objavljeni jeziko-
slovni rad.“ (Nikčević 2002: 17).
3
Radovi u časopisima Hrvatska obzorja, Dubrovnik, Marulić, Tabula...
4
Primjerice, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održan je 1989. godine znanstveni
skup o etnogenezi Hrvata, na kojem je Nikčević sudjelovao izlaganjem na temu
„Uloga i značaj države i crkve u etnogenezi Hrvata“. Nekoliko godina poslije odr-
žano je nekoliko skupova na kojima je Nikčević dao svoje priloge: Prvi hrvatski
slavistički kongres (Pula, 19–23. rujna 1995), Drugi hrvatski slavistički kongres
(Zagreb – Osijek, 1999), Stoljetni hrvatski i crnogorski književni i jezični identite-
ti (Osijek – Cetinje, 2008), Međunarodni znanstveni skup o Milanu Rešetaru (Beč,
25. rujna 2004/Dubrovnik, 1–2. listopada 2004) itd.

liko međunarodnih znanstvenih skupova, a sudjelovao je i na projektu

Ministarstva znanosti Republike Hrvatske Kulture u doticaju: Stoljetne
hrvatsko-crnogorske veze (komparativni kontekst).5
Iščitavanje Nikčevićevih radova dovodi do zaključka da je iz-
vrsno poznavao hrvatsku lingvističku literaturu, koju je onda spretno
citirao na primjerenim mjestima. Npr. prilikom iznošenja bitnih stvari
za lingvističko oblikovanje književnoga teksta parafrazira Babića koji
je stava da jezik mora održavati kontinuitet sa starijom pismenošću
koja je na njemu stvorena (Babić 1967: 127). Crnogorski jezik ima taj
kontinuitet pa su Crnogorci na svom jeziku razvili svoju književnost i
izgradili svoju kulturu, uspio je dokazati Nikčević uzimajući u obzir
bogatu usmenu crnogorsku književnost koja je od kraja srednjeg vijeka
pa sve do 19. stoljeća bila znatno razvijenija od pisane i koja je imala
važnu ulogu u izgrađivanju crnogorskoga književnog jezika te anali-
zirajući djela od 18. stoljeća do današnjice koja su pisana narodnim
jezikom. Temeljem fonetske, morfološke, sintaktičke, leksičke i fraze-
ološke analize tekstova iz toga razdoblja Nikčević je zaključio da je
već tada započela svojevrsna standardizacija crnogorskoga jezika (Nik-
čević 1997: 263). I upravo je na temelju istraživanja toga književnog
jezika (usmenog i pisanog) nastao priručnik Piši kao što zboriš6 koji
je poslužio kao podloga Pravopisu crnogorskog jezika čijom objavom
su „Crnogorci prvi put u svojoj povijesnici dobili djelo normativnog
jezikoslovnoga karaktera. (...) Ima opštu standardnu namjenu, što zna-
či da ga mogu koristiti svi slojevi društva koji se njime služe, kako u
Crnoj Gori, tako i u dijaspori. Upravo zbog toga naučno je uprošćen,
jednostavan i sistematičan, u skladu sa crnogorskim tradicionalnijem
načinom pravogovorenja i urednopisanja.“ (Đurović 2005: 121) Nema
sumnje da je Nikčević proučavao postojeće pravopise susjednih naro-
da, ali komparativnom metodom može se ustvrditi da mu je temeljno
i polazišno djelo bio pravopis trojice hrvatskih autora Babića, Finke
i Moguša.7 Nikčević se odlučio za fonološko-morfonološku ijekavicu
5
Glavni istraživač projekta bio je Milorad Nikčević iz Hrvatske, a Vojislav iz Crne
Gore (Milorad je mlađi Vojislavov brat).
6
Pogled na korištenu literaturu otkriva da su u osvjetljavanju nekih pitanja Nikčevi-
ću pomogla djela hrvatskih autora: Stjepana Babića, Dalibora Brozovića, Rikarda
Simeona i Dubravka Škiljana.
7
Riječ je o Hrvatskom pravopisu Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Mogu-
ša (Školska knjiga, Zagreb, 2004). No, za potrebe stvaranja pravopisa Nikčević je

koja najbolje odgovara biću crnogorskoga jezika8, koje je pokušavao

još bolje razumjeti proučavajući biće hrvatskoga jezika i njegovih što-
kavskih govora.
Neke spoznaje je objavio u knjizi Štokavski dijasistem (2004) i pri
tome se obilno koristio referencama hrvatskih jezikoslovaca, a u Zbor-
niku o standardnim novoštokavštinama Jezični varijeteti i nacionalni
identiteti dao je svoj prilog proučavanju standardnih jezika utemeljenih
na štokavštini opisujući „crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni
standardni jezik držeći da ustavnopravno ozakonjenje crnogorskoga
kao službenog jezika zavisi o državnopravnom statusu Republike Crne
Gore.“ (Lisac 2009: 184). „Dakle,“ zaključuje Nikčević, „na osnovu
objektivnijeh kriterijuma koje pruža savremena sociolingvistika sa si-
gurnošću se može zaključiti da crnogorski, bosanski, hrvatski i srpski
jezik u srednjojužnoslovjenskome jezičkom savezu i ponaosob pośe-
duju genetski, strukturalni, tipološki i sociolingvistički identitet. A u
štokavskom dijasistemu kao organski varijantno polarizovanom siste-
mu srodnijeh dijalekata opstoje kao posebiti jezici na bazi sociolingvi-
stičkog identiteta. Na nejedinstvenoj štokavskoj dijalektalnoj osnovici
kao posve zasebni i samostalni postoje i crnogorski, bosanski, hrvatski i
srpski standardni jezik sa sopstvenijem sociolingvističkim identitetima,
normama i kodifikacijama te vlastitijem standardizacijama i kulturo-
loškim nadogradnjama kao samopotvrdama. Svaki od četiriju rečenijeh
osim ovoga službeno važećeg pravopisa u kojem je sadržana „kodifikovana standar-

dnojezična norma“ proučio i „nezvanični konkurentski pravopis“ Vladimira Anića
i Josipa Silića (Pravopis hrvatskoga jezika, Novi Liber – Školska knjiga, Zagreb,
2001) te „normativnu gramatiku sedmočlane grupe koautora“ (Eugenija Barić, Mijo
Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zečević, Marija Znika,
Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1995) (Nikčević 2005: 57).
8
Postanak ijekavice u crnogorskome i hrvatskome jeziku Nikčević je obradio u
Gramatici, a imao je i izlaganje na Drugom hrvatskom slavističkom kongresu u
Osijeku 1999. godine na temu „Podrijetlo hrvatskoga i bosanskog savremenoga
dvoglasnog i̭ e(ie)kavskoga izgovora“. U dolaženju do određenih spoznaja o ije-
kavici, koja je vrlo stara jer se upotrebljavala i u staroslavenskom jeziku i koja
je u hrvatskome i bosanskome jeziku nastala kao hibrid ukrštanjem i izgovora iz
zapadnoštokavskoga i čakavskog dijalekatskog sistema i novodošloga ije izgo-
vora s područja istočnoštokavskoga crnogorskog jezika poslije masovnijih seoba
stanovništva od početka 15. stoljeća, puno puta mu je pomoglo korištenje građe iz
Staroslavenske čitanke Josipa Hamma koja je izdana u Zagrebu 1971. godine i rad
Stjepana Babića „Jezik“ objavljen u Panorami 1967. godine.

jezika imaju svoje narode, nacije i države bez kojih nijesu mogli nastati
niti pak mogu opstojati. A to znači da u vrijednosnom smislu ko i kako
stvara te jezike predstavljaju prvorazredni tvorbeni sociolingvistički
činilac, njihov vid identiteta. U taj vid kao subjektivno (nacionalno)
ośećanje uklapa se odnos govornika prema sopstvenom jeziku: kako ga
doživljavaju, kao svoj ili kao tuđi jezik, da li su psihološki s njim sa-
življeni kao s vlastitijem jezikom itd. Tek u sudjejstvu tijeh objektivnih
i subjektivnijeh faktora vrijednosni ili sociolingvistički identitet pośe-
duje svoj puni smisao.“ (Nikčević 2005: 57) Nikčeviću je za razjaš-
njenje samog pojma identitet pomogao Katičićev model jedinstvenog
identiteta (Katičić 1986), spoj tipološkog, rodoslovnog i vrijednosnog
određenja jezika. Nikčević Katičićev model interpretira sljedećim rije-
čima: „Baveći se pobliže određenjem identiteta jezika, Radoslav Kati-
čić smatra da taj jezički identitet ima više vidova te da upravo njihova
različitost čini bogatstvo određene jezičke pojave. Po njemu, svaki je-
zik postoji kao sistem za saopštavanje, kao skup znakova kojijem se
sporazumijeva neka zajednica, pa mu se stoga stanovišta može odrediti
identitet: kao jeziku koji je takvi kakvi jeste i nije drukčiji. Taj vid je-
zičkog identiteta naziva opisnijem, jer se utvrđuje opisom jezičkijeh
znakova, ili tipološkim, jerbo se jezici po njemu razlikuju suprotstav-
ljanjem svojijeh značajnih osobina. Prema Radoslavu Katičiću, jezik
postoji i kao povijest, pa mu se identitet može odrediti i po postojanju.
To je drugi njegov vid. Jezik nije samo oni koji je kakvi jeste nego i oni
koji je postao baš onako kako je postao i nije drugačiji. To je genetski
vid jezičkog identiteta, a još ga je možda bolje zvati rodoslovnijem jer
se određuje poglavito po mjestu što ga jezik zauzima u rodoslovnom
stablu kojijem se prikazuje genetska klasifikacija jezika. Uz to je takođe
poznato da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekijeh vrijednosti, da se
prema njemu opredjeljuju: ośećaju ga kao svoj ili kao tuđ, kao lijep ili
pak kao ružan, kao njegovan ili kao zapušten. On im je simbol i uvijek
nova potvrda duhovnoga bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako
veli Herder, prava domovina. Dakle, jezik je taj koji jeste ne samo zato
što je takvi, a ne drugačiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po
tome što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičkog
identiteta.“ (Nikčević 2005: 47)
Još dublje u problematiku jezičnog identiteta ušao je Nikčević
proučavajući jezike Srba, Bošnjaka i Hrvata u Crnoj Gori (Nikčević

2004a: 105–124) , zaključivši da je samo crnogorski rodni, etnički ili

genetski jezik u Crnoj Gori. U tom su mu saznanju pomogla dijalekto-
loška istraživanja već spomenutog Radoslava Katičića, Dalibora Bro-
zovića i Josipa Lisca. Posebno ga je zanimala činjenica da su sva troji-
ca bokeljske govore svrstali u grupu zetskih govora i tako im označili
etničku pripadnost crnogorskome jeziku (Nikčević 1998: 117) Ili pak
izdvaja konstatacije Josipa Lisca da perojski govor pripada Crnogor-
cima koji su se sredinom 17. st. preselili u Istru9 i Radoslava Katičića
da je „novoštokavski“ element uslijed masovne seobe stanovništva bio
pojačan na cijelom području svoje zapadne ekspanzije. Sve ga je to
dovelo do sljedeće sveobuhvatnije tvrdnje: „Crnogorski rodni je etnički
jezik svijeh Crnogoraca, kako u Crnoj Gori, tako i u raseljenju, pa čak
i onijeh pripadnika crnogorskog naroda što su se kao vjerske i političke
nacije identifikacijom asimilovani od strane Srba, Bošnjaka i Hrvata
u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, naročito poslije masovnijeh
seoba stanovništva pred najezdom Turaka od počeka XV stoljeća. Kao
takvi, nosilac je organske suštine.“ (Nikčević 2004a: 118)
I inače je Nikčevića jako zanimalo što su hrvatski jezikoslovci
pisali o crnogorskom jeziku pa se često u njegovim radovima nailazi na
ime Ive Škarića, Josipa Silića, Milana Mihaljevića, Josipa Hamma i još
mnogih drugih10, a o nekima je napisao i cijele radove. Tako je primje-
rice Daliboru Brozoviću i njegovim pogledima na crnogorski jezik po-
svetio cijeli rad naslovivši ga „Naučni pogledi Dalibora Brozovića na
crnogorski jezik“ (Nikčević 2008: 3–24). Nikčević je nastojao analitič-
kokritički preispitati postavke sadržane u enciklopedijskim jedinicama
o crnogorskom jeziku proizašlih iz pera Dalibora Brozovića uzimajući
u obzir sva ustavnopravna i društveno-politička ograničenja vremena u
kojima su nastale. Sljedeće Nikčevićeve rečenice mogu poslužiti kao
ilustracija toga rada: „Akademik Dalibor Brozović, kao jedan od najve-
ćijeh jezikoslovaca svojega doba, trajno je naučno obilježio vrijeme u
kojemu živi i stvara. Još od pojave znamenite Deklaracije o nazivu i po-
9
Zanimljiv je Nikčevićev rad „Crnogorci u Peroju“ objavljen u TABULI 1999. go-
dine u kojem s etnojezičkog pristupa dokazuje da su preseljeni stanovnici iz Crne
Gore u Peroj 1657. godine narodnosno i nacionalno Crnogorci i da im je materinji
jezik crnogorski.
10
Primjerice u radu „Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine) standar-
dni jezik“ Nikčević se referira na jezične spoznaje svih spomenutih jezikoslovaca
(Nikčević 2009: 147–167).

ložaju hrvatskog književnog jezika (1967), čiji je jedan od najuže grupe

tvoraca, kretao se u širokome krugu od kroatistike preko jugoslavistike
do indoevropeistike. Ograničen službenijem tzv. srpskohrvatskim/hr-
vatskosrpskijem, hrvatskim ili srpskijem jezikom, bavio se i jezikom
Crnogoraca u enciklopedistici i leksikologiji11. Tako je poslije nekoliko
neuspješnijeh pokušaja crnogorskih jezikoslovaca sačinio jedinicu CR-
NOGORCI – II Jezik u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije. Ta
jedinica je morala proći rigoroznu proceduru usaglašavanja recenzena-
ta svijeh redakcija republika i pokrajina Enciklopedije Jugoslavije. Za
razliku od te najstudioznije enciklopedijske jedinice, koja je predstav-
ljala prvu i jedinu od takvijeh sinteza o jeziku Crnogoraca, akademik
Brozović i u jedinici CRNOGORCI vrlo kratko obrađuje njihov Jezik u
Hrvatskoj enciklopediji.“ (Nikčević 2008: 3)
Na ovoga se jezikoslovca najviše referirao i u radu o postojanju/
nepostojanju srednjojužnoslovjenskoga jezika (Nikčević 2002: 171–
184). Štoviše temeljem stečenih znanja uočio je da su neki Brozovićevi
termini neprihvatljivi pa predlaže odgovarajuće zamjene. Brozović je
mišljenja da ako se govori u kategorijama genetske lingvistike uopće i
dijalektologije posebno, može se govoriti da „dijalekti kojima govore
Hrvati, muslimanski Bošnjaci, Crnogorci i Srbi pripadaju jednom dija-
sistemu, središnjem južnoslavenskom, koji je u genetskolingvističkom
smislu ravnopravan slovenskomu, makedonskom i bugarskomu, iako
Jezikoslovljem u enciklopedistici i leksikografiji do 1990. bavio se i sam Nikčević

11
pa mu je na tu temu objavljen poduži rad u Kroatističkim studijama (str. 393–472).

Dok je pisao o hrvatskoj, crnogorskoj, srpskoj i muslimanskoj dijalekatskoj os-
novi, tj. o jeziku dijasistemu obilno se koristio tezama Dalibora Brozovića, Pe-
tra Šimunovića, Ljudevita Jonkea, Mate Hraste, Rikarda Simeona, Petra Skoka i
Radoslava Katičića (popis literature koju je Nikčević koristio nalazi se na kraju
knjige). Nekim se tvrdnjama priklanjao, a neke oštro odbacivao dok je tumačio
jezična pitanja uzrokovana društveno-političkim uvjetima. Zaključne misli o cr-
nogorskom jeziku pune su strpljivosti, ali i optimizma: „Vrijeme proteklo od na-
stanka ovog rada u trajanju od preko deset godišta otprilike i praktično je potvrdilo
postavke u njemu: tzv. srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski jezik iz
enciklopedija i leksikona, s raspadom SFR Jugoslavije kao njegove revnosne za-
štitnice, raspao se na svoja četiri sastavna dijela: hrvatski, srpski i bosanski, kao na
službeno priznate, i na crnogorski, kao na još uvijek zvanično nepriznati jezik. I on
će svoje službeno priznanje dobiti kad Republika Crna Gora postane samostalna,
nezavisna i suverena država. A to se očekuje u skoroj budućnosti, po svemu sudeći
za tri godišta.“ (Nikčević 2002: 466)

posjeduje i niz dodatnih značajki što nedostaju njima kao i ostalim eu-
ropskim dijasistemima. Ovdje pak iznosim samo osnovni podatak iz te
sfere – svaki oblik standardnoga jezika kojim se služe četiri navedena
nacionalna kolektiva ima kao sirovinsku osnovicu novoštokavski di-
jalekatski tip, to jest tri razmjerno ujednačena dijalekta iz štokavske
dijalektne skupine središnjeg južnoslavenskog dijasistema (ostale su
dijalekatske skupine kajkavska, čakavska i torlačka).“ (Brozović 1997:
127–128) Upravo za ove tvrdnje Nikčević ima bolja rješenja: „(…)
naknadno sam se odredio riječima kako nema nikakvog razloga da se
Brozovićev termin središnji južnoslovjenski dijasistem ne prihvati kao
sinonim za termin štokavski dijasistem, pod uslovom da se napušte ne-
odgovarajući nazivi standardna novoštokavština i njezin atribut novo-
štokavski što se takođe javljaju u Brozovićevu članku kao izvedenice
iz netačnoga (nestvarnog) pojma novoštokavske inovacije. I taj pojam
treba zamijeniti terminom centralni ili središnji (ijekavski) idiom što-
kavskoga ili središnjeg južnoslovjenskoga dijasistema, jer se i on kao
izvoran nalazi između istočnoga (ekavskog) i zapadnoga (ikavskog)
idioma toga dijasistema. Trebalo bi da je ta terminologija, kao tačna,
neutralna i nekompromitovana, za svakoga prihvatljiva. Odatle je ra-
znešen seobama.“ (Nikčević 2002: 175)
Nastavljajući s iznošenjem svojih razmišljanja o jeziku u istome
radu iznosi slaganje s nekolicinom drugih hrvatskih jezikoslovaca, Du-
bravkom Škiljanom i Krunoslavom Pranjićem, dok govori o postojanju
sociolingvističkih jezika koji obuhvaćaju njihove i govorne i standar-
dne realizacijske pojavne oblike. „Pod sociolingvističkijem jezicima
podrazumijevaju se takvi jezici koji nijesu sistemski (strukturno), nego
etnički, narodnosno, nacionalno, državno, psihološki (emocionalno),
kulturološki, životno (praktično) i ustavnopravno posebiti jezici. A to
dalje znači da štokavski dijasistem kao većinski i najznačajniji jer služi
kao podloga standardnog jezika u suodnosu još s čakavskijem i kajkav-
skim dijalekatskijem sistemom pośeduju rang i status narječja hrvat-
skoga kao sociolingvističkog jezika. Isto tako, štokavski dijasistem opet
kao dominantan i najvažniji jerbo čini osnovicu standarda u suodnosu
s torlačkijem dijalekatskim sistemom takođe poprimaju rang i status
narječja srpskoga kao sociolingvističkog jezika. A štokavski dijasistem
predstavlja crnogorski i bosanski kao dva sociolingvistička jezika. Tako
su na ruševinama jednoga nestvarnog genetskog jezika (kakvi je središ-

nji južnoslovjenski jezik) neminovnošću životnog raspleta nikla četiri

realna sociolingvistička jezika. Pobliže, iz ugla sociolingvistike četiri
dijalekatska sistema (kao genetska jezika) se poimaju kao četiri socio-
lingvistička jezika: crnogorski, hrvatski, bosanski i srpski, tako nazvana
njihovijem pravim, prirodnijem narodnim i nacionalnijem imenima po
Crnogorcima, Hrvatima, Bosancima i Srbima kao njihovijem tvorcima
i predstavnicima, čija su neotuđiva svojina, samoizražavajući vid po-
stojanja.“ (Nikčević 2002: 183) Dakle, Nikčević zaključuje da je socio-
lingvistička, a ne genetska pripadnost odlučujuća u postojanju narodnih
i nacionalnih jezika.
Primjedbu na termin novoštokavski Nikčević ima i kad analizira
usmenu književnost štokavskog dijasistema. Naime, Dalibor Brozo-
vić je u lingvistiku i folkloristiku uveo termin novoštokavska folklor-
na koine, pri čemu se prvi dio termina odnosi na štokavske govore u
kojima su se od kraja srednjega vijeka dogodile krupne promjene, a
koine se tumači kao opći jezik, jezik proširen među različitim jezičnim
skupinama jednoga kraja ili zemlje (Brozović 1970). Nikčević detaljno
analizira sve Brozovićeve postavke i osim što predlaže prihvatljiviji
termin središnja štokavska folklorna koine kritički se odnosi i na osta-
le dijelove te na koncu poduže argumentacije za i protiv zaključuje:
„(...) sa sigurnošću se može sažeti da je tek sada moguće etnojezički
identifikovati i razgraničiti narodnosnu i nacionalnu pripadnost usmene
književnosti štokavskog dijasistema. To je omogućilo etničko i jezičko
razabiranje etničke i jezičke osnove toga dijasistema (sinonimno zva-
noga još i središnji južnoslovjenski dijasistem) u njegovoj cijeloj isto-
rijskoj retrospektivi, od najstarijega vremena do najnovijeg doba, što
će reći u dijahronijskoj ravni. Polazeći od saznanja da su crnogorski
jezik i dubrovački govor hrvatskog jezika izvorni baštinici ijekavsko-
ga, srpski jezik ekavskog, bosanski i hrvatski jezik ikavskog izgovora
zajedničkoga varijantno polarizovanog istoga dijasistema, jasno je da
je i usmena narodna književnost tijem izgovorima etnojezički određe-
na do vremena masovnijeh seoba stanovništva početkom XV stoljeća:
ijekavska kao crnogorska i hrvatska, ekavska kao srpska i ikavska kao
bosanska i hrvatska. A od toga vremena središnji (ijekavski) štokavski
folklorni koine kao naddijalekt, samoformiran na podlozi isto takvog
interdijalektalnoga koine (opštega) tipa crnogorskog govornog jezika
tijem seobama u novome vijeku prenosi se i na teren ikavskoga bosan-

skog i hrvatskoga i ekavskog srpskog jezika. Zahvaljujući i tome što je

bio materinji jezik Vuka Karadžića, ulazi u najužu osnovicu ‘srpskoga’
standardnog jezika te uz Crnogorce i Srbe prihvataju ga Hrvati i Bosan-
ci da im bude zajednički književni jezik još od bečkoga Književnog do-
govora (1850). I usmeno stvaralaštvo na njemu nastalo je crnogorsko,
srpsko, hrvatsko i bosansko na bazi etnojezičke pripadnosti.“ (Nikčević
2000: 890)
Nikčević je uočio da je i Alemko Gluhak sličnoga stava po tom
pitanju pa citira ključne rečenice iz njegova teksta o podrijetlu imena
Hrvat iz 1990. godine da bi potkrijepio takvu teoriju: „Od prve polovine
XIX stoljeća (od vremena iliraca) ijekavski se štokavski, i zbog kul-
turne važnosti dubrovačkog govora, širi među svim Hrvatima. Počeci
hrvatskog novoštokavskog jezičnog standarda jesu u novoštokavskoj
folklornoj koine koja je bliska izvoru standarda i drugih naroda jezika
hrvatskog ili srpskog. Hrvatski je standard cijelo vrijeme dotjerivan u
skladu s tom koine i bio je pod utjecajem jezika dubrovačke književno-
sti i drugih hrvatskih i hrvaćanskih književnosti.“ (Nikčević 2000: 891)
Nikčević ove teze, naravno uz promjenu neadekvatnih termina koje tre-
ba zamijeniti odgovarajućima, prihvaća kao točne.
I samog Nikčevića je zanimalo podrijetlo imena Hrvat pa je siste-
matski proučavao djela brojnih hrvatskih znanstvenika (Stjepana Ba-
bića, Petra Skoka, Alemka Gluhaka, Rikarda Simeona, Ivana Mužića,
Petra Šimunovića, Stjepana Pantelića, Nade Klaić, Radoslava Katičića,
Dunje Brozović-Rončević, Mate Šimundića, Zlatka Vincea...) dok je
pisao niz radova na tu tematiku s etimoloških i etnogenezičkih isho-
dišta.12 Analitičko-kritičkim pristupom te metodom uspoređivanja, pri-
hvaćanja i pobijanja nekih teza argumentacijama odbija iranske teorije
Radovi su skupljeni i objavljeni u knjizi Kroatističke studije (ERASMUS Nakla-

12
da, Zagreb, 2002) u sljedećem nizu: „Podrijeklo i značenje imena Hrvat i Srbin“,
„Još o podrijeklu i značenju imena Hrvat i Srbin“, „Iranske teorije o imenu Hr-
vat“, „Germanska teorija o podrijeklu i značenju imena Hrvat“, „Hrvati su Slovje-
ni – Hrvatsko ime je grčkog podrijekla“, „Je li postojala Bijela H(o)rvatska/H(a)
rvatska“, „Uloga i značaj države i crkve u etnogenezi Hrvata“, „Uloga i značaj
jezika u etnogenezi Hrvata“, „Uloga i značaj zajedničkog podrijekla u etnogene-
zama“. Povrh ovih radova objavljen je i njegov rad „Srednjovjekovna etnogeneza
Hrvata“ u časopisu Dubrovnik (godina XXXII, br. 5–6, 1989, str. 30–57) te rad
„Radoslav Katičić o etimologiji imena Hrvat“ u Zadarskoj smotri (br. 1–3, 2002,
str. 209–218).

za koje smatra da su etimologiju naziva Hrvat dosta površno i pojed-

nostavljeno interpretirale, daje mogućnost prisustva hrvatskog imena
na germanskome, današnjemu njemačkom etničkom prostoru te dolazi
do zaključaka da se „ipak s potpunom izvjesnošću može prihvatiti da
su nazivi Hrvatska i hrvat(e) prvobitno stvarno nastali od grčkog hora
– ‘zemlja’“ (Nikčević: 44). „Ta etimologija u potpunosti se slaže“, tvr-
di Nikčević, „sa srednjovjekovnom etnogenezom Hrvata kao ranosred-
njovjekovnog naroda“. Nekoliko sljedećih rečenica može poslužiti kao
ilustracija Nikčevićevog pristupa ovoj složenoj problematici i metoda
donošenja lako prihvatljivih zaključaka: „Sama činjenica da se o eti-
mologijama pojmova Hrvat i Srbin raspravlja još od sredine X vijeka,
čak više od jednoga milenijuma, da je o tijem etimologijama izrečeno
niz teorija, dovoljno śedoči o tome koliko su one domaćijem i stranim
naučnicima predstavljale tvrd orah, kamen spoticanja sve do dana da-
našnjega. Trebalo je da prođe više od hiljadu godina pa da se tek pokaže
i dokaže da su od svih tijeh gotovo isključivo etničkijeh teorija jedino
valjale postavke koje su prve o njima izrečene – socijalne teorije u spisu
vizantijskog cara-pisca Konstantina VII Porfirogeneta iz sredine X sto-
ljeća. (...) Polazeći od Porfirogenetove deklarativno kazane i cijelijem
njegovim djelom stvarno pośedočene etimologije da etnonim Hrvati
prvobitno na slovjenskom jeziku znači ‘oni koji imaju mnogo zemlje’,
nizom ne samo lingvističkijeh već i ostalih dokaza ustanovljeno je da se
njihova središnja pradomovina nalazila na prostoru između Vise i Labe
u Istočnoj Evropi. S osloncem opet na carev traktat, isto tako je još utvr-
đeno da se ona zvala Bijela u značenju Zapadna ili Velika h(o)rvatska, a
njezini stalno nastanjeni stanovnici h(o)rvat(e). Tijem su nazivom bila
obuhvaćena brojna slovjanska plemena, međusobno ipak raznorodno
krvno povezana, ali već kao teritorijalizovana zahvaćena procesom ras-
padanja, biće da bi se razlikovala od Skita kao lutajućeg etnikuma. Oblik
h(o)rvatska u nazivu zemlje Bijela h(o)rvatska potiče od grčke imenice
hora ‘zemlja’, pa joj je stoga izvorno značenje ‘zemaljska zemlja’. A lik
h(o)rvate je nastao prema obliku h(o)rvatska i zbog toga pośeduje prvo-
bitno značenje ‘zemaljske zemlje ljudi’ ili ‘veliki posjednici od zemlje’.
(...) Kada su se h(o)rvat(e) doselili na Balkansko poluostrvo, poslije
teritorijalizacije, u otporu potčinjavanju Avarima i Francima obrazuju
teritorijalno-socijalni i obrambeno-oslobodilački savez plemena nare-
čen sklavinija h(o)rvatska ili h(o)rvate/h(a)rvat(e). I u njihovoj novoj

domovini u Zavelebitskoj visoravni i u Posavini, a i drugđe, ti su nazivi

zadržali staro praotadžbinsko značenje. Kako je već oko treće decenije
IX vijeka u Zavelebitskoj visoravni i u Posavini u raslojenijem druš-
tvenim odnosima što ih je donio feudalizam kao novi društveni pore-
dak i sa njim rađanje države kao njegova čuvara, sklavinija h(o)rvat-
ska postepeno već bila prerasla u vazalnu kneževinu Dalmatinsku H(o)
rvatsku i potom u Panonsku H(o)rvatsku, u takvome fundamentalnom
društveno-političkome preobražaju istovremeno dolazi i do prekretnice
u pogledu promjene značenja naziva h(o)rvatska i h(o)rvat(e). Naime,
pošto je sklavinija h(o)rvatska iznutra bila razorena, imenica sklavinija
u tome nazivu se gubi, a pridjev ženskog roda koji je do tada išao uz
nju postupno počinje da poprima značenje poimeničenog geonima H(o)
rvatska. Paralelno s tijem, i dotadašnje socijalno-teritorijalno ime h(o)
rvat(e) prvo se preobražava u politonim, a zatim u toku daljega druš-
tvenog života i razvitka, naročito od vremena sjedinjenja Dalmatinske
H(o)rvatske i Panonske H(o)ratske u jedinstvenu neovisnu državu za
vlade kneza/kralja Tomislava početkom X stoljeća, postepeno prerasta
u etnonim H(o)rvate/H(o)rvat(i).“ (Nikčević 2002: 85–87)
Mali odmak od ovakvih jezičnih tema predstavlja Nikčevićev in-
teres za rad još jednog hrvatskog filologa i vrsnog tekstologa koji je
objavio mnoge stare rukopise i književna djela, osobito dubrovačka, ali
i 10 izdanja Gorskoga vijenca crnogorskoga autora Petra II Petrovića-
Njegoša – Milana Rešetara. S obzirom da se i sam bavio cijeli znanstve-
ni vijek proučavanjem Njegoševih djela nije iznenađujuća činjenica da
su ga zanimali i Rešetarovi stavovi o crnogorskom jeziku i o najpozna-
tijem crnogorskom piscu. Iako nije zadovoljan svim Rešetarovim jezič-
nim tumačenjima, ističe činjenicu da je Njegošev jezik iskontruirao u
skladu s narodnim izgovorom, koji mu je kao dijalektologu bio dobro
poznat, i njegovi se zaključci mogu svesti na nekoliko važnih rečenica:
„Milan Rešetar je oko pola stoljeća (1890–1940) bio vodeći njegošo-
log. Priredio je, popratio predgovorima, rječnikom i komentarima na
desetine izdanja Njegoševa glavnog djela – Gorskog vijenca (1847). U
njegovoj redakciji 1926/1927. u Beogradu izašla su i Celokupna dela
Petra II Petrovića-Njegoša (državno izdanje): knj. 1: Veća dela: Gorski
vijenac, Luča mikrokozma i Šćepan mali (1926) i knj. 2: Manja dela:
Svobodijada, Manje pjesme i proza (1927). Godišta 1912. u izdanju
SKZ u Beogradu priredio je i Manje pesme Njegoševe. Milan Rešetar

je kao najbolji njegošolog svojega vremena književnopovijesno, filo-

loški i bibliografski proučavao Njegošev život i rad, jezik, izradio prvi
rječnik njegova Gorskog vijenca i sastavio jedan od najboljih komenta-
ra toga pjesnikova djela. Njegov ukupni doprinos istraživanju Njegoša
kao najvećega crnogorskog pjesnika i mislioca zaslužuje da bude mo-
nografski obrađen.“ (Nikčević 2005: 212)
Zanimljivi su i Nikčevićevi osvrti na stvaralački duh Ivana Mažu-
ranića, hrvatskog bana, književnika i pravnika, koji je svojim glavnim
pjesničkim djelom Smrt Smail-age Čengića, najznačajnijim djelom hr-
vatskog romantizma, obnovio jedinstvo hrvatske književnosti, te uklju-
čio hrvatsku književnost u vrhunce onodobnih europskih književnih
tokova; to je ujedno jedno od najprevođenijih djela hrv. književnosti
do danas i djelo kojim su spojeni Hrvati i Crnogorci na osebujan način.
„Ivan Mažuranić“, piše Nikčević, „je cijeli svoj spjev Smrt Smail-age
Čengića posvetio Crnoj Gori i Crnogorcima. Već je utvrđeno da on u
tome djelu (...) na temelju kontrasta, tj. niza oprečnosti po moralu, po-
našanju i različitom poimanju svijeta i života Crnogoraca i Turaka, iz
koncepcijskijeh i umjetničkih razloga odstupajući u velikoj mjeri od
konkretnijeh faktografskih činjenica, u vidu pet kompozicijskijeh se-
gmenata spjeva (...) uzročnoposljedično i veoma koherentno povezani-
jeh, daje najreljefniju integralnu sliku i najdublju moguću spoznaju o
Crnoj Gori i Crnogorcima, uhvaćene u njihovijem najsuštinskijim povi-
jesnijem narodnosnim i nacionalnijem koordinatama i egzistencijalni-
jem odnosima. (...) Ovo je Mažuranićeva globalna kulturološka okvirna
slika Crne Gore i Crnogoraca u Smrti Smail-age Čengića.“ (Nikčević
2002: 298–299) Nikčević Mažuranića smatra jednim od najvažnijih hr-
vatskih jezikoslovaca (Nikčević 2002: 292) koji ima ispravni stav pre-
ma jeziku.
Upravo spomenuti jezikoslovci, kao i svi prethodni zajedno s
Nikčevićem nastojali su protumačiti važna jezikoslovna pitanja te su
se ili slagali ili imali potpuno oprečna razmišljanja, ali većina je jedin-
stvena u iznošenju istine da se hrvatski i crnogorski jezik „kao suśedni
i kontaktni štokavski jezici široko dodiruju, genetski prožimaju i među-
sobno uzajamno utiču još od najstarijih vremena. (...) Svi ti njihovi do-
diri, prožimanja i međusobni uticaji zaista su obostrano bili plodotvorni
i stvaralački.“ (Nikčević 2002: 344, 347)

ZAKLJUČAK
Cjelokupni lingvistički opus akademika Nikčevića zaokružuje

„cjelinu identifikacije i kodifikacije crnogorskoga jezika, koji je pode-
san za praktičnu upotrebu, komunikaciju i opštenje u svijem područji-
ma, oblastima i sredinama. Prihvatajući u standardnojezičkom izrazu
sličnosti i podudarnosti sa ostalijem jezicima koji su se pojavili nakon
raspada nekadašnjega srpskohrvatskoga, on kodifikaciju crnogorskoga
jezika zasniva na autohtonosti narodnoga koinea naddijalektalni/inter-
dijalektalni (tip jezika) i na književnoj baštini najboljijeh crnogorskih
pisaca. Na taj način ne kida spone sa zajedničkom štokavskom jezič-
kom bazom, a istovaktno uspostavlja prirodnu vezu sa bogatijem izvor-
nim nasljeđem crnogorskoga etničkog korpusa.“ (Đurović 2005: 71)
Sve je to uspio zahvaljujući jezičnim spoznajama na čijim je temeljima
izgradio jasne stavove koje je razumno i prihvatljivo argumentirao i
tako postao najveći crnogorski jezikoslovac. Bez sumnje su mu spo-
znaje hrvatskih jezikoslovaca, čija je djela proučavao i s nekima od njih
i usko prijateljevao, pomogla da shvati neke jezične pojave i donese
ispravne zaključke koje se odnose na oba jezika.
Na sreću svih govornika i hrvatskoga i crnogorskoga jezika svi
su spomenuti jezikoslovci, uključujući i Vojislava Nikčevića, bili svje-
sni da materinji jezik najsigurnije čuva duhovni suverenitet naroda pa
su nerijetko bili spremni žrtvovati i vlastite živote za boljitak naroda
kojemu pripadaju. Bez sumnje se može zaključiti da su bili duboko
svjesni istine skrivene u riječima pjesme hrvatskoga književnika Petra
Preradovića: „(...) Ljub si, rode, jezik iznad svega, / U njem živi, umiri
za njega! / Po njemu si sve što jesi: / Svoje tijelo, udo svijeta, / Bus
posebnog svoga cvijeta / U naroda silnoj smjesi. / Bez njega si bez
imena, / Bez djedova, bez unuka. / U prošasti sjena puka, / Ubuduće niti
sjena!“ (Rodu o jeziku)
Vojislav Nikčević je ostavio veliku intelektualnu baštinu svojoj
zemlji i svome narodu – borio se i izborio za nešto najvrjednije, za
nešto o čemu ovisi opstanak, za nešto što izgrađuje identitet – za jezik.
Na njegovu sreću uočen je njegov veliki trud, cijeni se podnesena žrtva,
plemenitost postupaka i nesebičnost življenja pa nije ni iznenađujuća
dojmljiva i dirljiva ljubav koju za nj osjećaju mladi crnogorski znan-
stvenici koji su stasali pod njegovim mentorstvom i koji će bez sumnje

nastaviti njegovim putem. Jedan od njih je u jednoj rečenici sažeo sve

što se treba znati o Vojislavu Nikčeviću: „Ponosna je zemlja koja rađa
takve velikane, srećni su ljudi koji su ih upoznali.“ (Čirgić 2008: 576)
LITERATURA
–– Anić, V., Silić, J., Pravopis hrvatskoga jezika, Novi Liber – Školska
knjiga, Zagreb, 2001.
–– Babić, S., Finka, B., Moguš, M., Hrvatski pravopis, Školska knjiga,
Zagreb, 2004.
–– Babić, S., Jezik, Panorama, Zagreb, 1967.
–– Barić, E., Lončarić, M., Malić, D., Pavešić, S., Peti, M., Zečević, V.,
Znika, M., Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
–– Brozović, D., Gramatičke značajke hrvatskoga jezika, Jezik, god.
44, br. 4, 1997, str. 127–128.
–– Brozović, D., Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
–– Čirgić, A., Život u znaku montenegristike. In memoriam Vojislav P.
Nikčević (1935–2007), Croatica et Slavica Iadertina, god. 4, br. 4,
2008, str. 574–576.
–– Đurović, Ž. L., Bard crnogorskog jezika, Institut za crnogorski jezik
i jezikoslovlje, Cetinje, 2005.
–– Katičić, R., Dobromu junaku na spomen, Lingua Montenegrina, br.
3, 2009, str. 15–18.
–– Katičić, R., Novi jezikoslovni ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1986.
–– Lisac, J., Prikaz Zbornika o standardnim novoštokavštinama. Jezični
varijeteti i nacionalni identiteti. Prilozi proučavanju standardnih
jezika utemeljenih na štokavštini, Fluminensia, god. 21, 2009, br. 1,
str. 181–186.
–– Nikčević, V. P., Crnogorci u Peroju, TABULA, br. 2, 1999, str. 65–84.
–– Nikčević, V. P., Crnogorski interdijalektalni/naddijalektalni (koine)
standardni jezik. Zbornik o standardnim novoštokavštinama jezični
varijeteti i nacionalni identiteti. Prilozi proučavanju standardnih
jezika utemeljenih na štokavštini (ur. Badurina, L., Pranjković, I.,
Silić, J.), Disput, Zagreb, 2009, str. 147–167.
–– Nikčević, V. P., Crnogorski jezik, Tom I, Matica crnogorska, Cetinje,
1993.

–– Nikčević, V. P., Crnogorski jezik, Tom II, Matica crnogorska, Cetinje,

1997.
–– Nikčević, V. P., Crnogorski jezik. Jaziki malie i boljšie, Tartu, 1998.
–– Nikčević, V. P., Gramatika crnogorskog jezika, DANU, Podgorica,
2001.
–– Nikčević, V. P., Identitet crnogorskoga, bosanskoga, hrvatskoga i
srpskoga jezika, Riječ, 2005, god. 11, sv. 2, str. 46–60.
–– Nikčević, V. P., Jezici neetničkijeh (negenetskih) Srba, Bošnjaka i
Hrvata u Crnoj Gori, Zadarska smotra, 1–4, 2004a, str. 105–124.
–– Nikčević, V. P., Jezikoslovne studije, Centralna narodna biblioteka
„Đurđe Crnojević“, Cetinje, 2004.
–– Nikčević, V. P., Kroatističke studije, ERASMUS Naklada, Zagreb,
2002.
–– Nikčević, V. P., Milan Rešetar kao njegošolog. Zbornik o Milanu
Rešetaru, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005, str.
193–212, i u knjizi: Jezičke i književne teme, Institut za crnogorski
jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2006, str. 287–310.
–– Nikčević, V. P., Narodni jezik u crnogorskoj književnosti
prednjegoševskog doba, Jezik, 1968–1969.
–– Nikčević, V. P., Naučni pogledi Dalibora Brozovića na crnogorski
jezik, Lingua Montenegrina, br. 2, 2008, str. 3–24.
–– Nikčević, V. P., Piši kao što zboriš, Crnogorsko društvo nezavisnih
književnika, Podgorica, 1993.
–– Nikčević, V. P., Pravopis crnogorskog jezika, Crnogorski PEN
–– Nikčević, V. P., Radoslav Katičić o etimologiji imena Hrvat,
Zadarska smotra, br. 1–3, 2002, str. 209–218.
–– Nikčević, V. P., Srednjojužnoslovjenski jezik ne postoji, Hrvatska
obzorja, god. 10, 2002, br. 3/4, str. 171–184.
–– Nikčević, V. P., Srednjovjekovna etnogeneza Hrvata, Dubrovnik,
godina XXXII, br. 5–6, 1989, str. 30–57.
–– Nikčević, V. P., Štokavski dijasistem, Crnogorski PEN centar,
Cetinje, 1998.
–– Nikčević, V. P., Usmena književnost štokavskoga dijasistema,
Hrvatska obzorja, god. 8, 2000, str. 881–892.
–– Silić, J., Nikčevićeva crnogorska gramatika, Lingua Montenegrina,
br. 3, 2009, str. 5–13.

UDK 930.85(497.13:497.16)
UDK 81ʼ373.234(=163.42)
Ernest FIŠER (Varaždin)

Društvo hrvatskih književnika
Matica hrvatska
POVIJESNI DOMETI KROATISTIČKIH STUDIJA

VOJISLAVA P. NIKČEVIĆA
Najznačajniji crnogorski povjesničar jezika i književnosti 20. sto-

ljeća, Vojislav P. Nikčević (1935−2007), u svom je impresivnom znan-
stvenom opusu objavio 25 samostalnih knjiga i više od 500 znanstvenih
i stručnih radova ‒ kao rezultate sustavnih komparativnih istraživanja
povijesti jezika i književnosti, kao i etnogenetičkih i etimoloških isho-
dišta južnoslavenskih naroda i nacija. U tome golemom znanstvenom
korpusu posebno se ističe njegova knjiga Kroatističke studije, objavlje-
na 2002. u zagrebačkoj Erasmus nakladi. U njoj je, između ostalog, čvr-
stom znanstvenom argumentacijom utvrdio slavensko podrijetlo Hrvata
kao naroda i nacije (osporivši ujedno tzv. iranske teorije o imenu Hr-
vat), a na temelju dodira, prožimanja i međusobnih utjecaja hrvatskog,
srpskog, crnogorskog i bošnjačkog jezika (u sklopu tzv. štokavskog di-
jasistema), ali i njihovih samostalnih povijesnih razvojnih tokova ‒ po-
ložio temelje za nacionalnu identifikaciju i današnju sociolingvističku
autonomiju ta četiri južnoslavenska jezika.
Ključne riječi: kroatističke studije, etnogenetička i etimološka is-
hodišta, podrijetlo Hrvata, štokavski dijasistem, hrvatski, srpski, crno-
gorski i bošnjački jezik
1.
Brojni su kroatisti, a navlastito književni povjesničari i jeziko-

slovci, do sada u svojim znanstvenim radovima nastojali pouzdano od-
govoriti na dva temeljna pitanja: 1) o podrijetlu Hrvata kao naroda i na-
cije (opredjeljujući se ujedno za jednu od dvije vodeće teorije o samom
imenu Hrvat ‒ iranskoj i slavenskoj); 2) o samom nazivu i nacionalnom

Ernest Fišer
identitetu hrvatskoga jezika (u sklopu tzv. štokavskog jezičnog dijasi-

stema). I dok su se, do najnovijega doba, čak i pojedini hrvatski jezi-
koslovci sporili u odgovorima na spomenuta krucijalna pitanjâ vlastite
struke (opterećene gotovo cijelo 20. stoljeće pogubnim velikosrpskim i
mladogramatičarskim nasljeđem), na ista je krucijalna pitanja ‒ uz aka-
demika Radoslava Katičića i njegove vrsne istomišljenike u Hrvatskoj
‒ obznanio jednako vjerodostojne, znanstvenom argumentacijom učvr-
šćene odgovore i nekadašnji zagrebački student, a nedvojbeno najzna-
čajniji crnogorski povjesničar jezika i književnosti 20. stoljeća, Vojislav
P. Nikčević (1935‒2007).
Što je uopće potaknulo nesumnjivoga korifeja moderne monte-
negristike, Vojislava Nikčevića, da se znanstveno bavi spomenutim te-
meljnim sociolingvističkim i etimološkim pitanjima i temama moderne
kroatistike, dakle, kako su nastale njegove kapitalne Kroatističke studi-
je? Evo što o tome kaže sam autor:
„Ljubav prema Ivanu Mažuraniću, Tinu Ujeviću i ostalijem hr-
vatskim pjesnicima odvela me na studije ‘hrvatsko-srpskog’ jezika, ju-
goslovjenskijeh književnosti i komparativne literature na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1959‒1963) (...) Tada sam na ispitima
iz svijeh nacionalnih književnosti dobio odlične ocjene i odlučio da se
po završenom studiju bavim istorijom crnogorske književnosti, koja ni
na jednome fakultetu u tadašnjoj Jugoslaviji nije postojala kao poseban
predmet“.1 A evo do čega su Nikčevića dovela njegova sustavna knji-
ževnopovijesna i književnojezična istraživanja:
„No, još od samog početka proučavanja istorije crnogorske knji-
ževnosti otvorio sam i problem jezika. Saznanja koja sam stekao tije-
kom školovanja (u smislu njegova nepostojanja) bila su posve nesagla-
sna s činjenicama do kojijeh sam došao u praksi. U literaturi ne samo
da nije postojao jezik crnogorski, već je u njoj bio zatrt i svaki trag
o postojanju Crnogoraca kao samobitnog naroda i nacije. Ta saznanja
na mene su porazno djelovala. Ona su presudno uticala na moj budući
rad o jeziku i književnosti. To se pak vremenski poklopilo s pojavom
1
Vidi tekst: „Kako su nastale Krotističke studije“, u istoimenoj knjizi Vojislava Nik-
čevića Kroatističke studije; glavni urednik: Srećko Lipovčan, recenzenti: akademik
Mirko Tomasović i dr. sc. Srećko Lipovčan, nakladnik: ERASMUS Naklada d.o.o.;
sunakladnici: Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva RH ‒ Osijek i Crnogor-
sko-hrvatsko prijateljsko društvo Ivan Mažuranić ‒ Cetinje; Zagreb, 2002, str. 9.

Povijesni dometi Kroatističkih studija Vojislava P. Nikčevića
Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967). U

toku nečuvene političke kampanje na njezine tvorce pošao sam u Za-
greb da mojemu profesoru Ljudevitu Jonkeu, jednome od njezinijeh
glavnih tvoraca, pružim podršku. Tada sam mu saopštio da i rezultati
mojijeh istraživanja vode k postojanju crnogorskog jezika i crnogorske
književnosti, kao duhovnog produkta crnogorskog naroda i crnogorske
nacije.“2
Kao što je poznato, objava Deklaracije o nazivu i položaju hrvat-
skog književnog jezika iz 1967. kulminirala je ‒ na društveno-politič-
koj pozornici tadašnje unitarne države SFRJ ‒ kao Hrvatsko proljeće
1971. godine, tj. masovnim javnim otporom hrvatskih intelektualaca
ne samo protiv unitarizacije vlastita jezika, nego i protiv unitarizaci-
je hrvatske nacije. Upravo u tome razdoblju Vojislav Nikčević je, kao
već priznati stručnjak i znanstvenik, ali i dokazani crnogorski rodoljub,
započeo i vlastiti „rat za crnogorski jezik“ (to je njegova formulacija).
O tome svjedoči njegova zapažena književnopovijesna rasprava pod
naslovom Narodni jezik u crnogorskoj književnosti prednjegoševskog
doba, objavljena u zagrebačkom časopisu Jezik 1969. godine3, a potom
i njegove bespoštedne polemike s vodećim srpskim jezikoslovcima u
časopisu Kritika i tjedniku VUS (Vjesnik u srijedu).
A „kada je došlo do drastičnog obračuna tadašnje komunističke
vlasti s akterima, pristalicama i śljedbenicima Hrvatskoga proljeća...“,
svjedoči dalje Nikčević, „1972. godišta sam politički kažnjen i unešen
u prvu kategoriju crnogorskijeh ‘nacionalista’ i ‘separatista’ tzv. Bijele
knjige... kojijema se zabranjuje objavljivanje. Tada mi je prof. Stjepan
Babić pružio podršku dolaskom u pośetu na Cetinje. To je i za njega
i za mene bilo vrlo opasno. Tada sam sebe osudio na smrt i prežalio.
Tako sam se oslobodio svijeh strahova. Ta moja saradnja na tragu je
tradicionalnijeh crnogorsko-hrvatskih odnosa. Naročito su bili prisni i
prijateljski od 19. stoljeća“.4
2
Navedeno djelo, Zagreb, 2002, str. 10.
3
Vidi: Vojislav Nikčević, Narodni jezik u crnogorskoj književnosti prednjegošev-
skog doba, časopis Jezik, br. 1 i 2, Zagreb, 1968–1969, str. 19–22 i 41–52.
4
V. Nikčević, „Kako su nastale Kroatističke studije“, nav. dj., Zagreb, 2002, str. 10.

Ernest Fišer
2.
Premda je mukotrpan ali nadasve plodan stvaralački rad Vojislava

Nikčevića prerano i pod vrlo nesretnim okolnostima prekinut 2. srpnja
2007. godine, dakle, u 73. godini njegova života, on je uspio ostvariti
impresivan znanstveno-istraživački opus, koji čini 25 samostalnih ti-
skanih knjiga i više od 500 različitih stručnih i znanstvenih radova. U
tim djelima Nikčević je objelodanio rezultate svojih dugogodišnjih su-
stavnih komparativnih proučavanja povijesti jezika i književnosti, kao i
etnogenetičkih i etimoloških ishodištâ južnoslavenskih naroda i nacija.
A u tome golemom znanstvenom korpusu posebno se ističe njegova
kapitalna knjiga Kroatističke studije, objavljena tiskom 2002. godine u
nakladi Erasmus d.o.o. u Zagrebu, koju je utemeljio istaknuti hrvatski
književnik, sveučilišni predavač, urednik, nakladnik i publicist dr sc.
Srećko Lipovčan (1942–2009).5
U knjigu Kroatističke studije, koja obasiže više od 500 stranica,
Nikčević je uvrstio svoje znanstvene tekstove s tri tematska područja
kojima se najviše (i najduže) bavio, a to su u knjizi ujedno i posebna
poglavlja: 1. Etimološka i etnogenezička ishodišta (istraživanja o etno-
genezi Hrvata i značenju imena Hrvat); 2) U horizontu Mažuranićeva
stvaralačkog duha (dvije studije o Mažuranićevim vezama s Crnom
Gorom i Crnogorcima), te 3) Jezikoslovna ishodišta/interferencije (u
tom poglavlju u četiri opsežne studije autor elaborira o dodirima, pro-
žimanjima i međusobnim utjecajima hrvatskog, srpskog, crnogorskog i
bošnjačkog jezika u sklopu tzv. štokavskog dijasistema, ali i o njihovoj
sociolingvističkoj samostalnosti).
5
U svom „Predgovoru nakladnika“ dr sc. Srećko Lipovčan posebno ističe razloge
koji su ga motivirali za objavu Nikčevićevih Kroatističkih studija: „Ono što je
ovoga nakladnika posebno motiviralo da objavi knjigu koja je pred vama jest ‒
uz znanstvenu relevantnost problema kojima se bavi ‒ baš način na koji autor
raspravlja i tvrdokorno brani svoja stajališta, nikad ne prelazeći visoku razinu dis-
kursa znanstvene diskusije. U doba u kojem živimo nažalost prečesto, ne samo u
„žutoj štampi“ (ili u javnosti općenito), posrćemo preko psovki umjesto da zastaje-
mo pred argumentima, stidimo se zbog prostota i osobnih uvreda (iako su upućene
tamo nekom „trećem“) umjesto da se tiho poklonimo rezultatima marnoga rada
onih s kojima ne dijelimo (znanstveno) uvjerenje. Zacijelo će poneki zaključci
akademika Nikčevića naići na osporavanje onih koji na probleme gledaju druga-
čije. Sâm je otvorio i potaknuo raspravu. Neka bude tako!“ (V. Nikčević, Kroati-
stičke studije, str. 7‒8).

Povijesni dometi Kroatističkih studija Vojislava P. Nikčevića
U ovoj skraćenoj verziji našeg osvrta na Kroatističke studije

Vojislava Nikčevića temu Mažuranić zasad ne komentiramo, nego se
usmjerujemo na prvo i treće poglavlje spomenute autorove knjige, u
kojima on sažeto iznosi krajnje rezultate svojih znanstvenih istraživa-
nja. Evo kako je o njima (još u svibnju 2001) prozborio sam Vojislav
Nikčević:
„Moja znanja o etnogenezi Hrvata i etimologiji toga etnonima
bila su narasla dotle, da sam njihovo široko rasprostranjeno izvođenje
iz iranskog supstrata prepoznao i razabrao kao posve krivi put kojem se
pošlo kako u hrvatskoj, tako i u svjetskoj nauci... Iranske teorije su ve-
lika zabluda“. I dalje: „... ako Hrvati zaista ne bi bili Slaveni, odnosno
(ako bi) njihovo slovjenstvo bilo primljeno od suśeda kao sekundarno,
kako bi onda hrvatski kao slovjenski jezik mogao izražavati njihovo
organsko biće? To utoliko prije kada se zna da je biće svakog naroda
jednako biću njegova jezika, da je jezik samoizražavajući vid postoja-
nja i povezivanja naroda kao društvenoga kolektiva“.6
A u svojoj studiji Štokavski dijasistem kao varijantno jedinstvo
raznolikosti četiriju sociolingvističkijeh jezika, kao i u studiji Jeziko-
slovlje u enciklopedistici i leksikologiji do g. 1990. Vojislav Nikčević
nadolazi do sljedećeg bitnog stajališta, kojim je utvrdio i temelje za
nacionalnu identifikaciju i današnju sociolingvističku autonomiju sva
četiri nacionalno zasebna južnoslavenska jezika: „Zbor je o genetičkoj,
tipološkoj i strukturalnoj identifikaciji crnogorskoga, srpskoga, hrvat-
skoga i bosanskoga kao sociolingvističkijeh jezika u njihovom zajed-
ničkom štokavskom dijasistemu kao još praotadžbinskome praizvoru i
prototipu tijeh četiriju srodnih i bliskijeh jezika“.7
Takvoj rezolutnoj Nikčevićevoj definiciji o samobitnosti i naci-
onalnom identitetu svakog od četiri nabrojena južnoslavenska jezikâ
treba još pridodati i bitne činjenice ‒ da je matičnome svome narodu,
Crnogorcima, ovaj jezikoslovac kodificirao crnogorski standardni jezik
s pravopisnim osnovama u priručniku Piši kao što zboriš (1993), te
na tim osnovama napisao i objavio prvi Pravopis crnogorskog jezika
(1997) i Gramatiku crnogorskog jezika (2001), onda je sasvim jasna i
njegova prvorazredna, povijesna uloga u utemeljenju i razvoju moder-
nog crnogorskog jezikoslovlja. Ako se, dakle, s punim pravom zname-
6
V. Nikčević, „Kako su nastale Kroatisitičke studije“, nav. dj., Zagreb, 2002, str. 16. i 20.
7
V. Nikčević, nav. dj., Zagreb, 2002, str. 19.

Ernest Fišer
nitoga hrvatskoga jezikoslovca Vatroslava Jagića (1838‒1923) ozna-

čava ocem slavenske filologije, jednako se tako Vojislava Nikčevića u
filološkoj znanosti treba smatrati ocem moderne montenegristike. Jer,
Nikčevićeve su i nemjerljive zasluge za proglašenje crnogorskoga stan-
dardnoga jezika kao službenog jezika u danas slobodnoj i samostalnoj
državi Crnoj Gori.
Prema svemu opisanom, zaključno možemo ustvrditi da je Voji-
slav Nikčević svojim Kroatističkim studijama ne samo dosegao povije-
sne znanstvene domete, nego se iskazao i kao velik humanist i iskreni
prijatelj Hrvata. O tome ponajbolje svjedoči njegova izjava iz 2001.
godine: „Hrvatsku nosim u srcu kao svoju drugu domovinu. A u Crnoj
Gori sam uvijek bio i ostao njezin duhovni ambasador“.8 Stoga, neka
mu je trajna slava i zahvala.
8
V. Nikčević, nav. dj., Zagreb, 2002, str. 18.

Josip MILETIĆ (Zadar)

Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru
ZNANSTVENI DOPRINOS VOJISLAVA NIKČEVIĆA

SPOZNAVANJU JEZIKOSLOVNIH PROMIŠLJANJA
IVANA MAŽURANIĆA
U radu se analizira znanstveni doprinos Vojislava Nikčevića u

rasvjetljavanju lingvističkih i etničkih stavova hrvatskoga bana pučani-
na i književnika Ivana Mažuranića. Pozornost je usmjerena na analizu
Mažuranićeva članka O sveslavenskom jeziku, kao i književnu prozu
Hrvati Mađarom te Manifesta hrvatsko-slavonskoga, iz kojih Nikčević
iščitava Mažuranićeve slobodarske stavove formirane pod utjecajem
francuske revolucije i lingvističke poglede o zakonitostima nastanka i
razvoja jezika u kontekstu širih društveno-povijesnih odnosa. Mažura-
nićevu nedosljednost u pojedinim etničkim i jezikoslovnim pitanjima
objašnjava vremenskim kontekstom, a potkrepljuje ga pogledima nje-
govih suvremenika.
Ključne riječi: Vojislav Nikčević, Ivan Mažuranić, jezikoslovlje,
nacionalni jezik, narod
1. Uvod
Crnogorski filolog Vojislav Nikčević prvi se ozbiljno pozabavio

analizom lingvističkih i etničkih stavova hrvatskoga književnika Ivana
Mažuranića. Kao što je hrvatski ban pučanin crnogorsku kulturu zadu-
žio legendarnim spjevom Smrt Smail-age Čengića, opisavši čojstvo i
junaštvo crnogorskog roda u borbi za slobodu protiv Osmanlija, crno-
gorski je znanstvenik povodom 150. godišnjice hrvatskoga narodnog
preporoda hrvatskoj kulturi, ali i slavenskoj uopće, podario izvrstan
znanstveni uradak Jezikoslovni pogledi Ivana Mažuranića, koji je obja-
vio u časopisu Forum 1986. godine (Nikčević 1986: 114–144).


Josip Miletić
Fokus je na analizi Mažuranićeva članka O sveslavenskom jeziku,

objavljenoga sredinom 19. stoljeća. Analizirani su i Mažuranićevi pro-
zni tekstovi Hrvati Mađarom te Manifest hrvatsko-slavonski.
2. Članak O sveslavenskom jeziku
Već spomenuti Mažuranićev članak O sveslavenskom jeziku

objavljen je u zagrebačkome listu na njemačkom jeziku Südlawische
Zeitung, III, broj 113. od 17. svibnja 1851. godine (Živančević 1988:
340). Nikčević ističe da je sve do Živančevićeve monografije1 članak
ostao gotovo nezapažen (Nikčević 1986: 114) pa ga čak ni Barac uopće
ne spominje niti u Hrvatskoj književnosti2 niti u monografiji posvećenoj
samom Mažuraniću3, premda je bio potpisan punim imenom i prezime-
nom poznatog autora (Živančević 1964: 152). Srpski povjesničar knji-
ževnosti Živančević članak tek usput spominje. Ocijenit će ga važnim i
apostrofirati da ga je još 1864. godine citirao u Südslawischen literatur
ugledni slavist Lamanski4 (Isto).
Mažuranićev članak O sveslavenskom jeziku poslan je uredništvu
časopisa Südlawische Zeitung 12. svibnja 1851. godine kao dopis bez
naslova (Živančević 1988: 340), a objavljen je uz sljedeći urednički ko-
mentar, koji donosimo u prijevodu: „Od uglednog domorodnog spisate-
lja g. Ivana Mažuranića, kojemu je sada povjerena važna funkcija gene-
ralnog prokuratora za ove zemlje, primili smo dopis u kojem se on kao
član upravnog odbora našega književnog društva Matice izjašnjava p r
o t i v nedavno objavljene odluke spomenutoga odbora glede sazivanja
jednog slavenskog kongresa u Varšavi ili Beogradu. Gospodin I. Mažu-
ranić uživa u južnoslavenskoj književnosti takav ugled da mu u vezi s
pokrenutim pitanjem moramo priznati znatan utjecaj. Zadržavajući pra-
vo da o tom predmetu uskoro izložimo i vlastite poglede, objavljujemo
dopis u cijelosti kako slijedi“. (Ivan Mažuranić, Proza 1979: 373)
1
Milorad Živančević, Ivan Mažuranić, Rad, knjiga 333, Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti, Odjel za suvremenu književnost, Zagreb, 1963.
2
Antun Barac, Hrvatska književnost, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetno-
sti, Zagreb, 1954. i 1962, I–II.
3
Antun Barac, Mažuranić, Matica hrvatska, Zagreb, 1945.
4
J. E. Schmaler Zeitschost, Südslawischen literatur, Banden II, 271 i dalje. (Živanče-
vić 1964: 152)

Znanstveni doprinos Vojislava Nikčevića spoznavanju ...
Članak je, kao što je navedeno u uredničkom komentaru, reakcija

na izvješće sa sjednice književnoga odbora Matice ilirske koje dono-
si zaključke s Matičine skupštine od 27. veljače 1851. godine glede
sveslavenskog jezika. Uz Mažuranića, članovi navedenog odbora bili
su Mirko Bogović, Stjepan Ilijašević, Petar Preradović, Bogoslav Šu-
lek, Stanko Vraz, Ivan Kukuljević i Ambroz Vranjican (Nikčević 1986:
115). Odbor je na ćirilici i latinici tiskao proglas kojim poziva „sva
slavenska književna društva, da odaberu po dva ili tri vješta muža, koji
bi se sastali u kojem slavenskom gradu, po našem mnijenju u Varšavi
ili Beogradu, te bi vijećali o tome, kako da se razni načini pisanja kod
Slavjana jedan drugomu približe i postavili u duhu prave slavenske uza-
jamnosti pravila, po kojih bi se imala slavjanska narječja obrazovati,
da se u napredak još više ne razilaze. Ako nam nije suđeno imati jedan
književni jezik, a ono nam je dužnost, da ugledajući u stare Grke nasto-
jimo oko toga, da nam se jezici što više primiču.“ (Isto)
Nikčević poput Živančevića ne dvoji o Mažuranićevoj slavenskoj
orijentaciji. Uostalom prve radove potpisuje kao Slavomir. (Živančević
1965: 384–387) Pronalazi dva razloga njegove pobune protiv zaključka
Matičine skupštine. O stvaranju toga sveslavenskoga književnog jezika
počelo se proizvoljno i neznanstveno govoriti, što Mažuranić kao erudit
nije mogao podržati. Drugi, možda i važniji razlog, vidi u njegovu poli-
tičkom angažmanu u visokoj administraciji Austro-Ugarske Monarhije.
Naime, nepunu godinu ranije, 31. svibnja 1850, imenovan je zamjenikom
generalnog prokuratora za Hrvatsku i Slavoniju (SKZ R 5845/14, pre-
ma: Ivan Mažuranić Proza 1979: 372) pa mu glorificiranje panslavenskih
ideja ne bi baš pomoglo građenju političke karijere (Isto). Ovo je drugo
zasigurno barem djelomice točno. Nikčević ističe reakciju ministra Bacha
na formulaciju Matičina proglasa: „kako se usudilo društvo Matica bez
znanja i ovlaštenja ministarstva formalni kongres sazvati i na udioništvo
u istom i inostrane korporacije i zavode pozvati? (Protokol Matice, II,
59–62, prema: Nikčević 1986: 115)“ Razumljiva je oštra reakcija ministra
Bacha, ozloglašenoga posebice u južnoslavenskoj filologiji, kad se referi-
ra na proglas koji je bio upućen Društvu poljske književnosti u Krakovu,
Varšavi, Lavovu i Poznanju, Matici rusinskoj u Lavovu, Matici srpskoj
u Budišinu, Slovenskom društvu u Ljubljani, Češkom muzeju u Pragu,
Društvu Ćirila i Metoda u Brnu, Slavjanskom društvu u Parizu, Društvu
poljskih prijatelja u Londonu i Društvu srpske slovesnosti u Beogradu

Josip Miletić
(Smičiklas 1892: 25–26). Riječ je o brojnim društvima i institucijama kako

unutar, tako i izvan Austro-Ugarske Monarhije. Međutim, demokratizaci-
jom političkih prilika u Monarhiji uslijed postrevolucionarnih ustavnih
odredbi o jednakosti svih naroda započinje izrada rječnika Juridisch-poli-
tische Terminologie5 1848. godine na preporuku upravo ministra Aleksan-
dra Bacha. Poticaj za izradu tog rječnika dalo je Ministarstvo pravosuđa
u Beču (Vince 1990: 275). Kao što i sam Nikčević navodi, ministar Bach
službenim dopisom od 10. srpnja 1849. godine poziva Mažuranića da se
pridruži bečkom povjerenstvu u izradi rječnika (SKZ, R 5850/23, prema:
Nikčević 1986: 128) iako je godinu ranije objavio svoje glasovite poli-
tičke spise Hrvati Mađarom i Manifest naroda hrvatsko-slavonskoga u
kojima se zalaže za ravnopravnost Hrvata, ali i za prava ostalih naroda
i jezika unutar Monarhije. Vidimo da mu ti politički istupi nisu odmogli
niti u imenovanju u povjerenstvo za izradu rječnika Juridisch-politische
Terminologie, a niti za imenovanje na tako visoku dužnost kao što je za-
mjenik generalnog prokuratora za Hrvatsku i Slavoniju. Očito je najveći
problem proglasa književnoga odbora Matice ilirske što je poslan i odre-
đenim društvima i institucijama izvan Monarhije.
Nikčević je oduševljen Mažuranićevom dalekovidnošću o neper-
spektivnosti zamišljenog projekta zajedničkoga slavenskog standar-
dnog jezika. To se već vidi i iz gotovo nikakvog odaziva na poslani
proglas na tako veliki broj adresa. Na dopis je pozitivno reagirao samo
Janez Bleiweis, koji uz podršku inicijativi sugerira Matici izdavanje
posebnog časopisa za taj projekt (Smičiklas 1892: 25–26). Poput Ži-
vančevića ističe kako je Mažuranić dobro osjetio da „ideja prije svega
u znanstvenom pogledu nije imala izgleda na uspjeh (Ivan Mažuranić
Proza 1979: 374)“. Drži da Mažuranićev dopis upućen uredništvu časo-
pisa Südlawische Zeitung kao odgovor na odluku književnoga odbora
Matice ilirske glede jezičnog ujedinjenja svih Slavena zaslužuje daleko
veću pozornost od one koja mu se do tada pridavala. Štoviše, nedvoj-
beno tvrdi: „Mažuranićevi jezikoslovni pogledi teorijskoga karaktera i
danas su veoma aktualni, sa sigurnošću se može kazati da oni u našoj
nauci o jeziku nažalost čak još uvijek nijesu ni dosegnuti!“ (Nikčević
1986: 116) U tome vidi ključni razlog zašto do tada južnoslavenski lin-
gvisti i filolozi o njima nisu ništa konkretno napisali.
5
Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs
(Deutsch-kroatische, serbische Separat-Ausgabe), Wien, 1853.

Na samome početku svog članka Mažuranić, nakon što je obja-

snio da nije nazočio sjednici Matičinog odbora pa nije mogao ni iznijeti
svoje stavove, obrazlaže mogućnost izvedivosti navedenog prijedloga
o jezičnom ujedinjenju Slavena. Mišljenja je da se rješenje može poku-
šati realizirati na dva načina. Za općeslavenski književni jezik može se
predložiti jedan već postojeći slavenski jezik ili se pak može pristupiti
stvaranju novoga, još nepostojećega književnog jezika, svejedno na ko-
joj osnovi i to na temelju različitih narječja. Odluče li se za prvu opciju
preferirajući jedan već postojeći slavenski jezik ne vidi mogućnost de-
mokratskog dogovora oko toga koji bi to jezični sustav mogao dobiti
prevlast nad svim ostalima. Naglašavajući tradicionalno neprijateljstvo
Rusa i Poljaka poentira: „kako se uopće može smatrati mogućim, zna-
jući njihovo uzajamno neprijateljstvo (...) da se miroljubivim putem
(...) Rus potčini Poljaku ili Poljak Rusu (Ivan Mažuranić, Proza 1979:
375)“. Demokratski i miroljubivi dogovor Slavena u drugoj opciji još
mu je manje realno ostvariv jer bi u prvome slučaju bar jedan narod
zadržao svoj jezik, dok u drugome to ne bi mogao ni jedan pa ga ne bi
prihvatio nitko.
Mažuranić si postavlja razumno pitanje: je li uopće korisno oži-
vjeti jedan na taj način iskonstruiran jezik, to jest stvoriti uvjete da se on
prihvati i upotrebljava u svim slavenskim narodima? Sam će odgovori-
ti: „Jer, napokon, ovdje nije riječ samo o tome da se od različitih uzora-
ka slavenske zemlje modelira jedna ljudska kreatura, već je riječ pogla-
vito o tome da taj novostvoreni čovjek živi, misli i kreće se, da između
njega i drugih ljudskih bića nema nikakve razlike u vrsti. (Isto)“ Drži da
se gramatika i rječnik mogu i napisati, ako se znanstvenici uhvate tog
posla, ali oni po njegovu mišljenju ni u kom slučaju ne predstavljaju
dostatan temelj za književnost, a još manje za jezik, jer „Jezik jednoga
naroda jeste narod sam, a književnost toga naroda, ako treba da ima ka-
kvu vrijednost, mora biti vjerna slika samoga jezika. (Isto: 375–376)“
Pri tom dodaje da se ne smije izgubiti iz vida da je jezik nešto dano, što
je nastalo u povijesti i razvijao se sam od sebe i iz sebe sama. Može se
spoznati, srediti, pročistiti pa čak i obogatiti i upotpuniti, ali nikako se
ne može apriorno iskonstruirati. (Isto: 376) One su po njemu rezultat
povijesnih mijena u kolopletu određenih okolnosti: „Ako se povijest
naroda promatra u cjelini, jasno se vidi da su svi odnosi, i politički i
socijalni i literarni, stvarani takvima kakvi jesu, manje zato što su ljudi

Josip Miletić
tako htjeli, a više stoga što je u neku ruku sudbinski tok događaja u
njihovoj povezanosti uzroka i djelovanja konačno dao takav rezultat,
i nikakav drugi. (Isto: 376)“ Nikčević apostrofira Mažuranićevo pro-
nicanje u neminovnost dijalektičkih zakona u društvu pa ističe njegov
jasan uvid usklađen s njima da su u povijesti svakoga naroda svi odnosi
stvoreni takvima kakvi jesu uglavnom uzročno-posljedičnim djelova-
njem tih zakona, a tek neznatno kao rezultat ljudske volje (Nikčević
1986: 120). Izvrsno primjećuje: „Ivan Mažuranić se u svojemu lucidno
napisanom traktatu bavi suštinskim teorijskim pitanjima koja se tiču
ne samo nastanka i razvitka jezika u ravni složenih etničkih odnosa
nego i sagledavanjem njegovih temeljnih funkcija u sferi umjetničkog
književnog stvaranja, s jedne, i na planu međuljudskog standardnog ko-
municiranja u okviru naroda kao društvenog kolektiva, s druge strane.
U brilijantno obavljenoj interpretaciji tih osnovnih sociolingvističkih
pitanja, ispoljio je dijalektičko poimanje prirode jezika i njegova znača-
ja za društvo i književnost kao umjetnost riječi. (Nikčević 1986: 119)“
Kao Crnogorac čiji je jezik i narodni identitet zanemarivan i nepraved-
no negiran, ističe Mažuranićevu tezu da jezik ne postoji izvan naroda
kao organizma koji ga stvara, niti taj isti narod postoji izvan jezika kao
njegova izražajnoga medija u kojem se najbolje ogleda njegovo posto-
janje te izražava etnički, nacionalni pa samim tim i kulturni identitet tog
naroda. Ti su identitetski elementi u međusobnom dijalektičkom djelo-
vanju u tolikoj mjeri, istaknut će, „da jezik jednoga naroda nije ništa
drugo do taj sam narod (Isto)“. Ističe izvrsno Mažuranićevo uočavanje
dijalektičkih zakona društvenoga razvoja koji, u određenim povijesnim
okolnostima, rezultiraju nastankom niza naroda i nacija, a samim time i
cijelog niza njihovih nacionalnih jezika (Isto).
Suglasan je s njegovim shvaćanjem koje sugerira pitanjem da po-
jedine grane Slavena ne čine jedinstveno Slavenstvo, već su zasigurno
milijuni Slavena razjedinjeni poviješću, zakonima, običajima, navika-
ma, potrebama i shvaćanjima (Ivan Mažuranić, Proza 1979: 375), te
nadodaje da je „prirodno da oni kao takvi nemaju ni jedan narodni i
književni jezik, da su djelovanjem tih istih činilaca izdijeljeni na mnoš-
tvo govora, dijalekata, narječja, narodnih i standardnih jezika, što tako-
đer stoje u međusobnoj vezi kao jedinstvo raznolikosti. (Nikčević 1986:
120)“ Iz toga jasno zaključuje da se zajednički standardni jezik za sve
Slavene, ili kako će ga Mažuranić nazvati konstrukcija, ne može stvoriti

„baš stoga što slavenske jezike čine društveni odnosi koji su stvorili
njihove narode (Isto: 121)“. Stoga je suglasan s Mažuranićem koji pro-
cjenjuje nekorisnim stvaranje uvjeta za oživljavanje mrtvog iskonstru-
iranog zajedničkog književnog jezika, koji bi bio prihvaćen i rabljen u
svim slavenskim narodima (Isto).
U obrazloženju Mažuranićeve sugestije slavenskim filolozima da
ne troše nepotrebno energiju na nekorisne i nedostižne iracionalne stva-
ri, već neka svoje napore usmjere na rješavanje aktualnih problema,
istaknut će njegov realistički pristup u sagledavanju jezičnih problema
iako formalno pripada preporodnome razdoblju: „Apeluje da se narodi
bude iz sna i vraćaju u stvarni život, da rješavaju pitanja svoje životne
svakodnevice. (Isto)“ S ilirskim krugom hrvatskih pisaca više ga vezuje
terminologija jer u duhu vremena u kojem je djelovao umjesto jezika i
naroda najčešće rabi nazive narječje i pleme (Isto: 121–122).
Nikčević pronalazi veliku podudarnost između Mažuranićevih
stavova o jeziku s pogledima na jezik klasika marksizma, posebice
Marxa i Engelsa, s kojima je hrvatski pjesnik bio suvremenik, a kao
erudit zasigurno je bio u prilici čitati njihova djela (Isto: 122–123). To
argumentira interpretacijom pogleda na jezik Marksa, Engelsa i Lenji-
na crnogorskog književnika Branka Banjevića Jezik i društvo (Marksa,
Engelsa, Lenjina)6. Banjević ističe da su jezici i narodi rezultat povi-
jesnih okolnosti. Narod se ne može služiti tuđim jezikom, niti stvarati
u njemu jer su u njemu sadržani tuđi odnosi. Zbog toga se u njemu ne
može ni postojati (Isto: 122).
Nikčević smatra da se bit Mažuranićevih gledišta o etničkim ka-
rakteristikama i umjetničkim mogućnostima jezika iznesenih u član-
ku o općeslavenskom jeziku najbolje potvrđuju u njegovu glasovitom
spjevu Smrt Smail-age Čengića te dodaje da je „Ta potvrda ponajviše
dobila svoj puni estetički iskaz u njegovoj naglašenoj i neraskidivim
nitima povezanom lirskoj i misaonoj komponenti. Ona se ogleda u pje-
snikovoj težnji da snagom intuicije i velike umjetničke imaginacije na
konkretnim primjerima iz teorije i prakse uzročno-posljedično odgonet-
ne i provjeri ne samo dijalektičke tajne jezika u sferi etničkih odnosa
nego i njegove ekspresivne čari i domete u literaturi. (Isto: 122)“ Po
njemu Mažuranić to čini: kroz psihološke mijene, posebice Smail-age;
6
Branko Banjević, Jezik i društvo (Marksa, Engelsa, Lenjina), O jeziku, Kultura,
Beograd, 1970.

Josip Miletić
sukobom Crnogoraca i Turaka, koji prerasta u civilizacijski sukob kr-

šćanskog i islamskog svijeta; sukobom građanske i feudalne koncepcije
i u konačnici smislom pobjede dobra nad zlim (Isto: 124).
3. Bečki književni dogovor
Lingvističke i etničke stavove hrvatskog književnika Nikčević

pojašnjava i kroz turbulentna zbivanja oko Bečkog književnog dogovo-
ra iz 1850. godine, koji je i sam Mažuranić s hrvatske strane potpisao
zajedno s Ivanom Kukuljevićem, Dimitrijom Demeterom, Vinkom Pa-
celom i Stjepanom Pejakovićem. Slovensku stranu zastupao je Franjo
Miklošić, dok su sa srpske strane sudjelovali Vuk Stefanović Karadžić
i Đuro Daničić.
Neće se suglasiti s teorijama hrvatskih i srpskih lingvista (Bro-
zović, Babić, Vukomanović, Živančević itd.) da se poznati i nepoznati
zaključci Bečkog književnog dogovora odnose samo na Srbe i Hrvate,
odnosno samo na njihove jezike i književnosti, „pa čak ni na stvaranje
samo jugoslavenskoga jezičkoga i književnog jedinstva, kako se takođe
ponekad čini, jer takvo postupanje sugerira da ono ne obuhvata, na pri-
mjer Crnogorce a i druge, poradi toga što oni navodno sredinom XIX
st. kao takvi još nijesu bili formirani“. (Isto: 126–127)
Babić (1967: 130) misli da se u Bečkom književnom dogovo-
ru očitovala težnja jezičnog ujedinjenja barem Hrvata i Srba. Brozović
(1978: 57–63) drži da je u Beču potpisan sporazum o standardnom je-
ziku Hrvata i Srba ponajviše na Karadžićevim načelima, ali nije uspio
ostvariti jezično jedinstvo dvaju naroda. Živančević (Ivan Mažuranić,
Proza 1979: 431) navodi da je Književni dogovor bio na dobrom putu
riješiti ta pitanja, što bi se posebice pozitivno odrazilo na hrvatsku i
srpsku književnost. Vukmanović (1978: 142) u Bečkom književnom
dogovoru vidi vrhunac književnojezičnog približavanja u radu iliraca
i Vuka Karadžića, koji su prethodno radeći svatko na svoj način došli
do zajedničke dijalektalne osnove za hrvatski i srpski jezik, te na taj na-
čin umnogome umanjili potencijalne razlike između ta dva jezika, koje
ogledaju u različitoj kulturi i književnojezičnoj tradiciji.
U samome uvodu Književnog dogovora razvidno je da njegovi
potpisnici sve Južne Slavene drže jednim narodom, koji govori jednim
jezikom i ima jednu zajedničku književnost: „Dolje potpisani znajući

da jedan narod treba jednu književnost da ima, i po tom sa žalošću

gledajući, kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici,
nego još i po jeziku i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana, da se
razgovorimo, kako bismo se, što se zasad više može u književnosti slo-
žili i ujedinili. (Ivan Mažuranić, Proza 1979: 429)“ Nikčević drži da se
upravo iz tih razloga što su sve Južne Slavene smatrali jednim narodom,
koji ima samo jedan jezik i jednu književnost, suprotno načelima koje
Mažuranić iznosi u svome članku o općeslavenskom jeziku, zaključci
se Bečkoga književnoga dogovora u praksi nisu mogli realizirati jer su
bili antipovijesni i protulingvistički (Nikčević 1986: 126).
Živančević (Ivan Mažuranić, Proza 1979: 431) navodi da je Beč-
ki književni dogovor dugo pripreman. Vjerojatno bi do njega došlo još
1848. godine da nije bilo burnih revolucionarnih događanja. Napominje
da se prvi ozbiljni problemi u njegovu oživotvorenju pojavljuju već
na prvome zajedničkom poslu pri izradi rječnika pravnih i političkih
naziva Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen
Oesterreichs (Deutsch-kroatische, serbische Separat-Ausgabe), koji
je tiskan u Beču 1853. godine. Povjerenstvo za izradu rječnika služ-
beno je objavljeno u „Narodnim novinama“ (XIV/1848, br. 109, str.
437, prema: Isto), a članovi su bili Vjekoslav Babukić, Ivan Kukuljević,
Stjepan Mikulić, Bogoslav Šulek, Jakov Užarević, Ferdinand Žerjavić
i Dragutin Galac. Mažuranić je sljedeće godine priključen toj radnoj
skupini na poziv ministra Bacha, kao što smo već ranije spominjali. Iste
godine, 22. rujna 1849, upućuje dopis Ministarstvu pravosuđa (SKZ, R
5850/28, prema: Isto) u kojem predlaže da ga zamijeni Dimitrija Deme-
ter te krajem iste godine istupa iz radne skupine za izradu navedenog
rječnika pravnih i političkih naziva.
Književni je dogovor, iako potpisan, istaknut će Nikčević, imao
brojne protivnike i među hrvatskim i srpskim književnicima pa čak i
među samim potpisnicima. Jedan od njih je i Ivan Mažuranić. Iako ga je
i sam potpisao, nije se slagao s njegovim temeljnim postavkama, držeći
da nijedno pučko narječje nije samo po sebi dostojno postati standardni
jezik (Isto: 429), već „takav jezik tek treba stvarati na širokim temelji-
ma narodnoga govora, oplemenjujući ga patinom starine, spomenika i
književne baštine (Isto)“. Unatoč tomu Živančević zaključuje: „on je
mirne savjesti stavio potpis na dokument koji je u višem smislu čitavu
njegovu umjetničkom i političkom biću morao biti po ćudi (Isto)“. Za

Josip Miletić
razliku od nekih uvriježenih stavova, Živančević (Nikčević 1986: 129–

130) ističe da on nije u Hrvatskoj bio bezrezervno prihvaćen. Kritizi-
rali su ga redom Šime Starčević, Ante Kuzmanić, Vjekoslav Babukić,
Antun Mažuranić, iako sljedbenici ilirske ideje, dok ga je Gaj ignori-
rao. Objavio ga je u Narodnim novinama od 3. travnja 1850. godine sa
zloslutnim komentarom: „Vrijeme će naskoro pokazati, da li je ovaj
prijedlog praktičan i vodi li u današnjem našem položaju k ožuđenoj
slozi i jednakosti ili pako naprotiv k još većem cijepanju i književnom
razdoru“. Vukov sljedbenik Stanko Vraz bio je uvjeren da još nije pravo
vrijeme za njegovu implementaciju među Hrvatima (Isto).
Ni Slovenci ni Srbi nisu bili pretjerano oduševljeni Bečkim knji-
ževnim dogovorom. Zapravo je Stanko Vraz jedini ugledniji Slovenac
koji je iskreno pristao uz Ilirski pokret. France Miklošič nije imao oz-
biljnijih poklonika u svojoj sredini jer je već mlađa skupina romantičara
predvođena Francom Prešernom ozbiljno radila na razvoju slovenskog
jezika i književnosti (Isto: 130). Književni je dogovor u Beču sastavljen
umnogome prema lingvističkim pogledima Vuka Stefanovića Karad-
žića. Čak je u drugoj točki naznačeno da je on zamoljen napisati glav-
na pravila o pisanju refleksa jata (Ivan Mažuranić, Proza 1979: 429).
Karadžić je od ranije bio nesklon ilircima. Iz ranije korespondencije
se najbolje ogledaju njegove neiskrene namjere glede primjene tog do-
govora. Nikčević izdvaja rečenicu iz 1833. upućenu Lukijanu Mušic-
kome: „Samo da je Šokce dotle dovesti, da reknu da su Srbi i da prime
naša slova, a neka vjeruju što im drago!“, kao i Justinu Mihailoviću iz
1836: „Njih je teško nagovoriti da priznadu da su Srbi, a mi bismo ludi
bili kad bismo pristali na to da ostavimo naše slavno ime i da primimo
drugo, mrtvo, koje danas u sebi ništa ne znači“. U oba slučaja riječ je o
želji da se Hrvate uvjeri da su Srbi. Napominje i pojavu članka Srbi svi i
svuda, koji je objavljen neposredno prije Bečkog književnog dogovora,
1849. godine u knjizi Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri
zakona. U tom djelu sve štokavce proglašava Srbima (Bašić 1991: 68).
Članak je trebao poslužiti kao tobože znanstveno opravdanje unošenja
riječi iz Dubrovnika, Dalmacije, Crne Gore i ostalih krajeva u Srpski
rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, koji objavljuje
u Beču 1852. godine (Isto). U Predgovoru tom rječniku navodi da je
nadodane riječi skupio „po različitijem krajevima naroda našega, i ovo-
ga posla radi putovao (...) kojekuda, kao n.p. u Hrvatsku Dalmaciju,

Dubrovnik, Boku i Crnu Goru. Da sam kojom srećom mogao otići U

Bosnu i Hercegovinu i u Kosovo i Metohiju, jamačno bih našao još
mnogo znatnijeh riječi... (Karadžić 1852, prema: Isto)“.
Drugi srpski potpisnik Bečkoga književnog dogovora Đuro Dani-
čić morao je napustiti Beograd i naći prikladno namještenje u Zagrebu,
gdje postaje urednik Rječnika hrvatskoga ili srpskog jezika, jer Srbi u
Vojvodini i Srbiji nisu prihvatili njegove postavke vezane za (i)jekavski
tip jezika (Bašić 1991: 69).
4. Utjecaj ideja Francuske revolucije na Ivana Mažuranića
Nikčević dijeli Vukomanovićeve (1978: 134–136) stavove o ne-

definiranom nacionalnom identitetu Južnih Slavena prije Francuske re-
volucije. Drži da do ozbiljnijega buđenja nacionalne svijesti dolazi tek
nakon 1789. godine, posebice kod onih naroda koji su izravno došli u
dodir s revolucijom. Međutim, pri tom ne misli da Južni Slaveni prije
19. st. nisu bili oblikovani narodi. Njihov proces formiranja kao Crno-
goraca, Hrvata, Srba i ostalih teče još od velikih seoba naroda (Nikče-
vić 1986: 131–132).
Mišljenja je da su ideje Francuske revolucije značajno utjecale i
na formiranje političkih pogleda književnika, kasnije i hrvatskog bana
Ivana Mažuranića, a samim time i na njegova narodnosna i jezikoslov-
na shvaćanja, koja, kako će istaknuti crnogorski filolog, nisu uvijek
dosljedna, kao što je uostalom bilo uobičajeno u ono vrijeme i kod ve-
ćine njegovih suvremenika (Isto: 132). Ističe njegovu proturječnost u
poimanju nacionalnog pitanja. Naime, Mažuranić će u različitim tek-
stovima, ponekad čak i u istom, upotrebljavati kontradiktorno nazivlje.
Primjerice u članku o Sveslavenskome jeziku napisat će slavenski puci
(Ivan Mažuranić, Proza 1979: 376) i sukladno tomu slavenski jezici
(Isto: 374). Dakle, uporabit će odgovarajuće nazive. S druge strane, u
Manifestu naroda hrvatsko-slavonskog nalazimo slavenski narod (Isto:
212), a u Proglasu hrvatskom narodu pak slavjanski narod (Isto: 218),
što su neodgovarajuće sintagme jer predstavljaju povijesnim razvojem
uvjetovano već davno prevladan i izdiferenciran društveni odnos među
Slavenima (Nikčević 1986: 132). U skladu s tim stavom su i Mažura-
nićeve uobičajenije sintagme poput slavenski narodi (Ivan Mažuranić
Proza 1979: 215), narodi europejski (Isto: 211), slavenski austrijski

Josip Miletić
narodi (Isto: 212) koje nalazimo u Manifestu naroda hrvatsko-slavon-

skog. Kao što u izričaju dvoji na općeslavenskom planu, slično radi i
kad piše o južnoslavenskim jezicima i narodima. U svojim domoljub-
nim člancima Manifest naroda hrvatsko-slavonskog, Proglasu hrvat-
skom narodu, O domorodnosti i narodnosti nedvojbeno iskazuje svoje
hrvatske narodne i domoljubne osjećaje. To se vidi u sljedećim citatima:
Hrvat (Isto: 33), naša domovina (Isto: 32), hrvatskih otaca naših (Isto:
33), predraga narodnost (Isto), predragi jezik (Isto), hrvatsko-slavonski
(duh) (Isto), naš narod (Isto) – O domorodnosti i narodnosti; domovina
(Isto: 218) (koja je sveta ona zemlja, na kojoj su živili oci naši (Isto),
za koju su oni znoj svoj i krv svoju prolivali (Isto), zibka (kolijevka)
mladosti naše (Isto), polje veselja i truda muževne dobe naše (Isto),
počivalište za umorne kosti naše (Isto), naša ljubljena mati (Isto) – Pro-
glas hrvatskom narodu; hrvatsko-slavonski (narod) (Isto: 211), naš na-
rod (Isto: 212), Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (Isto: 214), hrvatsko
primorje (Isto: 216), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski (kralj) (Isto: 217)
– Manifest naroda hrvatsko-slavonskog. Nikčević zaključuje da Mažu-
ranić nedvojbeno Hrvatsku, odnosno područje trojedne kraljevine drži
svojom najužom domovinom, a Hrvate svojim najbližim sunarodnjaci-
ma. To će potvrditi citatima iz Mažuranićeva teksta Hrvati Mađarom:
„U svom dakle jeziku poslove svoje i posebne i javne bez iznimke,
nek vodi Mađar, nek vodi Slovak, nek vodi Hrvat, Slavonac i Srbljin,
nek vodi Vlah, nek vodi Nijemac. (Isto: 184)“ Međutim, Nikčević pri-
mjećuje da je Mažuranićeva percepcija jezika i naroda u istom tekstu
mjestimice i šira od hrvatskog te izdvaja sljedeće: „U školah pak naro-
da hrvatskoga, slavonskoga i srpskoga, koji je i jezikom i podrijetlom
jedan, nek se uči i upotrebljuje bez razlike azbuka i latinska i ćirilska,
onijem istijem načinom kako se po školah njemačkijeh uči i upotreblja-
va azbuka latinska i švabaška. (...) A što da kažemo o Bosni, o Srbiji, o
Bugarskoj, starijeh djedovinah naroda našeg? (Isto: 184–191)“
Snažan utjecaj ideja Francuske revolucije na Mažuranića Nikče-
vić pronalazi ponajprije u pjesnikovu političkom spisu iz revolucionar-
ne 1848. godine Hrvati Mađarom, a djelomično i u Manifestu naroda
hrvatsko-slavonskoga iz iste godine. Spis Hrvati Mađarom simbolično
i započinje motom Francuske revolucije: „Liberté, égalité, fraternité!
(Isto: 181)“ Mažuranić će tu krilaticu ponoviti u tekstu, suprotstavljaju-
ći je nastojanju Mađara da svojim jezikom podjarme sve ostale narode:

„‘Jednakost i sloboda općenita’ ori se po Parizu, zamnijeva po Beču,

razlijega se po Pešti. (Isto: 182)“ Nakon uvodnog, prvi će dio započeti
također u tom tonu: „Jednakost, sloboda i bratinstvo za sve pod krunom
ugarskom živuće narode i jezike. (Isto: 183)“ te nastavlja: „Zakonom
dakle ustanovit valja da u Ugarskoj i stranah ne ima gospodujućega ni
naroda ni jezika nikakova. Svako bo gospodstvo isključuje jednakost, is-
ključuje slobodu, isključuje bratinstvo. Između sluge i gospodara, roba i
gospodina ne ima jednakosti, ne ima bratinstva. Ne ima blagoslova nego
prokletstvo. A prođe već evo vijek preimućstva ne samo osoba, nego i
naroda i jezika. Biljega bo ovoga vijeka jest: uskrisivanje narodnosti,
bratinstvo i sloboda naroda i jednakost jezika (Isto)“ Dakle, u svojim
političkim spisima odlučno zagovara slobodu i ravnopravnost Hrvata i
njihovih temeljnih povijesnih nacionalnih prava, u što dakako uključuje
i pravo na ravnopravnost hrvatskoga jezika. Međutim, ne ograničava
se samo u traženju prava za svoj narod i njegov jezik, već se istim ža-
rom zalaže za jezičnu i nacionalnu ravnopravnost svih naroda u okvi-
ru Monarhije. Opisujući detaljno povijesnu poziciju Hrvata i Hrvatske
u kraljevini koju Mađari naprasno jednostranom odlukom pokušavaju
promijeniti ističe: „Ko postupanje mađarskoga naroda sproću drugih
nemađarskih, osobito sproću slavenskih naroda poznaje, morao bi naše
težnje za slobodom odobriti, da i nije na tako nazvanom zakonitom hi-
storičkom temelju osnovano. Jer je svakog naroda prva najveća dužnost
svoju slobodu, svoju narodnost tj. svoj život braniti i uzdržati. (Isto:
215)“ Zagovarajući nužnost i pravo svih naroda kraljevine da u službe-
noj korespondenciji, na sudu i službenim uredima državnog aparata slo-
bodno rabe svoj standardni jezik, istaknut će kako Mađari „u prijedlogu
zakona ‘O mađarskom jeziku i narodnosti’, još uoči reforme učinjenom
mađarski jezik za jedini jezik zakonotvorstva i javnog upravljanja, i za
službeni jezik kako kod crkvenih tako i kod građanskih oblasti proglasi-
li, tako ‘da ni jedno poslije proglašenja tog zakona u drugom kom jeziku
sastavljeno službeno ili svjedodžbeno pismo nikakve vrijednosti imalo
ne bi’. (Isto: 216)“ Postavlja logično pitanje: „Zašto da jezik jednoga
uživa sva prava, a drugi ako hoće da svojijem ili piše ili govori, da se
mora pred državom, domovinom svojom, sakrivati da toga radi ne sa-
griješi nasuprot zakona i ne bude kriv sudu? (Isto: 184)“ Stoga predlaže
rješenje: „Za svaki od spomenutijeh naroda nek se izdaju zakoni pisani
u jeziku njegovu, imajući za nj krijepost izvornika. (Isto: 184)“

Josip Miletić
Kao što Mađari traže slobodu i jednakost za sebe, jednako tako,

smatra Mažuranić, ta prava, jezična i nacionalna, trebaju vrijediti za
sve narode Austro-Ugarske Monarhije. Zanimljivo, gotovo su identične
zahtjeve izrazili potpisnici Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga
književnog jezika 1967. godine, zalažući se za jezičnu ravnopravnost
svih naroda unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavi-
je. Dakle gotovo 120 godina kasnije, što svjedoči o poraznom demo-
kratskom deficitu na ovim prostorima. Štoviše, više od stoljeća nakon
Mažuranićevih političkih spisa pravo naroda na vlastito ime jezika još
uvijek nije bilo riješeno, kao što je jasno naglašeno u tekstu Deklara-
cije: „Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obu-
hvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga na-
cionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu,
nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu
ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je
neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom.
(Deklaracija 1997: 25)“ O nerazvijanju demokracije svjedoči i to što su
potpisnici Deklaracije, kao i zagovaratelji tih načela, bili podvrgnuti
nesmiljenom progonu7, a znatan dio potpisnika bili su pripadnici vlada-
juće komunističke elite. S druge strane, Mažuranić je nakon svojih spi-
sa, kao što smo već spominjali, u svibnju 1850. godine izabran na viso-
ku funkciju zamjenika generalnog prokuratora za Hrvatsku i Slavoniju,
iako su mu tekstovi bili puno oštrije intonirani. Za Mađare će primjerice
reći: „Oni su sve narode gnjeli i gonili, narivajući jim u silu boga svoj
jezik – oni u Ugarskoj nikog drugog naroda do mađarskog priznavali
nisu, ime Slaven dobilo je u njih značenje poruge, poruge koja je pa-
dala na narod za našu ukupnu otačbinu najzaslužniji, – jednom riječi
oni su propast i grob svim inim narodima i narodnostima pripravljali,
nad kojim se gospodujuće kao od Boga jedino na to pozvano i izabra-
no mađarstvo u triumfu podiglo. (Ivan Mažuranić, Proza 1979: 215)“
Odlučnost u borbi za narodna i jezična prava iskazuje na sličan način:
„Mi, koji smo se toliko za tuđu stvar bili, mi koji smo uvijek najviše za
uzdržanje naše opće otačbine i za prijestol vladalački učinili, mi, kojih
krv sad, gdje u isti mah naš narod u najvećoj opasnosti stoji, na hiljadu
7
Detaljnije o tome vidi u: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog
jezika, treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje, pripremila Jelena Hekman, Matica
hrvatska, Zagreb, 1967.

rana u Italiji jedino za uzdržanje cijelog carstva teče, mi ćemo pokazati,

da se i na naš život, za našu narodnu čast i poštenje boriti umijemo. Mi
nećemo boja, ali pozovemo lʼ se na to, onda ćemo primiti poziv, kao
što se junačkom narodu pristoji – počet ćemo ideju čovječnosti u život
uvoditi, – pa što kome bog i sreća dade (Isto: 212)“
Već je ranije spomenuta Mažuranićeva nedosljednost u imenova-
nju naroda i jezika, pri čemu bi se moglo krivo zaključiti njegovo poi-
manje nacionalne svijesti. Zbog toga Nikčević smatra nužnim pokazati
kako su tu problematiku poimali njegovi suvremenici (V. Karadžić, D.
Milaković, P. II Petrović-Njegoš, Lj. P. Nenadović, S. Vraz, D. Deme-
ter, F. Miklošič, J. Šafarik).
Već spominjani Vuk Stefanović Karadžić, rukovodeći se načelom
jedan jezik, jedan narod sve je štokavce držao jednim narodom rimsko-
ga, grčkoga i turskoga zakona, odnosno vjere i to Srbima, koji naravno
govore srpskim jezikom. Smatrao je da se Južni Slaveni, izuzev Buga-
ra, po jeziku dijele u tri skupine: „prvi su Srbi, koji govore što ili šta (i
po čemu se prema čakavcima i kekavcima mogu nazvati štokavci) i na
kraju slogova imaju o umjesto l; drugi su Hrvati, koji mjesto što ili šta
govore ča (po čemu se i zovu čakavci) i na kraju slogova ne promjenju-
ju l u o, a u ostalome se vrlo malo razlikuju od Srba; treći su Slovenci,
ili kao što ih mi zovemo Kranjci, koji mjesto što govore kaj (po čemu ih
naši i kekavcima zovu), koji se i od Srba i Hrvata po jeziku mnogo više
razlikuju nego Srbi i Hrvati između sebe, ali su njima opet bliži nego
i jednome drugom slavenskom narodu. Među Slovence idu i današnji
Hrvati u varmeđi Zagrepskoj, Varaždinskoj i Križevačkoj. (Karadžić
1965–89, 17: 45, prema: Bašić 1991: 85)“ Nikčević ukazuje na krive
Karadžićeve i Miklošićeve zaključke o Hrvatima i Srbima kao jednom
narodu na temelju filološke teorije potpomognute Porfirogenetovom te-
orijom o doseljenju Srba i Hrvata na Balkan (Nikčević 1986: 139–141).
Vukmanović (1978: 136–137) ukazuje na manjkavost Vukove teorije
jedan jezik – jedan narod jer zanemaruje sve ostale etničke specifičnosti
nekog naroda, poput tradicije, različitih povijesnih okolnosti koje su
dovele do njegova formiranja i slično.
Dimitrije Milaković podržavao je također Karadžićevu filološku
teoriju jedan jezik – jedan narod, odnosno svi su Srbi, ipak je Crnogorce
smatrao i posebnim narodom, koji govori crnogorskim jezikom (Nikče-
vić 1986: 141). No, veliki crnogorski državni poglavar, vladika i knji-

Josip Miletić
ževnik Petar II Petrović-Njegoš oko toga zasigurno nije dvojio. Svoj je

narod nazivao Crnogorcima. Narodnost Crnogorac bila je u pisanom
obliku istaknuta u putovnicama Crne Gore, koje je autor glasovitoga
Gorskog vijenca osobno potpisivao.8 Njegoš, poput Mažuranića, mate-
rinji jezik uglavnom naziva naš jezik (Isto: 142).
Nikčević će iz usporedbe lingvističkih i etničkih stavova Mažura-
nićevih suvremenika zaključiti da hrvatski pjesnik u tom pogledu nije
bio izuzetak. Njegovi su nacionalni i jezični stavovi uvjetovani tijekom
povijesnih okolnosti njihova razvoja (Isto: 143).
5. Zaključak
Nikčević na temelju provedene analize Mažuranićevih tekstova

O sveslavenskom jeziku, Hrvati Mađarom i Manifest naroda hrvat-
sko-slavonskoga te njegovih jezičnih stavova zaključuje da oni imaju
nesvakidašnju, prvorazrednu znanstvenu vrijednost za historijsku lin-
gvistiku. Drži da na temelju njegovih jezikoslovnih pogleda zauzima
značajno mjesto ne samo među prvacima preporodnoga razdoblja, već
i među najpoznatijim hrvatskim jezikoslovcima uopće (Isto: 143).
Posebno ističe da je: „Mažuranić dao produbljenu interpretaci-
ju i teorijsko uopštavanje o zakonitostima nastanka i razvoja, prirodi,
karakteru i umjetničkim i sociolingvističkim funkcijama jezika u kon-
tekstu širokih društvenoistorijskih odnosa, o međusobnim uzajamnim
dijalektičkim vezama između naroda kao socijalnoga kolektiva u koje-
mu se rađa svaki nacionalni jezik i povratnoga djelovanja toga samog
jezika kao oblikovnog instrumentarija na planu umjetničkoga književ-
nog stvaranja i sredstva sporazumijevanja u standardnoj ravni upotrebe
konkretne narodne zajednice iz koje je potekao i čiji je najizrazitiji vid
postojanja. (Isto: 143–144)“ Dodatnom vrijednošću drži što je Mažura-
nić svoje teorijske stavove potvrdio i u vlastitim literarnim ostvarenji-
ma i angažiranim političkim spisima, u kojima se zalagao za slobodan i
punopravan razvoj hrvatskoga i svih drugih nacionalnih jezika u sklopu
ostvarivanja elementarnih nacionalnih prava. Sva je prilika da Nikče-
vić nije slučajno apostrofirao Mažuranićeve lingvističke i nacionalne
8
Više o tome: Jevto Milović, Nekoliko putnih isprava iz doba Petra II Petrovića
Njegoša, Radovi, Razdio društvenih znanosti (9), 1980/1981, Filozofski fakultet,
Zadar, 1982, str. 93–101.

liberalne poglede kojima zagovara nacionalnu i jezičnu ravnopravnost

upravo u kasnim osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća kad je po-
novno dovođen u pitanje i crnogorski jezik i samobitnost crnogorskog
naroda, kao uostalom i Mažuranićevoga hrvatskog. Bila su to vreme-
na kad su muze postajale sve tiše, a zveckanje oružjem se već moglo
naslutiti te je trebalo i iznimne osobne hrabrosti afirmativno pisati o
jezičnoj i nacionalnoj ravnopravnosti.
Literatura
–– Babić, S., Jezik, Panorama, Zagreb, 1967.

–– Banjević, B., Jezik i društvo (Marksa, Engelsa, Lenjina), O jeziku,
Kultura, Beograd, 1970.
–– Barac, A., Mažuranić, Matica hrvatska, Zagreb, 1945.
–– Bašić, N., V. S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, Školske
novine, Zagreb, 1991.
–– Brozović, D., Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih
i drugih slavenskih jezika, u: Hrvatska književnost u europskom
kontekstu, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu – Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1978.
–– Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, treće
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, pripremila Jelena Hekman, Matica
–– Ivan Mažuranić Proza, Sabrana djela Ivana Mažuranića, svezak III,
Priredio Milorad Živančević, Zagreb, 1979.
–– Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen
Oesterreichs (Deutsch-kroatische, serbische Separat-Ausgabe),
Wien, 1853.
–– Karadžić, V. S., Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem
riječima, Beč, 1852.
–– Milović, J., Nekoliko putnih isprava iz doba Petra II Petrovića
Njegoša, Radovi, Razdio društvenih znanosti (9), 1980/1981,
Filozofski fakultet, Zadar, 1982, str. 93–101.
–– Nikčević, V., Jezikoslovni ogledi Ivana Mažuranića (Uz 150.
godišnjicu hrvatskoga narodnog preporoda), Forum, XXV Godište,
LI knjiga, Zagreb, 1986, str. 114–144.

Josip Miletić
–– Smičiklas, T, Povijest Matice hrvatske, Matica Hrvatska. Od godine

1842. do godine 1892. Spomen-knjiga, Izdanje Matice hrvatske,
Zagreb, 1892.
–– Vince, Z., Putovima hrvatskoga književnog jezika, Nakladni zavod
Matice hrvatske, Zagreb, 1990.
–– Vukmanović, S., Srpski književni jezik kao faktor konstituisanja
nacije i demokratizacija nacionalne kulture, u: Nastanak i razvitak
srpske nacije, Marksistički centar CK SK Srbije, Beograd, 1978.
–– Živančević, M., Ilirizam i kroatizam, Uz 150. godišnjicu ilirskog
preporoda, Oko, god. XIII, br. 338, 28. veljače – 14. ožujka, Zagreb,
1985, str. 16–17.
–– Živančević, M., Ivan Mažuranić, Rad, knjiga 333, Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti, Odjel za suvremenu književnost,
Zagreb, 1963.
–– Živančević, M., Ivan Mažuranić, Matica srpska, Novi Sad, 1964.
–– Živančević, M., Ivan Mažuranić, II dopunjeno izdanje, Matica
srpska – Globus, Novi Sad – Zagreb, 1988.
–– Živančević, Mažuranić i Slavenstvo, Kolo, br. 9/10, Zagreb, III,
1965, str. 384–387.

UDK 821.163.4(497.16).09”8/12”
Aleksandar ČOGURIĆ (Podgorica)

ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI – OD POČETAKA

PISMENOSTI DO XIII VIJEKA – OČEKIVANA POSLJEDICA
KULTURNOGA I KNJIŽEVNOGA PAMĆENJA
Knjigu Vojislava P. Nikčevića Istorija crnogorske književnosti –

od početaka pismenosti do XIII vijeka posmatrali smo kao proizvod
kulturnoga pamćenja. U prvome dijelu rada razmatrali smo situaciju
oko književne istorije uopšte u kontekstu kulturološkoga nasljeđa, dok
smo drugi dio posvetili istoriji crnogorske književnosti, kao prirodno-
me rezultatu kulturnoga pamćenja i važnome proizvodu koji je popunio
trajuću kulturnu prazninu. Relevantna literatura podsticajno je usmjera-
vala naša sagledavanja povodom književne istorije, a osobito prilikom
situiranja crnogorske književne istorije u okvire kulturoloških značenja
i zbivanja. Pažnju smo usmjerili i na procese prefabrikovanja književ-
noga nasljeđa u proizvod nazvan književna istorija, kao i na njezine
kulturološke domete. Bavili smo se i profilom književnoga istoričara i
njegovu načinu uspostavljanja komunikacije s prošlošću. Pojasnili smo
zašto smo sintagmem veliki čovjek pripisali autoru Istorije crnogorske
književnosti, te zašto tu knjigu trebamo smatrati antologijom velikih
priča.
Ključne riječi: kulturno pamćenje, kulturno śećanje, književna
istorija, Vojislav Nikčević, istorija crnogorske književnosti
Opšti pogled na književnu istoriju
Književnu istoriju, kao disciplinu nauke o književnosti, Klaus

Ulig ovako situira: „Književna istorija može da se smatra posebnim
slučajem opšte istorije. Poput opšte istorije, javlja se u dvojakom zna-
čenju, kao zbivanje i kao nauka o zbivanju“.1 Na drugoj strani, u kultnoj
1
Klaus Ulig, Teorija književne istorije, Službeni glasnik, Beograd, 2010, str. 49.

Aleksandar Čogurić
knjizi Rene Velek i Ostin Voren sumnjiče mogućnost pisanja književ-

ne istorije, ali istovremeno navode niz naslova2 koji imaju pretenziju
istorijskoga prikazivanja stanja i razvoja književnosti, predstavljaju-
ći „pojedinačnost jednog dela, jednog pisca, razdoblja ili nacionalne
književnosti“.3 Književne istorije najčešće obilježavaju književnost
jednoga jezika, jednoga naroda, mada to nije isključiv slučaj, postoje
pokušaji pisanja opšte, svjetske književne istorije.
Knjiga o kojoj govorimo ne smije postati „depozit ustajalih
stvari“,4 već proizvod nastao filtracijom naslijeđenih činjenica, raspore-
đenih u osmišljeni sistem kulturnoga pamćenja, zasnovanoga na śeća-
njima koja su „dokaz da se može iskusiti vreme i van okvira mehaničke
slučajnosti“.5 Književna istorija, kao plod pamćenja na osnovu śećanja
ne smije biti imaginacija već „ostvarenje vraćene prisutnosti“,6 i „ot-
kriće koje sređuje haos i događajnu nepovezanost, dajući smisao životu
pojedinca i grupa čiji su sastavni deo“.7 Ona ne može biti posmatrana
kao fiksirani sadržaj jer se okviri pamćenja „rađaju i dobijaju oblik u
tački susreta između, s jedne strane, onoga što prolazi i što se menja, i s
druge, onoga što je uslovljeno očekivanjima, što teži da se održi, repro-
dukuje i ponovi“.8 Kao fiksiran sadržaj možemo je posmatrati samo u
smislu spektra koji rađa nove sadržaje, skopčane s onim koji su fiksirani
logičkim i značenjskim smislom. O odnosu pamćenja i pisanja istorije,
Fernando Katroga kaže: „Pamćenje jedino može biti ispričano javnim
jezikom i utvrđenim obrednim činom, jer komemorisanje, u prihvatanju
onoga što najbolje obavlja oživotvoreni čin sećanje, znači izlazak iz
samodovoljnosti subjekta (...) i integrisanje ja u opšti jezik simboličke
i komunikativne prakse“.9 Uspostavljanje književne istorije skopčano
je s pamćenjem i okolnostima u kojima se formira. A okolnosti može-
2
Kratka istorija moderne engleske književnosti, Teorija istorija, Evropska književ-
nost i latinski srednji vek, Istorija njemačke ode, Istorija njemačke pjesme, Ro-
mantičarski pokreti u engleskoj poeziji, Književna istorija Engleske na prijelazu iz
XVIII i XIX vijek, Istorija nastanka i razvitka poezije, Razvoj književnosti.
3
Rene Velek, Ostin Voren, Teorija književnosti, Nolit, Beograd, 1985, str. 39.
4
Fernando Katroga, Istorija, vreme i pamćenje, CLIO, Beograd, 2011, str. 26.
5
Fernando Katroga, Isto, str. 28.
6
7
8
9

Istorija crnogorske književnosti...
mo ovako predstaviti: „Svaki kulturni sistem koji realizuje neku radnju,

njome ostvaruje neku zajedničku vrednost za sve one koji su usmereni
na nju. Ono što mu je potrebno, a niko ga ne može ostvariti, pojedinac
dobija radnjom celine – zajednički stvorene obuhvatne vrednosti, u ko-
joj on može učestvovati“.10 Poruka je da svaki pojedinac-stvaralac do-
lazi iz ustanovljenoga i sistematizovanoga sistema, da mora poštovati i
slijediti njegove vrijednosne postavke i duhovne potrebe.
Književna istorija važan je kulturološki momenat, jer je sasvim
očigledno „da književnost nije neovisna o povijesti kulture u najši-
rem smislu i da je tako samo jedan izraz kulture kao cjelovitog nači-
na života“.11 Možemo je posmatrati kao „proces prenošenja kulture na
novu generaciju“,12 odnosno kao „proces rekonstrukcije ili (…) ponov-
na upotreba“.13 Da nije fiksiranja određenih kulturnih sadržaja pamće-
nje ne bi bilo dovoljan rezervoar iz koga bi se, po potrebi, zahvatalo,
bez obzira što je nepresušan izvor. Odnosno ne bismo mogli u svakome
trenutku posegnuti za željenim materijalom, niz bi ga okolnosti ogra-
ničavao. Ako se samo osvrnemo na usmenu književnost lako formira-
mo pretpostavku da su mnoge tvorevine, maloga ili najvećega dometa,
trajno nestale, jer ih pamćenje nije na vrijeme unijelo u svoj sistem a
fiksirani nijesu bili. Gilgameš i okolnosti oko njega nam govore da ni
fiksirani sadržaji nijesu otporni na nestajanje. Međutim, slučaj je pome-
nuti proizvod vratio u pamćenje i upotrebu, što je primjer da se bilo kad
uspostavljeni sadržaj može, na ovaj ili onaj način, povratiti.
Snažno je Katrogino zapažanje: „Sve što je bilo trag prošlosti bilo
je podložno da se pretvori u dokumenat, a metode korišćene u različitim
naukama mogle su da pomognu da se istoričar vrati u prošlost, onda
kada se, na stručan način, otkrije ispravan put za odgovore na postav-
ljene probleme“.14 Znači, da bi nastala istorija, odnosno istoričar uspo-
stavio komunikaciju s prošlošću i iz nje uobličio potrebni tekst, moraju
se stvoriti ustanovljene naučne okolnosti, odnosno obrazovni i kulturni
sistem koji se „razvija na temelju svoje radnje, svoje strukture, svoje
10
Vilhelm Diltaj, Izgradnja istorijskog sveta u duhovnim naukama, BIGZ, Beograd,
1980, str. 231.
11
Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, Institut za crnogorski jezik i književ-
nost, Podgorica, 2012, str. 18.
12
Piter Berk, Osnovi kulturne istorije, CLIO, Beograd, 2010, str. 127.
13
Piter Berk, Isto, str. 127.
14

pravilnosti“.15 Zahvaljujući tome što se kulturne zalihe, pohranjene u

pamćenju, „mogu aktivirati kada bude potrebno“,16 moguća je književ-
na istorija.
Značaj književne istorije kao kulturne vrijednosti jeste u tome što
je pojedinac i kolektiv moraju biti svjesni, moraju je doživljavati kao
dio svoje kulturne svijesti, odnosno saznanja. Govoreći o kulturnim
vrijednostima Mihail Bahtin je zapisao: „Čovek je jednom stvarno po-
tvrdio sve kulturne vrednosti i sada je njima vezan... Živa svest zatiče
kulturne vrednosti kao unapred date i čitava njena aktivnost svodi se na
priznavanje tih vrednosti za sebe“.17 Kulturne vrijednosti determinišu
ambijent oko istorije književnosti, čije je ponajvažnije dostignuće nje-
zin uticaj na prošlost u vidu moći preorganizacije. Taj je proces moguć
zahvaljujući tome što: „Samo ona prošlost koja je prisutna u sadašnjosti
može i da se oživljava. U stvari, može da se oživljava samo ono što je
živo u čoveku i vremenu sadašnjem“.18 Književna istorija dio je „iz-
gradnje i konsolidovanja identiteta“,19 zato što su u njoj sabrani „veliki
trenuci prošlosti integrisani u lanac sukcesije, kako bi najveći primeri
bili večno nastavljeni kao slava“.20 Književna istorija jeste trenutak sla-
ve zajednice čije je književno pamćenje učinila vidljivim.
Istorija crnogorske književnosti u

kontekstu kulturnoga pamćenja
Stalna je čovjekova potreba da istražuje terene „šta je bilo, šta

jeste i šta će biti“.21 Istorija nacionalne književnosti jeste korak u tome
pravcu i značajna podumenta budućnosti, u književnome, a osobito
kulturnome pogledu. Prilikom prenošenja śećanja u pamćenje pojedi-
nac mora naći mjeru između „ličnih, porodičnih, grupnih, regionalnih,
nacionalnih“22 śećanja „koja su u procesu stalnog građenja, zbog ne-
15
1980, str. 232.
16
Frenk Lečner i Džon Boli, Kultura sveta, CLIO, Beograd, 2006, str. 32.
17
Mihail Bahtin, Ka filozofiji postupka, Službeni glasnik, Beograd, 2010, str. 45.
18
Ratko Božović, Leksikon kulturologije, Agencija Matić, Beograd, 2006, str. 57.
19
20
21
22

prekidne smene sadašnjosti u prošlost i promena koje su se dogodile

u oblasti predstavljanja (ili vraćanja prisutnosti) prošlog vremena“.23
Rezervoar kolektivnoga pamćenja u pogodnome trenutku „se pojavlju-
je kao istorijsko pamćenje i, uglavnom, kao nacionalno pamćenje“.24
Sastavnica toga pamćenja jeste knjiga koju mnoge kulture nazivaju
književnom istorijom. Potreba za njom je stalna, ali se ona ne realizuje
u svakakvim uslovima i tako lako. Vrijeme, bolje reći, društvene okol-
nosti treba da omoguće prefabrikovanje kolektivnoga pamćenja u proi-
zvod koji javnost vidi kao izraz „društvenog ugovora“.25 Značaj i formu
toga društvenoga ugovora može prepoznati samo pojedinac kojega vri-
jeme predodredi za veliki poduhvat.
Svaka istorija književnosti jeste vid „prezentacije zemlje, istorije
i politike“.26 Njezina pojava uvijek je skopčana s različitim okolnostima
i povodima, a posebno je to slučaj s istorijom crnogorske književnosti.
Bez obzira što zavisi od pojedinca, njezina duhovnoga mecene, ništa
manje ne zavisi od političkih prilika koje je nekad teško preorganizo-
vati i usmjeriti k ispunjenju velikoga cilja. Društveni tokovi su neu-
moljivi, osobito kad su stihijskoga zamaha, a u crnogorskim prilikama
to su bili, u najvećem dijelu trajanja. Kako drugačije shvatiti riječi da
„ljudsko društvo i kultura nikad nisu bile sasvim odvojene celine, jer
su društveno-kulturna razmena i dodiri oduvek predstavljali sastavni
deo života svih naroda“.27 Crnogorski kulturni prostor, a nadasve knji-
ževni, najbliže opisuju riječi: „Društva su oduvek bila višekulturalna i
multietnička. Sve kulture su sinkretičke, uključujući nacionalne kulture
koje smatraju da su najhomogenije i najautohtonije“.28 Svaki prostor,
sljedstveno tome, i crnogorski pokazao je da: „Kultura nije slučajna.
To je organizovan sistem vrednosti, stavova, uverenja i značenja koji
stoje u vezi jedni s drugima i sa kontekstom“.29 Taj organizovani sistem
23
24
25
26
Moderna latinoamerička kultura. Esej Vilijema Roua, Latinoamerička poezija,
CID, Podgorica, 2009, str. 178.
27
Ugo Fabijeti, Roberto Maligeti i Vićenco Mastero, Uvod u antropologiju – od
lokalnog do globalnog, CLIO, Beograd, 2002, str. 199.
28
Fransoa Šobe, Loren Marten, Međunarodni kulturni odnosi, CLIO, Beograd,
2014, str. 359.
29
Dejvid K. Tomas, Ker Ikson, Kulturna inteligencija, CLIO, Beograd, 2014, str. 41.

vrijednosti predstavio je Nikčević u svojoj Istoriji. Književna istorija

je od onih proizvoda koji potvrđuju da „ono što je, dakle, sa stanovišta
života jednom zauvek umrlo, sa duhovnog stanovišta može ponovo da
se oživi i zbog toga – spozna“,30 te stoga opravdava svoje postojanje i
svoju ulogu.
Crnogorska, kao i svaka druga književnost, „ima vlastitu istori-
ju i čuva je u svom sećanju svuda gde se pesnička delatnost shvata
kao transpersonalna služba u okviru književne tradicije“.31 Pošto sve
kulture počivaju na pretpostavkama da „ideja kulture implicira ideju
tradicije, određenih vrsta znanja i veština koje se prenose s kolena na
koleno“32 slijedi da ono što su generacije kondezovale i predale na upo-
trebu postaje predmetom književne istorije. Milivoj Solar kaže: „Ako
je, prema tome, pretpostavka povijesti književnosti mogućnost uspo-
stavljanja određenog, makar i isprekidanog slijeda, onda se može slo-
bodno reći da se takav slijed, premda uz neke teškoće, može uglavnom
pouzdano pratiti upravo od početaka antičke književnosti“.33 Takav je
postupak sproveo i Nikčević na početku pisanja Istorije, imajući u vidu
da književnost ima moć da objedini „nasleđene artefakte, dobra, tehnič-
ke procese, ideje, navike i vrednosti“.34 A kako se oformljuje društveni
ambijent u kojem se organizuje nastanak referentnih djela govori na-
vod: „Svaka epoha ograničena je jednim životnim horizontom. Pod tim
podrazumijevam ograničenost u kojoj ljudi jednoga doba žive prema
mišljenju, osećanju i htenju toga doba. U toj ograničenosti postoji neki
odnos između života, životnih odnosa, životnog iskustva i oblikova-
nja misli, koji pojedince vezuje i zadržava u jednom određenom krugu
modifikacija shvatanja, stvaranja vrednosti i postavljanja svrha“.35 Nik-
čević je odgovorio izazovu i prilikama svoga vremena, sistematizujući
sadržaje kulturnoga pamćenja u organizovan sistem. Da bi se prethod-
no ostvarilo potreban je diskontinuitet sa zatečenim stanjem u pogle-
du organizacije kulturnih poduhvata i vrlo važan preduslov: da „jedna
30
Klaus Ulig, Teorija književne istorije, Službeni glasnik, Beograd, 2010, str. 53.
31
Klaus Ulig, Isto, str. 81.
32
33
Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, Institut za crnogorski jezik i književ-
nost, Podgorica, 2012, str. 59.
34
35
1980, str. 233.

kultura prestane da misli kako je dotle radila i počne da misli o drugim

stvarima i na drugi način“.36 Upravo se to desilo i nastale su povoljne
okolnosti u kojima je Nikčević zaokružio svoje djelo.
Samosvojnost crnogorske književnosti i njezina posebnost iste-
kla je iz situacije koju Velek i Voren ovako opisuju: „Književnost se
javlja jedino u društvenom kontekstu, u određenoj sredini, kao deo
neke kulture“.37 Iako književna istorija ima obavezu da istraži „istoriju
književnosti kao umetnosti, srazmerno je odvajajući od njene društve-
ne istorije, biografija autora ili doživljavanja pojedinačnih dela“,38 ona
najstarije periode postavlja u opštedruštveni, istorijski i kulturološki
kontekst i otuda ih posmatra. Crnogorska književnost nastajala je „iz
plodnih susreta sa drugim kulturama“,39 a Istorija je potvrda da „najve-
ći broj ideja, verovanja i vrednosti jedne kulture čine pozajmljenice iz
drugih kultura, onda je jasno da se svaka kultura razvijala i oblikovala
u susretu sa drugim kulturama – koje se od nje razlikuju“.40 Crnogorska
književnost išla je tim putem, prolazila kroz svoje mijene i potvrdila još
jednu stvar, a to je da „nije kultura samo ono što sa sobom dobijamo
po nasleđu, po poreklu, po prirodi, po krvi, već je kultura i ono što smo
u stanju da učinimo od dispozicija koje nasleđujemo“,41 odnosno da je
rezultat oblikovanja naslijeđenih kulturnih i književnih dispozicija.
Nikčević je u Predgovoru izrekao veliku i obavezujuću rečenicu:
„Realizacijom naučnog projekta prijeko potrebne nedostajuće istorije
crnogorske književnosti popuniće se krupna kulturna praznina“.42 Ta
rečenica dobrim dijelom objedinjuje sve što smo o značaju književne
istorije prethodno saopštili. Znači, osnovni cilj jeste Istorija kao čuvar
kulturnoga pamćenja na temeljima kulturnoga śećanja. Da bi odagnao
sve nedobronamjerne sumnje u potrebu postojanja crnogorske književ-
ne istorije istakao je da „na području Crne Gore kultura i civilizacija
36
Mišel Fuko, Riječi i stvari, Nolit, Beograd, 1971, str. 115.
37
38
Rene Velek, Ostin Voren, Isto, str. 294.
39
Đuro Šušnjić, Religija I, Čigoja, Beograd, 2009, str. 395.
40
Đuro Šušnjić, Isto, str. 395.
41
Milan Damnjanović, Istorija kulture, Gradina, Niš, 1997, str. 137.
42
Vojislav P. Nikčević, Istorija crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do
XIII vijeka, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević, Cetinje,
2009, str. 8.

traju još od antičkih vremena“.43 Takva situacija nedvojbeno iziskuje

knjigu kakva je književna istorija, jer kolektivno pamćenje treba fiksi-
rati i dati budućnosti na upotrebu.
U Predgovoru je istakao i da Istorija predstavlja dva „autonomno
strukturirana književna stvaralaštva“44 – usmenu i pisanu književnost,
te da istoriju crnogorske književnosti treba pisati od vremena Duklje
slijedeći vertikalu Duklja-Zeta-Crna Gora, vertikalu koja je konstituisa-
la zaseban nacion a on sve kulturno i ostalo nasljeđe koje je imanentno
svakome organizovanome sistemu u kulturnome, političkome i ekonom-
skome smislu. Istakao je i granično vrijeme nastanka – sredina IX vije-
ka. Nikčević je imao moći da kolektivno pamćenje dozvano śećanjima
mnogih pojedinaca prenese u knjigu obilježenu sugestivnim naslovom
– istorija. On nije subjektivni osmatrač kolektivnoga pamćenja i njegov
redaktor, niti obični prizivač śećanja, već ličnost čija „svest o sopstve-
nom ja sazreva u uzajamnoj povezanosti sa slojevima pamćenja koja
nisu direktno proživljena, nego takođe stečena, mora se imati u vidu da
su ona, pored toga što su ličnog porekla, stvorena samo od priča koje su
ispričali drugi, ili pročitali i videli drugi, (...) ali unutar zajedničkog hori-
zonta koji dopušta da sećanje bude prihvaćeno i da se deli s drugima“.45
Nikčevićeva ličnost istoričara književnosti se formirala „unutar društve-
nog okvira sećanja, kao pozadine koja ipak dopušta, ne samo više ličnog
korišćenja nasleđa nego i njegova nova tumačenja“.46 Ovako formirana
ličnost predodređena je za veliki poduhvat – pisanje istorije.
Nikčević je ostvario „prvi zadatak književne istorije“,47 koji po
Veleku i Vorenu glasi „tačno utvrđivanje mesta svakog dela u jednoj
tradiciji“.48 To što Nikčević u svojoj istoriji književnosti u značajnome
dijelu predstavlja istoriografske slojeve – događaje, ličnosti, kulturne
pojave, ne čini ogrešenje jer su pominjani autori napisali i ovo: „U ve-
ćini istorija književnosti govori se o filozofima, istoričarima, teolozi-
ma, moralistima, političarima, pa čak i nekim naučnicima“.49 Nikčević
je Istoriju vidio i kao važnu identitetsku tačku pojedinca i kolektiva i
43
Vojislav P. Nikčević, Isto, str. 14.
44
45
46
47
48
49

jedan od najvažnijih proizvoda društva. Pošto pojedinac nije pouzdan

čuvar kolektivnoga pamćenja jer selektuje znake svoje prošlosti, neke
predaje zaboravu, namjerno ili nenamjerno, neke prećutkuje ili isklju-
čuje iz svojih znanja potrebna je istorija da objedini sadržaje pamćenja i
predstavi ga javnosti. Možemo reći da u tome momentu pamćenje stva-
ra identitet. Pisati istoriju književnosti a prenebregnuti identitet bila bi
velika manjkavost, zato što se „pod identitetom neke književnosti (kao
i u jezikoslovlju) podrazumijeva njezino opstojanje u trima vidovima:
strukturalističkome i tipološkome, genetskome i rodoslovnom i vrijed-
nosnome i socioliterarnom“.50 Nikčević je pokazao da sva tri vida jasno
konstituišu nedvosmislen i neupitan identitet crnogorske književnosti i
da je crnogorski etnikum opsluživao adekvatan književnojezički izraz.
Nikčevićeva Istorija pokazuje da: „Nijedna kultura se ne može
svesti na jednu veliku priču. (...) Ako kulturu jednog društva posma-
tramo iz perspektive narativa, uvidećemo da ona predstavlja složenu
strukturu u kojoj se prepliću brojne, često suprotne velike priče“.51 Cr-
nogorska književnost ima svoje prepoznatljive velike priče. Sve one
potiču iz činjenice da „kulturno sjećanje“52 vodi ka kulturnome pamće-
nju koje rezultira ostvarenjima koja često bivaju referentne tačke jedne
kulture. Prvo šire predstavljanje u Istoriji ima Kraljevstvo Slovena, jed-
na od velikih priča, čija se književna a posebno kulturološka vrijednost
mora pratiti u više pravaca, od istoriografskoga, književnoga do kultu-
rološkoga. Značenje te velike priče moguće je doseći samo ako se osvi-
jetli sa sva tri pomenuta aspekta. Rezultat takvih pristupa je književna
istorija koja objedinjuje sve činjenice što je produkovalo pamćenje, te
u mjeri svojih sposobnosti ojačava društveni sistem zajednice zasnovan
na sistemu kulturnih vrijednosti koje su manje dostupne van nje. Posto-
je autori koji naglašavaju da karakter modernih društava onemogućava
da se razdvoje „koherentnost i osobeni karakter nacionalnih kultura“,53
50
2009, str. 6.
51
Porter Abot, Uvod u teoriju proze, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str. 88.
52
Sintagmem kulturno śećanje koristi Vilijem Rou, profesor teorije poezije na Ko-
ledžu Birkbek na Univerzitetu u Londonu, u eseju Latinoamerička poezija, objav-
ljenom u knjizi Moderna latinoamerička kultura.
53
Fransoa Šobe, Loren Marten, Međunarodni kulturni odnosi, CLIO, Beograd,
2014, str. 362.

što direktno podriva ono što nazivamo identitet. Međutim, Nikčević je

u Istoriji pokazao da „opšti pogled na svet, stavovi, shvatanja, predra-
sude i osnovne pretpostavke“54 obilježavaju civilizacijske dosege crno-
gorskoga prostora i da ta knjiga, u čitaočevim doživljajima, proizvodi
predstave o ambijentu u kome se stvarao duhovni i umjetnički život, te
okolnostima koje su omogućile najviše kulturne, tj. književne domete,
poput Kraljevstva Slovena ili Miroslavljeva jevanđelja. Svu tu raznoli-
kost kulturoloških sadržaja Nikčević je sintetisao u Istoriji.
Pošto je riječ o najranijemu književnome nasljeđu izostalo je uo-
bičajeno portretisanje samih pisaca, odnosno tvoraca u pravom smislu
riječi umjetnika-stvaraoca, prepisivači Miroslavljeva jevanđelja to sva-
kako nijesu. Autor je istakao i da osim identitetskoga zaokruženoga sa-
držaja crnogorska književnost pośeduje i „samosvojnu periodizaciju“.55
Smatrao je i da pristup formiranju istorije crnogorske književnosti treba
biti analitičko-sintetički: prvi primijeniti prilikom „interpretacije djela
najvećih literarnih stvaralaca“,56 a drugi primijeniti na djela književno-
istorijskoga značaja u opsegu informativnosti.
Vojislav Nikčević i kulturno pamćenje
Ako Katrogine sintagmeme nepovratni zaborav i rezervni zabo-

rav postavimo u kontekst našega interesovanja logičnim se javljaju pi-
tanja: U kakvome su odnosu navedeni zaboravi? Što su njihove poslje-
dice? Kako reaktivirati rezervni zaborav? Đe je književna istorija u tim
relacijama? Dodajmo navedenome i Katrogino razmišljanje da śećanje
osavremenjuje pamćenje i obnavlja generacijske veze pričanjem ili či-
tanjem priča iz mitskih vremena, zabilježenih u tekstualnim oblicima i
vidimo što od rečenoga nalazimo u Nikčevićevoj Istoriji. Svako pisa-
nje književne istorije posegne, manje ili više, za rezervnim zaboravom,
odnosno onim okrajcima śećanja koja samo pronicljiv znalac može da
otvori. Otkopavanje majdana rezervnoga zaborava jeste onaj nepro-
cjenljivi domet jedne knjige, istorije. Time knjiga odskače od nivoa
54
55
2009, str. 6.
56

očekivanoga. Ne znači da ovo obezličava važnost sadržaja književne

istorije nastalih sistematizacijom razasutih śećanja po nepreglednim
prostranstvima kolektivnoga pamćenja. Istoriju je Nikčević opslužio i
jednim i drugim majdanom. Sam je autor u Predgovoru naglasio da su
prije pisanja Istorije napisana „svega dva istorijska prijegleda i neko-
liko enciklopedijskih prikaza crnogorske usmene i pisane književnosti
u dijahroniji i sihroniji“.57 Tu misli na pregled Trifuna Đukića koji je
crnogorsku književnost posmatrao u kontekstu regionalne, srpske knji-
ževnosti, i drugi, rad Radoslava Rotkovića koji je učinio veliki iskorak
imenujući posmatranu književnost crnogorskom, odnosno dukljansko-
zetska-crnogorska. Iz navedenoga vidimo da je samo dio kolektivnoga
pamćenja prethodno, manje ili više, uspješno fiksiran. Ostalo je trebalo,
kao što smo prethodno istakli, sistematizovati iz prostranstva pamćenja.
Nikčević je shvatio ulogu književnoga istoričara kao onoga koji
prenosi društveno pamćenje u istorijsko poštujući red „da bi pamće-
nje moralo da nastavi da vrši ulogu cementa društvenog konsenzusa, a
istorijsko pamćenje, ulogu nacionalnog pamćenja“.58 Kad sagledamo s
kraja možemo ustvrditi da je Istorija cementirala crnogorsko književno
i kulturno pamćenje. Sastavljajući knjigu autor je ispoštovao činjenicu
da pod istoričarevom rukom „sećanje ima status sirovine koju je potreb-
no ispitati kako bi se pretvorila u dokumenat“,59 te da je istoričar knji-
ževnosti kao subjekt-svjedok, svjedok pamćenja, što ne mora da znači i
śećanja. Kad istoričar arhivira pamćenje tada śećanje izgubi na značaju.
Čitajući Istoriju vidimo da „stvaranje istorije nasleđa prošlosti nije jed-
nostavna akumulacija“,60 već je to slaganje logičkoga niza red-po-red.
Istorija se pojavila u trenutku kad su društvene potrebe dale moguć-
nost ranijim pretraživanjima da obnove slojeve „kolektivnog pamćenja
i istorijskog pamćenja, a unutar njega i nacionalnog pamćenja“.61 Pečat
toga je pominjana knjiga.
Nikčević nije zarobljenik vremena koje uzima za predmet svoga
opisivanja i predstavljanja, već materijal pozicionira i u odnosu na sa-
vremenoga konzumenta, ne podilazeći njegovim očekivanjima čvrsto
57
58
59
60
61

ostaje na terenu naučnoga istoričara koji se „neće zadovoljiti da o umet-

ničkom delu sudi jedino sa stanovišta svog sopstvenog vremena“62 već
to prepušta književnome kritičaru „koji će prošlost procenjivati s obzi-
rom na potrebe savremenog stila ili pokreta“.63 Nikčević nije bježao od
činjenice da „nikada nije napisana nijedna književna istorija bez nekih
načela izbora i nekog pokušaja karakterizovanja i vrednovanja“.64 Pot-
poru rečenome nalazimo u izrečenim kritičkim stavovima na više mjesta
i različitim povodima u Istoriji. Na primjer, Miroslavljevo jevanđelje je
okarakterisao kao „jedno od fundamentalnijeh reprezentativnih djela te
povijesti“,65 te da kao takvo „zaslužuje punu naučnu pažnju istoričara ne
samo crnogorskoga jezika, nego i crnogorske literature“.66 Na rečeno se
nastavlja i sud o barskim epitafima koji glasi: „U svijema tim epitafima
već se srijeće pjesnički jezik kao pouzdan znak književne zrelosti sre-
dine u kojoj su nastali“.67 Na drugoj strani za Povelju o podizanju Cr-
kve Sv. Marije i Sv. Tripuna u Kotoru koja je sastavni dio Andreacijeve
povelje kaže da je „na čelu Antologije crnogorske književnosti IX–XX
vijeka više zbog svoje starine, nego što je umjetnički vrijedna“,68 te da
je „bez izrazitije estetičke vrijednosti“.69 Navedeni primjeri kazuju da je
nazaobilazno istoričarevo vrednovanje kulturnih materijala koje pred-
stavlja. Osim vrijednosnih sudova smatrao je važnim i samo datiranje
crnogorske književnost đe je naglasio: „Pod starijom crnogorskom knji-
ževnošću podrazumijeva se sve što predstavlja knjigu: kako pismenost
u najširem smislu te riječi, tako i sve druge kulturne tekovine ljudskoga
duha, nastale za upravno-administrativne potrebe države Duklje/Zete/
Crne Gore, te Dukljanske crkve kao najstarije i poslije nje autokefal-
ne Crnogorske pravoslavne crkve“.70 Pobrojano je potpora činjenici da
književni istoričar nije puki popisivač ostavštine kulturnoga pamćenja.
62
63
64
65
2009, str. 148.
66
67
68
69
70

Da pisanje istorije književnosti neizostavno iziskuje istorijski

osvrt na istraživani književni i kulturni prostor potvrđuju poglavlja u
kojima autor opisuje istorijskokulturni razvoj i obilježje prostora. Bez
toga se ne može shvatiti ni kulturni ni književni ali ni svaki drugi vid
čovjekova stvaralaštva. Takvi opisi uvjerljivo oživljavaju slike prostora
koji je produkovao književno i kulturno stvaralaštvo. Autor uvjerlji-
vo, živo i upečatljivo predstavlja društvena strujanja koja su rezultirala
velikim civilizacijskim tragovima. Istorijska slika ne izostaje i u sluča-
jevima kad nema njezinih konkretnih književnih tragova, što omoguća-
va izgradnju predstava o sveukupnome civilizacijskome dometu. Bez
rekonstrukcije i izgradnje istorijskoga svijeta ne bi se mogla shvatiti
kulturološka vertikala prostora. Nije zamjeriti ako istorija književnosti
zaliči na istoriografsko štivo, jer kad bi je ogoljeli od takvih naslaga
ostao bi samo puki šturi popis književnoga koji se ne bi mogao posma-
trati u kontekstu što bi ujedno otežavalo njegovo suštinsko razumijeva-
nje. Istoriografsko stvara taj prijeko potrebni baršun koji oživljava sliku
velike kulturne tradicije.
Kad govorimo o književnoj istoriji primjereno je spomenuti i sa-
moga književnoga istoričara. To je pojedinac naučnoga gabarita, oso-
benoga senzibiliteta, istančanoga ośećaja da selektuje selektovano pam-
ćenje, da izbjegne zamku nepokretnog skladišta u koje se „povremeno
i proizvoljnim gomilanjem, sakupljaju proživljeni događaji svakog
pojedinca“.71 Književni istoričar ima zadatak da razmotri dilemu „da
li umetnost poseduje sopstvenu, specifičnu dinamiku, koja uslovljava
njeno neprekidno kretanje, ili potpuno zavisi od podstreka spolja, jav-
ljajući se samo kao odraz“72 i da iskoristi sopstvene unutrašnje energije
i sinergije stavova, da kruniše književno pamćenje knjigom oko koje se
odvijaju kulturne i književne situacije u svakoj kulturi. On književnost
posmatra kao proizvod organizovanoga saglasja riječi i u svakoj kultu-
ri zrači mogućnostima datoga kulturnoga prostora. Taj veličanstveni i
odabrani pojedinac zadužuje svaku kulturu jer „učestvuje istovremeno
u različitim oblastima memorije, u zavisnosti od perspektive u koju po-
stavlja retrospekciju,“73 nastojeći da da primat istorijskome zato što je
71
72
Boris Ejhenbum, Književnost, Nolit, Beograd, 1972, str. 129.
73

„šire i prenosivije,“74 u odnosu na autobiografski zapis svoga posmatra-

nja. Književni istoričar, u prizivanju sopstvene, čitaj nacionalne, proš-
losti mora da se kako Katroga citira Halbvahsovo Kolektivno pamćenje,
„obrati sećanjima drugih ljudi“,75 odnosno śećanjima „koja je odredilo
društvo“76 i ugradilo u svoj identitetski korpus.
Primjereno je poslužiti se sintagmemom veliki čovjek kojega je
ustanovio Herder, a Katroga povratio u kontekst savremenih razmatra-
nja pripisujući ga onome koji je „sve više bio izdvajan kao razvijač spe-
cifičnog karaktera svog naroda i svog vremena“.77 Pa kako je Nikčević
zavrijedio taj epitet? Odgovor je: bio je onaj pojedinac koji ide ispred
svoga vremena i realizuje ideju koja obilježava to vrijeme. To je moguće
zato što: „Čovjek uvijek može misliti svoj iskon na osnovu onoga što je
već započeto. Iskon za njega nije uopšte početak – nešto kao prvo jutro
istorije od koga su se kasnije nagomilale nove tekovine. Iskon je više
način na koji se čovjek uopšte (...) podešava prema onome što je već za-
početo u radu, životu i jeziku“.78 Stvaraoca, velikoga čovjeka, obilježava
činjenica da se ne počinje niotkuda, već iz sfere kulturnoga pamćenja
i činjenice da „nije kultura samo ono što sobom dobijamo po nasleđu
(...) već je kultura i ono što smo u stanju da učinimo od dispozicija koje
nasleđujemo“.79 Književna istorija je jedna od alatki kojima pojedinac
gradi ośećaj pripadanja na osnovu nasljeđa i tradicije koji mu pripadaju.
Tek kad istoričar uspije da spoji pojedinačne ośećaje pripadanja aktivni
je učesnik izgradnje kolektivnoga identiteta, potpomažući, u mjeri svo-
ga umijeća, kontinuitet postojanja. Nije samo pjesniku-stvaraocu dato
da „deluje posredstvom svoje ličnosti ili svog dela“,80 već je slično i
s naučnikom. U svoju misao o mislima drugih on „usađuje sopstvenu
ličnost u svoje delo i time produžava svoje bogatstvo daleko preko svog
života“.81 Nikčevićevo stvaralaštvo je takvoga značenja da je nadišlo
obim ličnoga života i postalo kolektivna svojina i opšta vrijednost.
74
75
76
77
78
Mišel Fuko, Riječi i stvari, Nolit, Beograd, 1971, str. 370.
79
Ratko Božović, Leksikon kulturologije, Agencija Matić, Beograd, 2006, str. 39.
80
Vilhelm fon Humbolt, Spisi iz antropologije i istorije, Izdavačka knjižnica Zorana
Stojanovića Sremski Karlovci, Novi Sad, 1991, str. 161.
81
Vilhelm fon Humbolt, Isto, str. 161.

Zaključak
Nikčevićeva Istorija nije skladište književnih tragova prošlosti,

već je neprocjenjiva kulturna tvorevina zato što „književno delo, kao
izraz određene kulture, obuhvata tipične kulturne oblike života i izraze
– kako realističke tako i fantastične – namenjene pripadnicima te kultu-
re koji mogu da ih razumeju“.82 S toga aspekta posmatrano svaki kultur-
ni proizvod, pa i književno djelo, vapi za valorizacijom u vidu pregled-
ne istorije, književne ili neke druge. Nikčević je zašao u sve kulturne
rukavce zajednice čiju je književnu baštinu predstavio, jer je znao da je
interesovanje za kulturne proizvode permanentno i kontinuirano, zato
što „proces usvajanja kulture kojim se prihvataju vrednosti sopstvene
kulture, traje čitavog života“.83 Ako bi se jednoga dana pisala „književna
istorija kao sinteza, književna istorija na jednoj nadnacionalnoj ravni“,84
moraće poštovati i samobitnost crnogorske književnosti, zato što „pre-
poručivanje uporedne književnosti ne podrazumeva da treba zanemariti
proučavanje pojedinačnih nacionalnih književnosti“.85 Ako istoriju cr-
nogorske književnosti posmatramo u globalnim okvirima onda ona ima
status „nacionalne varijacije u kulturološkoj globalizaciji“,86 što je još
jedna od potvrda samobitnosti crnogorske književnosti.
Značaj Istorije jeste u tome što je popunila prazninu, objelodanila
svekoliko kulturno nasljeđe najranijih trenutaka književnoga i kultur-
noga stvaranja, razvila i ozračila zamršene početke crnogorske kultu-
re. Crnogorska kultura je zasluživala mnogo prije svoju istoriju, ali joj
mnoge prilike nijesu to dale. Nije je zaobišla sudbina jedne na opštem
nivou posmatrane veće književne sinteze, a to je svrstavanje u korpus
srpske nacionalne književnosti u kojoj je imala status regionalnoga usta-
novljenoga i zaokruženoga tkiva. Istorija je raspučila tu opnu i otvorila
prostor da se u godine iza nje objedini i postavi trotomna Istorija crno-
gorske književnosti, usmene i pisane, kao jedinstven i nedjeljiv naučni
subjekat. Oni koji bi prigovarali crnogorskoj književosti bespotrebnost
82
Ugo Fabijeti, Roberto Maligeti i Vićenco Mastero, Uvod u antropologiju – od
lokalnog do globalnog, CLIO, Beograd, 2002, str. 231.
83
Ugo Fabijeti, Roberto Maligeti i Vićenco Mastero, Isto, str. 20.
84
85
86
Frenk Lečner i Džon Boli, Kultura sveta, CLIO, Beograd, 2006, str. 52.

njezina zasebnoga postojanja zaboravljaju Velek i Vorenovo podśeća-

nje na Geteovo zapažanje da je „svaka nacija igrala svoju ulogu (...) da
nijedna nacija nije voljna da odustane od sopstvene pojedinačnosti“.87
Zašto bi se crnogorska kulturna i književna javnost oglušila o navede-
no razmišljanje? Da crnogorska književnost ima kapacitete za svoju
zasebitost potvrđuje i nastavak prethodnoga citata koji zaključuje da
u savremenome dobu „ne možemo čak ni ozbiljno želeti da se ponište
raznovrsnosti nacionalnih književnosti“.88 To je dobro izučio Nikčević i
stoički primjenjivao u svome naučnome poslu. Svakodnevne okolnosti
mu nijesu davale ruku, ali jeste jedan značajniji i nepobjedivi sudija –
vrijeme. Bahtinovo da „svaki kulturni čin suštinski živi na granicama i
u tome je njegova ozbiljnost i značaj. Odvojen od granica on gubi tlo,
postaje prazan, nadmen, rađa se i umire“,89 potvrđuje trajnu vrijednost
Istorije zasnovane na naučnim zakonitostima i organizovanome poret-
ku stvari koji daje izbrušene vrijednosti.
LITERATURA
–– Abot, Porter. H., Uvod u teoriju proze, Službeni glasnik, Beograd,

2009.
–– Bahtin, Mihail, Ka filosofiji postupka, Službeni glasnik, Beograd,
2010.
–– Bahtin, Mihail, Rani spisi, Službeni glasnik, Beograd, 2010.
–– Berk, Piter, Osnovi kulturne istorije, CLIO, Beograd, 2010.
–– Božović, Ratko, Leksikon kulturilogije, Agencija Matić, Beograd,
2006.
–– Damnjanović, Milan, Istorija kulture, Gradina, Niš, 1977.
–– Diltaj, Vilhelm, Izgradnja istorijskog sveta u duhovnim naukama,
BIGZ, Beograd, 1980.
–– Ejhenbaum, Boris, Književnost, Nolit, Beograd, 1972.
–– Fabijeti, Ugo i Maligeti, Roberto i Matera, Vinčenco, Uvod u
antropologiju – od lokalnog do globalnog, CLIO, Beograd, 2002.
–– Fuko, Mišel, Riječi i stvari, Nolit, Beograd, 1971.
87
88
89
Mihail Bahtin, Rani spisi, Službeni glasnik, Beograd, 2010, str. 57.

–– Humbolt, fon Vilhelm, Spisi iz antropologije i istorije, Izdavačka

knjižarnica Zorana Stojanovića Sremski Karlovci, Novi Sad, 1991.
–– Katroga, Fernado, Istorija, vreme i pamćenje, CLIO, Beograd, 2011.
–– Kuba, Li i Koking, Džon, Metodologija izrade naučnog teksta, CID,
Podgorica, 2003.
–– Lečner, Dž. Frenk i Boli, Džon, Kultura sveta, CLIO, Beograd, 2006.
–– Moderna latinoamerička kultura. Urednik Džon King, CID,
Podgorica, 2009.
–– Nikčević P. Vojislav, Istorija crnogorske književnosti – od početaka
pismenosti do XIII vijeka, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje
Vojislav P. Nikčević, Cetinje, 2009.
–– Silobrčić, Vlatko, Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno
djelo, Medicinska naklada, Zagreb, 2008.
–– Solar, Milivoj, Povijest svjetske književnosti, Institut za crnogorski
jezik i književnost, Podgorica, 2012.
–– Šobe, Fransoa i Marten, Loren, Međunarodni kulturni odnosi, CLIO,
Beograd, 2014.
–– Šušnjić, Đuro, Metodologija, Čigoja, Beograd, 2009.
–– Šušnjić, Đuro, Religija I, Čigoja, Beograd, 2009.
–– Tomas, K. Dejvid i Ikson, Ker, Kulturna inteligencija, CLIO,
Beograd, 2014.
–– Ulig, Klaus, Teorija književne istorije, Službeni glasnik, Beograd,
2010.
–– Velek, Rene i Voren, Ostin, Teorija književnosti, Nolit, Beograd,
1985.

Svetlana ČABARKAPA (Podgorica)

PROF. DR VOJISLAV NIKČEVIĆ – JEDAN

AUTENTIČNI NAUČNI STIL
Vojislav Nikčević uradio je za crnogorski jezik, nauku i kulturu ono

što obično rade timovi lingvista i naučnih radnika u zvaničnim ustanova-
ma jedne zemlje. Profesor Nikčević je smiono otpočeo, sputavan sa svih
strana, naučnu misiju koja je nužno implicirala lingvističke, sociološke,
kulturološke i političke reakcije koje nijesu bile ni blage ni bezazlene.
Kao posvećeni naučni radnik svjestan dugoga puta koji je pred njim, sve
je činio s radošću siguran da je cilj dostižan. Prostor za argumentovane
riječi i tvrdnje, kojima ubojito, a opet otmjeno opovrgava stavove negi-
ranja postojanja crnogorske nacije i jezika, profesoru Nikčeviću, osim u
naučnim djelima, otvara se svuda: kad piše predgovore knjigama, kritike,
komentare, članke. On uvijek ima mjeru jer govori činjenicama, naučnim
dokazima i komparacijama, a ne zlonamjerno i osvetoljubivo kako se naj-
češće njemu obraćaju protivnici. Kao naučnik pionir i čovjek posebnog
kova Vojislav Nikčević je izgradio autentični naučni stil koji odlikuju:
Dosljedna sistematičnost i erudicija; Matematička preciznost u analizi;
Preglednost, postupnost i logičnost u iznošenju naučnih istina; Odsu-
stvo ostrašćenosti i malicioznosti karakterističnih za njegove protivni-
ke; Lična skromnost; Poštovanje validnih naučnih stavova; Energičnost
i ubjedljivost u naučnom iskazu; Jasnoća, sugestivnost i uvjerljivost u
usmenom nastupu odnosno javnom govoru; Spoj autentične crnogor-
ske leksike i naučne, lingvističke terminologije; Didaktički ton; Patina
i duh starinskog pripovjedača;
Ključne riječi: autentični stil, matematička preciznost, ubjedlji-
vost, skromnost, crnogorska leksika

Svetlana Čabarkapa
Prof. dr Vojislav Nikčević uradio je za crnogorski jezik, nauku i

kulturu ono što obično čine timovi lingvista i naučnih radnika u zva-
ničnim ustanovama jedne zemlje. Potpuno posvećen naučnom radu on
je predano i neumorno proučavao istoriju, kulturu i jezik Crnogoraca,
pronalazio, povezivao i naučno argumentovao tvrdnje koje dokazuju
samobitnost crnogorske nacije, jezika i kulture.
Pišući o crnogorskom jeziku u vremenu kada je zvanično posto-
jao samo srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik profesor Nik-
čević je smiono otpočeo, sputavan sa svih strana, naučnu misiju koja
je nužno implicirala lingvističke, sociološke, kulturološke i političke
reakcije koje nijesu bile ni blage ni bezazlene. Hrabro u pravom smislu
ove riječi nosio se sa svim tim tokom četiri decenije naučnog rada svje-
stan snage naučne istine koju je prezentovao javnosti, potpuno uvjeren
da nju nije moguće poništiti i da vrijeme radi za ono čemu je težio –
priznavanje i kodifikacija crnogorskog jezika.
U duhu narodne izreke da se sunce ne može zakloniti profesor Nik-
čević je istraživao i djelovao kao naučni radnik svjestan dugoga puta koji
je pred njim. I sve je činio s radošću i uvjerenjem da je cilj dostižan.
Kao univerzitetski profesor zračio je toplinom, vedrinom i ra-
zumijevanjem. Nadahnuto je govorio o svojoj naučnoj i lingvističkoj
misiji. Radovao se razgovoru sa studentima koji su razumijevali i po-
državali njegov pionirski rad. Blagonaklon, kakav je bio, razumio je i
one druge koji su slijedili inerciju kao nužnost. Budući da sam sama
pripadala ovim prvima, s ponosom i pijetetom se sjećam da je bio moj
profesor i mentor pri izradi diplomskog rada. Iako je znao da dolaze teš-
ka vremena (bio je to kraj 80-ih), sjećam se njegovog optimizma i vjere
u krajnji ishod svog istrajnog naučnog poslanstva. Bio je pravi čovjek
knjige, istinski predan nauci, s ljubavlju je radio, istraživao i pisao. Od
njega sam čula mudre riječi od kojih su mi najmarkantnije one o ljepoti
bavljenja naučnim radom, koji iako nije nimalo lak, pruža duhovno za-
dovoljstvo i ostavlja trag u vremenu.
Prostor za argumentovane riječi i tvrdnje, kojima ubojito, a opet
otmjeno i s pravom mjerom opovrgava stavove negiranja postojanja
naše nacije i jezika, profesoru Nikčeviću, osim u naučnim djelima koja
objavljuje, otvara se svuda: kad piše predgovore knjigama, kad piše
kritike i komentare o knjigama čije stavove prihvata ili opovrgava, u
novinskim člancima i drugim tekstovima. I u svemu tome ima mjeru jer

Prof. dr Vojislav Nikčević – jedan autentični naučni stil
govori činjenicama, naučnim dokazima i komparacijama, a ne zlona-

mjerno i osvetoljubivo kako se njemu najčešće obraćaju protivnici.
O profesoru Vojislavu Nikčeviću govorimo kao naučniku pioniru
i gorostasu, čovjeku od posebnog kova i stila. Njegov autentičan naučni
stil odlikuje:
• Dosljedna sistematičnost i erudicija,
• Matematička preciznost u analizi,
• Preglednost, postupnost i logičnost u iznošenju naučnih istina,
• Odsustvo ostrašćenosti i malicioznosti karakterističnih za njego-
ve protivnike,
• Lična skromnost,
• Poštovanje validnih naučnih stavova,
• Energičnost i ubjedljivost u naučnom iskazu,
• Jasnoća, sugestivnost i uvjerljivost u usmenom nastupu odnosno
javnom govoru,
• Spoj autentične crnogorske leksike i naučne, lingvističke termi-
nologije,
• Didaktički ton,
• Patina i duh starinskog pripovjedača.
Nabrojane karakteristike osobenog naučnog stila Vojislava Nik-
čevića ogledaju se u svim njegovim radovima, u kojima nema suvo-
parnosti niti hermetičnosti u izrazu; sve se kaže jasno, razumljivo,
potkrijepljeno primjerima i objašnjenjima. U ovom radu pokazaćemo
autentičnost njegovog naučnog stila na primjerima predgovora knjizi
„O etnogenezi Crnogoraca“ Špira Kulišića1, kritike „Crnogorski je-
zik u jednoj sociološkoj interpretaciji – Dušan Ičević, o crnogorskom
jeziku“2, djelu „Atentat na Gorski vijenac“3 i tri novinska članka4.
1
Vojislav Nikčević, O etnogenezi Crnogoraca Špira Kulišića, Liberalni savez Crne
Gore, Sekretarijat za informacije, 1994, str. 2–4.
2
Vojislav Nikčević, Crnogorski jezik u jednoj sociološkoj interpretaciji – Dušan Ičević,
o crnogorskom jeziku, u: časopisu Ovdje – god. 33, br. 403-404-405, 2002, str. 84–90.
3
Vojislav P. Nikčević, Atentat na Gorski vijenac (poseban otisak iz knjige Jezičke i
književne teme), Cetinje, 2006.
4
Vojislav Nikčević, Značaj i greške, Monitor – god. 7, br. 316 (8. 11. 1996), str. 40–41.
Vojislav Nikčević, Vještačka nadnacionalna konstrukcija, O srpskohrvatskom jeziku,
Liberal – god. 7, br. 176 (17. 5. 1996), str. 14.
Vojislav Nikčević, Šta je nazadovanje, Jedan pogled na crnogorski i „srpskohrvatski
jezik“, Monitor – god. 7, br. 278 (16. 2. 1996), str. 42–43.

Svetlana Čabarkapa
Govoreći o značaju Kulišićeve knjige koja dokazuje autentičnost

crnogorske nacije profesor Nikčević koristi personificirani izraz kad za
namjeru njenih protivnika da je obesmisle kaže da je „značila naučni i
politički izazov u tolikoj mjeri da su uloženi ogromni napori od strane
onovremene vlasti i stručne kritike kako bi se ona jednostavno ubila (...)
i posve potrla, uzaptila (podvukla S. Čabarkapa)“5. Ističući snagu i uti-
caj ove knjige i njene naučne argumentacije na samom kraju predgovora
njenom drugom izdanju opet će se poslužiti personificiranjem koje će
spojiti sa ironijom i poređenjem u plastičnom iskazu: „Svojijem interdis-
ciplinarnim pristupom u obradi samosvojnosti Crnogoraca kao naroda i
nacije, ona im je zadala smrtne udarce, njihovu poluvjekovnu „naučnu“
građevinu srušila kao kulu od karata“6 (podvukla S. Čabarkapa).
A između ova dva suda koji se nalaze jedan na početku, a drugi
na kraju predgovora Kulišićevoj knjizi O etnogenezi Crnogoraca stoji
rječita i ubojita Nikčevićeva argumentacija o suverenosti crnogorskog
naroda i nacije, negiranje Đilasovih teza: o „srpskom“ porijeklu Crno-
goraca i o navodnom formiranju crnogorske nacije tek u XIX vijeku.
„Obje Đilasove navedene postavke, prva o navodnome „srpskom“
etničkome porijeklu Crnogoraca i druga o kraju XIX vijeka kao o tobože
donjoj vremenskoj granici od kada se samooblikuju kao nacija, pogri-
ješne su. Prva zato što se narodi ne određuju na bazi podrijekla, svojega
niti pak bilo čijeg, nego na temelju zajedničkoga interesa što populacije
različitoga, miješanog etničkog sastava, sjedinjuje u individualizovani
socijalni kolektiv. Naprotiv, takav kolektiv u slučaju svakog naroda, pa
i Crnogoraca, odnosno njihovijeh prijethodnika Dukljana/Zećana, mo-
gao je nastati tek onda kada je bilo razoreno njihovo ranije zajedničko
slovensko rodovsko-plemensko podrijeklo, kada su se s preobrazbom
kolektivne svojine u privatno vlasništvo raspale doseljene slovenske
rodovsko-plemenske društvene strukture i kao takve postale otvorene
za orođavanje ženidbenijem vezama s pripadnicima inorodnih etniku-
ma u vrijeme njihovoga imovinskoga raslojavanja, klasnog dijeljenja. A
druga Đilasova postavka je neodrživa usljed toga što postanak i razvoj
crnogorske nacije dovodi u vezu s pojavom kapitalizma kao jedinijem
izvorom što je iznjedrio ekonomski najrazvijenije evropske nacije, kao
5
Vojislav Nikčević, O etnogenezi Crnogoraca Špira Kulišića, Liberalni savez Crne
Gore, Sekretarijat za informacije, 1994, str. 2.
6
Isto, str. 4.

što su engleska, njemačka, francuska i druge. Đilas nije uočio da svaki

narod, pa samim tijem i crnogorski, od kraja poznoga srednjeg vijeka,
tj. u novome vijeku, kada feudalizam postupno prerasta u kapitalizam,
ima vlastiti put prerastanja u naciju kao najviši oblik dosadašnjeg života
i razvitka. Kako maloprije napisah, crnogorska nacija je konstituisana u
obrambenoj i oslobodilačkoj borbi crnogorskoga naroda a ne u procesu
rađanja kapitalizma. Nikako nije mogla nastati iz posebnosti nekoga
tuđeg naroda.“7
Potom citatom dijela pisma Stefana Zanovića iz Postdama 7. jula
1766. godine upućenog Savi Petroviću u kome se govori o „slavnoj
hrabroj crnogorskoj naciji“ profesor Nikčević očigledno dokazuje ne-
tačnost Đilasovih teza naglasivši da „dokumenata ovakve ili slične sa-
držine ima još dosta“.
„Vaša pravoslavna Svetost dobro znade zašto su Crnogorci od
strane evropskih naroda nazvani varvarima. Samo zato što je to narod
častan, sa iskrenim srcem, pa ga smatraju naivnim. (...) Ja se divim
obrazovanom svijetu ali poštujem dio moga časnoga naroda.(...)
Po ovome moram Vašoj Pravoslavnoj svetosti reći da sam u Ber-
linu čekao NJ.C.Vis. Velikog ruskog kneza Pavla Petrovića, da mu pre-
poručim zasluge slavne crnogorske nacije i svoju ličnost.“8
Posebno zanimljiv je Nikčevićev „Atentat na Gorski vijenac“ u
čijem se nazivu vidi izrazito naglašen kritički stav kojim se sugeriše
nedopustivost odnosa Radmila Marojevića prema Njegoševom djelu u
Marojevićevom kritičkom izdanju Gorskog vijenca9. Indirektnim per-
sonificiranjem djela sugeriše se negativnost i nenaučnost Marojevićevih
tvrdnji i intervencija. Snažnom aluzijom u duhu narodne poezije u pod-
naslovu djela „Žali, Bože, tri oke sapuna / što potroši bula na Arapa“10
sugeriše se uzaludnost Marojevićevog „posla“. Nakon emotivno obo-
jenog i oštro intoniranog naslova i podnaslova Nikčević postupno, jed-
nu po jednu, opovrgava Marojevićeve tvrdnje i dokazuje neispravnost
njegovih intervencija u izvornom tekstu Gorskog vijenca.
7
Isto, str. 3.
8
Isto, str. 4.
9
Petar II Petrović-Njegoš, Gorski vijenac. Kritičko izdanje. Tekstologija, Redakcija
i komentar Radmila Marojevića, CID, Podgorica, 2005.
10
književne teme), Cetinje, 2006, str. 205.

Svetlana Čabarkapa
„Između Marojevićeva izdanja prema aktuelnome Pravopisu srp-

skoga jezika i mojega izdanja prema Pravopisu crnogorskoga jezika
postoje određene suštinske razlike u tretmanu niza jezičkijeh činjenica
spjeva koje uzrokuju naša međusobna razilaženja, tj. ranga i statusa tzv.
crnogorizama koji bitno markiraju to djelo.“11
Na 50 stranica ovoga teksta sa 130 navedenih izvora prof. Nik-
čević će dokazati netačnost ključnih Marojevićevih tvrdnji i nedopusti-
vost njegovih intervencija u Gorskom vijencu odnosno kako je napisao
u Zaključku „neoprostive radnje, do sada neviđene u nauci o književno-
sti“. Dokazao je da ovo izdanje nije pravo kritičko izdanje jer se autor
ne vodi „teorijskijem načelima predviđenim za izradu te vrste djela“
odnosno ispoljava nenaučne stavove, nekritičnost, nedobronamjernost,
tendenciozno iskrivljavanje Njegoševog jezika. Za strukturalne pro-
mjene učinjene u Gorskom vijencu Nikčević je kazao:
„Pomijeranjem Posvete prahu oca Srbije, odnosno vožda Kara-
đorđa i Lica spjeva s udarne početne pozicije u položaj marginalija na
sami kraj te prepjevavanjem, pretvaranjem te Posvete iz šesnaesterca
u osmerce te zamjenom četiri reda po 6 puta 12 tačkica u njoj su po tri
reda zvjezdica Radmilo Marojević je praktično izvršio krivotvorstvo ili
falsifikat, kulturocid ili pak zločin, atentat na Gorski vijenac.“12
Na osnovu naučnih dokaza Nikčević ubojito kritikuje i osuđuje
krupne pogreške i ogrešenja, ali isto tako zna da istakne ono što je va-
ljano i da požali što je ogroman rad i filološko znanje autora propalo.
„Time je svoje kritičko izdanje toga djela učinio nepostojećim,
neupotrebljivim, poništio ogromni trud uložen u to izdanje, pa i dar i
veliko filološko znanje koje nije ostalo bez rezultata u razjašnjavanju
određenijeh spornih pitanja u rekonstrukciji njegova izvornoga teksta,
ponajviše u oblasti ortoepije i semantike.“13
Razotkrivajući političku pozadinu Marojevićevog djela prof. Nik-
čević će zaključiti da radikalni ekstremizam kojim se on vodi čini ni-
štavnim i one njegove naučne napore koji bi mogli biti validni u nekim
segmentima da nijesu obesmišljeni nastojanjem da se negira crnogorski
jezik po svaku cijenu i zato sva njegova „hipotetična domišljanja“ s
pravom naziva „bespredmetnim“.
11
Isto, str. 205.
12
Isto, str. 215.
13
Isto, str. 205.

Budući da je Marojevićevo djelo namijenjeno prije svega negira-

nju kvaliteta izdanja Gorskog vijenca koji je sa predgovorom priredio
Vojislav Nikčević14, prof. Nikčević naučnim dokazima odbija ove na-
pade i objektivno i skromno naglašava za svoje djelo da nije kritičko
izdanje iako je „isključivo nastalo za naučne potrebe, i ono teži da se po
jeziku u što većoj mjeri približi njegovome kritičkom izdanju“.15
„Moje izdanje je isključivo normativnoga, ortografskog karakte-
ra, nastalo s namjerom da Njegošev jezik Gorskog vijenca što više pri-
bliži crnogorskome standardnome kao tipičnom, prosječnome jeziku,
namijenjenome javnoj službenoj upotrebi opšteg karaktera.“16
Navodeći i obrazlažući sve nenaučne tvrdnje i iskrivljavanja Ma-
rojevićevog djela koje ne krivotvori samo lingvističke činjenice već i
istorijske događaje („kad je „istragu poturica“ kao nepostojeći istorijski
događaj datirao 1702. godišta“) prof. Nikčević će na kraju s pravom za-
ključiti da jedino njegovo izdanje iz 1997. „može poslužiti kao osnova
za pravo kritičko izdanje Gorskog vijenca“.17
Poznato je da naučne i druge polemike neizbježno zapadaju u prena-
glašenu emocionalnu obojenost, malicioznost i ostrašćenost raznih vrsta,
što umanjuju snagu činjenica i sve prebacuje na lični plan. Svjestan zna-
čaja svoje naučne misije kojom je budio našu jezičku posebnost i svijest
o njoj, profesor Nikčević je iznosio naučne, istorijske činjenice i citirao
dokumenta da bi se u didaktičkom tonu obraćao onima čije je neispravne
stavove kritikovao i pobijao, ali i javnosti koja je tek trebalo da počne da
razumijeva odakle potiče naša jezička posebnost jer je bilo očigledno da su
važne istorijske lekcije u obrazovanju generacija i generacija propuštene.
Stoga u tonu dobronamjernosti u svom prikazu Crnogorski jezik
u jednoj sociološkoj interpretaciji 18 govori o knjizi Dušana Ičevića Cr-
nogorska nacija19:
14
Petar II. Petrović-Njegoš, Gorski vijenac, Jubilarno izdanje povodom 150. godiš-
njice prvog izdanja s predgovorom, priredio Vojislav P. Nikčević, Crnogorski PEN
15
književne teme), Cetinje, 2006, str. 224.
16
Isto, str. 223. i 224.
17
Isto, str. 253.
18
Vojislav Nikčević, Crnogorski jezik u jednoj sociološkoj studiji, časopis Ovdje, br.
XXXIII, 403-404-405, 2002, str. 84–90.
19
Dušan Ičević, Crnogorska nacija, Forum za etničke odnose, Beograd, 1998.

Svetlana Čabarkapa
„Namjera mi je da u ovom radu analitičko-kritički pretresem po-

stavke o crnogorskome jeziku i Ičevićevoj dragocjenoj knjizi, da u njoj
razlučim: 1. što je u tome jeziku prihvatljivo, 2. da ukažem na to što je
sporno i po mogućnosti u tome arbitriram i 3. da pokažem što je nepri-
hvatljivo s namjerom da to ispravim. Dr Ičević nije lingvista pa je posve
razumljivo što nije bio u stanju, niti je pak kao sociolog mogao, da sva
izuzetno složena pitanja koja se tiču suodnosa crnogorskog jezika i cr-
nogorske nacije naučno razabere, ali kao stručnjak za naciju nikako nije
mogao zaobići taj suodnos. (...)“
„Iako prihvata da ima jezičkih osobenosti, pretežno morfološkijeh
i i jezičkih (...), koje mogu bit i arhaizmi, najviše griješi kad konstatuje
da Crnogorci zapravo govore srpskohrvatskim odnosno hrvatskosrpskim
jezikom. To stoga što takvi jezik ne postoji, niti je ikada postojao, kao pro-
dukt kojeg određenog naroda i nacije. To je vještački jezik koji se morao
raspasti na četiri nacionalna jezika s raspadom SFR Jugoslavije.“20
Uočavajući kontradiktornost Ičevićevog stava da svaka nacija
ima pravo da jezik kojim govori naziva imenom svoje nacije i stava da
Crnogorci govore srpskohrvatskim jezikom, profesor Nikčević iznosi
neslaganje s njegovom tvrdnjom da nacionalno određeni jezici znače
„zatvaranje u jezičke nacionalne krugove čime se sprečava slobodna
komunikacija“.21 Naprotiv, prof. Nikčević s pravom tvrdi „da se nijedan
narod bez svojega jezika ne može povezati kao kolektiv, kako god i to
da svaka nacija posredstvom svoga jezika samoizražava vlastito biće te
da su narodi i nacije tvorci i predstavnici jezika.“22
Profesor Nikčević je nepogrešivo razlikovao dobre od zlih namje-
ra, ali greške su greške i on ih je neumorno ispravljao bilo da su poslje-
dica neupućenosti i korišćenih izvora, bilo da su produkovane iz ko zna
kojih razloga. Za njega je naučna istina bila i ostala iznad svega. Tako u
prikazu knjige Evgenija Ljvoviča Nemirovskog „Počeci štamparstva u
Crnoj Gori (1492–1496)“23 kaže: „Nemirovski sam izjavljuje kako „ne
smatra sebe stručnjakom za lingvistiku“ (293). Pogrješke o toj proble-
20
Vojislav Nikčević, Crnogorski jezik u jednoj sociološkoj studiji, časopis Ovdje,
XXXIII, str. 84.
21
Isto, str. 85.
22
Isto, str. 85.
23
Vojislav Nikčević, Značaj i greške, Monitor – god. 7, br. 316 (8. 11. 1996), str.
40–41.

matici su naše zablude, što ih je preuzeo iz postojeće literature, koje E.

Lj. Nemirovski nije mogao zaobići usljed toga što se ni mi sami od njih
još uvijek nijesmo oslobodili. No, sve to ipak bitnije ne umanjuje visoki
naučni domet i značaj.“24 Iako zamjera Nemirovskom što „jezik Crno-
goraca stalno naziva srpskim, odnosno jezik izdanja Crnojevića knjigo-
pečatnje srpsko-slovenskijem ili pak crkvenoslovenskim jezikom“, on
upućuje na najvažnije – da je ovaj ruski naučnik sam došao do validnih
zaključaka o posebnosti „zetskih govora“ odnosno kako prof. Nikčević
kaže „da su ta izdanja pečatana zetskijem pravopisom“.
Energičnost i ubjedljivost u naučnom iskazu ima notu borbenosti
naročito izraženu u novinskim člancima u kojima je objašnjavao kako
je „za jezik crnogorski i Crnogorce pogibeljna Vukova reforma jezi-
ka i pravopisa, kojom su taj jezik i Crnogorci podvedeni pod „srpski“
i „Srbe“, odnosno Belićev „srpskohrvatski jezik“25 i zašto „književni
jezik kojim se zbori i piše u Crnoj Gori je poopšten, osiromašen, zbog
dugotrajne primjene karadžićevsko-belićevske pogrješne kodifikovane
književne norme, gotovo u potpunosti oslobođen crnogorizama i takav
ne izražava narodnosno i nacionalno biće Crnogoraca.“26 Takav jezik
on naziva „bezličnom, kastriranom jezičkom kreaturom“.27
Svjestan da jezičko blago ne propada lako i da mu treba vratiti sjaj
odnosno njegovati crnogorizme „kao najbitnije elemente naše jezičke
identifikacije u crnogorskoj duhovnoj i materijalnoj kulturi“28, kaže:
„Crnogorcima ne preostaje ništa drugo do da i u govorenju i u
pisanju koriste izvorni jezik crnogorski, u osnovi oni kojim su pisali
klasici naše književnosti – Petar I i Petar II, S. M. Ljubiša i Marko Mi-
ljanov ili pak da od njega odustanemo.“29
Svojim naučnim radovima, prikazima, publicističkim tekstovima
i javnim nastupima govoreći i pišući kao što je zborio profesor Nikče-
24
Isto, str. 40.
25
Vojislav Nikčević, Vještačka nadnacionalna konstrukcija, O srpskohtrvatskom je-
ziku, Liberal – god. 7, br. 176 (17. 5. 1996), str. 14.
26
Vojislav Nikčević, Šta je nazadovanje, Jedan pogled na crnogorski i „srpskohrvat-
ski jezik“, Monitor – god. 7, br. 278 (16. 2. 1996), str. 42–43.
27
Isto, str. 42.
28
Vojislav Nikčević, Vještačka nadnacionalna konstrukcija, O srpskohtrvatskom je-
ziku, Liberal – god. 7, br. 176 (17. 5. 1996), str. 14.
29
Vojislav Nikčević, Šta je nazadovanje, Jedan pogled na crnogorski i „srpskohrvat-
ski jezik“, Monitor – god. 7, br. 278 (16. 2. 1996), str. 43.

Svetlana Čabarkapa
vić je kao iz stare djevojačke škrinje, sa samog njenog dna, iznio na

svijetlo dana potisnute i zaboravljene fonetske, morfološke, sintaksičke
i leksičko-stilske slojeve našega jezika, čitavo jedno blago odnosno cr-
nogorski jezik u njegovoj izvornosti, punoći i ekspresivnosti.
Naučno poslanstvo prof. Vojislava Nikčevića pokazuje kako ljud-
ski vijek ima puni smisao kada je posvećen istinskim naučnim ciljevi-
ma i dobrobiti svoga naroda. Njegovu naučnu karijeru nije pretjerano
opisati kao pravu borbu, a njegovu angažovanost kao hrabrost. Na tome
smo mu svi zahvalni.
LITERATURA:
–– Ičević, Dušan, Crnogorska nacija, Forum za etničke odnose, Beo-

grad, 1998.
–– Kulišić, Špiro, O etnogenezi Crnogoraca, Liberalni savez Crne Gore,
Sekretarijat za informacije, 1994.
–– Nikčević, Vojislav P., Atentat na Gorski vijenac (poseban otisak iz
knjige Jezičke i književne teme), Cetinje, 2006.
–– Nikčević, Vojislav, Crnogorski jezik u jednoj sociološkoj studiji, ča-
sopis Ovdje, br. XXXIII, 403-404-405, 2002.
–– Nikčević, Vojislav, Istorija crnogorske književnosti: od početaka pi-
smenosti do XIII. vijeka (priredili Adnan Čirgić, Aleksandar Rado-
man, urednik Milorad Nikčević), Institut za crnogorski jezik i jezi-
koslovlje, Cetinje, 2009.
–– Nikčević, Vojislav, Jezičke i književne teme, Institut za crnogorski
–– Nikčević, Vojislav, Jezikoslovne studije, Centralna narodna biblioteka
„Đurđe Crnojević“, Posebna izdanja, knj. 53, Cetinje, 2004.
–– Nikčević, Vojislav, Šta je nazadovanje, Jedan pogled na crnogorski
i „srpskohrvatski jezik“, Monitor – god. 7, br. 278 (16. 2. 1996), str.
42–43.
–– Nikčević, Vojislav, Vještačka nadnacionalna konstrukcija, O srpsko
htrvatskom jeziku, Liberal – god. 7, br. 176 (17. 5. 1996), str. 14.
–– Nikčević, Vojislav, Značaj i greške, Monitor – god. 7, br. 316 (8. 11.
1996), str. 40–41.

–– Petrović-Njegoš, Petar II, Gorski vijenac, Jubilarno izdanje povo-

dom 150. godišnjice prvog izdanja s predgovorom, priredio Vojislav
P. Nikčević, Crnogorski PEN centar, Cetinje, 1997.
–– Silić, Josip, Nikčevićeva Crnogorska gramatika, Lingua Montene-
grina, br. 3, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P.
Nikčević“, Cetinje, 2009.

UDK 27-779(497.16)
Ivan JOVOVIĆ (Bar)

Matica crnogorska
BARSKA NADBISKUPIJA U PERCEPCIJI

VOJISLAVA NIKČEVIĆA
U zaostavštini Vojislava P. Nikčevića možemo pronaći objašnje-

nja slojevitih društvenih zbivanja u kojima je Dukljansko-barska nad-
biskupija zauzimala središnje mjesto u državnim formacijima koje su
prethodile Crnoj Gori, odnosno Duklji/Zeti. U djelima profesora Nik-
čevića ubicirana su mjesta nastanka i razvoja slovenske (crnogorske)
pismenosti i prosvjete.
Ključne riječi: Barska nadbiskupija, Vojislav P. Nikčević, Crna
Gora, crnogorska istorija i kultura
Vojislav Nikčević predstavlja jednog od prvih naučnika u Crnoj

Gori u čijem se naučno-istraživačkom fokusu nalazilo medijalno razdo-
blje „slavnog grada Bara“. Upravo u njegovoj intelektualnoj zaostavšti-
ni možemo pronaći objašnjenja slojevitih društvenih zbivanja u kojima
je Dukljansko-barska nadbiskupija zauzimala središnje mjesto u držav-
nim formacijima koje su prethodile Crnoj Gori, odnosno Duklji/Zeti.
U djelima profesora Nikčevića su ubicirana mjesta nastanka i razvoja
slovenske (crnogorske) pismenosti i prosvjete.1 U tom smislu dolazimo
do zaključka da se na području Bara nalazi izvorište naše kolektivne
memorije pretočeno u najznačajniji srednjovjekovno istorijsko-knji-
ževni spis Južnih Slovena Ljetopis Popa Dukljanina. Sama pojava i
radnja djela Popa Dukljanina zahtijeva posebno razmatranje, što sva-
kako otvara pitanje nastanka obrazovnih, odnosno kulturnih ustanova u
Baru. Sigurno da djela poput Ljetopisa nijesu incident jednog naroda,
već su jedino mogla nastati u sredinama sa bogatim kulturnim naslje-
đem, kao što su u srednjem vijeku na području Duklje/Zete bila (nad)
biskupska śedišta, odnosno urbana jezgra Bara i Kotora.
1
Nikčević V., Crnogorski jezik, tom I, Cetinje, 1993.

Ivan Jovović
Govoriti o razvoju pismenosti i prosvjetne misli na prostoru

današnje barske opštine nije jednostavno s obzirom da duhovna zao-
stavština i brojni tragovi materijalne kulture ovđe sežu više od jednog
milenijuma, što uslovljava da se dotaknemo nekih obilježja, odnosno
upotrebe slovenskog jezika u okrilju Barske nadbiskupije.2
Tragovi pismenosti u Baru, osobito one nastale na slovenskome
jeziku, duboko sežu u srednjovjekovnu prošlost. Prve naznake o tome
imamo u osnivačkoj buli pape Klementa III 1089. godine, đe barskom
nadbiskupu Petru, između ostalih, povjerava upravu nad slovenskim
crkvama i samostanima u Dukljanskoj kraljevini. Slične sadržine je i
bula pape Kalista II iz 1124. godine, u kojoj se naznačuje da se ispred
barskog nadbuskupa Ilije i njegovih nasljednika metropolita ima nositi
krst u zemlji Slovena i Dalmaciji, te im se daje uprava nad crkvama i
manastirima „kako Latina, tako i Grka i Slovena“.3 U doba Dukljan-
skog kraljevstva ova duhovna institucija zauzima centralno mjesto u
društvenim procesima na ovom dijelu Balkana, zbog čega je u jednom
trenutku prepoznata kao Primaria Sedes (Prvoprijestonica) hrišćanstva
cijelog slovenstva.4 To je razlog što su barski nadbiskupi još u XIII
stoljeću počeli da nose titulu archiepiscopus Sclaviniensis – prvi put
zabilježene 1256. godine.5
I mnogi drugi izvori i tragovi materijalne kulture potvrđuju pri-
marni slovenski identitet Barske nadbiskupije, od neizostavnog isto-
rijsko-književnog spisa (Kraljevstvo Slovena) Popa Dukljanina, pre-
ko upotrebe slovenskog kao jednog od oficijelnih liturgijskih jezika u
Barskoj nadbiskupiji (papa Inoćent IV 1248. godine dao je mogućnost
da se i u Barskoj nadbiskupiji latinska služba prevede na staroslo-
venski jezik),6 preko značajnog učešća Barana u utemeljenju sloven-
ske bratovštine S. Giorgio degli Schiavoni u Veneciji (XV v.)7. Takav
status slovenskog jezika u Barskoj nadbiskupiji ne čudi ako uzme-
mo u obzir djelo (1154) arapskog geografa Idrisija, u kojem, između
2
Šekularac B., Crna Gora u doba Vojislavljevića, Cetinje, 2007, str. 40–47.
3
Peričić E., Sclavorum regnum Grgura Barskog, Zagreb, 1991, str. 68–69.
4
Tomanović L., Primas Serbiae, Zapisi, Podgorica, 1927, str. 350.
5
Šuflaj M., Srbi i Arbanasi, Beograd, 1925, str. 90.
6
Bošković Đ., Stari Bar, Beograd, 1962, str. 270.
7
Čoralić L., Barski iseljenici – posjednici na mletačkoj terrafermi, „Matica“, ča-
sopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, god. VI, br. 21, Cetinje – Podgorica,
2005, str. 333.

Barska nadbiskupija u percepciji Vojislava Nikčevića
ostalog, iznosi sljedeća zapažanja o Baru: „Stanovništvo je slovensko,

udaljen od Kotora 30 milja. Ovo je veliki grad, koji se računa među
najslavnije.“8 Uostalom, na dvije najznačajnije katoličke bogomolje
srednjovjekovnog Bara prepoznajemo obrise slovenskog identiteta. U
nekadašnjoj Katedrali Svetog Đorđa/Đurđa postojao je živopis, đe se
nalazio i lik svetog Jeronima,9 koji je u dalmatinskoj kulturnoj tradiciji
označen utemeljivačem glagoljaštva, kao što unutar nekadašnje bene-
diktinske opatije na Ratcu susrijećemo uz latinske natpise i slovenski
(ćirilični) natpis.10
Od srednjeg vijeka, pa do kraja XIX vijeka na Crnogorskome pri-
morju u istorijskoj i književnoj građi opstajao je naziv slovenski jezik,
čija nominacija je istoznačna i u nazivu ilirski jezik. Isto tako u pogra-
ničnim krajevima, kakvo je i barsko područje, Crnogorci su još počet-
kom XX stoljeća svoj jezik nazivali naški jezik.11
Treba napomenuti da ni u Rimu ni u Carigradu nijesu blagona-
klono gledali na proces kulturne emancipacije južnoslovenskih naroda.
Odluke Splitskog sabora 925. godine nanijele su težak udarac sloven-
skom bogoslužju, pobjedom popova latinaša nad glagoljašima. Knji-
ževnik Miloš Crnjanski u tim saborskim odlukama nalazi osnov bu-
dućih nesporazuma među južnoslovenskim narodima, videći u porazu
popova glagoljaša neprovratnu izgubljenu nit povezivanja katoličan-
stva i pravoslavlja.12 Ipak u istorijskoj nauci preovladava mišljenje da
u primorskim latinskim biskupijama južno od Neretve nema tragova
progona slovenske liturgije.13
Još početkom X vijeka u basenu Skadarskog jezera postojale su
slovenske crkve u kojima se obavljala književena i prepisivačka dje-
latnost pod uticajem Ohrida i Rima. Slovenska je literatura u Duklju
dolazila iz Ohrida (rasadnika glagoljice), i prvjenstveno se odnosila na
biblijske tekstove, dok su djela religiozne dogmatike dolazila iz Rima.
Uostalom, Pop Dukljanin, odnosno nadbiskup Grgur Barski kaže na
početku „Ljetopisa“ da ga je preveo sa slovenskog na latinski jezik,
8
Škrivanić G., Monumenta Cartographica Jugoslaviae II, srednjovekovne karte,
Istorijski institut, Beograd, 1979, str. 18.
9
Rovinski P., Studije o Crnoj Gori, Podgorica, 2004, str. 357.
10
Bošković Đ. – Korać V., Ratac, Starinar, knjiga VII–VIII, Beograd, 1956, str. 54.
11
Radojević D., Crnogorci na limesu, Podgorica, 1999, str. 53–54, 144.
12
Crnjanski M., Sveti Sava, Beograd, 2011, str. 15–16.
13
Butorac P., Opatiji svetog Jurja pred Perastom, Perast, 1999, str. 15.

Ivan Jovović
dok iz autorovog izlaganja zaključujemo da je bio upućen u život i djelo

slovenskih prosvjetitelja Sv. Ćirila i Metoda.14 Iako izvornik „Ljetopisa
Popa Dukljanina“ nije sačuvan na slovenskom jeziku, dosadašnja istra-
živanja upućuju da je latinska verzija prepisana sa glagoljskog predloš-
ka.15 Da se slovenska književnost katoličke provenijencije razvijala u
Baru možemo saznati posredno, preko jednog prepisa glagoljskog zbor-
nika iz XV stoljeća, koji se čuva u Oksfordu. U njemu su zapisana Čuda
Sv. Mikule (Nikole) iz Bara, sa nepoznatim elementima iz života ovog
sveca. U tekstu se pominje ne samo Bar, crkve Sv. Nikole u Barskom
polju i Duklja, već i stara stolna crkva Sv. Teodora, na čijem spaljenom
temelju je u XI vijeku sagrađena prvostolna crkva Sv. Đorđa/Đurđa, a
to upućuje na starinu izvornika.16
Uprkos dozvoli Rimske kurije, upotreba slovenskog kao liturgij-
skog jezika do skorašnjih dana imao je dosta protivnika u katoličkoj
crkvi, ali i izvan nje. Rimska kurija se nije protivila slovenskom bogo-
služenju u onim dijecezama u kojima je ono stoljećima bilo utemeljeno,
odnosno za čijom su upotrebom postojale duhovne potrebe vjernika i
klera. Na to ukazuju i kodicili papa Benedikta XIV i Pia VI u drugoj
polovini XVIII vijeka, kojima se ponovo omogućava upotreba sloven-
ske liturgije u Barskoj nadbiskupiji, kao i u nekim drugim krajevima
Dalmacije.17 Iz izvještaja barskog nadbiskupa Lazara Vladanjija vidimo
da je Kongregacija za širenje vjere dala odobrenje 1778. godine da se
nastavi sa praksom da župnik čita evanđelje i drži katehezu na narod-
nom jeziku.18
Iz tih razloga među crkvenim mobilijarom u primorskim župa-
ma Barske dijeceze nailazimo na misale na slovenskom jeziku, o čemu
svjedoči izvještaj barskog nadbiskupa Frana Borzija 1795. godine.19
Međutim, iz spomenutog izvještaja nemamo spoznaju da li su misali
štampani glagoljicom ili ćirilicom (bosančicom). Kontinuiranu pomoć
14
Rotković R., op. cit., str. 359.
15
Radoman A., O pismu izvornika hronike Kraljevstvo Slovena, Lingua Montenegri-
na, br. 2, Cetinje, 2008, str. 10–108.
16
Rotković R., Kratka ilustrovana istorija Crne Gore, Podgorica, 2001, str. 26.
17
www.Catholic Encyclopedia, Antivari, Roma, 1998.
18
Zefi F., Povijesne bilješke o Barskoj nadbiskupiji od 1688. do 1804. godine u Po-
vijesnom arhivu Kongregacije za širenje vjere, Osijek, 2013, str. 103.
19
Relazione della Visita Diocesana d’Antivari fatta da me Francesco Borzi Arcives-
covo d’essa l’anno 1795, Propaganda fide, SC.Alb., vol 21, ff 63–73.

Barskoj nadbiskupiji pružala je Kongregacija za širenje vjere, pa među

brojnim donacijama zapažamo da je župi Bar 1763. godine dodijeljeno
šest knjiga na slovenskom jeziku.20 Inače Kongregacija za širenje vjere
je još 1627. godine odobrila upotrebu tih crkvenih knjiga na primorju
za potrebe katolika slovenskog porijekla,21 kao što se bavila i pitanjem
prijevoda Biblije na slovenski (hrvatski) jezik, povjerivši manadat za
njen prijevod Bartolu Kašiću. Zanimljivo je da je katolički episkopat sa
južnoslovenskog prostora bio protiv tog prijevoda, iz različitih razloga,
izuzimajući barskog i dubrovačkog nadbiskupa. Tadašnji barski nadbi-
skup, primas Srbije, Petar Mazarek (Mazarekić) došao je u Rim 1633.
godine, te je na zahtjev sekretara Kongregacije pročitao Kašićev prije-
vod, i tom prilikom potvrdio da je dobar i da ga što prije treba štampati.22
Upravo zbog krupnih demografskih, etničkih i konfesionalnih pro-
mjena koje su se zbile na prostoru Barske nadbiskupije tokom XVII sto-
ljeća pitanje liturgijskog jezika bilo je predmet pažnje Kongregacije za
širenje vjere. To je razlog što se u arhivi ove crkvene institucije u Rimu
nalazi veći broj dokumenata koji upućuju da se na jurisdiktičkom po-
dručju Barske nadbiskupije, u zavisnosti od biskupija, odnosno pojedinih
dijeceza, upotrebljavao slovenski i albanski jezik. Prema odluci Rimske
kurije od 10. XII 1655. godine, pod „provincijom ilirske nacije“ treba
podrazumijevati „Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju“. Barska nad-
biskupija je uvrštena među dalmatinske biskupije. U istom dokumentu je
istaknuto da se „Iliri razlikuju po naciji i jeziku od Albanaca“.23 Najbolje
objašnjenje oko upotrebe narodnog jezika unutar Barske nadbiskupije
dao je fra Bogdan Donat Jelić iz Spiča u dopisu 1657. godine rimskoj
Kongregaciji u kome ukazuje da se na cijeloj teritoriji Barske nadbisku-
pije koristi slovenski jezik, u Ulcinju i Svaču su u upotrebi slovenski
i albanski, dok se u biskupijama Skadra, Drivasta, Sape, Sarde, Pilota,
Lješa, kao i u Dračkoj metropoliji govori albanski jezik. S tim u vezi, fra
Donat već sljedeće, tj. 1658. godine upućuje prijedlog Kongregaciji da
se na upražnjenu nadbiskupsku katedru u Baru imenuje šestanski župnik
Đorđe Vušković, s obzirom da on govori ilirski (slovenski) i epirotski
20
Zefi F., op. cit., str. 92.
21
Butorac P., Kulturna povijest grada Perasta, Perast, 1999, str. 252.
22
Horvat V., Apologija Bartola Kašića, HAZU, Filologija 57, Zagreb, 2011, str. 76.
23
Jačov M., Le Missioni cattolice nei Balcani durante la guerra da Candia,vol. II,
Citta del Vaticano, 1992, str. 591.

Ivan Jovović
(albanski). Fra Donat Jelić skreće pažnju Kongregaciji da se prilikom

izbora nadbiskupa moraju uvažavati etničko-jezičke posebnosti barskih
katolika. Stoga predlaže da se za novog barskog nadbiskupa ne imenuje
ni Dalmatinac niti Albanac, već mještanin kome je maternji jezik sloven-
ski.24 Ovako jako iskazan lokalni identitet treba tražiti i u činjenici što su
Barani toga doba pośedovali svijest o istorijskom značaju svog grada, s
obzirom da im je Rimska kurija do dolaska Mlečana garantovala privile-
giju da njihov kaptol autonomno bira barskog nadbiskupa.25
Daljim sagledavanjem istorijata ove duhovne institucije zaklju-
čujemo da gore spomenuti primjeri nijesu bili izolovani slučajevi, već
se sa aktima slične sadržine susrijećemo i vijek kasnije. Vicko Zmaje-
vić, tada sa pozicije zadarskog nadbiskupa, u pismu iz 1744. godine
Kongregaciji, između ostalog, navodi da „u svim gradovima Albanije
nije u upotrebi drugi jezik osim albanskog, osim Barana koji kako u
gradu tako i na njegovoj teritoriji čuvaju slovenski jezik sa perfektnim
izgovorom. Istim jezikom se služi i okolni narod, a naročito pomenuti
mletački podanici (Kastel Lastva i Budva) i iz njihovog govora saču-
vana je čistota slovenskog dijalekta isto tako kao i u Raško-Srpskom
kraljevstvu i Bugarskoj. Turci koji upravljaju gradom (Bar) posebno
uče slovenski jezik da bi zadobili naklonost od gorepomenutih, više
ljubomornih, pošto se sa njima graniče, pa bi bio skandal za ove dobre
katolike da njihov budući pastir ne bude savršen Sloven.“26
Vremenom je unutar Barske nadbiskupije postojala sve izraženija
etnička diferencijacija između katolika slovenskog i albanskog porije-
kla, što prepoznajemo iz izvještaja barskog nadbiskupa Lazara Vlada-
njija 1759. godine. On upozorava Kongregaciju da u Barskoj dijecezi
nedostaje katolički kler slovenskog porijekla, apostrofirajući župe Spič
i Zupce. Umjesto autohtonog slovenskog katoličkog klera dešavalo se
da u Barskoj dijecezi djeluje po neki albanski sveštenik koji nije razu-
mio slovenski jezik niti poznavao slovensko bogoslužje, pa po kaziva-
nju nadbiskupa Vladanjija „Zupci se takvome ne bi obradovali“.27
24
Isto, str. 588–589.
25
Marković I., Dukljansko-barska metropolija, Zagreb, 1902, str. 120.
26
Bartl P., Notizie universali dallo stato di Albania, e dell’operato da Monsigr.
Vincenzo Zmaievich Archivescovo d’Antivari Visitatore Apostolico dell’Albania,
Munchen, 1979, p. 235; Prevod: Dabović Đ., Pleme Šestani (istorijsko-etnograf-
ska studija), Bar, 2006, str. 131.
27
Jovović I., Prilozi za istoriju Barske nadbiskupije, Bar, 2012, str. 39–40.

U cilju pravilne identifikacije predmetne tematike treba konstato-

vati da su snažan udarac slovenskome jeziku na ovom području zadale
Osmanlije. Ljudi slovenskoga etnosa sa istočnojadranske obale nijesu
mogli sticati znanja na maternjem jeziku, pa su se sveštenici kao nosioci
pismenosti, pohađajući latinske škole, opredijelili za latinski liturgijski
jezik umjesto staroslovenskoga. Ta činjenica dalekosežno je uticala na
razvoj slovenske pismenosti na slovenskome jeziku, odnosno uslovila
napuštanje glagoljskog i prihvatanje latiničnog pisma među klerom i
pukom Barske nadbiskupije, kao što je to bio slučaj u drugim krajevima
Dalmacije.28 I pored takvih tendencija koje su mogle dovesti do krize ili
čak gubljenja slovenskoga identiteta u Baru, to se ipak nije dogodilo za
trovjekovne osmanske uprave gradom. Službenu upotrebu slovenskog
jezika primjećujemo u radu visokih crkvenih dostojanstvenika Barske
nadbiskupije, kao što je to slučaj sa pastirskim pismom barskog nad-
biskupa Marina Bicija 1610. godine.29 On se obraća barskom kleru i
vjernicima na slovenskom jeziku, ali nepostojanje izvornika onemo-
gućava konkretna saznanja o pismu kojim je napisana spomenuta po-
slanica. Tokom XVII vijeka imamo više izvora na osnovu kojih znamo
da su barski nadbiskupi obavljali korespondenciju sa predstavnicima
pravoslavne crkve na ćirilici, te su bili upoznati sa pravoslavnim bogo-
služnim knjigama, kojih je inače početkom XVIII vijeka bilo mnogo u
Baru, a što je po mišljenju Vicka Zmajevića bila preporuka za obavlja-
nje nadbiskupske časti u Baru.30
Kako je navedeno, zbog nedostatka arhivskih izvora ne samo što
nijesmo u mogućnosti da pratimo srednjovjekovnu leksiku Bara, nego
nemamo jasne orijentire kada je slovensko stanovništvo na prostoru
Barske nadbiskupije glagoljsko, odnosno ćirilično pismo zamijenilo
latiničnim. Tako je, na primjer, pod pokroviteljstvom barskoga nad-
biskupa Andrije Zmajevića održan pokrajinski sinod (Crkovni Sabor)
u Spiču pred Crkvom Sv. Ćekle 1674. godine, čije su odredbe pisane
slovenskim jezikom. To je bio rijedak, ako ne i jedini slučaj u životu ri-
28
Bratulić J., Fra Šimun Milinović u krugu hrvatskih ćirilometodskih znanstvenika,
Zbornik „Kačić“, Split, 1988, str. 172–173.
29
Bici M., Iskušenja na putu po crnogorskom primorju, Albaniji i Srbiji 1610 godi-
ne, Budva, 1985, str. 20.
30
Radonić J., Rimska kurija i južnoslovenske zemlje XVI–XIX veka, Beograd, 1950,
str. 532.

Ivan Jovović
mokatoličke crkve u to doba, pa o tome događaju, kako kazuje kotorski

biskup P. Butorac „snebiva se i XX stoljeće, jer se sinodske odluke još
i danas pišu latinski“. Vjerovatno da su odredbe toga crkvenog sabora
napisane posebnom verzijom ćirilice, u nauci poznatoj kao bosančica,
budući da je A. Zmajević svoje najznačajnije djelo – Ljetopis crkovni
u izvorniku napisao bosančicom 1675. godine.31 Kako odredbe crkve-
noga sabora ne pripadaju području književnosti, već crkvenog prava,
proizilazi da je tekst toga dokumenta morao biti napisan onim pismom
koje je već od ranije bilo intelektualna svojina barskoga klera. Zasigur-
no da za dvojicu barskih sveštenika Marina Jelića i Marka Jorge koji se
pojavljuju kao svjedoci sinoda slovensko pismo nije bilo nepoznanica,
jer je Marin Jelić pohađao Ilirski (slovenski) zavod u Loretu,32 a Mar-
ko Jorga bogoslovsko školovanje započeo u Collegio Illirico di San
Pietro e Paolo u Fermu.33 Slovensko pismo poznavali su i drugi barski
sveštenici, poput barskog plemića Petra Goetića, koji se 1647. godine
pojavljuje kao nastavnik u Maloj gramatikalnoj školi u Budvi.34
Bez obzira na određene posredne tragove upotrebe glagoljice,
odnosno ćirilice u Barskoj dijecezi, jedino sačuvano svjedočanstvo
na slovenskome jeziku napisano je latiničnim pismom u Baru 26. IX
1629. godine, a koje se nalazi u arhivu Propaganda fide u Rimu. Riječ
je o naredbi generalnog vikara Marka Samuela. Navedeni akt je bitan
ne samo za razumijevanje prilika unutar katoličke zajednice u Baru,
nego upućuje na stav da su oficijelni dokumenti Barske nadbiskupije
već početkom XVII vijeka sastavljani na slovenskom jeziku, ne bi li se
sa sadržinom crkvenih odluka upoznao što širi krug građana Bara. Isto-
vremeno zaključujemo da je slovenski jezik bio govorni jezik nekadaš-
njega barskog plemstva, jer je autor toga akta pripadao tom društvenom
staležu. U cilju daljeg proučavanja slovenske leksike sa crnogorskog
prostora, tj. njenog poređenja u različitim vremenskim razdobljima, akt
generalnog vikara Marka Samuela prezentiramo u izvornom obliku.
„Coppia Petar Samuel Vicar suietloga Gosp.o Archibiskupa Bar-
skog Zeneral

31
Butorac P., op. cit., str. 248.
32
Jačov M., op. cit. p. 382.
33
Marković S., Studia Antibarensis, Perast, 2006, str. 385.
34
Rotković R., Oblici i dometi bokokotorskih prikazanja, Podgorica, 2000, str. 26.

Buduchi u Kriposti svetoga posluxa tripute prid nami dum Antun

Tomasi dosuan sato on nebrinuch suete Kanone ma kakono neposluse-
nich i odmet’ni suete Mattere Zarque Ktie suom mocha usurpat dobra
Zankouna ne posnaiuchi moch suetoga stola Apostolskoga i stariesci-
na suojieh koij ne Kti dochi prid name nego iosete obrati lieze od nah
i takogier gouori suprotiua xinotu nascimu sato od Misega suspen-
dauam i akati ko duigo oui Mandat bude upasti u ostale pene suete
Mattere Zarque, i onij Koij une raslog budumu dio darhati u Baru na
xxxj 7bre 1629.
Petrus Samueli Vicario Generale.“35
Kod katoličkog klera i vjernika u Barskoj dijecezi od XVII vi-
jeka nailazimo na sporadičnu upotrebu slovenskog jezika u službenoj
i privatnoj korespondenciji, na latiničnom i ćiriličnom pismu, ali ne i
na glagoljici. Tako, na primjer, upisi u svim nam dostupnim matičnim
knjigama do kraja XIX vijeka vođeni su na italijanskom, a manjim di-
jelom na latinskom jeziku. Izuzetak od navedenog predstavljaju upisi
na slovenskom jeziku latiničnim pismom u matici župe Bar iz 1811.
i 1812. godine.36 Međutim, ovđe ne možemo zauzeti konačan stav, s
obzirom da je srednjovjekovni arhiv Barske nadbiskupije uništen za
vrijeme turske uprave, od kaptolskog preko samostanskih do župnih
arhiva.37 To je razlog da sva saznanja o ovoj duhovnoj instituciji do
druge polovine XVIII vijeka dobijamo posredno, koristeći prvjenstve-
no arhive Rima i Venecije, kao i arhive gradova duž istočnojadranske
obale. Tako, na primjer, sredinom XVIII vijeka susrijećemo pobornike
glagoljštva u Zadarskoj nadbiskupiji, čije mjesto rođenja vezujemo za
podrumijski kraj. Jedan od popova glagoljaša je don Jure Jović, rođen
u Gornjim Šestanima, a obavljao je službu u župi Arbanasi nedaleko
od Zadra. Drugi mnogo poznatiji glagoljaš je Ivan Petani (Petanović),
rođen u selu Briska u Krajini 1715. godine, koji je kao dječak napustio
svoj zavičaj. Bio je imenovan za šibenskog biskupa, ali kao glagoljaš
nije odgovarao latinaškom dijelu zadarskog nadbiskupskog kaptola, pa
35
Relacione MBI gjendjen shqiperise veriore e te mesme ne shekullin XVII – teksti
original dhe perkthimi pergatijur nga Injac Zamputi, vellimi I (1610–1634), Bu-
rime dhe materiale per historine shqiperise 3, Tirane, 1963. Detaljnije: Marković
S., „U kriposti suetoga posluxa: povijest barske patricijske familije Samuelis“,
Povijesni prilozi, br. 37, god. 28, Zagreb, 2009, str. 206–207.
36
Jovović I., op. cit., str. 118.
37
Rastoder J., Devet vjekova Barske nadbiskupije, (katalog izložbe), Bar, 1989.

Ivan Jovović
je zbog intriga bio primoran da papi vrati oznake biskupske časti. Me-
đutim, papa ga je ubrzo imenovao za rektora zavoda u Loretu (Italija),
najznačajnijem katoličkom studijskom centru za bogoslove sa južno-
slovenskog etničkog i jezičkog prostora.38
Negativan slijed istorijskih događaja uslovio je da se slovenski ka-
tolički živalj sa crnogorskog prostora konstantno iseljavao, počev od kra-
ja XV pa do prve polovine XVIII vijeka. Uz ovaj, uporedo je tekao pro-
ces konverzije, s obzirom na to da je dio katolika prešao u pravoslavlje,
a drugi prihvatio islam. Oba spomenuta procesa bila su inicirana turskim
pritiskom na fizički integritet i materijalna dobra klera i vjernika Barske
nadbiskupije. Uzmemo li u obzir i česte progone turskih vlasti naročito
nad klerom i vjernicima u Barskoj dijecezi više je nego jasno zbog čega je
slovenski katolički element opstao samo u nekoliko župa Barske nadbi-
skupije. U ostalim župama Barske dijeceze (područje Šestana) stoljećima
je bio prisutan bilingvalizam, đe se lokalno stanovništvo svakodnevno
koristilo „naškim i arbanaškim“. Katolička crkva je respektovala jezič-
ke osobenosti tih župa, pa je crkvena služba povjeravana sveštenstvu i
slovenskog i albanskog porijekla. Ipak, vremenom je većina vjernika na
širem prostoru Barske nadbiskupije bila albanskog porijekla, što je bio
povod Svetoj Stolici da u jednom dužem periodu, od sredine XVIII pa
do sredine XIX vijeka, imenuje za barske nadbiskupe isključivo Alban-
ce, uglavnom Skadrane, koji su poticali iz uglednih porodica. Međutim,
preduslov za njihovo imenovanje bilo je poznavanje slovenskog jezika.
U tom razdoblju je jedan broj Albanaca obavljao nadbiskupsku službu u
Baru, kao što je znatan broj katoličkih prelata slovenskog porijekla po-
stavljan za biskupe u śevernoalbanskim gradovima.39
Za vrijeme osmanske uprave Barska nadbiskupija je teško de-
vastirana u duhovnom i materijalnom pogledu. Za vrijeme Osmanlija
sve škole pri crkvama i samostanima bile su zatvorene. Obnavljanje
prosvjetne djelatnosti katoličke crkve u Starom Baru (naselje Gretva)
vezujemo za 1845. godine, kada je otvorena prva konfesionalna škola,
u kojoj su đeca podučavana pismenosti i vjeronauci na slovenskom je-
38
Krstić K., Doseljenje Arbanasa u Zadar, Zadar, 1988, str. 57. Usp. Barančić M.,
Arbanasi i etnojezični identitet, Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2008, str.
563.
39
Farlati D. – Colleti J., Illyrici sacri, tomus septimus, Venetiis, MDCCCXVII, pag.
X–XII.

ziku, a nešto kasnije prosvjetna misija je proširena i u drugim župama

Barske dijeceze. Barski nadbiskup Karlo Poten zatražio je od Kongre-
gacije za širenje vjere da mu za potrebe izvođenja nastave vjeronau-
ke pošalje 200 primjeraka Sažetka kršćanskog nauka i 100 primjeraka
knjige „Razmisli dobro“ štampanih slovenskim jezikom. Da je u nasta-
vi vjeronauke korišćena i neka druga literatura zaključujemo na osnovu
kartice koja se nalazi u kartoteci Samostana Male Braće u Dubrovniku,
na kojoj piše: Karlo Pooten, Knjigice od Molitve kojeto na svjetlost
dadi Prisvetli Gospodin Karlo Pooten, biskup od Naronia i Apostolski
namjesnik od Antivari, Rim, 1866.40
Vjerovatno zbog slovenskog porijekla barskih katolika u nekim
izvorima iz druge polovine XIX vijeka, po prvi put, nailazimo na njiho-
vu nacionalnu identifikaciju kao Hrvata. Tako se u poznatom putopisu
bosanskog franjevca Ivana Jukića spominje Bar, o kome autor ostav-
lja sljedeći zapis: „Ovdje je stolica nadbiskupa katoličkoga, koji nosi
naslov „Primas Serviae“. Ovdje je i nahije barske upraviteljstvo; broji
4.000 dušah. Stanovnici su većinom stranom, kao i u cieloj nahii, kato-
lici Slavjani, koji se Hrvati nazivaju, te su dobri mornari, poljodielci, a
osobito vrtlari, i mnogi ljetom putuju u Carigrad, gdje se obradjivanjem
vrtovah zabavljaju“.41 Da je subjektivni moment bio prisutan u identi-
fikaciji barskog katoličkog življa vidimo iz izvještaja austrougarskog
generalnog konzula u Skadru Lipića od 2. 3. 1878. godine, u kome se,
između ostalog, navodi da je hrvatski zemaljski jezik na cijelom bar-
skom području, te da su barski katolici Hrvati.42 Ipak, u tom periodu, na
krajnjoj tački slovenskog juga nijesu postojale pretpostavke za nasta-
nak nacionalne svijesti, ne samo usljed izolovanosti barskih katolika,
već i zbog činjenice da nijesu postojale prosvjetne i kulturne ustano-
ve, a na čelu katoličke crkve nalazili su se stranci (barski nadbiskup je
bio Njemac, a pomoćni biskup Italijan). Jedina kolektivna odrednica
barskih katolika na zalasku osmanske vlasti mogla je biti konfesional-
na, bazirana na osmanskoj političkoj tradiciji – milet sistemu. Ovo po-
40
Perkolić P., „Škole u Baru u tursko vrijeme“, Sveti Nikola (Katolički list mladih),
Bar, jul 2001, str. 11. Vidi: Jovović I., Iz prošlosti Dukljansko-barske nadbiskupije,
Bar, 2004, str. 150.
41
Jukić F. I., Sabrana djela, knjiga II, Sarajevo, 1973, str. 396.
42
Pederin I., Pitanja Crne Gore i Albanije poslije okupacije Bosne i Hercegovine,
Vjesnik Državnog arhiva, god. 47–48, Rijeka, 2006, str. 193–212.

Ivan Jovović
tvrđuju iskazi pojedinih barskih katolika koji su privremeno izbjegli

na austrougarski ratni brod za vrijeme operacija za oslobođenje Bara
1877–1878. godine. Prema kazivanju K. Jiričeka o tom događaju ga
je obavijestio D. Preradović, kapetan fregate „Don Juan d’Austria“, i
saopštio mu da su izbjegli barski katolici na pitanje koje ste narodnosti,
odgovarali: „Mi smo Latini“.43
Tek potpisivanjem Konkordata između Knjaževine Crne Gore i
Svete Stolice 1886. godine stvoreni su preduslovi za reafirmaciju Bar-
ske nadbiskupije. Tumačenje ovog događaja i smjernice u budućem
djelovanju proizašle iz spomenutog akta dao je u Pastirnici svećenstvu
i vjernom puku Barske nadbiskupije novoizabrani nadbiskup Šimun
Milinović, na čiju je inicijativu objavljena u Rimu 8. XI 1886. godine.
U tekstu namijenjenom kleru i vjernicima, između ostalog, kaže se:
„Gospodin je odrabrao i vitežkog knjaza Nikolu I, gospodara junačke
Crnegore, da malimi četami predobije silne i velike vojske, osloba-
djajući narod svoj od teškog robstva tudjinske pritiska, pa evo odmah
stao i podizati „žrtvenik pomirenja“ na komu će narod slobodno žrtve
Bogu svome prikazivati. Uzvišivši se na visoke zamišljaje, i znašen
ljubavlju pravednostju naprama svojim podanikom, pokaza svemu
svietu uzorni primjer vjerske snošljivosti. Po svom vlastitom nagnu-
ću, i slobodnom voljom, stupi u prijazne dogovore sa našim vrhovnim
Poglavarom Rimske Crkve Papom Lavom XIII, i utanači ugovor, po
komu je podpuna sloboda vašemu katoličkomu vjeroizpovjedanju za-
jamčena. A da vas na još veći ugled podigne, htjede, da se starodavna
vaša Barska Prabiskupija obnovi. Čini su ovo koje će crkvona i svi-
etovnja poviest zlatnimi slovi zabilježiti, a biti će primjerom, u koje
će se i ostali veći vladari ogledati, pa će osobito slavljanskom narodu
od neizmjerne duševne i narodne koristi biti: jer će jedino tim činom
posvećeni duh naših apostola Ćirila i Metoda, na njim lebditi, k po-
mirenju i sreći ga privesti.“ Na kraju Pastirnice, nadbiskup Milinović
poimenično preporučuje svom kleru i vjernicima da se svesrdno mole
za Svetoga Oca papu Lava XIII i knjaza Nikolu I, njegovu porodicu i
osloboditeljsku vojsku.44

Marković S., Stanovništvo srednjovjekovnog Bara, Perast, 2014, str. 238.

43
Milinović Š., Pastirnica svećenstvu i vjernome puku prabiskupa barskog, Rim,

44
1886, str. 8. i 16.

Koristeći povoljne spoljnopolitičke prilike poslije potpisivanja

Konkordata, knjaz Nikola u dogovoru sa nadbiskupom Milinovićem
i J. J. Štrosmajerom nastojao je da isposluje saglasnost Svete Stolice
oko upotrebe staroslovenskog liturgijskog jezika u katoličkoj crkvi u
Crnoj Gori. U obrazloženju svoga zahtjeva za uvođenjem starosloven-
skog jezika, knjaz Nikola ističe u svom pismu papi da je on prvi slo-
venski vladar koji je sa Svetom Stolicom potpisao Konkordat, pri tome
konstatujući da bi potpisani konkordat imao potpunu primjenu ako bi u
njegovoj državi Božja služba bila na staroslovenskom jeziku.
U svom obraćanju papi knjaz Nikola evocira uspomene na isto-
rijski razvitak katoličke crkve na ovim prostorima, osobito u primjeni
slovenske liturgijske službe, đe spominje slovenske misionare Sv. Ći-
rila i Metoda, čijom je zaslugom slovenski jezik uvršten među sakral-
ne jezike. S tim u vezi on napominje papi jednu značajnu ličnost iz
crnogorske crkvene povijesti, barskog nadbiskupa Andriju Zmajevića,
koji je između ostalog poznat po tome što se za njegovog pontifikata u
Barskoj arhidijecezi koristio staroslovenski jezik. Na kraju svoga pisma
papi, on navodi da uvođenje staroslovenskog jezika ima i državnu i po-
litičku konotaciju, jer bi se na taj način crnogorski podanici raznih vjera
približili jedni drugima, a ujedno katolici bi mogli na maternjem jeziku
razumjeti Božju službu.45
Na osnovu putopisa nadbiskupa Vićenca Vanutelija iz 1885. go-
dine imamo svjedočanstvo da se u jednoj župnoj crkvi u okolini Bara
drži misa na kojoj se prvo čitao tekst evanđelja na latinskom, a zatim
je otpjevano na narodnom jeziku. Dolazak visokopozicioniranog ita-
lijanskog nadbiskupa u Svetoj Stolici u Crnu Goru vjerovatno je bio
povezan sa završnim pripremama za potpisivanje Konkordata, s obzi-
rom da je Vanuteli u svojoj knjižici izrazio pozitivan stav o navedenom
slovenskom običaju, ističući da je za vjernike važno da na vlastitom
jeziku čuju i razumiju biblijsku pouku.46
Uvođenje starosloveskog jezika u liturgijski obred katoličke
crkve u Crnoj Gori imalo je šire crkveno-političko značenje, što za-
ključujemo po interesovanju velikih sila, ali i po novinskim člancima
45
Dragićević R., Ugovor Svete Stolice sa Knjaževinom Crnom Gorom 1886 godine,
Zapisi XII, knjiga XXIV, 1940, str. 83–85.
46
Popović O., Putovanje jednog nadbiskupa u Crnu Goru 1885. godine, Lingua
Montenegrina, god. IX/2, br. 18, Cetinje, 2016, str. 190.

Ivan Jovović
u domaćoj i inostranoj štampi. Naročito za ovo pitanje je bio zain-

teresovan hrvatski katolički episkopat, bez čijeg angažovanja teško
da bi se isposlovao oficijelni povratak slovenske liturgije. Međutim,
odugovlačenje sa uvođenjem staroslovenske liturgije dalo je povoda
nadbiskupu Milinoviću da obavijesti J. J. Štrosmajera da „ako formal-
no ne dopusti Rim, ja ću, oslonivši se na tolika prvošnja dopuštenja,
malo po malo i u moju prabiskupiju uvesti same Glagoljaše, pa ću tim
učiniti fatt’ compiuto“. Pa zatim u istom pismu nastavlja: „Na nesreću
neimam svećenstva, a ono malo što ga, samo su missionari fratri tali-
janski, i nekoliko oko Bojane svietovnjih svećenika odgajanih u Ska-
darskom collegiumu Jezuita, koji mrzi na sve što je našega. Mislim,
božjom pomoćju, sa tečejem vremena će sve izmijenuti sa mladići iz
Dalmacije, osobito Sinja i iz Crne Gore koji će biti i pravi svećenici i
pravi rodoljubi, uz to glagoljaši.“47
Upravo zbog tih širih interesa, papskim kodicilom je Sveta Stolica
29. 3. 1887. godine nakon više vjekova ponovo odobrila upotrebu staro-
slovenskog jezika u katoličkoj crkvi u Crnoj Gori. Na zahtjev crnogoske
vlade i hrvatskih intelektualnih krugova, a za potrebe crnogorskih kato-
lika, Kongregacija za širenje vjere u Rimu je pristala odštampati liturgij-
ske knjige na građanskoj ćirilici, ali se ruska diplomatija suprotstavila
toj odluci, videći u tome nove zakulisne radnje Rimske kurije.
Istovremeno sa objelodanjivanjem papskog kodicila koji se odnosio
na upotrebu staroslovenskog jezika, vlada u Beču i njen poslanik pri Va-
tikanu, grof Paar, preduzeli su korake kako bi pokrenuli papu da povuče
ovu dozvolu. Ali sve što je austrougarska diplomatija mogla da postigne
bilo je obećanje pape Lava XIII da se za Crnu Goru dobijena koncesija
nikako ne proširi na slovenska područja Habzburške monarhije.
Austrougarski poslanik pri Vatikanu u jednoj studiji prilično ne-
diplomatskim vokabularom optužuje Vatikan za političku kratkovidost,
pri tome, smatrajući za inicijatora, tj. glavnog krivca za realizaciju ove
ideje đakovačkog biskupa J. J. Štrosmajera. U stvari, bečka vlada je
strahovala od panslavističkih snaga pri katoličkoj crkvi u Češkoj, Slo-
vačkoj i Hrvatskoj, jer su se pribojavali da te snage ne zahtijevaju ona
ista prava koja je Sveta Stolica priznala Crnoj Gori.
Maretić Ž., Strossmayer – Milinović (njihov zajednički rad na uniji), Zagreb,

47
2010, str. 65–66.

Svakako da je ova odluka Rimske kurije imala mnogo šire okvire

nego što je to bila Barska nadbiskupija, ali pojedini istoričari, u zahtjevu
knjaza Nikole vide i čisto lokalne interese za uvođenjem starosloven-
ske liturgije u katoličku crkvu u Crnoj Gori. Jedna od tih pretpostavki
počiva na tvrdnji da je crnogorski knjaz putem slovenskog bogoslužja
htio postepeno da slavizira Albance katoličke vjere. Međutim, više je
vjerovatno da je njegova glavna ambicija bila da kod domaćih katolika,
kao i onih na južnoslovenskim prostorima borbom za slovensku liturgi-
ju stvori simpatije za sebe i crnogorsku dinastiju, i da pokaže da će on
kao eventualni vladar neke buduće južnoslovenske državne formacije
biti tolerantan i naklonjen pripadnicima rimske crkve.48
Iako je papa Lav XIII svojim kodicilom 1887. godine riješio pi-
tanje oko upotrebe staroslovenskog jezika u Barskoj nadbiskupiji, po-
kazalo se da ovo pitanje u potpunosti nije skinuto sa dnevnog reda,
jer je postojao problem kojim pismom (ćirilicom ili glagoljicom) treba
štampati staroslovenske crkvene knjige. To je poslužilo kao osnov za
bezrazložno odugovlačenje štampanja Misala, koje se proteglo na više
godina. U pozadini je stajao austrougarski pritisak na Rimsku kuriju,
što je stvaralo nezadovoljstvo kod knjaza Nikole i nadbiskupa Mili-
novića. U jednom pismu od 26. 12. 1889. godine, biskup Štrosmajer
po ovom pitanju savjetuje knjaza Nikolu na strpljenje, ukazujući mu
na bezrezervnu lojalnost nadbiskupa Milinovića. Na kraju spomenu-
tog pisma, Štrosmajer crnogorskom knjazu saopštava stvarne razloge
odugovlačenja štampanja Misala, riječima koje bezmalo imaju proročki
karakter: „Nesreći našoj uzrok je rascjepkanost, razdvojenost i rastroj-
nost naša. Naši neprijatelji o tomu rade, da u rascjepkanosti uvjek slabi
ostanemo. Najveća nam je pak nesreća što smo mi sami u duši rascjep-
kani i razdvojeni a naši vječiti neprijatelji iz svih sila nastoje, da nam
dušu i srce otruju i da nas jednoga od drugoga razdvoje. Vjera nam je
sveta s jedne to jest pravoslavne i s druge to jest katoličke, divna ona s
jedne i druge strane strane na ljubav i slogu opominje. Mi Slavjani na
jugu Bog sam znade kakvu ćemo sudbinu dočekati. Od dvoga jedno ili
drugo: ostat na vijeke razdvojeni, tako da nam je smrt i propast konačni
udes; ili ćemo svi što nas je na balkanskom poluotoku združiti se tako
Zoller M., O odnosima J. J. Štrosmajera prema Crnoj Gori, Itorijski zapisi, I–II,
48
Titograd, 1978, str. 189–192.

Ivan Jovović
da nam je konačni udes život, sloboda, pobjeda i slava.“49

Nakon urgencije knjaza Nikole i nadbiskupa Milinovića, papa
Lav XIII je ostao na svojim ranijim stajalištima, pa je posebnim kodici-
lom 15. 3. 1890. godine odobrio štampanje crkvenih knjiga glagoljicom
za Barsku nadbiskupiju.
Dozvolom papske Kurije više nije bilo prepreka za štampanje
Misala, a glavnu aktivnost na realizaciji ovog projekta je preuzeo nad-
biskup Milinović. Iz njegovog pisma upućenog tadašnjem ministru pro-
svjete i crkvenih poslova Jovanu Pavloviću saznajemo da se Milinović
konsultovao oko izrade Misala sa najviđenijim hrvatskim naučnicina
toga doba, i tom je prilikom ovlastio Dragutina Antuna Parčića u struč-
no-organizacionim i tehničkim poslovima u vezi pripremanja i štampa-
nja Misala. Prvobitna zamisao da se Misal štampa u Zagrebu bila je u
potpunosti neostvariva, jer pobornici te ideje nijesu mogli izboriti njeno
ostvarenje. To je uticalo da se štampanje Misala otegne do sredine 1893.
godine.50 Primjerak Misala štampanog u Rimu nadbiskup Milinović je
svečano uručio knjazu Nikoli, a kardinal Rampola je takođe poslao pri-
mjerak ministru spoljnih poslova, javljajući mu da će štampanje Misala
biti završeno do kraja godine, kada će preostali tiraž poslati u Barsku
nadbiskupiju. Takođe, Milinović je s odobrenjem i blagoslovom pape
Lava XIII poslao na poklon i jedan primjerak ruskom caru Aleksandru
III posredstvom ruskog poslanika na Cetinju, a ruski car se zahvalio na
tako lijepom i ugodnom daru. Poklon je pratilo i propratno pismo bar-
skog nadbiskupa ruskom caru, što jeste kuriozitet u korespondenciji, pa
ga prezentiramo u cjelosti.51
Vaše Veličanstvo!
Kao Slavljan i nadbiskup prastare i u povijesti jugoslavenskoj vrlo
znamenite katoličke Barske Nadbiskupije, u znak najvećega i najodušev-
ljenijeg poštovanja, usudjivam se Vašeg Veličanstvu proslavljenomu Slav-
ljanskomu Caru i uzor kršćanskom vladaru, prikazati stvar svim Slav-
ljanom najmiliju i najsvetiju, jedan iztisak novoga „Bogoslužnika“ za
moju nadbiskupiju odredjena, dotiskana nastojanjem moga Gospodara
49
Iz lista biskupa Štrosmajera knezu Nikoli, Pučka prosvjeta, II/1922, str. 79.
50
Nikčević M., Odsjaji kultura (hrvatska i crnogorska kultura stoljećima), Zagreb,
2002, str. 80–82.
51
Živković D., Neka razmišljanja oko publikovanja „Misala“ i bogosluženja na
staroslovenskom jeziku, Glasnik cetinjskih muzeja, knjiga I, 1968, str. 70.

Njegova Visočanstva vitežkoga Knjaza junačke Crnegore, a dozvolom,

troškom i podpunim blagosovom, osobitoga Slavljanskoga prijatelja, Nje-
gove Svetosti vladajućega velikoga i veleumnoga Pape Leona XIII.
Ovi „Bogoslužbenik“ tiskan je „glagoljskim pismenim“ koja su
odmah u prvotoč, i u nazočnosti naših velikih i svetih Apostola Kirila i
Metoda, najsvečanije posvećena od Rimskoga Pape Adrijana II a uzdr-
ži oni isti prekrasni i milozvučni staroslavenski jezik koji je i u pravo-
slavnim liturgičkim knjigama, po tomu, svim Slavljanom jednaka nam i
najsvetija baština.
Najsmjernije moleći da bi Vaše Veličanstvo udostojilo se ovi „Bo-
goslužbenik“ blagonaklono primiti, obećajem da ću pri „Bogosluživa-
nju“ iz istoga sa svim srcem Svevišnjem Bogu moje vapaje uzdizati,
neka prospe vrhu Vašega Veličanstva obilne svoje nebeske milosti, da
bude čestito na ovomu i drugom svietu.
Crnagora – Bar dne 15/3/Novembra/1893.
Vašega Carskoga Veličanstva
Najodaniji
Simeon Milinović
Njegovu Veličanstvu,
Aleksandru III
Veleslavnom Caru Ruskomu
(Petrovgrad)52
Međutim, prvu službu na staroslovenskom jeziku u katoličkoj crkvi

u Crnoj Gori trebalo je sačekati još godinu i po dana, tj. do 1. 1. 1895.
godine. Bogosluženje u katedrali u Starom Baru je ciljno održano na mla-
do ljeto i datum svečane mise se poklapao sa godišnjicom oslobođenja
Bara od Turaka. U Glasu Crnogorca ovaj događaj je zabilježen u članku
pod naslovom „Sa barske svečanosti“. Na početku ovog novinskog članka
prisutne su istorijske reminiscencije u pogledu upotrebe staroslovenskog
jezika, dok su najveće zasluge pripisane knjazu Nikoli i nadbiskupu Mili-
noviću za realizaciju ovog svetog cilja. Iz reportaže zaključujemo da su dr-
žava i crkva ozbiljno pristupile organizaciji ove svečanosti. „Ima već četiri
pet dana da se čine pripreme u ovdašnjoj varoši za mnoge predstavnike iz
svih krajeva naše mile domovine. Nemilosrdna priroda na naše veselje se
nije obazirala, nego svoje sile, kišu i vjetar upotrebila – ali badava. Naš mi-
Arhiv Barske nadbiskupije.
52

Ivan Jovović
nistar predsjednik g. Vojvoda Božo Petrović i pored sve te prirodne nepo-

gode, sa svojom svitom juče je prispio. Ovdašnja varoš bila je zastavama
iskićena, a barska Arci-biskupija, zastavama i raznim vjenčevima od lo-
vorike. U crkvi pri bogosluženju, bilo je naroda od sve tri vjeroispovjesti,
da, koliko god što je crkva prostrana, u njoj narod nije mogao stati, nego
je i avlija oko crkve dosta punana bila.“ Po obavljenoj misi, svečanost je
nastavljena u nadbiskupskom dvoru, uz prisustvo najviših predstavnika
političke vlasti i delagacija crnogorskih gradova. Kraj teksta posvećenog
ovim svečanostima u Baru, izvještač Glasa Crnogorca završava sljedećim
riječima: „Ko god razumije ovog događaja svak će reći: daj Bože da se u
čovječanstvu rađaju i dugo žive muževi, koji su kao rimski Papa Lav XIII
i crnogorski knjaz Nikola I, pa takvim duhovima Bože daj izvršioca njiho-
vih poduzeća, kao što je današnji barski prabiskup o. Šimun Milinović.“53
Zanimljivo je da su Barski ili Parčićev misal kler i vjernici u
Senjsko-modruškoj biskupiji nerado prihvatili, jer su se već privikli na
upotrebu govornog narodnog jezika u liturgiji – šćaveta. Uz to smetala
im je prevelika sličnost između jezika Parčićevog misala i jezika pravo-
slavne liturgije, navodeći kao bitan razlog „Očenaš“, zbog čega biskupa
obavještavaju da se „mi nećemo moliti onako kako se u Misi pjeva,
staroslavenski, nego hrvatski, kako i do sada“.54
Zbog strahovanja austrougarskih vlasti da bi Misal mogao biti
prodavan u slovenskim biskupijama Habzburške monarhije, austrou-
garski poslanik pri Vatikanu je otkupio skoro cjelokupni tiraž Misala,
zbog čega je samo 4–5 primjeraka poslato u Crnu Goru. Međutim, i da
je u dovoljnom tiražu dopremljen i pušten, u Crnoj Gori Misal ne bi
riješio pitanje bogosluženja na staroslovenskom jeziku. Radi se o tome
što crnogorska katolička provincija nije imala dovoljno popova glago-
ljaša koji bi se njome služili. Jedino đe je primjenjivanja staroslovenska
služba u Crnoj Gori bila je barska crkvena opština, a jedini poznavalac
glagoljice među klerom Barske nadbiskupije bio je opat Metod Radić.55

53
Jovović I., Osvrt na Barski glagoljski misal iz 1893. godine, Vaspitanje i obra-
zovanje, časopis za pedagočku teoriju i praksu, god. XXXVII, br. 4, Podgorica,
2012, str. 215.
54
Szabo A., Senjska bogoslovija i prihvaćanje Parčićeva misala za biskupa Posilo-
vića 1876–1894, Riječki teološki časopis, god. 16, br. 2, Rijeka, 2007, str. 302.
55
Živković D., op. cit., str. 71.

Ipak, glagoljanje u katoličkoj crkvi u Crnoj Gori na razmeđi XIX

i XX vijeka nije dalo nekog značajnog rezultata, s obzirom da je u pi-
tanju bila lingvistička regresija u odnosu na nekadašnji srpskohrvatski
jezik. Staroslovenski liturgijski jezik, koji je u srednjem vijeku Južnim
Slovenima bio jednako blizak i razumljiv, nije mogao naći jače upori-
šte u širim narodnim masama, zbog izmijenjenih društveno-političkih
okolnosti, pa otuda njegova disfunkcionalnost u svakodnevnom životu.
Zato Barski misal iz 1893. godine možemo označiti kao sociolingvi-
stički relikt davno minulih stoljeća, mada, u konačnici, i kao neuspjeli
politički projekat njegovih inicijatora. Uprkos tome, Misal na glagoljici
je trajna zaloga prijateljstva crnogorskog i hrvatskog naroda, čije štam-
panje je obogatilo zajedničku ćirilo-metodsku riznicu kulturnog blaga
ova dva naroda.
Ovaj kratak osvrt na status slovenskog jezika unutar Barske nad-
biskupije jasno svjedoči o složenosti društvenih procesa na ovom pro-
storu, koji su uticali da ova crkvena institucija ima različita istorijska
iskustva u odnosu na druge (nad)biskupije u okruženju. Ono što se
može prepoznati kao bitna odrednica u gotovo hiljadugodišnjem istori-
jatu Barske nadbiskupije, a koju je percipirao i profesor Nikčević, od-
nosi se na njenu integrisanost u crnogorsko duhovno i državno nasljeđe.

Stevo VUČINIĆ (Podgorica)
PROFESOR VOJISLAV NIKČEVIĆ I NJEGOVO

DJELO U SVOM VREMENU I VREMENU POSLIJE
Autor ovoga priloga daje neka zapažanja o profesoru Nikčeviću,

okolnostima u kojima je radio i djelovao i posthumni odnos javnosti
prema njemu i njegovom djelu
Ključne riječi: Vojislav P. Nikčević, Crna Gora, crnogorski jezik,
javni i kulturni radnici
Da je profesor Vojislav Nikčević bio živ u vrijeme kada je rješa-

vano crnogorsko jezičko pitanje, bez sumnje, jotovana varijanta ne bi
dobila status službenoga jezika u zemlji, a pitam se i da li bi naš jezik
bio imenovan kao crnogorski. Zavidni i zlobni Crnogorci iz njegove
generacije, koji su u ono vrijeme, na neki način uticali na konačno rje-
šenje ili rješavali crnogorsko jezičko pitanje, ne bi dozvolili da mu se,
usvajanjem jezika koji je on standardizovao, u stvari, za života podi-
gne spomenik, jer je nekolicini njih ego veći od Lovćena. Do danas ne
mogu da prežale što nijesu očevi standarda crnogorskoga jezika, pa i ne
upotrebljavaju jotovanu varijantu.
Profesorovo zalaganje za uvođenje crnogorska jezika u javnu
upotrebu i njegovo uzakonjenje kao službenoga, datira još od vremena
druge polovine prošloga vijeka. Ta činjenica mu ja na glavu bila nato-
varila Ideološku komisiju Centralnoga komiteta SK CG, koja ga je svr-
stavala u takozvane dogmatsko-birokratske snage, kasnije, i u crnogor-
ske nacionaliste, tako da je cijelo vrijeme, do propasti bivše zajedničke
domovine, držan za jednu vrstu neprijatelja, na kojega se budno pazilo.
A ni njegovi saborci mu nijesu bili naklonjeni. Pokazalo se to u vrije-
me borbe za standardizaciju crnogorskoga jezika, kada su se nekolicina
obrušila i na njega i njegovo djelo, držeći stranu protivnicima. Jedan ga
je i optužio da je opstruirao osnivanje Odjeljenja za jezik u DANU, što
je najobičnija neistina. Naprotiv, taj isti, dakle, predśednik, od bijesa

Stevo Vučinić
i jada što je profesor Nikčević već bio ime u međunarodnim lingvi-

stičkim krugovima, koje je stekao baveći se standardizacijom jotovane
varijante crnogorskoga jezika, odbijao i pomisao da se takvo Odjeljenje
osnuje. U vrijeme borbe za standardizaciju našega jezika, našao se u
opoziciji, zalažući se za varijantu, koja je skoro istovjetna onoj koja je
u upotrebi u Republici Srpskoj.
Sve do referenduma o nezavisnosti, pitanje imenovanja i standar-
da jezika koji je u javnoj upotrebi u zemlji, nije bilo na dnevnom redu,
pa je u to vrijeme profesor Nikčević mogao da objavljuje tekstove o
crnogorskome jeziku u štampi i da publikuje stručnu literaturu na te-
melju koje je standardizovan crnogorski jezik, a da mu niko ne oponira.
Međutim, nedugo poslije njegove smrti, a nakon referenduma o nezavi-
snosti, na red je došlo i pitanje imenovanja i standardizacije službenoga
jezika; kako ga nazvati u novim pobjedonosnim okolnostima, i kakvu
mu sadržinu dati. I tek tada, zastava slobode govora i pisanja maternjim
jezikom, za koji se zalagao profesor Nikčević, uzdignula se visoko u
javnosti. Preuzeli su je njegovi nasljednici s današnjega Fakulteta za
crnogorski jezik i književnost s Cetinja, i jedan broj naučnih, kulturnih
i javnih djelatnika; svi za jotovanu varijantu za koju se zalagao i uteme-
ljio pokojni profesor. Opozicija samome imenu i njegovoj sadržini iz
redova velikosrpskih nacionalista nije bila sporna. Bila je protiv i uvijek
će biti protiv. Međutim, sporan je bio i ostao odnos nekih crnogorskih
lingvista, književnika, javnih i kulturnih radnika prema profesoru lično
i jotovanoj varijanti za koju se on zalagao, iako su mu, u pitanju jezika,
svojevremeno davali nepodijeljenu podršku. Snažni otpori standardiza-
ciji cijele jotovane varijante došli su upravo iz tih redova i to od nekih
profesora sa Filolozofskoga fakulteta u Nikšiću i nekih iz Podgorice,
od dijela starije i srednje generacije crnogorskih književnika i pjesni-
ka i nekih crnogorskih javnih djelatnika koji su se bavili literaturom i
književnom kritikom. Njihov otpor, dijelom, proishodio je iz najobičnije
želje za prvačenjem po svaku cijenu, što je čuvena crnogorska disci-
plina. Željeli su da budu prvi koji će standardizovati, ili učestvovati u
standardizaciji crnogorskoga jezika, gledajući u tome dobru priliku za
sticanje imena, i rješavanje nekih materijalno-statusnih pitanja, recimo,
članstvom u raznim domaćim i stranim jezikoslovnim komisijama i in-
stitucijama. A dijelom je proishodio iz uvjerenja da će vlasti, u sukobu
pomeđu pristalica jotovane i nejotovane varijante, podržati srednje rje-

Profesor Vojislav Nikčević i njegovo djelo u svom vremenu i vremenu poslije
šenje, dakle, varijantu koja je dozvoljavala jotaciju u nekolika slučaja,

tek da se napravi kakva-takva razlika od standarda srpskoga jezika, što
je za Crnogorce bilo neprihvatljivo. Takva, imenovana kao crnogorski
jezik, protežirana je s katedre Filozofskoga fakulteta u Nikšiću. U jav-
nosti je doživljena kao varijanta već dogovorena s državnim vrhom, koja
će biti i usvojena, pa su računali da je mudro podržati tu varijantu i tako
biti vlastima s ruke, očekujući nagradu u obliku kakve sinekure u tijeli-
ma i institucijama koja se bave jezikom. Uvjeren sam i tvrdim da su se
mnogi od njih već viđeli u Upravnim odborima Fakulteta i Instituta za
crnogorski jezik, a neki i kao šefovi katedri toga fakulteta, naravno i čla-
novi Akademije nauka. Ali toga puta, iz meni nepoznatih razloga, vlasti
su usvojile jotovanu varijantu. Moguće, i da bi tako nagradili Crnogorce
za sve što su uradili da zemlja 2006. godine izbori suvereni status.
Inače, čim se pitanje imenovanja i standardizacije službenoga je-
zika pomolilo na javnoj sceni, protivnici iz redova velikosrpskih nacio-
nalista počeli su brutalno napadati upravo jotovanu varijantu. Narednih
godina, ispisano je more tekstova u novinama i publikacijama protiv
nje. Potpisivali su ih razni jezikoslovci, novinari i političari, od kojih ću
samo nekolika najvažnija oponenta citirati u ovome radu. Rugali su se
jotovanoj varijanti, predstavljajući je javnosti kao vulgarizaciju jezika,
tako da je i sam pomen crnogorskoga jezika dobio izrugujuće znače-
nje dok su se iz crnogorskih redova bili primirili, i nemušto im držali
stranu. Činjelo se da su nevješti u svemu tome, tako da su barjak nosili
prefesori s nikšićkoga Filozofskoga fakulteta, beogradski lingvisti i ve-
likosrpski političari iz zemlje i vani. Mada su se tim povodom oglasila i
nekolika Crnogorca, i jotovanu varijantu nazvala vulgarizacijom jezika,
ne ulazeći dublje u raspravu o sadržini problema, iako svaki dan govo-
re tim istim jezikom, koristeći sva tri osobena glasa i cijelo jotovanje.
Svjedok sam tome. Opstrukciju su nastavili do dana današnjega, tako
što ne pišu jotovanom varijantom, ali im to ne smeta da se po vas bogo-
vjetni dan, po kafanama, bave crnogorskim identitetom, čiji je suštinski
dio i jotovanja varijanta crnogorskoga jezika, pritom, ogovarajući sve i
svakoga koji je na bilo kojoj čelnoj poziciji u crnogorskim institucijama
i državi.
Da će među Crnogorcima, u pitanju standardizacije službenoga
jezika, biti „povuci-potegni“, na vrijeme је najavila profesorka Rajka
Glušica, s katedre za jezik Filozofskoga fakulteta u Nikšiću. Bilo je

Stevo Vučinić
to, taman negđe pred usvajanje novoga Ustava, i to jednim tekstom u

dnevnome listu „Pobjeda.“ Obrazložila je, da će se Ustavom jezik u
Crnoj Gori nazvati crnogorskim. Kako piše, i to ne iz razloga što neki
stručnjaci za jezik smatraju da je to prevedno i dobro rješenje, a neki
da je potpuno pogrešno, već iz prostoga razloga što je to više državno
nego lingvističko pitanje. Na kraju se založila da se standard osloni na
oblike koji su opštenarodni i opšteprihvaćeni, ali u literaturi i drugim
funkcionalnim stilovima, a mi smo do tada, upravo u literaturi, me-
dijima i administraciji bili uskraćeni da se koristimo jotovanim obli-
cima u funkcionalnim stilovima, što smo standardizacijom željeli da
ispravimo. Tako je elegantno nagoviješteno da lingvisti katedre za jezik
nikšićkoga fakulteta o narodnom govoru, kao osnovu standarda, i ne
razmišljaju. Ovo je bila nemušta, ali jasna najava budućega otpora stan-
dardizaciji jotovane varijante crnogorskoga jezika, odnosno, narodnoga
jezika. Ubrzo je uslijedila kanonada uvreda i rugalica, što iz Beograda,
što iz Podgorice, što iz Nikšića. U septembu 2008. godine, srpski istori-
čar Čedomir Antić iz Beograda, pitanje crnogorskoga jezika, definisao
je kao takozvani Faktor „SJ“, očito misleći na pitanje uvođenje slova
Ś u crnogorsku azbuku, kojemu se rugao. Čestitao je građanima Crne
Gore, kako je napisao, što žive u državi prosperiteta, jer su neki reži-
mi morali da privatizuju i pisoare u državnim institucijama da bi se
standard povećao, a samo je crnogorski režim uspio da poveća i broj
slova u azbuci. U raspravu na temu slova Ś, uključio se i preosvećeni
cetinjski nadpop, koji je azbuku za crnogorski jezik, s dva nova slova,
nazvao čirgilicom, što nije uvreda za profesora Adnana Čirgića, nego
velika i zaslužena čast. Ta jedna riječ ukazuje na količinu bijesa koju je
izazvao kod velikosrpskih nacionalista Pravopisom crnogorskoga jezi-
ka čiji je autor i osnivanjem Fakulteta za crnogorski jezik i književnost,
čiji je čelnik, što treba da ga čini srećnim, zbog čega i jeste počašćen
mimo drugih Crnogoraca. U to vrijeme, Božena Jelušić je za „Dan“
izjavila da je za standard tebalo uzeti govor obrazovanogа građanina,
očito držeći naš narodni i govorni jezik, kao svojevremeno i Vukovi
protivnici uvođenja narodnoga jezika kao službenoga u Srbiji, „gove-
darskim jezikom.“ Iz Nikšića se odmah javio Dragan Koprivica koji je
komentarisao jotovanu varijantu kao štivo za Јovana Steriju Popovića
koji bi, kako piše, imao pune ruke posla, jer ćemo zbog pokondirenja,
za komuniciranje prizivati u pomoć daleke pretke. Profesorica Tanja

Profesor Vojislav Nikčević i njegovo djelo u svom vremenu i vremenu poslije
Bečanović se u „Vijestima“ od 27. avgusta 2009. godine, ostrvila na

Pravopis i njegove tvorce, tvrdeći da je on primjer da Pravopis može
biti nevjerovatan izvor humora i zabave, pri tome ne štedeći ružne ri-
ječi, kojima je kvalifikovala tvorce i borce za standardizaciju jotovane
varijante. Nekolika dana kasnije u „Danu“ je osvanuo tekst u kome
je jotovana varijanta, za koju se pismeno zalagao profesor Nikčević,
nazvana standardom „babe Smiljane“. Bez sumnje i za redakciju ovo-
ga dnevnika, naš narodni jezik, takođe je, kako su Vukovi protivnici
govorili „govedarski.“ Posredstvom beogradskih „Novosti“ od 9. marta
2011. godine, profesorka Rajka Glušica, napala je profesora Adnana
Čirgića, tvrdeći da on na crnogorski jezik i Pravopis gleda kroz na-
cionalističke naočare. Javno se pohvalila da je s kolegama s nikšićke
katedre za jezik, bojkotovala skup u organizaciji Ministarstva prosvjete
na kome je promovisan crnogorski jezik. Piše, da su odbili da budu dio
nacionalističke standardizacije crnogorskoga jezika. Smatrali su, veli,
i da im nije mjesto na jednome nenaučnome okruglome stolu, a po-
gotovo nijesu šćeli da se izlažu, kako je izjavila, mržnji i agresivnosti
organizatora Adnana Čirgića, dakle, nasljednika profesora Nikčevića.
Rat protiv jotovane varijante bio je uzeo tolikoga maha, da su se i neki
Crnogorci, koristeći umiveni i sladunjavi rječnik, podlački zalijetali u
javnost sa sopstvenim idejama o standardu crnogorskoga jezika, pred-
stavljajući pogodno rješenje koje može da pomiri sukobljene strane.
Nema drugoga objašnjenja za njihove prijedloge, oprečne jotovanoj
varijanti, sem da proishode iz zavisti prema profesoru Nikčeviću kao
autoru standarda, posljedično i mržnje, i želje da im se čuje za ime u
javnosti, nezavisno kakvo, koje stiču samim činom otpora.
U septembru 2014. godine, povodom osnivanja Fakulteta za cr-
nogorski jezik na Cetinju, čiji su čelnici studenti i nasljednici profesora
Vojislava Nikčevića, profesorica Tatjana Bečanović, s nikšićke katedre
za jezik, za „Politiku“ je izjavila da je osnivanje toga fakulteta najveća
(ne)akademska prevara u istoriji Crne Gore, i da će diplome cetinjsko-
ga fakulteta biti lažne, dok je gospođa Rajka Glušica ustvdila da osni-
vanjem toga fakulteta Vlada finansira nacionalistički eksperiment. Te
godine u raspravu su se uključili i neki velikosrpski političari, pa je šef
poslaničkoga kluba Demokratskoga fronta, Goran Danilović, osnivanje
Fakulteta na Cetinju nazvao brodolomom pameti i cijele zajednice, dok
je Nebojša Medojević, član iste političke organizacije, izjavio da jezik

Stevo Vučinić
koji će se izučavati na Cetinju niko ne govori niti ga ko zna. S njim bih

završio navođenje pogodnih primjera iz štampe, kojima sam želio da
ilustrujem svojevremenu uzbunu u crnogorskoj javnosti, koja se bila
digla u vezi standardizacije cnogorskoga jezika i plastično opišem stra-
sti koje su se bile uzvitlale. I da zaključim. Profesor Vojislav Nikčević
je i riječju i djelom, i pismeno i usmeno, obilježio, osobito posljednje
decenije prošloga i prve ovoga vijeka, na način koji ga uvodi u galeriju
velikana koji su zadužili ovu zemlju i naciju, što će utvrđivati istoričari
u budućnosti. Učinio je toliko da je svojim djelom postao neraskidivi
dio našega jezičkoga identiteta. Oko njega i svega njegovoga će se tek
u budućnosti voditi rasprave i lomiti koplja, a tek kad mine njegova ge-
neracija, dobiće dostojno mjesto u crnogorskoj povijesti, jer, nažalost, u
ovoj zemlji da bi neko dobio satisfakciju za veliko dobro koje je učinio
svome narodu i zemlji mora da umre, i on i njegova generacija, koja
mu ne može oprostiti uspjeh dok je živa. Zato završavam ističući jednu
žalosnu istinu – profesor Nikčević nas je napuštio prije vremena, na
nesreću njega i njegove porodice, ali na sreću, na vrijeme za Crnogorce,
kojima je njegova smrt bila preduslov da im se standardizuje jotovana
varijanta crnogorskoga jezika, kao službenoga, za koju se on zalagao, a
ne isključujem i imenuje jezik nacionalnim imenom.

CRNOGORSKI JEZIK U
JUŽNOSLOVENSKOME KONTEKSTU
UDK 811.163.4ʼ373.21
Vukić PULEVIĆ (Podgorica)

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti
FITOTOPONIMI KAO JEDNA OD OSNOVA

FITOGEOGRAFIJE
Namjera je autora ovoga priloga da ukaže na čvrstu povezanost

toponomastike i fitogeografije, ali samo pod uslovom da se u tumače-
nju tih veza saradnički uključe profesionalni onomastičari i botaničari.
Analizom nekoliko primjera pokazaćemo kako se preko fitotoponima
može egzaktno potvrditi ili dopuniti areal neke biljne vrste.
Ključne riječi: fitotoponimi, botanička literatura, onomastika, fi-
togeografija, crnogorski jezik
Onomastika kao značajna oblast lingvistike, počinje u bivšoj dr-

žavi Jugoslaviji da se intenzivno razvija početkom druge polovine 20.
stoljeća. Pokreću se specijalistički časopisi, kao što su „Onomastica
Jugoslavica“ (1969) i „Onomatološki prilozi SANU“ (1980), a izlaze
i zbornici sa onomastičkih konferencija. Uz sabiranje i tumačenje ono-
mastičke građe, vremenom su se otvarala teorijska pitanja i rasprave.
Uvodila se i specijalistički definisala onomastička terminologija, tuma-
čilo mjesto i značaj apelativa u toponimiji i kako toponim prelazi iz
apelativnog u onomastičko polje, tj. iz funkcije označavanja u funk-
ciju imenovanja i dr. Jedno od pitanja o kojemu su lingvisti aktivno
raspravljali je veza onomastike i drugih nauka. U početku su iznošeni
stavovi da je toponim dio jezika i da su druge nauke marginalne u topo-
nomastičkim istraživanjima. Žestoko je kritikovan onomastički natura-
lizam i supstratomanija, koji se proizvode kada se onomastički podaci
nestručno primjenjuju u drugim naukama. Govorilo se o „pabirčenju“
i metodološkim greškama u toponomastici. Kasnije se donekle ubla-
žavaju ranije izrečene tvrdnje, naročito kada se radi o fitotoponimima,
koji sadrže podatke o biljnom pokrovu. Pojavljuju se zanimljiva mišlje-
nja, čak i tvrdnje, o neprocjenjivoj vrijednosti toponima pri ispitivanju
ranijih stanja florističkih i vegetacijskih prilika u nekom kraju. Mogu

Vukić Pulević
se sresti i konstatacije da se onomastički materijal na izvjestan način i

do izvjesne mjere može izučavati i interpretirati ne samo lingvističkim
nego i drugim metodama, tj. nelingvističkim. Naša namjera je da uka-
žemo na čvrstu povezanost toponomastike i fitogeografije, ali samo pod
uslovom da se u tumačenju tih veza saradnički uključe profesionalni
onomastičari i botaničari.
Sa nekoliko primjera pokazaćemo kako se preko fitotoponima
može egzaktno potvrditi ili dopuniti areal neke biljne vrste. Jednako
tako toponimi mogu da budu uvjerljivi dokazi degradacije flore i ve-
getacije na nekom prostoru. Veoma je značajno da onomastički uzorci
budu što kompletniji i sadržajniji, sa dovoljnim brojem precizno ubi-
ciranih i opisanih primjera. U metodološkom smislu najpouzdaniji je
postupak kartiranja, na jednoj strani izrada florističkih, a na drugoj
toponomastičkih karata, koje potom treba upoređivati i „preklapati“.
Da bi se izbjegli homonimski zapleti i greške neophodna je multidis-
ciplinarna saradnja onomastičara i botaničara. Prvi bi pratili i tumačili
narodnu nomenklaturu biljaka, dok bi drugi bili odgovorni za naučnu
identifikaciju vrsta preko latinske nomenklature.
U botaničkoj literaturi četinarska žbunasta vrsta Juniperus sabina
L. u Crnoj Gori je poznata samo na 5 lokaliteta: dva su u Pivi (Maglić i
iznad Mratinja), a po jedan na Durmitoru, Visitoru i Prokletijama (RO-
HLENA, J. 1942: 14). U narodnoj nomenklaturi ova biljka se poznaje i
pamti kao somina i somovina, što je potvrđeno u 22 toponima sa ovom
osnovom, razasuta u predplaninskom i planinskom području, od grani-
ce sa Bosnom i Hercegovinom do Prokletija. Zbog mogućih degradaci-
onih procesa, botaničari treba da obiđu ove lokalitete, kao potencijalne
biotope, i da provjere recentno prisustvo ove biljke i da se na tim poda-
cima oformi realna slika o arealu vrste J. sabina L.
Naročito je ilustrativan primjer sa vrstom Allium ursinum L. U
pitanju je u narodu dobro poznata vrsta luka, koja se najčešće javlja na
mezofilnim staništima bukovih šuma u predplaninskom i planinskom
području. U prošlosti je u kriznim ratnim vremenima i tzv. „gladnim
godinama“ korišćena za ishranu, zbog čega je ušla u legendu i narod-
nu pjesmu. U crnogorskoj fitonimiji zabilježeno je 7 narodnih nazi-
va: crijemoš, crijemoša, crijemuša, međeđi luk, srijemoša, srijemuša
i strijemuša (PULEVIĆ, V. 2017 – rukopis). Iz ovog spiska jedino nije
autohton naziv međeđi luk, koji je unešen preko onomastičke i botanič-

Fitotoponimi kao jedna od osnova fitogeografije
ke litarature i nije potvrđen u toponimiji. Kako ova veoma popularna

biljka cvjeta u rano proljeće, to je nijesu zapazili strani botaničari koji
su Crnu Goru pośećivali uglavnom ljeti, zato je u florističkoj literaturi
zabilježena samo za jedan lokalitet – u dolini Perućice na padinama
Vasojevićkog Koma (ROHLENA, J. 1942: 429). Na osnovu ovoga po-
datka moglo bi se zaključiti da se radi o vrlo rijetkoj biljci u crnogorskoj
flori, ali nije tako, što potvrđuje oko 30 toponima ravnomjerno raspo-
ređenih u arealu vrste, kakvi su: Crijemoša, Crijemtišta, Crijemuša,
Crijemušino osoje, Crijemušna dolina, Crijemušni dô, Cremušna
dolina, Srijemoša, Srijemuša, Strijemoša, Strijemoša rupa, Strije-
moše, Strijemoški potok, Strijemušina uso, Strijemušnica i dr. (PU-
LEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 86–87, 438, 440 i dr.). Onoma-
stička karta sa ovim toponimima dala bi vjernu sliku o veličini areala
vrste Allium ursinum L. u Crnoj Gori. Izuzeci bi se pokazali samo u
slučajevima sekundarne degradacije staništa, npr. śeča i krčenje šuma,
izgradnja puteva i kamenoloma, požarišta i sl.
Najuvjerljiviji primjer skoro idealnog poklapanja areala biljke
sa arealima fitonima i fitotoponimâ, nazvanih po njoj, je endemični
listopadni grm Petteria ramentacea (Sieber) Presl. Naseljava dio Bal-
kanskog poluostrva od rijeke Cetine, kroz Dalmaciju, Hercegovinu,
Crnu Goru do śeverne Albanije. U Crnoj Gori ima kompaktan areal od
granice sa Hercegovinom, preko Banjana, Katunske nahije, okoline
Nikšića, preko Bjelopavlića, Pipera, Kuča do Albanije. U narodu je
poznata sa dvije varijante istog naziva, bez sinonima: zanovet i zano-
vijet (PULEVIĆ, V. 2017 – rukopis), što je osvjedočeno u preko 50
toponima oblika: Zanoveće, Zanovetna glavica, Zanovetna greda,
Zanovetna pećina, Zanovetni krš, Zanovetnica, Zanovijetna gla-
vica, Zanovijetna gradina, Zanovijetni brijeg, Zanovijeti i dr. (PU-
LEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 514–515 i dr.). Čak i u disjun-
ktivnom lokalitetu u dolini rijeke Pive zabilježen je fitonim zanovet
(BLEČIĆ, V. 1958: 19), ali uz napomenu da je ostalo za provjeru da li
je ovaj naziv potvrđen u nekom od pivskih toponima. U arealu vrste
Petteria ramentacea (Sieber) Presl, izvan Crne Gore, dominiraju nazi-
vi tilovina i tila, a zanovijet se pridružuje kao sinonim (FUKAREK, P.
1987: 471–472).
U fitonimskom i fitotoponimskom pogledu zanimljiva je vrsta
Viburnum lantana L., koja je morfološki varijabilna i taksonomski ne-

Vukić Pulević
dovoljno izučena, sa nekolika varijeteta. U crnogorskom dijelu areala

zabilježeno je 7 sinonimskih fitonima: čibukovina, fudljika, fuljika, ka-
mišovina, udljika, udljikovina, uljikovina (PULEVIĆ, V. 2017 – ruko-
pis). U šumarskoj literaturi srijeću se još i nazivi crna hudika i orjenska
hudika (FUKAREK, P. 1983: 104), od kojih je ovaj drugi fitonimska
kovanica. Izvornost nekih od pomenutih naziva potvrđen je u toponimi-
ji, kao što su: Fuljika, Udljikov kom, Udljikova prodo, Udljikov krš
i dr. Sve ovakve fitonime i fitotoponime treba uključiti pri potvrđivanju
areala vrste, ali sa nužnim oprezom, zbog razuđenosti kako narodne
tako i latinske sinonimije.
Areal vrste Asphodelus albus Miller egzaktno popunjava prepo-
znatljiva fitonimija i fitotoponimija, čije su dijalekatske razlike izražene
samo u nijansama. Biljka je iz grupe monokotila, veoma markantnog
je habitusa, sa krtolama u zemlji i izduženim, štapićastim cvastima.
Uglavnom naseljava brdska područja, predplaninske pašnjake i pri-
sojne planinske kamenjare, za koju je registrovano 8 narodnih naziva:
badara, baturica, čeplijez, čapljan, čaprijes, čeplijez, čopljan, čopjan
(PULEVIĆ, V. 2017 – rukopis). Broj fitotoponimskih oblika je mnogo
veći i uglavnom su oslonjeni na pomenute fitonime: Čepevlje, Čepli-
jest, Čeprn vao, Čapjak (Čapljak), Čapljanov pod, Čapljanova gla-
vica, Čapljat, Čapljen, Čaplježnica, Čapljište, Čeplijest, Čopljani,
Čopljenice i dr. Pri izvođenju konkretnih fitogeografskih potvrda i za-
ključivanja o arealima, treba uzeti u obzir srodnu i po habitusu sličnu
vrstu Asphodelus microcarpus Salzm. & Viv., čiji je areal ograničen u
mediteranskom i djelimično u submediteranskom području. Zbog toga
je moguća i homonimija, za čije je geografsko razgraničenje neophodna
sigurna identifikacija ovih vrsta, kao i poznavanje njihove ekologije.
Dobar primjer za provjeru konzistentnosti areala neke biljke preko to-
ponima je tisa ili tisovina – Taxus baccata L. U pitanju je četinarsko
drvo koje je u flori Crne Gore zastupljeno na svega desetak lokaliteta,
đe se uglavnom javlja kao pojedinačna stabla ili omanja grupa stabala
na nepristupačnim stijenama. Sa prirodnih staništa tisa je potisnuta ne-
prekidnom śečom, i to uglavnom iz sujevjernih razloga i vjerovanja da
njeno drvo ima magična svojstva. Da je tisa u Crnoj Gori imala šire ra-
sprostranjenje svjedoči preko 60 toponima oblika: Tisa, Tisove grede,
Tisovi kom, Tisovac, Tisovi dô, Tisova ploča, Tisovica, Tisov potok,
Tisina rupa, Tisov vrh, Velika tisa, Velika tisova plan, Tisovi bôri,

Tisovi doli i dr. (PULEVIĆ, V. & VUGDELIĆ, M., in: PULEVIĆ, V.

2012: 99–114). Može se slobodno zaključiti da areal ovih fitotoponima
predstavlja realni areal prirodnih staništa tise u Crnoj Gori, a podaci iz
florističke literature samo su recentni lokaliteti, a i oni su ugroženi zbog
intenzivne devastacije.
Primjer s tisom može da se preslika i na sve druge vrste drveća čiji
su areali zahvaćeni degradacijom. To na prvom mjestu važi za crni bor
(Pinus nigra Arnold) i jelu (Abies alba Mill.), koji se sve više potiskuju iz
crnogorske flore, pa umjesto njih na bivšim staništima ostaju brojni topo-
nimi, kao što su: Borova glava, Borik, Borovi panj, Borje i dr., odno-
sno: Jelova glavica, Jelova laka, Jelovi dô, Jelovo osoje i dr. Intenzitet
procesa degradacije i povlačenja crnog bora i jele sa prirodnih staništa,
najvjernije se može procijeniti upoređivanjem areala recentnih staništa s
arealima fitotoponima kao lokaliteta sa kojih su potisnute ove biljke.
Interesantni su i homonimski fitonimi, a time i toponimi nazvani
po njima, s obzirom da je za njihova arealska razgraničenja neophodno
stručno poznavanje flore, ekologije i biljne geografije. Kao ilustraciju
navodimo nekolika tipična primjera.
Fitonim rakita je homonim, pošto se s njim imenuju dvije veoma
različite drvenaste biljke. Jedna je vrsta vrbe – Salix purpurea L., koja
je uglavnom zastupljena u srednjem i śevernom dijelu Crne Gore, pa se
za nju vežu i toponimi u tom arealu: Rakita, Rakite, Rakitovac, Raki-
tovi dô, Mala Rakita i dr. (PULAVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003:
404–405). U drugom slučaju fitonimom rakita imenuje se žbunasta vr-
sta Vitex agnus castus L., koja se srijeće u donjem slivu rijeke Morače,
uz južnu obalu Skadarskog jezera i na nekim lokalitetima u Primorju.
Sa te fitogeografske osnove treba procjenjivati i fitotoponime iz okoline
Podgorice, Zete, Crmnice, Krajine i dr., kao što su: Rakite (Ponari i
Vukovci), Guste rakite (Godinje), Rakitice (Ponari) i dr.
Uobičajena identifikacija fitonima božur veže se za vrste iz roda
Paeonia (P. corallina Retz., P. officinalis L. i dr.). U Crnoj Gori postoji
veliki broj fitotoponima koji upućuju na staništa ovih dekorativnih bi-
ljaka, kao što su: Božur, Božurev dô, Božureva dola, Božurevo brdo,
Božurica, Božurička kosa, Božurina, Božurna jama, Božurni vr’,
Božurov luk, Božurova dolina, Božurovo brdo, Božurski brijeg i
dr. Čak je mnogo više ovakvih toponima nego što su botaničari zabilje-
žili staništa na kojima raste božur (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N.

Vukić Pulević
2003: 51; PULEVIĆ, V. 2017 – rukopis). Međutim, novija onomastička

istraživanja pokazuju da fitonim božur ima homonimsku alternativu,
pošto je utvrđeno da u Župi Pivskoj narod sa ovim imenom označava i
vrstu Iris reichenbachii Heuffel (= I. bosniaca G. Beck). Izvornim opi-
som ova biljka se u Pivi prikazuje kao „kaloper, cvjetovi žuti ili plavi,
raste po prisojima; čobani je rado donose i zasađuju pored kuća te se
lako prima i nešto više naraste“. Po ovoj biljci nazvan je toponim Bo-
žurica u Brštevcu, selo Stabna (I: Mara Tijanić, in: PULEVIĆ, V. 2017
– rukopis). Ovakvi primjeri ukazuju na veoma složenu homonimsku
disjunkciju, koja se odražava i na toponime nazvane po ovim biljkama.
Samo se na preciznim terenskim istraživanjima: florističkim, fitonim-
skim i fitotoponimskim, mogu identifikovati razlikovne karakteristike
u arealima ovih kategorija, naročito na djelovima arealâ koji se prekla-
paju, kao i na njihovim granicama. Ostaje otvoreno pitanje – da li je fi-
tonim božur na području Župe Pivske samo dijalekatski idiom lokalnog
prostiranja, ili ima širi areal.
Fitonim kukurijek u Crnoj Gori se veže za dvije vrste i prati ga
splet sinonima i homonima, čija razlikovna identifikacija zahtijeva spe-
cijalistička znanja iz onomastike i fitogeografije. U jednom slučaju ku-
kurijek je naziv za vrste iz roda Helleborus L. (uglavnom H. odorus W.
K.) i to najčešće u śevernom dijelu Crne Gore. Ova vrsta ima i sinonim-
ske nazive: zdravac, prež, sprež. U drugom slučaju kukurijek je u sred-
njem i južnom dijelu Crne Gore narodni naziv za vrstu Papaver rhoeas
L. (i srodne divlje vrste), sa sinonimima: bulka, riđuša, turčinak, divlji
mak. Kako se homonimija prenosi i na toponime, to su Kukurijekova
dolina (Goranjsko u Pivi) i Kukurijek dolina (Kovčice na Durmitoru)
najvjerovatnije nazvani po vrsti Helleborus odorus W. K., a toponim
Kukurijek (Zagarač) po vrsti Papver rhoeas L. (PULEVIĆ, V. 2012:
293). U ovakvim slučajevima kartiranje areala zahtijeva specijalističku
provjeru identiteta biljaka.
Na lingvistima i botaničarima, koji se bave onomastikom, stoji
obaveza da izrade metodologiju za kartiranje fitonima i fitotoponima
(sa složenim elementima sinonimije i homonimije), kao i za izradu sta-
nišnih i fitogeografskih karata recentne i potencijalne flore i vegetaci-
je. To bi bila relevantna osnova multidisciplinarnoga povezivanja dvije
značajne nauke na rješavanju složenih onomastičkih problema.

LITERATURA
–– BLEČIĆ, V., 1958: Šumska vegetacija i vegetacija stena i točila

doline reke Pive, Glasn. Prir. Muz. B (11), Beograd, 1958, str. 1–108.
–– FUKAREK, P., Orjenska hudika, In: Šumarska enciklopedija, 2,
Zagreb, 1983, str. 104.
–– FUKAREK, P., Tilovina, In: Šumarska enciklopedija, 3, Zagreb,
1987, str. 471–472.
–– PULEVIĆ, V. & VUGDELIĆ, M., Yew (Taxus baccata L.) in flora and
toponymy of Montenegro, In: PULEVIĆ, V.: Onomastičke studije,
Institut za crnogorski jezik i književnost, Biblioteka Montenegrina,
Knj. 6, Podgorica, 2012.
–– PULEVIĆ, V., Crnogorske onomastičke studije, Institut za crnogorski
jezik i književnost, Biblioteka Montenegrina, Knj. 6, Podgorica,
2012.
–– PULEVIĆ, V., Građa za fitonimiju Crne Gore (Rukopis), Podgorica,
2017.
–– PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N., Fitonimi i zoonimi u toponimiji
Crne Gore, DANU – posebna izdanja, Podgorica, 2003.

UDK 811.163.4ʼ373.21(497.15)”14”
Amira TURBIĆ-HADŽAGIĆ (Tuzla)

Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
Elvir MUSIĆ (Zenica)
NEKI IŠČEZLI I PREIMENOVANI OJKONIMI U

„DVA PRVA POPISA ZVORNIČKOG SANDŽAKA
IZ 1519. I 1533. GODINE“
U radu se analiziraju ojkonimi „Dva prva popisa Zvorničkog san-

džaka (iz 1519. i 1533. godine)“ za vrijeme Osmanske imperije. Autori
zaključuju da ne umiru samo ljudi, nego je smrt u kontinuitetu nadvije-
na i nad ojkonimima, a što pokazuju iščezli ojkonimi u „Dva prva po-
pisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine)“. Pored onih ojko-
nima koji su tokom vremena nestali, imamo i one koji su preimenovani
egzistirajući danas pod drugim imenima.
Ojkonimi „Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533.
godine)“ pokazuju društvene, političke, demografske, historijske, geo-
grafske, narodnosne i jezične prilike istočne Bosne i zapadne Srbije za
vrijeme Osmanske imperije sve do 19. stoljeća.
Ključne riječi: iščezli ojkonimi, preimenovani ojkonimi, popis,
Zvornički sandžak
UVOD
Tema su rada neki ojkonimi koji su posvjedočeni u prvom i dru-

gom Sumarnom popisu Zvorničkoga sandžaka i to 1519. i 1533. godi-
ne, a cilj je odrediti jezičnu pripadnost ojkonima i njihovu tvorbu. Tekst
popisa pisan je turskim jezikom, ali je dekodiranje i latiničnu translite-
raciju uradio Adem Handžić. U (južno)slavenskoj toponomastici rijet-
ki su dokumenti takve starosti kakvu ima „Sumarni popis zvorničkog
sandžaka zajedno sa haskim domenima u Brveniku (Defter-i mücmel-i
liva-i Izvornik me’a hasha-i Brvenik)“ čiji se original nalazi „u Arhivu

Amira Turbić-Hadžagić & Elvir Musić
Predsjedništva vlade u Istanbulu (Başbakanlık Arhşivi (BBA), Tapu de-

fter (TD) No 171)“, a fotokopije u Orijentalnome institutu u Sarajevu
(Handžić 1986: 6).
Iz historije znamo da je Zvornički sandžak „osman. vojno-uprav-
na jedinica s obiju strana donjega toka Drine. Osnovan 1480. ili 1481.
sa sjedištem u Zvorniku. Osvajanjima se proširio na Mačvu (1520) i
Usoru, sve do Save (1521). Isprva u sastavu Rumelijskoga, a od 1580.
Bosanskoga pašaluka. U XVI. st. dijelio se na Srebrenički, Mačvanski,
Šabački i Zvornički kadiluk, a u XVII. st. još i na kadiluk Brvenik, Bir-
če i Knežina, Tuzla, Gračanica, Bijeljina, Krupanj i Bohorina te Jadar
i Ptičar (Loznica).“1 Zvornički sandžak, kao administrativni prostor za
vrijeme Osmanske imperije, onomastički i dijalektološki nedovoljno je
istražen. Polazeći od spoznaja toponomastike koja se bavi proučava-
njem geografskih imena, svoje smo istraživanje usmjerili na područje
ojkonimije, nastojeći njime obuhvatiti imena naselja koja pripadaju ad-
ministrativnome prostoru Zvorničkoga sandžaka.
Sumarni popis Zvorničkoga sandžaka iz 1519, prema podacima
Handžića, potvrđuje tačnije datiranje definitivnoga dolaska Osmanske
imperije na prostore Bosne i Hercegovine, vrijeme kad Bosna i Herce-
govina izlazi iz srednjovjekovnog perioda. „Dolaskom Osmanlija u našu
zemlju, dolazi i do pojave nove civilizacije i kulture koja je bogatija –
što se odrazilo i jezički i književno na prostorima Bosne i Hercegovine i
van nje“ (Hadžagić 1998: 100). Tokom četiri stoljeća osmanlijske vlada-
vine bosanskohercegovačka pisana tradicija ima četiri svoja vida: pisana
aktivnost na narodnome (bosanskome kniževnom) jeziku, „drugi je pra-
vac stvaralaštvo na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, treći je al-
hamijado literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom
pismu“ (Jahić 2000: 50), četvrti pisana aktivnost na latinskome jeziku i
peti epistolarna književnost ili krajišnička pisma (na bosanskome jeziku
i različitim pismima: bosančicom, latinicom i arebicom). Za vrijeme Os-
manske imperije na prostorima Bosne i Hercegovine supostoji i razvija
se, uz međuutjecaje, pet jezika (bosanski, turski, arapski, persijski i lat-
inski) i četiri pisma (ćirilica, bosančica, latinica i arabica).
Iz historije znamo da je Zvornički sandžak osnovan oko 1480,
a prema dosadašnjim spoznajama i prema Handžiću Sumarni popis
Zvorničkoga sandžaka iz 1519. je prvi popis prema kojem smo utvrdili
1
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67584 (pristupljeno: 5. 9. 2017).

Neki iščezli i preimenovani ojkonimi...
toponime koji su tokom vremena nestali i one koji su preimenovani eg-

zistirajući danas pod drugim imenima. Zvornički se sandžak za vrijeme
Osmanske imperije nalazio na teritoriji lijeve strane „Drine, počevši od
juga prema sjeveru, obuhvatao: Šubin, Srebrenicu, Budimir (Ludmer),
Kušlat, Zvornik, Završ, Gornju Tuzlu, Donju Tuzlu, Visore, Jasenicu,
Smoluću, Srebrenik, Soko i Nenavište (Gradačac), a na srbijanskoj
strani: Brvenik, Gošćanicu, Krupanj, Bohorinu, Jadar, Ptičar, Rađevi-
nu, Šabac, Gornju Mačvu i Donju Mačvu.“ (Handžić 1986: 9–10), dok
Omerović lijevoj strani Drine dodaje i: Sapnu, Teočak i Spreču (Ome-
rović 2012: 49).
Naš ispis i istraživanje ojkonimijske građe zasniva se na čitanju
sumarnoga popisa Zvorničkoga sandžaka Adema Handžića i prema
teritoriju koji je obuhvatao za vrijeme Osmanske imperije. Za korpus
istraživanja ekcerpirali smo samo dio danas iščezlih i preimenovanih
ojkonima, jer bi ispis cjelokupne građe zahtijevao opsežniju studiju.
Danas iščezli ojkonimi iz najranijeg popisa nestali su iz popisa ubi-
ciranih mjesta, gubi im se svaki trag dok su neka imena zadržana u
mikrotoponimiji zemljišnih parcela, vinograda, voćnjaka, što također u
budućim istraživanjima zahtijeva zasebnu studiju.
Obrađivani ojkonimijski korpus omeđen područjem Zvorničkoga
sandžaka mnogo kazuje o davnašnjim naseljenim mjestima, noseći sa
sobom „morfološka obilježja i karakteristike prirodnog bogatstva, ona
čuvaju u sebi, takođe, istoriju jezika i posjedovnih odnosa, odražavajući
ukratko razdoblja u kojima su ta naselja nastala i razvijala se“ (Handžić
1975: 249), pouzdani su kulturnohistorijski podaci o jeziku i vjerodo-
stojni spomenici naše prošlosti.
1. IŠČEZLI OJKONIMI
Toponim je „zemljopisno ime, ime naseljenih ili nenaseljenih

mjesta (ime planine, rijeke, otoka, šume, grada, sela, livade, ceste i sl.)
[ICOS]; (...) vlastito ime koje se odnosi na topografski objekt. Zajed-
nički naziv za zemljopisna i izvanzemaljska imena [UN]; zemljopi-
sno ime, posebna onimijska kategorija koja se odnosi na zemljopisne
objekte: hidronim, ojkonim, oronim, speleonim, horonim, urbonim itd.
[PŠ]“ (Brozović-Rončević 2010: 45), a ojkonim je „ime bilo koje vrste
ljudskih naselja (gradova, sela, zaselaka) [ICOS Popis temeljnih ono-

mastičkih pojmova]; vlastito ime naseljenog (ili raseljenog) mjesta [PŠ

Petar Šimunović]“ (Brozović-Rončević 2010: 44), tj. ojkonim tačno
identificira naseljeno mjesto. Kroz historiju izvorna imena su se mije-
njala, namjerno ili nenamjerno prilagođavala izgovoru ili standardno-
me jeziku.
Kao i u svim jezicima gdje je dolazilo do međujezičnoga kon-
takta u historiji, i u bosanskome jeziku nailazimo na supstrate drugih
jezika koji nisu u genetskoj vezi s njim. Primjerice u osnovama riječi
ojkonima Zvorničkoga sandžaka iz 1519. (rjeđe kod sufiksa) nailazimo
na različite porodice jezika. Osim bosanskoga koji pripada baltoslaven-
skoj jezičnoj porodici, a južnoslavenskoj grani, u toponimima prvoga
popisa Zvorničkoga sandžaka iz 1519. nalazimo i: turski koji pripada
uralsko-altajskoj jezičnoj porodici (turkijskoj grani), arapski semitskoj
(južnosemitskoj grani), perzijski indoiranskoj (iranskoj grani), gotski
germaskoj (istočnoj grani), latinski italskoj jezičnoj porodici (latinsko-
falističkoj grani), grčki jezik atičkoj skupini indoevropskih jezika i he-
brejski jezik hamitsko-semitskoj jezičnoj porodici (kanaanskoj grupi).
Ojkonimija Zvorničkoga sandžaka predstavlja važne društvene i
jezične spomenike.
Među iščezlim ojkonimima, nailazimo na ojkonime svih navede-
nih jezičnih zajednica.
1.1. Iščezli ojkonimi slavenskoga porijekla
Toponimi, odnosno naseljena mjesta, u slavenskoj toponomastici

nastajali su od prvih naseljavanja ljudi na zemljište na kojem su živjeli
(Šimunović 2002). U ovome je radu riječ o ojkonimima Zvorničkoga
sandžaka iz popisa 1519. i 1533. godine, da bi se sagledala identifikaci-
ja naseljenoga mjesta s posebnim obzirom na preimenovanja ojkonima
u historijskim i standardizacijskim jezičnim procesima gdje su se imena
ojkonima s turskim povlačenjem prorjeđivala, jer uzme li se u obzir ci-
jeli Handžićev prvi popis Zvorničkoga sandžaka iz 1519. godine, onda
je većina navedenih naselja slavenskoga porijekla.
Toponime slavenskoga porijekla razvrstali smo u iščezle jedno-
člane i iščezle dvočlane ojkonime.

1.1.1. Iščezli jednočlani ojkonimi
Patronimni ojkonimi nisu bili značajnije zastupljeni u Zvorničko-

me sandžaku: Milovanići < prasl. *milъ „mio, drag“; antroponim m. r.
Milovan s osnovom na nepalatal + suf. -ići. Pripada nahiji Brvenik, a da-
nas ne postoji. Slično i Radivojovci < prasl. im. *radъ, gl. prasl. *raditi,
odatle antroponim s palatalnom osnovom Radivoj + suf. -ovci. Pripada
nahiji Brvenik. Navedeni patronimni ojkonimi danas ne postoje.
Nahija Ptičar < prasl. *pъtica, javlja se prvi put 1533. godine.
Ojkonim Bosinčići < prasl. *bosa „bez obuće, gola“ + prisvojni pridjev
na -in: bosin + suf. -čići je nestali ojkonim nahije Gostilj, a pisao se u
Sumarnome popisu „tako da se može još čitati: Posinčići /1533/ i Posin-
čijevo /1548/.“ (Handžić 1986: 29).
Bratovo < prasl. *bratъ „brat“ + suf. -ovo koji čest je u toponimiji
i pridružuje se apelativnim i imenskim osnovama. Ojkonim je pripadao
nahiji Srebrenica i nalazio se kod Srebrenice.
Crljenci < prasl. čьrvenъ poimeničeni pridjev crvenkast /crvenast
na -ьc: crljenac (određeni pridjev crvlji koji je dijalektalno, u narodnim
govorima, zabilježen kao cr(v)ljiv = crljiv, crljiva) + suf. -ci pripada
nahiji Budimir.
Ojkonimi Dobručevo i Dobručnica < prasl. dobrъ „dobro“, oda-
tle poimeničenje pridjeva na -uč s različitim sufiksima (-evo i -nica).
Pripadaju nahiji Brvenik. Danas su iščezli, nepoznati ojkonimi.
Godovići < prasl. godъ: „koliko izraste drvo za jednu godinu“;
prisvojni pridjev na -ov „godov“ + suf. -ići. Danas ovaj ojkonim ne
postoji, a pripadao je nahiji Drametin.
Gošćanica < stsl. gostь: pridjev gostji < prasl. *gostĭ „gost“ +
suf. -ica. Nahija Gošćanica nalazila se na srbijanskoj strani. Danas ne
postoji.
Griva < psl. *griva „stražnji dio vrata, potiljak; dlaka na vratu
životinje, najčešće konja“. Ojkonim pripadao nahiji Brvenik.
Knežići < prasl. *kъnędzь „knez, vođa“ + suf. -ići. Pripado nahiji
Šubin.
Kukolj < prasl. * kǫkoljь „kukolj“, ojkonim pripadao nahiji Brvenik.
Osamsko/ Osamska < prasl. *osmь „osam“ + suf. -sko / -ska, pripadao
nahiji Budimir.


Paklen < prasl. pridjev m. r. k(ъ)lenъ(jь), pripadao nahiji Brvenik.

Danci < prasl. *dьnь „dan, vrijeme od izlaska do zalaska sunca“
+ suf. -ci. Pripada nahiji Brvenik.
Kršići < slavenizma krš ili kras „kamenito područje zemlje“, a
pretpostavlja se da je riječ iz kelt. jez. „ušla“ u njem. jez. Karst ? + suf.
-ići, pripadao nahiji Budimir.
Ojkonim Podražići < prasl. prijedlog po „za, iza, poslije“ + prasl.
*dorga „dräga“ (slog dra- nastao je po zakonu metateze likvida) + suf.
-ići. Pripadao nahiji Drametin. Ovaj ojkonim prefiksalno-sufiksalne
tvorbe na prvom mjestu ima prijedlog i prvi je sastavni dio u formiranju
ovoga ojkonima te pripada „vrlo staromu tipu koji se odnosi na male
lokalitete“ (Šimunović 2005: 28).
Popovina < slavenizam pop „svećenik crkve“; prisvojni pridjev
na -ov: popov + suf. -ina. Pripadao nahiji Brvenik.
Strelar < prasl. strêla „strijela“ + suf. -ar. Pripadao nahiji Šubin.
Popovica < prasl. popъ „svećenik crkve“; prisvojni pridjev na
-ov: popov + suf. -ica: popova ili svećenikova žena. Može biti i naziv
za zemljište koje pripada popu ili njegovoj ženi. Ovaj ojkonim pripada
nahiji Srebrenica i nestao je, a danas ima malo selo Popovica kod Bora
u istočnoj Srbiji sa 487 stanovnika, selo koje nije bilo u sastavu Zvor-
ničkoga sandžaka.
Tulošići < prasl. tulъ je izdužena posuda za vodu i brus kod kosa-
ca pri kosidbi. Tuloš je zanimanje ljudi koji se bave izradom posuda za
vodu i brus (belegiju). Također je moguće pretpostaviti i da je tuloš bio
„kosac, čovjek koji se bavi kosidbom, košenjem“ + suf. -ići za ojkonim
Tulošići koji je pripadao nahiji Šubin. Ojkonim Tulošići motiviran je
nazivom zanimanja.
Vrgovići < prasl. *vьrhъ (imenica „vrh, gornja strana“ pojavljuje
se kao prijedlog vrg- u toponomastičkim složenicama + prisvojni pri-
djev na -ov) + suf. -ići. Pripada nahiji Gostilj. U popisu iz 1533. napi-
sano Vrganovići (Handžić 1986: 29), znači došlo je do rasterećivanja
umetanjem sloga -an-. Ovaj ojkonim je prvo preimenovan, a onda je
nestao.
Završje ojkonim sa prefiksalno-sufuksalnom tvorbom: < prasl.
prijedlog za + *vьrhъ „vrh, gornja strana“ + suf. -je pripadao je nahiji
Šubin. „Završje /1519. i 1548/ i Završa /1533/. U sva tri popisa zapi-
sana alternativno dva imena. Handžić (1986: 39).“ Danas ima ojko-

nim Završje kod Goražda, u području koje nije pripadalo Zvorničkome

sandžaku.
1.1.2. Iščezli dvočlani ojkonimi
Dvočlani toponimi prvoga sumarnoga popisa Zvorničkoga san-

džaka 1519. godine nisu frekventni. Potvrđeni se oblici dvočlanih ojko-
nima tvore od pridjeva i topografske imenice, a prvi dio sintagme ima
ulogu bližeg opisa imenovanoga ojkonima, kao npr.:
Bili Potok < prasl. *bêlъjь „bijeli“ + izvedenica od prasl. riječi
*tokъ – potokъ, pripada nahiji Koraj. Handžić (1986: 54) je previdio
da je to Belo Brdo i Belo Polje, jer je ovaj dvočlani ojkonim nestao. Na
detaljnoj ga topografskoj karti danas nismo našli.
Crni Rastok < prasl. odr. pridjev *čьrnъ(jь) „crni“ + prefiks ras- +
prasl. *tokъ „tok, tijek“ pripadao nahiji Brvenik.
Donje Dvorište < prasl. pridjev *dolьnъ(jъ) „donji“ + psl. *dvorъ
„kuća s okućnicom“ + suf. -ište i Gornje Dvorište < prasl. pridjev
gorьnь(jъ) su ojkonimi nahije Šubin. Prvo je došlo do njihova preime-
novanja: u popisima /1533. i 1548/ „napisano kao jednočlani ojkonim
Dvorište (Handžić 1986: 30)“, a kasnije su nestali.
Krivi Vir < prasl. *krivъ(jь) + prasl. *virъ, ojkonim koji je pripa-
dao nahiji Šubin. Prema Handžiću (1986: 185) „postoje danas u ovom
području dva istoimena naziva: a) zaselak Krivi Vir, kod s. Žlijebac i b)
zaselak Krivi Vir, kod s. Bajramoivići.“ Handžić je previdio postojanje
ojkonima Krivi Vir, jer danas taj ojkonim na detaljnoj topografskoj kar-
ti nismo našli.
Ušlji Potok < prasl. *vъšь + potokъ „vodeni tok koji je manji od
rijeke“, pripadao nahiji Brvenik.
1.2. Iščezli ojkonimi s osnovama riječi turskoga porijekla
Čolin < tur. kol „ruka“ + suf. -in pripadao nahiji Šubin.
Kojavići < tur. koyu „zatvorene boje“ + suf. -ići. Pripadao nahiji
Gostilj, 1548. zabilježen kao Kojavići ili Mačica. (Handžić 1986: 30).

1.3. Iščezli ojkonimi hebrejskoga porijekla
Šimuna < hebr. imena Symeon, ojkonim nahije Brvenik. Handžić

(1986: 26) tvrdi da se u popisu iz 1519. godine može čitati kao Simeuna.
1.4. Iščezli ojkonimi latinskoga porijekla
Cernik < prasl. *cerъ < lat. cerrus „drvo, vrsta hrasta: crni hrast“ +
suf. -nik još „u XVI st. Cernik je bilo značajno selo u nahiji Zvornik. Pod
tim imenom danas nije poznato.“ (Handžić 1986: 37). S obzirom da ojkonim
po fitonimu iz latinskoga jezika dobija ime, Pulević (2010: 538) ima pravo
kada navodi da „toponomastika treba da ima multidisciplinarni prilaz.“
Ojkonim Patina < lat. patina „zdjela ili posuda, a u našem jeziku to
je vrsta oksidacije, plemenita zelenkasta hrđa“ pripadao je nahiji Brvenik.
1.5. Iščezli ojkonimi s osnovom riječi perzijskoga porijekla
Jezični kontakti Turaka i starosjedilačkog stanovništva svjedoče

kontaktnu ojkonimiju pa je, s obzirom na jezičko porijeklo ojkonima
Pazarić nahije Šubin, došlo do prilagođavanja perzijskoga imena po-
sredno preko turskoga jezika bosanskome izgovoru i jeziku: Pazarić <
tur. pazar < pers. bāzār „pijaca, pijačni dan“ + suf. -ić.
Šebići < pers. šeb „noć“ + suf. -ići, ojkonim pripadao nahiji Brvenik.
1.6. Iščezli ojkonimi s osnovom riječi gotskoga porijekla
Zaplužani s osnovom riječi iz gotskoga jezika, istočne grane ger-

maske jezične zajednice, a prefiks i sufiks su slavenskoga porijekla: <
prasl. za + got. *plōgs, germ. Pflug „plug, ralo“; pridjev na -ьn > -an
(Plužan) + suf. -i nalazio se u nahiji Brvenik.
1.7. Iščezli ojkonimi slavensko-orijentalnog porijekla
Kaldure s osnovom riječi iz turskoga jezika, a prefiks i sufiks su

slavenskoga porijekla: < prasl. kalъ/kalь/kalo „močvarno, ilovasto bla-
to“ + tur. dur, imperativ od durmak „stajati, mirovati, čekati, trpiti“ +
suf. -e. Ojkonim pripadao nahiji Šubin.

1.8. Iščezli ojkonimi grčkoga porijekla
Crkvice < prasl. *cerky < stsl. cьrky < stvnjem. chirihha < grč.
kyriakón + suf. –ice, „hram, crkva, crkvena zajednica“. Ojkonim pripa-
dao nahiji Šubin.
Ojkonim Crkvište isto kao Crkvice pripadao nahiji Šubin, ali ima
suf. -ište. Crkvište je zemlja oko crkve ili crkveno zemljište.
Parohin < slav. paroh < grč. Párokhos, „župnik, pravoslavni sve-
ćenik u crkvi“ + suf. -in, pripadao nahiji Brvenik.
2. PREIMENOVANI OJKONIMI
Brojni su preimenovani ojkonimi, bez obzira što „ojkonimi, od-

nosno imena naseljenih mjesta jezični su spomenici nacionalne proš-
losti na nekome prostoru. Kao takvi, trebali bi biti postojanima i ne
podlijegati stalnim promjenama sukladno povijesnim i političkim pre-
viranjima. Temeljna je funkcija imena identificiranje ljudi i prostora na
kojima pojedina zajednica obitava, odnosno omogućivanje prostorne i
međuljudske komunikacije, a upravo je ta komunikacija bitno naruše-
na“ (Brozović-Rončević 2003: 53).
2. 1. Preimenovani ojkonimi s osnovama slavenskoga porijekla

2.1.1. Preimenovani jednočlani ojkonimi
Ojkonim Budimir je nastao od imper. budi (stsl. inf. byti) i imeni-

ce mir. (stsl. mirъ) i označava „onoga koji dozrijeva u miru“ (Šimundić
1978: 5). Anđelić (1982) tvrdi da se Ludmer spominje 1363. godine pod
imenom Nudmiria i da je bio u posjedu vojvode Purće Dabišića, a danas
to područje odgovara teritoriji sela Kravica, općine Bratunac. Prema
Šabanoviću (1982) za vrijeme turskoga doba nahija Ludmer se pojav-
ljuje u izvorima 1533. i 1548. godine zapisana kao Budmir i Budimir.
Nahija Bohorina je s desne strane Drine Zvorničkoga sandžaka u
popisu iz 1533. godine. To je ojkonim u kojem je bio srednjovjekovni
rudnik i danas ne postoji. Danas je to selo Borina (< prasl. *boriti (sę))
i okolina sela Borina.
Nahije Gornja Mačva i Donja Mačva kao ojkonimi ne postoje;
danas je to geografski region u Srbiji pod imenom Mačva.

Nenavište je nahija, a „naselje Nenavište nalazilo se kod sela

Skugrići, jer je 1548. zabilježeno: ‘Selo Skugrići s poljem Nenavište.’“
(Handžić 1986: 154). Nahija je preimenovana u Gradačac (< stsl. riječi
gradъ i dvostrukoga deminutivnog sufiksa na -ьc), a na mjestu današ-
njega Gradačca u srednjem vijeku je postojao grad Gračac. Župa Ne-
navište u srednjovjekovnoj Bosni prvi put se spominje 1323. godine,
a „Gračac“ se spominje u povelji koju je izdao bosanski kralj Stjepan
Tomašević u Bobovcu 18. septembra 1461. godine, povelja kojoj se
poriče autentičnost indirektno govori o ojkonimu Gradačac (Anđelić
1982: 238) jer je među originalnim bosanskim poveljama srednjovje-
kovne Bosne nema (Turbić-Hadžagić 2011). Gračac (Handžić (1986)
bilježi i Gradačac) je prvi put zabilježen 1533. u Sumarnome popisu
Zvorničkoga sandžaka. Bio je sjedište župe Nenavište u srednjem vije-
ku. Nenavište danas ima status hodonima u Gradačcu.
Gornji Grabovac < prasl. pridjev gorьnь(jъ) + *grabъ/grabrъ
„grab“; pridjev na -ov: grabov + suf. -ac. Pripadao nahiji Dolnja Tuzla,
kao i selo Grbavac (Grabovac). Danas se u Tuzli nalazi preimenovano
naselje Grabovica.
Nahija Smoluća prostirala se na desnoj strani srednjeg toka Spreče.
Danas imamo dva ojkonima u BiH: Smoluća Donja i Smoluća Gornja.
Nahija Visore spominje se prvi put 1533. godine. Preimenovana
je u ojkonim Visori. To je danas selo blizu Čelića općine Lopare, koje je
2013. godine na popisu stanovništva Bosne i Hercegovine imalo samo
dva stanovnika.
Ojkonim Završ nastao je od prijedl. za- i prasl. imenice *vьrxъ
(uzvisina; vršak). Nahija Završ prvi put se spominje 1533. godine. Da-
nas je preimenovani ojkonim: Završje.
Za pravilan prijenos ojkonimijske obavijesti imamo glasovne ele-
mente koji utječu na razlikovanje ojkonimijskih jedinica: Budmir / Bu-
dimir, Završ / Završje i Visore / Visori.
Strgač < prasl. *tъrgati „trgati“; poimeničeni glagol „trgač“ s pre-
fiksom s-. Pripada nahiji Šubin. Danas preimenovani ojkonim Strgačina
kod Rudog.
Gojsalica < slav. riječi goj „mir“. Pripada nahiji Šubin. Osnova
se nalazi u antroponimu Gojsal + suf. -ica. Danas se mikrotoponim
(hodonim, ulica) Gojsalica nalazi u Malom Zvorniku, a preimenovani
ojkonim Gojsalići kod Kladnja u BiH.

Podgrad < prijedlog pod + prasl. gordъ > stsl. gradъ pripada nahiji
Kušlat i „to je današnje selo Liješanj. Prvobitni naziv /Podgrad, odnosno
Podgrađe/, nije se očuvao. Selo Liješanj se zaista nalazi pod gradom, tj .
pod Kušlatom, s lijeve strane Drinjače. (Handžić 1986: 31).“
Bilica < prasl. *bêla „bijela, svijetla“; poimeničeni deminutiv pri-
djeva na -ica: bilica „vrste voća, žitarica ili životinja“ Prema Handžiću
(1986: 35) „u dva popisa, /1519. i 1533/ tako napisano, a 1548: Ibnica.
Vjerovatno današnje selo Biljača koje je pripadalo nahiji Šubin.
Bratina < ie. osnove bhrā- > stsl. bratrъ, bratъ „brat“ + suf. -ina
ojkonim nahije Budimir. Prema Handžiću (1986: 25) vjerovatno danas
Bratunac.
Brdđani < prasl. *bьrdo „brežuljak, brdo, brijeg“, odatle etnik na
-janin: brdđanin, a pl. oblik etnika: brdđani. Danas preimenovani ojko-
nim Brđani na Drini jist. od Ljubovije (Handžić 1986: 87).
Gostradići – pisano i: Gostiradići i Gostoradići < prasl. *gostь
„gost“ + prasl. riječ *radь „rad“ + suf. -ići, pripada nahiji Brvenik. Da-
našnje selo Gostiradiće /Raška/ (Handžić 1986: 49).
Podgrad < prasl. *podъ + *gordъ, stsl. gradъ „grad: srednjovje-
kovna naseljena tvrđava“. Pripadala je nahiji Kušlat. Handžić (1986:
31) navodi da je u popisu 1533. „Podgrađe ili Listje“, odnosno 1548:
„Podgrađe ili Lištje“. Danas je to selo Liješanj s lijeve strane Drinjače.
Vrankovina < prasl. *vornъ „crn, vran, gavran“; prisvojni pridjev
na -ov: vrankov + suf. -ina, pripada nahiji Šubin. „U dva popisa (1533,
1548): Vrankovina. Današnje selo Vranjkovina, jist. od s. Đatkovići“
(Handžić 1986: 184). Danas postoje preimenovani ojkonimi Gornja
Vranjkovina i Donja Vranjkovina kod Srebrenice.
2.2. Preimenovani ojkonimi s osnovama riječi

perzijskoga porijekla
Tatarica < tur. tatar „poštar – konjanik u Turskoj Carevini“, pers.

Tātār + suf. -ica pripada nahiji Drametin. Prema Handžiću (1986: 40)
danas su to Živinice.

2.3. Preimenovani ojkonimi s osnovom hebrejskoga porijekla
Mihovilovići < hebr. antroponim Mihael ili patronim Mihovilović

+ suf. -i, pripada nahiji Šubin. Handžić (1986: 37) je previdio da je to
današnje selo Miholjevine, jer postoji samo selo Mihaljevići koje se
nalazi kod Bratunca.
2.4. Preimenovani ojkonim slavensko-turskog porijekla
Tuzla2 se prvi put u osmanlijskim izvorima spominje 1477. godine

kada je proglašena „carskim hasom“, a 1512. godine prvi put se spomi-
nju nahije Donja i Gornja Tuzla kao sastavnice Zvorničkog sandžaka, te
u Sumarnome popisu Zvorničkoga sandžaka 1519. godine. Intenzivni
razvoj i naseljavanje Donje Tuzle (< prasl. pridjeva *dolьnъ(jъ) „donji“
+ tur. tuz „sol“ + suf. -lağ) dešava se nakon 1526. godine. Donja Tuzla je
preimenovana u Tuzlu, a Gornja Tuzla se i danas nalazi u blizini Tuzle.
Kod iščezlih i preimenovanih toponima preovladavaju sufiksi
slavenskoga porijekla, osim u jednome primjeru kod preimenovanoga
toponima Dolnja Tuzla>Tuzla.
ZAKLJUČAK
Obrađivani ojkonimijski korpus omeđen je područjem Zvor-

ničkoga sandžaka za vrijeme Osmanske imperije iz „Dva prva popisa
Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine)“ i pokazuju društvene,
političke, demografske, historijske, geografske, narodnosne i jezične
prilike bosanskoga srednjeg Podrinja i srbijanskoga područja Zlatibora
za vrijeme Osmanske imperije, ali ojkonima koji sa dijahronijskog i
sinhronijskog sadržajnog aspekta iznose činjenice da ne umiru samo
ljudi: smrt je prisutna, konstantno nadvijena, i nad ojkonimima. Neki su
ojkonimi nestajali do slijedećeg popisa: ojkonim koji je popisan 1519.
g. (Bačorići) bio je pust pri popisu 1548. godine (Handžić 1986: 31).
Osnovna kategorija „smrt, umiranje“ dolazi do izražaja u historijskoj i
kulturnoj sferi izravno se odražavajući na ojkonime koji dolaze iz ranih
2
Ojkonim Tuzla nalazi se još u Turskoj na 13 lokacija i to: Tuzla kod Istanbula,
Keçiborlua, Muğle, Adane, Isparte, Ankare, Sakarye, Balıkesira, Ordua, Samsuna,
Tokata, Izmira i Ҫanakkalea, te u Rumuniji.

slavenskih i orijentalnih jezičnih zajednica. I dok jedni ojkonimi iščeza-

vaju, nestaju, postaju danas nepoznati, primjerice ojkonimi slavenskih
osnova i sufiksa: Gošćanica < stsl. gostь: pridjev gostji < prasl. *gostĭ
/ „gost, gošća, stranac“ + suf. -nica, Bratovo < prasl. *bratъ „brat“ +
suf. -ovo, turskih: Čolin < tur. kol, ali i ojkonimi orijentalnih osnova sa
sufiksima slavenskoga porijekla, primjerice: Šebići < pers. šeb „noć“ +
suf. -ići, istovremeno dolazi i do preimenovanja ojkonima, primjerice:
Dolnja Tuzla > Donja Tuzla > Tuzla < tur. tuz „sol“ + suf. -lağ, Strgač
< psl. *tъrgati > Strgačina. Dakle, pored ojkonima koji su tokom vre-
mena nestali, imamo i one koji su preimenovani i egzistiraju danas pod
drugim imenima uz ojkonime koji nisu mijenjali svoje nazive.
LITERATURA:
–– Anđelić, Pavao, Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjo

vjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
–– Brozović-Rončević, Dunja, Ojkonimijska preimenovanja na područ-
ju Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije nakon god.
1990, Wiener Slawistischer Almanach, Sonderband 57, 2003, str.
53–64.
–– Brozović-Rončević, Dunja, Toponomastičko nazivlje između je-
zikoslovlja i zemljopisa, Folia onomastica Croatica, 10, Zagreb,
2010, str. 37–46.
–– Damjanović, Stjepan, Jurčević, Ivan, Kuštović, Tanja, Kuzmić, Bo-
ris, Lukić, Milica, Žagar, Mateo, Mali staroslavensko-hrvatski rječ-
nik, Matica hrvatska, Zagreb, 2004.
–– Gluhak, Alemko, Hrvatski etimološki rječnik, August Cesarec, Za-
greb, 1993.
–– Handžić, Adem, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i
1533. godine). Građa, Knjiga XXVI, Odjeljenje društvenih nauka,
Knj. 22, Sarajevo, 1986.
–– Handžić, Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sara-
jevo, 1975.
–– Jahić, Dževad, Halilović, Senahid, Palić, Ismail, Gramatika bosan-
skoga jezika, Dom štampe, Zenica, 2000.
–– Kasumović, Ahmet, Toponimi, etnici i ktetici Tuzle i okoline, Grafi-
čar, Tuzla, 1991.

–– Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Za-

greb, 1981.
–– Korkmaz, Zeynep, Elements common to Turkish and Mongolian
and the place of Mongolian in Turkish language studies. Türk dili
araştirmalari yilliči, Belleten, Ankara, 1988, p. 31–41.
–– Omerović, Edhem, Popis nahije Sapna iz 1604. godine, Baština sje-
veroistočne Bosne, 8, Tuzla, 2016, str. 49–84.
–– Pulević, Vukić, Prva dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne
Gore, LINGUA MONTENEGRINA, god. III, br. 5, Institut za crno-
gorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević, Cetinje, 2010.
–– Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
–– Šimundić, Mate, Oblik i značenje stanovitih osobnih imena u „Povi-
jesti grada Trogira“ Pavla Andreisa. Čakavska rič : Polugodišnjak za
proučavanje čakavske riječi, Vol. VIII No. 2, Split, 1978.
–– Šimunović, Petar, Ojkonimija srednjovjekovne Vukovske župe, Fo-
lia onomastica Croatica, 11, Zagreb, 2002, str. 1–41.
–– Šimunović, Petar, Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, Gol-
den marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.
–– Škaljić, Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Šesto izdanje,
Svjetlost, Sarajevo, 1989.
–– Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I,
II, III, JAZU, Zagreb, 1971–1973.
–– Sławski, Franciszek, Słownik etymologiczny języka polskiego, I–V,
Kraków, 1952–1982.
–– Turbić-Hadžagić, Amira, Bosanični pravni tekstovi u srednjovjekov-
noj Bosni, JU Javna biblioteka „Alija Isaković“, Gradačac, 2011,
267 str.
–– Turbić-Hadžagić, Amira, Najfrekventniji orijentalizmi u okolini
Gračanice i Gradačca. Gračanički glasnik, 6, Gračanica, 1998, str.
100–105.
Internetski izvori:
–– http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67584 (pristuplje-
no: 5. 9. 2017)

UDK 811.163.4ʼ367
Diana STOLAC (Rijeka)

Sveučilište u Rijeci
Odsjek za kroatistiku
ATRIBUCIJA U GORSKOME VIJENCU

PETRA PETROVIĆA-NJEGOŠA*
Posvećeno hrvatskome sintaktičaru Branku Kuni (1965–2018),

s kojim sam rado, a tako i na Prvim cetinjskim filološkim danima,
kolegijalno raspravljala o nizu sintaktičkih tema
Djela Petra Petrovića Njegoša nezaobilazna su već više od stolje-

ća i po u povijesti južnoslavenskih književnosti, posebice njegov epski
spjev Gorski vijenac (1847).
U radu se Gorskome vijencu pristupa sa sintaktičkoga polazišta.
Naglasak je na analizi atribucije, i to s obzirom na strukturu, poredak
sastavnica te odnose zavisnosti.
Analiza se proširuje pregledom struktura i funkcija apozicijskih
sintagmi.
Cilj je rada pokazati neke sintaktičke značajke Gorskoga vijenca,
s naglaskom na atribuciji, a kao prinos sintaktičkome opisu crnogorsko-
ga jezika unutar književnoumjetničkoga stila 19. stoljeća.
Ključne riječi: sintaksa, atribucija, atribut, apozicija, crnogorski
jezik, Petar II Petrović Njegoš
*
Izlaganje je rezultat istraživanja na znanstvenoj potpori Sveučilišta u Rijeci br.
13.04.1.2.03 voditeljice prof. dr sc. Diane Stolac.

Diana Stolac
Uvod
Djela Petra Petrovića Njegoša1 (1813, Njeguši – 1851, Cetinje)

nezaobilazna su već više od stoljeća i po u povijesti južnoslavenskih
književnosti, od Luče mikrokozma preko Lažnoga cara Šćepana Ma-
log do posebno često komentiranoga i analiziranoga Gorskoga vijenca.
Njegošev je epski spjev Gorski vijenac (Beč, 1847) generacijama bio
nezaobilazna školska lektira ne sam u Crnoj Gori nego i na širem juž-
noslavenskom prostoru. Navodi iz toga djela ostali su česti i nakon ras-
pada jugoslavenske državne zajednice 90-ih godina prošloga stoljeća,
kada više nije bio obveznom lektirom (npr. „a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita“, „Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga,
al’ zube polomi!“ i drugi).
Gorski vijenac je doživio brojne književnopovijesne, književnote-
orijske i jezične analize, na što upućuju brojni znanstveni i stručni zbor-
nici, monografije i druga izdanja.2 U ovome se radu Gorskome vijencu
pristupa sa sintaktičkoga polazišta, s naglaskom na analizi atribucije.
Ovdje se pod nazivom atribucija3 misli na „postupak pridavanja
značajki nekoj imenici, gdje sam ostvaraj ne mora nužno biti atribut,
nego to može biti i apozicija, a također i predikat“ (Stolac 2003: 63).
Analizi opisa atributa pristupili smo putem od funkcije (atribucija) pre-
ma formi (mogućnosti njezina ostvarivanja)4.
Stoga će se analizirati vrste riječi i sintagme koje u rečenici mogu
imati službu atributa, gdje utvrđujemo postojanje ili nepostojanje gra-
1
Djela Petra II Petrovića Njegoša višekratno su objavljivana kao samostalna izda-
nja ili kao dio izabranih/sabranih djela. O Petru II Petroviću Njegošu objavljena je
bogata literatura. Upućujemo na informacije koje je u svom digitalnom repozito-
riju sakupila Nacionalna biblioteka Crne Gore Đurđe Crnojević (podaci u popisu
mrežnih izvora u popisu literature na kraju rada).
2
Prvo je crnogorsko izdanje Gorskoga vijenca bilo 1913. godine u Cetinju, u po-
vodu stogodišnjice autorova rođenja. Za Gorski vijenac također upućujemo na
repozitorij Nacionalne biblioteke Crne Gore, te na knjigu Žarka Đurovića iz 2002.
i Adnana Čirgića iz 2011. godine.
3
Više o definiranju i istraživanju atribucije usp. u Stolac 2003; Vlastelić 2009; Vla-
stelić 2012.
4
Analizi opisa atributa možemo pristupiti na dva načina: od forme (vrste riječi)
prema funkciji (službi atributa) ili, pak, od funkcije (atribucije) prema formi (mo-
gućnosti njezina ostvarivanja). Za ovu je analizu atribucije u Gorskome vijencu
primjereniji pristup od funkcije prema formi.

Atribucija u Gorskome vijencu Petra Petrovića-Njegoša
matičke zavisnosti sročnosti (atribucijski su iskazi sročnim i nesročnim

atributima), a analiza se proširuje i na atributne rečenice.5 U neke će se
dijelove analiza uključiti i sintaktostilističke napomene.
U radu se atribucijska obilježja Gorskoga vijenca klasificiraju u
tri skupine te se tako i predstavljaju u sljedećim poglavljima: s obzi-
rom na strukturu, poredak sastavnica te odnose zavisnosti. U skladu
s poimanjem atribucije ovome je dodan i pregled struktura i funkcija
apozicijskih sintagmi.
Struktura atributa
S obzirom na strukturu atributi su:

–– sročni atributi (vrsni momci; strašni zubi),
–– nesročni imenički atributi (sila mišice; brzina nogu),
–– nesročni prijedložni atributi (od zemlje vladari; Turke od Nikši-
ćah; kapetan od careva grada; pjesma od užasa) i
–– atributne rečenice (sjenku, što mu šće trovati; zemlju što je izgubio).
U ovom ćemo dijelu rada osim na sročnim i nesročnim atributi-

ma zastati na atribucijskim obilježjima posebno značajnim za pjesnička
djela: na očekivanoj iznimnosti atributnih rečenica te na visokočestot-
nim različitim ustaljenim strukturama epiteta.
Sročni su atributi najčešća vrsta atributa. Izriču se imenskim ri-
ječima (pridjevima, zamjenicama i brojevima), koje iskazuju iste mor-
fološke kategorije kao imenica čiji sadržaj sužavaju (dobri junak, žena
mlada).
Iz toga proizlazi da su tri osnovne strukture sročnih atributa: pri-
djev + imenica, zamjenica + imenica i broj + imenica. Naravno, ovo je
polazna struktura jer su u tekstu potvrđene sintagme s drukčijim redo-
slijedom sastavnica sintagme te sintagme s više atributa, i to s visokom
čestotnošću.
5
Značajniji su iskorak u analiziranju atribucije u hrvatskoj sintaktologiji i sintak-
tografiji monografija Marije Znike iz 1988. godine, gramatika Josipa Silića i Ive
Pranjkovića iz 2005. godine, monografija o pridjevima Ivana Markovića iz 2010.
godine, s detaljnim opisom hrvatske pridjevske sintagme, te gramatika Branka Be-
laja i Gorana Feletara Tanackovića iz 2014. godine, posvećena imenskoj sintagmi
i sintaksi padeža.

Diana Stolac
Najčešći je način sužavanja značenja neke imenice dodavanje pri-

djeva, koji s tom imenicom ostvaruje odnos sročnosti:
–– grdne kukavice; mutni oblaci; materina kletva; obraz crnogorski,
krst časni, zrelijeh jabuka; kuli Radunovoj.
Izbor pridjeva u najužoj je vezi sa značenjem imenice, ali i s op-
ćim sadržajem spjeva, tako da prevladavaju tmurni tonovi vezani uz
opću turobnu temu (smrtno sagrešenje, prokleta gomila, san pakleni,
nevoljne sužnje, crne misli, zla domaćega, zloga gosta, straha gorega),
što se pretače i u sliku okruženja (mutni oblaci, grdni dan, crni dan), a
pozitivne značenjske sastojnice uz poziv na borbu i budućnost (svijetlo
oružje, junačka svoboda, viteška duša, momci divni, radošću divnom).6
Kada je sročni atribut zamjenica, nije uvijek razvidno značenje.
Naime, i izvan konteksta razumije se funkcija posvojne ili pokazne za-
mjenice, npr.:
–– moji sokolovi, pričanju tvome, naši cari, vašega junaštva,
–– ovu zemlju, onaj čas, oni miši,
–– ova naša škola,
ali se kod neodređenih, povratno-posvojnih i sličnih zamjenica bez
konteksta ne može stvoriti slika, npr.:
–– nekakve muke, neke nevolje, stvar svaka, svu ovu zemlju, zla sva-
kojega, svoje pravo, vojska svekolika.
Isto tako broj jedan u funkciji atributa ne iskazuje uvijek svoju
primarnu jediničnu brojčanu vrijednost, npr.:
–– jednu kukavicu, Bože jedan, jednoga puta,
jer su funkcije broja jedan daleko šire, pa je među njima i pojačava-
nje značenja imenice. Tako u izdvojenim primjerima uz kukavicu znači
‘osrednji, koji mnogo ne vrijedi’, a uz Boga ‘izdvojen po velikim vri-
jednostima’. Uz put je atribut jedan u značenju ‘isti’, što se vidi iz stiha
no se drži sve jednoga puta.
Naravno, ostvaruje se i osnovno značenje broja, npr.:
–– brata jedinoga, prva zvona, dvije munje, obadva svijeta.
Od triju mogućnosti izricanja sročnih atributa u Gorskome vijen-
cu najmanje je zastupljeno izricanje brojem.
Nesročni su atributi vezani uz imenicu drugim sponama, tako da
se njima ne prepisuju morfološke informacije imenice koja nosi sinta-
gmu. Nesročni su imenički atributi, kako im ime kazuje, iskazani ime-
6
O vezi atributa i značenja usp. Rišner 2006.

nicama, od kojih su toliko česte imenice u genitivu da se obično pod

pojmom nesročnoga imeničkoga atributa misli na atribut u genitivu.7
U Gorskome vijencu veliki je broj nesročnih atributa u genitivu:
–– čašu meda, roda izdajice, sila mišice; brzine nogah, branič žene i
đeteta, branič crkve i plemena.
Analizirani je korpus spjev u kojemu je ograničen broj primjera
pa nije moguće naći usporedne primjere koje sintaksa poznaje te pomo-
ću njih objašnjava atribucijski odnos. Stoga nemamo primjer koji bi po-
kazao sintaktičku sinonimiju između nesročnoga imeničkog atributa u
genitivu (čaša meda) i sročnoga pridjevskog atributa (*medenu čašu).8
Nesročni atribut u dativu još je uvijek tema prijepora među sin-
taktičarima, premda se obično može dobiti jasan odgovor uvidom u
značenje.
Pogledajmo primjer:
–– krvave mu ruke i oružje.
Zamjenica u dativu mu atribut je imenicama ruke i oružje te znači
‘njegove ruke’ i ‘njegovo oružje’. Za bolje razumijevanje ovoga odno-
sa, rekli smo, pomaže nam širi kontekst:
Ivan časom nazdravi osvete,
svetim pićem, Bogom zakršćenim.
B’jele vlase niz pleći prosuo,
b’jela brada vije do pojasa;
ruke stare, u njih mač i koplje,
krvave mu ruke i oružje;
Vidimo još jasnije značenje atributa mu: ‘Ivanove ruke’ i ‘Ivano-
vo oružje’.
Isti odnos vidimo i u sljedećem primjeru iz proznoga dijela (dida-
skalija):
Otvaraju đaci vrata, kad evo Vuk Mandušić. Namrčio se i crni mu
brci pali na izlomljene toke.
Sintagma crni mu brci nosi značenje ‘njegovi crni brci’, odnosno
‘crni brci Vuka Mandušića’.
7
O imeničkim je atributima bogata bibliografija, ovdje izdvajamo: Kuna (2003);
Pranjković (2004), Stolac (2005), Vlastelić (2012), a za gramatičke pristupe upu-
ćujemo na gramatike Silić – Pranjković (2005), Čirgić – Pranjković – Silić (2010)
i Belaj – Feletar Tanacković (2014).
8
O sintaktičkoj sinonimiji usp. Stolac (2007).

Diana Stolac
Sljedeću skupinu atributa čine nesročni prijedložni atributi.9 U

spjevu je veliki broj prijedložnih atributa, npr.:
–– kapetan od careva grada, karavan od Nikšićah, srebrnom bra-
dom do pojasa.
Korpus pokazuje da je najviše prijedložnih izraza s prijedlogom od,
odnosno da su nesročni prijedložni atributi strukture od + genitiv, npr.:
–– Turke od Nikšićah, pjesma od užasa; glava od kupusa.
To je u skladu s primarnom adnominalnom funkcijom genitiva –
iskazivanjem atributa, i to s prijedlogom ili bez prijedloga. A prijedlog
od je u slavenskim jezicima sažeo genitivne i ablativne funkcije, tako
da se njime izriče posvojnost, npr.:
–– od zemlje vladari, vrata od kujine, Turke od Nikšićah,
sa značenjima ‘vladari zemlje’ / ‘zemljini vladari’, odnosno ‘vra-
ta kujine’ / ‘kujinina vrata’ te ‘nikšićke Turke’.
Rjeđi su primjeri nesročnih prijedložnih atributa s drugim prijed-
lozima, npr.:
–– boj na Cetinju.
Za cjelovito razumijevanje prijedložnih atributa nužan je uvod u
kontekst jer je moguće pretpostaviti da se radi o priložnoj oznaci. Po-
gledajmo posljednji primjer: boj na Cetinju:
Kako čusmo za boj na Cetinju,
da na glavu pogiboše Turci,
Serdar Janko odmaha otpravi
dva momčeta riječkim Turcima.
U prvome je stihu predikat čusmo, tako da prijedložni izraz na
Cetinju ne može biti priložna oznaka mjesta, ne ostvaruje se sadržaj
*čusmo na Cetinju, jer akteri, kada su čuli vijest, nisu bili na Cetinju
nego u Rijeci, kako pripovijeda Momak, ulak od Rijeke. Stoga na Ce-
tinju može biti samo atribut imenici boj: boj na Cetinju (sa značenjem
‘boj koji je bio na Cetinju’, potencijalno i ‘cetinjski boj’).
Drukčiji je odnos predikatnoga glagola i prijedložnoga izraza na
Cetinju u stihu:
9
Većina gramatika i znanstvenih monografija ne odvaja nesročne atribute u pojedi-
nim padežima (genitivu najčešće) i nesročne atribute iskazane prijedložnim izra-
zima u dvije skupine nego ih analizira kao jedan tip imeničkih atributa: nesročni
atributi. Dio opisa atributa ipak pokazuje svojim analizama da je primjereno od-
vojiti ova dva izraza (usp. Stolac 2003, Vlastelić 2012).

Kako čusmo što bi na Cetinju,

gdje je na Cetinju dio predikata: bi na Cetinju.
Tek treći primjer pokazuje da je na Cetinju priložna oznaka mje-
sta – u proznoj oznaci mjesta radnje spjeva:
Skupština o Malome Gospođinu Dne na Cetinju.
Rekli smo da je jedan atribut uz jednu imenicu samo osnovna, po-
lazna struktura, dok u tekstu visokočestotno nalazimo sintagme s više
atributa, i to s različitim poretkom i strukturom.
Donosimo neke od struktura, od kojih je prve dvije (s više pridjev-
skih atributa te s imeničkim i pridjevskim atributom) češće od ostalih:
–– više pridjeva + imenica (prokleta kosovska večero, nepobjednog
mladoga Dušana),
–– imenica + pridjev + imenica (žertva blagorodnog čuvstva; gnji-
jezdo junačke svobode; jata divnih labudovah),
–– imenica + zamjenica + imenica (grobovah našijeh đedovah),
–– zamjenica + pridjev + imenica (neke neobuzdane sile),
–– pridjev + zamjenica + imenica (ostale vaše vitezove),
–– broj + pridjev + imenica (jedan dobar džeferdar),
–– broj + zamjenica + imenica + pridjev (tri tvoje sluge najvjernije),
–– imenica + prijedlog + imenica + pridjev (krst od ognja živa),
–– imenica + imenica + pridjev (oltaru crkve pravoslavne),
–– imenica + imenica + pridjev + imenica (dušama vitezova našega
naroda) i druge.
Ako izdvojimo posljednji primjer kao jednu od složenijih struktu-
ra (duše vitezova našega naroda) vidjet ćemo više tipova atribucijskih
odnosa: dušama vitezova (nositelj sintagme je imenica duše, nesročni
imenički atribut u genitivu je vitezova), vitezova naroda (nositelj sin-
tagme je imenica vitezovi, nesročni imenički atribut u genitivu naroda)
te našega naroda (nositelj sintagme je imenica narod, sročni atribut
našega).
Sljedeća je atribucijska struktura zavisna atributna rečenica.10 Za
razliku od prethodnih atributa, koji su mogli biti iskazani u jednostav-
nim rečenicama, ova je vrsta atribucijskoga odnosa vezana uz zavosno-
složene rečenice:
Upućujemo na radove o atributnim rečenicama (npr. Znika 2003) te na gramatike

10
(Silić – Pranjković 2005; Čirgić – Pranjković – Silić 2010; Belaj –Tanacković

Feletar 2014).

Diana Stolac
–– sjenku, što mu šće trovati,

–– zemlju što je izgubio.
Atribucijski je odnos u zavisnome položaju u odnosu na glavnu
rečenicu, odnosno na imenicu koja je zavisnoj rečenici otvorila mjesto
(sjenku; zemlju).
Mjesto zavisnoj atributnoj rečenici može otvoriti i zamjenica:
–– onaj ne zna što u tebe spava.
S obzirom na vrstu teksta, a to je stih obvezne određene versifika-
cije, atributne su rečenice iznimne.
Uz pregled atributa razvrstanih prema strukturi valja dati i neke
sintaktostilističke napomene. U prvome se redu odnose na epitete, od-
nosno stalne atribute, česte atribucijske ostvaraje u pjesničkome jeziku.
Dio ih je vezan uz običajni baštinski kontekst i dio su književnoga
jezika, odnosno jezika književnosti, zabilježenoga u 19. stoljeću:
–– svete kosti prađedovske,
–– vjeru prađedovsku,
–– britku sablju,
–– ljuta kletva,
–– crna sudbina,
–– junačko pleme,
–– svijetlo oružje,
–– muška glava
–– ravno Cetinje.
Dio je stalnih epiteta osim pisane dio i usmene književnosti, npr.:
–– soko sivi,
–– živo srce,
–– sedmoglava aždaja.
U zaključku ovoga dijela analize atribucije u Gorskome vijencu
valja reći da je s obzirom na strukturu atribucijskih sintagmi najčešći
sročni atribut iskazan pridjevom, dok su rjeđi sročni atributi iskazani
zamjenicom i brojem. Sljedeća je skupina nesročnih atributa: nesročnih
imeničkih atributa u genitivu i nesročnih prijedložnih atributa. Ostale su
mogućnosti izricanja atribucije rijetke: nesročni imenički atributi u dati-
vu i atributne rečenice. Ali, ako se podigne pogled s izoliranih struktura
na one isprepletene, nastale uporabom različitih atribucijskih mogućno-
sti, može se utvrditi da u Njegoševu djelu kroz cijeli spjev susrećemo sin-
tagme s više pridjevskih atributa te s imeničkim i pridjevskim atributom.

Poredak sastavnica
Sljedeća je podjela atributa s obzirom na poredak sastavnica: u

antepoziciji (veliki vojvoda, britka sablja) i u postpoziciji (pjesna do-
bra, kugo ljudska). U ovoj ćemo analizi zastati i na komentiranju sin-
taktostilističke funkcije atributa u objema pozicijama. Osim toga pogle-
dat ćemo i uporabu zareza u tim sintagmama.
Što se tiče imeničkih atributa u genitivu i dativu, prijedložnih atri-
buta te atributnih rečenica, ovi su atribucijski ostvaraji uvijek u postpo-
ziciji, pa daljnja analiza obuhvaća samo sročne atribute.
Na kraju ćemo komentirati i dvije značajke Njegoševa stila: dis-
kontinuiranost unutar atribucijske sintagme (Francuskoga da ne bi bri-
jega) i gomilanje atributa (proste naše žertve svekolike).
U 19. je stoljeću, vremenu nastanka Gorskoga vijenca, u južno-
slavenskim jezicima sročni atribut u postpoziciji polako gubio primat i
ostajao vezan uz pjesnički jezik, dok je rasla uporaba sročnoga atributa
u antepoziciji. Iz ovih dvaju razloga (19. stoljeće i književni tekst) nije
moguće na temelju ekscerpiranih sročnih atributa u Njegoševu spjevu
utvrđivati stilogenost ijednoga od ovih dvaju položaja atributa. Stoga
je moguće samo bilježenje primjera, koji pokazuju nešto više atributa u
postpoziciji, ali se ne može zaključiti da su stilogeni u odnosu na pret-
postavljene neutralne atributa u antepoziciji.11
Kroz cijeli tekst nalazimo brojne sročne atribute postavljene
ispred imenice čije značenje sužavaju, npr.:
–– crne misli,
–– crna sudba,
–– crna sudbina,
–– smrtna sagrešenja,
–– grdne kukavice,
–– veliki vojvoda,
–– britka sablja.
Isto tako kroz cijeli tekst pratimo brojne sročne atribute postavlje-
ne iza imenice čije značenje sužavaju, npr.:
–– ime crnogorsko,
–– obraz crnogorski,
11
Kontekst je ovih odnosa književno umjetnički funkcionalni stil (za crnogorski je-
zik usp. Čirgić – Pranjković – Silić 2010: 343; 352–354).

Diana Stolac
––krst časni,
––zmaja ljuta,
––brat vladičin,
––bratom najmlađijem,
––momčad ozrinićku,
––vatru živu.
Uobičajeno je da atribut u postpoziciji stoji uz svoju imenicu ne-
odvojen zarezom (ime crnogorsko), kako pokazuju navedeni primjeri,
ali ima i, premda rijetko, primjera u kojima su odvojeni zarezom, čime
se daje dodatni naglasak na sadržajnoj strani tih atributa:
–– krvnici, jaki i opaki.
Njegošev stil obilježavaju sintagme sa sročnim atributom ispred
imenice i iza nje:
–– kroz divljačne tmuše azijatske,
–– proste naše žertve svekolike.
Uz imenice nositelje sintagmi tmuše i žertve ostvarili su se atribu-
ti u oba položaja.
Osim ovako izdvojenih sintagmi valja pogledati i širi kontekst,
stihove u nizu, a u sljedećima nalazimo atribute u oba položaja (b’jela
brada : ruke stare):
–– B’jele vlase niz pleći prosuo,
–– b’jela brada vije do pojasa;
–– ruke stare, u njih mač i koplje...
Oba ova posljednja primjera položaja atributa još jednom doka-
zuju da se u književnome djelu u 19. st. tek usuglašava stilistička norma
(a taj proces traje u nekim svojim pojavnostima i danas).12
Atribut je jedina sintaktička funkcija koja se može višekratno po-
javljivati u rečenici, a pjesničkom je jeziku gomilanje atributa jedno od
obilježja:
–– prokleta kosovska večero,
–– sveta Miloševa pravda,
–– svete kosti prađedovske,
–– proste naše žertve svekolike.
Na kraju ćemo komentirati i diskontinuiranost unutar atribucij-
skih sintagmi u sljedećim stihovima:
Za standardizaciju crnogorskoga jezika usp. Silić 2010.

12

–– Nevjerne im sluge postadoše

–– i carskom se krvlju okupaše.
Umetanje drugih sintaktičkih dijelova koji uzrokuju diskontinui-
tet u atribucijskoj sintagmi samo naoko rastače atribucijske veze. Nai-
me, sintagmu je moguće razbiti ritmički, ali ne i sintaktički, pa su na toj
razini cjelovite sintagme:
–– nevjerne sluge
–– carskom krvlju.
Kroz spjev nalazimo više takvih primjera:
–– Francuskoga da ne bi brijega
–– sedmoglava izide aždaja
–– grkom ga ne otruješ tugom.
Nešto je složenije kada se atributi odnose na imenice iz prethod-
noga stiha, kao u stihovima:
–– napravismo petnaest nosilah,
–– šest našijeh, devet njihovijeh,
ali je razvidno da se atributi našijeh i njihovijeh odnose na imeni-
cu nosila, čije bi dvostruko ponavljanje u drugome stihu bilo zalihosno.
Odnosi zavisnosti
U istraživanju odnosa zavisnosti analiza je usmjerena obvezat-

nosti i neobvezatnosti atributa, tako da se, pored najčešćih neobveznih
atributa utvrđuju obvezni sintaktički uvjetovani atributi i obvezni se-
mantički uvjetovani atributi, a posebno u nazivoslovnoj uporabi.
Kako atribut sužava opseg značenja imenice, što se može, ali i
ne mora iskazivati, logično je da je u komunikaciji, pa tako i u tekstu
najviše neobvezatnih atributa:
–– vedro nebo,
–– divne žertve,
–– ova naša škola...
I premda imenica ne mora imati uza se atribut, pa je uporaba atri-
buta obično shvaćena kao mogućnost, kao pokazatelj autorske kreativ-
nosti, neki su atributi ipak obvezatni. Dvije su vrste uvjetovanosti ob-
vezatnih atributa: sintaktičko (gramatičko) i semantičko (značenjsko).13

13
O obvezatnoj atribuciji usp. Znika 1986.

Diana Stolac
Rečenice s obveznim sintaktički uvjetovanim atributima nisu gra-

matičke ako se iz njih isključi takav atribut:
–– Beg Ivanbeg, junačko koljeno,
–– boraše se kao laf s Turcima
–– na sve strane u gore krvave.
Isključivanjem atributa sve u sintagmi na sve strane rečenica bi
postala negramatična jer je takva sintagma *na strane:
*Beg Ivanbeg, junačko koljeno,
boraše se kao laf s Turcima
na strane u gore krvave.
Sintagma na sve strane je frazeologizam i pojavljuje se u tekstu
još dvaput, oba puta pokazujući da je atribut sve sintaktički obvezatan
da bi se zadržala gramatičnost iskaza:
Pripravlja se, dok odjednom pukne;
već previre kapa na sve strane.
Kako puška pukne na Cetinje,

grohota će biti na sve strane.
U Gorskom je vijencu malo sintaktički uvjetovanih atributa, na-
vodimo još jedan:
O gnjijezdo junačke svobode,
jeste li te Bog nagleda okom,
mnogo li se muke prenijelo,
mnoge li te čekaju pobjede!
gdje je sintagma gnjijezdo junačke svobode negramatična bez
atributa junačke.14
Atribut može biti obvezatan i zbog značenjskih razloga. Navodi-
mo neke obvezne semantički uvjetovane atribute:
–– vjera prađedovska,
–– turska vjera,
a šire gledano kao obvezne semantički uvjetovane atribute može
se shvatiti i neke stalne epitete:
–– crna sudba,
–– krst časni,
–– muška glava.

O obvezatnosti atributa usp. Čirgić – Pranjković – Silić 2010: 282.
14

Također su obvezatni atributi u nazivoslovnoj uporabi, što je obi-

lježje znanstvenoga, a ne književnoumjetničkoga funkcionalnoga stila,
ali ih, premda rijetko, susrećemo i u Gorskome vijencu:
–– Badnji veče
–– Crna Gora
–– Malome Gospođinu Dne.
Premda nisu obilježje pjesničkoga jezika, u Njegoševu smo spje-
vu našli i primjere obvezatnih atributa.
Apozicijske sintagme
Analizu atribucije u Gorskome vijencu nužno je proširiti pregle-
dom struktura i funkcija apozicijskih sintagmi15 (npr. Vojvoda Draško).
Najveća je koncentracija apozicijskih sintagmi u popisu likova:
–– Vladika Danilo, Iguman Stefan, Serdar Janko Đurašković, Pop
Mićo, Vojvoda Batrić, Sestra Batrićeva, Skender-Aga...
i među likovima koje autor nije unio u popis:
–– svat Crnogorac, svat Turčin.
Zapravo, iznimno je malo likova uvedenih u djelo a da nije iska-
zan njegov status ili rjeđe rodbinski odnos, kao što je to oboje označeno
uz Radu: Knez Rade, brat vladike Danila. Dakle, bez apozicije su tako
Obrad i Tomaš Martinović (s time da kod navođenja imena i prezimena
otvaramo novu temu apozicijskoga odnosa između osobnoga i obitelj-
skoga imena).
Izvan popisa likova također nalazimo česte apozicije ovdje opisa-
na tipa:
–– Crnojević-kneza, knezu Janku, Nikola kneže dupioski, s Hamzom
kapetanom, braćo Crnogorci, kneginja Ivanbegovica, Turke izje-
lice...
U svim se navedenim primjerima ostvaruje puna sročnost, a ra-
zlog je upravo uporaba vlastitih imena ljudi.
Puna je sročnost i u prve dvije sintagme, premda ona nije obvezna
uz nazive gradova, rijeka i sl., kao što vidimo u trećem primjeru:
–– grada Obodnika
–– Kameno, polje
–– od sela Trnjinah.
Za pristup apoziciji upućujemo na izbor literature dan u popisu literature: Vlastelić
15
2007, Marković 2008.

Diana Stolac
Manje je primjera bez vlastite imenice u sintagmi:

–– age izjelice.
Kako su sastavnice apozicijskih sintagmi imenice, očekivano je i
njihovo obogaćivanje atribucijom:
–– svog sina Andrije...
–– Kakvo Vlaše, krmska poturice!
Uspostavljen je pravopisni uzus u pisanju interpunkcije, pa su do-
dane apozicije odvojene zarezom:16
–– Ozrinići, naši krajišnici
–– beg Ivanbeg, junačko koljeno
–– Mujo Alić, turski kavazbaša.
Ako je imenica koja nosi sintagmu na kraju sintagme ne rabi se zarez, npr.:
–– zmaja ljuta vojvodu Uroša.
Valja u zaključku reći da je iznimna apozicijska sintagma s ozna-
kom neživoga:
–– krvnice puške.
To je potpuno očekivano jer je apozicija najčešća za označavanje
zanimanja, rodbinskih i statusnih odnosa između ljudi i sl. kada navodi-
mo imena osoba (tako je apozicija česta i uz imena životinja, naravno, u
korpusu koji je iz takvoga značenjskoga opsega), dok je u jeziku manje
ostvaraja apozicija uz stvari i sl.
Zaključak
Cilj je rada bio pokazati neke sintaktičke značajke Gorskoga vi-

jenca, s naglaskom na atribuciji, a kao prinos sintaktičkome opisu crno-
gorskoga jezika unutar književnoumjetničkoga stila 19. stoljeća.
Analizirajući atribucijske odnose u Ritualu rimskom Bartola
Kašića autorice Diana Stolac i Sanja Holjevac zaključuju: „Vještim
je kombiniranjem različitih vrsta atribucije (pridjevski, imenički i pri-
jedložni, op. autor) doprinio dinamičnosti, ritmičnosti, melodioznosti
i emocionalnoj obojenosti iskaza“ (Stolac – Holjevac 2001: 162). Ov-
dje provedena analiza atribucije u Gorskome vijencu omogućava sličan
zaključak jer razvedenost i bogatstvo atribucijskih ostvaraja govori u
prilog visokoj razini književnoumjetničkoga stila crnogorskoga jezika
u 19. stoljeću, s važnom napomenom da valja nastaviti istraživanja.
16
Usp. Pravopis crnogorskoga jezika, 2010: 84.

Naime, u svojoj knjizi Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti

Adnan Čirgić smješta Njegoševo djelo u peti period: „prelazni period
(od 30-ih godina XIX vijeka do Prvoga svjetskog rata)“ (Čirgić 2011:
25). Autor utvrđuje da „o očuvanju crnogorskoga književnog jezika u
beletrističkome stilu svjedoče djela trojice reprezentativnih predstavni-
ka toga perioda: Petra II Petrovića Njegoša, Stefana Mitrova Ljubiše i
Marka Miljanova Popovića“ (Čirgić 2011: 41). Stoga bi za zaključke
koji bi obuhvatili relevantnu pismenost toga vremena trebalo uključiti i
ostala Njegoševa djela te djela drugih autora toga vremena, a ne manje
važno i povijesnu dijalektologiju.
Literatura
–– Belaj, B. – Feletar Tanacković, G.: Kognitivna gramatika hrvatskoga

jezika, Knjiga prva, Imenska sintagma i sintaksa padeža, Disput,
Zagreb, 2014.
–– Čirgić, A.: Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Institut za
crnogorski jezik i književnost − Podgorica i Matica crnogorska,
Podgorica, 2011.
–– Čirgić, A. – Pranjković, I. – Silić, J.: Gramatika crnogorskoga jezika,
Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgorica, 2010.
–– Đurović, Ž.: Crnogorski jezik u Gorskom vijencu, Izdavački centar
„Cetinje“, Cetinje, 2002.
–– Kuna, B.: Između atributne i predikatne posvojnosti, Rasprave Instituta
za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 29, Zagreb, 2003, str. 157–171.
–– Marković, I.: Hrvatska apozitivna sintagma i sintaksa imenâ, Folia
onomastica Croatica, 17, Zagreb, 2008, str. 119–137.
–– Marković, I.: Uvod u pridjev, Disput, Zagreb, 2010.
–– Pranjković, I.: Kategorijalna svojstva imenskih riječi, Zbornik
Zagrebačke slavističke škole 2003., Zagreb, 2004, str. 25–32.
–– Pravopis crnogorskoga jezika, Drugo, izmijenjeno izdanje,
Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgorica, 2010
–– Rišner, V.: Atributi i njihova značenja, Filologija, 46–47, Zagreb,
2006, str. 253–268.
–– Silić, J. – Pranjković, I.: Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i
visoka učilišta, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

Diana Stolac
–– Silić, J.: Crnogorski jezik. Naučno-metodološke osnove standardizacije

crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore,
Podgorica, 2010.
–– Stolac, D. – Holjevac, S.: Kašićeva sintaksa, Drugi hrvatski slavistički
kongres, knj. 1 (zbornik radova), Zagreb, 2001, str. 157–162.
–– Stolac, D.: Atribucija u Kneževićevoj „Muci Gospodina našega
Isukarsta“ iz 1753. godine, Zbornik o Petru Kneževiću, Gradska
knjižnica „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku : Hrvatski studiji Sveučilišta u
Zagrebu, Šibenik – Zagreb, 2003, str. 59–66.
–– Stolac, D.: Sintaksa u hrvatskim gramatikama u 20. stoljeću,
Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 31, Zagreb, 2005,
str. 249–276.
–– Stolac, Diana: Sintaktička sinonimija, Sintaktičke kategorije,
Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayer, Osijek : Institut za
hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb; Osijek, 2007, str. 241–252.
–– Vlastelić, A.: Razmišljanja o apoziciji, Sintaktičke kategorije
(zbornik radova), Osijek, 2007, str. 271–282.
–– Vlastelić, A.: Atribucija u prozi i stihu fra Lovre Šitovića, Lovro
Šitović i njegovo vrijeme, Zbornik o Lovri Šitoviću, Hrvatski studiji
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2009, str. 145–153.
–– Vlastelić, A.: Opis atributa u hrvatskim gramatikama od početaka
do kraja 19. stoljeća, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet
Zagreb, doktorska disertacija (rkp.), 2012.
–– Znika, M.: Odnos atribucije i predikacije, HFD, Zagreb, 1988.
–– Znika, M.: Atributne, apozicijske i proširačne rečenice?, Rasprave
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 29, Zagreb, 2003, str. 363–371.
Mrežni izvori:
–– http://www.njegos.org/petrovics/gvijenac.htm; (Petar II Petrović

Njegoš (1847): Gorski vijenac, Beč: Slovima Č. O. O. Mehitarista);
pristupljeno 1. 8. 2017.
–– https://www.dlib.me/petarpetrovic2njegos/biografija.php; (Digitalna
kolekcija „Petar II Petrović Njegoš“, Nacionalna biblioteka Crne
Gore – životopis P. Petrovića Njegoša); pristupljeno 1. 4. 2018.

–– https://www.dlib.me/petarpetrovic2njegos/literatura-o-njegosu.
php; (Digitalna kolekcija „Petar II Petrović Njegoš“, Nacionalna
biblioteka Crne Gore – literatura o P. Petroviću Njegošu); pristupljeno
1. 4. 2018.
–– https://www.dlib.me/petarpetrovic2njegos/njegos-bibliografija.
php; (Digitalna kolekcija „Petar II Petrović Njegoš“, Nacionalna
biblioteka Crne Gore – literatura o djelu P. Petrovića Njegoša);
pristupljeno 1. 4. 2018.
Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac. Jubilarno izdanje povo-

dom 150. godišnjice prvoga izdanja, s Predgovorom – priredio Vojislav
P. Nikčević, Crnogorski PEN centar, Biblioteka „Njegoševo pero“, Ce-
tinje, 1997.

UDK 811.163ʼ27
Jasmin HODŽIĆ (Sarajevo)

Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu
SLUŽBENI CRNOGORSKI JEZIK U BUDUĆOJ

EVROPSKOJ CRNOJ GORI U ODNOSU NA
BOSANSKI, HRVATSKI I SRPSKI JEZIK
U radu se propituje budući društveni status crnogorskog, bosan-

skog, hrvatskog i srpskog jezika i njihov međusobni odnos u kontekstu
mogućeg rješenja Evropske unije za odrednicu službenog jezika ili služ-
benih jezika za šire srednjejužnoslavensko područje, a na osnovu sadaš-
njeg društvenog položaja ovih jezika u njihovim matičnim i susjednim
državama, pa se stabilnost jezika u institucionalnom pogledu, u zakon-
sko-pravnim odrednicama i u pedagoškoj praksi (a prije svega toga i u
stručnom i naučnom smislu) postavlja kao potreban preduslov za buduću
jezičku samosvojnost i njegovu stabilnu društvenu egzistenciju.
Ključne riječi: srednjejužnoslavenski dijasistem, sociolingvistika,
evropske integracije, službeni jezik
Uvodna riječ
S obzirom na to da ovdje govorimo o budućem statusu crno-

gorskog jezika, treba reći da je naša tema postavljena komparativno i
kontrastivno, gdje se status crnogorskog jezika sagledava prema bosan-
skom, hrvatskom i srpskom, pri čemu idejni fokus neće biti i ovdje to
nikako nije samo na jednom od navedenih jezika. Zato će biti moguće
zamijenti mjesta u poretku ovih jezika kod formulisanja pripadajućeg
naslova a da ciljevi istraživanja ostanu isti. Ili, kada god govorimo po-
sebno o statusu jednog od navedenih jezika, to će direktno implicirati i
pitanje statusa bilo kojeg od ostalih navedenih, po analogiji reciprocite-
ta. Zato ćemo kroz principska pitanja i konceptualni segment u pristu-
pu ovoj temi propitati mogući budući status i međusobni odnos crno-
gorskog, bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, počevši od sadašnjeg
stanja te njihovog odnosa i statusa u dijahronijskoj perspektivi, iz čega

Jasmin Hodžić
će uslijediti izvođenje zaključaka o mogućim principima koji će biti u

primjeni kod statusa službenog jezika i/ili službenih jezika u Evropskoj
uniji za Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Srbiju, gledajući i
ukupno, i pojedinačno.
Ovdje će, dakle, sasvim dovoljno biti opširno sagledati pitanje
jednog od navedena četiri slična jezika i zatim analogno izvesti zaključ-
ke za budući status preostala tri. Od samog početka se vodimo i činjeni-
com da je hrvatski jezik već statusno pozicioniran kao službeni jezik u
današnjoj, evropskoj Hrvatskoj. No, moguće je da možda crnogorskom
i bosanskom nisu i neće ni biti svojevrsni garant postojana samosvoj-
nost i stabilan status srpskog i hrvatskog jezika1, pa ćemo se ovdje više
posvetiti statusu i odnosu savremenog bosanskog i crnogorskog jezika,
naravno, opet kroz autoru ovog teksta bliže pitanje – pitanje bosanskog
jezika. Dovoljno je zato otvoreno priznati na samom početku i to da
savremena montenegristika u nekim segmentima čak već i prednjači za
bosnistikom (o čemu ćemo više govoriti u nastavku). Međutim, jasna će
biti analogija reciprociteta – kakav status u budućoj evropskoj perspek-
tivi bude imao bosanski, isto se očekuje i za crnogorski jezik, i obrnuto.
Isto tako, posebno je interesantno sagledati BiH i Crnu Goru kao izra-
zito višenacionalne društvene zajednice i u tom kontekstu promotriti
službene jezike i jezike u službenoj upotrebi, a naročito pitanje prakse
višečlanog imenovanja jezika kao i sve posljedice koje iz tog proizlaze
ili mogu proizaći.
Višečlane i jednočlane nominacijske strukture
Česta praksa višečlanog imenovanja jezika u društvenom kon-

tekstu, iako striktno nije usmjerena na imenovanje samog jezika već
nastavnog predmeta (npr. u Crnoj Gori i u BiH), u ovom slučaju se kroz
obrazovni sistem (i na školskom i na univerzitetskom nivou) direktno
može reflektovati u svijesti govornika koji po automatizmu višečlani
naziv sve više počinju koristiti i u svakom drugom segmentu.2
1
Posebno zato što se u periodu postojanja srpskohrvatske jezičke zajednice govo-
rilo najčešće samo o dvije varijante tadašnjeg srpskohrvatskog jezika, ali i s obzi-
rom na tek odnedavno postojanu mogućnost šire afirmacije i razvoja bosnistike i
montenegristike kao najugroženijih slavistika danas.
2
No, ako se npr. CSBH u Crnoj Gori i BHS u BiH uče (zajedno) u učionici, ima li

Službeni crnogorski jezik u budućoj evropskoj Crnoj Gori...
Iako se neki lingvisti otvoreno na različite načine zalažu za kon-

cept „zajedničkog“ (bilo da je to pozivanje na nekadašnji srpskohrvat-
ski jezik, na srpski kao jedini jezik, ili na BHS/BCHS kao neke hibridne
prelazne forme ili proizvod adiministrativnog principa jezičke ekono-
mije), veoma je moguće da se u odabiru takvog „zajedničkog“ koncep-
ta, kakav god on da bio, ne vodi strogo računa o mogućim posljedicama,
niti se u takvim zalaganjima prepoznaje dosljednost, svekupni kontekst
cijelog južnoslavenskog prostora, i sl.3 U pojedinim dijelovima BiH u
razloga da tako ne bude i u službenim dokumentima buduće evropske Bosne i Her-

cegovine i Crne Gore? Ilustrativan je najnoviji slučaj u Kantonu Sarajevo kada je
Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade dalo instrukciju u septembru 2017. da
se u školama shodno slobodnom opredjeljenju roditelja/staratelja učenika osigura
nastavni proces „na jednom od tri zvanična jezika“, a definicija koja ide u prilog
datoj instrukciji jeste mogućnost izbora da to bude „bosanski jezik“, „hrvatski
jezik“, ili „srpski jezik“ (jedan od tri) što jedino ima svoje zakonsko uporište. Cilj
je bio ukidanje u praksi sve više u svakom segmentu upotrebe prisutne neustavne
kategorije „BHS jezik“.
3
Ovdje je dovoljno sagledati cijeli prethodno navedeni „slučaj“ s nominacijom
„BHS jezik“ u Kantonu Sarajevo kao i historijat cijelog tog pitanja. Naime, slično
je 1995. godine Ministarstvo za obrazovanje, kulturu, nauku i sport RBiH, a po-
vodom primjedbi građana da se učenicima hrvatske i srpske nacionalnosti umjesto
njihovog jezika u školskoj dokumentaciji upisuje bosanski, iako je zakonska ured-
ba iz septembra 1993. kazala da se „jezik imenuje jednim od tri naziva“ (bosanski,
hrvatski ili srpski), dalo je sljedeću instrukciju: „U školskim dokumentima (odje-
ljenska knjiga i matična knjiga, đačka knjiga i svjedodžba, i drugo, upisuje se onaj
naziv jezika za koji se učenik, odnosno, njegov roditelj izjasni, tj. ili „bosanski“, ili
„srpski“, ili „hrvatski“ jezik i književnost“, uz dodatnu napomenu da se u školskoj
dokumentaciji (samo) „u rubrikama koje se odnose na više učenika, upisuju se sva
tri naziva jezika“. No, kasnije je, 2011. godine, Ministarstvo obrazovanja i nauke
Kantona Sarajevo dalo uputu koja je potpuno izokrenula ovu prethodnu (iz 1995),
i tražilo da se u školskoj dokumentaciji i evidenciji piše „Bosanski, hrvatski, srp-
ski jezik i književnost“, i to „kako bi se izbjegla šarolikost u pisanju naziva“, ali
i „s obzirom na to da se korištenjem sva tri naziva jezika ne bi prekršilo pravo
nekog od konstitutivnih naroda na korištenje naziva maternjeg jezika“. Evidentno
se, možda i s dobrim namjerama, ovdje napravila krupna greška. Rečeno je da ko-
rištenjem tročlanog naziva umjesto jednočlanog nije napravljen nikakav prekršaj,
po principu – Ako neko pita koristi li se (i) njegovo ime jezika, koristi. Problem je
što npr. naziv Srpski nije nikako isto što i Bosanski, hrvatski, srpski i što je ovim
evidentno bila prekršena zakonska odredba da se koristi jedan od tri naziva, a ne
sva tri. Čak je u uputstvu Ministarstva iz 2011. takva mogućnost (jedan naziv)
ostavljena samo uz pismenu saglasnost roditelja – pa je, do jučer, u Sarajevu, ako
bi neko htio da mu dijete uči bosanski jezik, morao kao roditelj ispunjavati po-

Jasmin Hodžić
praksi danas ovaj princip „zajedništva“ je još postojan, iza čega uglav-
nom ne stoji proračunata ili osmišljena podrška struke. No, imamo i
primjere „podrške“: „Treba isticati činjenicu da su bosanski, hrvatski
i srpski standard toliko slični da se mogu podučavati zajedno, u istoj
učionici“ (Halilović 2016: 80). S druge strane, ovakve koncepcije se
sve više reflektuju na „stvarno stanje stvari“ pa se u bh. javnosti (odno-
sno, možda samo u dijelu FBiH pod bošnjačkom većinom, a uglavnom
u Sarajevu) sve više govori o nekom „BHS jeziku“, studenti studiraju
„BHS“, u školi se uči „BHS“, u diplomama se upisuje „BHS“. Pose-
gnemo li ovdje za propitivanjem dosljednosti (pogotovo u kontekstu
šire slike cijelog južnoslavenskog prostora, gdje su, primjerice, H i S
potpuno skoro pa nepremostivo odavno odvojeni), ovakav jedan slučaj
mogli bismo i posmatrati upravo tako, kao „slučaj“, odnosno, kao ad-
ministrativnu zamku, s obzirom na to da ni u prirodnoj stvarnosti ni po
ustavnopravnim rješenjima ne postoji ništa jezičko (sem mogućeg ime-
na za nastavni predmet) što bi se moglo imenovati tročlanim, a ono koje
se kao takvo pojavljuje u javnosti sigurno jeste interesantno, ali samo
kao jedno od mogućih rješenja. S druge strane, ono je s više stanovišta
neprihvaljivo:
Dakle, na planu izučavanja bosanskog jezika u svim oblicima dr-
žavnog uređenja u Bosni i Hercegovini bosanski jezik kao nomi-
nalna kategorija ostao je nezaštićen – kako zbog toga što se ime
tog jezika ne može dobiti od zvaničnih organa, tako i zbog toga
što se u diplomama upisuje tročlana nominacijska struktura – što
je sa stanovišta struke, s druge strane, potpuno neprihvatljivo
(Kalajdžija 2016: 100).
Usudimo li se propitati sve prednosti i mahane višečlane nomi-
nacijske strukture, naročito će biti važno sagledati ovaj šareni mozaik
u svoj njegovoj ukupnosti i tek onda donijeti konačan sud. Prvo što se
samo po sebi nameće, ne gledajući širi kontekst i ukupnu sliku, jeste za-
ključak da takvo jedno rješenje naprosto može prouzrokovati dvostruke
efekte u širem društvenom pogledu. Višečlana nominacijska struktura je,
sama po sebi, i reduktivnog i ekspanzivnog karaktera, zavisno kako se
seban obrazac za to, a po automatizmu se koristilo ono BHS, odnosno Bosanski,

hrvatski, srpski – kako je sarajevsko kantonalno Ministarstvo bilo naložilo 2011, a
ispravilo 2017. (u skladu s prethodnom odredbom iz 1995) (v. Šipka 1999).

uzme.4 Zato je presudno bitno sagledati u kojem obimu se npr. bosanski

jezik i crnogorski jezik prije svega ostvaruju kao samostalni, što će sigur-
no biti važan faktor u proporciji odnosa ukupnosti naspram parcijalnosti
naših jezika. Jer, ako BHS-a u društvu ima sve više, a bosanskog kao
samostalnog u upotrebi sve manje, ili skoro nikako, sasvim je jasno na
šta će izaći slika društvenog statusa bosanskog jezika. Isto i crnogorskog.
Samostalnost i institucionalizacija jezika
Crnogorskog jezika u društvu danas ima više na institucionalnom

nivou, nego bosanskog. Prvo, po zakonskom rješenju, u Ustavu Crne
Gore dominantan je crnogorski jezik kao službeni, a ostala tri naša
jezika su u službenoj upotrebi, dakle, na jedan način su podređena.5
Bosanski je, s druge strane, u BiH ili u ravnopravnom, ili u podređe-
nom položaju u odnosu na druge naše jezike.6 Zatim, crnogorski jezik
u Crnoj Gori je samostalan prema upotrebi zvaničnog imenovanja u
4
Zaista, da li nas višečlana nominacija ograničava ili oplemenjuje? Da li je ekspan-
zivnog ili reduktivnog karaktera? Odnosno, da li imamo slučaj da npr. hrvatski
lingvist može ili treba govoriti samo o hrvatskom jeziku, a bosanski o sva tri, od-
nosno, npr. crnogorski o sva četiri? Pitanje je ima li neko za takvo nešto ovlaštenje
ili bilo kakvu osnovu. Također, pitanje je koju kompetenciju ima diplomirani pro-
fesor bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika s diplomom npr. Filozofskog fakul-
teta u Sarajevu, posebno u odnosu na onog sa sličnom mostarskom, bihaćkom ili
tuzlanskom diplomom u kojoj je jednočlana nominacija jezika? Isto tako, veliko je
pitanje šta su H i S u skraćenici BHS kao oznaci za jezik, odnosno, da li je hrvatski
jezik u BiH isto što i hrvatski u Hrvatskoj, i da li je srpski jezik u BiH isto što i
srpski u Srbiji? Naravno, treba imati u vidu to da je hrvatski jezik kao poseban
jezik već statusno priznat u EU. Isto tako, ne treba se povoditi za administrativnom
olakšicom zapadnih katedri za slavistiku koje u svojim nominacijama najčešće
koriste upravo nominaciju BHS (možda u novije vrijeme i BCHS, kao što je to
slučaj u udžbeniku Bosnian for foreigners dr Midhata Riđanovića).
5
Iako se po rezultatima posljednih popisa stanovništva u BiH i CG može reći da
bosanski jezik ima stabilniji status jer je po opredjeljenju građana crnogorskog u
Crnoj Gori samo nepunih 37%, a bosanskog u BiH preovladavajućih skoro 53%.
6
Generalno, tri jezika, bosanski, hrvatski i srpski jezik, smatraju se ravnopravnim
službenim jezicima u BiH. Međutim, ne postoji jedinstveno zakonsko rješenje za
cijelu BiH kao državu i u praksi u zakonskim propisima kod imenovanja jezika i
upotrebe službenih jezika vlada veliko šarenilo: bosanskog nema onda kada se je-
zik i ne imenuje (Kanton Sarajevo), onda kada je ime jezika perifraza (entitet RS),
ili kada mu se daje drugo ime (Zapadnohercegovački kanton i Kanton 10), i sl.

Jasmin Hodžić
institucijama, počevši već od nekadašnjeg Instituta za crnogorski jezik i

jezikoslovlje, a danas Fakulteta za crnogorski jezik i književnost.7 Takav
nivo „samostalnosti“ u BiH za bosanski jezik ne postoji, izuzimajući
Institut za bosanski jezik i književnost u Tuzli koji je u stvari „stručno
i naučno udruženje“ koje je sebi postavilo za ciljeve istraživački rad
u oblasti bosanskog jezika i bosnistike.8 Neko još snažnije, samostal-
no institucionaliziranje bosanskog jezika i bosnistike u BiH, skoro da
nema, izuzimajući univerzitetski nivo i bosanske fakultete koji u nazi-
vima odsjeka na kojima se izučava bosanski jezik imaju ili tročlani (Ze-
nica, Sarajevo), ili jednočlani (Mostar, Tuzla, Bihać) bosanski naziv.9
7
Fakultet je, osim imenom, stao i suštinski iza crnogorskog jezika i svojom na-
učnom produkcijom kojoj, posebno na pojedinim izdanjima, može pozavidjeti i
savremena bosnistika. Knjiga Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti (Čirgić
2011) najbolje pokazuje sve sličnosti razvojnog puta bosnistike i montenegristike,
a naročito savremene montenegristike i crnogorskog jezika danas.
8
Čista bosnistička orijentacija ovog tuzlanskog Instituta vidi se i po njegovom ča-
sopisu Bosnistika plus, izdatoj knjizi Teme iz lingvističke bosnistike te portalu Bo-
snistika koji je još u fazi izrade. Slično, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u
Tuzli odavno (već od 1997) izlazi časopis Bosanski jezik. Također, u BiH postoji
još i Bosansko filološko društvo koje redovno još od 2010. organizuje u Sarajevu
naučnu konferenciju Sarajevski filološki susreti; a u Tuzli je djelovalo Bosansko
lingvističko društvo koje je 2007. organiziralo prvi međunarodni lingvistički skup
u modernoj BiH, održan 2007. godine, a koji se bavio i bosanskim, i hrvatskim, i
srpskim i crnogorskim jezikom. Upravo je (v. Kadrić 2013) ovdje preneseno da se
u gramatici Edhema Berbića Bosanski turski učitelj 1893. spominje i crnogorski
jezik, ali i Crnogorci kao narod.
9
Na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru još
od 2007. godine u okviru vannastavnih aktivnosti dodatno se radilo na promociji
bosnistike i bosanskog jezika i književnosti, a preko tamošnje Sekcije mladih bo-
snista. Održana je tako i jedna javna diskusija upravo na temu evropskih integracija
i statusa bosanskog jezika. Sekcija je kasnije prerasla u Bosansku lingvističku aka-
demiju, koja je u okviru svojih mogućnosti upravo kao udruženje nastavila glavne
aktivnosti Sekcije mladih bosnista, realizujući u Mostaru i okolini manifestaciju
Susreti bosnista, pod pređašnjim imenom Susreti studenata bosnistike. Na manife-
staciji Susreti bosnista 2016. godine prvi put se na jednom mjestu javno progovori-
lo o statusu bosanskog jezika u bh. školstvu, na istoimenoj javnoj tribini održanoj u
Mostaru, a na kojoj su govorili i predstavnici svih bh. regija, počevši od Brčkog, pa
preko Konjević-Polja i Vrbanjaca, sve do Mostara, Stoca i Livna. Na Susretima su
bili predstavnici svih naših fakulteta na kojima se izučava bosanski jezik i književ-
nost, uključujući i kolege iz Novog Pazara (Srbija) i Prizrena (Kosovo). Aktivnosti
Sekcije mladih bosnista i Bosanske lingvističke akademije su jedne od prvih takve
vrste u radu na direktnoj promociji lingvističke i književne bosnistike.

Osim stručnog i naučnog, zato je naročito važan i društveni status je-

zika i njegova institucionalizacija u društvu. Tako bi se institucionalna
podrška bosanskom jeziku najprije mogla (i trebala?) tražiti gdje drugo,
nego, u institucijama – i još, u institutima? Jer:
Instituti za jezik svuda u imenu sadrže i ime jezika kojim se bave:
Institut za srpski jezik, Institut za crnogorski jezik, Institut za
hrvatski jezik, samo u Sarajevu i Nikšiću postoji Institut (osno-
van 1993) za bezimeni jezik (pa se mnogi izruguju tvrdeći da se
tu može liječiti jezik: ljudski, kravlji, teleći...) (Muratagić-Tuna
2016: 67).
No, uputi li se ovdje prigovor da je možda i danas najbolje rje-
šenje ono koje ipak nije slučajno odabrano kod samog osnivanja, npr.
sarajevskog Instituta za jezik (jer, da se to htjelo, odmah po osnivanju
bi se imenovao jezik, a – možda i s uvidom u kompleksnost višenacio-
nalne bosanskohercegovačke sredine i sve veće disolucijske procese u
tadašnjoj srpskohrvatskoj jezičkoj zajednici – s razlogom pri osnivanju
Instituta za jezik nije artikulisano i samo ime jezika10), potpuno jasan
odgovor može se pronaći u komparaciji i kontrastiranju istog ovog pi-
tanja kod susjeda u Hrvatskoj. Naime, u Zagrebu je današnji Institut
za hrvatski jezik i jezikoslovlje u periodu između 1973. i 1977. upra-
vo nosio naziv kao i današnji sarajevski, Institut za jezik (a prethodno,
od 1952. Institut za jezik JAZU-a11, od koje se odvojio pa postao sa-
mostalan). Potom je današnji zagrebački Institut djelovao pri Institutu
za filologiju i folkloristiku i zvao se Zavod za jezik, a već od 1991.
godine postaje Zavod za hrvatski jezik, te od 1996. Institut za hrvat-
10
Da je jezik u imenu Instituta tada, 1972. imenovan srpskohrvatskim, možda bi ta-
kvo nešto zatvorilo vrata našim pojedinačnim jezicima? Ili, već je bila artikulisana
svijest o posebnosti jezika Bosne, kroz ustanovljeni bosanskohercegovački stan-
dardnojezički izraz – kojem se u to vrijeme nije javno priznavao status posebnog
jezika – pa je ostalo da se u programskom djelovanju Instituta istražuje „srpskohr-
vatski jezik u Bosni i Hercegovini“. A, s obzirom na to da se srpski i hrvatski jezik
ne standardiziraju posebno u BiH, a dio su priznatih jezika u BiH, sa sarajevskog
Instituta time valjda i spada „nadležnost“ nad srpskim i hrvatskim jezikom. Posta-
vi li se ovdje prigovor da jedna državna (u ovom slučaju kantonalna) institucija za
jezik u BiH ne bi smjela zaobići i druge službene i priznate jezike, a s obzirom na
prethodno navedeno, moglo bi se reći da se sarajevski Institut može i treba baviti
srpskim i hrvatskim govorima u BiH, a nikako standardom.
11
Slično kao danas sarajevski, Institut za jezik UNSA.

Jasmin Hodžić
ski jezik i jezikoslovlje.12 Svim ovim je hrvatski jezik itekako dobio na

programskoj institucionalnoj zaštiti. Zato je važno uputiti na sljedeće:
„Učesnici ‘Simpozija o bosanskom jeziku’ nepodijeljenog su mišljenja
da je bosanski jezik standardni jezik koji u zajednici slavenskih jezika
stoji naporedo sa srpskim i hrvatskim jezikom“ (u: Čedić 1999: 265), a
posebno na prvi zaključak spomenutog prvog Simpozija o bosanskom
jeziku, održanog već davne 1998: „Kadrovski osnažiti Institut za jezik
u Sarajevu, redefinirati njegove zadatke i preimenovati ga u Institut za
bosanski jezik“ (u: Čedić 1999: 265). Jasno se samo po sebi ovdje na-
meće pitanje kako to da još niko nije ni pokušao realizovati prvi zaklju-
čak prvog Simpozija o bosanskom jeziku?13 Posebno je zanimljivo što
je već drugi zaključak „Odsjek za južnoslavenske jezike Filozofskog
fakulteta u Sarajevu preimenovati u Odsjek za bosanski, hrvatski i srp-
ski jezik“ (u: Čedić 1999: 265), bespogovorno realizovan. Ne ulazeći
ovdje detaljno u razloge zašto učesnici Simpozija nisu uskladili pri-
jedloge za naziv Instituta i naziv Odsjeka, uputno je primijetiti da se u
starim nazivima za Fakultet i Institut također nalaze razlike – Institut
je za jezik (jednina), a Fakultet je za južnoslavenske jezike (množina),
pa je logična bila i predložena tročlana a ne jednočlana nominacija za
navedeni odsjek Filozofskog fakulteta, u skladu s onim šta je (bila) pro-
gramska orijentacija Odsjeka. Valjda bi zato, u skladu s postojanjem
Instituta za srpski jezik (Beograd) i Instituta za hrvatski jezik (Zagreb),
morao barem negdje postojati i Institut za bosanski jezik? Tako:
Prema našem mišljenju, bosanski jezik ima sve predispozicije da
bude snažno institucionalno podržan. Međutim temeljni razlog
zašto je bosanski jezik trenutno u nepovoljnoj poziciji sadržan
je u svojevrsnom nesnalaženju društvene zajednice koja je od-
govorna za taj jezik. Riječ je o neuređenom pravnom sistemu i
političkom vakuumu u kojem se bosanski jezik još uvijek nije
institucionalno pozicionirao (Kalajdžija 98: 2016).

Podaci preuzeti s www.ihjj.hr

12
Potpisnici Zaključaka s prvog Simpozija o bosanskom jeziku, ujedno i učesnici

13
Simpozija, između ostalog su i bosanski lingvisti: Dževad Jahić, Mevlida Karad-

ža, Marina Katnić-Bakaršić, Naila Hebib-Valjevac, Josip Baotić, Senahid Halilo-
vić, Muhamed Šator, Ibrahim Čedić, Asim Peco, Ismet Smailović, Adnan Kadrić,
Husein Zvrko i Aida Kršo (v. Čedić 1999).

Isto tako, ovdje je umjesno postaviti pitanje čija je briga priznati

hrvatski jezik u BiH, odnosno, bosanski jezik u Hrvatskoj? U više je na-
vrata već javno dat odgovor na ovo pitanje direktnim i jasnim program-
skim djelovanjem dvaju (triju) Instituta. Da li ova „briga“ pak može
biti „višenadležna“, to je već posebno i kompleksno pitanje. Jedan od
odgovora je i u sljedećem:
„Jasno je da su i hrvatski i srpski jezik u Bosni i Hercegovini zva-
nični službeni jezici konstitutivnih naroda: hrvatskog i srpskog,
ali se briga o tim jezicima vodi izvan ove zemlje, a bosanski kao
jedan od zvaničnih jezika Bosne i Hercegovine kojim se služi naj-
veći broj građana Bosne i Hercegovine na margini je po važnosti
u našim političkim odnosima“ (Kalajdžija 2016: 103).
Interesantno je da, recimo, u Srbiji postoji Odbor za standardiza-
ciju srpskog jezika koji „vodi brigu“ o srpskom jeziku, na čijoj god teri-
toriji se taj jezik upotrebljavao. Odbor okuplja sve relevantne institucije
s kojima se može povezati briga o jeziku i jezičkoj politici, a između
ostalih, naravno, i Institut za srpski jezik SANU. Sličnih prijedloga ima
i za BiH, s tim da je dodatno pitanje ima li i preduslova za to.
„Da bi se povezale dvije bitne komponente za ispunjenje normi
standardnog jezika – stručna i politička, potrebno je postojanje određe-
ne instance, zvaničnog tijela, koje bi vodilo brigu o navedenim aspek-
tima standarnosti tog jezika, što bosanski jezik još uvijek nije dobio“
(Kalajdžija 2016: 101).
Pitanje je mora li prije osnivanja npr. Vijeća za bosanski jezik po-
stojati barem jedna institucija koja će samostalno u svom imenu nositi
ime bosanskog jezika? Bilo kako bilo, svaka institucionalizacija bosan-
skog jezika, i unutar i van BiH, bosanskom jeziku sigurno donosi samo
već nasušno potrebnu stabilnost.
S druge strane, posebno je zanimljivo ispitati institucionalnu po-
ziciju i društveni status bosanskog i/ili crnogorskog u odnosu na sa-
vremeni hrvatski i srpski jezik. U svim segmentima, a posebno u obra-
zovnom sistemu. Uzmimo za početak primjer bosanskog i hrvatskog
jezika. Pa, iako je u zagrebačkoj medresi bosanski jezik devedesetih
godina prošlog vijeka u Hrvatskoj bio u nastavnom procesu, u Repu-
blici Hrvatskoj danas u procesu je tek organiziranje nastave bosanskog
jezika i kulture po modelu C obrazovanja učenika pripadnika bošnjačke
nacionalne manjine u osnovnim i srednjim školama. Bosanski će u hr-

Jasmin Hodžić
vatskim školama, dakle, biti kao izborni predmet, kao dodatak nekoliko
časova sedmično, a hrvatski će ostati osnovni predmet i za hrvatske i za
bošnjačke učenike. Slično, u Srbiji se bosanski jezik s elementima naci-
onalne kulture prvo uvodi kao izborni predmet (2004), da bismo danas
(odnosno, već od 2013) imali primjer cjelokupne nastave na bosanskom
jeziku i u Srbiji, sa oko 15.000 učenika. Također, u Srbiji je (već skoro
dvije decenije) bosanski jezik stabiliziran i na univerzitetskom nivou,
na Internacionalnom univerzitetu i na Državnom univerzitetu u Novom
Pazaru. Međutim, posebno je interesantno pitanje odnosa bosanskog i
srpskog jezika u državi Srbiji, kad govorimo o segmentu obrazovanja.
Naime, bošnjački učenici, osim što uče svoj bosanski jezik kao maternji
jezik, pošto žive u državi Srbiji, oni uče i srpski jezik, ali po predmetu
Srpski jezik kao nematernji – što je, čini se, mogući najefikasniji model
za odnose naših država i jezika u obrazovnim sistemima zemalja u ko-
jima živimo. Srpski i hrvatski se u BiH podučavaju samostalno, osim
u pojedinačnim slučajevima kod višečlanog imenovanja jezika u bh.
obrazovnom sistemu, naročito u Sarajevu, i osim u mjestima gdje se
izučava samo bosanski. No, bosanski jezik još od zakonske zabrane iz
1907. još se nije vratio u sve dijelove BiH, a posebne poteškoće vidljive
su u prostoru s dominantnom srpskom ili hrvatskom vlašću.14 S druge
strane, paradoksalno, na cijelom ostalom području u zemljama bivše
Jugoslavije ima bosanskog jezika (u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Cr-
noj Gori, na Kosovu i u Makedoniji). Ovdje je uputno istaći tendenci-
je u modernim evropski usmjerenim politikama šireg južnoslavenskog
prostora kod pitanja statusa i upotrebe naših pojedinačnih jezika. Ističe
se posebno princip „svugdje sve“, po kojem bi se na drugi način (na
simboličnoj ravni) mogla napraviti neutralizacija praktične odvojenosti
Ilustrirat ćemo ovaj slučaj jednom zanimljivom paralelom. Naime, u Livnu je npr.
14
u doba osmanske Bosne, šk. 1986/87. bosanski jezik učilo 386 učenika, a u Banjoj
Luci 1122 učenika (v. Solak 2013). Danas, u doba demokratske, međunarodno
priznate BiH, nema u Livnu ni u Banjoj Luci u obrazovnom sistemu bosanskog je-
zika. Zanimljlivo, kada je bosanskog jezika bilo, tada je i administrativno gledano,
društveni kontekst Livna i Banje Luke bio također s bosanskim imenom: Bosanski
vilajet. Danas je to sve više Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (pod čijom upra-
vom se bosanski jezik nije vratio u upotrebu 1993, kad je to bilo ustavno rješenje
RBiH), ili s druge strane Republika Srpska, koja posebnim represivnim političkim
djelovanjem na različite načine također onemogućava društvenu egzistenciju bo-
sanskom jeziku.

među našim jezicima. Tako bismo sutra u Evropi mogli imati jednu
(višečlano nominacijsku?) zajedničku službenu katedru za slavistiku i
jednu (višečlanu) jezičku odrednicu za jezik cijelog južnoslavenskog
prostora (kad se već na cijelom prostoru koriste svi naši jezici). Princip
„svakom svoje“ po kojem bismo srpsku jezičku politiku ograničili na
Srbiju, hrvatsku na Hrvatsku, bosansku na BiH, crnogorsku na Crnu
Goru, manje je očekivan, iako bismo sutra u Evropi mogli imati poseb-
no četiri službena jezika za cijeli južnoslavenski prostor.15
Zato, ako se bosanski i crnogorski jezik dovoljno izbore za svoj
stabilan društveni status, za očekivati je rješenje koje će ipak prepo-
znati sve naše (jezičke) posebnosti. Bilo kako bilo, evidentno je da se
naša društvena stvarnost direktno reflektuje i na prirodno stanje stvari,
poznato je kako društveni konstrukti sa ili bez osnove u realnosti mogu
sa veoma snažnim efektom da djeluju na istu tu realnost i kako pak
nedovoljna artikulacija prirodnih fenomena u društvu može da se po
principu bumeranga reflektuje kao efekt sa snažnim autodestruktivnim
dejstvom. Crnogorskom i bosanskom jeziku to se već jednom desilo.
Zaključno: Odnos bosanskog (i crnogorskog)

prema zajedničkom (srpskohrvatskom/BCHS) jeziku
Sve više je praksa da zemlje južnoslavenskog prostora uvažavaju

principe jezičke tolerancije, pa umjesto načela državnih jezika (crno-
gorski jezik ograničen samo na Crnu Goru, srpski samo na Srbiju, bo-
sanski samo na BiH, hrvatski samo na Hrvatsku) danas u praksi imamo
rasprostranjenost svih naših jezika na cijelom južnoslavenskom prosto-
ru, u većoj ili manjoj mjeri, uprkos tome što bosnistika i montenegri-
stika još nisu naišle na potpuno uvažavanje kod naših susjeda. No, u
današnjoj Srbiji na primjer, već se bosanski, crnogorski i hrvatski mogu
naći ili u službenoj upotrebi ili u obrazovnom sistemu, u Crnoj Gori su
osim crnogorskog prisutni i bosanski, i hrvatski i srpski, u Hrvatskoj
se sve više uvažavaju i ostali naši jezici, a u Bosni i Hercegovini su,
načelno, osim crnogorskog kojeg nema, ravnopravna ostala tri. Uvaža-
vajući činjenicu da je hrvatski jezik ulaskom Hrvatske u EU dobio svoj
Još uvijek su žive i tendencije uspostave principa „svakom moje“, po onoj da su

15
jedni „svi i svuda“. No, takve tendencije uglavnom su otvorenog netolerantnog i

nedemokratskog, da ne kažemo i nenaučnog karaktera.

Jasmin Hodžić
službeni status, po analogiji reciprociteta isto se očekuje i za ostale naše

zemlje. Jedino što se postavlja pitanje administativno-pravnih olakšica
i mogućih eksperimenata preko službene višečlane nominacije za je-
zik cijelog južnoslavenskog prostora, uslijed komunikacijske bliskosti
u visokoprocentnom obimu. No, insistiranje na očuvanju naših jezič-
kih posebnosti, naročito do sad zapostavljanih, crnogorske i bosanske,
može se potvrditi odnosom crnogorske i bosanske jezičke tradicije pre-
ma zajedničkoj, srpskohrvatskoj, u dijahronijskoj ravni. Naime, činje-
nica je da će crnogorski i bosanski čovjek biti u poziciji da bira između
nametnute srpskohrvatske jezičke tradicije i očuvanja vlastite jezičke
posebnosti potisnute uslijed dugogodišnjih političkih presija prema dr-
žavnosti, narodnosti i jeziku. Konkretno, bosanski jezik na primjer, ba-
štini višestoljetnu tradiciju (najmanje otkako ga Konstantin Kostenački
spominje uz hrvatski i srpski) i uz svijest o tome da se ni Novosadski
ni Bečki dogovor nisu direktno ticali Bosne (ni Crne Gore) – pozici-
ja bosanskog čovjeka danas je takva da bira između, uslijed nepunih
stotinu godina zabrane bosanskog imena za jezik i bošnjačkog imena
za narod, uvedene srpskohrvastke jezičke tradicije, s jedne strane, i u
bosanskom društvu stabilnog bosanskog jezičkog identiteta prisutnog i
za vrijeme osmanske Bosne, i za vrijeme Austrougarske, i ranije u sred-
njem vijeku, a izbrisanog s društvene scene u vremenu između prve i
druge Jugoslavije (upravo kada je s društvene scene nestalo i bosansko
i crnogorsko ime za državnost); te vraćenog u naše društvo obnovom
moderne bosanske državnosti (a, kako smo to već u više navrata i poka-
zali, slično je i s Crnom Gorom).
Literatura
–– Čedić, Ibrahim (ur), Simpozij o bosanskom jeziku (zbornik radova),

Institut za jezik u Sarajevu, Posebna izdanja, knjiga 10, Sarajevo, 1999.
–– Čirgić, Adnan, Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Institut za
crnogorski jezik i književnost i Matica crnogorska, Podgorica, 2011.
–– Halilović, Senahid, „Bošnjaci i bosanski jezički standard“, u: Čengić-
Fejzić, Fahira (ur): Rezolucija o bosanskom jeziku – zbornik radova,
El-Kalem, Sarajevo, 2016.

–– Kadrić, Adnan, „Značaj usputnih napomena u Berbićevoj gramatici

za razumijevanje naravi i sistema jezika (i jezikā) u Bosni krajem
19. stoljeća“, u: Turbić-Hadžagić, Amira (ur): Tuzla. Grad na zrnu
soli (Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog lingvističkog
skupa održanog u Tuzli od 14. do 16. septembra 2007), Bosansko
lingvističko društvo, Tuzla, 2013.
–– Kalajdžija, Alen, „Aktuelni problemi bosanskog jezika: jučer, danas,
sutra“, u: Čengić-Fejzić, Fahira (ur): Rezolucija o bosanskom jeziku
– zbornik radova, El-Kalem, Sarajevo, 2016.
–– Muratagić-Tuna, Hasnija, „Opći osvrt na bosanski jezik“, u: Čengić-
Fejzić, Fahira (ur): Rezolucija o bosanskom jeziku – zbornik radova,
El-Kalem, Sarajevo, 2016.
–– Solak, Edina, „Naziv jezika u salnamama: Sistemska reforma
obrazovnog sistema i službena nominacija jezika u Bosni“, Književni
jezik 24, 1–2, Institut za jezik u Sarajevu, 2013.
–– Šipka, Milan, Standardni jezik u Bosni i Hercegovini u dokumentima
jezičke politike, RSP, Open Society Institute, Hungari, Budapest,
1999.

UDK 81ʼ276:32
Branko KUNA (Osijek)

Filozofski fakultet – Osijek
Bernes ALJUKIĆ (Tuzla)
STRATEGIJE IMENOVANJA U
POLITIČKOM DISKURSU

U sklopu analize političkog diskursa nastalo je više pristupa u ko-
jima se iz različitih perspektiva promatra odnos jezika i politike. Jedni
su usmjereni na vrstu argumentacije u političkom diskursu (Fairclough
& Fairclough 2012), drugi na reprodukciju moći (Van Dijk 1997), u
tom diskursu Chilton (2004) promatra proizvodnju i jačanje nacional-
nih mitova. Za ovaj rad posebno je zanimljiv povijesni pristup Ruth
Wodak (2009) koja u raznolikom političkom diskursu vidi spregu je-
zika, ideologije i moći s posebnim naglaskom na rekontekstualizaciju
politike u medijima. U radu se raspravlja o otklonu od službenog imena
političkih stranaka na temelju svjesnih i namjernih postupaka – dis-
kursnih strategija imenovanja – kako bi se ostvarili politički ciljevi i
interesi. Imenovanje u političkom diskursu nije samo identitetski čin
već način vrednovanja aktera u političkoj areni. Građa za opis priku-
pljena je u hrvatskim, bosanskohercegovačkim i crnogorskim internet-
skim portalima koji pokrivaju čitav spektar političkih usmjerenja – od
lijevih i liberalnih do konzervativnih i desnih političkih opcija u trima
državama. Zadaća je među ostalim utvrditi vrste te sličnosti i razlike u
primjeni strategija imenovanja političkih protivnika: od imenovanja na
temelju vizualnog identiteta (crveni, zeleni, bijeli), prostornih odnosa,
ideološkog etiketiranja ali i postupaka kojima se krše norme društveno
prihvatljivog (uljudnog) ponašanja.
Ključne riječi: politički diskurs, imenovanje, kritička diskursna
analiza


Branko Kuna & Bernes Aljukić
Diskursna analiza
Govoreći o posebnostima diskursne analize, Van Dijk (1997:

2–4) prepoznaje da su njezine ključne sastavnice tko rabi jezik, kako,
zašto i kada. Ti se funkcionalni aspekti ostvaruju u komunikacijskom
događaju. Pri tome ističe tri glavne dimenzije diskursa: jezičnu upo-
rabu, komunikaciju vjerovanja (kogniciju) i interakciju u društvenim
situacijama, odakle proizlazi da je zadaća diskursnih studija formulirati
teorije o vezi jezične uporabe, vjerovanja i interakcije.
Razlika koju diskursna analiza pokazuje u odnosu na druge pri-
stupe jeziku jest što se ne bavi samo gramatičnošću iskaza. Jaworski i
Coupland (2002: 114–119) u vezi s diskursnom analizom upućuju na
Zelliga Harrisa koji je promatra kao metodu kojom se deskriptivna lin-
gvistika proširuje iznad granica rečenice pri čemu se usklađuje veza
između jezika i kulture. Iz takvog pristupa proizlazi nekoliko glavnih
pitanja: kako su sukcesivni govorni izričaji povezani, tko kontrolira dis-
kurs, kako to radi, kako – i da li ikako – ostali sudionici preuzimaju
kontrolu, kako uloge govornika i slušatelja prelaze s jednih na druge,
kako se započinju nove teme a okončavaju stare te koji je lingvistički
dokaz da su diskursne jedinice veće od izričaja, rečenice?
Značenje je u diskursnoj analizi koncept koji se ne smatra inhe-
rentnom odlikom diskursa jer se o njemu govori s aspekta društvene
interakcije. Samo značenje u takvom se pristupu promatra na dvjema
razinama – na nižoj je riječ o uzajamnom odnosu iskaza koji mogu je-
dan u odnosu na drugi funkcionirati kao specifikacija, uopćavanje, ilu-
stracija ili kontrast. Priroda takve veze ujedno oslikava diskursno svoj-
stvo koherentnosti. Na višoj razini nalaze se diskursne teme, od kojih
se ide prema posebnim detaljima. Diskursne su teme, dakle, opsegom
šire od rečeničnih tema a najčešće se izriču u naslovima, sažetcima,
zaključcima i sl. U diskursnoj je analizi posebno prepoznatljiv koncept
varijacije, odabira kojim se određuje diskursna vrsta. Ukoliko određena
varijacija ima funkciju u kontekstu (govornik, perspektiva, auditorij,
skupine i sl.), onda to zovemo dijelom diskursnog stila, što znači da
je diskursni stil kontekstno vezana varijacija izražajne razine diskursa.
Neovisno o samim varijacijama, uvijek mora postojati nepromjenjiva
referencija na koju se ukazuje, no ako se govori o različitim pristupi-
ma toj referenciji, zapravo je riječ o različitim diskursima. Diskursnim

Strategije imenovanja u političkom diskursu
se stilom ujedno određuju i diskursne odlike žanra (priča naspram iz-

vješću), govora (miran naspram emocionalnu), skupine (muškarci na-
spram ženama), društvenih situacija (formalno naspram neformalnu),
čak i kultura (američka naspram europskoj) i sl. Van Dijk (1997: 4–13).
Uspoređujući diskursnu s deskriptivnom analizom, Johansen i Lar-
sen (2000: 84) prepoznaju širi analitički prostor diskursne analize. Pri
tome ističu svojstva diskursnoga svijeta, specifične institucionalizirane
situacije u kojoj određene alokacije postaju pravomoćne, a značenje ne-
kog izričaja razumijevamo upravo postupkom njegove integracije u dis-
kursni svijet na osnovi čega ispitujemo je li naše razumijevanje ispravno
i prihvaćaju li drugi našu reakciju; diskurs u tom smislu omeđuje prostor
u kojem se značenje može razumjeti kao valjano i relevantno.
Medijski i politički diskurs
Budući da je uočljivo da o diskursima možemo govoriti i u mno-

žini uzimajući u obzir da je diskurs ugrubo definiran kao poseban na-
čin komunikacijske interakcije, sasvim je razumljivo da se susrećemo
s primjerima preklapanja različitih diskursa. U tom je smislu medijski
diskurs širok pojam, kako ga definira O’Keeffe (2006: 1), koji se odnosi
na sveukupnost predstavljanja stvarnosti u prijenosnim i pisanim medi-
jima, od televizije do novina. Ovisno o ciljevima istraživanja, medijski
se diskurs može precizirati, tako da se ta sintagma odnosi na analizu po-
sebnih medijskih žanrova i oblika – npr. političkih intervjua, razgovora
sa slušaocima, vijesti, debata i sl. Podjednako kao što se mogu uočiti
jasne razlike medijskoga diskursa i svakodnevne konverzacije, mogu se
uočiti i sličnosti, mada često praćene dodatkom „pseudo“.
Razumjeti posebnosti komunikacijske interakcije u medijskom
diskursu može usporedbom takve interakcije sa spontanom interakci-
jom. Naime, Scanell (1991. u: Tolson 2006: 3) ističe da je medijski
razgovor poseban vid verbalne interakcije koja se odvija na dvjema ra-
zinama – između sudionika interakcije međusobno te između njih sa-
mih i auditorija (slušatelja i/ili gledatelja s kojima komuniciraju). Otuda
izvodi sintagmu „dvostruka artikuliranost“ kojom se imenuje komuni-
kacijska dinamičnost u takvom vidu konverzacije.
Komunikacijska interakcija u medijskom diskursu također uklju-
čuje naglašene diskursne uloge te pitanje uzajamnoga odnosa sudionika

interakcije, odnosno hijerarhijsku ljestvicu koja pretpostavlja asime-

tričnost moći koja se raspodjeljuje na sudionike interakcije.
U prilagođenom tabličnom prikazu (O’Keeffe 2006: 5) prepo-
znatljiv je binarni odnos spontane i institucionalizirane interakcije.
Konverzacijska inte-
Svakodnevna neformal-
rakcija u medijskom
na konverzacija
diskursu
Odnosi moći simetrični asimetrični
nisu unaprijed određene; unaprijed određene; go-
govorni prilozi obično su vorni prilozi mogu biti
Izmjene govornika
kratki i uz česta prekla- dugi i preklapanja nisu
panja tako česta
nisu institucionalizirane; institucionalizirane
vezane su uz socijalne
Uloge
odnosne identitete (maj-
ka, najbolji prijatelj i sl.)
razvijaju se unutar kon- institucionalizirani, če-
verzacije, najčešće odsto prijenosne prirode
Ciljevi
nosne prirode (npr. otkriti nešto o ne-
čijem položaju)
uzajamno se uspostav- planirana i provedena od
ljaju i provode voditelja, nositelja moći
Ritualna ograničenja
(kao i produkcijskog
tima)
uzajamno se uspostav- unaprijed planirane;
ljaju; otvorene su, pro- otvorene, mijenjane i
Teme
mjenjive i uzajamno se zatvorene, što čini vodi-
zatvaraju telj, nositelj moći;
Tablica 1: Usporedbe između uvjeta svakodnevne

konverzacije i interakcije u medijima.
Kada je riječ o komunikacijskoj interakciji u medijima, do izražaja

dolazi njena posebnost vidljiva u tome da se u takvu interakciju uvlače i
slušatelji, podjednako i oni stvarni kao i tzv. „nepotvrđeni“, tj. oni koji ne
moraju biti prisutni u neposrednom okruženju u kojem se odvija komuni-

kacija. To svojstvo medijskog diskursa ujedno oslikava i razlike u odnosu

na komunikacijske modele kakav je npr. Shannon-Weaverov (1949).
Analizirajući posebnosti jezičnih sredstava koja se rabe u kon-
verzaciji u medijskome diskursu medijskom diskursu, Coleman i Ross
(2010: 1–7) uočavaju da ta jezična sredstva, s aspekta odnosa pojedinca
i mnoštva, obično dobivaju dodatne funkcije. Tolson (2006) i O’Keeffe
(2006) tako ističu postupak građenja kolektivnoga identiteta posebnom
uporabom ličnih zamjenica koje u medijskom diskursu dobivaju znatno
širi potencijal za ostvarenje takvih ciljeva.
O’Keeffe (2006: 101–102) prepoznaje da je, osim zamjenica, upo-
raba vokativa u konverzacijskoj interakciji u medijskom diskursu jed-
no od „sredstava oslovljavanja“ i može imati različite oblike: emotivni
(dušo), vezu srodnosti (tatice), bliskosti (druže/prijatelju), bliskosti po
hipokoristiku (Ivice), bliskosti po punom imenu (Ivane), tituli i prezi-
menu (gospodine Smith), honorifiku (gospodine), nadimku (Buco), ali i
razrađenim nominalnim strukturama, npr. oni od vas koji tako misle. U
uporabi tih vokativnih oblika ograničenja proizlaze iz rodnih, klasnih i
općenito socijalnih razlika, stoga odabir vokativnog oblika ujedno služi
kao (pretpostavljeni ili izrečeni) pokazatelj veze između govornika i
slušatelja te je zato uloga vokativa jedna od najvažnijih u izgradnji i
održavanju pseudointimnosti (ili distance – u suprotnome slučaju) unu-
tar medijske interakcije.
Slično tome, analizirajući televizijske političke debate, Jaworski
i Galasinski (2000: 35–43) uočili su zanimljiv utjecaj sociopolitičkih
promjena na oblike oslovljavanja, kakav je primjer s vokativom druže/
drugarice u poljskom jeziku. U analizi govora političkih vođa u tim
debatama uporaba vokativnih oblika specifičnih za govorni stil radnič-
ke klase za kandidata je značila svjesnu namjeru da izgradi intimniju
vezu s potencijalnim biračima; na drugoj strani, odustajanje od takve
strategije oslovljavanja značilo je „doprinos pozitivnoj izgradnji vlasti-
tog imidža“ pri čemu se takav govornik predstavlja snažnim narodnim
vođom. Autori ističu da je to razlog zašto određena uporaba vokativa
znači da „govornik ne rabi vokativ samo kako bi privukao pozornost
slušatelja, nego da bi time ostvario i interpersonalnu vezu s njim“.
Bublitz i Bednarek (2006: 861–864) u izdvajanju pragmatičkih
funkcija referencijskoga govora (riječ je o navođenju izvora informacija
u medijskom diskursu) ističu da se odnos moći i solidarnosti prepoznaje

u obraćanju po tituli, odnosno ličnom imenu. U vezi s tim zaključuju

da se referiranje na nekoga po ličnom imenu implicitno razumijeva kao
poticaj na bliskost, za razliku od formalnosti koju prate titule. Isti autori
prepoznaju da etiketiranje također nosi vrednosnu dimenziju. Uočljivo
je da je etiketiranje (naglašavanje kakve društvene uloge, npr. muškarac,
žena i sl.) prilično neprecizno u referencijskom smislu, no pretpostavlja
valjan razlog da se tim načinom referenciranja načini odmak od prethod-
no navedenih oblika oslovljavanja – po imenu ili tituli. U nizu prepoznat-
ljivih praksi oslovljavanja, ističu i uporabu paralingvističkih informacija
kojima se izravno djeluje na donošenje vrednosnih sudova potencijalnih
čitatelja (takav je npr. slučaj kada se izvor informacije zamagljuje navo-
đenjem lažnoga imena, tj. aludiranjem na neki prepoznatljiv fikcionalni
lik koji se ističe potrebnom osobinom). S tim su u vezi i primjeri ekspli-
citnoga vrednovanja, pri čemu se u navođenju izvora informacije koriste
odrednice koje mogu imati pozitivnu ili negativnu konotaciju (takvo je
korištenje riječi kao što su terorist, radikal, rasist i sl.).
Ako uspoređujemo komunikacijske modele, kakav je spomenuti
Shannon-Weaverov, s komunikacijskom interakcijom u medijskom dis-
kursu, zaključujemo da se komunikacija između sudionika interakcije
odvija tako što uključuje i ostale (mahom pasivne) sudionike – kakav
je npr. slučaj s televizijskom emisijom i ulogom gledateljstva; pri tome
prepoznajemo da je takav način interakcije složeniji od jednostavne
uzajamne razmjene informacija.
Posebnost je diskursne uloge političara, prema pučkoj odrednici
– čovjeka koji može puno govoriti a da ništa ne kaže, u tome što takav
položaj implicira svojevrstan metaidentitet jer političar u govornoj inte-
rakciji ne govori samo u svoje nego i u ime svih koje predstavlja. Odatle
je jasno da se uporaba jezičnih sredstava u komunikacijskoj interakciji
razumijeva tako da takva sredstva imaju značajniju performativnost.
Upravo u vezi s pitanjem moći, Van Dijk (2002) o političkom
diskursu govori u njegovoj vezi s kritičkom diskursnom analizom i na-
glašava da kritička političkodiskursna analiza objedinjava trijadu: moć,
zloupotrebu moći i dominaciju – uz različite oblike otpora takvoj vrsti
diskursne dominacije. Takav pristup političkom diskursu očigledno se
bavi pitanjem neravnopravnosti.
Budući da osobe koje obnašaju neke javne funkcije privlače
pozornost sui generis, nije neobično da su političari predmetom i lin-

gvističkih, odnosno diskursnih analiza. Izdvojiti možemo studije Fa-

ircolough (1989) o govoru britanske premijerke Thatcher, Suleiman i
O’Connell (2008) o rodnim razlikama u televizijskim intervjuima Billa
i Hillary Clinton, Horvath (2009) i kritičkodiskursnu analizu Obaminog
političkog diskursa, analizu Trumpovog političkog diskursa (Rachman
i Yuninanti 2017), sličnu studiju čiji su autori Mohammadi i Javadi
(2017) i dr.
U vezi s političkim diskursom jest i sintagma politička korektnost
koju, kako to ističe Pauwels (1998), razumijevamo kao odmjeren i pri-
lagođen način obraćanja tako da se izbjegavaju sve potencijalno nega-
tivne, rasističke, šovinističke i sl. odrednice (Pauwels 1998. u: Spolsky
i Lambert 2006: 453).

Analiza odabranih primjera
Politički je diskurs, kako je istaknuto, moguće promatrati u vezi s

medijskim diskursom budući da se na obje vrste diskursa može primi-
jeniti kritičkodiskursni pristup. Politički diskurs, dakako, ima mnoštvo
dodirnih tačaka s medijskim diskursom budući da se govor političara
promatra u vezi s potencijalnim auditorijem, odnosno glasačkim tije-
lom. Kritičkodiskursni model najprije implicira normu objektivnosti sa-
mog analitičara, zatim jasno prepoznavanje diskursnih uloga i njihovu
moguću (a)simetriju. Posebnost je diskursne analize, općenito, u tome
što se pozornost usmjerava na sve one primjere koju su neobični, neti-
pični ili na bilo koji način devijantni.
U vezi s posebnošću kritičke diskursne analize, Wodak (1989)
naglašava da ona ne smije biti isključivo deskriptivna ili neutralna (bu-
dući da analitičar, prema takvom shvatanju, ipak mora naglasiti stranu
koja je obespravljena ili koja trpi neku posljedicu), no problematizira-
jući pitanje objektivnosti, u obzir uzima potrebu da se zauzme određena
distanca, sve s ciljem ostvarenja znanstvenih rezultata (Wodak 1989:
XIV).
Predmetom su analize u ovom radu tekstovi preuzeti s hrvatskih,
bh. i crnogorskih internetskih portala s ciljem da se prepoznaju stra-
tegije imenovanja političkih protivnika. Takav je pristup ujedno nešto
više od samog imenovanja jer implicira i donošenje vrednosnih sudova.
Odatle proizlazi glavni cilj rada – izdvajanje jezičnih sredstava kojima

se ostvaruje takav postupak pomicanja ili promjene diskursne uloge po-

litičkoga protivnika i to tako da se označeni nositelj te uloge postavlja u
netipični diskurs.
Sam je postupak antonomazije dvosmjeran budući da uključuje i za-
mjenu vlastitoga imena nekim jezičnim sredstvom ali i uporabu vlastitoga
imena umjesto nekog općeg pojma. Jezične strategije imenovanja politič-
kih protivnika u analiziranom korpusu prepoznajemo u sljedećem:
A) Prema imenima istaknutih pojedinaca:

(1) a. I jedni i drugi, i Bečićevi i Mandićevi nalaze se pred
ispitom. (Rtcg.me, 8. 8. 2017)
b. Karamarkovci se već ponašaju kao da su došli na vlast,
pa si već dijele funkcije. (Dnevno.hr, 11. 8. 2014)
c. Prevrat u Krajini: SDA, SBB, DF, Abdićevci i SDP izba-
cili ASDA iz Vlade USK. (BNN.ba, 10. 7. 2016)
B) Nadimci, odmilice, apokope:

(2) a. Što Zoka više priča o poštenju, to SDP skuplja više op-
tužnica (24sata, 2. 4. 2014)
b. Zvali su ga najljepšim premijerom, odatle mu i nadimak
Lepi. (hayat.ba, 10. 3. 2017)
c. Tomica ih drži zaštićene kao ličke međede (...) njegov du-
gogodišnji učitelj, Jožica Manolić (Dnevno.hr, 11. 8. 2014)
C) Prema prostornim odrednicama:

(3) Umjesto zečeva mađioničari s Markova trga u šešir su sta-
vili nekoliko stotina milijuna kuna poticaja za nezaposlene i
u trenu učinili da pare nestanu. (Novi list, 29. 3. 2014)
D) Ideološko etiketiranje:
(4) a. Stranka demagoga i populista (SDP) je svoju brigu o
prosvjetnim radnicima najbolje demonstrirala tako što je
potpredsjednik njihove partijice, tada ministar u Vladi,
iskoristio tu poziciju da sopstvenoj majci, inače prosvjet-
nom radniku, obezbijedi više desetina hiljada eura, za rje-
šavanje njenog „neriješenog“ stambenog pitanja! (Portal
Analitika, 30. 8. 2017)

b. Zaboravili su drugovi da je političkim programima nji-

hovih partija Demokrata i DF, predviđeno otvaranje izbor-
nih lista i glasanje za imena. (rtvbudva.me, 1. 9. 2017)
E) Prema vizualnom identitetu:

(5) a. Narandžasti (DF) su za samo godinu dana postojanja
uspjeli da preuzmu dobar dio glasova građana koji su od-
lučili prvenstveno kazniti lidera crvenih zbog neispunjenih
obećanja i katastrofalnih političkih grešaka počinjenih u
pobjedničkom mandatu. (Frontslobode.ba, 13. 10. 2014)
b. Pokazalo se da je Lagumdžija, ma koliko bio crven, još
uvijek prezelen za zelene. (vijesti.ba, 10. 6. 2012)
F) Negativne odrednice (kvalifikativi):

(6) a. Demokratska Crna Gora saopštila je da prekida svaku
moguću saradnju, prepisku i komunikaciju sa liderima De-
mokratskog fronta i njegovim iskompleksiranim daktilo-
grafom. (CDM, 7. 8. 2017)
b. Bilo bi zanimljivo da osječki HDZ-ov konobar odgovori
tko je 1991. godine ukrao cijelu jednu plaću za 160. briga-
du? (Glas Slavonije, 18. 5. 2015)
c. Zamislite spodobu iz Prnjavora kakav je Stanić da priča
o poštenju (...), izjavio je Dodik. (mondo.ba, 17. 5. 2017)

Metonimijsko imenovanje po istaknutim pojedincima razlikuje se
od zvaničnoga imenovanja (npr. korištenjem sintagme kojom bi se ozna-
čila pripadnost partiji: „pripadnici/simpatizeri SDP-a“, „sljedbenici ideje
socijaldemokratije“ i sl.) jer je mahom riječ o oblicima posvojnih pridje-
va izvedenim od prezimena istaknutih pojedinaca. Takvim se postupkom
impliciraju dvije stvari – da je riječ o skupinama kojima je ograničena
vlastita sloboda razmišljanja ili odlučivanja jer su u „posjedu“ navede-
noga pojedinca i da se tim pojedincima ujedno oduzima svojstvo indi-
vidualnosti jer se stereotipno promatraju kao elementi mase u kojoj se
potire svako svojstvo različitosti. Upadljivo je da je teško naći primjere u
kojima bi se takvo imenovanje odnosilo na istaknute žene.
Imenovanje po nadimku, odmilicama ili apokopama nedvosmi-
sleno otkriva postupak pomicanja sa službenoga položaja u diskurs

neformalne komunikacije. Takvim se postupkom ogoljuje službena

funkcija jer izostaje pretpostavljeni uljudni način oslovljavanja i tada
se označeni postavlja u ravan s običnim, odnosno politički irelevantnim
ljudima. Čak i kada se susrećemo s nadimcima koji su oblikom svoje-
vrsni komplimenti, zapravo imamo pojavu da se takva sredstva kori-
ste u svjetlu kako uporabu komplimenata prepoznaje Holmes (1995,
u: Mills 2003: 219–221), tj. da komplimenti, iako primarno vezani uz
pozitivnu uljudnost, mogu funkcionirati vrlo različito, čak i negativ-
no, pri čemu smatra da je za interpretaciju od ključne važnosti veza
između govornika i sugovornika. Komplimenti mogu biti upotrijeblje-
ni ironično, sarkastično, laskavo, s divljenjem i sl. što pokazuje da se
komplimentima može skrivati neki potencijalni komunikacijski cilj koji
se ne izriče izravno, čime se znatno otežava interpretacija komplimenta.
Hvaliti neku odliku koja je beznačajna za obnašanje političke funkcije,
npr. „ljepotu“ jednoga političara u vezi s tim može se promatrati kao
napad na pozitivni obraz sugovornika jer se hvali ono što ne zaslužuje
da bude spomenuto ili hvaljeno u tom diskursu.
Iako se većina primjera otklona od službenoga imenovanja da in-
terpretirati u negativnom svjetlu, tj. u isticanju neke nepoželjne osobine
ili općenite manjkavosti, imenovanje prema prostornim odrednicama
funkcionira metonimijski, a pomak se očituje u nenavođenju pojedinca
ili partije jer se u prvi plan stavlja institucija, odnosno njena politika ili
ideologija. Moguće je, na drugoj strani, negativne konotacije i u takvom
navođenju prepoznati kada je npr. riječ o „skupštinarima“. (večernji.hr,
27. 3. 2011)
Ideološko etiketiranje nedvojbeno naglašava nedostatke koji se
pripisuju nositeljima naziva bilo da je riječ o prilagodbama akronima ili
o terminologiji koja upućuje na (nepoželjno) ideološko zaleđe. Obično
se susrećemo s primjerima koji su u vezi s komunističkim zaleđem, po-
djednako za oba roda (npr. „skojevka Josipa Broza“, vecernji.hr, 12. 9.
2011). Moguće je prepoznati i primjere nalik sljedećim: DSS (Demokrat-
ska stranka Srbije – „Dosta Su Spavali“), MMF (Međunarodni monetarni
fond – „Molimo Milost Finansijsku“), SNS (Srpska napredna stranka –
„Super Natprirodna Sila“) i sl. (razbij-brigu.com, 26. 11. 2017).
Politička ideologija, općenito kao i svaki sustav vjerovanja, ko-
risti se simbolima budući da je simbol više od običnoga lingvističkoga
znaka. Simbolično se značenje boje u označavanju po vizualnom iden-

titetu može promatrati na najmanje dvjema razinama – boji kao ozna-

ci ideološkoga zajedništva (uniformiranosti ili jednoobraznosti) i boji
koja se koristi kao potencijalno ironično sredstvo, odnosno odraz neke
osobine. Tako nam primjer „kad crveni pozelene, pravi zeleni pocrve-
ne“ (vecernji.hr, 14. 10. 2013) oslikava svojstvo crvenila kao odraza
negativne emocije ili stida, a iako se u sličnom kontekstu može koristiti
i zelena boja, njome se često označuje svojstvo nezrelosti ili nedoraslo-
sti rješavanju nekoga problema.
Negativnim se odrednicama (kvalifikativima) radikalno nasrće
na političkoga protivnika, toliko da se krše pravila uljudnosti i pravi
izraziti odmak od uljudne komunikacije. Uporabu takvih sredstava
moguće je donekle usporediti i s konverzacijskim fenomenom govor-
nih prekida, odnosno težnje da se ostvari dominacija u komunikaciji.
Naime, iako postupak kršenja pravila komunikacije prividno označuje
takvoga govornika snažnim i dominantnim, zapravo je riječ o njego-
vu nedostatku koji se često prikriva upravo narušavanjem tih pravila.
Uzimajući u obzir mnoštvo takvih primjera, zaključiti se može da su
odraz populističkih i senzacionalističkih težnji. Uvredom se jasno na-
pada neistomišljenikov obraz uz preuveličavanje negativnog svojstva,
pri čemu su mete i fizički izgled, emocionalno ili kakvo drugo stanje,
(pretpostavljeni) nedostatak neke osobine ili izgleda (npr. ženstveno-
sti), obrazovnog ili socijalnog statusa i sl. Tim se postupcima naglašava
pretpostavljena moć onoga koji ih koristi jer time svjesno krši norme
prihvatljivoga ponašanja i implicira da ne uzima u obzir posljedice vr-
šenja takvih radnji.
Promatrajući izdvojene strategije imenovanja, uočljivo je da se
u svim primjerima pravi odmak od zvaničnoga imenovanja političkih
predstavnika, a u tom se postupku prepoznaje i to da nisu sve strategije
istog intenziteta, odnosno da nemaju sve iste posljedice; naime, za ra-
zliku od metonimijskoga imenovanja po predstavniku stranke, naglaša-
vanju simboličnosti boje koja se vezuje uz neku stranku, pa i prostornih
odrednica, ideološkim se etiketiranjem i negativnim kvalifikatorima
pravi najveći odmak od službenoga imenovanja, toliko da ima primjera
gruboga kršenja uljudnosti. To pokazuje da se suočavamo s mnoštvom
primjera u kojima politički predstavnici prave vlastiti odmak od nave-
dene pučke definicije političara – kojom bi se trebalo naglasiti da su
svojstva političara umjerenost i neizravnost.

Bilo da se političara imenuje prikladnim ili neprikladnim nadim-

kom, takva se pseudointimnost opet često razumijeva kao svojevrsno
ogoljivanje službene funkcije.
Zaključak
Uzimajući u obzir preklapanja različitih vrsta diskursa, posebno-

sti diskursnih uloga i status auditorija, analiza političkoga diskursa po-
kazuje više dodirnih tačaka s analizom medijskoga diskursa. Kritičko-
diskursni model analize pretpostavlja postojanje asimetričnoga odnosa
diskursnih uloga i u vezi s političkim diskursom u obzir uzima pitanje
moći, odnosno ostvarenje političke ideologije. U diskursnoj su analizi
od posebne važnosti koncepti kakav je diskursni stil, diskursni svijet,
teme, varijacije i značenje.
U analizi studija o političkom diskursu pozornost dobivaju jezič-
na sredstva kojima se uzajamno oslovljavaju sudionici konverzacijske
interakcije (što u medijskom diskursu ujedno podrazumijeva i pisanu
interakciju ili pisano oglašavanje općenito) te se u prvom redu izdvaja
uporaba zamjenica i različitih vokativnih oblika. Nositelji diskursnih
i političkih uloga u svome javnom obraćanju objedinjuju i vlastiti ali
i svojevrsni metaidentitet jer je posljedičnost jezičnih sredstava koja
koriste u takvom obliku komunikacije znatno jača. Odatle se u puč-
kom razumijevanju uloge političara često navodi pasivnost i izostanak
izravnosti ili jasnoće. Sama diskursna uloga političara razlogom je da
oni plijene pozornost i tako nisu neobične studije o diskursu pojedi-
nih svjetskih lidera, pri čemu se, kada je riječ o ženama, ističu analize
otklona od klasičnih modela pretpostavljene ženstvenosti ili manjka
izravnosti.
U ovom je radu predmetom analize bilo imenovanje političkih
protivnika u pisanom medijskom diskursu, pri čemu u obzir treba uze-
ti da internetski portali podrazumijevaju mogućnost izravnoga uvida i
višestrukoga ponovnog čitanja napisanog. Izdvojili smo šest diskursnih
strategija imenovanja političkih protivnika:
1. prema imenima istaknutih pojedinaca,
2. uporabu nadimaka, odmilica i apokopa,
3. prostorne odrednice,
4. ideološko etiketiranje,

5. prema vizualnom identitetu,

6. uporabom negativnih odrednica (kvalifikativa).

Svakom se od navedenih strategija ostvaruje diskursni pomak, i
to tako da se zvaničnoga političkoga protivnika s dodijeljene diskursne
uloge pomiče u drugu diskursnu domenu. Tako se oslovljavanje po ime-
nu, nadimku, vizualnom identitetu ili po istaknutim pojedincima done-
kle može smatrati prihvatljivim, no primjeri ideološkoga etiketiranje ili
negativnih odrednica graniče s pravilima uljudnosti ili ih u cijelosti krše.
Takvim se postupcima auditoriju (čitateljstvu) impliciraju različi-
te vrste nedostataka koje imaju politički protivnici i time se ostvaruju
ideološki ciljevi. U tom je obliku komunikacije prepoznatljivo da etike-
tirani protivnik ostaje bez mogućnosti relativno brze izravne reakcije,
odnosno ostaje pasivni primatelj izrečenog. Uporaba navedenih jezič-
nih sredstava može imati izraženiju posljedičnost budući da je, kako je
istaknuto, u pisanom medijskom diskursu uvijek prisutna mogućnost
ponovljenog čitanja napisanoga.
Literatura
–– Bousfield, Derek; Locher, Miriam, Impoliteness and power in lan-

guage, Impoliteness in Language. Studies on its Interplay with Power
in Theory and Practice. Ur. Bousfield, Derek; Locher, Miriam, Mou-
ton de Gruyter, Berlin – New York, 2008, p. 1–16.
–– Barker, Chris; Galasiński, Dariusz, Cultural studies and discourse
analysis – a dialogue on language and identity, SAGE Publications,
London – Thousand Oaks – New Delhi, 2001.
–– Bublitz, W.; Bednarek, M., Reported speech: pragmatic aspects. The
concise encyclopedia of pragmatics. Ur. May, L. Jacob, Elsevier,
Amsterdam, 2006, p. 861–864.
–– Chilton, Paul, Analysing political discourse – theory and practice,
Routledge, London – New York, 2004.
–– Coleman, Stephen; Ross, Karen, The Media and the Public. „Them“
and „Us“ in Media Discourse, Wiley-Blackwell, New Jersey, 2010.
–– Dijk, Van Teun, The Study of Discourse, Discourse as Structure and
Process, Ur. Dijk, Teun Van, Sage Publications, London – Thousand
Oaks – New Delhi, 1997, p. 1–34.

–– Dijk, Van Teun, What is political discourse analysis, Belgian journal

of linguistics, 1997, p. 11–52.
–– Dijk, Van Teun, Political discourse and ideology, 2002. http://www.
discourses.org/OldArticles/Political%20Discourse%20and%20Ideology.
pdf (pristupljeno 28. studenog 2017)
–– Fairclough, Norman, Language and Power, Longman, New York,
1989.
–– Hutchby, Ian; Wooffitt, Robin, Conversation Analysis, Principles,
Practices and Applications, Polity, Cambridge – Malden – Oxford,
2002.
–– Horvath, Juraj, Critical discourse analysis od Obama’s political dis-
course, 2009. http://www1.cs.columbia.edu/~sbenus/Teaching/APTD/
Horvath_CDO_Obama.pdf (pristupljeno 12. prosinca 2017)
–– Jaworski, Adam; Coupland, Nikolas, Discourse Analysis and Con-
versation Analysis, The Linguistic Encyclopedia, Ur. Malmkjaer,
Kirsten, Routledge, London – New York, 2002, p. 114–119.
–– Jaworski, Adam; Galasinski, Dariusz, Vocative adress forms and
ideological legitimization in political debates, Discourse Studies,
Sage, London – Thousand Oaks – New Delhi, 2000, p. 35–53.
–– Kripke, A. Saul, Naming and necessity, Harvard University Press,
Cambridge – Massachusetts, 2001.
–– Lakoff Tolmach, Robin, The language war, University of California
Press, Berkeley – Los Angeles – London, 2000.
–– Larsen, Svend Erik; Johansen, Jorgen Dines, Uvod u semiotiku, Cro-
atialiber, Zagreb, 2000.
–– O’Keeffe, Anne, Investigating Media Discourse, Routledge, London
– New York, 2006.
–– Paltridge, Brian, Discourse analysis – an introduction, Continuum,
London, 2006.
–– Rachman, Andhita; Yunianti, Sofi, Critical discourse analysis in Do-
nald Trump presidential campaign to win American’s heart, TELL
Journal (vol. 5, No. 2), 2017, p. 7–17.
–– Rigotti, E.; Greco, S., Communication: semiotic approaches, The
concise encyclopedia of pragmatics. Ur. May, L. Jacob, Elsevier,
Amsterdam, 2006, p. 85–92.

–– Saussure, De Louis; Schultz, Peter, Manipulation and Ideologies in

the Twentieth Century, John Benjamins Publishing Company, Am-
sterdam – Philadelphia, 2005.
–– Spolsky, B.; Lambert, R. D., Language planning and policy: models,
The concise encyclopedia of pragmatics. Ur. May, L. Jacob, Else-
vier, Amsterdam, 2006, p. 452–463.
–– Suleiman, Camelia; O’Connell, Daniel, Gender differences in the
media interviews of Bill and Hillary Clinton, Journal of psycholin-
guistic research 37 (1), London – New York, 2008, p. 33–48.
–– Thomas, Linda; Wareing, Shan, Language, society and power – an
itroduction, Routledge, London – New York, 2000.
–– Tolson, Andrew, Media Talk. Spoken Discourse on TV and Radio,
Edinburgh University Press, Edinburgh, 2006.
–– Wodak, Ruth, Language, power and ideology – studies in political
discourse, John Benjamins Publishing Company, Amsterdam – Phi-
ladelphia, 1989.

UDK 811.163.4(497.16)
Mječislav ĐEKONSKI (Erfurt)
DER STATUS DER GEGENWÄRTIGEN MONTENEGRI-

NISCHEN SPRACHE IN DER BUNDESREPUBLIK
DEUTSCHLAND
Standardni crnogorski jezik Skupština Republike Crne Gore pri-

znala je 19. oktobra 2007. kao službeni jezik, koji nije isti sa srpskim,
hrvatskim ili bosanskim jezikom. Tim činom crnogorski jezik postao
je službeni jezik Crne Gore. U Njemačkoj se koristi crnogorski jezik
svakodnevno u međusobnim odnosima. Po zakonu svaki državljanin
koji koristi jezik, tako je isto za crnogorski jezik, ima pravo na tumača
u pravnim poslovima. Tako se otvaraju nove mogućnosti prijevoda u
okviru kulturne i književne tradicije Crnogoraca.
Normom crnogorskog jezika bavio se ne tako davno u svojim pu-
blikacijama istaknuti jugoslovenski jezikoslovac Vojislav P. Nikčević.
Zbog raznovrstnih veza sa starom jugoslovenskom tradicijom i zbog
nedostatka iskusnih tumača za crnogorski jezik u Njemačkoj postoji i
dalje dosta poteškoća u vezi s priznanjem i imidžom crnogorskog jezi-
ka. Samo nekoliko visokih škola bavi se proučavanjem i istraživanjem
toga jezika, uz to školuje se premalo tumača/prevodilaca, šta prouzro-
kuje ograničene mogućnosti prevodjenja. Državne ustanove odgovorne
za ispitivanje sudskih tumača/prevodilaca zbog toga su preopterećene.
Situacija crnogorskog jezika u Njemačkoj ne razlikuje se u stvari od
standarda Evropske Unije, šta autor predstavlja u ovom prilogu.
Ključne riječi: slavistika, jezikoslovlje, standardni crnogorski je-
zik, prevođenje
Die gegenwärtige montenegrinische Sprache wurde am 19. Okto-

ber 2007 durch das Parlament der Republik Montenegro in der Verfas-
sung als Amtssprache (službeni jezik) anerkannt, die nicht mit der serbi-

Mječislav Đekonski
schen, kroatischen oder bosnischen Sprache gleichzusetzen ist.1 Somit

gilt Montenegrinisch nach dem Völkerrecht als offizielle Amtssprache
in Montenegro und wurde somit zu einer Verfassungskategorie2. Die
Situation der montenegrinischen Sprache in Deutschland unterscheidet
sich jedoch weiterhin kaum von den suboptimalen Standards in den
übrigen europäischen Staaten.
In Deutschland wird die montenegrinische Sprache in zwis-
chenmenschlichen Beziehungen im Alltag angewandt. Gleichzeitig hat
jeder Bürger laut Deutschem Gesetz das Recht auf einen Dolmetscher
in der Amtssprache, die er/sie von Haus aus verwendet. Dies gilt de-
mnach auch für montenegrinische Staatsbürger, die einen Anspruch auf
einen Dolmetscher für die montenegrinische Sprache bei Rechtsange-
legenheiten haben. Hierdurch entwickelt sich in Deutschland nicht nur
ein erhöhter Bedarf an Dolmetschern/Übersetzern für diese Sprache,
sondern es eröffnen sich gleichzeitig neue Möglichkeiten beim Über-
setzen der kulturellen und literarischen Tradition der Montenegriner.
Zwar wurde die Norm der montenegrinischen Sprache vor re-
lativ kurzer Zeit durch viele Publikationen hervorragender südslawis-
cher Sprachwissenschaftler, u. a. durch Vojislav P. Nikčević, geordnet,
jedoch bestehen für die montenegrinische Sprache weiterhin zahlreic-
he Anerkennungs- und Imageprobleme in Deutschland, die nicht zu-
letzt auf die Verankerung in den alten jugoslawischen Traditionen und
den Mangel an erfahrenen Übersetzern zurückzuführen sind. Nur we-
nige Hochschulen beschäftigen sich bis jetzt mit dieser neuen Sprac-
he, wodurch noch zu wenig Dolmetscher/Übersetzer ausgebildet und
die Übersetzungsmöglichkeiten eingegrenzt werden. Auch die in der
Bundesrepublik für die Beeidigung der Dolmetscher/Übersetzer zu-
ständigen Institutionen stehen deshalb vor neuen Herausforderungen.
Den derzeit unklaren Umgang mit der montenegrinischen Identität und
Sprache in der Bundesrepublik Deutschland sowie deren Entwicklun-
gsrichtung und Möglichkeiten der Prägung werden im vorliegenden Ar-
tikel näher erläutert.
1
A. Čirgić: Montenegrin language in the past and present, Matica crnogorska, Pod-
gorica. 2011, S. 7
2
http://m.portalanalitika.me/clanak/288877/negiranje-crnogorskoga-jezika-nece-
nestati-preko-noci

Der Status der gegenwärtigen montenegrinischen Sprache ...
Die Montenegriner in Deutschland
Laut statistischem Bundesamt vom 31.12.2016 leben derzeit 21

065 Montenegriner in Deutschland. Die Mehrheit von ihnen lebt in
Nordrhein-Westfalen (5 070), Niedersachsen (4 770), Baden-Württem-
berg (2 905), Hessen (2 150), Bayern (2 125) und Hamburg (1 365).
Die tatsächliche Anzahl ist wahrscheinlich größer, da die Montenegri-
ner teilweise in den Berichten als Personen aus Serbien, Montenegro,
Kosovo zusammengefasst werden, obwohl das Land seit 2006 eigen-
ständig ist und die Trennung von Serbien und Montenegro im Auslan-
dszentralregister nachvollzogen wurde. Manche Statistiken des zustän-
digen Bundesamtes weisen beides auf, d.h. Montenegro als einzelnen
Herkunftsstaat und gleichzeitig Serbien & Montenegro zusammen.3
Dies zeigt den unklaren Umgang der Ämter mit dem Herkunftsland.
Wahrscheinlich ist diese doppelte Nennung in den Statistiken auch da-
rauf zurück zu führen, dass Personen aus Montenegro noch den „alten“
Staat Serbien & Montenegro als ihr Heimatland angeben und somit
die Eigenständigkeit des Staates noch nicht verinnerlicht haben. Die
Entstehung eines montenegrinischen Staates am 3. Juni 2006 hat die
neue Situation geschaffen, dass die Montenegriner ein Recht auf die
ausschließliche Staatsbürgerschaft Montenegros haben. Dennoch ist
ihre Identität dadurch noch lang nicht geklärt und darf sich offensich-
tlich noch weiterentwickeln und festigen, bis eine klare Unterscheidung
auch seitens der Staatsbürger selbst getroffen werden kann. Die aus den
Angaben des statistischen Bundesamtes hervorgehenden Schlussfolge-
rungen, werden auch in meinen Beobachtungen als Dolmetscher be-
stätigt. Im täglichen Umgang bei Gerichten und Behörden treffe ich
auf die Situation, dass sich viele Montenegriner als Serben und ihre
Sprache als Serbisch betrachten, andere wiederrum verstehen sich als
Montenegriner mit serbischer Sprache.
Die größte Migrationswelle der Montenegriner erfolgte in den 70-
er Jahren, als diese als Gastarbeiter in die Bundesrepublik einreisten.
Infolge des Jugoslawien-Krieges reisten in den Jahren 1991 – 2003 ein
paar Tausend Flüchtlinge, meistens Familien mit Kindern und Wehr-
pflichtige, die den Frontdienst bei der Jugoslawischen Volksarmee
3
cf. Statistisches Bundesamt. „Bevölkerung und Erwerbstätigkeit. Ausländische
Bevölkerung. Ergebnisse des Ausländerzentralregisters“, 2017.

(JNA) verweigert hatten, ein. In diesem Zeitraum sind aus Montenegro

29.211 Personen ausgereist, die meisten aufgrund ihrer familiären Ver-
bindungen nach Deutschland.4 Die in Deutschland geborenen Monte-
negriner bilden heute ca. 22,00 % der gesamten Minderheit.5 Nach der
Erklärung der Unabhängigkeit Montenegros im Juni 2006, begann die
entwicklungspolitische Zusammenarbeit und die Aufnahme der offiziel-
len diplomatischen Beziehungen mit der Bundesrepublik Deutschland.
Derzeit existieren 3 konsularische Vertretungen der Republik Montene-
gro in Deutschland. Die Botschaft der Republik Montenegro befindet
sich derzeit in 10117 Berlin, Charlottenstraße 35 – 36. Sie wird geleitet
von Herrn Ranko Vujačić, dem außerordentlichen und bevollmächtigten
Botschafter der Republik Montenegro. Das Generalkonsulat von Mon-
tenegro befindet sich in 60313 Frankfurt am Main und wird geleitet vom
derzeitigen Generalkonsul Herr Branislav Karadžić. Darüber hinaus
befindet sich ein Generalkonsulat von Montenegro in 80333 München,
dessen derzeitiger Generalkonsul Herr Veljko Milonjić ist. Aufgabe der
Konsulate ist es , ihre Bürger in ihrer kulturellen und sozialpolitischen
Arbeit zu unterstützen sowie in rechtlichen Angelegenheiten zu betreu-
en. In Deutschland arbeiten mehrere montenegrinische Organisatio-
nen, die einen kulturellen und sozialpolitischen Charakter haben, sowie
Sportvereine, die in einem Dachverband Savez Crnogorskih Asocijaci-
ja Njemačke6 vereinigt sind. Diese Organisationen verwirklichen das
Programm der Diaspora, die aus den früheren jugoslawischen Gesell-
schaftsorganisationen entstanden sind, die im Ausland wirkten.7
Umgang mit dem souveränen Staat Montenegro und der

montenegrinischen Sprache in der Bundesrepublik Deutschland
Ein Bürger der Bundesrepublik Deutschland verfügt über Kenn-

tnisse über das heutige Montenegro und ihre Einwohner sowie über
die Geschichte und politisch-soziale Gegebenheiten dieses Landes, die
4
Z. M. Andrijašević, Š. Rastoder: Istorija Crne Gore, Centar za iseljenike Crne
Gore, Podgorica 2006, S. 465
5
cf. Statistisches Bundesamt. Statistisches Jahrbuch 2016. „2.Bevölkerung, Famili-
en, Lebensformen“, 2016.
6
http://emdera.net/montenegro/sporazum-o-sardnji-scanj-lux-bel.pdf
7
Ebenda

er über Medien (Internet, Fachbücher, Massenmedien, usw.) beziehen

kann. So erläutert Wikipedia explizit, dass Montenegro nahezu 90 Jahre
zu Jugoslawien gehörte und am 3. Juni 2006 erneut seine Unabhän-
gigkeit erlangte. Es wird unterstrichen, dass Montenegro Mitglied der
Vereinten Nationen, der WTO, der OSZE und des Europarates ist. Zu-
dem wird darauf hingewiesen, dass das Land Beitrittskandidat der Eu-
ropäischen Union ist, bereits den Euro als Währung nutzt und seit dem
5. Juni 2017 das 29. und somit jüngste Mitglied der NATO ist."8 Die
wohl meistgenutzte Online-Informationsquelle führt Montenegro als
unabhängigen, eigenständigen Staat, der seine Rolle in den jeweiligen
internationalen Gemeinschaften souverän einnimmt. Gleichzeitig ist in
der deutschen Bevölkerung allgemein wenig über Montenegro und de-
ssen Unabhängigkeit bekannt, teilweise ist die Souveränität des Staates
nicht bewusst wahrgenommen worden. Bei Ämtern und Behörden wird
derzeit, wie im Vorigen erwähnt, bei der Nennung des Herkunftsstaa-
tes sowohl Montenegro oder Serbien & Montenegro als Angabe akzep-
tiert. Diese Handhabung scheint eine Art Übergangslösung zu sein, fra-
glich ist, wann lediglich Montenegro ohne Serbien als Herkunftsland
verpflichtend anzugeben ist bzw. verzeichnet wird.
Im deutschen Hochschulsystem zeichnet sich ab, dass diese So-
uveränität des Landes und seiner Landessprache bereits angekommen
ist. Immer mehr deutsche Universitäten und Hochschulen, an denen es
Slawistik-Forschungszentren gibt, bieten in ihren Bildungsprogrammen
den Unterricht der montenegrinischen Sprache an und veröffentlichen
Publikationen über Montenegro. An der Berliner Humboldtuniversität
werden u.a. Studiengänge für die montenegrinische Sprache angeboten.
Manche Hochschulen, wie beispielsweise die Ruprecht-Karls-Univer-
sität Heidelberg führen im Rahmen des ERASMUS-Programms einen
Austausch für Studenten und Dozenten im Bereich Politikwissenschaf-
ten, Wirtschaftswissenschaften und Sprachwissenschaften mit monte-
negrinischen Hochschulen und Universitäten durch.9 Darüber hinaus
besteht eine Möglichkeit, die montenegrinische Sprache an der Uni-
versität Köln im Rahmen der Slawistik zu studieren.10 Interessierte
8
Cf.: https://de.wikipedia.org/wiki/Montenegro
9
cf. https://www.uni-heidelberg.de/international/erasmus/partnerlaender/universi-
taet_montenegro.html
10
http://www.slavistik.phil-fak.uni-koeln.de/25423.html

Personen haben dort die Möglichkeit, offizielle Informationen über die

Sprachpolitik der Republik Montenegro zu erhalten.
Der Beitrag, den ich bei der Tagung in Cetinje in der Zeit 7–8. 9.
2017 vorgetragen habe, erfordert heute eine wichtige Ergänzung. Am
08. Dezember 2017 wurde der von der nationalen montenegrinischen
Bibliothek Djurdje Crnojević gestellte Antrag auf die ISO Kodifizierung
63911 der montenegrinischen Sprache von der zuständigen US-ameri-
kanischen Registrierungsbehörde Library of Congress12 in Washington
gebilligt und mit der Abkürzung CNR versehen13. Allerdings wurde
dieser Antrag bereits im Juli 2008 bei dem technischen Komitee ISO
639-2 gestellt. Nach Angaben der montenegrinischen Interessenvertre-
ter verbergen sich hinter dieser Verzögerung, die in der Geschichte der
Sprachanerkennung ihresgleichen sucht, serbische Lobby-Interessen,
die insbesondere auf der politischen Bühne der USA stark vertreten
werden.14 Diese neueste Entwicklung beinhaltet eine klare Botschaft:
Es existiert eine montenegrinische Sprache sowie ein dazugehöriges
Volk, das sich dieser Sprache bedient, ein Staat, in dem diese Sprac-
he verwendet wird und Fachliteratur, in der diese Sprache beschrieben
wird. Die ISO Kodifizierung ist somit ein einmaliges Ereignis, auch
für die montenegrinische Sprachwissenschaft. Die Rückkehr zu den al-
ten Sprachtraditionen der einzelnen Völkern Jugoslawiens erscheint als
natürlich und offensichtlich. Sowohl in Kroatien als auch in Serbien
und Bosnien-Herzegowina gab es Tendenzen zum Ausbau der jewei-
ligen Standardsprache, sodass ein gesteigerter Sprachpurismus zu be-
obachten war. Dieser Entwicklung lag der Gedanke, jeder Staat müsse
seine eigene Standardsprache haben, zugrunde. Dieser Grundsatz trifft
folglich auch auf Montenegro zu.
Die Tatsache, dass der Status der montenegrinischen Sprache lan-
ge Zeit unklar war, führte bisher auch zu Unklarheiten im offiziellen
Umgang mit Selbiger in der Bundesrepublik Deutschland. Zwar wur-
de die montenegrinische Amtssprache durch die Verfassung der Repu-
blik Montenegro im Jahr 2007 durch das montenegrinische Parlament
11
cf. https://www.iso.org/iso-639-language-codes.html
12
https://www.loc.gov/standards/iso639-2/
13
https://en.wikipedia.org/wiki/Montenegrin_language
14
http://m.portalanalitika.me/clanak/289100/odnos-prema-jeziku-dio-je-nacional-
noga-ponosa

beschlossen, dennoch ist die Unabhängigkeit der Sprache noch nicht

gänzlich in Deutschland, wie auch in den übrigen europäischen Staaten,
angekommen. Deutschsprachige Quellen stellen dementsprechend die
montenegrinische Sprache folgendermaßen dar:
„Die montenegrinische Sprache (montenegrinisch Crnogor-
ski jezik/Црногорски језик) ist eine südslawische Sprachvarietät und
Amtssprache Montenegros. Sie basiert wie Bosnisch, Kroatisch und
Serbisch auf einem štokavischen Dialekt. Von den vier serbokroatis-
chen Standardvarietäten ist sie die am wenigsten ausgebaute. (…) Die
Amtssprache Montenegros ist laut der Verfassung vom 19. Oktober
2007 Montenegrinisch. Die montenegrinische Regierung hatte be-
reits im Zusammenhang mit der Unabhängigkeit des Landes (2006)
zunehmend versucht, die bisherige Sprachbezeichnung „Serbisch“
in offiziellen Dokumenten zu vermeiden und sie durch Formulierun-
gen wie „die Landessprache“ zu ersetzen, ohne dass jedoch bisher die
Amtssprache als „montenegrinische Sprache“ definiert worden wäre.“15
Zwar ist die unabhängige Sprache und Sprachbezeichnung be-
reits schriftlich festgehalten worden, jedoch wird in Deutschland im
täglichen Leben bei Behörden und Ämtern derzeit noch davon ausge-
gangen, dass das Montenegrinische mit dem Serbischen gleichzusetzen
ist. Diese Meinung ist wahrscheinlich dadurch verursacht, dass für alle
Völker des ehemaligen Jugoslawiens (außer Slowenien und Mazedoni-
en), die 1850 im Wiener Sprachabkommen geschaffene Serbokroatisc-
he Sprache als Kommunikationssprache galt.16
Bis jetzt ist die Vereidigung von Dolmetschern/Übersetzern der
montenegrinischen Sprache beim für seltene Sprachen zuständigen De-
utschen Prüfungsamt in Frankfurt am Main lediglich auf gesonderten
Antrag möglich. Selbige ist vonnöten, um auf dem deutschen Bundesge-
biet offiziell bei Gerichten und Behörden dolmetschen und übersetzen
zu dürfen. Die wenigen Dolmetscher/Übersetzer für die montenegri-
nische Sprache bekamen die Beeidigung bei den für ihren Wohnort zu-
ständigen Landgerichten auf der Grundlage der Sprachenerweiterung,
da sie früher für die nicht mehr verwendete Serbokroatische Sprache
beeidigt waren. Die meisten von ihnen sind keine montenegrinischen
https://de.wikipedia.org/wiki/Montenegrinische_Sprache
15
16
nestati-preko-noci

Muttersprachler. Gegenwärtig gibt es laut Liste des Bundesverbandes

der Dolmetscher und Übersetzer ca. 10 beeidigte Dolmetscher/-innen
und Übersetzer/-innen für die montenegrinische Sprache, die alle in
den alten Bundesländern ansässig sind.17 Diese Anzahl deckt nicht
den Bedarf der Behörden und der Bevölkerung. Perspektivisch lässt
die kürzliche ISO Kodifizierung auf eine Verbesserung der Situation
hoffen. Sobald Studiengänge und Sprachkurse, die bis jetzt lediglich
die Sprachenkombination Bosnisch-Kroatisch-Serbisch (kurz: BCS)
beinhalteten, um das Montenegrinische zu BCMS-Studiengängen und
-Sprachkursen erweitert werden18, verändert sich die aktuelle Lage in
den Prüfungsämtern und Dolmetscher-/Übersetzerschulen sicherlich
ebenfalls zum Positiven. Es ist zu hoffen, dass weitere Publikationen zu
Sprachnorm, Grammatik und orthographischen Regeln der montenegri-
nischen Sprache insgesamt zu mehr Lernmöglichkeiten führen.19 Solch
eine Situation schafft allgemein Stabilität für den Status der montene-
grinischen Sprache.
Letzte Anmerkungen
Rückblickend auf meine über 30-jährige Berufspraxis als Do-

lmetscher und Übersetzer für die jugoslawischen Sprachen stelle ich
immer wieder fest, dass die montenegrinische Sprache sowohl bei den
Jugoslawen als auch bei den Deutschen schon sehr lange und ganz ohne
ISO Kodifizierung als eigenständige Sprache wahrgenommen wurde.
So arbeitete ich beispielsweise bereits in den Jahren 1985–1989 als Do-
lmetscher bei dem Bau der Schiffe „Obod“, „Morača“ und „Ivangrad“
in der Warnow-Werft Warnemünde. In Kooperation mit den montene-
grinischen Matrosen habe ich damals die Bezeichnungen für die Geräte
und Anlagen in die von ihnen genutzte montenegrinische Fachsprache
übersetzt. Die Mitarbeiter der Warnow-Werft haben diese Bezeichnun-
gen auch beim nächsten Schiff angebracht, das jedoch für eine kroatis-
che Reederei gebaut wurde, in der Überzeugung, dass in Jugoslawien
17
http://bdue.de/der-bdue/
18
nestati-preko-noci
19
cf. R. Bońkowski: Crnogorski jezik pri kraju XX i na početku XXI vijeka (pravo-
pis kao putokaz za normativne radove). In: Lingua Montenegrina Nr. 20, Cetinje.
2017, S. 37–44.

eine einheitliche serbokroatische Amtssprache angewandt wird. Diese

Praxis stieß auf heftige Proteste der kroatischen Matrosen, die die mon-
tenegrinischen Bezeichnungen ablehnten und schließlich eine vollstän-
dig eigene Fachterminologie durchsetzten. Alle Überschriften mussten
folglich entfernt und durch kroatische Schilder ersetzt werden. Nicht
weniger Emotionen rief die umgekehrte Situation hervor, als die Mi-
tarbeiter der Warnow-Werft wiederum kroatische Schilder am nächsten
montenegrinischen Schiff anbrachten. Durch den mehrjährigen Kontakt
mit den montenegrinischen Matrosen lernte ich die montenegrinische
Sprache, die damals in Jugoslawien nicht als eigenständige Sprache
anerkannt wurde, jedoch im Bewusstsein der Bevölkerung als Sprac-
he existiert hat. Selbst die serbischen Mitarbeiter des jugoslawischen
Wirtschaftsministeriums, die gelegentlich zu Vertragsunterzeichnungen
und zur Übergabe der Schiffe nach Warnemünde kamen, stellten mit
Verwunderung und Anerkennung fest, dass der Dolmetscher Montene-
grinisch spricht. Eine Unterscheidung der serbischen und montenegri-
nischen Sprache existierte folglich auch zur damaligen Zeit in verschi-
edenen beruflichen Kreisen und sozialen Schichten.
Derzeit bietet die neue Situation der montenegrinischen Sprachen
große Möglichkeiten für eine bessere Zusammenarbeit auf der Ebene
der Politik, Wirtschaft und Kultur zwischen der Bundesrepublik Deu-
tschland und der Republik Montenegro. Folglich wird sich auch die In-
formationsfülle über Montenegro in den Massenmedien verdichten. Da
die Republik Montenegro bereits ein Beitrittskandidat für die europäis-
che Union ist, wird die Bundesrepublik Deutschland sicherlich auch
ihre Erfahrungen beim Aufbau der Verwaltungsstrukturen mit der Re-
publik Montenegro teilen und diese in ihrer Entwicklung unterstützen.
Somit wird sicherlich auch die Lücke in der Präsenz der montenegrinis-
chen Kunst und Kultur in Deutschland gefüllt, wobei auch die Nachfra-
ge nach Dolmetschern und Übersetzern im Bereich der fachlichen aber
auch literarischen Texte zu steigen verspricht.

Bibliographie
–– Z. M. Andrijašević, Š. Rastoder: Istorija Crne Gore, Centar za

iseljenike Crne Gore, Podgorica, 2006.
–– R. Bońkowski: Crnogorski jezik pri kraju XX i na početku XXI
vijeka (pravopis kao putokaz za normativne radove). In: Lingua
Montenegrina Nr. 20, Cetinje, 2017, S. 37–44.
–– A. Čirgić: Gramatika crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete,
Podgorica, 2013.
–– A. Čirgić: Pravopis crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete,
Podgorica, 2010.
–– A. Čirgić, J. Šušanj: Akcenatski savjetnik, Ministarstvo prosvjete,
Podgorica, 2013.
–– V. Nikčević: Crnogorski jezik. Geneza, tipologija, razvoj, strukturne
odlike, funkcije, Matica crnogorska, Cetinje, 1993.
–– Portal Analitika. Interview mit Sanja Orlandić am 14. 12. 2017.
http://m.portalanalitika.me/clanak/288877/negiranje-crnogorskoga-
jezika-nece-nestati-preko-noci (letzter Zugriff 28. 12. 2017)
–– Portal Analitika. Interview mit Adnan Čirgić am 17. 12. 2017.
–– http://m.portalanalitika.me/clanak/289100/odnos-prema-jeziku-dio-
je-nacionalnoga-ponosa (letzter Zugriff 28. 12. 2017)

UDK 81ʼ272
Ireneuš KIDA (Przemyśl)

Univerzitet u Žešovu, Fakultet anglistike
SOME LANGUAGE CHANGE PROCESSES

LEADING TO ANOMALIES – A GENERAL OVERVIEW
The article discusses various processes, such as umlaut, vowel har-

mony, lenition, creolisation, and grammaticalisation, which oftentimes
lead to anomalies, sometimes referred to as irregularities, in languages.
The mentioned processes are universal and they can be found in nume-
rous languages of the world. They are, among other things, responsible
for language change, which is a natural phenomenon. On the basis of
my observations I can say that whereas consciously language becomes
more transparent, iconic, logical and thus simpler, subconsciously it
tends to become more abstract, less transparent, illogical and thus more
difficult. It is due to the fact that linguistic consciousness is increased
in anomalous or even extreme situations where a language needs to be
constructed for survival or necessary communication, like for example
in the situation of intense language contacts in which usually pidgins
and later on creoles appear. However, linguistic consciousness decrea-
ses when the language is already well shaped, well acquired and stable,
and there is no intense language contact. In such a situation there is no
need for constructing the language like in the previous case as the lan-
guage that exists is mature enough to enable advanced and spontaneous
communication. In such communication certain linguistic items lose
their semantic force due to intense usage and are pushed towards the
periphery of abstractness and even disappear altogether, which brings
the need to substitute them by new elements.
Key words: language change, anomalies, irregularities
The field of historical linguistics basically concentrates on the

investigation of language origin, split, diversification and change. In
so doing, it not only relies on the achievements of other kinds of lin-
guistics such as psycholinguistics, neurolinguistics, comparative/con-

Ireneuš Kida
trastive linguistics, corpus linguistics, palaeography, etc. but also on a

number of other sciences, not necessarily directly related to language,
like for example archology, anthropology, physics, and even politics,
which oftentimes are helpful in explaining and understanding certain
general mechanisms which can lead to anomalies in languages.
As regards archaeology, it is useful in discovering the beginnings
of the spoken and written languages. If the earliest tools (hammersto-
nes, cores, handaxes and other stone tools) for the organisation of hu-
man everyday activities started to appear at least two and a half million
years ago, then one can assume that at that time at least some forms of
spoken language existed too. How can one arrive at such a conclusion?
The answer is that what is necessary for the production of tools is in-
tellect and intelligence and exactly these elements are also indispensa-
ble for the existence of spoken languages. Therefore one can say that the
spoken language is but a tool and can be compared to other tools, like
the ones that were mentioned above, the difference being that whereas
languages are normally used for communication, tools like hand axes,
for example, are used for cutting materials like wood, meat, leather,
stone and others. Nevertheless, both things have something in common,
namely they are to make human life easier and they are secondary to
intellect and intelligence and thought. Therefore, originally the spoken
language was secondary to thought just like the written language was
secondary to the spoken language later on. However, once the spoken
language appeared it could evoke thought, and similarly written texts
could evoke speech.
As far as anthropology is concerned, especially physical anthro-
pology, it is helpful in understanding the biological aspects of the de-
velopment of human beings, such as for example the brain size and the
articulatory organs used in speech production. It provides answers re-
garding the extent to which the spoken language was possible at a given
time. For example if we assume that homo sapiens appeared between
100.000 and 200.000 years ago at the earliest, then we can also assume
that he also possessed language capacities similar to contemporary hu-
man beings from the 21st century, for the simple reason that these capa-
cities have not changed since then onwards. Moreover, nowadays there
are between six and seven thousand spoken languages in the world but
they do not necessarily originate from one language, as is sometimes

Some language change processes leading to anomalies – a general overview
suggested. Since language is a product of human intelligence, imagi-

nation and awareness, just like ordinary everyday tools, the primitive
groups of people, not necessarily speaking a language, staying in diffe-
rent regions after the split of the initial primitive group, according to
their increasing intelligence and awareness, could have begun creating,
independently of one another, at first simple, and then more and more
advanced forms of language.
With respect to physics, this kind of science can be helpful in
understanding how language change works, as language like anyt-
hing in the physical world also undergoes the same physical laws, like
attraction and equalisation. The first law can for example be observed
in backward and forward vowel assimilations, or to use other terms,
in umlaut and in vowel harmony respectively, which are two opposite
phonological processes. In the discussion to follow, it will be observed
that in both vowel harmony and umlaut, attraction goes hand in hand
with equalisation of levels as the sounds that undergo attraction due to
other sounds are at the same time placed on levels closer to the sounds
that attract them. In the history of the Germanic languages, including
English, one of the most common kinds of umlaut was the i-umlaut1
which resulted in certain anomalies in the area of the noun, and to be
more specific, in the creation of plural forms of a number of nouns.
Briefly speaking, the reconstructed Proto-Germanic plural ending is
*-iz. When it was added to singular forms of nouns, the *-i- sound from
*-iz, being a high front vowel, attracted towards its region other vowels,
like a, o, u, and thus caused their fronting. For example when to the
Proto-Germanic word stem *man-, obtained from the singular form of
the noun *mannaz, the plural ending *-iz was added, what happened
was gradual mutation of the root vowel *-a- because it was attracted
towards the region of the final*-i from*-iz, and after a time, involving
several centuries, it finally became -e-, of course upon going through
some intermediate stages. The final result of this process can be ob-
served in the English word men, which is the plural of man and in the
1
The different kinds of umlauts are named according to the sounds that cause vowel
mutations. Since in the kind of umlaut in question it is the -i- sound that cau-
ses mutation, it is called i-umlaut. We can moreover accordingly also distinguish
a-umlaut, u-umlauts, etc. which have operated for example in Scandinavian lan-
guages.

Ireneuš Kida
German word Männer, the plural of Mann. A similar process occurred

in such English nouns as foot (sg.) > feet (pl.), goose (sg.) > geese (pl.),
and in the following German nouns Tochter (sg.) > Töchter (pl.), Mutter
(sg.) > Mütter (pl.), Kraft (sg.) > Kräfte (pl.), etc. It needs to be added
that as regards the above mentioned English nouns, except men, they
underwent further phonological modifications during the Great Vowel
Shift (GVS) which operated in the Middle English Period and slightly
afterwards. Among other things, it was responsible for the raising of
long /o:/ to long /u:/ and of long /e:/ to long /i:/ in foot, goose and in feet,
geese respectively, although the spelling reflects the pronunciation from
the pre-GVS times. An opposite process to vowel mutation, or umlaut,
is vowel harmony, a forward vocalic assimilation, whereby the stem
vowels, or the ones in the immediately preceding syllables of compo-
und words, determine the quality of the vowels of the suffixes. This pro-
cess can be found in Finnish and Hungarian, which by the way are two
Finno-Ugric languages that are related genetically. Generally speaking,
in vowel harmony on the one hand if the stem, or the immediately pre-
ceding syllable, contains a back vowel the suffix will also have a back
vowel, and on the other hand if the stem, or the immediately preceding
syllable, contains a front vowel the suffix will accordingly have a front
vowel. For example the interrogative suffix in Finnish has the form –ko
if in the stem, or in the immediately preceding syllable, there is a back
vowel (u, o or a), whereas it assumes the fronted form –kö if in the
stem, or in the immediately preceding syllable, there is a front vowel
(y, ö or ä). This can be illustrated by the following: kartta (a map) >
karttako? (a map?) vs minä (I, me) > minäkö? (I?, me?).
I would like to mention one more phenomena related to physics
which leads to anomalies in language, namely lenition, understood
in the sense of devoicing, fricativisation or even complete reduction,
which can be perceived as application of less effort accompanying the
production of certain linguistic items. An example of lenition is what
is generally described as the First Germanic Sound Shift in Germanic
languages formulated in 1822 by Jakob Grimm. After Proto-Germanic
(PG) had split from the Proto-Indo-European (PIE) language somewhat
before the start of the Anno Domini (AD) period, i.e. the New Era, it
introduced a number of changes that made it different from other Indo-
European dialects which also split from PIE but which nevertheless

continued its original features (like for example Latin, Greek, Polish or
Sanskrit). One of such changes was a general lenition experienced by
certain PG consonants inherited from PIE. There are three main obser-
vations that Grimm made:
1. certain PIE voiceless stops (*/p/, */t/, */k/) became voiceless fricati-
ves (*/f/, */θ/, */x/) respectively in PG; for example the PIE */p/, conti-
nued in the Latin word piscis, became PG */f/, continued in the English
cognate word fish; the PIE */t/, continued in the Latin word trēs became
PG */θ/, continued in the English cognate word three; and the PIE */k/
continued in the Latin word cor, cordis, became PG */x/, continued in
the English cognate word heart.
2. certain PIE voiced stops (*/b/, */d/, */g/) became voiceless (*/p/,
*/t/, */k/) respectively in PG; for example the PIE */b/, continued in
the Polish word błoto ‘mud’, became PG */p/, continued in the English
cognate word pool; the PIE */d/, continued in the Latin word decem,
became PG */t/, continued in the English cognate word ten; and the PIE
*/g/, continued in the Latin word genū, became PG */k,/ continued in
the English cognate word knee.
3. certain PIE voiced aspirated stops (*/bh/, */dh/, */gh/) became voi-
ced stops (*/b/, */d/, */g/) respectively in PG; for example the PIE */
bh/, continued in the Sanskrit word bhrā́ tā, became PG */b/, continued
in the English cognate word brother; the PIE */dh/ continued in the
Greek word θύρa, became PG */d/ continued in the English cognate
word door; and finally the PIE */gh/, continued in the Sanskrit word
stighnoti, became PG */g/, continued in the German cognate word stei-
gen ‘rise’, ‘climb’.
Lenition can also be observed in the final consonants of Polish

and German words. Although in these languages the final consonants
are voiced plosives, they are generally devoiced, i.e. lenited. For exam-
ple, in the Polish noun gołąb ‘dove’, the final voiced plosive /b/ is nor-
mally pronounced as voiceless /p/ in natural, unexaggerated pronuncia-
tion. Similarly, in the German noun Tag ‘day’, the final voiced plosive
/g/ is normally pronounced as voiceless plosive /k/ in natural speech. It

Ireneuš Kida
is unlike in English, in which devoicing would lead to change in mea-

ning, which could in turn lead to misunderstandings. In this language, it
is not recommended to devoice final voiced plosives in words like bad,
god, flog, etc. because the interlocutor might take them for bat, got and
flok respectively. In Irish Gaelic, lenition is a common phenomenon. In
this language, there are a number of words that cause lenition of the ini-
tial consonants in the words immediately following. For example, the
word an ‘very’ is one of such words causing lenition. If it precedes the
adjective beog ‘small’, the initial voiced plosive /b/ is pronounced as
the voiced fricative /v/, which is reflected in the spelling by adding the
letter h as in an bheog. Similarly, the voiceless fricative /f/ in the word
fuar ‘cold’ is even reduced to zero, i.e, not pronounced at all, when
preceded by an, which is reflected in the spelling by placing the letter h
after f as in an fhuar.
As far as politics is concerned, one of the most important political
events that changed the course of the history of the English language
was the Norman Conquest. William the Conqueror and his army, on
winning the battle of Hastings in 1066, invaded Britain and conquered
its territory. This conquest played a significant role in the shaping of
the English language because since then onwards its vocabulary was
enriched by a huge number of French vocabulary items which greatly
contributed to the loss of inflexional endings in nouns, adjectives and
verbs, which in turn led to the emergence of rigid SVC (Subject, Verb,
Complement) word order, analytical structures in place of synthetic
ones, a rich system of tenses, etc. They also contributed to the creation
of a new (i.e. more fronted) basis of articulation for the English language
which led to the activation of the above mentioned Great Vowel Shift. It
can safely be said that after the Norman Conquest the English language
became a typical creole2, after passing through the necessary stage of
2
The Merriam-Webster online dictionary (2014), in turn, defines pidgin as ‘Lan-
guage with a very limited vocabulary and a simplified grammar. Pidgins usually
arise to permit communication between groups with no language in common (...).
Pidgins such as Chinese Pidgin English and Melanesian Pidgin English arose
through contact between English-speaking traders and inhabitants of East Asia
and the Pacific islands. Other pidgins appeared with the slave trade in Africa and
with the importation of West African slaves to Caribbean plantations. Most of
the small vocabulary of a pidgin language (Melanesian Pidgin has only 2,000
words, Chinese Pidgin English only 700) is usually drawn from a single language

pidginisation, an anomalous period in the shaping of a new language.

Later on, colonial times led to the emergence of numerous other pidgin
and creole languages all over the world, which are examples of econom-
ical languages that nevertheless possibilitate and preserve communica-
tion; Galarza Ballester (2014) mentiones the main features of creoles,
which have been enumerated in the literature about creole languages (cf.
Bickerton 1981, MacMahon 1994, Romaine 1993, Yule 1996, Hancock
1990). According to Wardhaugh (2010) pidgin and creole languages are
distributed mainly, though not exclusively, in the equatorial belt around
the world, usually in places where there is a direct and easy access to the
oceans. Consequently, they can be found basically in the Caribbean and
around the north and east coasts of South America, around the coasts of
Africa, especially the west coast, as well as across the Indian and Pacific
Oceans. There are not many of them in the more extreme northern and
southern areas of the world and in the interiors of continents. How they
are distributed seems to be closely related to long-standing patterns of
trade, also the trade in slaves. There are different estimates of the num-
ber of pidgin and creole languages spoken around the world. Hancock
(1977; found in Wardhaugh 2010) observes that there are 127 pidgins
and creoles based on different languages.
I believe that the pre-historic original languages used by the pri-
mitive communities of people had no grammar whatsoever and they
were iconic, onomatopoeic and consisted only of simple and short wor-
ds which were arranged in simple strings in the act of communicati-
on or expression. However, after a time, some of the words, selected
subconsciously, that were in circulation underwent gradual loss of se-
mantic force, which led to their abstraction. Their becoming more and
more abstract was often triggered, or followed, or just simultaneously
(Melanesian Pidgin, for example, has an English word stock of more than 90%)’,
whereas a creole is defined by the same dictionary as ‘Any pidgin language that
has become established as the native language of a speech community. A creole
usually arises when speakers of one language become economically or politically
dominant over speakers of another. A simplified or modified form of the dominant
group's language (pidgin), used for communication between the two groups, may
eventually become the native language of the less-powerful community. Examples
include Gullah (derived from English), spoken in the Sea Islands of the southeast-
ern U.S.; Haitian Creole (derived from French), spoken in Haiti; and Papiamentu
(derived from Spanish and Portuguese), spoken in Curaçao, Aruba, and Bonaire.’

Ireneuš Kida
accompanied by phonetic attrition. It is what can be termed as Gramma-

ticalisation. Traugott & König (1991) define grammaticalisation as ‘the
dynamic, unidirectional historical process whereby lexical items in the
course of time acquire a new status as grammatical, morphosyntactic
forms, and in the process come to code relations that either were not
coded before or were coded differently’. Grammaticalisation of certa-
in linguistic elements was not only typical of the primitive languages,
when they were becoming more and more mature linguistically and
thus developing more and more advanced grammars, but it is a uni-
versal process and can surely be found in any language of the world.
Since we do not have access to the oldest primitive languages and can
only speculate as to how they appeared and what they looked like, one
can nevertheless observe and understand how languages appear when
one analyses any of the above mentioned pidgin and creole languages,
investigates the histories of the modern languages or even observes
child or adult language acquisition and learning. In the creole language
called Tok Pisin, one of the official languages of Papua New Guinea,
the English word stop, apart from having the original meaning, now
also functions as an auxiliary verb corresponding to the English ‘to be’,
as illustrated in the examples below:
yu stap wanpela tisa ‘you are a teacher’

yu stap wok ‘you are working’
The Old English verb willan ‘to desire’, ‘to want’, ‘to wish’, lost
its original meaning and now functions as an auxiliary verb used in
future tenses, whereas the empty slot for expressing desires and wishes
was filled in by the word to want; in German however the original me-
aning of the verb wollen, the equivalent of OE willan, is still preserved
and the future auxiliary verb in this language is werden, a cognate with
Latin vertō ‘to turn’, ‘to revolve’ and Polish wiercić ‘to drill’. In Swe-
dish, on the other hand, the marker of futurity is ska, which is cognate
with the Modern English modal verb shall and Modern German sollen.
To continue, the Old English noun līc standing for ‘body’ turned into
the suffix –ly which is used to create adverbs out of adjectives or nouns,
for example beautifully, nicely, loudly, bodily, earthly, etc. Similarly,
the Old English noun hād meaning ‘a state’, ‘a quality’ became Mo-

dern English suffix –hood and can be found in nouns like parenthood,
adulthood, statehood, etc. Moreover, in the Indo-European languages
which developed the categories of definite and indefinite articles, the
former category usually derives from demonstrative pronouns, whereas
the latter one from the numeral one. For example, the Spanish el (sg.m)
and la (sg.f.), the Italian il, lo (sg.m) and la (sg.f.), and the French le
(sg.m) and la (sg.f.) definite articles derive from various forms of the
Latin demonstrative pronoun ille (sg.m), illa (sg.f), illud (sg.n). Simi-
larly, in German the definite articles der (sg.m), die (sg.f), das (sg.n)
derive from and have exactly the same form as the demonstrative pro-
nouns der (sg.m), die (sg.f), das (sg.n). As far as the indefinite article is
concerned, the Spanish un (sg.m), una (sg.f) derive from the Latin nu-
meral ūnus (sg.m), ūna (sg.f), ūnum (sg.n). This observation also refers
to other Romance languages. Similarly in English, the indefinite article
a, an, derives from Old English ān ‘one’; therefore a is a reduced form
of the original an. In short, it can be said that whereas the definite article
is a more abstract, semantically weaker, and often phonetically reduced
version of the demonstrative pronoun from which it derives, whereas
the indefinite article is a more abstract, semantically weaker, and often
phonetically reduced version of the numeral one from which it derives.
Further, in Polish, the optative particle bodaj ‘let’ derives from bog daj
‘God give’, whereas the corresponding particle ojalá in Spanish and
oxalá in Portuguese derive from the Arabic expression inshallah ‘God
willing’ which also contains the word for God allah. In French, the
negative particle pas ‘not’ derives from the Latin noun passus ‘a step’,
‘pace’. In Balkan languages, according to Mirić (2017), there are two
ways in which the future tense, an example of grammaticalisation, is
formed: with the verbs ‘want’ and ‘have’, whose use varies functionally
and territorially in different Balkan languages representing the Balkan
Sprachbund. The most discussed is the Balkan future expressed with a
construction which originally derives from a volitional verb meaning
‘want’ (generally termed as volo) being followed by an infinitive or
subjunctive construction. This kind of construction is usually known
under the name ‘de-volitive future’. There is another construction, to
which less attention has been paid and which originally derives from
the verb meaning ‘have’ (generally termed as habeo), like for example
in Albanian kam për të shkruar, Greek έχο να γράφω, Romanian am să

Ireneuš Kida
scriu, Macedonian imam da pišam (‘I will write. / ‘I have to write.’ As

regards Serbian (or Serbo-Croatian), it is important to emphasize that
not all dialects of Serbian equally participate in the Balkan Sprachbund,
as only the South-Eastern Serbian dialects are thought to possess Bal-
kan features. In these dialects, in the future tense there are two modal
clitics, namely će and ću. Whereas the former is used for all person/
number associations, the latter for 1st person singular in contexts in
which the will of the speaker is manifested. Moreover, the modal clitics
take subjunctive constructions as complements, although the subjuncti-
ve mood complementiser is optionally omitted, as for example in:
Će/ću ti pošaljem knjigu

‘I will send you the book’

Mirić also says that although standard Serbian does not belong to
the Balkan Sprachbund, it also manifests several similarities with the
Balkan languages in the formation of the future tense, which in standard
Serbian is also formed with modal clitics deriving from the Old Church
Slavonic modal verb xotěti ‘want’. However, unlike the future tense in
the South-Eastern Serbian dialects, in standard Serbian the modal clitics
inflect for person and number, and take as a complement either infiniti-
ves of lexical verbs or subjunctive constructions with the lexical verbs.
The same can be said about the Montenegrin language. For example:
Ja ću govoriti – ‘I will speak’

On će govoriti – ‘He will speak’
Mi ćemo govoriti – ‘We will speak’
etc.
Also, the Serbo-Croatian modal clitics possess full, lexical (non-

clitic) counterparts - the present tense forms of the lexical modal verb
ht(j)eti ‘will/want’. There are a plethora of other examples of gramma-
ticalisation but for reasons of space they are not going to be discussed
in this article. Suffice it to say that the abstract grammatical system of
a language arises out of involuntarily selected ordinary content wor-
ds, like nouns, adjectives, verbs, adverbs, etc., due to the process of
grammaticalisation of these words.

On the basis of my observations I can say that whereas conscio-

usly language becomes more transparent, iconic, logical and thus sim-
pler, subconsciously it tends to become more abstract, less transparent,
illogical and thus more difficult. It is due to the fact that linguistic con-
sciousness is increased in anomalous or even extreme situations where
a language needs to be constructed for survival or necessary commu-
nication, like for example in the situation of intense language contacts
in which usually pidgins and later on creoles appear. However, lingui-
stic consciousness decreases when the language is already well shaped,
well acquired and stable, and there is no intense language contact. In
such a situation there is no need for constructing the language like in
the previous case as the language that exists is mature enough to ena-
ble advanced and spontaneous communication. In such communication
certain linguistic items lose their semantic force due to intense usage
and are pushed towards the periphery of abstractness and even disappe-
ar altogether, which brings the need to substitute them by new elements.
Therefore partial or complete language death. However, language de-
ath is something natural and does not necessarily mean a great tragedy
for the human species, since their intelligence, imagination, creativity,
and communication needs will always produce a less or more advanced
form of language, depending on the needs. Moreover, language is as
necessary for the mind as is bureaucracy for the state – both obscure
and slow down their functioning but both are necessary for their orga-
nization, expression and shape.
Bibliography:
–– Brickerton, D. (1981). Roots of Language. Ann Arbor: Karoma.

–– Galarza Ballester, T. (2014). An Overview of Pidgins and Creoles:
the Case of Chabacano. available from <http://mural.uv.es/mgaba/
an%20overview.html> [21. 1. 2017]
–– Hancock, I. (ed.). (1977). Readings in Creole Studies. Ghent:
Story-Scientia.
–– Hancock, I. (1990). ‘Creolization and language change’. In E. Po-
lomé (ed.), Research Guide on Language Change. Berlin/New York:
Mouton de Gruyter. 507–525.

Ireneuš Kida
–– McMahon, A. (1994). Understanding Language Change. Cambrid-

ge: Cambridge University Press.
–– Mirić (Mandić), M. 2017. Grammaticalization of Balkan Sprachbund
Future Tense. Available from https://www.academia.edu/4094135/
Grammaticalization_of_Balkan_Sprachbund_Future_Tense. [16. 9.
2017]
–– Romaine, S. (1993). Pidgin and Creole Languages. London:
Longman.
–– Yule, G. (1996). The Study of Language. Cambridge: Cambridge
University Press.
–– Traugott, E.C. and E. König (1991). ‘The semantics-pragmatics of
grammaticalization revisited.’ In E. C. Traugott and B. Heine (eds),
Approaches to Grammaticalization. Amsterdam/Philadelphia: John
Benjamins. 189–218.
–– Wardhaugh, R. (2010). An Introduction to Sociolinguistics. Singapo-
re: Wiley-Blackwell.
Internet resources:
http://www.merriam-webster.com/dictionary/jargon

UDK 371.3:811.163.4(497.6:497.16)
Sead NAZIBEGOVIĆ (Tuzla)

Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli
HISTORIJA METODIKE NASTAVE MATERNJEG JEZIKA

U JUGOSLAVENSKOJ INTERMETODIČKOJ ZAJEDNICI
Historija metodika nastave maternjeg jezika na području današ-

njih država Bosne i Hercegovine i Crne Gore ima svoje brojne dodirne
tačke. Pogotovo se to odnosi na period koji je obuhvatao postojanje za-
jedničke države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Historija metodike nastave maternjeg jezika i književnosti u BiH
i Crnoj Gori, kao grana šire, nacionalne metodičke nauke, gotovo da i
nema bilo kakvo metodološko i tradicijsko utemeljenje. Sva istraživanja
i pokušaji koji su rađeni odvijali su se u tzv. jugoslavenskoj intermeto-
dičkoj zajednici. U toj zajednici prevladavali su modeli tzv. beogradske
i zagrebačke metodičke škole u kojima ni bosanski ni crnogorski jezik
nisu dobijali mjesto i prostor koji su trebali imati.
Ključne riječi: metodika nastave, maternji jezik, metodička istra-
živanja, intermetodička zajednica

Povijest metodičkih istraživanja u nastavi maternjeg jezika i knji-
ževnosti od 1945. do 1992. godine može se okarakterizirati kao period
najintenzivnijih metodičkih istraživanja te je ovaj povijesni isječak mo-
guće periodizirati na osnovu imanentnih metodičkih kriterija, a to su
prije svega godine objavljivanja značajnih udžbenika ili knjiga koji su
presudno i prijelomno djelovali na razvoj savremene metodičke misli i
uopće nastave maternjeg jezika i književnosti.
U tome smislu možemo razlikovati sljedeće periode u razvoju sa-
vremene metodičke misli:
I. (1946–1958) – Period metodičkih početaka: od prvih stručnih se-

minara do prvih udžbenika bosanskohercegovačkih autora;
II. (1959–1966) – Period autohtonih bosanskohercegovačkih udžbe-
nika, metodičkih časopisa i edicija nastavnih biblioteka;

Sead Nazibegović
III. (1966–1991) – Period kulminacije metodičke misli u BiH i pro-

cvat savremene metodičke literature.1
Historija metodika nastave maternjeg jezika na području današ-

njih država Bosne i Hercegovine i Crne Gore ima svoje brojne dodirne
tačke. Pogotovo se to odnosi na period koji je obuhvatao postojanje
zajedničke države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Historija metodike nastave maternjeg jezika i književnosti u BiH
i Crnoj Gori, kao grana šire, nacionalne metodičke nauke, gotovo da i
nema bilo kakvo metodološko i tradicijsko utemeljenje. Sva istraživanja
i pokušaji koji su rađeni odvijali su se u tzv. jugoslavenskoj intermeto-
dičkoj zajednici. U toj zajednici prevladavali su modeli tzv. beogradske
i zagrebačke metodičke škole u kojima ni bosanski ni crnogorski jezik
nisu dobijali mjesto i prostor koji su trebali imati.
Više je razloga zašto nacionalne metodike u BiH i Crnoj Gori nisu
mogle biti dovoljno razvijene, odnosno onako kako to zahtijeva školski
sistem. Prije svega, to se odnosi na samo pitanje jezika kojima se govori
u ovim državama. Bosanski jezik u jugoslavenskom konceptu minimi-
ziran je koliko je to bilo moguće, a u osnovnim i srednjim školama izu-
čavao se srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik koji nije u dovoljnoj mjeri
sadržavao odlike jezika Bosne i Hercegovine.
Najkrupnije promjene crnogorski književni jezik pretrpio je u
etapi koju je obilježilo djelovanje srpskoga jezikoslovca Aleksandra
Belića, tj. između dva svjetska rata. Crnogorske jezičke posebito-
sti, očuvane u beletrističkome stilu u prvim dvjema decenijama XX
stoljeća, u novim društveno-istorijskim okvirima bile su utopljene u
zajednički „srpski/srpskohrvatski“ jezički šablon. Iako je Belićevim
Pravopisom iz 1923. godine npr. ijekavica bila formalno dopuštena,
on i u njemu i u narednim izdanjima ističe kako je jekavska jotacija
dijalekatska pojava, te su time Crnogorci bili obavezni na upotrebu
atipičnih nejotovanih oblika tipa djed, cjedilo, tjerati, sjesti i sl. U
narednim izdanjima Belić će ukinuti normativni status i tzv. dužim
1
Ova periodizacija donekle korespondira sa periodizacijom savremenog standar-
dnog jezika u BiH, koju je prezentirao Milan Šipka u knjizi „Standardni jezik
i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850–2000)“, Dokumenti, Sarajevo,
2001. Period savremenog standardnog jezika Šipka je nominirao kao period soci-
jalističke Jugoslavije, s podnaslovom: „Od zajedništva do razdvajanja“.

Historija metodike nastave maternjeg jezika u jugoslavenskoj intermetodičkoj zajednici
nastavcima zamjeničko-pridjevske promjene -ijem, -ijeh i umjesto

njih kodifikovati samo kratke nastavke. Tako će Vukov model jezika
najprije početi da napuštaju Vukove pristalice. No i pored formalnoga
priznavanja ijekavice u književnome jeziku, Crnu Goru međuratno-
ga perioda obilježiće sve veća upotreba ekavice. Uvođenje ekavice
sprovodilo se i preko prosvjete jer su udžbenici i nastavni kadar bili
mahom ekavski.2
BiH i Crna Gora zadugo nisu stekle ni pravo da svoj jezik imenu-
ju pravim imenom. To se dogodilo tek tokom devedesetih godina proš-
log stoljeća nakon raspada bivše SFRJ (u BiH bosanski jezik ponovo
je tako imenovan 1992. godine, a Crna Gora crnogorski jezik dobila je
ponovo zvanično tek 2007. godine).
U ovome radu, s obzirom na autorova područja istraživanja, bit će
više prezentirano stanje u tadašnjoj bosanskohercegovačkoj metodici,
ali se može reći da je to model po kojem su se razvijale sve nacional-
ne metodike u jugoslavenskoj intermetodičkoj zajednici u republikama
izvan Srbije i Hrvatske.
Bosanskohercegovačka metodika nastave maternjeg jezika i
književnosti, kao zasebna nacionalna nauka, gotovo da je bila potpuno
iščezla i izumrla u periodu od 1918. do 1945. godine kada su u BiH
nametnute srpska i hrvatska metodička škola. Prva je bila izrazito uni-
tarističkog, a druga separatističkog karaktera, makar su unutar NDH
– azijske metodičke škole tretirani i rijetki bošnjački pisci i djela iz
bošnjačke usmeno-književne tradicije.
Svršetkom Drugog svjetskog rata nova komunistička vlast u BiH
trebala je oformiti potpuno novi metodički kadar, prije svega na no-
voosnovanim visokoškolskim institucijama – Višoj pedagoškoj školi
(1946) i Filozofskom fakultetu (1950) u Sarajevu.
Nastavnički kadar u školama, desetkovan ratom, bio je vrlo osku-
dan, bez ikakvih udžbenika i priručne literature za izvođenje nastave.
Zato je Ministarstvo prosvjete u Sarajevu organizovalo Seminar
za nastavnike sh/hs jezika i književnosti u septembru 1946. godine u
prostorijama Više pedagoške škole u Sarajevu.

2
http://www.fcjk.me/o-jeziku (dostupno 20. 8. 2017).

Sead Nazibegović
Prema sačuvanim bilješkama Mate Džaje3 osnovni metodički cilj

ovog seminara bio je sadržan u namjeri da elementarno obavijesti na-
stavnike o mogućnostima nastavne interpretacije klasičkih djela doma-
će i svjetske književnosti.
Nažalost, seminarski referati nisu sačuvani, ali zahvaljujući
Džajinim anotacijama poznata su nam imena autora i naslovi referata:
1. Salko Nazečić: „Važnost nastave književnosti u našim sred-
njim školama“;
2. Skender Kulenović: „Marksizam i književnost“;
3. Nika Miličević: „Renesansa i Dante“;
4. Midhat Šamić: „Kultura jezika i pismenosti u srednjoj školi“;
5. Nika Miličević: „Servantes“;
6. Skender Kulenović: „NOB i književnost“;
7. Nika Miličević: „Otelo“;
8. Midhat Šamić: „Hamlet“;
9. Nika Miličević: „Tartif“;
10. Milan Vidaković: „Onore de Balzak“;
11. Ilija Kecmanović: „Svetozar Marković“;
12. Nika Miličević: „Petar Kočić“;
13. Šefket Bubić: „Mihajlo Šolohov“;
14. Ivo Andrić: „Vuk Karadžić“;
15. Šefket Bubić: „Puškin i romantizam“;
16. Skender Kulenović: „Socijalilstički realizam na primjeru
Maksima Gorkog“.
Iz navedenog popisa vidljivo je da je na Višoj pedagoškoj školi, a

kasnije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu za metodičara književnosti
bio predviđen Salko Nazečić, a za metodičara maternjeg i stranih jezika
Midhat Šamić.
Međutim, Nazečić će se kasnije opredijeliti za izučavanje i pre-
davanje usmene književnosti i jugoslovenskog romantizma dok će se
Šamić na početku svoje univerzitetske karijere opredijeliti za metodi-
ku nastave stranih jezika te će za te potrebe napisati i prvi bosansko-
hercegovački univerzitetski udžbenik metodike: „Iz metodike stranih
3
V. Mato Džaja: Seminar za nastavnike sh jezika i historije održan u Sarajevu 1946.
godine, Prilozi nastavi srpskohrvatskog jezika i književnosti, Banja Luka, 1975, 4,
str. 91–92.

jezika (ruskog, francuskog, engleskog)“, Sarajevo, 1949. Šamić je

prvi savremeni, poslijeratni bh. metodičar, koji je tokom 1947. godine
u časopisu „Prosvjetni radnik“ objavio i dvije metodičke studije: „O
planiranju u nastavi“ i „O planiranju organizacije časa“.
M. Šamić iznio je jedno zapažanje o metodičkoj tradiciji i praksi
u BiH, koje je živo i aktuelno i danas ne samo na području BiH.
„Poznajući slabo metodiku nastave živih jezika, nastavnici
predaju živi jezik, uglavnom, na osnovu svoje prakse, rutine. Ako
pak nemaju prakse i rutine, oni ga predaju mahom „metodom opo-
našanja“ – onako kako su ga njima predavali kad su bili u školi,
dok s vremenom ne izgrade neku „svoju“ metodu.
Takav je slučaj sa svim nastavnicima koji tek počinju nastav-
ničku karijeru. Pošto na našim filozofskim fakultetima još ne posto-
je katedre za metodike pojedinih predmeta, student nema prilike
da se na univerzitetu upozna ni sa osnovnim principima u metodici
nastave svoga predmeta, nego u školu dolazi, takoreći, potpuno ne-
spreman u tom pogledu“.4
Svoj udžbenik Šamić je pisao pod vidnim uticajem sovjetske metodič-
ke škole, dominantne metodike u BiH neposredno nakon Drugog svjetskog
rata, što je posebno očito u nastavnim planovima i programima s kraja 40-ih
i tokom 50-ih godina 20. vijeka. Bilo je to doba marksističke metodike.
Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu razvit će se vrlo respektabi-
lan metodički kadar za nastavu stranih jezika, sa nizom uglednih glo-
todidaktičara, kao što su primjerice Ilijaz Tanović, Vlado Sučić, Zlata
Maglajlija, Amir Dervišević.
Svoj prvi NPP BiH će dobiti krajem 1947. godine. Taj prvi posli-
jeratni NPP bio je sastavljen iz dva dijela:
1. Normalni;
2. Skraćeni nastavni plan, predviđen za polaznike starijeg uzrasta
koji zbog rata nisu mogli na vrijeme krenuti u osnovnu školu.
Glavna osobenost ovog NPP-a bila je sadržana u specifičnom tre-

tmanu nastave gramatike u razrednoj nastavi, koja je bila integrisana sa
nastavom pismenog izražavanja.5
4
V. Midhat Šamić: „Iz metodike stranih jezika (ruskog, francuskog, engleskog)“,
Sarajevo, 1949, str. 3.
5
V. „Nastavni plan i program za osnovne škole Narodne Republike BiH“, Sarajevo 1947.

Sead Nazibegović
Pravi zamahac razvoju metodičke misli i prakse u BiH dat će

osnutak pedagoškog časopisa „Naša škola“ (Sarajevo, 1950) na čijim
će se stranicama pojaviti i mnogi metodički ogledi iz nastave maternjeg
jezika i književnosti, osobito iz razredne nastave.
Povijest nastavnih planova i programa u BiH nakon Drugog svjet-
skog rata bila je obilježena stalnim nastojanjem da se metodička istraži-
vanja koliko-toliko emancipiraju od ideološkog dogmatizma sovjetske
marksističke pedagogije.
Tako će u NPP-u iz 1954. godine biti vidljiv napor da se nastava
književnosti oslobodi socrealističkih ideologema, osobito u tretiranju
školske lektire:
„Lektira je najpodesnije sredstvo za duhovno formiranje
učenika i za razvijanje učenikove samoradnje. Čitanjem se bogati
rječnik, stvara jezično osjećanje, postiže se lakoća govora, razvija
pismenost i uči pravilnost stila i jezika. Njom se širi krug znanja,
razvija moć rasuđivanja i vaspitava ukus – razvija se estetsko osje-
ćanje, živa mašta“.6
U NPP-u za osnovne škole iz 1959. godine snažan akcenat bio
je stavljen na ulogu porodice i nastavnika koji su u novoj koncepciji
osnovne škole trebali „razvijati moralnu svijest učenika i navike druš-
tvenog ponašanja“.
Ipak, i dalje se insistira na osnovama „marksističkog vaspitanja“,
ali bez socrealističke ideologizacije kakva je bila npr. u NPP-u iz 1947.
godine.
Koncem 50-ih godina 20. vijeka insistiralo se na tzv. prirodnom
učenju maternjeg jezika i književnosti, zatim na korelaciji rada učenika
u školi i van nje, kao i na punoj korelaciji svih nastavnih područja i na-
stavnih predmeta.
Posmatrana u svome totalitetu nastava maternjeg jezika i književ-
nosti od 1. do 8. razreda osnovne škole bila je sačinjena od sljedećih
nastavnih područja:
1. početno čitanje i pisanje;
2. izražajno čitanje i recitovanje;
3. obrada umjetničkog štiva i osnovni pojmovi o književnosti;
4. film i radio;
6
V. „Privremeni nastavni plan i program za niže razrede gimnazija i više razrede
osmogodišnjih škola“, Sarajevo, 1954, str. 5–6.

5. usmeno i pismeno izražavanje;

6. pouka o jeziku;
7. vanrazredni oblici rada (recitatorska, dramska, filmska, novinar-
ska, literarna družina).
Nakon NPP-a iz 1959. godine BiH je dobila svoj prvi domaći

udžbenik za nastavu maternjeg jezika: „Pouke o jeziku u VI razredu
osnovne škole“ M. Minovića i M. Ajanovića.
Objavljivanjem ovog udžbenika otvorena je i nova stranica u
razvoju moderne bosanskohercegovačke metodike maternjeg jezika i
književnosti, jer je tada konačno ukinuta praksa importacije beograd-
skih i zagrebačkih udžbenika u BiH.
Od školske 1959/60. godine počela je i reforma osnovnog ob-
razovanja, koja je trajala sljedećih pet godina, da bi 1964. godine bio
donesen novi NPP kojim su se željele otkloniti „štetne tendencije u
nastavnoj praksi“ iz ranijeg perioda. Zanimljivo je spomenuti da je
ideološki predmet „Osnovi socijalističkog morala“ reduciran samo na
završni razred osnovne škole, a uveden je novi idejni koncept „samou-
pravnog obrazovanja i vaspitanja“.
U srednjoškolskom nastavnom programu maternjeg jezika i knji-
ževnosti iz 1964. godine vidno je pojačana zastupljenost nastavnih sa-
držaja iz filma7 i kulture izražavanja, a posebno su bili zastupljeni pisci i
djela tzv. nacionalromantičarskog usmjerenja (Njegoš, Mažuranić, Vuk
Karadžić) dok se u gramatici i pravopisu snažno insistiralo na dosljed-
nom poštivanju principa tzv. jezičkog zajedništva proklamiranog No-
vosadskim dogovorom iz 1954. godine.
Može se generalno reći da je polovicom 60-ih godina 20. vijeka
metodika nastave maternjeg jezika i književnosti u BiH i u cijeloj Ju-
goslaviji prolazila kroz fazu pune modernizacije, uz primat Zagrebačke
metodičke škole. To se posebno odnosi na metodiku nastave književno-
sti i pokret tzv . školske interpretacije književnog djela.
Srednjoškolska nastava književnosti u BiH svoju modernu pre-
kretnicu imala je 1970. godine kada je donesen novi gimnazijski NPP
7
Pioniri metodike nastave filma u Jugoslaviji bili su zagrebački metodičar Stjepko
Težak i banjalučki metodičar nastave filma Miroslav Vrabec. Ovaj filmski meto-
dičar sa Pedagoške akademije u Banjoj Luci objavio je: „Film i odgoj. Osnove
teorije filmskog odgoja“.

Sead Nazibegović
u kome je poseban akcenat stavljen na nastavu teorije književnosti.

Pod uticajem zagrebačkog časopisa „Umjetnost riječi“, zatim zbornika
„Uvod u književnost“ (1968) i Zagrebačke metodičke škole, koja je 60-
ih godina 20. vijeka afirmisala tzv. školsku interpretaciju književnog
djela i u BiH se kroz gimnazijske programe književnosti na početku
70-ih godina počela tretirati u nastavnim programima isključivo kao
„jezička umjetnina“, a potpuno se napustio socijalistički koncept litera-
ture kao „odraza stvarnosti“.
Vrhunac književnoteorijskog upliva u nastavu književnosti bila
je „Čitanka za prvi razred gimnazije“ Zdenka Lešića, objavljena 1972.
godine.
Zanimljivo je spomenuti da ova čitanka prvobitno nije dobila po-
zitivne recenzije za upotrebu u srednjim školama, jer je bila teorijski
fundirana.
Lešićeva Čitanka označila je novu epohu u razvoju srednjoškol-
ske nastave književnosti u BiH, a kasnije su gimnazijske čitanke za II,
III i IV razred, uz Lešića, radili univerzitetski profesori Branko Milano-
vić i Rajka Božović.
Jezičke udžbenike za osnovnu i srednju školu u tom vremenu mo-
nopolski su radili Milivoje Minović, Juraj Marek i Mustafa Ajanović i
taj izdavački monopol bit će ukinut tek krajem 1980-ih godina, kada će
jezičke udžbenike uglavnom raditi autorski trio Miloš Kovačević, Josip
Baotić i Stevan Stefanović.
Procesi modernizacije srednjoškolske nastave maternjeg jezika i
književnosti u BiH i drugim južnoslavenskim područjima bit će zau-
stavljeni i skoro ugušeni početkom 80-ih godina 20. vijeka kada je na
državnom nivou, pod striktnim vođstvom Saveza komunista, sprovede-
na reforma srednjeg obrazovanja, popularno nazvana „šuvarovica“, po
svome ideološkom tvorcu Stipi Šuvaru.
Tako će 1980. godine biti donesen „Nastavni plan i program sa
zajedničkim vaspitno-obrazovnim osnovama za srednje usmjereno ob-
razovanje i vaspitanje“.
Nastavni plan i program za maternji jezik i književnost bio je dra-
stično reduciran i prilagođen tzv. „radnicima u proizvodnji“, a sadržaji i
ciljevi nastave sh/hs jezika i književnosti bili su do kraja vulgarizirani.
Nastavni predmet pod nazivom Srpskohrvatski/Hrvatskosrpski
jezik i književnost bio je marginaliziran i svrstan u tzv. općekulturno

područje, uz rigidno doktrinaran pristup prema ciljevima i izboru pro-

gramskih sadržaja.
Iz ovakvih, ideološki postamentiranih programskih postavki vid-
ljivo je da se nastava maternjeg jezika i književnosti zasnivala na slje-
dećim doktrinarnim premisama:
1. samoupravni socijalizam;
2. politika nesvrstanosti;
3. naglasak na jugoslovenskim sadržajima;
4. sekundarni značaj republičkih sadržaja;
5. princip jezičkog zajedništva;
6. vulgarni pragmatizam u nastavi gramatike; kulture izražavanja;
7. veličanje kulta titoizma i tekovina NOB-a.
Moglo bi se reći da je nastava maternjeg jezika i književnosti u

BiH (i u osnovnoj, a posebno u srednjoj školi) doživjela jedan krajnje
reverzibilan proces, vratila se konceptu jugoslovenskog integralizma i
unitarizma iz doba Kraljevina Jugoslavije (iz 1920-ih i 1930-ih godina),
pa se teško može govoriti o nekoj zasebnoj, bosanskohercegovačkoj i
crnogorskoj primjerice, metodici nastave maternjeg jezika i književno-
sti tokom 80-ih godina 20. vijeka.
To se posebno odnosi na srednjoškolsku nastavu književnosti
gdje se posredstvom NPP-a insistiralo na dosljedno sprovedenom na-
cionalnom ključu o „književnosti naroda i narodnosti Jugoslavije“, s
obaveznim nastavnim sadržajima o Titu, NOR-u i partizanskoj književ-
nosti u svakom razredu i osnovne i srednje škole.
Ako bi se, bar i uslovno, 70-e godine 20. vijeka mogle nazva-
ti „zlatnim dobom“ metodike nastave maternjeg jezika i književnosti,
onda su 80-e godine bile njeno „mračno doba“ i svojevrsna najava bur-
nih 1990-ih godina kada se definitivno i raspao unitarni jugoslavistički
koncept i sistem nastave zajedničkog sh/hs jezika i književnosti naroda
i narodnosti SFRJ.
Nakon koncizne eksplikacije NPP-a iz druge polovice 20. vijeka,
u ovom radu potrebno se osvrnuti i na razvoj metodičke i udžbeničke
literature u nastavi maternjeg jezika i književnosti u BiH.
U tom segmentu metodičkih istraživanja uistinu su postignuti
zapaženi rezultati i slobodno se može reći da je bh. metodika u do-
menu metodičke i udžbeničke literature išla ukorak sa Zagrebačkom i

Sead Nazibegović
Beogradskom metodičkom školom, odnosno, zajedno s njima činila je

jednu asocijaciju koju po uzoru na sličan književni koncept možemo
označiti kao „Jugoslovensku intermetodičku zajednicu“.8
Šezdesetih godina 20. vijeka metodika nastave maternjeg jezika
i književnosti kao zasebna nauka u BiH dobiva na punom zamahu: na-
kon prvih bh. udžbenika s kraja 1950-ih godina, u Zavodu za izdavanje
udžbenika u Sarajevu pokrenuta je početkom 60-ih godina „Nastavna
biblioteka“, edicija koja donosi priručnu, stručnu i metodičku literaturu
iz različitih nastavnih predmeta, pa tako i iz sh/hs jezika i književnosti.
U prvih deset knjiga „Nastavne biblioteke“ izašle su čak četiri
knjige u kojima je tretirana problematika iz metodike nastave sh/hs
jezika i književnosti, a unutar te biblioteke oformljena je i okupljena
svojevrsna Sarajevska metodička škola koju su činili metodičari i lin-
gvisti sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Jovan Vuković), Pedagoške
akademije u Sarajevu (Milan Šipka, Milivoje Minović) i Republičkog
prosvjetno-pedagoškog zavoda (Juraj Marek, Zvonimir Diklić i Nada
Senić).
U „Nastavnoj biblioteci“ najprije je objavljena knjiga „Savreme-
na nastava maternjeg jezika“ grupe autora koji su se bavili pitanjima
nastave sh/hs jezika u gimnaziji, a potom se ova edicija gotovo u potpu-
nosti orijentirala prema osnovnoškolskoj metodici nastave sh/hs jezika
i književnosti, posebno u knjigama 10. i 11. gdje su se autori bavili
pitanjima korelacije nastave jezika i književnosti, kao i problematikom
čitanja, domaće lektire i dramatizacije književnih tekstova.
Od polovice 60-ih godina 20. vijeka bh. metodika nastave mater-
njeg jezika i književnosti potpada pod snažan upliv i uticaj Zagrebačke
metodičke škole, na čelu sa tada najrecentnijim jugoslovenskim meto-
dičarima nastave književnosti i maternjeg jezika Dragutinom Rosandi-
ćem i Stjepkom Težakom.
Izdanja sarajevske „Nastavne biblioteke“ bila su u to vrijeme
pandan zagrebačkoj metodičkoj ediciji „Dobra knjiga“ u kojoj su od
1965. godine objavljivane metodičke upute za obradu domaće lektire.
U „Dobroj knjizi“ je definitivno potvrđena i afirmirana škola interpreta-
cije književnih djela na dostignućima stilističke kritike koju su u Zagre-
8
Termin jugoslovenska interliterarna zajednica posebno su zastupali univerzitetski
profesori: Zvonko Kovač iz Zagreba; Mihajlo Pantić iz Beograda, a sam termin
„interliterarna zajednica“ uveo je slovački teoretičar književnosti Dioniz Đurišin.

bu promovirali Ivo Frangeš, Antica Antoš i Miroslav Šicel, a paralelno

s njima u Sarajevu metodičar Juraj Marek, autor prve metodičke mo-
nografije iz nastave jezika i književnosti u BiH („Književnost i jezik u
školi“, Sarajevo, 1963).
Marek je ujedno bio i začetnik nove metodičke orijentacije u na-
stavi maternjeg jezika i književnosti u BiH, a to je bila korelacija nasta-
ve maternjeg jezika, književnosti i kulture izražavanja.
Ova metodička orijentacija do punog je izražaja došla osnivanjem
prvog bh. metodičkog časopisa za nastavu maternjeg jezika i književ-
nosti: „Priloga za nastavu srpskohrvatskog jezika i književnosti“ koji je
1966. godine pokrenut pri Pedagoškoj akademiji u Banjoj Luci.
Banjalučki Prikazi ubrzo su postali jugoslavistički metodički ča-
sopis u kojem će surađivati bosanskohercegovački, hrvatski i srpski
metodičari (Predrag Lazarević, Mate Džaja, Zorica Turjačanin, Fadil
Bukić, Dragutin Rosandić, Zvonimir Diklić, Miroslav Vrabec, Stjepko
Težak, Milija Nikolić, Pavle Ilić i dr.).
Od konca 1960-ih godina počet će u pravom smislu tog termina
funkcionirati jugoslovenska intermetodička zajednica unutar koje će
bh. metodika biti jezgro okupljanja i interferencije Zagrebačke i Beo-
gradske metodičke škole.
Kao glavna rezultanta jugoslovenske intermetodičke zajednice
u BiH bit će dvije nove metodičke edicije pokrenute s početka 70-ih
godina 20. vijeka: prva je pokrenuta pri Izdavačkoj kući „Veselin Ma-
sleša“ u Sarajevu i imala je zajednički nazivnik: „Metodički pristup
književnoumjetničkom tekstu“ (s posebnim knjigama posvećenim me-
todičkim interpretacijama narodne književnosti – poezija i proza, zatim
lirici, romanu i pripovijeci) dok je druga edicija pokrenuta pri Zavodu
za izdavanje udžbenika u Sarajevu („Metodički pristup pripovjednoj
prozi“).
Uporedo s ovim dvjema metodičkim edicijama i dalje je izlazila
„Nastavna biblioteka“ u kojoj je 1970. godine objavljena temeljna me-
todička knjiga „Pristup nastavi književnosti“ autorskog tandema Dra-
gutin Rosandić – Miroslav Šicel.
Ovom knjigom, iako su je napisali zagrebački autori, započet će
moderna metodika nastave književnosti, a na nju će se osloniti i udž-
benik „Čitanka za 1. razred gimnazije“ (1972) Zdenka Lešića, koja je
ujedno bila i prva moderno koncipirana čitanka u BiH, inače utemelje-

Sead Nazibegović
na na najsavremenijim književno-teorijskim i metodičkim pristupima

književnom djelu.
Rosandić-Šicelov Priručnik i Lešićeva Čitanka bili su razdjelnica
u razvoju savremene nastave književnosti u BiH dok se u nastavi ma-
ternjeg jezika još uvijek tragalo za modernim metodičkim pristupima,
osobito u nastavi gramatike i pravopisa.
Ipak, i u nastavi maternjeg jezika u BiH krupne i prekretničke
promjene dešavaju se nakon 1970. godine i čuvenog simpozijuma po-
znatog kao „Mostarsko savjetovanje“. Mogli bismo čak generalno reći
da se i nastava maternjeg jezika u BiH nakon „Mostarskog savjetova-
nja“ sve više odvajala i emancipirala od uticaja beogradske i zagrebač-
ke varijante sh/hs jezika.
Koncem 70-ih godina 20. vijeka u „Nastavnoj biblioteci“ izašlo
je nekoliko svezaka iz oblasti nastave kulture izražavanja (o opisivanju
i raspravljanju u nastavi).
Primjetno je da u „Nastavnoj biblioteci“ nedostaju metodičke stu-
dije za oblast gramatike i pravopisa i tu će prazninu zadugo popunjavati
gramatičko-pravopisni udžbenici i priručnici Milivoja Minovića i Mu-
stafe Ajanovića („Pravopisni priručnik sh/hs jezika“ u više izdanja, gdje
je sarađivao i S. Marković).
Također, u ovome periodu primjetna je i potpuna stagnacija me-
todičke literature za oblast razredne nastave maternjeg jezika i književ-
nosti, gdje su se uglavnom po inerciji koristile metodičke knjige Tone
Peruška i Pere Šimleše.
Izuzetak u ovome smislu ipak predstavljaju knjige iz „Nastavne
biblioteke“ u kojima su tretirana pitanja iz razredne nastave kulture iz-
ražavanja (Miloš Božanović: „Sadržaji govornih vježbi u I i II razredu
osnovne škole“; Blažo Milićević: „Nastava kulture izražavanja od V do
VIII razreda osnovne škole“).
Dakle, s punim pravom može se konstatovati prava ekspanzija u
metodici nastave književnosti u BiH u drugoj polovici 70-ih godina 20.
vijeka. Tada su se pojavili i prvi bh. metodičari sa naučnim stepenom:
magistrica Rajka Božović i doktorandica Zorica Turjačanin, obje kao
specijalistkinje za metodičke pristupe romanu – Božovićeva za roman
u srednjoj, a Turjačaninova za roman u osnovnoj školi.
Uz njih dvije svakako treba spomenuti i Fatimu Nidžaru Mujezi-
nović koja će u okviru „Nastavne biblioteke“ objaviti veoma zapaženu

knjigu „Čas lektire u srednjoj školi“ (1976), inače prvu metodičku mo-
nografiju u BiH iz oblasti srednjoškolske nastave lektire.
Lektirska i udžbenička metodika u BiH bit će posebno zastuplje-
ne upravo koncem 1970-ih i početkom 1980-ih godina kada će Zavod
za udžbenike i nastavna sredstva u Sarajevu u saradnji sa Školskom
knjigom iz Zagreba prirediti lektirske knjige za srednju školu Mirosla-
va Krleže (izbor poezije, novelistike i roman „Povratak Filipa Latino-
vicza“) te organizirati naučni simpozijum pod nazivom: „Krleža u ško-
li“ (Sarajevo, 1976). Vrhuncem lektirske i udžbeničke metodike u BiH
može se smatrati naučni simpozijum održan u Mostaru 1980. godine
posvećen upravo modernoj koncepciji udžbenika i nastave lektire.
Ako su 70-e godine 20. vijeka bile „zlatno doba“ bh. metodike
nastave književnosti, onda su 80-e godine značile vidnu stagnaciju, jer
su unutar „Nastavne biblioteke“ uglavnom objavljivane književnohi-
storijske i književnokritičke studije (Muhsina Rizvića, Radovana Vuč-
kovića, Tode Čolaka, Janeza Rotara), a iz oblasti sintakse jednu knjigu
objavio je Miloš Kovačević.
Prestankom izlaženja banjalučkih „Priloga“ potpuno je prestao i
angažman zagrebačkih i beogradskih metodičara.
U metodici nastave gramatike jedini svijetao metodički primjer bile
su knjige Čedomira Rebića: „Modeli interpretacije književnog teksta“
i „Od semantičkog zapisa do konstituisanja estetskog predmeta“.
Ipak, u ovome periodu pojavila se veoma značajna metodička
knjiga: „Metodička koncepcija nastave osnovne škole“ Hašima Mu-
minovića. Bila je to prva sintetska metodička studija u BiH, u kojoj su
tretirani i brojni aspekti nastave književnosti i maternjeg jezika.
Muminovićeva knjiga poticajna je i značajna i po tome što je širo-
ko otvorila puteve za strateška izučavanja metodičkih fenomena u BiH.
Nažalost, početkom 90-ih godina doći će do sve oštrijih podjela
i rascjepa u procesu i sistemu nastave maternjeg jezika i književnosti u
BiH na svim nivoima, od osnovne škole do univerzitetske nastave.
Podjele i nacionalna segregacija postat će glavna obilježja škol-
skog sistema u BiH u periodu 1990-ih godina. U nastavnom predmetu
koji se više od 80 godina označavao zajedničkim imenom Srpskohrvat-
ski/Hrvatskosrpski jezik doći će od 1991. godine do trodiobe na Bosan-
ski/Hrvatski/Srpski jezik.


Sead Nazibegović
LITERATURA:
–– Bevanda, Mladen, Pedagoška misao u Bosni i Hercegovini od 1918.

do 1941. godine, Sarajevo, 1991.
–– Bežen, Ante – Markovac, Josip – Poljak, Vladimir – Rosandić,
Dragutin, Metodika u sustavu znanosti i obrazovanja, zbornik
radova, Institut za pedagoška istraživanja Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu, Školske novine, Zagreb, 1986.
–– Bežen, Ante, Znanstveni sustav metodike književnog odgoja i
obrazovanja, Školske novine, Zagreb, 1989.
–– Bežen, Ante – Jelavić, Filip – Kujundžić, Nedjeljko – Pletenac,
Vladimir, Osnove didaktike, Školske novine, Zagreb, 1993.
–– Božanović, Miloš, Sadržaji govornih vježbi u I i II razredu osnovne
škole, Nastavna biblioteka br. 54, Svjetlost, Sarajevo, 1971.
–– Milaković, Josip, Školstvo u Bosni i Hercegovini (Hrvatsko kolo,
knjiga III), Zagreb, 1906.
–– Milićević, Blažo, Osnovni principi pristupa nastavi kulture
izražavanja u višim razredima osnovne škole, Filozofski fakultet u
Sarajevu, 1975.
–– Mujezinović, Fatima-Nidžara, Čas lektire u srednjoj školi, Nastavna
biblioteka, br. 77, Svjetlost, Zavod za udžbenike, Sarajevo, 1976.
–– Muminović, Hašim, Metodička koncepcija nastave osnovne škole,
Sarajevo, 1991.
–– Nikolić, Milija, U svetu znakova. Studije i predavanja iz metodike
nastave srpskohrvatskog jezika i književnosti, izd. „Radivoj
Ćirpanov“, Novi Sad, 1980.
–– Nikolić, Milija: Nastava pismenosti, Naučna knjiga, Beograd, 1983.
–– Nikolić, Milija, Metodika nastave srpskog jezika i književnosti,
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2006.
–– Rosandić, Dragutin, Metodičke osnove savremene nastave hrvatskog
ili srpskog jezika i književnosti u srednjoj školi, Školska knjiga,
Zagreb, 1974.
–– Rosandić, Dragutin i Irena, Hrvatski jezik u srednjoškolskoj nastavi,
Zagreb, 1996.
–– Šamić, Midhat, Iz metodike stranih jezika (ruskog, francuskog,
engleskog), Sarajevo, 1949.

–– Šipka, Milan, Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i

Hercegovini (1850–2000), Dokumenti, Sarajevo, 2001.
–– Težak, Stjepko, Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika I i II,
Zagreb, 1996. i 1998.

UDK 741.5:81ʼ367
Nenad VUJADINOVIĆ (Podgorica)

Luka RAKOJEVIĆ (Nikšić)
Nikola VUKČEVIĆ (Podgorica)
Univerzitet Donja Gorica – Podgorica
O JEZIKU STRIPA DUŠANA VUKOTIĆA
In the history of visual arts, comics by Dušan Vukotić and Božidar

Stošić titled Špiljo i Goljo – Prehistoric People, created in 1953, have
the position of The Flintstones before The Flintstones. In this paper, the
authors analyse the above comics from the point of view of language as
an issue of visual codification and translation system in the context of
several different theoretical and craft settings concerning the medium.
Key words: language of comics, visual arts, satire, Špiljo i Goljo,
The Flintstones

Za rad Dušana Vukotića u mediju stripa i karikature može se,
svakako, reći da je ostao u sjenci njegovog angažmana u kinematogra-
fiji.1 Ipak, strip Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi, njegovo najvažnije
1
Dušan Vukotić (Vud) rođen je 7. februara 1927. godine u Bileći. Prvo se selio u
Vranjske Njive, pa u Podgoricu. Osnovnu školu završava u Šibeniku, Gospiću i
Bihaću. Srednjoškolsko obrazovanje stiče u podgoričkoj Gimnaziji Slobodan Ške-
rović. Za vrijeme studija između 1949. i 1951. godine, objavljuje radove u brojnim
listovima. Za Duga film 1951/52. godine stvara Kako se rodio Kićo, a 1954/55.
snima trinaest reklamnih djela u Zora filmu. Sredinom pedesetih, tačnije 1956. go-
dine, prelazi u Zagreb film. Zatim nastaju Nestašni robot i Cowboy Jimmy koji je
odlikovan u Berlinu. Dva naredna filma su bila Veliki strah i Koncert za mašinsku
pušku. Kraj te decenije obilježili su filmovi Abrakadabra i Krava na Mjesecu.
Nakon njih nastaju Rep je ulaznica i ekranizacija Čehova Osvetnik i Piccolo. Na
samom početku naredne dekade dešava se njegov najveći profesionalni uspjeh.
Naime, 1961. godine film Surogat postaje prvo Oskarom ovjenčano ostvarenje sa
vanameričkog tla. Takođe, i film Igra je bio kandidat za najprestižniju filmsku na-
gradu. Uslijedili su eksperimenti Opera cordis, Mrlje na savjesti i Ars gartia artis,
te igrani Sedmi kontinent, Akcija stadion i Gosti iz galaksije. Predavao je tehnike
animacije na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Na desetogodišnjicu Suroga-
ta postao je član Američke filmske akademije, a šest godina kasnije i Crnogorske

Nenad Vujadinović & Luka Rakojević & Nikola Vukčević
ostvarenje realizovano u okviru „devete umjetnosti“, predstavlja izu-

zetno značajno umjetničko nasljeđe i utiče na formiranje Vukotićevog
autentičnog crtačkog stila, kojeg često odlikuje jedna vrsta sofisticira-
nog minimalizma.
Strip Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi premijerno je objavlji-
van u periodu od 9. januara do 12. juna 1953. godine u zagrebačkom
satiričnom nedjeljniku Kerempuh. Riječ je o je ranom crtačkom po-
duhvatu Dušana Vukotića nastalom po scenariju Božidara Stošića, a
ovaj naš rad ticaće se nekih aspekata jezika stripa kao pitanja vizuelne
kodifikacije i sistema translacije upravo u kontekstu ovog Vukotićevog
i Stošićevog djela.
Gledajući stripovsku istoriju, uviđa se da su počeci oblikovanja
i stvaranja autonomije tog medija vezani za ilustrovane listove, te da
su prva djela najčešće podrazumijevala komične zaplete, maštovita de-
šavanja i lucidan crtež, a kratke stripovske forme obično se vežu za
humoristički žanr.2 Ovo polje obuhvata opseg od Alija Slopera i Žutog
akademije nauka i umjetnosti. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima se ističu:
AVNOJ, Nagrada Vladimir Nazor, Nagrada oslobođenja grada Podgorice, Trinae-
stojulska nagrada i Nagrada grada Zagreba, čiji je sedmostruki laureat. Umire 8.
jula 1998. godine i ostaje upamćen kao jedan od najvećih evropskih stvaralaca
u oblasti animacije (v.: R. Pavićević, Dušan Vukotić: Zaboravljeni vizionar/The
Forgotten Visionary, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske/Skaner studio,
Zagreb, 2014, str. 267–275).
2
Talas humorističkih listova je zapljusnuo Evropu sredinom devetnaestog vijeka.
Slična pojava desila se i u našem okruženju. U Novom Sadu se 1860. godine po-
javljuje list Mesečar, a samo godinu dana kasnije ilustrovani šaljivi list Komarac.
Istog ljeta nastaje Podrovski jež. Zatim na red dolazi Humorist 1864. godine, a
potom i Zmaj koji je tvorevina Jovana Jovanovića (ovaj satirični list nastao je u
Budimpešti). Zmaj prelazi u Novi Sad 1868. godine i objavljuje ilustrovane priloge
koji bi se mogli okarakterisati kao preteča stripova na našim prostorima. Strip-geg
se javlja u štampi 1872. godine u humorističkim novinama Jazavac. Naredne go-
dine se pojavljuje Kamila čiji drugi broj donosi strip-šalu od osam slika Vladislava
Titelbaha (v.: S. Draginčić, Z. Zupan, Istorija jugoslovenskog stripa, Forum/Mar-
ketprint, Novi Sad, 1986, str. 5–6). Sličnom formom će se poslužiti Milivoj Man-
ković pola decenije kasnije pri ilustrovanju prvog broja Šaljivog astronauta (v.:
S. Draginčić, Zlatno doba jugoslovenskog stripa, Forum/Marketprint, Novi Sad,
1985, str. 6). Deceniju između 1880. i 1890. godine obilježilo je štampanje lista
Neven i Čika Jovinog lista, a na samom kraju devetnaestog vijeka pojavilo se neko-
liko humorističkih i zabavnih listova u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Novom Sadu
i Kikindi. Početkom dvadesetog vijeka počeli su da izlaze zagrebački Čauš i Satir,
beogradski Satir, Vragolan, Stradija i Kića i ljubljanski Jež. Pojava lista Koprive

O jeziku stripa Dušana Vukotića
Klinca, preko Hogara i Garfilda do Kalvina i Hobsa. Najrazličitiji su

načini artikulacije vinjeta, kaiševa i tabli vezanih za novinske listove ili,
danas, internet portale.
I sam Vukotić u nadahnutom tekstu pod naslovom Hvala stripu!
odaje zasluženo priznanje svojem, još od djetinjstva, omiljenom mediju.3
Strip Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi u prvom redu otkriva
Vukotićevo crtačko umijeće proisteklo iz majstorskog metjea, koje se
odlično usaglašava sa Stošićevim duhovitim tekstom. Crtež nije pre-
cizan i pipkav, već karikaturalan, gestualan i ekspresivan. Kvadrati su
puni fluidnosti, dinamike, pokreta i događaja. S druge strane, tekst (koji
nije u oblačićima) nalikuje dramskom predlošku. Preplitanjem osnov-
nih stripovskih elemenata ovo djelo u potpunosti dobija na raskoši kad
je riječ o humoru i postaje prava kolekcija malih ironičnih i sarkastičnih
1906. godine predstavlja veliki pomak kad je riječ o razvoju „devete umjetnosti“
na našem području, jer se u prilozima koje objavljuju razvija jezik stripa. Potom
su uslijedili novosadski Starmladi i Švigar, zagrebački Kerempuh Petrica, a onda
i beogradski listovi Karikature, Srpski list, Raketla i splitski Duje balavac, sve do
1913. godine i uvođenja dodatka Vic u sklopu Novosti. U toku rata Zagreb pokreće
Nos, a Novi Sad Stođavo i Dečije novine. Po završetku rata dolazi do ekspanzi-
je publikovanja sadržaja humorističkog i satiričnog karaktera. Tako se u periodu
od 1919. do 1923. godine pokreću bjelovarski i novosadski Bič, vršački Bata iz
Banata, splitski Grom, mostarski Jež, banjalučki Čičak, sarajevski Satir, maribor-
ski Planinski šaljivec, a od beogradskih listova nastaju Crveni smeh, Vic (dodatak
dnevnim novinama Epoha), Jež, Humor, Vesela zona, Bajaco i Vesele novine.
3
D. Vukotić: Hvala stripu!, u: D. Vukotić, B. Stošić, Špiljo i Goljo – prethistorij-
ski ljudi, ART9 – Udruga za očuvanje baštine i popularizaciju hrvatskog stripa,
Zagreb, 2013, str. 76–77 [„Dječja literatura poklanjala nam je maštovite priče i
bajke, prve junake našeg djetinjstva, vidljive i prisutne do opipljivosti, svemoguće
i neuništive pružao nam je strip. Dan kada je izlazio neki strip-list, očekivan je
sa nestrpljenjem. Bio je to dan susreta sa prijateljima koji su živjeli i kretali se u
malim omeđenim kvadratima novinskog papira, s čitateljima kojima su nacrtani
pokreti i situacije bile daleko važnije od riječi napisanih i složenih ispod slike ili
ucrtanih u male balončiće s repom koji se savijao prema ustima govornika. Ovaj
način grafičkog izražavanja, toliko puta anatemiran, uporno se održavao i razvijao
jer je bio potreban i tražen ne samo od najmlađih. Od niza crteža na frizovima egi-
patskih piramida koji su opisivali razne obrede, od tih početaka stripa pa do naših
dana, čovjek je imao potrebu da kroz serije crteža i slika prati događaje, istinite
ili izmišljene, komične situacije, sentimentalne i uzbudljive priče, da se prepušta
igri mašte i avanturi duha. (...) Grupa crtača, karikaturista i grafičara, od kojih se
većina okušala i u stripu, stvorila je temelje našem crtanom filmu. Za ovo i radosti
pružene u djetinjstvu, hvala stripu.“].

osvrta u odnosu na veliki broj raznorodnih tema. Taj široki spektar čine:
istorija, muzika, slikarstvo, film, običaji, sport, izumi i mnogo drugih
uže fokusiranih oblasti.
Mark Evanie ističe da je mnogo teže stvarati u okviru humori-
stičkog žanra, nego djelovati u bilo kojem drugom. Uz to napominje i
jednu veoma važnu činjenicu: da se komični stripovi moraju zabavno
i zanimljivo vizuelizovati.4 Vukotić u potpunosti odgovara tom kanon-
skom zahtjevu. Njegove razbarušene linije, artikulisane u okviru jed-
nog sofitsticiranog minimalističkog manira, istovremeno odaju crtačko
majstorstvo i daju jak identitetski pečat njegovim likovima.
Lazar Džamić u knjizi Cvjećarnica u Kući cveća, koja se bavi
fenomenom stripa Alan Ford na jugoslovenskom prostoru zapisuje:
linija je čovek.5 Analogno tome i Vukotićeva linija postaje njegov pot-
pis. Ona će evoluirati i postati razigrana kroz medij animiranog filma,
ali će zadržati tu nesumnjivu lucidnost, stilsku zrelost, punoću volu-
mena i vanredni šarm imanentan duhovitnim i dovitljivim slikovnim
pripovijedanjima.
Skot Meklaud, takođe, naglašava da je vizuelna identifikacija
specifična komponenta stripa, te da ekspresivnost linija određuje ka-
rakterizaciju subjekta u nekom pravcu. On suštinu samog stripovskog
djela fragmentira i određuje u šest segmenata za koje smatra da se ra-
zvijaju kao koncentrični krugovi, a to su: ideja, forma, idiom, struktura,
vještina i površina.6 Ako na osnovu tog principa pogledamo na strip
Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi, možemo uočiti brojne zanimljivosti
u svakom sloju. Ideja se tiče kritike savremenog društva u nesvaki-
4
D. O’Neil, Making comics, Watson-Guptill Publication, New York, 2001, p. 120.
5
L. Džamić, Cvjećarnica u Kući cvijeća, Naklada Jesenski i Turk/Heliks, Zagreb/
Smederevo, 2012, str. 110–111 [„Linija je čovek. Ova tvrdnja je vizuelni ekviva-
lent čuvene izreke Stranka i Rajta, autora Elemenata stila, da je i stil pisanja isto
čovek. U smislu: način na koji pišemo neodvojivo je povezan sa time ko smo, šta
smo i kako doživljavamo svet. Stil je literarni ekvivalent otiska prsta. Linija je
takođe čovek, možda to nije nigde očigledno kao u staroj priči o Mikelanđelu. Po
legendi, kada je jednom otišao da poseti starog prijatelja i nije ga zatekao kod kuće,
kao poruku da je bio na vratima je nacrtao krug. Ali ne bilo kakav krug: savršen,
perfektno okrugao krug, nacrtan golom rukom u jednom potezu. Za tako nešto je
bila potrebna veština vrhunskog majstora – i više od toga... Taj krug je bio Mike-
lanđelova vizit karta u istoj meri prepoznatljiv kao ˙on˙ koliko i njegovo lice.“].
6
S. McCloud, Understanding comics, Harper Perennial, New York, 1993, p. 70–74,
125, 170–171.

dašnjem kontekstu – kroz parodiju iz perspektive praistorije. Djelo je

arktikulisano kao forma kratkog novinskog stripa humorističkog karak-
tera s pseudoistorijskim odlikama. Idiom, u smislu osobenosti jezika,
predstavlja veoma zanimljiv segment ovog artefakta i ogleda se u izra-
zito naglašenoj fleksibilnosti jezičkog izraza. Struktura se oslanja na
jednostavnost vinjeta u kompozicionom smislu i na svedenu jukstapo-
ziciju koju određuju brzi rezovi. Vještinu odražavaju Stošićev duhoviti
scenario i Vukotićev autentični crtež, koji su apsolutno kompatibilni u
tendenciji da u priču unesu moderan i kritički ton. Površina predstavlja
onaj najočigledniji dio umjetničkog produkta, odnosno plod kalemlje-
nja svih prethodno spomenutih slojeva.
U savjetima za autore Meklaud ukazuje na još jednu značajnu se-
gmantaciju u okviru stripovskog miljea koja se tiče komponenti: vreme-
na, okvira, slike, riječi i ritma.7 Vrijeme u kontekstu stripa Špiljo i Goljo
– prethistorijski ljudi predstavlja složenu odrednicu. Radnja je smješte-
na u praistorijsko doba, a tiče se saznanja i otkrića koja su vezana za
savremeni svijet. Tako da predstavlja svojevrsnu parodiju oba vremena
istodobno. Okvir vinjeta je potpuno sveden i čvrst, te lišen emocionalne
funkcije. Slika, odnosno vizuelni sadržaj isporučen u formi crteža, ve-
oma je specifična i odlikuje je ironičan pristup i to opet – istovremeno,
u odnosu na praistorijskog i savremenog čovjeka u vizuelno očuđenom
kontekstu jednog kreativno i vješto izukrštanog imaginarnog doba. Tek-
stualni dio najupečatljivije karakterišu fleksibilni pristupi jeziku, odno-
sno pseudoarhaizacija i pseudotranslacija. Ritam je posebno važna kom-
ponenta ovog djela. Izuzetno je naglašen, brz i impulsivan.
Što se već spomenute jukstapozicije tiče, ona se, principijelno,
može bazirati na šest različitih modela: od momenta do momenta, od
akcije do akcije, od subjekta do subjekta, od scene do scene, od aspekta
do aspekta, te nepovezano.8 Vukotić u stripu Špiljo i Goljo – prethi-
storijski ljudi nikad ne koristi prvi i posljednji način jer je prvi previše
usporen za njegovu brzu tranziciju, a šesti previše apstraktan za ovakav
vid djela. Dakle, ritmičnost je, u zavisnosti od kreativnih zadataka, kon-
sekventno diktirana kroz preostale opcije slaganja kvadrata.

7
S. McCloud, Making comics, Harper, New York, 2006, p. 37, 53, 173, 249.
8
Isto, str. 15.

Vil Ajzner potencira da je ključno pitanje: kome se priča priča,

odnosno kakva su iskustva i kulturološke odlike percipijenta.9 Nesum-
njivo je da je Vukotićev i Stošićev koautorski rad namijenjen odrasloj
publici što je potpuno očigledno iz izbora tema koje obrađuje, iako bi
infantilni crtež na prvi pogled mogao navesti na pogrešan trag. Teme
kojima se bavi ovaj strip izuzetno su ozbiljne i tiču se i različitih politič-
kih previranja i brojnih tačaka čija spoznaja je svojstvena informisanom
starijem čitaocu.
Bitni aspekti stripovskog jezika u vizuelnom smislu su kodifikaci-
ja emocija i neverbalna komunikacija. Crtač je dužan da ih artikuliše na
čitoacu razumljiv način. Njegov zadatak je da ih preuzme iz „rječnika“
ljudske gestualnosti. Gestovi moraju imati primarnu funkciju u odnosu
na tekst, te se uzdišu na nivo idioma.10 Upravo se na ove kanonske pre-
mise oslanja Dušan Vukotić prilikom crtanja svog stripa i eksploatiše ih
tako što ih naglašava do krajnjih granica. Napuštajući realistični pristup
on vizuelnim sredstvima hiperbolizuje ljudsku facijalnu i tjelesnu ek-
spresiju i namjerno i uspješno „pretjeruje“ kod naglašavanja određenih
stanja i emocija.
Rakurs iz kog posmatra svijet je ugao pogleda intelektualca i kre-
ativca. Strip Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi se najpreciznije može
svrstati u stripove koje odlikuju karakteristike avanturističkog, humo-
rističkog i pseudoistorijskog. To je djelo smješteno u vrijeme prije naše
ere, čiji su glavni protagonisti dva lika od kojih je jedan, čak, saradnik
imaginarnog humorističkog časopisa Ledeni smijeh. Oni imaju „sje-
ćanja iz budućnosti“, odnosno informacije kao neko ko živi u dvade-
setom vijeku, ali su zarobljeni u svom dobu, čime se postiže uistinu
kompleksna slojevitost, koja se, između ostalog, ogleda i u mogućnosti
ostvarivanja dvostruke ironije.11 Umjesto rečenica poput: „Sto mu gro-
9
W. Eisner, Graphic storytelling and visual narrative, Poorhouse Press, Florida,
1996, p. 47.
10
W. Eisner, Comic and sequential art, Poorhouse Press, Florida, 1985, p. 100–104.
11
Interesantno je da se ovaj kreativni obrazac, karakterističan i za megapopularnu
američku televizijsku seriju Porodica Kremenko (The Flinstons), javlja čak 7 go-
dina prije serije koju je realizovala kompanija Hanna-Barbera; pa se i za strip Špiljo
i Goljo (s obzirom na spomenutu slojevitost, čini nam se čak i više nego za američku
seriju kratkih animiranih filmova Stone Age Cartoons, koju je tokom četrdesetih
godina 20. vijeka uradila producentska kuća Fleischer Studios) – slobodno može
reći da u istoriji vizuelnih umjetnosti ima poziciju Kremenkovih prije Kremenkovih.

mova!“, „Grom i pakao!“ ili „Svih mi brkova moje porodice!“, koje ka-
snije postaju prepoznatljive i autentične za svijet stripa, ovdje se može
naći izjava poput one „Sto mu brontosaurusa i konobara!“ Likovi ovog
stripa znaju da će Kolumbo doći do otkrića, da će se pojaviti Pikaso,
znaju za Gretu Garbo i Bastera Kitona, a za sliku jajeta pretpostavljaju
da predstavlja Paju Patka iz mladosti. Slušaju kompozicije Smrt Majke
Jugovića i Mama Huanita. Oni znaju da će doći do pojave atomske
bombe i mašine za kucanje (koja će učiniti da se ne dobija reuma od
klesanja kamenih ploča), isto tako spominju električne centrale i brojne
globalne i lokalne brendove. Nose kože brenda Montgomeri i slušaju
saopštenje da još nije izmišljena televizija, ali da je izmišljeno tele bez
vizije. Ironizovan je i fudbal, kao gruba igra i primjer netrpeljivosti
prema sportskim sudijama, a jedan kvadrat prikazuje i najavu utakmice
između splitskog Hajduka i argentinske Boke Juniors.
Svi ovi primjeri predstavljaju samo nagovještaj mogućih tema
za dalju analizu ovoga u umjetničkom i u širem kulturološkom smi-
slu, izuzetno vrijednog i izazovnog (iako, donekle, i nepravedno zapo-
stavljenog) ostvarenja i navodimo ih, na kraju, uz nadu da će u bliskoj
budućnosti poslužiti kao osnova za razmišljanje u traganju za novim
tumačenjima stripa Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi iz najrazličitijih
istraživačkih uglova.
Izvori i literatura:
–– Draginčić, S., Zlatno doba jugoslovenskog stripa, Forum/Market-

print, Novi Sad, 1985.
–– Draginčić, S., Zupan Z., Istorija jugoslovenskog stripa, Forum/Mar-
ketprint, Novi Sad, 1986.
–– Džamić, L., Cvjećarnica u Kući cvijeća, Naklada Jesenski i Turk/
Heliks, Zagreb/Smederevo, 2012.
–– Eisner, W., Comic and sequential art, Poorhouse Press, Florida, 1985.
–– Eisner, W., Graphic storytelling and visual narrative, Poorhouse
Press, Florida, 1996.
–– McCloud, S., Making comics, Harper, New York, 2006.
–– McCloud, S., Understanding comics, Harper Perennial, New York,
1993.

–– O’Neil, D., Making comics, Watson-Guptill Publication, New York,

2001.
–– Pavićević, R., Dušan Vukotić: Zaboravljeni vizionar/The Forgotten
Visionary, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske/Skaner stu-
dio, Zagreb, 2014.
–– Vukotić, D., Stošić, B., Špiljo i Goljo – prethistorijski ljudi, ART9
– Udruga za očuvanje baštine i popularizaciju hrvatskog stripa, Za-
greb, 2013.

UDK 811.163.42ʼ367”1512”
Katarina LOZIĆ-KNEZOVIĆ (Split)

Filozofski fakultet, Sveučilište u Splitu
NESAMOSTALNE RIJEČI U HRVATSKOGLAGOLJSKOM

KLIMANTOVIĆEVU ZBORNIKU IZ 1512.
Fra Šimun Klimantović franjevac je trećoredac kojemu se pripi-

suju četiri hrvatskoglagoljska rukopisa među kojima je i ritual/zbornik
napisan 1512. godine (RitKlim). U članku je riječ o nesamostalnim ri-
ječima zabilježenima u RitKlim-u. Istražuje se njihov sastav, položaj i
uloga koju imaju u tekstu. Riječ je o prijedlozima (npr. pri, vь, na, po,
nad(ь), podь, za, ciĉь, meû, radi, pače), uzvicima (npr. amen(ь), gorê,
oime, û, uvi, oboi, nu), česticama (npr. vistinu, že, da, godi, li, neka) i
veznicima (npr. ako, ali, zač', erê, ter(e)) čija je funkcija u tekstu često
i dvojaka. Opisivanjem stanja u Zborniku teži se uspostavljanju omjera
upliva govornoga jezika u crkvenoslavensku jezičnu normu, utvrđiva-
nja razlika u upotrebi nesamostalnih riječi s obzirom na vrstu teksta
te utvrđivanju pisareva osobnoga pečata koji je umnogome vidljiv na
stranicama Zbornika, kako u ritualnim tekstovima, tako i u onima svje-
tovnoga sadržaja.
Ključne riječi: fra Šimun Klimantović, RitKlim, hrvatski crkveno-
slavenski jezik, prijedlozi, uzvici, čestice, veznici, nesamostalne riječi
1. UVOD
Postojanje franjevaca trećoredaca u Hrvatskoj seže u prvu polo-

vinu 13. stoljeća. Već od samih početaka koriste se „u službi Božjoj
glagoljicom i staroslavenskim jezikom i otad do najnovijih dana nose
časni naslov glagoljaši“, koji je prvi put upotrijebljen 1483. godine1
Njihova produkcija u hrvatskoglagoljskim srednjovjekovnim knjigama
bogata je i značajna, a jedan je od mnogih vrijednih trećoredaca tvoraca
glagoljskih knjiga i fra Šimun Klimantović koji je poznat znanosti kao
jedna od triju najznačajnijih osoba tzv. glagoljskoga humanizma. „Prvi
1
Runje, 2012, str. 15–16.

Katarina Lozić-Knezović
je pisac poznat kao pisac triju obrednika“,2 koje je dijelom i samostalno

napisao što mu je osiguralo epitet književnoga stvaraoca, pri čemu je
svojim duhovitim osobnim komentarima, puno rekao i o vlastitoj osob-
nosti.
Sa sigurnošću se može govoriti o četirima rukopisima koje je fra
Šimun napisao. Od toga su tri zbornika: Klimantovićev zbornik I dovr-
šen 1512. godine, koji se čuva u Arhivu Provincijalata franjevaca trećo-
redaca u Samostanu Sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, Klimantovićev
zbornik II iz 1514. godine, koji se danas čuva u Ruskoj nacionalnoj
knjižnici u Petrogradu (br. 1 Berčićeve zbirke), Klimantovićev zbornik
III iz 1509. godine, koji se danas čuva u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u
Petrogradu (br. 2 Berčićeve zbirke), a četvrti je zbirka povelja i oprosta
Mare Magnum, koja se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u
Zagrebu pod signaturom R 3368.
Zbornik fra Šimuna Klimantovića I (RitKlim) njegov je sastav-
ljač, a dijelom i autor počeo pisati 7. lipnja 1501. godine u Crkvi Sv.
Frane na Komrčaru na Rabu,3 a dovršio u Zaglavu, u franjevačkom sa-
mostanu, 23. veljače 1512. godine.4
. na takovi d͠ni k͠ ko est' više s'kazano . č͠ . ͠f . a͠ . (= 1501.) na . ž͠ .
(= 7.) d͠ nь iûna s'pisah'e ê͠ fra šim͠nь z͠ lukurana . sideĉi v' cr͠kvi
v' s͠tomь fran'čisku pridь rabomь na komr'čari.
(9)
Te k'nižice napisahь na s͠lvu b͠ žiû i b͠žne gospoe . ê͠ f'ratar' f'ra
šimunь . s͠nь ûriê k'lemenoviĉa z' lukura . tretoga reda . za u[tiš]
enie moe bratĵice . I dosv'rših'e [na] zag'lavi pri st͠omь mihovili .
na . ͠i . (= 20) i . v͠ . (= 3) per'vara . č͠ . ͠f . b͠ï . (= 1512)
(235v)
Zbornik iz 1512. njegov je prvi i najopsežniji zbornik napisan
prvenstveno za franjevce trećorece, ali i popove glagoljaše, kako bi se
puku približili crkveni obredi i običaji kroz katoličku godinu. Ispisan
2
Vidi: RUNJE, 2015, str. 80.
3
I. Brčić (1881: 162) navodi da je Klimantović na rukopisu radio deset godina i
osam mjeseci.
4
O ovom su zborniku više pisali sljedeći autori: I. Brčić (1881: 161–163), I. Mil-
četić (1911: 95–100; 1955: 93–128), S. Ivančić (1910; 1911: 3–12), R. Strohal
(1915: 49–51, 103, 126, 128–129, 221), J. L. Tandarić (1980: 1993), I. Mulc
(2004: 637–646; 2005: 311–319), I. Srdoč-Konestra, S. Lajšić (2008: 75–95), K.
Štrkalj Despot (2009: 123–146), P. Runje (2012, 2015).

Nesamostalne riječi u hrvatskoglagoljskom Klimantovićevu zborniku iz 1512.
je na pergameni, sastoji se od 235 listova, odnosno 470 stranica i sadr-

ži sakramente, sakramentale, različite blagoslove, obrede namijenjene
franjevačkomu redu te obrede namijenjene općoj upotrebi.
Kao i ostali hrvatskoglagoljski tekstovi, RitKlim je značajan u hr-
vatskoj jezičnoj i kulturnoj povijesti u istraživanju jezičnih osobitosti
(staro)crkvenoslavenskoga jezika, ali i kao etnografski, duhovni i kul-
turološki spomenik.
Vz'lûblenomu va ish͠i f'ra šimunu tretoga reda . st͠oga f'rančiska
. s͠nu ûriê k'lemenoviĉa . z' lukurana s'pridь zad'ra . (227)
U okviru hrvatskoglagoljske zborničke građe Klimantovićev

zbornik je do sada jezično djelomično obrađen.5 U ovom će radu biti
riječi o nesamostalnim riječima u RitKlim-u: prijedlozima, uzvicima,
česticama i veznicima.
2. NESAMOSTALNE RIJEČI U
KLIMANTOVIĆEVU ZBORNIKU I
Nesamostalne riječi, odnosno suznačne (gramatičke) riječi, one

su riječi koje nemaju svoju službu u rečenici i koje izriču odnose među
samoznačnim riječima To su: prijedlozi, uzvici, čestice i veznici.
Opisivanjem stanja u Zborniku teži se uspostavljanju omjera upli-
va govornoga jezika u crkvenoslavensku jezičnu normu, utvrđivanju
razlika u upotrebi nesamostalnih riječi s obzirom na vrstu teksta te utvr-
đivanju pisareva osobnoga pečata koji je umnogome vidljiv na stranica-
5
Vidi: Lozić-Knezović, K. (2016a). O pitanju moravizama u hrvatskom crkvenosla-
venskom jeziku na korpusu Klimantovićeva zbornika iz 1512. godine. Meandrima
hrvatskoga glagoljaštva – Zbornik posvećen akademiku Stjepanu Damjanoviću
o 70. rođendanu. Kuštović, Tanja; Žagar, Mateo (ur.). Zagreb: Hvatska sveuči-
lišna naklada, str. 265–291; (2016b). O nekim fonološkim i leksičkim osobito-
stima hrvatskoglagoljskoga Zbornika fra Šimuna Klimantovića iz 1512. godine.
Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, 48, 1; 37–632; (2013). Leksičke osobitosti
odrješenja grijeha u Klimantovićevu zborniku iz 1512. godine. Poznańskie Studia
Slawistyczne, 4, 75–88; (2011). Benediction of a New Nave in the Klimantović's
Glagolitic Miscellany from the Year 1512. Oral Charms in Structural and Com-
parative Light. Mikhailova, Tatyana A., Roper, Jonathan, Toporkov, Andrey L.,
Nikolayev, Dmitry S. (ur.). Moskva: Probel-2000, str. 189–195. (2010). Leksik
Klimantovićeva zbornika iz 1512. godine. Doktorska disertacija. Filozofski fakul-
tet Sveučilišta u Zagrebu.

ma Zbornika, kako u ritualnim tekstovima, tako i u onima svjetovnoga

sadržaja.
U radu su izdvojeni primjeri uspoređeni s onima potvrđenima u
tekstovima hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika uzetima za
građu Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije (1991–
2016) te kanonskim starocrkvenoslavenskim tekstovima iz Slovníka
(1958–1997).
2.1. PRIJEDLOZI
Prijedlozi (prepozicije) su „nesamostalne riječi koje zajedno s pu-

noznačnim riječima (...) ili skupinama riječi izriču odnose prema osta-
lim dijelovima rečenice“ (HCJ 2014: 269). Hamm (1970: 182) navodi
kako se ova vrsta riječi i danas u slavenskim jezicima upotrebljava ve-
ćinom u istoj službi. Tako je i u suvremenome hrvatskome jeziku. Gra-
matike navode kako se prijedlozi s obzirom na položaj u prijedložnom
izrazu dijele na prepozicije i postpozicije, s tim da su posljednje rijetke,
kao što su cić, děĺa radi (HCJ 2014: 269). Međutim, najvažniji su po-
daci o prijedlozima, oni s obzirom na padeže s kojima se pojavljuju i
značenja koja pritom nose.
S lokativom je potvrđen prijedlog pri koji u RitKlim-u nalazimo
pri opisu radnje u blizini čega te kao određenje vremena radnje6 ili nje-
zinim okolnostima:
G͠nь is͠hь pri ͠tbi b͠di da te zaĉitit' (122)
i rodi noê . pri komь bi potop' (229)
Prijedlog je vь u Rječniku zastupljen velikim brojem primjera7,
a tako je i u RitKlim-u. Bilježi se uz akuzativ i uz lokativ, a nalazimo
ga zabilježena na različite načine. U primjerima se smjenjuju pisanje
štapića (vь), apostrofa (v'), samoglasnika a (va), potvrđena je odsutnost
bilo kakva znaka na mjestu poluglasa (v), a nalazimo i noviji oblik u.
Sagrišil samь vь . ͠ï . [10] zap͠vdi g͠ na b͠a . (171)
Vêrueši li v' b͠a o͠ ca vs͠ moguĉago (158v)
S'r͠ ce moe s'mete se va m'ne . i os'tavi me sila moê . (85v)
va is'tini t'voei us'liši me i v' pr͠ vdi t'voei (88v)
Noĉ' obr͠tiše v d͠ nь . (105v)
6
Usp. Vince, 2010, str. 799 i HCJ, 2014, str. 273.
7
Vidi: Rječnik I, vь.

Êko ot g͠ a e͠ ml͠ stь . i m'nogo u nego iz'bav'lenie (88v)

Zanimljivih je i nekoliko primjera gdje je pod utjecajem govorne prakse
prijedlog vь srastao s imenicom ime kojoj je reduciran početni samo-
glasnik:
V'me + o͠ca i s͠ na i d͠ ha s͠ta . Am͠nь . (5)
V'me o͠ ca + I s͠na + I d͠ha s͠ta . + am͠[n .] (209)
b͠lnь iže pridê v'me g͠ ne (144)
kao i jedan primjer gdje je omaškom u prijedlogu napisan i apostrof i
samoglasnik a:
Živiti duhov'no v'a ufanii b͠žiem' . (176v)
Uvijek u istoj sintagmi, u izricanju pripadnosti skupini8, prijedlog vь
značenjski se podudara s prijedlogom meû:
st͠ a dêvo v' dêvahь . ml͠ i za nasь . (89v)
To potvrđuju i primjeri iz tekstova za građu Rječnika.9 Prvotni je prijed-
log vь u RitKlim-u potvrđen i kao prefiks u primjerima kao npr.: v'nidêt',
v'niti, v'loži, v'lizeniê.
Prijedlog na dolazi uz akuzativ i lokativ gdje od brojnih primjera
u RitKlim-u izdvajamo one u kojima ima značenje 'protiv' te donose
podatak o vremenu i prostoru.
Zato tužimь . sada na te . (66)
Na božiĉ' idi prêk'rst' bl͠ni s'tolь (3v)
tag'da v'zložet' na ol'tar' t'voi telce (108)
utvrdilь esi na m'ne ruku t'voû . (85)
Eli ono . našoi dici . trnovь vênacь . na g'lavici . (51v)
Ki učini vele z'la na ovom' s'vitu . (233)
Prijedlog na nalazimo i kao prefiks u primjerima kao: napoiti, naplni,
nasaditi.
Prijedlog po nalazimo uz akuzativ, lokativ i dativ sa značenjima svr-
he, odnosno cilja radnje, mjesta, vremena ('nakon'), načina vršenja radnje:
ova e͠ gred͠ ĉi po m'rtvaca . (70)
b'rit'ke rane . po v'semь tilu . (67v)
vaz'da po ûtr'ni od' mr'tvihь govorimo . ž͠ . p͠ smov' za pokoru (84)
ki govoril' e͠ po prorocihь (160)
I ĵimaši rêĉi t'voi g'risi g͠nu b͠u z' dob're vole . a ne po sili . (182v)
opasanь pasomь odь usaniê po bocihь negovihь (212v)
8
Usp. Vince, 2010, str. 808.
9
Usp. HCJ, 2014, str. 273.

Skupina mjesnih prijedloga nad (nadь, nad', nada), pod (podь,

pod'), meû (mei) dolazi uz akuzativ i instrumental što je uvjetovano
značenjem. Dinamičko je značenje izraženo akuzativnim prijedložnim
izrazom, a statičko instrumentalom:10
I umiet' p͠ pь prs'ti nad kaležь vinom' i vodom' (118)
nad' toboû budi da te blv͠it' (122)
i ê͠ zapovidamь podь posluhь vsoi moei bratii (27v)
I tada im' raz'bi fera[ri]zь ar'matu pod' feraromь (235)
I tako onь samь g͠nь is͠hь privede me meû nihь (24)
A sada ov'de e͠ g͠ nь b͠ь meû nama d'vima (185)
Prijedlog nada u jednome je primjeru u Blagoslovu stola i prilog u zna-
čenju 'gore', 'prije (u tekstu)':
kako e͠ i nada (3v)
Jedino u pjesmi Plačь gospoe nalazimo potvrde s oblikom prijedloga
mei u kojima je on uvjetovan govornim jezikom i metrom:
Mei vami se . isu͠ sь rodêĉi (54)
B'lažena si . mei ženami . i mei v'simi . gos'poêmi (66)
Prijedlog s'kozi / s'k'vozi nalazimo samo s akuzativom gdje ima
prvotno značenje puta:11
proidu s'k'vozi mes'to k'rova div'na domu b͠žiê . (104v)
Sk'ozi moe nevin'stvo priêl' me esi g͠ ne . (140)
Prijedlog za nalazimo uz akuzativ i uz instrumental gdje izražava
razlog, uzrok, društvo, vremensku mjeru, vremenski odsječak12:
s'toi na st͠ oi misi . b͠a ml͠ êĉi za s'voi g'risi (218)
kada potrib'no budu vi[di]ti . za uzrokь očiti (22v)
i za nimь poidoše učen͠ci negovi (213)
I misu za tri lêta da ne govori (34)
I za v'sakim' oč͠en͠ šem' . Slv͠a o͠ cu i s͠ nu i d͠ hu st͠u . reĉi ne zapus'tite
(17v)
a očekivano je obilno potvrđen i kao prefiks.
10
Usp. Vince, 2010, str. 806; HCJ, 2014, str. 25.
11
Usp. Vince, 2010, str. 811; HCJ, 2014, str. 276–277.
12
Vince (2010: 807) navodi kako je prijedlog za u prvotnom značenju 'iza' „obilno
zastupljen u statičnom kontekstu“.

Prvotni prijedlog k'13 / k(a) / h' / g' povezuje se s dativom bez

odstupanja (HCJ 2014: 278) i tako je i u RitKlim-u. Različiti oblici pri-
jedloga k uvjetovani su glasovnom promjenom:
Ne tiše mi . ot'voriti . ni k' pilatu . dopus'titi (51)
Koga prope . h' križu k'ruto (61)
Ka k'rižu prig'vož'enь (159v)
G' bogu gori . pog'ledaite (75)
Uz dativ se u RitKlim-u nalazi i prijedlog proti(vu), i u prenese-
nom značenju suprotstavljanja:
protivu k'ralû f'ranač'komu (235v)
Kada ûda . s' voiskomь pridê . proti nemu . ͠isь zidê (44)
Mr'muranie proti b͠u (191)
Prijedlog bez dolazi s genitivom, a potvrđen je u oblicima b'rez' /
brez' / brezь / bês' / bres' / b'rêzь / bez' / bêz / bêž koji su rezultat glasov-
nih promjena, utjecaja govornoga jezika, križanja s prijedlogom prêz14
te hiperkorektizma. Pridjev bez nosi podatak o lišenosti:
V'sa têm' biše bêž nego že ničtože bist' (157v)
s'latki si͠ nu . ê bres' tebê . sada ginu (65v)
Pogr'diti dobar' g'lasь ĵinihь . b'rez' nevole . (189v)
a češći je kao prefiks u složenicama kao: bez'plьtьnь, bezdьna,
bez'vod'na, bezakonie)15.
Izdvajamo zanimljiv primjer rezultata asimilacije suglasnika:
Da bes'traha ot ruki (112–122v)
Također s genitivom dolazi prijedlog ot(') / odь / od' / oda koji
izriče „odvajanje od konkretnoga ili apstraktnoga lokalizatora“ (HCJ
2014: 279):
odь t'voih' g'rihov' os'loboditi (183)
Da t'voe telo os'tanet' čis'to . oda v'sihь g'rihov' (182)
a nalazimo ga i kao inačicu prijedloga iz:
Ki lazara s'mrdeĉa ot g'roba vs'kresil' esi (98v)
13
Mihaljević i Vince (2012: 71) ističu kako prijedlog kь nikada nema ulogu prefiksa.
14
Mihaljević (2011: 131) navodi kako je zamjena prijedloga bez oblikom prez svoj-
stvena području širem od čakavskoga, i središnjim istarskim sjeverozapadnoča-
kavskim govorima. RitKlim se i prema drugim osobinama povezuje uz sjeveroza-
padni čakavski dijalekt (vidi: Lozić-Knezović 2016).
15
U građi Rječnika prijedlog bez je obilno potvrđen, a tako je i u RitKlim-u.

Od mlađih prijedloga koji dolaze s genitivom izdvajamo čakavski

uzročni prijedlog ciĉa / ciĉь ('zbog', 'radi') potvrđen u dijelovima na na-
rodnom jeziku. Skok (1971: 262) navodi kako je teritorijalno ograničen
na zapadne ijekavske i ikavske krajeve i pisce. Većinom je zabilježen u
prepoziciji, a manjim brojem u postpoziciji:
ki živu po z͠knu s͠ te rimske cr͠ kve . ciĉa reda nihь (24)
T'voga s͠ inka . uhitiše . ciĉь zavidoĉi . ku imiše (46v)
[M]i toga ciĉa rêd' ta potribnimi poĉ'mi pos'lêdovati (12v)
Govorna praksa vidljiva je u prijedložnom izrazu s istoznačnim prijed-
logom za:
Za ciĉь neučuvanie takova priseganiê (19)
U istomu značenju 'zbog', 'radi', prijedlog radi, koji dolazi s geni-
tivom, također je potvrđen u jednom primjeru u dijelu Čin krstiti č͠ka:
Roist'va t'voego radi . Izb͠vi ns͠ ь . (149)
Potvrđen je u dva primjera i mlađi pridjev okolo u značenju obu-
hvaćanja sa svih strana:
i os'tali sut' tak'mo us'tne okolo zub' moih' (106)
koji se u RitKlim-u u većem broju potvrda javlja kao prilog.
Prijedlog pače povrđen je u RitKlim-u i ima značenje 'iznad':
V'zvestih' i g͠lahь um'nožiše se pače čis'la (103)
Prijedlog prvo nalazimo u značenju 'prije':
pridь ol'taromь prvo mise (28)
Jednom je u Blagoslovu stola potvrđen i prijedlog prêžde 'prije':
B͠di ime g͠ ne b͠ln͠ o v͠ vki . prêžde sln͠ ca prêbivaet' ime ego (4v).
U RitKlim-u nalazimo prijedloge već potvrđene u hrvatskogla-
goljskim tekstovima uzetima za građu Rječnika. U neritualnim teksto-
vima više je onih mlađih, karakterističnih za govorni jezik, dok je u
dijelovima ritualnoga karaktera i očekivano više crkvenoslavenskih.
2.2. UZVICI
Uzvici su definirani kao riječi bez značenja u službi signala, kva-

čila kojima se upućuje ili svraća pažnja na što, obraća, oponaša koga ili
što16. Iz obrađenoga korpusa izdvajamo uzvike potvrđene u RitKlim-u
koji se pojavljuju u dijelovima i na hrvatskom crkvenoslavenskom i na
narodnom čakavskom jeziku. Njihova čestotnost u pojedinim dijelovi-
Usp. Barić i ost., 1995, str. 283.
16

ma zbornika (kao npr. uzvik oime u Plaču gospoe) očekivana je s obzi-

rom na tematiku i na vrstu teksta. Istovremeno, broj potvrđenih uzvika
u RitKlim-u koji je određenim dijelom ritualnoga karaktera, a time i
ograničene namjene gdje nema mjesta osobnomu i emocijama, veći je
od očekivanoga, što govori o piščevu aktivnom stvaralačkom udjelu u
stvaranju ovoga zbornika. Potvrđeni su uzvici npr. amen(ь), gorê, oime,
û, uvi, oboi, nu.
Uzvik aklamacije amen religijsko-liturgijske namjene i adoracij-
sko-pozdravne funkcije (HCJ 2014: 287), leksički je internacionalizam
hebrejskoga podrijetla (csl. aminъ, aminъ, aminь < lat. < grč. < hebr.
'āmēn: '(tako) će biti'). Grčki je jezik bio samo jedan od jezika posred-
nika preko kojih je uzvik amen ušao u starocrkvenoslavenski jezik.17
Njime se izražava traženje da ono što je rečeno bude ispunjeno pa „je
uobičajeni završetak raznih liturgijskih obreda, molitava, blagoslova,
zaziva, propovijedi...“. (HCJ 2014: 288). U RitKlim-u uzvik amen18
(amenь / ame͠nь / am͠nь) nalazimo na kraju molitve, ritualnoga čina,
odnosno na kraju rečenice deziderabilnoga sadržaja:
Ti že g͠i pml͠ ui ns͠ ь . B͠u h'vali . amenь . (23v)
V' im͠ e o͠ ca . I s͠ ina . I d͠ uha s͠ta . Amenь . (160v)
Is͠ he b͠ blagi . dai imь pokoi b͠e d'ragi . Amenь .... (165)
I privedet' te v život' večni . Amen . (222)
Uzvik amen nalazimo i u inicijalnom položaju (u dijelu Misa za
mr'tvihь) gdje mu je „funkcija usklično izražavanje neosporne i nei-
zbježne istine“ (HCJ 2014: 228) gdje se ponavljanjem postiže također i
dodatna sugestivnost:
A͠ mnь a͠mnь govorimь v͠mь . (165v)
Od uzvika jadikovanja u RitKlim-u je potvrđen uzvik gorê19 ('jao',
'teško', 'vaj'), s imenskom riječi u dativu, i to samo jednom u dijelu
Rub'rika fabulê. Kako to navodi Kovačević, „najučestaliji je i najsnaž-
niji uzvik jadikovanja“ u hrvatskim crkvenoslavenskim tekstovima čiju
17
Uzvik amen čest je i u kanonskim tekstovima (u Slovníku amenь: saepissime occu-
rrit; in Fris CanMis Clem) i u onima na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku (u
Rječniku su zabilježene potvrde za amenь u: M; Br; Rit; C; FgSpal Kuk Pass Eust
Apost; RegBen).
18
U RitKlim-u uzvik amen nalazimo u brojnim dijelovima različitoga karaktera, po-
djednako u onima napisanima na hrvatskom crkvenoslavenskom kao i na narod-
nom čakavskom jeziku.
19
Uzvik gorê bilježi i Slovník (1966: 424).

brojnost „nadmašuje jedino uzvik najopćenitijega značenja, uzvik o“

(2013: 61), a njime „se više prijeti i proriče nego jadikuje“ (2013: 67).
Uzvik gorê potvrđen je u istoj sintagmi uz također uzvike jadikovanja
oime i û:
oime i û gorê namь . sag'rišis'mo prêdь g͠nomь bogomь . (162)
Velika nevolja koja je kao rezultat grijeha snašla Zadrane, kao i
cijelu Dalmaciju, izražena je nizanjem triju izraza jadikovanja nad vla-
stitom sudbinom što je i stilistički postupak koji pridonosi jačini izraza.
Uzvik gorê potvrđen je u Slovníku (1966: 424) u kanonskim starocrkve-
noslavenskim tekstovima (Kovačević 2013: 59; Kovačević 2014: 181),
a nalazimo ga i u hrvatskoglagoljskima.20 U ovom bi primjeru mogla
biti riječ i o retoričkom postupku gradacije gdje se uzvici nižu od naj-
slabijega prema najsnažnijem.21
Također uzvik jadikovanja oime mlađi je talijanizam (tal. ahime).
U hrvatskoglagoljskoj je pisanoj građi potvrđen jedino u zborničkim tek-
stovima na čakavskom narodnom jeziku22, a tako je u RitKlim-u gdje
ga nalazimo u tekstovima Plačь gos'poe, Šekvencie mrtvih' i Rub'rika
fabulê. Najčešće se nalazi uz imensku riječ u dativu, što je i u RitKlim-u
najčešće, ali i uz imenicu u vokativu kada se koga oslovljava ili što ističe.
Oime mani . ča sadь st'voru . (54v)
Oime si͠ nko . rane t'voe . (69)
Oime têlo . g'do te lûbi . (76v)
Već spomenuti uzvik jadikovanja û23 jednokratnica je u RitKlim-u
u dijelu Rub'rika fabulê. Pridružuje se često uzviku gore kao pojači-
vač snage „izrečene, odnosno naviještene bijede i nesreće“ (Kovačević
2013: 62), a tako je i u fra Šimunovu tekstu:
oime i û gorê namь . (162)
20
Uzvik gore je u hrvatskim crkvenoslavenskim tekstovima dobro posvjedočen. U
Rječniku su zabilježene potvrde u: M; Br; CPar Vinod Pet Oxf Bč Ac Tk Žg Grš
Fat; FgSerm Thom.
21
I Kovačević (2013: 71–72) zaključuje kako „su û i, pogotovo, gore izražavali po-
gubniju nevolju i jaču prijetnju“.
22
Najviše potvrda uzvika oime (oimê) nalazimo u Apokaliptičnom viđenju o posljed-
njem sudu iz Zbornika duhvnog štiva, Oxfordskom zborniku i Tkonskom zborniku
u Viđenju sv. Bernarda te u apokrifnoj apokalipsi o svršetku svijeta (Kovačević
2013: 71).
23
Ovaj uzvik bilježi i Slovník (1997: 572).

Uzvik jadikovanja uvi24 (csl. uvy 'jao') također je u RitKlim-u po-

tvrđen i to 4 puta u dijelu Oficii mr'tvihь napisanom na narodnom ča-
kavskom jeziku. U svim se zabilježenim primjerima izražava tuga nad
vlastitom sudbinom, uvijek pred zamjenicom u dativu: 25
Uvi m'ne g͠ i ê͠ k sagrêših' velmi v' životi moem' . (102)
Uvi m'ne ê͠ k prišastie moe udali se . (115)
Još jedan uzvik jadikovanja êo također je jednokratnica u RitKlim-
u. Javlja se u dijelu Plačь gos'poe, odnosno u tekstu na narodnom
26
čakavskom jeziku, što ne odstupa od potvrda u ostalim hrvatskogla-

goljskim tekstovima uzetima za građu Rječnika.27 Uzvik prethodi ča-
kavskoj zamjenici s vokaliziranim slabim poluglasom u padežu kojemu
prethodi najčešće – dativu:
êo mani . v' zli ostasmo (69)
U RitKlim-u nalazimo uzvik jadikovanja oboi ('jao', 'vaj' < ob +
voj < tur. vay). Riječ je o izravnom uplivu govornoga čakavskoga jezika
koji očekujemo samo u tekstovima zborničkoga sadržaja napisanima
na narodnom čakavskom jeziku. Skok (1973: 560) navodi oblik uzvika
oboi kao uzvik boli tipičan za Marulića, Vrančića i na dalmatinskim
otocima. U RitKlim-u je uzvik oboi dvokratnica zabilježena u dijelovi-
ma Plačь gos'poe i Šekvencie mrtvih':
A lûdi zali . i nez'nani . ne žaluû . oboi mani . (59v)
Uzvik nu uzvik je poticanja i privlačenja pozornosti ('de', 'deder',
'(h)ajde' < psl. *nu), obraćanja sugovorniku, dozivanja sugovornika i
izraz je živoga narodnoga govora još uvijek u aktivnoj upotrebi. Njime
se potiče na kakvu radnju, reakciju, što je najbolje vidljivo iz impera-
tiva glagola koji slijedi. Međutim, to poticanje je blago, kao zamol-
ba. Navedeni je uzvik u RitKlim-u zabilježen većinom u dijelu Plačь
gos'poe, a osim toga u dijelovima Šekvencie mrtvih' i Misa za mr'tvihь
te je u oblicima nut' / nutь proširen imperativnim nastavkom -te:
24
Ovaj uzvik bilježi i Slovník (1997: 591).
25
I Kovačević (2013: 67) ističe kako se uzvikom uvi „ponajprije jadikuje nad samim
sobom“.
26
Uzvik êo rijetko je potvrđen u hrvatskoglagoljskim tekstovima. U građi Rječnika
potvrde se nalaze u Zborniku duhovnog štiva, u Apokaliptičnom viđenju o posljed-
njem sudu, te jednom u antifoni službe za pokojnike Pariškog zbornika (Kovače-
vić 2013: 72).
27
Vidi: Kovačević, 2013, str. 71.

Slat'ki sin͠ ko . nu mi reci . (64)

Nutь pog'ledai . moe ruke . kolike su . na nihь muke . (78)
Nut' pogledai . mla͠ dost moû . (79v)
U suvremenom hrvatskom jeziku uzvik nu (< psl. *nu) opisan je
kao arhaični, razgovorni uzvik kojim se sugovorniku skreće pozornosti
na što, kao poziv na obraćanje pažnje značenja 'gle', 'gledaj', 'pazi', 'vidi'
kao da se govornik sam sebi čudi ili se sam sobom iznenađuje (HER 7:
55). Ponekad se navodi i kao semantički prazna čestica, u potrebi kao po-
štapalica. Međutim, to ne odgovara njezinoj ulozi u rečeničnom izrazu.
Uzvik s najviše potvrda u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku
uzvik je o.28 Uloga mu je obraćanje i dozivanje, prethodi imenskoj rije-
či u vokativu, padežu izravnog obraćanja (Damjanović 2003: 166). U
RitKlim-u se očekivano pojavljuje u zazivima ili dozivanju, kao npr. u
pjesmi Plačь gos'poe što je uvjetovano sadržajem gdje doprinosi dra-
matičnosti:
O g͠ i sps͠ me . (7)
V'stan' se sada . o marie . (49)
Nu pomis'li . o č'loviče . (73v)
Izdvojeni uzvici potvrđeni su u hrvatskoglagoljskim tekstovima.
Zorno oslikavaju emocije, ostavljaju željeni dojam na čitača, vjerno do-
čaravaju dinamiku i ekspresivnost živoga govora i mjesto su gdje pisar
ostavlja osobni stvaralački pečat.
2.3. ČESTICE
Uloga čestica je razlučiti i preciznije uobličiti značenja riječi ili

cijele rečenice te ih pritom i naglasiti. Kako iskazuju stav govornika
prema izgovorenome, unoseći pritom i emocije, čestice imaju vrlo širok
raspon primjene. Upotrebljavaju se tako za poricanje, pojačanje i pro-
pitivanje istinitosti tvrdnje kao i izricanje doživljaja, npr. nestrpljenja,
želje, zadovoljstva i sl., ravnodušnosti te dopuštenja.29
U RitKlim-u je zabilježena potvrdna rečenična čestica vistinu
koja se odnosi na rečenicu kao cjelinu i koja ne pridonosi razumijeva-
nju već sugestivnosti iskaza:
HCJ, 2014, str. 290.

28
Barić i ost., 1995, str. 282.

29

Ova e͠ vistinu p'rava i istin'na vera . (12v) A is͠ь vistinu s'paše . (213)
V'ĵistinu g͠ ne . ê͠ vêruû . da ti esi h͠ь s͠nь b͠a živoga . (165v)
Utjecaj govornoga jezika, odnosno govorne prakse vidljiv je u posljed-
njem primjeru u upravnome govoru gdje je početni suglasnik doživljen
kao prijedlog (u izvorniku i napisan odvojeno), a drugi dio riječi napi-
san slovima ji s protezom umjesto samoga i, jer je početno i moglo biti
izgovoreno kao [ji].30 Čestica vistinu u hrvatskoglagoljskim tekstovima
u građi Rječnika ima brojne potvrde.31
U RitKlim-u nalazimo obilno potvrđenu postpozicionalnu poja-
čajnicu že32, koja je navezak uz zamjenice, priloge, veznike, uzvik bla-
gože i druge čestice (HCJ 2014: 296). Rotacizmom nastala čestica -re,
u RitKlim-u je najbrojnija u neodređenim zamjenicama s prefiksom ni-:
I zapoviite s'voim' domaĉim' . da im niš'tare ne dadutь . (15v)
Da nikomure od' nih' ne p'rigodit' se odaiti . (18)
Obilježena prvenstveno kao pojačnica i potvrdnica33, velikim
brojem potvrda zabilježena čestica da34 u RitKlim-u često nosi i znače-
nje odobravanja, zapovjednosti, želje da se navedena radnja ostvari:
da rekut' v'saki nih' saltir' . (20v)
Da ki nega priêše . (158)
da pošali e k' bis'kupu (201)
Čestica daže35 ('sve', 'čak') pojačajna je čestica koja dolazi uz pri-
jedloge i naglašava potpunost i cjelovitost vremenske i prostorne di-
menzije radnje.36 Nekoliko je potvrda u RitKlim-u gdje je daže u prepo-
ziciji uz prijedloge do i v:
ot ûtra daže do vêčera dokon'čaeši me . Ufah' daže do ûtra . (110)
Všadь v' mês'to k'rova div'na . daže v' domь g͠nь . (133)
Čestica daže zabilježena je u RitKlim-u i u obliku dari, kao posljedi-
ci rotacizma, karakteristike čakavskoga jezika (u dijelovima Rêgula
pokor'nihь, Oficii obučeniê i Činь kr͠stiti č͠ka):
30
Tako u RitKlim-u uz primjere kao: Ĵimii, ĵini, ĵisьtini, nalazimo i: Imii, inimь,
is'tini.
31
Vidi: Rječnik, 1999, str. 452.
32
Čestica že ima brojne potvrde u građi Rječnika (2012: 536).
33
HCJ, 2014, str. 296–298.
34
Čestica da ima brojne potvrde u građi Rječnika (2007: 237).
35
Čestica daže i oblik dari su u građi Rječnika (2007: 249) potvrđeni u: M; Br; PsFr;
RitAc Klim; Cpar Ivan Vinod Oxf Ac Klim Tk Žg Fat; FgGrš Georg; RegBen.
36
HCJ, 2014, str. 297; Kovačević, 2014, str. 176.

dari do d'ni s'voga očiĉeniê . (16v)

I st͠ imь delom' e ob'služuite dari do konca . (27v)
Česticu neka, kao i česticu da, nalazimo u istom značenju potica-
nja, odnosno želje da se radnja ostvari. Riječ je o mlađoj čestici37 te su
i u RitKlim-u očekivano svi primjeri potvrđeni u dijelovima na narod-
nom čakavskom jeziku (Plačь gos'poe i Činь kr͠stiti č͠ka):
Da neka si . ê potužu . (63)
Zato gospe . neka budê . (65)
a onь neka suze roni (161v)
U RitKlim-u nalazimo primjere mlađe dopusne čestice godi uz
priloge i zamjenice uz koje navedena čestica naglašava da se tvrdnja
odnosi na cjelovito prostorno, vremensko, odn. predmetno određenje:
Ki bi prisegal' . kadi godi b'rezь proĉeniê (35)
A ki godi bude ove riči obsluževalь (27v)
Također je i dopusna čestica koli u takvim zamjeničkim i prilož-
nim svezama gdje se uvijek nalazi u postpoziciji što je i uobičajeno38.
A ki koli s'liši ovu regulu . s' lûbaviû i sa umilens'tvomь . (23v)
kadi koli e naidu . v' mestihь neprikladnihь . (24v)
Vrlo čestu upitnu česticu li39, kada ona pridonosi pojačajnosti
upitnosti u širem smislu40, Kllimantović bilježi i uz druge upitne riječi:
G'di li neĉeš' . vêrovati . (47v)
a osim toga i uz niječnicu ne tvoreći složenu česticu ne li u zanijekanim
pitanjima:
K'to možet' učiniti čis'to . ot nečis'ta simena počeeto . Ne li ti iže
ed͠ nь esi . (102)
lûb'veno i umileno b͠a mle͠ ĉi . i h'valu b͠u daûĉi . Ne li s'to na
misahь . (219v)
te u primjeru kada je među njima glagol:
ne vis'te li . kako s'toû . (74)
Čestice zabilježene u RitKlim-u semantički su raznovrsne, a oso-
bito pridonose doživljaju osobnoga i emotivnosti napisane riječi u dije-
lovima na narodnom čakavskom jeziku, u dijelovima koji su Klimanto-
37
HCJ, 2014, str. 299.
38
Vidi: HCJ, 2014, str. 297.
39
Mihaljević (1997: 192) navodi kako je „u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku
(...) najčešća i najobičnija upitna čestica li“.
40
Vidi: HCJ, 2014, str. 299.

vićev autorski tekst. Takav pristran izraz koji određuje konačni smisao
rečenice u velikoj je mjeri uzet iz govornoga jezika.
2.4. VEZNICI
Kao vrsta riječi, veznici su u službi povezivanja riječi, rečeničnih

dijelova i rečenica. Nezavisni se veznici dijele na sastavne, rastavne,
suprotne, isključne i zaključne, a svi ostali su zavisni.41 Fra Šimun Kli-
mantović u znatnoj mjeri bilježi veznike mlađega postanja pod izrav-
nim utjecajem govornoga jezika. Takav je mlađi pogodbeni veznik
ako42 koji ima brojčanu prevagu u odnosu na starije aĉe:
I zatimь ako e os'talo oĉe telo b͠žie . (118v)
boleĉega is'celit' g͠ь . i ako g'rišanь b͠detь otpustet' se nemu g'risi
(121)
G͠i b͠e moi aĉe s'tvorih' se . aĉe e͠ neprv͠ da vruku moeû (97)
U istom značenju nalazimo i veznik akoli43:
Akoli e ses'tra . celui ruku minis'tru (32)
Akoli ti e nepriêtelь . (161v)
kao i veznik ako i 44 u dijelovima na narodnom jeziku:
oĉe ako i umr'lь budêt' živet' (137)
Potvrđen je rastavni veznik ali45:
kada se obed'va ali vičera (38)
I toliko se z'gubê od' srama . ali od' s'traha (183v)
koji nalazimo u mnogo manjem broju primjera u odnosu na inačicu ili
koja je česta upravo u nabrajanju izbora između više mogućnosti:
Esi li psoval' oganь . Ili vêtar' . Ili dažь . Ili zimu . Ili vruĉinu . Ili
kogodi ino st'vorênie b͠žie (186v)
Nalazimo i inačicu iliti uglavnom u primjerima gdje se na leksičkoj
razini čitatelju nastoji približiti značenje ponuđenih sinonima:
41
Barić i ost., 1995, str. 281.
42
Veznik je ako u građi Rječnika (1992: 34) potvrđen u: M; Br; Rit; FgNov Lign;
RegBen.
43
U građi Rječnika (1992: 36) veznik ako li potvrđen je u: M; Br; RitSegn Klim; C;
RegBen.
44
U građi Rječnika (1992: 36) veznik ako i potvrđen je u: Rit Segn Ac; CBč Grš; Reg
Ben.
45
U građi Rječnika (1992: 42) veznik ali obilno je potvrđen u: M; Br; Ps; Rit; C; Fg.

Dužan' si v'rnuti b͠u . v͠ . [3] riči . iliti rêĉi . v͠ . [3] s'tvari . (197)
I reci nemu iliti noi minis'tarь (32v)
Potvrđen je uzročni veznik začь:
Pr'vo zato zač si ob'liganь . (181v)
čest u hrvatskoglagoljskim tekstovima46 te istoznačan mu veznik erê47:
erê onь estь moi g͠nь . (26)
Erê se govori . Poččtui oc͠a t'voga i mat͠ rь t'voû (197)
kao i erь:
V'si se v' tam'no . ruho ob'lače . er' ga mr'tva . s' hiže z'vlače (70)
Iz govorenoga narodnoga jezika je i veznik terь / tere:
Tere onih' kihь nima g'do mrt'vih' opraviti . (19v)
I potom' malo s'tahь . tere ostavihь s'vitь . (24)
U RitKlim-u se da, osim kao čestica, javlja i kao veznik npr. u
izričnim rečenicama gdje se izriče volja:
zapovii mu da û s'vrši . (170v)
Veznik ni nalazimo pri izlaganju i nabrajanju. On poriče postoja-
nje ili prisutnost. Primjer iz dijela Rub'rika fabulê donosi stilski postu-
pak kojim fra Šimun ostavlja snažan dojam na čitača:
v' zadri ne biše p'šenice . ni ozim'ca . ni prosa . ni sirka . ni nied-
noga žita . ne b͠še ča ni zrna kupiti . (162)
Veznici zabilježeni u RitKlim-u dobro su oprimjereni u hrvat-
skoglagoljskim tekstovima uzetima za građu Rječnika, čak i kada je
riječ o mlađim uplivima iz govornoga jezika. Mnogi su od njih i danas
u aktivnom leksiku.
Za nesamostalne riječi vrijedi tvrdnja da nemaju svoju službu u
rečenici. Međutim, njihova „služba“ u okviru rukopisa zborničkoga tipa
kao što je RitKlim neupitna je. Analizom izdvojenih nesamostalnih ri-
ječi u RitKlim-u potvrđuje se mišljenje o njegovu slojevitom leksičkom
sastavu s obzirom na sadržajnu raznolikost, a usporedbom analiziranih
nesamostalnih riječi s potvrdama u građi za Rječnik, kao i potvrdama
u Slovniku, potkrjepljuju se dosadašnja istraživanja o nesamostalnim
riječima u hrvatskim crkvenoslavenskim tekstovima. Raznolikost ne-
samostalnih riječi u RitKlim-u odražava sadržajnu raznolikost rukopisa
kao i svjesno nastojanje njegova pisca da uplivom mlađih elemenata i
Vidi: Rječnik, 2016, str. 40.

46
U građi Rječnika (2011: 497) veznik ere potvrđen je u: MRoč; Br; RitAc Klim; C;
47
RegBen; FgEpist Nov.

njihovim miješanjem sa crkvenoslavenskima ponudi čitljivu, leksički

slojevitu i zanimljivu pisanu građu.
POPIS KRATICA IZVORA
Za crkvenoslavenske spomenike navode se kratice iz Slovníka

jazyka staroslověnského, Lexicon linguae palaeoslovenicae. Praha: Na-
kladatelství československé akademie věd:
CanMis – Canon missalis Vaticani Illirico 4, 14. st.
Clem – Sermo de translatione reliquiarum, 16. st.
Fris – Fragmenta Frisingensia (formulae confessionales), 10./11. st.
Za hrvatskoglagoljske se spomenike navode kratice iz Rječnika

crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije Staroslavenskoga insti-
tuta u Zagrebu:
CAc – Zbornik duhovnog štiva, kraj 15. st., Zagreb, Hrvatska akademi-
ja znanosti i umjetnosti, sign. IVa 48.
CBč – Zbornik u Berčićevoj zbirci br. 5, 15. st., Petrograd, Ruska naci-
onalna biblioteka, sign. Bč5.
CFat – Fatevićev zbornik duhovnog štiva, 1617. g., Zagreb, Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti, sign. IV a 124.
CGrš – Grškovićev zbornik, 16. st., Zagreb, Hrvatska akademija znano-
sti i umjetnosti, sign. VII 32.
CIvan – Ivančićev zbornik, 14–15. st., Zagreb, Samostan franjevaca III.
reda Sv. Ksaver.
CKlim – Klimantovićev zbornik, 1509. g., Sanktpeterburg, GPB, Bč2.
COxf – Oxfordski zbornik, 15. st., Oxford, Bodleian Library, sign. Ms.
Canon. Lit. 414.
CPar – Pariški zbornik, 1375. g., Pariz, Bibliothèque Nationale, sign.
Slave 73.
CPet – Petrisov zbornik, 1468. g., Zagreb, Nacionalna i sveučilišna
knjižnica, sign. R 4001.
CTk – Tkonski zbornik, prva četvrt 16. st., Zagreb, Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti, sign. IV a 120.
CVinod – Vinodolski zbornik, početak 15. stoljeća, Zagreb, Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti, sign. III a 15.

CŽg – Žgombićev zbornik, 16. st., Zagreb, Hrvatska akademija znanosti

i umjetnosti, sign. VII 30.
FgApost – Dvolist apostola (brevijara), kraj 14. st., HAZU, Fragm.
glag. 54.
FgEpist – Epistola o nedjelji, 13. st., Zagreb, Hrvatska akademija zna-
nosti i umjetnosti, sign. Fragm. glag. 123.
FgEust – Pazinski fragmenti 1 – Odlomak Legende o sv. Eustahiju, po-
četak 14. st., Zagreb, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti,
sign. 90a.
FgGeorg – odlomak Mučenja sv. Jurja, 13. st. Krk.
FgGrš – Grškovićev odlomak apostola, 12. st., Zagreb, Hrvatska akade-
mija znanosti i umjetnosti, sign. Fragm. glag. 2.
FgKuk – Kukuljevićev fragment misala, 13. st., HAZU, Fragm. glag. 3.
FgLign – Pazinski fragmenti 2 – Odlomci Legende o Drvu Križa, po-
četak 14. st., Zagreb, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti,
sign. 90b-c.
FgPass – odlomak neke homilije ili govora o smrti, 13. st., Krk.
FgSpal – Splitski fragment misala, početak 13. st., Split, Kaptolski ar-
hiv, sign. 468.
FgThom – Odlomak Tomina evanđelja (apokrif), 15. st., HAZU, fragm.
glag. 99.
MRoč – Ročki misal, oko 1420. g., Beč, Österreichische Nationalbibli-
othek, sign. Cod. slav. 4.
PsFr – Fraščićev psaltir (Psalterium Vindobonense), 1463. g., Beč,
Österreichische Nationalbibliothek, sign. Cod. slav. 77.
RegBen – Regula sv. Benedikta, kraj 14. st., Zagreb, Hrvatska akademi-
ja znanosti i umjetnosti, sign. I a 74.
RitAc – Krnji ritual, 15. st., Zagreb, Hrvatska akademija znanosti i um-
jetnosti, sign. I a 60.
RitKlim – Klimantovićev zbornik (obrednik) iz 1501–1512. g., Zagreb,
Samostan franjevaca III. reda Sv. Ksaver.
RitSegn – Ritual (tiskan s knjižicom Meštrija od dobra umrtija), Senj
1507. ili 1508. g.

Literatura
–– AR = Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, VIII. Svezak, JAZU,

Zagreb, 1917–1922.
–– Babić, Stjepan i ost., Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga
književnog jezika, HAZU, Zagreb, 1991.
–– Barić, Eugenija i ost., Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb,
1995.
–– Brčić, Ivan, Njekoliko staroslavenskih i hrvatskih knjiga što pisanih,
što tiskanih glagolicom, kojim se u skorašnje doba u trag ušlo. Rad
JAZU, 59, 1881, str. 158–185.
–– Damjanović, Stjepan, Tragom jezika hrvatskih glagoljaša, Hrvatsko
filološko društvo, Zagreb, 1984.
–– Damjanović, Stjepan, Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna
naklada, Zagreb, 2003.
–– Damjanović, Stjepan i dr., Mali staroslavensko-hrvatski rječnik,
Matica hrvatska, Zagreb, 2004.
–– Hamm, Josip, Staroslavenska gramatika, Školska knjiga, Zagreb,
1970.
–– HCJ = Hrvatski crkvenoslavenski jezik, Prir. Milan Mihaljević,
Hrvatska sveučilišna naklada, Staroslavenski institut, Zagreb, 2014.
–– HER = Hrvatski enciklopedijski rječnik. Sv. 7, Nes – Per, Novi Liber,
Zagreb, 2002–2004.
–– Ivančić, fr. Stjepan, Povijestne crte o samostanskom III Redu sv.
O. Franje po Dalmaciji, Kvarneru i Istri i Poraba glagolice u istoj
redodržavi, sa prilozima, Odlikovana tiskarna E. Vitaliani, Zadar,
1910.
–– Ivančić, fr. Stjepan, Nešto o hrvatsko – glagolskim piscima
samostanskih Trećoredaca, Brzotiskom „Katoličke hrvatske
tiskarne“, Zadar, 1911.
–– Kovačević, Ana, Uzvici u hrvatskoglagoljskim tekstovima. Slovo,
58, 2008, str. 87–135.
–– Kovačević, Ana; Turkalj, Lucija, Čestice „ne“ i „li“ u makedonskom
crkvenoslavenskom i hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku, u: Šesti
načen sobir na mladi makedonisti, ur.: S. Tofoska, G. Aleksova, B.
Pavleska, Filološki fakultet „Blaže Koneski“, Skoplje, 2010, str.
137–157.

–– Kovačević, Ana, Gore vamь knižnici: Rekcija uzvika u hrvatsko

glagoljskim tekstovima, Slovo, 63, 2013, str. 55–81.
–– Kovačević, Ana, Nepromjenjive riječi u Činu svetacь Kožićićeva
Misala hruackoga. Ricerche slavistiche, 12, 58, 2014, str. 163–184.
–– Kuštović, Tanja, Nepromjenjive riječi u hrvatskoglagoljskim
brevijarima, Romanoslavica, LII, 2, 2016, str. 291–304.
–– Lozić-Knezović, Katarina, Leksik Klimantovićeva zbornika iz 1512.
godine. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, 2010.
–– Lozić-Knezović, Katarina, O nekim fonološkim i leksičkim
osobitostima hrvatskoglagoljskoga Zbornika fra Šimuna Klimanto
vića iz 1512. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 48, 2016, str. 37–63.
–– Mihaljević, Milan, Jestno-niječna pitanja u hrvatskom crkveno
slavenskom jeziku, Suvremena lingvistika, 43/44, 1997, str. 191–209.
–– Mihaljević, Milan, Bilješke o jeziku Drugoga beramskoga brevijara,
Tabula 9, 2011, str. 126–139.
–– Milčetić, Ivan, Hrvatska glagolska bibliografija, I. dio, Starine, 33,
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1911.
–– Milčetić, Ivan, Berčićeva zbirka glagolj. rukopisa i štampanih knjiga
u Lenjingradu, Radovi Staroslavenskog instituta, 2, 1955, str. 93–128.
–– Moguš, Milan, Čakavsko narječje, Fonologija, Školska knjiga,
Zagreb, 1977.
–– Mulc, Ivana, O pučkim blagdanskim imenima u hrvatskoglagoljskim
liturgijskim knjigama. U: Marija-Ana Dürrigl, Milan Mihaljević,
Franjo Velčić (ur.), Glagoljica i hrvatski glagolizam (str. 637–646),
Staroslavenski institut, Zagreb; Krčka biskupija, Krk, 2004.
–– Mulc, Ivana, O pučkom blagdanskom imenu Križeva u građi
Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. U: Stjepan
Damjanović (ur.), Drugi Hercigonjin zbornik (str. 311–319),
Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005.
–– RJEČNIK = Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije,
I. svezak, A – vrêdь, sv. 11–21, Staroslavenski institut, Zagreb,
1991–2016.
–– Runje, Petar, Prema izvorima II, ur. Tomislav Galović, Krk – Zagreb:
Povijesno društvo otoka Krka, Provincijalat franjevaca trećoredaca
glagoljaša, 2012.

–– Runje, Petar, Fra Šimun Klimantović u svom vremenu, Ogulin:

Ogranak Matice hrvatske Ogulin, 2015.
–– Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika I–
IV, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1971–
1974.
–– SLOVNÍK = Slovník jazyka staroslověnského, Lexicon linguae
paleoslovenicae I–IV, Academia, nakladatelství Československé
akademie věd, Praha, 1958–1997.
–– Srdoč-Konestra, Ines; Lajšić, Saša, Fra Šimun Klimantović (...) ni
pisac ni pod piscem pisac, Fluminensia, 20/1, 2008, str. 75–95.
–– Strohal, Rudolf, Hrvatska glagolska knjiga, Vlastita naklada, Zagreb,
1915.
–– Šimić, Marinka, Jezik Muke po Mateju u hrvatskoglagoljskim
misalima, Slovo 50, 2000, str. 5–117.
–– Šimić, Marinka, Leksik psaltira Akademijina brevijara (III c 12),
Slovo 56–57, 2008, str. 531–544.
–– Šimić, Marinka, Akademijin brevijar, Staroslavenski institut, Zagreb,
2014.
–– Štrkalj-Despot, Kristina, Gospin plač iz Osorsko-hvarske pjesmarice,
Čakavska rič, XXXVII, 1–2, 2009, str. 123–146.
–– Tandarić, Josip Leonard, Hrvatskoglagoljski ritual, Slovo, 30, 1980,
str. 17–87.
–– Tandarić, Josip Leonard, Crkvenoslavenska jezična norma u hrvat-
skoglagoljskom ritualu, Slovo, 32–33, 1983, str. 53–83.
–– Vela, Jozo, O že kao pojačajnoj čestici u hrvatskome crkvenoslaven-
skome jeziku, Fluminensia, 28, 1, 2016, str. 7–18.
–– Vince, Jasna, Prostorni prijedložni izrazi u hrvatskom crkvenosla-
venskom jeziku, Slovo, 60, 2010, str. 791–826.

UDK 811.163.4ʼ35(497.6:497.16)
Belkisa DOLIĆ (Bihać)

Pedagoški fakultet Univerziteta u Bihaću
Almira DŽANIĆ (Bihać)
Odsjek za bosanski jezik i historiju književnosti
Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Bihaću
KONTRASTIVNA USPOREDBA ORTOGRAFSKE NORME

BOSANSKOGA I CRNOGORSKOGA JEZIKA
U ovome radu uspoređuju se aktuelni pravopisi bosanskoga vs.

crnogorskoga jezika i izdvajaju razlike među njima: u metodologiji (tj.
u opsegu i fokusu pravopisnog zanimanja te formuliranju pravopisnih
pravila), tehničkoj koncepciji, korištenom predlošku, pravopisnim rje-
šenjima, selekciji i leksikografskoj obradi inventara pravopisnog rječ-
nika te u socio-kulturnom statusu – a sve s ciljem rasvjetljavanja speci-
fičnosti ortografskih normi pomenutih dvaju standardnih jezika.
Ključne riječi: ortografija, kontrastivna analiza, normativni pri-
ručnik, bosanski jezik, crnogorski jezik
1. Uvod
U narednim redovima bit će riječi o pravopisnoj normi bosansko-

ga i crnogorskoga jezika s kontrastivnog aspekta. Korpus na kom se
temelji izrada rada obuhvata dva, odnosno tri normativna priručnika, a
to su: Pravopis bosanskoga jezika autora Senahida Halilovića, prvi i još
uvijek jedini, ali po svemu sudeći ne zadugo, pravopis bosanskoga je-
zika objavljen 1996. godine, a sažet i dorađen u vidu istoimenoga škol-
skoga pravopisnog priručnika – Pravopis bosanskoga jezika. Priručnik
za škole – 1999. godine, na koji se također pozivamo, naročito u slučaje-
vima revidiranih pravila budući da je recentnije djelo istog autora (zbog
toga mu se govornici bosanskoga jezika prevashodno utiču);1 Pravopis
1
Naziv Pravopis bosanskoga jezika (19961999) obuhvata i Pravopis bosanskoga je-
zika (1996) i Pravopis bosanskoga jezika. Priručnik za škole (1999) a u radu se
koristi u svim situacijama gdje je određeni pravopisni problem tretiran na identi-
čan način u obje pravopisne knjige.

Belkisa Dolić & Almira Džanić
crnogorskoga jezika, drugo i izmijenjeno izdanje iz 2010. godine. Cilj

rada jeste izdvojiti načelne ortografske razlike između dva najmlađa što-
kavska standardna jezika na temelju njihovih savremenih pravopisa.
2. Razlike u metodologiji i koncepciji uspoređivanih pravopisa
Baš kao što svako društvo biva uređeno skupom eksplicitnih pra-
vila koja reguliraju društveni život, tako i svaki standardni jezik biva
uređen skupom eksplicitnih pravila koja regulišu njegovu usmenu i
pisanu realizaciju, a moguće ih je objediniti nazivom jezička norma
(Muratagić-Tuna 2005: 14). Unutar jezičke norme valja razlikovati nor-
mativne razine: ortografsku, ortoepsku, fonološku, morfološku, deri-
vacijsku, sintaksičku, leksičko-semantičku i sintaksičku, a nas ovdje
zanima ona koju smo pobrojali prvu – ortografska. Ortografija je „si-
stem pravila u pisanju kojima se propisuju načini upotrebe pismenih
(grafijskih) znakova – slova“ i interpunkcije, sistem pravila kojih se
valja „pridržavati da napisani tekst bude“ standardan (Isto). Sva ta pra-
vila svoje oličenje dobijaju u normativnom priručniku koji se naziva
pravopis. Prilikom razmatranja metodologije pravopisnog normiranja
Badurina i Matešić (2011: 18) izdvajaju tri aspekta:
1. dosezi pravopisne relevantnosti (koji pojedinačni problemi pripa-
daju pravopisu, a koji ne, odnosno koji se prepoznaju kao pravo-
pisni, a koji se pak ostavljaju izvan ingerencija normiranja pravo-
pisnoga priručnika);
2. oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila (kakav treba biti 'jezik
pravopisa', tj. njegov metajezik, iznimno je složeno pitanje koje
pretpostavlja niz konkretnih odluka o tome kako oblikovati pra-
vilo – pravopisna se metodologija pritom suočava s problemom
kako ispravno pretpostaviti korisnikovo lingvističko predznanje,
kako na jednostavan i učinkovit način korisniku objasniti pravo-
pisno pravilo te mu i pomoći da njime ovlada, tj. da ga memorira
i potom primjenjuje na nove istovrsne primjere);
3. struktura pravopisne knjige (kakav je tip obrade pojedinoga pra-
vopisnog problema primijenjen, tj. kojim će se pravopisnim pro-
blemima posvetiti zasebna poglavlja, a koji će se navoditi samo u
pravopisnome rječniku, te jesu li pravopisu potrebni dodaci – npr.
posebni popisi, tablice i dr.).

Kontrastivna usporedba ortografske norme bosanskoga i crnogorskoga jezika
Norme svih – maloprije pobrojanih – jezičkih razina nužno se

odražavaju na pisanome planu i upravo je to domen djelovanja pravo-
pisne norme. Njena izrazita kompleksnost počiva na činjenici da joj
valja selektirati, „prema prethodno utvrđenim kriterijima“, pravopisno
zanimljive elemente pojedinih jezičkih normi, a potom ih prenijeti u
pravopisni kontekst, gdje se onda „popisuju i objašnjavaju na način ne-
ovisan o onome na koji im se prilazi na pojedinoj jezičnoj razini“ (Ma-
tešić 2014: 351). Jednostavno rečeno, pravopisni priručnik bi „morao
odgovarati samo na pitanje kako se što piše, a ne bi smio ulaziti u pro-
blematiku kako se što deklinira, izgovara, tvori“ (Badurina i Matešić
2011: 18). Kad je u pitanju ovaj prvi aspekt pravopisne metodologije,
moguće je primijetiti da su dosezi pravopisne relevantnosti Pravopisa
bosanskoga jezika (19961999) i Pravopisa crnogorskoga jezika (2010)
zamišljeni blago šire od idealnih.
Naime, oba pravopisa asimilacije suglasnika umjesto sa pravopi-
snog (kada bi se govorilo o ostvarivanju pojedinih kombinacija fonema
u pismu) obrađuju sa fonetsko-fonološkog stanovišta, a u Pravopisu
bosanskoga jezika (19961999) čak se detaljno opisuje artikulacija i funk-
cionalnost afrikatskih parova te izgovor glasa j ovisno o njegovoj po-
zicioniranosti u riječi. Oba pravopisa, također, kao pitanje pravopisne
naravi vide deklinaciju stranih imena kao i određivanje da li je neka
grupa riječi sintagma ili je srasla u (polu)složenicu i sl.
Pisati o gramatičkim pojmovima iz pravopisne, odnosno negra-
matičke, perspektive nije nimalo lagahan zadatak pogotovo zato što se
svim silama nastoji postići da korisnik bolje razumije i samim tim lakše
upamti pravopisna pravila. Osim toga, vrlo često određeni jezički pro-
blem nije uopće riješen ili nije riješen na odgovarajući način u grama-
tici (dakle, na „matičnoj“ razini: fonologiji, morfologiji, leksikologiji,
sintaksi) pa pravopis mora sam postaviti teorijsku podlogu za odabrani
pristup ustanovljavanja pravila pravilnoga pisanja (up. Isto). To i jeste,
na neki način, slučaj sa Pravopisom bosanskoga jezika (1996) i pra-
vopisnim Priručnikom za škole (1999), koji su nastali u vrijeme kada
još uvijek nije postojala savremena gramatika bosanskoga jezika, tj.
gramatika bosanskoga standardnog jezika,2 pa su bili primorani izdići
2
Ona izlazi tek 2000. godine, a njeno mjesto je dotad popunjavala tzv. ratna grama-
tika, a o svemu tome više (no ipak sažeto) i pregledno u citatu ispod:
„Možemo uslovno podijeliti noviju historiju bosanskoga jezika na tri etape. Prva

se iznad svoje primarne svrhe i u okvire svojih kompetencija staviti

određena pitanja koja su inače pod nadležnošću gramatike.3
Kad je u pitanju drugi aspekt pravopisne metodologije, tj. obliko-
vanje pravopisnih pravila, valja istaći da se Pravopis bosanskoga jezika
je ratni period, koji obuhvaća i predratnu 91. godinu, a traje do pojave Halilovi-
ćeva Pravopisa 1996. Na popisu 1991. velika većina Bošnjaka izjasnila se da im
je maternji jezik bosanski. Tu prvu fazu karakterizira potreba da se pokaže kako
bosanski jezik postoji i kako ima svoje specifičnosti. Tipična je pojava rječnika
Alije Isakovića 1993. s naslovom Rječnik karakteristične leksike u bosanskome
jeziku, preimenovan 1995. u Rječnik bosanskoga jezika, što očigledno nije. 1994.
Pojavila se i prva Gramatika bosanskoga jezika za gimnaziju, ali zbog ratnih okol-
nosti, autori Hanka Vajzović i Husein Zvrko nisu imali prilike čak da se sastanu
u toku rada. U ratno vrijeme borba za bosanski jezik bila je sastavni dio borbe
bošnjačkog naroda za opstanak. Druga faza je izgrađivanje standardnog jezika, od
1996. i narednih deset godina. To je dejtonski period, kad su tri standarda postala
priznata po Dejtonskom ustavu. 1998. godine održan je Simpozij o bosanskom
jeziku u Bihaću, kojom prilikom je ukazano na zapuštenost u istraživanju i nor-
miranju bosanskoga jezika, te postavljeni najhitniji zadaci. Znači, u to vrijeme je
bosanski jezik još uvijek bio daleko od prave standardizacije, iako je Halilovićev
Pravopis bio vrlo značajan korak prema standardizaciji. U ovom periodu je još
uvijek bilo potrebno afirmirati bosanski jezik, a neki su to shvatili kao potrebu
da se pokaže koliko se bosanski razlikuje od drugih jezika. (Isti fenomen smo
vidjeli i u Hrvatskoj u devedesetim godinama.) U tu svrhu je izdan Jahićev Školski
rječnik 1999, koji uglavnom sadrži rijetke i „karakteristične“ riječi, po uzoru na
Isakovićev Rječnik. Takav je rječnik koristan, ali igrao je negativnu ulogu van
BiH, jer je dao predstavu da je bosanski jezik više nego prepun orijentalizama
i dijalektizama. I Jahićeve knjige namijenjene školskoj djeci Bošnjački narod i
njegov jezik i Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, iz iste, 1999. godine,
dosta su polemične, usmjerene protiv negiranja bosanskoga jezika, sve u znaku
borbe za afirmaciju bosanskoga jezika. 2000. godine izlazi Gramatika bosanskoga
jezika Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića. Iako osporavana, to
je važan korak prema standardizaciji, ali tada još uvijek nije bilo nekih osnovnih
elemenata, kao rječnika opće leksike“ (Monnesland 2012: 45).
3
U Predgovoru Pravopisa bosanskoga jezika (1996) s tim u vezi stoji: „Bosanski
jezik spada u jezike čija je norma u oblikovanju. Ako se ima u vidu to da još uvi-
jek nemamo zadovoljavajuće priručnike u službi pismenosti i opće kulture jezika
te da, uslijed tolikoga našeg zaostajanja u ovome području, javnost očekuje od
samoga pravopisa odgovore na brojna pitanja, bit će razumljivo da smo se obreli u
neugodnome procijepu između želje da pripremimo knjigu iz koje će se korisnici
moći obavijestiti samo o tome kako se pišu pojedine riječi i njihovi oblici, što se i
očekuje od djela ove vrste, na jednoj, i potrebe da se ujedno daju i neke obavijesti
koje inače pripadaju leksičkoj i gramatičkoj normi, ne bi li se makar koliko nado-
mjestile postojeće praznine, na drugoj strani“ (Halilović 1996: 6).

(1996) služi nešto kompleksnijim metajezikom, što autor i sam potvr-

đuje – tri godine kasnije – u pravopisnom Priručniku za škole (1999),
gdje za Pravopis bosanskoga jezika (1996) kaže da je to „obimnija knji-
ga, pisana najprije za jezičke stručnjake“ (Halilović 1999: 7).4 Među-
tim, iako Priručnik za škole (1999) donosi stanovite dorade, dopune i
pojednostavljenja pravopisnih normi bosanskoga jezika, on gotovo u
cijelosti preuzima pravopisna pravila iz Pravopisa bosanskoga jezika
(1996) i, samim tim, način njihova oblikovanja – detaljno obrazlaganje
i specificiranost.5 S druge strane, Pravopis crnogorskoga jezika (2010)
korištenje lingvističke terminologije svodi na minimum, pravila su sim-
plificirana i koncizna (i samim tim praktična, odnosno lahko pamtljiva),
omogućuju a vrlo često i zahtijevaju izvođenje analogija. Potkrijepimo
tu sklonost ka detaljiziranosti u bosanskome i preferiranje (prostorne
i memorijske) ekonomičnosti u crnogorskome pravopisu primjerima:
4
Priručnik za škole (1999) jeste sažetak Pravopisa bosanskoga jezika (1996) – baš
kao što i piše u njegovome Uvodu – ali to sažimanje tiče se prvenstveno pravopi-
snog rječnika (o čemu vidjeti više u poglavlju Razlike u selekciji i leksikografskoj
obradi inventara pravopisnog rječnika uspoređivanih pravopisa).
5
Muratagić-Tuna (2005: 333) za aktuelne pravopise bosanskog, srpskog i hrvat-
skog kaže da su opterećeni detaljima, obimni i da je gotovo nemoguće apsorbovati
sve što nude pa se u njih mora svako malo zavirivati.

Pravopis bosanskoga jezika (19961999) Pravopis crnogorskoga jezika (2010)

(119266)* Kao složenice pišu se i riječi (37) Ako djelovi zajedničkih imeni-
koje u prvome dijelu imaju čla- ca čine svaki za sebe posebnu
nove auto (i u značenju samo i akcenatsku cjelinu, pri čemu se
kao skraćenu oznaku za auto- u promjeni mijenja samo po-
mobil), foto (i kada označava sljednji dio, takve se imenice
vezu sa svjetlom i kada pred- pišu s crticom između sastavnih
stavlja skraćenu oznaku za djelova:
fotografiju), radio (i kao ozna- auto-cesta, foto-reporter, radio-
ka pojava vezanih za radioak- stanica; Rh-faktor; kremen-ka-
tivni element radij i u vezi s men, rak-rana, alaj-barjak, đul-
radiom, uređajem): autoput, nevjesta...
autocesta***, fotoreporter, radi-
ostanica...
(272)** Pojedine nepromjenljive odred-

be za upravnu imenicu vezuju
se crticom:
alfa-zraci, cikcak-linija, hula-
hup-čarape, pop-pjevač, rok-
muzika i dr.
Kao nepromjenljive odredbe
ponašaju se i složene skraće-
nice:
RTV-program, TV-antena, TV-
emisija,
TV-kaseta, VKV-stolar i sl., dok
se spojevi sastavljeni od slova
(ili naziva slova) i imenice:
A-bomba, A-mol, C-dur.
*
Sitnim slovima iznad linije teksta bilježimo broj pravila u pravopisnome Priruč-
niku za škole (1999) budući da njegov poredak pravila nije paralelan s onim u
Pravopisu bosanskoga jezika (1996).
**
Pravilo je citirano iz pravopisnog Priručnika za škole (1999) jer je dorađeno u
odnosu na Pravopis bosanskoga jezika (1996).
***
Ovaj primjer smo uzeli iz pravopisnog rječnika Pravopisa bosanskoga jezika
(1996) kako bismo imali istovjetne primjere za usporedbu.

(127274) Često veze dviju riječi, ukoliko

označavaju jedan pojam, imaju
obilježje imeničkih poluslože-
nica. Prvi je njihov član odred-
beni i ostaje bez promjene, ma-
kar inače bio promjenljiv:
kremen-kamen, rak-rana, alaj-
barjak, đul-bašča...
(113260) Složenice su mnoge imenice (36) I zajedničke imenice sastavlje-

tvorene ne od više djelova koji su stekli
od dviju riječi između kojih se novi zajednički akcenat i novo
nalazi spojni morfem -o-: značenje, postavši tako slože-
konjokradica, sjeverozapad... nicama, pišu se uvijek sastav-
ljeno:
(115262) Složenice su i riječi kao: konjokradica, śeveroistok; kuće-
kućepazitelj... pazitelj, polubrat, veleprodaja...
(117264) Zajedno s imenicama uz koje

se nalaze pišu se i razni nepro-
mjenjivi i nesamostalni dijelovi
(prefiksi i sufiksi):
polupismenost, veleizdaja, po-
lubrat, veleprodaja*...
Uočljiva je neznatna razlika u terminologiji uspoređivanih pravopisa:
a) Pravopis bosanskoga jezika (19961999): npr. dvoslovi, tri tačke,

jotovanje, konsonantske/suglasničke skupine...
b) Pravopis crnogorskoga jezika (2010): npr. digrafi/dvoslovi, trotač-
ka, jotacija/jotovanje, konsonantske grupe/konsonantski skupovi...
Kad je u pitanju treći aspekt pravopisne metodologije, odnosno
struktura pravopisne knjige, zamjećuje se – očekivano – nešto više ra-
zlika između uspoređivanih pravopisa. Na primjer, Pravopis bosansko-
ga jezika (19961999) razlikovanju glasova č, ć, dž i đ posvećuje zasebna
(pot)poglavlja budući da je, kako to autor Pravopisa kaže, „u pojedinim
bošnjačkim narodnim govorima potrvena razlika“ među njima. Pravo-
pis bosanskoga jezika (19961999) kao pravopisni problem koji zaslužuje
*
Posljednja dva primjera uzeli smo iz pravopisnog rječnika Pravopisa bosanskoga
jezika (1996) kako bismo imali istovjetne primjere za usporedbu.

svoj odjeljak vidi i (ne)bilježenje glasa j i, naravno, glasa h. On (1996)

nudi i nekoliko dodataka, primjerice popis pravopisne terminologije i
skraćenica korištenih u sklopu pravopisnih pravila, dodatak iz historije
pisama te napomena uz pravopisni rječnik, u čiji sastav ne ulaze skra-
ćenice, nego dolaze u zasebnom odjeljku koji pravopisnome rječniku
prethodi. U Pravopisu crnogorskogu jezika (2010), pak, možemo naći
poglavlje pod nazivom Fonemi Ć, Đ, Ś, Ź, gdje se glasovi ć i đ proma-
traju isključivo kao produkti novog jotovanja, a glasovi ś, ź i kao takvi
i kao fonemi. Pravopis crnogorskoga jezika (2010) čak tematizira ne-
postojano i umetnuto a, palatalizacije (I, II i III) i jotovanje. On (2010)
razdvaja pravopisne i rečenične znakove.
Pravopis crnogorskoga jezika (2010) znatno češće pravopisne pro-
bleme „rješava“ na nivou pravopisnoga rječnika, tj. navodi samo pravilan
oblik u pravopisnome rječniku (to je, na primjer, slučaj s /ne/pisanjem
glasa h, j i slično), dok Pravopis bosanskoga jezika (19961999) preferira da
što više pravopisnih problema riješi unutar zasebnih pravopisnih pravila.
Razlika u koncepciji uspoređivanih pravopisa nema – oba pra-
vopisa su fonološko-morfonološka. Pravopis bosanskoga jezika (1996,
dakle posredno i 1999) oslanja se na Marković-Ajanović-Diklićev Pra-
vopisni priručnik srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga jezika (Sarajevo:
„Svjetlost“, 1972) jer je jedino on „uvažavao osobenosti bošnjačkoga
jezičkog bića“ u vrijeme postojanja jezičke tvorevine srpskohrvatski/
hrvatskosrpski jezik, dok se Pravopis crnogorskoga jezika (2009, a
time ujedno i 2010) uglavnom6 drži rješenja iz Pravopisa srpskohrvat-
skog književnog jezika (Matica srpska – Matica hrvatska, 1960) budući
da su ga govornici – sada – crnogorskoga jezika koristili kao službeni
unazad pet decenija.
Za kraj ovog poglavlja izdvajamo nekoliko razlika u tehničkom
oblikovanju uspoređivanih pravopisa:
Pravopis bosanskoga jezika (1996) sastoji se od (nenaslovljeno-
ga) sadržaja (2 str.), uvoda (2 str.), popisa pravopisne termino-
logije (3 str.), popisa skraćenica korištenih u pravopisu (2 str.),
pravopisnih pravila (131 str.), dodatka iz historije pisama (2 str.),
6
Od njega se udaljavalo samo tamo gdje je bilo nužno. U Predgovoru prvog izdanja
Pravopisa crnogorskoga jezika (dakle, 2009) stoji da su u obzir uzimana i najbolja
rješanja iz aktuelnih pravopisa bosanskog, hrvatskoga i srspskog jezika, dakle i iz
Pravopisa bosanskoga jezika (1996).

rječnika skraćenica (4 str.), napomena uz pravopisni rječnik (2

str.) i pravopisnog rječnika (270 str.). Stranice su numerirane u
gornjem desnom uglu (ukupno 626 stranica), a pravopisna pravila
boldiranim brojem ispred (ukupno 650 pravila).
Pravopis bosanskoga jezika. Priručnik za škole (1999) sastoji se
od uvoda (2 str.), pravopisnih pravila (141 str.), rječnika (54 str.),
rješenja zadataka i vježbi (4 str.). Stranice su numerirane u do-
njem desnom uglu (ukupno 216 stranica), a pravopisna pravila
boldiranim brojem ispred (ukupno 615 pravila). Svaka pravopi-
sna tema nakon teksta s pravilima i primjerima donosi uokviren
sažetak teksta, a potom i zadatke/vježbe (ukupno 35), dok su na
marginama istaknute najvažnije pojedinosti. Teme se obrađuju
abecednim redom (apostrof, crta...).
Pravopis crnogorskoga jezika (2010) sastoji se od predgovora
(3 str.), pravopisnih pravila (94 str.) i pravopisnog rječnika (247
stranica). Stranice su numerirane dolje centrirano (ukupno 358
stranica), a pravopisna pravila neboldiranim brojem ispred (uku-
pno 371 pravilo).
3. Razlike između uspoređivanih pravopisa u koncepciji

sadržaja poglavlja i u pravopisnim rješenjima (analiza korpusa)
Ovo poglavlje koncipirali smo tako da za svaku pravopisnu temu

najprije definišemo eventualne razlike u koncepciji njezinog sadržaja,
a potom izdvojimo razlike u konkretnim pravopisnim rješenjima, koja
zbog prostorne ograničenosti nećemo citirati, već ćemo se na njih po-
zvati rednim brojem pod kojim stoje unutar uspoređivanih normativnih
priručnika (iz istog razloga – iako nam je to bila početna zamisao – ne-
ćemo navoditi pravila koja su prisutna samo u jednom pravopisu)7. Na
kraju svake tablice stavili smo podatke o ukupnom broju pravopisnih
pravila pomoću kojih je data tema opisana u svakom od pravopisa (isto
ćemo, preglednosti i čisto informacije radi, činiti i sa pravopisnim te-
mama koje se u uspoređivanim pravopisima ne razlikuju, osim u sluča-
ju pravopisnih znakova jer je ta tema obimna a slojevita).

7
Bar ne u ovom radu.

Veliko i malo slovo – Veliko i malo početno slovo

U Pravopisu bosanskoga jezika (19961999) redoslijed prezenti-
ranja sadržaja odslikava naslijeđenu sliku čovjeka u srednjem vijeku,
gdje se po poretku na prvom mjestu nalazi Bog pa čovjek. Ovakva kon-
cepcija se može vidjeti i u Gramatici bosanskoga jezika iz 1890. godi-
ne: Bog je dobar (1890: 4). U skladu s tim Pravopis bosanskoga jezika
(19961999) prvo obrađuje pisanje minuskulom/majuskulom vjerske ter-
minologije (Bog, Božiji, Milostivi, gospa Marija itd.), potom ljudskih
imena/prezimena/nadimaka/titula, zatim naziva životinja, biljaka pa
svega ostalog. Međutim, u Pravopisu crnogorskoga jezika (2010) prvo
dolazi čovjek, a onda Bog itd.

(105531) Vaše veličanstvo (32) Vaše Veličanstvo
(101527) Dragi sine, (24) Poštovani,
sretni smo zbog tvog uspjeha. Obraćam Vam se...
(14443) gospa Marija (13) Gospa Marija,
(62493) sveti Petar Sveti Petar Cetinjski
(43471) Istočno rimsko carstvo Pr. rj.* Istočno Rimsko Carstvo
9895 pravila 23 pravila
Sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi

Pravopis bosanskoga jezika (19961999) prvo obrađuje pisanje op-
ćih dok Pravopis crnogorskoga jezika (2010) prednost daje vlastitim
imenicama. Pravopis bosanskoga jezika (19961999) nakon imenica te-
matizira pridjeve, a Pravopis crnogorskoga jezika (2010) zamjenice.
Pravopis bosanskoga jezika (19961999) za potrebe razlikovanja složenih
priloga i prijedložno-padežnih konstrukcija koristi načelo predočava-
nja „pravopisnoga minimalnog para“. Pravopis crnogorskoga jezika
(2010) tematizira i pisanje uzvika.
*
Prigodna skraćenica za pravopisni rječnik.


IMENICE
(132 ) Han-Pijesak, Herceg-Novi
279
(34b) Han Pijesak, Herceg Novi
(119266) autoput, radiospiker, fotore- (37) auto-cesta, radio-stanica, foto-
porter reporter
(122269) auto-moto savez pr. rj. auto-moto-društvo
PRIDJEVI
(165312) Osman – Azizov roman, Mar- (52) Karadžić-Belićev, Karadžić-Da-
ković – Ajanović – Diklićev ničićev, Broz-Ivekovićev, Anić-
pravopis Silićev
GLAGOLI
(201348) čitat ću, ispast ću... (59c) čitaću, znaću
112 108
pravila 40 pravila
Rastavljanje riječi na kraju retka – Rastavljanje i prenošenje riječi

u naredni red

Pismo – Pisma
Kako se kroz gotovo cijeli turski period, pa „sve do početka XX
vijeka i otpočinjana četvrte faze razvoja bosanskoga pisanog jezika“,
u Bosni upotrebljava bosanska ćirilica, u Pravopisu bosanskoga jezika
(1996) može se – kao prilog ovoj pravopisnoj temi – naći tablica bosa-
ničnih grafema. Isti je slučaj i s tablicom arebičnih grafema, koja tako-
đer svjedoči o „ukorijenjenosti arebice kao bošnjačkog pisma“ (Jahić i
dr. 2000: 49 i 53).

(3205) 30 grafema (2) 32 grafeme (Ś ś, Ź ź; Ć ć, ≤ ≥)
(6208) (3a) + З з (u latinici) i S s (u ćirilici)
(5207) oznaka za vokalno r (⁪) (4) oznaka za vokalno r (●)



Skraćenice

(475376) jd. (94) jed.
(467368) s. r. (96) sr. r., p. n. e.
(470371) pr. n. e.
(474375) dr., mr. (98) dr, mr
(469370) H. (Hasan) K. (Kjafija) Pruš- (105d) A. Jovićević, S. Brković, Vuk
čak, F. (Franz) Schubert, C. Stef. Karadžić, Vl. Popović...
(Charles) Dickens...
2123 pravilo 16 pravila
Pisanje riječi stranog porijekla
Pravopis bosanskoga jezika (19961999) uz pisanje vlastitih ime-

na uvodi pisanje riječi iz grčkoga i latinskoga jezika, pisanje imena iz
jezika koji se služe ćirilicom (npr. iz ruskoga, bugarskoga i makedon-
skoga) i pisanje imena iz jezika koji se služe drugim pismima (npr. iz
kineskoga i arapskoga, gdje se prilaže tablica za transkripciju arapskih
samoglasnika/suglasnika). Premda su ova pravila izostala iz Pravopisa
crnogorskoga jezika (2010), njihovi primjeri nisu izostali iz pravopi-
snoga rječnika, odakle smo ekscerpirali razlike na ovu temu:

(600154) Mađar/Madžar Pr. rj. Mađar
(600154) aktuelan -II- aktuelan/aktualan
(606159) barbarizam, Babilon, Bizant -II- varvarizam, Vavilon, Vizant
(609162) historija -II- istorija
(612165) Perzija -II- Persija
(613166) kosmos/kozmos -II- kosmos
(614167) aristokratija/aristokracija -II- aristokratija
(615168) aluminij, magisterij -II- aluminijum, magisterijum
(616169) talent, dokument -II- talenat, dokumenat/dokument
(619172) filter/filtar -II- filter
Pravila ijekavskoga izgovora – Crnogorska (i)jekavica

Ova je tema u Pravopisu bosanskoga jezika (19961999) preglednija
jer je podijeljena u četiri dijela: pravila o standardnoj upotrebi ikavske

i ekavske alternante, pravila o kraćenju dugog sloga, pravila o dulje-

nju kratkog sloga i ostala pravila (gdje se ustupa mjesta nekim duble-
tima, slučajevima gdje tip alternante uslovljava značenje i sl.). Istim se
zanima i Pravopis crnogorskoga jezika (2010) ali tako da samo niže
određene pravopisno značajne otklone od pravila da se crnogorsko „ije
javlja u položajima đe se u ikavskome izgovoru upotrebljava dugo i, a u
ekavskom dugo e (npr.: vrijeme – vrime – vreme); a crnogorsko je javlja
se na mjestima ikavskoga kratkog i i ekavskoga kratkog e (npr. pjesma
– pisma – pesma)“.

Pr. rj. presjesti: presjeo (131) preśesti: preśeo/presio
(1996) susresti: susreo/susrio
(547) lijek – lijekovi (133) lijek – ljekovi
vijek – vijekovi/vjekovi vijek – vjekovi
dio – dijelovi dio – djelovi
(546216) brijeg – bregovi/brjegovi (134) brijeg – bregovi
(547217) brijest – brijestovi brijest – brestovi
trijem – trijemovi trijem – tremovi
Pr. rj. prijedložni, besprijekoran, be- (136c) prijedložni/predložni, besprije-
(1996) sprekorni, prijevozni korni/besprekorni, prijevozni/
prevozni
Pr. rj. ogrjev (140) ogrijev
(1996)
Pr. rj. svjetlo (144) svijetlo
(1996)
(561e231e) zasjedanje, presjedati (145) zasijedanje, presijedati
(564 ) nisam, nisi, nije; nismo, niste, (146)
234
nijesam, nijesi, nije; nijesmo,
nisu nijeste, nijesu
(565235) -ih, -im(a). (148) -ih, -im(a)/ijeh, -ijem.
(566236) naslijeđe, redoslijed. (149) nasljeđe, redosljed, sljedeći,

(567237) slijedeći/sljedeći (ali samo usljed
u funkciji pridjeva), uslijed/
usljed.
2827pravila 20 pravila
Glasovi č i ć; Glasovi dž i đ – Fonemi đ i ć

Kao što je već ranije rečeno, Pravopis bosanskoga jezika (19961999)
pažnju usmjeruje na razlikovanje afrikatskih parova, dok Pravopis cr-

nogorskog jezika (2010) u razmatranje uzima „mehke“ afrikatike i sa-

gledava ih iz jednog posve drugog aspekta – kao produkte tzv. jekavske
jotacije.

gdje, tjerati, cjepkati... (151–153) đe/gdje, ćerati/tjerati, ćepkati/
cjepkati...
- - - / Foneme ś i ź
Foneme ś i ź „pripadaju naddijalektalnome (koine)“ sloju crno-
gorskog jezika zbog čega su i postale dijelom njegovoga standarda a
ujedno i najbitnijim fonetskim distinktivnim elementima crnogorsako-
ga u odnosu na bosanski, hrvatski i srpski standardni jezik. Kao takve
našle su se u sklopu pravopisne problematike Pravopisa crnogorskoga
jezika (2010) (Čirgić 2007/13: 62).

(156) śever/sjever, iźelica/izjelica, Miśo,
Źajo...
0 pravila 4 pravila
Glas h / - - -
Krajnje pozitivan stav bosanskoga standarda prema orijentaliz-
mima (koji se posmatraju kao sredstva bogaćenja bosanskoga jezika do
te mjere organski srasla s domaćim riječima da se njihova simbioza ne
smije dovesti u pitanje) vidljiv je, između ostalog, i kod foneme h, koja
se u njima dosljedno čuva – kako u govoru, tako i u pismu (up. Jahić
1999: 65). Ništa nije drugačije s fonemom h (na čiji zahtjevan izgovor
su govornici bosanskoga jezika svikli, odnosno okaljeni posredstvom
prvenstveno arabizama) u riječima čisto slavenskog porijekla i to ne
samo u pozicijama gdje joj je po postanju mjesto nego katkad čak i
tamo gdje nema etimološku opravdanost, tzv. sekundarno h (koje svje-
doči o krajnjoj sviklosti, odnosno okaljenosti govornika bosanskoga je-
zika na izgovor artikulaciono najzahtjevnijeg glasa bosanskoga jezika
posredstvom prvenstveno arabizama). Zbog svega navedenog fonema

h je u Pravopisu bosanskoga jezika (19961999) pravopisna materija koja

se mora detaljno obrazložiti, a ne samo tretirati pravopisnim rječnikom:

(521 )
55
aždaha, buha, čahura, duhan, Pr. rj. aždaja, buva, čahura/čaura,
hergela, historija, hurma, ka- (2010) duvan, ergela, istorija, urma,
hva, kihati, kuhati, kuhar, li- kafa, kijati, kuvati, kuvar, leja/
jeha, mahana, mehlem, muha, lijeha, mana, melem, muva,
muhati se, prhut, protuha, muvati se, perut, protuva, pro-
proha, suh, halva, truhlež, tru- ja, suv, alva/halva, trulež, tru-
hlost, truhnuti, uho, uvehnuti, lost, trunuti, uho/uvo, uvenuti,
vihoriti se vijoriti se
(52256) hastal, horan -II- astal, oran
(52357) hrđa, hrđati, hrđav, hrvač, hr- rđa, rđati, rđav, rvač, rvati se,
vati se, hrzati, lahak, lahko, rzati, lak, lako, mek, zarđalost
mehak, zahrđalost
(52660) hurlik/urlik, hudovica/udovica, -II- urlik, udovica, marama, naudi-
mahrama/marama, nahuditi/ ti, olupina, sat, zijevati
nauditi, ohlupina/olupina, sa-
hat/sat, zijehati/zijevati
8 pravila 0 pravila
Glas j / - - -
Pravopis crnogorskoga jezika (2010) (ne)pisanje glasa j očito ne
vidi kao pravopisni problem budući da ni u pravopisnom rječniku ne
navodi očekivani broj primjera za ovu temu.

Jednačenje (suglasnika) po zvučnosti – Jednačenje konsonanata

po zvučnosti


Jednačenje (suglasnika) po mjestu tvorbe – Jednačenje konsona-

nata po mjestu tvorbe

Gubljenje suglasnika – Gubljenje konsonanata

(596120) čitat ću (177) čitaću
Promjena l > o

(573247) razdio/razdjel, seoce/selce, (189) razdio
cio/cijel (194) cio
- - - / Alternacije konsonanata k/g/h : č/ ž/š i k/g/h : c/z/s

Kako Pravopis bosanskoga jezika (1996) uopće ne obrađuje pa-
latalizacije, razlike smo ustanovljavali poredeći primjere iz pravopisnih
pravila Pravopisa crnogorskoga jezika (2010) s istim primjerima iz
pravopisnog rječnika Pravopisa bosanskoga jezika (1996). U tablicama
ispod donosimo (eventulane) razlike kod prve, druge i treće palataliza-
cije, upravo tim redom:

Pr. rj. majčin, djevojčin (201) majkin i majčin
(1996) đevojkin/djevojkin : đevojčin/
djevojčin
0 pravila 3 pravila


Pr. rj. puška: pušci (205) puška: puški/pušci
(1996) ljuska: ljusci ljuska: ljuski/ljusci
0 pravila 3 pravila

0 pravila 2 pravila
Na temelju pravopisnih rječnika uspoređivanih pravopisa može se

konstatirati još jedna razlika kad je u pitanju prva palatalizacija, razlika
tipa nastavnicin, čobanicin... u Pravopisu bosanskoga jezika (1996) i
nastavničin, čobaničin... u Pravopisu crnogorskoga jezika (2010).
- - - / Nepostojano a

Pr. rj. guska – gusaka/guski (G (210) guska – gusaka (G mn.),
(1996) mn.), tetka – tetaka/tetki (G tetka – tetaka (G mn.), tačka –
mn.), tačka – tačaka/tački (G tačaka (G mn.)
mn.)
0 pravila 5 pravila
Poredeći isključivo pravopisne rječnike uočava se još (fakultativ-

nih) razlika, npr. optužaba/optužbi u Pravopisu bosanskoga jezika (1996),
a optužbi/optužba u Pravopisu crnogorskoga jezika (2010) i slično.
- - - / Umetnuto a

0 pravila 2 pravila
- - - / Jotacija
Ova tema je, očekivano, našla svoje mjesto u crnogorskom pra-
vopisu budući da se u sklopu nje obrađuje jekavska jotacija – još jedna
markantna značajka crnogorskoga u odnosu na ostale standarde kojima
je štokavsko narječje podloga.


Pr. rj. tjerati, djevojka, sjekira, (218) ćerati, đevojka, śekira, śeme,
(1996) sjeme, zjenica źenica
0 pravila 4 pravila
Pravopisni znaci – Rečenični znaci i Pravopisni znaci

Pravopis bosanskoga jezika (1996) pod naslovom Pravopisni
znaci obrađuje: tačku, zarez, dvotačku, tri tačke, tačku-zarez, upitnik,
uzvičnik, kosu crtu, zagradu, navodnike, polunavodnike, crtu, crticu,
zvjezdicu, apostrof, znake za bilješke, znake porijekla, znake za ak-
cente, znake za dužinu i ostale znake (znak jednakosti, znak više, znak
manje, znak množenja, znak ponavljanja, paragraf).
Pravopis crnogorskoga jezika (2010) razdvaja rečenične znake
(interpunkcija) i pravopisne znakove. U prve ubraja tačku, zarez, dvo-
tačku, trotačku, kosu crtu, zagradu, crtu, crticu, tačku-zarez, upitnik,
uzvičnik, navodnike i polunavodnike, u potonje opet tačku, zarez, dvo-
tačku, trotačku, kosu crtu, zagradu, crtu te još crticu, zvjezdicu, apo-
strof, znak jednakosti, znakove porijekla, akcente, oznaku dužine i pa-
ragraf.
Najveće razlike u pravopisnim pravilima između uspoređivanih
pravopisa po pitanju ove pravopisne teme tiču se pravopisnog zanima-
nja i fokusa, npr. Pravopis bosanskoga jezika (1996) posebno pravi-
lo posvetit će pisanju upitnika i uzvičnika skupa kada se želi izraziti
oduševljenje ili čuđenje, dok će Pravopis crnogorskoga jezika (2010)
posebno pravilo posvetiti pisanju upitnika unutar zagrada kada se želi
izraziti sumnja u vjerodostojnost prethodno napisanog ili pak načinu
pisanja bibliografskih jedinica... Takvih primjera je uistinu mnogo – i
ne samo u ovoj temi. Međutim, razlike u pravopisnim rješenjima mi-
nimalne su i uočene su, na primjer, kod crtice (pravopis bosanskoga
jezika za razliku od crnogorskoga ne dozvoljava pisanje crtice muških
dvostrukih prezimena) i nešto zamjetnije kod zareza:

Pravopis bosanskoga jezika (19961998) Pravopis crnogorskog jezika (2010)

(584) Zarezom se ne odvajaju napo- (247) Rastavne (disjunktivne) rečenice
redni dijelovi nezavisnosložene koje se vezuju veznicima volja i
rečenice povezani rastavnim bilo uvijek se odvajaju zarezima:
veznicima (npr. ili, ili... ili, bilo, Volja ti uzmi, volja ti ostavi.
bilo..., volja... volja) ukoliko se
tim dijelovima ništa osobito ne
ističe.
(595) Zarez se ne stavlja između glavne 265b Dopusne rečenice koje se za
rečenice i zavisne (npr. dopusne) glavnu vezuju veznicima ako i,
koja je s njom u neposrednoj mada, premda, makar odvajaju se
značenjskoj vezi: zarezima i kad se nalaze iza nje:
Ona mene hoće makar da sam Došli su, mada nijesu bili sigurni
već sjena. kako će ih primiti.
(601) Ko rano rani, dvije sreće grabi. (269) Ko rano rani, dvije sreće grabi.
Pravopis crnogorskoga jezika (2010) unutar svih rečeničnih/pra-

vopisnih znakova kao pravopisni problem tretira bjelinu, što nije slučaj
sa Pravopisom bosanskoga jezika (19961999) u kojem se pravila vezana
za bjelinu rijetko ekspliciraju (npr. unutar poglavlja o crti), a inače se
izvode implicitno, tj. iz primjera, gdje se onda uočavaju raznorazne ne-
dosljednosti koje izazivaju nejasnoće kod korisnika. Neke od njih jesu:
a) U Pravopisu bosanskoga jezika (19961999) na osnovu primjera

moguće je zaključiti sljedeće – 1. kosa crta piše se s obostranim
bjelinama ako dolazi u značenju „ili“ (npr. Ljetopis / Medžmua);
2. kosa crta se ne piše s bjelinama ako se nađe u značenju prijed-
loga „na“ i „po“ (80 km/h, 5 l/m2, 1/10); 3. kosa crta se ne piše s
bjelinama kada služi za razdvajanje brojki (1/10, noć 26/27. fe-
bruara, Ferhadija 9/IV). Međutim, u pravopisnome Priručniku
za škole (1999) na margini 97. stranice piše da je dozvoljeno dvo-
jako pisanje – FAMOS /FAMOSA-a (vjerovatno se radi o tipfele-
ru, ali budući da ne postoji eksplicitno pravilo, korisnik u to ne
može biti siguran), a na 42. stranici stoji da se kosa crta koristi
za odjeljivanje pozivnoga od osnovnoga telefonskog broja i to se
bilježi ovako 071 / 234-567 (da li je to onda zasebno, tj. 4. impli-
citno pravilo, koje oponira 3?).

b) U Pravopisu bosanskoga jezika (19961999) u pravopisnim pravili-

ma o skraćenicama stoji dž. š., a. s. i a. š. (dželle šanuhu, alejhi-
sselam, azimušan), a u pravopisnom rječniku Priručnika za škole
(1999) dž.š., a.s. i a.š.
4. Razlike u selekciji i leksikografskoj obradi inventara

pravopisnog rječnika uspoređivanih pravopisa
Najuočljivija razlika između pravopisnih rječnika uspoređivanih

pravopisa je ta da Pravopis crnogorskoga jezika (2010) ima dva polja
više (zbog glasova Ś i Ź) kao i da u sastav pravopisnog rječnika Pravo-
pisa bosanskoga jezika (1996) ne ulaze skraćenice, nego mu prethode
u vidu kratkoga skraćeničkog rječnika. Prilikom uspoređivanja pravo-
pisnih rječnika nismo uzimali u obzir pravopisni Priručnik za škole
(1999) iz razloga što je inventar njegovih jedinica vidno sažet u odnosu
na Pravopis bosanskoga jezika (1996) – čine ga samo riječi koje su
prethodno obuhvaćene pravopisnim pravilima tako da uz svaku natu-
knicu stoji rječnička uputnica na pravopisno pravilo (u njegov pravopi-
sni rječnik ulaze skraćenice) najčešće uz nultu ili pak uz minimalističku
leksikografsku obradu.8
Među pravopisno zanimljivim riječima u rječniku Pravopisa bo-
sanskoga jezika (1996) akcenat je na riječima porijeklom iz orijental-
nih jezika, dok je u Pravopisu crnogorskoga jezika (2010) fokus na
riječima stranoga porijekla, odnosno na internacionalizmima. Narav-
no, razlika je vidljiva i u onomastičkoj selekciji inventara, naročito kod
toponima (npr. Varcar-Vakuf : Vučji Do, Ključ : Žednik...). U sastav
pravopisnog rječnika Pravopisa crnogorskoga jezika (2010) ulazi i ne-
koliko internetskih domena (.nato – internetski domen NATO-a) naziva
internatskih sajtova (npr. Youtube/Jutub) i tu, između ostalog,9 dolazi
do izražaja „starosna“ razlika među uspoređivanim pravopisima – Pra-
vopis crnogorskoga jezika (2010) za dekadu i po je mlađi pa je posve
očekivano da sadrži neke aktueln(ij)e pravopisne probleme/zavrzlame.
U samoj pravopisnorječničkoj obradi ne postoje ni brojne niti
znatne razlike, ali navest ćemo najmarkantnije:
8
Naravno, u opticaj nisu dolazile riječi koje nisu istovjetne u Pravopisu (1996) i
Priručniku (1999) bosanskoga jezika.
9
Nova, „uvozna“ leksika je stalno u porastu.

a) Pravopis bosanskoga jezika (1996) koristi skraćenicu „vidi“,

kojom upućuje na pravilnu riječ ili na riječ kojoj treba dati prednost
(vidi, na primjer riječ fildžan), dok Pravopis crnogorskoga jezika (2010)
uopće ne navodi „sporne“ riječi.10
b) Ukoliko je u rječniku iza prvoga dubletnog člana nekoga para
abecedno slijedio drugi član, dvije su odrednice svođene na jednu, a
njihovi su oblici odijeljeni kosom crtom u Pravopisu bosanskoga jezika
(1996), dok su u Pravopisu crnogorskoga jezika (2010) to dvije zaseb-
ne odrednice (vidi u oba pravopisna rječnika mučilac/mučitelj).
c) Pravopis bosanskoga jezika (1996) naporedne infinitivne
oblike navodi tako da poslije prvoga člana i njegovih oblika, na kraju
odrednice, odijeljen tačka-zarezom, slijedi drugi član para, dok se u
Pravopisu crnogorskoga jezika (2010) pišu kao i svaki drugi dublet
(vidi u oba pravopisna rječnika cjenkati se/cjenjakati se).
d) Pravopis bosanskoga jezika (1996) riječi sa završnim, fakulta-
tivnim vokalom i bilježi ovako: jun(i), jul(i), dok će ih Pravopis crno-
gorskoga jezika (2010) pisati kao dublete: jun/juni, jul/juli.
c) Pravopis bosanskoga jezika (1996) za određenu pravopisno za-
nimljivu riječ navodi zamjetno više njezinih izvedenica nego što to čini
Pravopis crnogorskoga jezika (2010):

ključ, ključanica/ključaonica, ključar, ključaonica (1 lema)
ključarev/ključarov (4 leme)
osoben, osobenjački, osobenjak, osobit, osobenost, osobenjak, osobitost (3 leme)
osobito,osobitost (6 lema)
zavodilac/zavoditelj, zavoditi, zavodljiv, zavoditi, zavodnica, zavodničin, zavod-
zavodljivo, zavodljivost, zavodnicin, nik, zavodništvo (5 lema)
zavodnički, zavodnik, zavodništvo, za-
vodski, zavođač, zavođačica, zavođački
(12 lema)
žuč, žučan, žučljiv, žučljivo, žučljivost, žuč (1 lema)
žučno, žučnost, žučovod (8 lema)
„Jedno od najvažnijih, načelnih pitanja s kojim će se svaki pravopisac morati oz-

10
biljno suočiti jest hoće li u pravopisni rječnik unositi isključivo standardnojezične

lekseme ili, drugim riječima, je li pravopis dužan pomoći i kad/ako svjesno ili
nesvjesno rabimo nestandardnojezične i/ili supstandardne lekseme“ (Badurina i
Matešić 2010: 78).

Kako je pravopisni rječnik – i pravopis općenito – stjecište svih

razina, na vidjelo dolaze brojne razlike između fonološke i, naročito,
tvorbene norme bosanskoga (npr. jučer, mrtvac; čovječiji, čađaviti,
donosilac/donositelj, moliteljica/moliteljka, branilaštvo/braniteljstvo,
jučerašnji) i crnogorskoga (juče, mrtac/mrtvac; čovječji/čovječiji, ča-
đaviti/čađiti, donosilac, moliteljka, branilaštvo, jučeranji/jučerašnji)
jezika. Vidljive su i dodatne razlike u transfonemizaciji i transmorfemi-
zaciji11 riječi stranog porijekla (tj. one koje nisu eksplicirane u pravopi-
snim pravilima o toj temi):

kasino kazino
Afganistan Avganistan
žandar žandar/džandar
bataljon/bataljun bataljon
bajonet/bajunet bajonet
garsonijera garsonjera

kakao: kakaa (G jed.) kakao: kakaa (G jed.)
majoneza majonez
vanilija vanila
amputacijski amputacijski/amputacioni
herbar/herbarij herbarijum
gimnazist/gimnazijalac gimnazijalac
džudaš/džudist džudist/džudista
modernistica/modernistkinja modernistkinja
Međutim, za sve te razlike s pravom možemo reći da su manje-

više uslovne jer uglavnom samo jedan član dubleta stvara distinkciju.
Prije zaključka: iako ovaj rad nema ni najmanje pretenzije da
bude sociolingvističke naravi, nakon što smo se pozabavili razlikama
koje izviru konkretno iz teksta uspoređivanih normativnih priručnika
(dakle razlikama čisto jezičkog karaktera), istaći ćemo ključnu, jezič-
kopolitičku razliku između pravopisa bosanskoga i crnogorskoga jezi-
Filipović (1986) u odjeljku transmorfemizacije obrađuje i morfološku i tvorbenu
11
adaptaciju stranih riječi.

ka, a ona je produkt unutrašnje (izrazito kompleksne) jezičke situacije

u Bosni i Hercegovini. Naime, u BiH priznata su tri standardna jezika
tako da u službenoj upotrebi (u medijima, školstvu, administraciji...)12
supostoje ili čak interferiraju pravopisi bosanskog, hrvatskog i srpskog
jezika pa govornici bosanskoga jezika (skoro svi kojima lingvistika nije
uža struka) nikad nisu načisto šta njihova ortografska – i ne samo orto-
grafska – norma jest ili nije (up. Muratagić-Tuna 2005). U Crnoj Gori
legislativa može i ima neposredan uticaj na javni jezik13 tako da je aktu-
elni pravopis obavezujući: „Sticanje državne nezavisnosti i donošenje
novoga Ustava kojim se crnogorski jezik definiše kao službeni jezik u
Crnoj Gori uslovili su potrebu izrade novoga pravopisa crnogorskoga
jezika kao obaveznog na nivou države“ (Iz Predgovora prvog izdanja
Pravopisa crnogorskoga jezika).
5. Zaključak
U ovome radu smo, s ciljem rasvjetljavanja specifičnosti orto-

grafskih normi bosanskoga i crnogorskoga jezika, uspoređivali aktu-
elne pravopise ranije pomenutih standardnih jezika i uočili dosta više
metodoloških, nego čisto pravopisnih razlika, a najmarkantnije među
njima jesu: Pravopis bosanskoga jezika (19961999) uključuje dosta više
pravila budući da su ona iznimno specificirana i nerijetko detaljno obra-
zlagana, dok Pravopis crnogorskoga jezika (2010) sadrži vidno manji
broj pravila – općenitijih i samim tim obuhvatnijih (nemoguće je ne pri-
mijetiti tendenciju Pravopisa bosanskoga jezika [19961999] da što više
pravopisnih problema riješi unutar pravopisnih pravila, a s druge strane
prebacivanje težišta na pravopisni rječnik u Pravopisu crnogorskoga
jezika [2010]); Pravopis bosanskoga jezika (19961999) kao pravopisnu
problematiku koja zahtijeva svoj naslov unutar odjeljka pravopisnih
pravila vidi razlikovanje glasova č/ć od dž/đ te (ne)pisanje glasova j i h,
a Pravopis crnogorskoga jezika (2010) takav tretman dodjeljuje glaso-
12
„Prema Ustavu BiH, Bošnjaci, Hrvati i Srbi su konstituivni bosanskohercegovački
narodi, pa svaki od ovih naroda imenuje svoj maternji jezik prema vlastitoj tradi-
ciji i jezičkom osjećanju“ (Hajdarević i Kršo 2013: 20).
13
Na primjer, Rastoder (2015: 275) je stava da je borba za nacionalno ime – uključu-
jući tu i ime jezika – muslimana u Crnoj Gori bila možda i teža nego u bilo kojoj
drugoj postjugoslavenskoj sredini budući da se radi o „maloj državi i relativno
maloj populaciji, autoritarnom društvu, velikoj zavisnosti od države (...)“.

vima ć, đ (kada su rezultat novog jotovanja) te glasovima ś i ź, a pored

toga i nepostojanom a, umetnutom a, palatalizacijama i jotovanju.
Zapažene su i manje razlike u selekciji inventara pravopisnog
rječnika (bosanski pravopis uvrštava puno više orijentalnog, a crno-
gorski internacionalnog leksika; crnogorski pravopis sadrži znatno više
leksika vezanog uz semantičko polje internet i tehnologija na temelju
čega dolazi do izražaja starosna razlika između uspoređivanih pravopi-
sa) te u leksikografskoj obradi (ponajviše kod obrade dubleta).
Najveći broj razlika u pravopisnim rješenjima vidljiv je kod pisa-
nja (tačnije kod adaptacije) riječi stranog porijekla, bilježenja/nebilje-
ženja glasa h i – neočekivano – kod alternacija staroga glasa jat. Kad su
u pitanju koncepcije pravopisnih tema, najoučljivija je razlika u obradi
interpunkcije budući da Pravopis crnogorskoga jezika (2010) razdvaja
pravopisne i rečenične znakove.
Ovaj rad nema za cilj afirmaciju razlika između bosanskoga i crno-
gorskoga jezika, nego da bude od koristi naučnicima, studentima i lektorima
koji se njima (ponaosob ili naporedo) – svako prema svojoj vokaciji – bave.
IZVORI
–– Halilović, Senahid, Pravopis bosanskoga jezika, Kulturno društvo

Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996.
–– Halilović, Senahid, Pravopis bosanskoga jezika. Priručnik za škole,
Dom štampe, Zenica, 1999.
–– Pravopis crnogorskoga jezika. Drugo, izmijenjeno izdanje,
Ministarstvo nauke i prosvjete Crne Gore, 2010.
LITERATURA
–– Badurina, Lada; Matešić, Mihaela, „Jezik i pravopis: teorijsko-

metodološki pristup pravopisnom normiranju“, Croat. Slav. Iadert.
VII/I, 2011, str. 17–31.
–– Badurina, Lada; Matešić, Mihaela, „Usporedba koncepcija pravopisnih
rječnika hrvatskoga, bosanskoga/bošnjačkoga i srpskoga jezika“ u:
Tošović, Branko; Wonisch, Arno (ur.), Hrvatski pogledi na odnose
između hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga/bosnjačkoga jezika, Institut
ftir Slawistik der Karl-Franzens-UniversiHit Graz, 2010, str. 75–86.

–– Čirgić, Adnan, „Fonemi ś i ź kao bitna razlikovna obilježja između

crnogorskoga i ostala tri štokavska standardna jezika“ u: Turbić-
Hadžagić, A. (ur.), Zborniku radova ’Tuzla. Grad na zrnu soli’,
JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2007/13, str. 62–77.
–– Filipović, Rudolf, Teorija jezika u kontaktu: uvod u lingvistiku
jezičkih dodira, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti,
Zagreb, 1986.
–– Hajdarević, Hadžem; Kršo, A., Pravopisni priručnik bosanskog /
hrvatskog / srpskog jezika sa osnovama gramatike, Institut za jezik,
Sarajevo, 2013.
–– Jahić, Dževad; Halilović, Senahid; Palić, Ismail, Gramatika
bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica, 2000.
–– Jahić, Dževad, Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Ljiljan,
Sarajevo, 1999.
–– Matešić, Mihaela, „Metodologija morfonološkoga pravopisa“,
Rasprave 40/2, 2014, str. 349–363
–– Monnesland, Svein, „Dvadeset godina bosanskoga jezika“ u: Halilović,
Senahid (ur.), Bosanskohercegovački slavistički kongres I. Zbornik
radova (knjiga 1), Slavistički komitet, Sarajevo, 2012, str. 45–49.
–– Pravopis crnogorskoga jezika i rječnik crnogorskoga jezika
(pravopisni rječnik), Ministarstvo nauke i prosvjete Crne Gore,
Podgorica, 2009.
–– Rastoder, Šerbo, „Borba za ime, sukob nacionalnog i konfensionalnog
kod muslimana u Crnoj Gori“, Bošnjačka pismohrana, svezak 14,
br. 40–41, 2015, str. 275–289.
–– Tuna-Muratagić, Hasnija, Bosanski, hrvatski, srpski aktuelni
pravopisi. Sličnosti i razlike, Bosansko filološko društvo, Sarajevo,
2005.
–– Vuletić, Frano, Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole,
Zemaljska vlada BiH, Sarajevo, 1890.

UDK 811.163.4ʼ35(497.16)
UDK 811.163.3ʼ35
Симон САЗДОВ (Скопље)

Филолошки факултет – Скопље
О НЕКИМ ПРАВОПИСНИМ РЈЕШЕЊИМА У

ЦРНОГОРСКОМЕ И МАКЕДОНСКОМЕ ПРАВОПИСУ
У овом реферату је ријеч о неким правописним рјешењима

у најновијим издањима Правописа црногорског и Правописа
македонског језика. При томе се посебно разматра утицај енглеског
језика у процесу глобализације и чини се да је он један од фактора
промјене правописних принципа црногорскога и македонскога
језика.
Кључне ријечи: правопис, једначење по звучности, македонски
језик, црногорски језик
Посљедња издања црногорскога и македонскога Правописа

су веома свјежа. Црногорски је изашао 2010, а македонски почет-
ком ове 2017. године. У оба случаја ријеч је о измијењеним из-
дањима у односу на она која су изашла годину дана раније.
Овом приликом ћемо се посветити, углавном, једном питању,
које је можда и најактуелније у сфери правописа, а то је:
Колики је утицај свеприсутног енглеског језика и, тиме, је-
зичке глобализације, на правописне принципе наших језика и, кон-
кретније, на наше једначење по звучности.
Такође ħемо се осврнути на одређена питања конкретних пра-
вописних рјешења. Имајуħи у виду да је правопис питање догово-
ра, конвенције, неħемо поредити конкретна рјешења македонског
и црногорског правописа, веħ ħемо се осврнути на сам квалитет
конкретних рјешења.

Simon Sazdov
Од рендгена и фудбала до нокдауна, бејзбола и баскетбола
Чини се да данас, у вријеме глобализације, и посебно у вријеме

свеприсутности енглеског језика, није лако спровести једначење кон-
сонаната по звучности као некада, тачније биљежити га као некад.
Наиме, док смо некад разликовали Рентген и рендген, при
томе објашњавајуħи да се једначење не биљежи кад су у питању
властита имена, док код фудбала не само да смо лако једначили,
веħ нам ни друга компонента није била проблем (енгл. ball), данас
је све прилично друкчије. Код бејзбола још једначимо, али је -бал
постао -бол. Код баскетбола и нокдауна једначење се не биљежи.
Кад би данас прихватали фудбал, он би вјероватно био футбол.
Намеħе се питање како правописно регулисати ђе биљежи-
ти, а ђе не једначење консонаната по звучности, то јест да ли су
постојеħа рјешења довољно добра. Можда је реалније поставити
питање да ли су уопште могуħа боља рјешења, будуħи да, чини се,
ниједно рјешење не може бити свеобухватно.
Како се, дакле, справљају с наведеним, иначе веома незгод-
ним, питањем црногорски и македонски Правопис?
У црногорскоме Правопису, у тачки 164 д. (иначе, то је тачка
која регулише случајеве у којима се не биљежи једначење консо-
наната по звучности) каже се: „у сложеним и изведеним ријечима,
најчешће позајмљеницима, кад би се вршењем једначења по звуч-
ности крајњега консонанта из првога дијела изгубило или пореме-
тило значење ријечи, нпр.:
адхерентан, јурисдикција, нокдаун, субполарни, предтурски,
постдипломски, адхезија, подтекст и сл.;“.
Поредбе ради, већина ових примјера су примјери у којима је
једначење обиљежено у македонскоме језику: атхерентен, суппо-
ларен, преттурски, атхезија, поттекст.
У македонскоме Правопису, у вези с тим, у тачки 21 д. каже
се: у неким ријечима из других језика: у ријечима туђег поријекла:
гангстер, јурисдикција, нокдаун, питбул; код ријечи са префикси-
ма дис-, пост-, транс- и сл.: дисбаланс, дисграфија, постдиплом-
ски, постдокторски, трансгресија.
Мислим да је у црногорскоме Правопису проблем елегантније
представљен, али је проблем тако велик да није реално очекивати

O nekim pravopisnim rješenjima u crnogorskome i makedonskome pravopisu
његово свеобухватно рјешење. Наиме, ко је тај који треба оцијени-

ти када се значење ријечи губи или поремети? У црногорском Пра-
вописном рјечнику могу се наћи ови примјери: субполарни поред
суптропски, абсорпција поред апсорпција, апсцес, апсурд. У првом
је случају ријеч о истом суфиксу, у другом о суфиксу истог типа.
У македонском примјери тог типа су новија ријеч себство (која се
употребљава у филозофији поред јаство) насупрот старијим рије-
чима типа сопствен, сопственост итд.
Намеће се закључак да ћемо прије или касније морати
прикључити опште именице туђег поријекла властитим, па ће та
тачка регулисати све новије ријечи, насупрот којима ће старије
типа фудбал бити искључци, као што је данас рецимо Њујорк, који
се пише састављено насупрот свих других географских појмова.
У продужетку задржаħемо се на одређена рјешења црно-
горскога Правописа која привлаче пажњу са гледне тачке страног
посматрача. Тако, на примјер, Македонцу је фасцинантно право-
писно рјешење да се једначење по звучности досљедно спрово-
ди у црногорскоме језику и у случају хибридног суфикса турског
поријекла -џија: ħевабџија, тобџија, бурегџија. Ради се, наиме, о
томе да у македонском овај суфикс има двије варијанте од којих
је једна звучна (-џија), а друга је безвучна (-чија). Према маке-
донским правописним правилима, кад год ријеч завршава безвуч-
ним сугласником, додаје се суфикс ‑чија: бурекчија, топчија, ќе-
бапчија. Кад год ријеч завршава звучним сугласником, сонантом
или самогласником, суфикс који се додаје је -џија: водоводџија,
компјутерџија (‘оној који се разуме у ствари везане за компјуте-
ре’), бифеџија. У македонском, дакле, у вези овог суфикса може
се констатовати случај прогресивне асимилације, што представља
изузетак у контексту гласовне појаве једначења по звучности, док у
црногорском асимилација остаје регресивна и овђе као и у сваком
другом случају.
Тачка бр. 15, која регулише писање почетног слова, каже:
„великим почетним словом пишу се и властита имена животиња,
грађевинских објеката и сл.“ Чини се да је мало чудно груписати
властита имена и називе разних објеката јер су то различите класе
имена. Није јасно из самих примјера да ли се све ријечи код имена
животиња пишу великим почетним словом или само прва ријеч

Simon Sazdov
јер су сви наведени примјери једнокомпонентни. Сама чињеница

да се у једној тачки налазе ова имена поред објеката чији се назив
пише великим словом само код прве ријечи као да упуħује да се и
имена животиња пишу тако. Како год било, чини нам се да је добро
да се у сљедеħем издању црногорскога Правописа раздвоје имена
животиња и називи грађевинских објеката и сл. Поредбе ради, у
македонском се имена животиња пишу великим словом на почетку
сваке њихове компоненте.
У црногорском Правопису се прилично друкчије гледа и на
скраħенице у односу на македонски Правопис. Наиме, у македон-
ском скраħенице подразумијевају само оне деривате које су до-
бијене скраħивањем саставних дјелова сложеног назива (нпр. САД,
УЕФА итд.), а не и оно што се у македонском назива „скраħивање
ријечи“ (и др., проф., ср. р. итд.), кад се фреквентне ријечи само
пишу скраħено ради уштеде простора и времена. У црногорско-
ме Правопису се прецизно указује на све разлике скраħеница и
скраħивања ријечи, али се они подводе под исти назив.
Интересантно је и то да су нова издања нових правописа
црногорског и македонског језика укључили новије скраħенице
које се више не могу уклопити у старо рјешење према коме се све
скраħенице туђег поријекла пишу нашим словима, а она слова која
недостају се прилагођавају тако да се замјењују најсличнијим на-
шим словом. Па тако, рецимо, Женска тениска асоцијација – WTA
(Women’s Tennis Association) – се код нас у прошлости представља-
ла како ВТА, па и данас је тако знамо. Ипак, данас се те скраħени-
це туђег поријекла рјешавају друкчије. Наиме, мало је вјероватно
да данас, рецимо, часопис GQ (Gentlemen’s Quarterly) предамо са
ГК (као најсличнијим нашим словима), просто зато јер нико неħе
схватити о чему је ријеч. Данас је широко прихваħено, бар у маке-
донском, да ове скраħенице предајемо онако како се оне изговарају,
а будуħи да су углавном енглеског поријекла, ми их пишемо спело-
ване (Џи-кју, Ем-ти-ви, Би-би-си итд.).
Задњим примјерима смо дотакли и питање писања ријечи
страног поријекла, којем се у црногорском Правопису посвеħује
посебан дио. Рјешења која су прописана су одлична и у складу са
традицијом. Наиме, те се ријечи фонетски транскрибују у складу
са домаħим језичким законитостима. Сматрамо да је ово исправно

O nekim pravopisnim rješenjima u crnogorskome i makedonskome pravopisu
рјешење јер не подразумијева потребу познавања језика од којих

долазе ове ријечи и, осим тога, омогуħавају свакоме да их прочи-
та. То свакако подразумијева и један обиман дио Правописа који
предвиђа како се сваки глас транскрибује, али све је то у функцији
приближавања правоговора свим корисницима једног језика.
На крају, желимо истаħи своје мишљење да су најновија из-
дања црногорскога Правописа и македонског Правописа веома
добро осмишљена, зналачки састављена, да обилују модерним и
адекватним рјешењима, да поштују себе поштујуħи традицију, али
и да се, у оној мери у којој је неопходно, прилагођавају времену у
којем су створени.
Литература
–– Правопис црногорскога језика и Рјечник црногорскога језика

(правописни рјечник), уредници: Перовиħ, М. А., Силиħ, Ј.,
Васиљева, Љ., Црна Гора, Министарство просвјете и науке,
Подгорица, 2010.
–– www.mpin.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx?rId
=209337&rType=2
–– Правопис на македонскиот јазик, редакција: Цветковски, Ж. и
др., ИМЈ „Крсте Мисирков“, Култура АД – Скопје, 2017.

UDK 81ʼ374: 796.332(497.1)
Milovan ĐUKANOVIĆ (Nikšić)

Fudbalski savez Crne Gore
LEKSIKOGRAFSKA OBRADA FUDBALSKE

TERMINOLOGIJE NA PROSTORU BIVŠE JUGOSLAVIJE
Značaj leksikografije za prevođenje i opšte odražavanje i pred-

stavljanje kultura je ogroman. U današnjem svijetu bez granica fud-
balska leksika predstavlja vezu između širokog kruga ljudi, ljudi koji
razumiju fudbalski jezik, koji ne mogu da zamisle svakodnevni doživ-
ljaj bez fudbalske strasti. Fudbalski jezik ima svoje specifičnosti i, kao
jezik određene struke, svoje zakonitosti i osobenosti koje ga dodatno
definišu u okviru opštega jezika. Sistematizovanje takvih osobenosti je
izazov za svaku stručnu oblast, pa se mora težiti da jezik fudbala bude
dostupan fudbalskoj bazi i najvećem broju zaljubljenika u tu igru. Au-
tor ovoga teksta bavi se leksikografskom obradom fudbalske leksike i
iskustvima u vezi s tim poslom u Crnoj Gori i drugim zemljama koje su
nastale raspadom SFRJ.
Ključne riječi: Crna Gora, fudbalska leksika, rječnici, crnogorski
jezik

Komunikacija između različitih nacija i država se najlakše i naje-
fikasnije ostvaruje kroz razumijevanje i direktnu upotrebu stranog jezi-
ka, uz neophodno poznavanje jezičkih zakonitosti korišćenoga jezika.
Ipak, najveći dio komunikacije, ali i upoznavanja naučnih dostignuća,
umjetničkih ostvarenja, stvaralačkih poduhvata, razvoja ekonomija,
stranih kultura uopšte, direktno zavise od razmjene informacija, mišlje-
nja, stavova, tumačenja. Takvu razmjenu omogućava prevođenje, koje
se bazira na dobrom poznavanju jezika, teme, oblasti, na istraživanju,
obradi teksta, lektorisanju, na korišćenju odgovarajuće leksikografske
građe. Prevođenje se ne može svoditi na matematičku izmjenu riječi
iz jednog jezika na drugi, i prenošenje precizne poruke će zavisiti od

Milovan Đukanović
poznavanja i svoga i stranoga jezika, ali i od konteksta koji prevodioci

moraju ośetiti i predstaviti čitaocima ili slušaocima.
Prevođenje, naročito književno, se često smatra novim umjetnič-
kim stvaranjem. Mnogi književnici su govorili o značaju i težini dobrog
prevođenja. Tako je Markes kazao da je prevod njegove knjige „Sto go-
dina samoće“ na engleski bolji od originala, a Puškin da je „prevođenje
najteži i najnezahvalniji posao od svih književnih djelatnosti“.
Značaj leksikografije za prevođenje i opšte odražavanje i pred-
stavljanje kultura je ogroman. Još od prvih jednojezičnih rječnika koji
su nastali prije nove ere, preko dvojezičnih ili višejezičnih, opštih i en-
ciklopedijskih do prvih štampanih rječnika i kasnije modernih, njihovi
autori su shvatali potrebu popisivanja i tumačenja riječi i godinama i
vjekovima prikupljali jezičko blago kroz različite forme. Leksikografi,
radom na tom prikupljanju pojedinačnih i odvojenih jezičkih jedinica,
olakšavaju komunikaciju, kako u opštem tako i u specifičnom ili struč-
nom kontekstu. Najznačajniji engleski leksikograf, pjesnik, književni
kritičar, Semjuel Džonson je opisao leksikografa kao „bezazlenog rad-
nika na teškim ali dosadnim poslovima koji traga za korijenima i obra-
zlaže značenja riječi“.
Fudbal je, kao sociološki fenomen, bez sumnje, toliko prisutan u
svakodnevnom životu ljudi širom svijeta da se može kazati da ne posto-
ji veći globalni faktor koji, kroz mentalni doživljaj i duhovni sadržaj,
značajnije direktno utiče na kvalitet života. Fudbal je i najbolji ambasa-
dor svake zemlje i predstavnik imena i simbola te zemlje. Kada na bilo
kom kraju zemljine kugle ljudi čuju za imena Savićevića, Mijatovića,
Vučinića, Jovetića, Savića, svi znaju iz koje zemlje dolaze i đe se nalazi
ta mala, do pominjanja njihovih imena, nepoznata Crna Gora.
Zbog toga, fudbalska komunikacija, pogotovo u današnjem svijetu
bez granica, predstavlja vezu između širokog kruga ljudi u svijetu, lju-
di koji razumiju fudbalski jezik, koji ne mogu da zamisle svakodnevni
doživljaj bez fudbalske strasti. Fudbalski jezik ima svoje specifičnosti i,
kao jezik određene struke, svoje zakonitosti i osobenosti koje ga dodat-
no definišu u okviru opštega jezika. Sistematizovanje takvih osobenosti
je izazov za svaku stručnu oblast, pa se mora težiti da jezik fudbala bude
dostupan fudbalskoj bazi i najvećem broju zaljubljenika u ovu igru.
Njemački lingvista Tomas Šmit je pravio leksikografske analize
fudbalskog vokabulara i zaključio je: „Jezik fudbala pruža obilje tema

Leksikografska obrada fudbalske terminologije na prostoru bivše Jugoslavije
za lingvistička istraživanja jer se svakodnevno proizvodi mnoštvo čla-

naka i komentara uživo, pa se u mnogim jezicima razvija fudbalski vo-
kabular koji obiluje sinonimima, fino profilisanim semantičkim distink-
cijama i suptilnim stilističkim varijacijama“.
Fudbal potiče od engleske riječi football, tj. foot (stopalo, noga)
i ball (lopta). Ova odrednica je odomaćena i usvojena u crnogorskom,
ali i mnogim drugim evropskim i svjetskim jezicima, u obliku sa malo
promjene u jezicima primalaca zahvaljujući rasprostranjenosti i uticaju
engleskog jezika u svijetu. Tako imamo sljedeće varijacije ove riječi
u nekim jezicima: fudbal – u crnogorskom, srpskom, makedonskom,
slovenačkom, nogomet u hrvatskom, fútbol u španskom, futboll al-
banskom, ‫ مدقلا ةرك‬arapskom, pêl-droed velškom, ფეხბურთი gru-
zijskom, ποδόσφαιρο grčkom, fodbold danskom, futbalo Esperanto,
fótbolti islandskom, calico u italijanskom, サッカー japanskom, ‫לגרודכ‬
hebrejskom, 足球 kineskom, labdarúgás mađarskom, eu latinskom,
Fußball njemačkom, futebol portugalskom, futbol ruskom...
Pored nje, u fudbalskom vokabularu crnogorskoga jeziku postoji
veliki broj anglicizama koji su prihvaćeni ne samo kod nas, već i u mno-
gim drugim jezicima. Tako se uvijek koristi riječ aut (od engleskog out),
a rijetko njen prevodni ekvivalent ubacivanje, ili faul (eng. foul) češće
od prevoda prekršaj, tim (engl. team) umjesto ekipa i sl. Neke riječi su
ili usvajane bez promjena, ili sa manjim ili većim transformacijama na
fonološkom, morfološkom ili semantičkom nivou. Tako možemo govo-
riti o transfonemizaciji (pr. back – bek; offside – ofsajd; finals – finale;
volley – volej), transmorfemizaciji (pr. amateur – amater; doping – do-
ping; centre – centrirati; dribbling – driblanje i semantičkim promjena-
ma (pr. corner – korner ali i ugao; start – početak, ali i prekršaj).
Određeni fudbalski i sportski termini su odomaćeni i u svakod-
nevnoj upotrebi i postali su metafora u poslovnoj komunikaciji. Ako di-
rektor firme kaže da sljedeće godine „moramo igrati u Ligi šampiona“,
svima će biti jasno na šta cilja. Takođe, imamo i izraze u biznisu – „ne
smiju nam probiti odbranu“ ili „mi moramo diktirati igru“, „ne smiju
nam nametnuti svoju igru“, „ne možemo osvojiti tržište ako ne igramo
ofanzivno“, „želim fer plej igru“ itd., čije aluzije su veoma jasne.
O uticaju fudbala i na jezička kretanja govori i činjenica da je
Španska kraljevska akademija raspisala konkurs za riječ kroz koju bi
se predstavila veličina ili majstorstvo igre najvećeg fudbalera svijeta

Milovan Đukanović
svih vremena Lea Mesija. Tako je predložena riječ „inmessionante“

(mesijevski), što označava savršen način igre. I Zlatan Ibrahimović je
dobio svoju riječ – „zlatanera“ (zlatanizovati) što po Jezičkom savjetu
Švedske znači „uspjeti u nečemu snagom volje ili vještinom“.
Bogata fudbalska terminologija do skora nije značajnije posebno
obrađivana ili sistematizovana kroz leksikografska izdanja na prostori-
ma regiona odnosno jezicima bivše zajedničke države, iako postoje na
stotine stručnih rječnika, prije svega englesko, ali i njemačko, rusko,
špansko-slovenačkih/hrvatskih/srpskih/bosanskih/makedonskih/alban-
skih, i nekoliko opštih na crnogorskom jeziku.
Prvi rječnik fudbalske terminologije koji je štampan u bivšoj za-
jedničkoj državi bio je „Reči i izrazi u fudbalu. Terms Used in Football.
Gebräuchliche Fussbal-Ausdrücke. Terms et expressions du football“,
u izdanju Fudbalskog saveza Jugoslavije, a izašao je 1977. u Beogradu.
Pored fudbalske terminologije, on sadrži i dio opšte sportske terminolo-
gije. Samim naslovom se ukazuje da je Rječnik priređen na engleskom,
njemačkom i francuskom jeziku. Odrednice su složene abecednim re-
dom zajedno na ova tri jezika bez redosljeda jezika, uz navođenje ozna-
ke iz kog jezika potiče određena riječ (E, N, F), a u nastavku je dat
prevodni ekvivalent na srpskohrvatskom.
Osim njega, na srpskom jeziku nije bilo leksikografske obrade
fudbalske terminologije do 2003. godine kada se pojavio višejezični
srpsko-englesko-francusko-španski Fudbalski rečnik koji je priredio
i štampao Aleksandar Mihajlović iz Beograda. Rječnik sadrži 1.737
odrednica koje su date po navedenim jezicima odvojeno u oba pravca.
Prvo su abecednim redom dati pojedinačni termini i sintagmemi na srp-
skom i iza njih prevodni ekvivalenti na engleskom jeziku. U sljedećem
dijelu, date su odrednice prema engleskom alfabetu na engleskom, sa
prevodima na srpskom. I tako redom za fransucki i španski.
Trojezični englesko-francusko-hrvatski Rječnik olimpijskih i pa-
raolimpijskih športova štampan je 2010. godine u Zagrebu, u izdanju
Školske knjige. Rječnik sadrži 13.498 termina iz 50 olimpijskih i para-
olimpijskih sportova. Jezičke jedinice su raspoređene po sportovima, a
unutar svakog sporta termini su dati po disciplinama, opremi, pravili-
ma suđenja, tehnici, taktici. Termini na engleskom i francuskom jeziku,
kao i koncepcija Rječnika, su preuzeti iz Englesko-francusko-grčkog
rječnika koji je izradio Nacionalni institut za sport i fizičko vaspitanje

Francuske. Na kraju je dat i indeks za sva tri jezika zbog lakšeg i bržeg
pronalaženja jezičke građe. U okviru njega, dat je i značajan broj odred-
nica iz fudbala od kojih se neke upotrebljavaju i u drugim sportovima
(gol, poluvrijeme, sudac, udarac, obrana, pokušaj i dr.).
U Sloveniji ni danas ne postoji slovenačko-engleski/njemački/
fransucki ili neki drugi fudbalski rječnik i fudbalska građa se koristi kroz
upotrebu opštih rječnika ili individualnim poznavanjem stranog jezika.
Ni u Bosni i Hercegovini nije priređen fudbalski rječnik, iako je
rađeno na njemu, ali ipak nije završen do sada.
Tek su se 2016. godine, na prostorima bivše Jugoslavije, pojavi-
la dva rječnika koji su iscrpnom leksičkom građom, zanimljivom kon-
cepcijom, jasnim objašnjenjima i kvalitetnom štampom privukli pažnju
javnosti – Crnogorsko-engleski/englesko-crnogorski fudbalski rječnik
autora Milovana Đukanovića, štampan u Podgorici u izdanju Fudbal-
skog saveza Crne Gore i Englesko-srpski jezik fudbala autora dr Mi-
roljuba Stojkovića i Dušana Maravića, štampan u Beogradu u izdanju
Fudbalskog saveza Beograda.
Englesko-srpski jezik fudbala je rječnik koji koristi enciklopedij-
ske podatke i sadrži oko 65.000 leksikografskih jedinica iz fudbala ili
oblasti povezanih sa fudbalom. One su uređene abecednim redom i u
prevodnom ekvivalentu daju direktno značenje ali i objašnjenja i nači-
ne primjene pojedinih fraza. Fudbalska terminologija i frazeologija su
objašnjene standardizovanim zvaničnim terminima, ali Rječnik sadrži
i neformalne izraze „s alternativnim i pridruženim terminima i skraće-
nicama“, kako autor kaže u predgovoru, zatim sleng, arhaizme, provin-
cijalizme. Takođe su uz opšte fudbalske pojmove i fraze dati i pojmovi
iz oblasti direktno ili indirektno povezanih s fudbalom, poput sportske
medicine, anatomije, sportske psihologije, žurnalistike.
Leksikografska djelatnost u Crnoj Gori je od 2006. godine zna-
čajno napredovala, pa smo u tom periodu dobili nekoliko opštih rječ-
nika poput Crnogorsko-slovenačkog i slovenačko-crnogorskog, zatim
Crnogorsko-makedonskog i makedonsko-crnogorskog autora Remza
Skenderovića, Crnogorsko-romskog i romsko-crnogorskog, čiji su au-
tori Ljatif Demir, Nevsija Durmiš i Fatima Demir. Tako je među pr-
vim rječnicima s odrednicom – crnogorski, Fudbalski savez Crne Gore
2016. godine izdao i štampao stručni rječnik – Crnogorsko-engleski/
englesko-crnogorski fudbalski rječnik.

Milovan Đukanović
Rječnik sadrži 5.500 odrednica i izvedenica koje su proširene

adekvatnim sintagmemima, izrazima, primjerima i terminima prepo-
znatljivim u fudbalskoj igri. Kroz više pojmovnih cjelina, poput igre,
terena, opreme, navijača, sudijske terminologije, obuhvaćen je veliki
broj izraza koji su usko stručni i označavaju kretanja, dodavanja, šutira-
nja, prodiranja, taktiku, instrukcije koje igrači razmjenjuju između sebe
kao i one koje im treneri daju. Neke od njih je bilo nemoguće prevesti
a da zadrže značenje ili poruku iz originala, pa je bilo potrebno naći
najbliže odgovarajuće izraze u jeziku primaocu.
Kako je fudbal i multidisciplinarna aktivnost i preklapa se sa
mnogim drugim djelatnostima, ovo nije rječnik samo jedne struke jer
su njim obuhvaćeni i izrazi koji nijesu direktno fudbalski, ali će pomoći
fudbalerima i fudbalskim poslenicima da se informišu i komuniciraju
vezano za ostvarivanje svojih ugovornih prava, novčanih primanja i da-
vanja, da pišu o dešavanjima sa i oko utakmica, šalju izvještaje, govore
o najčešćim povredama na terenu ili daju svoja mišljenja, prognoze ili
tumačenja o situacijama sa utakmica, priprema.
Crnogorsko-engleski/englesko-crnogorski fudbalski rječnik je sa-
stavljen iz dva dijela: Crnogorsko-engleski rječnik i Englesko-crnogor-
ski rječnik. I jedan i drugi dio su koncipirani tako da omogućavaju lakše
snalaženje i pronalaženje jezičkih odrednica.
Riječi su složene prema crnogorskoj abecedi i engleskom alfa-
betu. Glavna ili ključna riječ je boldovana, a prevodni ekvivalent dat
nakon crte. Za najveći broj odrednica dati su sinonimi, odmah nakon
boldovane riječi, ali i značenja u okviru drugih vrsta riječi.
Tako, su za odrednicu – kontra strana gola, odmah uz nju dati
sinonimi – suprotna strana gola, otkriveni dio gola, nepokriveni pro-
stor gola, dalji dio gola – i prevodni ekvivalenti – back side, back door,
weak side. Svi navedeni sinonimi određene odrednice se mogu pronaći
i pod njenim početnim slovom.
U izboru leksičke građe korišćen je kriterijum učestalosti, odno-
sno korišćenja najfrekventnijih riječi, ali je predstavljena i kombinator-
na upotreba riječi u širim značenjskim strukturama. Tako su kod poje-
dinih riječi, za koje je autor smatrao da je potrebno dodatno predstaviti
njihovu upotrebu i pojasniti značenje, dati i kontekstualni primjeri upo-
trebe, posebno u slučajevima kada se neka jedinica pojavljuje u speci-
fičnom sintaksičkom kosturu. Ti primjeri su označeni kurzivom.

Isto tako, pojedini termini su prezentovani kroz kolokacijsku

upotrebu, đe je, uz veliki broj primjera, iskazana leksička specifičnost i
raznovrsnost i bogatstvo jezika fudbala. U odrednici – sudijski, u pada-
jućem meniju date su odrednice:
• sudijska greška
• sudijska komisija
• sudijska lopta
• sudijska odluka
• sudijski instruktor
• sudijski izvještaj
• sudijski mentor
• sudijski tim
• sudijski znak itd.
Ukupno, 16 kolokacija uz ovu riječ. Potom, uz riječ dodavanje –
22, uz šut – 25, igrač – 38 kolokacija itd.
Ako je ista odrednica navedena kroz više vrsta riječi, onda se nji-
hova značenja odvajaju znakom ;
• sudijski zvižduk, pištaljka; zviždati – whistle
• šav rane; sašiti ranu – suture
• trčkaranje; trčkarati – trot.
Ako je odrednica data kroz dvije ili tri vrste riječi i sadrži sinta-
gmeme i izvedenice, onda se ti sintagmemi navode odmah ispod ključ-
ne riječi redosljedom kako su te vrste riječi navedene:
kick – udariti nogom; udarac nogom
• kick a ball into touch – izbaciti loptu u aut/van terena
• kick an opponent – udariti protivnika nogom
• kick in – ubaciti loptu u igru nogom
• kick from penalty mark, penalty kick, penalty shot, spot kick –
jedanaesterac, kazneni udarac, penal, udarac sa bijele tačke.
Radi boljeg razumijevanja, određene leksičke odrednice, odno-
sno situacije sa utakmica ili stadiona, su ilustrovane fotografijama iz
aktivnosti reprezentacija i klubova Fudbalskog saveza Crne Gore, sim-
bolima, skicama terena, na kojima se oni dodatno i vizuelno definišu.
Svaka fotografija je u funkciji pojašnjenja značenja riječi ili sintagme-
ma koji se nalazi ispod nje.

Milovan Đukanović
Rječnik je rađen shodno crnogorskoj standardnojezičkoj normi

uz recenziju prof. dr Adnana Čirgića, prof. dr Bojke Đukanović i prof.
dr Marijane Cerović.
LITERATURA
–– Begenišić, Dobrila, Nemačko-srpska (srpskohrvatska) i srpsko (srpsko

hrvatsko)-nemačka stručna leksikografija u periodu 1945–2000, dok-
torska disertacija, Univerzitet u Beogradu: Filološki fakultet, 2010.
–– Bugarski, Ranko, Uvod u opštu lingvistiku, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd, 1991.
–– Ćirić-Duvnjak, Katarina, Uloga anglicizama u sportskoj terminolo-
giji srpskog jezika, Časopis Sport – Nauka i Praksa vol. 3, 2013.
–– Đorđević, Dragana M., Sportska terminologija u standardnom arap-
skom jeziku, Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet, Beograd, 2014.
–– Đukanović, Milovan, Crnogorsko-engleski/englesko-crnogorski fud-
balski rječnik, Fudbalski savez Crne Gore, 2016.
–– Filipović, Rudolf, Anglicizmi u hrvatskom i srpskom jeziku: porije-
klo, razvoj, značenje, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetno-
sti, Zagreb, 1990.
–– Janković, Margita; Stojković, Vasa, Reči i izrazi u fudbalu, Fudbal-
ski savez Jugoslavije, 1977.
–– Marković, Milka; Radoman, Miroslav, Dvojezični englesko-srpski
rečnik sportskih termina, Crnogorska sportska akademija „Sport
Mont“, časopis br. 23–24.
–– Mihajlović, Aleksandar, Fudbalski rečnik, autorsko izdanje, Beo-
grad, 2003.
–– Milić, Mira, Uticaj engleskog jezika na srpski u procesu adaptacije
sportske terminologije, Međunarodni interdisciplinarni naučni sim-
pozijum „Susret kultura“, Novi Sad: Filozofski fakultet Univerziteta
u Novom Sadu, 2004.
–– Rječnik olimpijskih i paraolimpijskih športova: englesko-francusko-hr-
vatski, Prijevod: Ljiljana Ujlaki-Šubić, Školska knjiga, Zagreb, 2010.
–– Schmidt, Thomas, Combining corpus linguistics and lexical seman-
tics for a multilingual football dictionary, 2008.
–– Stojković, dr Miroljub; Maravić, Dušan, Englesko-srpski jezik fud-
bala, Fudbalski savez Beograda, Beograd, 2016.

CRNOGORSKA KNJIŽEVNOST I KULTURA
U JUŽNOSLOVENSKOME KONTEKSTU
UDK 930.85(497.17:497.16)
Илија ВЕЛЕВ (Скопје)

Универзитет „Св. Кирил и Методиј“
Институт за македонска литература – Скопје
МАКЕДОНСКО-ЦРНОГОРСКИТЕ КНИЖЕВНИ
ВРСКИ ВО СРЕДНОВЕКОВНИТЕ ДУХОВНИ И
КУЛТУРНОИСТОРИСКИ ПРОЦЕСИ
Книжевните и духовните врски и влијанија меѓу Македонија

и Црна Гора треба да се проследуваат двонасочно до и од гранич-
ниот меѓник во средината на IX век, кога се поместени развојните
периоди на „предисторијата“ и на „историјата“ на македонската
или на црногорската современа книжевна традиција. Всушност,
современиот духовен и културен развој на македонскиот и на цр-
ногорскиот народ тесно се поврзува со феноменот на надрасну-
вањата на словенската цивилизација над историските супстрати на
древните антички и ранохристијански традиции и во двете среди-
ни што траел од VII до средината на IX век, при што процесите
на интерактивната духовна симбиоза резултирале со натамошното
градење на класичномакедонска-византиска-словенска и притоа
христијанска цивилизација и култура во Македонија, како и на
илирскоримска-византиска-словенска и притоа христијанска ци-
вилизација и култура во Црна Гора. Конкретно нашето истражу-
вање го посветуваме на македонско-црногорските книжевни врски
во средновековните духовни и културноисториски процеси, однос-
но на периодот од афирмацијата на словенската цивилизација, кул-
тура и писменост, па заклучно со просветителските пројави меѓу
XVI и XVIII век што ги најавиле народните преродбенски будења
во XIX век.
Клучни зборови: Македонија, Црна Гора, словенска цивили-
зација, цар Самуил, кнез Владимир, Охридска книжевна школа,
книжевна традиција, културноисториски идентитети, интер-
културни односи

Илија Велев
Македонската и црногорската книжевност имаат сопствени

историски развои коишто континуирано се одвивале преку усните
или пишуваните творечки процеси, често споделувајќи ги глобал-
ните цивилизациски текови почнувајќи од древните времиња, па
сѐ до современоста. Како што е вообичаено за кои и да се совре-
мени национални книжевноисториски традиции, така и за маке-
донската или за црногорската, не постојат строги историски гра-
ници назад во минатото од каде што ќе се назначи почетокот на
нивниот регуларен воспоставен развој. Едноставно, македонските
или црногорските книжевноисториските процеси проникнале да
се развиваат последователно од древните периоди кога почнуваат
да се согледуваат почетоците на изворните или на легендарните
сочувани книжевнотворечки сведоштва на географско-етничките
македонски и црногорски простори. Всушност, историите на овие
две национални книжевности и на нивните духовни традиции се
нераскинливи делови од феноменот на културниот развој низ ве-
ковниот глобален цивилизациски систем на опстојување на Балка-
нот и пошироко во Југоисточна Европа. Низ историјата како што
се менувале владетелствата на просторите на Македонија и на де-
нешна Црна Гора (Приморска Илирија, Дукља, Зета и Црна Гора),
така таму се премостувале повеќе основоположени цивилизациски
вредности – а секоја самата од себе оставала своевиден духовен и
културен супстрат во којшто партиципирале и домородните иску-
ства и изворни традиции. Оттука и историската проекција за кон-
тинуитетот на македонскиот и на црногорскиот книжевен развој
се проследува преку глобалната претстава за хеленистичката, кла-
сичномакедонската, римолатинската, византискохристијанската
или за старословенската творечка манифестираност. Следствено и
континуитетот на македонскиот книжевноисториски развој треба
да се проследува со древномакедонското творечко наследство во
класичнохеленистички супстрат, со римската или со византиската
книжевна историја, како и со историите на словенските книжев-
ности (од кои потесно со јужнословенските и со руската) и сл. До-
дека, пак, црногорската книжевна историја под тројниот дукљан-
ски-зетски-црногорски атрибут го изодела развојниот пат од скоро
1120 години со апсорбцијата на древните класичнохеленистички,
класичномакедонистички, илироримски, византиски и словенски

Македонско-црногорските книжевни врски...
творечки искуства преку книжевните и духовни симбиози и синте-

зи со глобалните процеси на Балканот.
Книжевните и духовните врски и влијанија меѓу Македонија
и Црна Гора можат да се проследуваат двонасочно до и од гранич-
ниот меѓник во средината на IX век, кога се поместени развојните
периоди на „предисторијата“ и на „историјата“ на македонската
или на црногорската современа книжевна традиција. Но со оглед
на предметот на истражувањето што се илустрира и во насловот
на овој прилог, нашето внимание го посветуваме на македонско
црногорските книжевни врски во средновековните духовни и кул-
турноисториски процеси - односно на периодот од афирмацијата
на словенската цивилизација, култура и писменост, па заклучно со
просветителските пројави меѓу XVI и XVIII век и до народните
преродбенски будења во XIX век.
Современиот духовен и културен развој на македонскиот и на
црногорскиот народ тесно се поврзува со феноменот на надрасну-
вањата на словенската цивилизација над историските супстрати на
древните антички и ранохристијански традиции и во двете среди-
ни што траел од VII до средината на IX век, при што процесите
на интерактивната духовна симбиоза резултирале со градење на
класичномакедонска-византиска-словенска и притоа христијанска
цивилизација и култура во Македонија, како и илирскоримска-ви-
зантиска-словенска и притоа христијанска цивилизација и култура
во Црна Гора. Податливоста во однос на македонско црногорски-
те врски и влијанија особено почнува да се илустрира од перио-
дот на владеењето на Јустинијановата прва македонска династија
во Византија од 518 до 610 година, кога во Македонија и во Црна
Гора добиле развоен одраз византиските христијански духовни и
културни процеси. Во едната или во другата средина повремено до-
минирале централизираните влијанија од римолатинскиот или од
константинополскиот византиски конгломерат. Надвладејувањето
на официјалните јазици римолатинскиот и византискогрчкиот со
нивните писма извршило потиснување на историските импресии за
цивилизациските слоеви од домородните класичномакедонски или
илироримски културни и духовни наследства, при што исчезнале
и нивните изворни траги како сведоштва за старата античка маке-
донска и црногорска (дукљанска) цивилизација и култура. Идните

историски симбиози на духовен и на култирен план во Македонија

и во Црна Гора (Дукља) се реализирале преку активирањето на два-
та фактори: словенизацијата и христијанизацијата. Овие духовни
и културни процеси на цивилизациска симбиоза во двете средини
добиле историски легитимитет од средината на VIII до средината
на IX век. Всушност, афирмацијата на словенската како трета хри-
стијанска цивилизација и култура во Европа (веднаш по римола-
тинската и по византискогрчката) станала на повидок при дефини-
тивната христијанизација на Словените во средината на IX век.
Процесот на словенското христијанизирање се активирал
од двата духовни центри Константинопол и Рим. Во Македонија
поголемо влијание на тој план вршела централизираната вселен-
ска патријаршиа во Константинопол, а додека, пак, во среднове-
ковна Дукља понагласено доминирал римопапскиот духовен про-
текторат. Во тогашна Византија особена улога имал македонскиот
град Солун, којшто важел за втор по значење политички, духовен
и културен центар веднаш по Константинопол. На просторот на
Дукља се активирала мисионерската акција на римопапското бе-
недиктинско монашко братство, со чијашто дејност посредно се
неутрализирало духовното влијание од Константинопол. Со по-
средството на идеолошката духовна конфронтација меѓу црковни-
от Исток и Запад дошле до израз ширењата на писменоста и на
христијанската теологија и книжнина според византискогрчките
обрасци во Македонија, но главно и според римолатинските во
Дукља. Ваквите антагонизми меѓу Константинопол и Рим почнале
политички да се наметнуваат и преку обидите на двата центри да
се дозволува повремена богослужбена проповед во црквите и на
народните јазици на словенските населенија во Македонија и во
Дукља. Во историографијата се идентификуваат ваквите процеси
како функционални при активираната византиска словенска архон-
тија (кнежество) во Стримонската склавинија од 845 до 855 година
што се наоѓала во брегалничко-струмичката област во Македонија,
како и во номиналната византиска Дукљанска словенска архонтија
(кнежество) на просторот на денешна Црна Гора во првата поло-
вина на IX век. Со македонската словенска архинтија управувал
св. Методиј Солунски (заедно со брата си св. Константин-Кирил,
идниот сесловенски просветител и христијански рамноапостол),

а како управител (архонт, односно кнез) во дукљанската словен-

ска архонтија бил поставен Петар – којшто во историографијата се
толкува како првиот официјален дукљански владетел. Формирање-
то на т.н. Дукљанска словенска архонтија посредно се потврдува и
во содржината на Хрониката на Дукља од втората половина на X
век, каде што се наведува дека меѓу 820 и 822 година се прогласи-
ла независноста од Византија. Значи двете словенски архонтии во
Дукља и во Македонија биле формирани во приближен период, а
во согласност со новите воено-политички стратегии на Византија
да се придобие лојалноста на тамошното население кон византи-
скиот државен, духовен и културен протекторат.
Во словенската архонтија на св. Методиј во Македонија за
првпат Византија политички го активирала авторитетот на словен-
скиот фактор, со цел да се придобие воената лојалност на наро-
дот и да се избалансира христијанското цивилизациско прелевање
на македонските Словени и на древното домородно македонско
население во византискиот глобален свет. За таа цел св. Методиј
изготвил Воен судебник познат и како Закон за судење на луѓето,
којшто книжевно-правен акт се напишал на тогашниот словенома-
кедонски говор – но со византискогрчко писмо (зашто сѐ уште не
постоело устроено словенско писмо). Дури и според определени
легендарни извори некои истражувачи тврдат дека таму во 855 го-
дина светите Браќа ја создале и првата словенска азбука, активи-
рајќи ја т.н. „Брегалничка мисија“. Но потемелните истражувања
веќе докажаа дека првото официјално словенско писмо била глаго-
лицата, што во 863 година ја устроил св. Константин-Кирил според
гласовниот систем на јазикот на македонските Словени од околи-
ната на Солун за потребите на престојната Моравска просветител-
ска мисија. Во секој случај може само да се претпостави дека во
словенската архонтија на св. Методиј би можело да се направиле
првите обиди да се примени една „неустроена словенска азбука“
врз основа на византискогрчката (па делумно и на римолатинската)
ортографија. Но поради крахот на тоа месно владетелство ваквиот
евентуален обид останал како првичен нереализиран облик на ста-
рословенската кирилица, којашто се доустроила и правно се офи-
цијализирала подоцна во Бугарија на Преславскиот собор во 893
година.

Во приближен период и во словенската архонтија на Петар

во Дукља бенедиктинците го активирале словенскиот фактор при
дефинитивното христијанизирање на дукљанските Словени и на
домородното илирскоримско население. Имено, поттикнати од цр-
ковнополитичката стратегија на папата во Рим, бенедиктинците го
почитувале и запишаното правило во нивниот монашки ред да го
изучуваат и јазикот на домородното население. Во тој случај по-
средно тие го користеле и дукљанскиот словенски говор во мисио-
нерската активност, без оглед на тоа дека во дукљанските духовни
и книжевни центри примат имале римолатинскиот јазик и писмо.
Во тој поглед ваквиот процес добивал и дополнителна активна
функционалност поради присуството на дукљански домородни
монаси во редот на бенедиктинците. Не се исклучува можноста
дека се пишувале и извесни состави на дукљанскословенски јазик,
но поради отсуството на устроено словенско писмо веројатно таму
пишувањето се одвивало на официјалното римолатинско писмо.
Како резултат на ваквата билингвална воспоставена традиција би
можело првично да се напишале и некои од оригиналните дукљан-
ски летописни состави, притоа најпрво на словенски јазик, а подо-
цна се превеле и на римолатински јазик.
Дефинитивната афирмација на словенската богослужба, кни-
жевност и писменост се реализирала при одвивањето на т.н. Мо-
равска мисија предводена од светите Кирил и Методиј меѓу 863 и
885 година. Нивното емисарство имало воено-политичка, црковна
и културно-просветителска задача – првовремено до 867 година во
интерес на византискиот источноправославен Константинопол, а
подоцна меѓу 868/869 и 885 година под протекторатот на папата во
Рим за екуменското балансирање на црковнополитичките интере-
си меѓу источната и западната црква. Првичната политичко-миси-
онерска поставеност на ова епохална цивилизациска акција ѝ при-
општува чисто византиско-моравска партиципација на меѓусебни
воено-политички интереси. Но духовната и културно-просветител-
ската поставеност ја направила Мисијата респективно словенска,
со јасна македонско-моравска сесловенска акомодација. Всушност,
сложените подготовки за сесловенската просветителска дејност се
вршеле во Македонија, каде што се стандардизирал богослужбен и
книжевен словенски јазик врз основа на македонските словенски

говори од околината на Солун, според нивниот гласовен систем

се устроило првото словенско писмо – глаголицата, се извршиле
првите словенски преводи на нужните богослужбени и проповед-
но-поучни христијански книги, се подготвиле соработници како
нивни ученици за првично да помагаат при одвивањето на Мисија-
та додека не се подготват свои следбеници од редот на западносло-
венските словенски народи, итн.
Од друга страна, пак, тогашната Дукљанска словенска ар-
хонтија била на периферијата од овие процеси на втемелување и
проникнување на сесловенската богослужба, книжнина и писме-
ност. Особено таквата позиција на Дукља произлегувала поради
нејзиниот духовен и културен статус да се наоѓа под јурисдикција-
та на папата во Рим, а покренатата Моравска мисија првовремено
имала источноправославен црковнополитички карактер за да го
неутрализира влијанието на римопапското свештенство во запад-
нословенските кнежества. Во палеославистиката сѐ уште точно не
е утврдено кога во кнежеството Дукља почнале да проникнуваат
официјалните словенски просветителски идеи. Некои истражува-
чи се склони да прифатат дека стандардизираниот богослужбен и
книжевен старословенскиот јазик и писмо таму продреле подоц-
на, односно во X век. Но посредните култно-легендарни извори
допуштат да се претпостави дека дукљанските Словени ги имале
контактите со сесловенските просветителски идеи уште во акту-
елниот период од одвивањето на Кирилометодиевата сесловенска
мисијата. Имено, откако во 867 година биле симнати од општет-
ствената сцена на Византија главните политички протагонисти на
Моравската мисија императорот Михаил III, кесарот Варда и па-
тријархот Фотиј, тогаш се создале сериозни причини светите Браќа
мисионери да се вратат во Византија. Со тоа завршила првата про-
византиска фаза од одвивањето на Моравската мисија. Нивниот
повратен пат преку Венеција не ја исклучуваат и веројатноста дека
уште во 867 година настанале и првите контакти со словенската
писменост и со глаголицата на ученици по род Словенци, Хрвати,
Босанци и Дукљани (Црногорци). Поголема е веројатноста дека
проникнувањето на старословенскиот богослужбен и книжевен ја-
зик и словенското глаголичко писмо добило плодно тло и во Дукља
откако папата Адријан II ги примил во Рим светите Кирил и Мето-

диј и кога ги благословил словенските преведени книги од нив да

се богослужбува на словенски јазик. Ваквиот црковнополитички
гест на папата да се богослужбува и на словенски јазик почнал да
се користи во прилог да се потврди суверенитетот на апостолската
литургиска традиција меѓу словенските христијани, а се разбира
и меѓу Словените во Дукља. Има уште еден посреден историски
настан којшто индиректно би можел да влијае врз проникнувањето
на словенското просветителство во средновековна Дукља. Откако
по смртта на св. Кирил во Рим во 869 година св. Методиј се вра-
тил назад во Моравија за да ја продолжи словенската мисионерска
дејност, црковните околности наложиле папата да го ракоположи
за архиепископ на моравско-панонската диецеза со поранешниот
Западен Илирик. Култно-легендарните извори тврдат дека при ор-
ганизацијата на диецезата на Методиевата сесловенска архиепи-
скопија неговиот најдоследен ученик св. Климент бил поставен
за епископ да ја раководи епископијата - во чијшто состав биле
Западниот Илирик со Македонија како централна област. Истори-
ската потврденост на овој настан треба директно да го отвори и
патоказот на македонско-црногорските духовни и културни врски
во средновековието.1
По смртта на св. Методиј и прогонството на Кирилометодие-
вите ученици во 885 година изворните идеи за ширење на словен-
ската цивилизациска свест од згасната Моравска мисија доследно
се продолжиле да се реализираат назад во нивниот извор на миси-
онерско протекување – Македонија. Доколку не заживеала Охрид-
ската духовна и книжевна школа со изворните кирилометодиевски
идеи од страна на нивните најдоследни ученици и следбеници св.
Климент, св. Наум и Константин Презвитер, тогаш самата Мисија
и делото на сесловенските просветители ќе останале притемнети
во историскиот заборав и ќе се чекале нови духовни и културнои-
сториски прилики за нивната цивилизациска афирмација и потвр-
да. По претходните искуства на Византија и на папата во Рим да
1
Натаму во средновековниот период живата циркулација на македонско-
црногорските книжевни врски активно течела преку духовната и културна
траса Via Egnatia, којашто се насочувала од Италија кон Македонија – преку
Јонското Море, излегувала на Балканот кај Драч, па преку Елбасан и Охрид
влегувала во Солун.

се поддржи словенскиот фактор како функционална политичка и

црковна доктрина веќе од 886 до 893 година и бугарските владе-
тели Борис и Симеон кои владееле и со Македонија ги дочекале
благонаклонето Кирилометодиевите ученици за да помогнат и во
нивното владетелство да се официјализира словенскиот јазик во
богослужбата и во книжевноста. Но внатрешните и надворешните
црковни и политички интереси на споменативе бугарски владете-
ли наложувале извесна дистанца од кирилометодиевските извор-
ни идеи на словенското просветителство, при што по 7 години во
893 година на Преславскиот собор се донеле одлуки за устројство
на ново словенско писмо – кирилицата, што ќе биде поблиска до
византискогрчкото уставно писмо. Ваквата и другите теолошки и
структурни отстапки ги натерало споменативе Кирилометодиеви
ученици да се повлечат во епархијата на св. Климент во Македо-
нија, формирајќи ја Охридската духовна и книжевна школа наспро-
ти Преславскиот центар. Таму Кирилометодиевите ученици про-
должиле да ги применуваат изворните идеи од Моравската мисија
и глаголицата во писмената практика. Со тоа на историската сцена
настапил процесот на издвојување меѓу средновековната бугарска
и македонска духовна и културна традиција, натаму развивајќи ги
посебните културноисториски идентитети – бугарскиот наспроти
македонскиот. Натамошната афирмација на Охридската духовна и
книжевна школа го подредила како периферен статусот на Прес-
лавскиот духовен и книжевен центар, којшто по извесен период
и исчезнал од духовната и од културната сцена на Балканот како
резултат на воено-политичкиот вазалски однос на Бугарија во од-
нос на Византија и на нејзиното скорешно згаснување како држа-
ва. Престижниот статус на Охридската духовна и книжевна школа
станал уште поактуелен и со нејзиниот неутрален црковен однос,
балансирајќи ги црковнополитичките и теолошките разногласија
меѓу Константинопол и Рим. На тој начин одржуваната изворна
кирилометодиевска традиција во Македонија стекнала влијание за
ширење на словенската богослужба, книжнина и писменост кон
другите словенски средини – во Црна Гора, Србија, Босна, Хрват-
ска, па сѐ до Украина и Русија.
Нераскинливата екуменска духовна и културна врска на Све-
тиклиментовата охридска книжевна школа со источноправослав-

ните и со апостолските римолатински духовни и книжевни иску-

ства придонела и средновековна Дукља паралелно со Рим да ги
гради и да ги воспоставува врските и влијанијата и со процесите
во Македонија. Првовремено тоа се правело посредно преку кори-
стење на охридското ракописно книжевно наследство како словен-
ски предлошки за препишување на библиските, литургиските и на
други проповедно-поучни книги пишувани со глаголичко писмо.
Токму преку улогата и придонесот на Охридската книжевна школа
пошироко да влијае во словенскиот свет за реафирмација на из-
ворното кирилометодиевско словенско просветителство и сред-
новековна Дукља почнала да го заокружува развојниот цивилиза-
циски тек на словенската духовна и културна симбиоза. Ваквата
состојба настапила како историска последователност на процесот
што дејноста на светите Кирил и Методиј до крај не ги исполни-
ла црковно-политичките и културните очекувања на византискиот
Константинопол и на папата во Рим. Притоа славата и споменот за
сесловенските просветители почнале да се таложат во духовната и
во културната меморија на дукљанските Словени посредно преку
Светиклиментовата охридска книжевна школа, иако континуирано
уште подолг период се претпочитувал римопапскиот литургиски
образец и римолатинските текстолошки клишеа во книжевноста.
Затоа и не е случајно што во поглавијата VIII и IX од содржината
на билингвалниот словено-латински летопис Кралството на Сло-
вените (преведен на латински во XII век од поранешен словенски
оригинален образец) авторот ги опишува настаните за христијан-
ското покрстување на Словените од страна на св. Константин-Ки-
рил. Се смета дека овие настани биле опишувани според ориги-
налниот словенски состав на Пространото житие за св. Кирил од
т.н. Панонски легенди, што подоцна исчезнал и добил содржински
редактирања во подоцнежните сочувани преписи. Во секој случај,
отворената траса на македонско-црногорските духовни и книжев-
ни врски меѓу Охридскиот и Дукљанскиот центар во периодот од
крајот на IX и во X век во средновековна Дукља го заокружила
процесот на илирскоримската и (јужно)словенска етнојазична
симбиоза, којашто паралелно функционирала како дукљанскосло-
венски јазик во посредство на римолатинската, а во помала мерка и
на византискогрчката јазична коегзистенција. Словенските тексто-

ви се пишувале со глаголица, каква што била писмената практика

и во Охридската духовна и книжевна школа. Воспоставувањето на
ваквата словенска ортографска практика било поттикнато и од тра-
диционално историските предуслови, односно поради официјал-
ното прифаќање на глаголицата како словенско писмо од страна на
папата во Рим уште при престојот на светите Кирил и Методиј во
868 и 869 година.
Македонско-црногорските духовни и книжевни врски стек-
нале целосен капацитет на меѓусебни влијанија и надополнувања
кон крајот на X и почетокот на XI век, во периодите од владеењата
на македонскиот цар Самуил (976–†1014) и на дукљанскиот кнез
Јован Владимир (989–†1016), конкретно во раздобјето меѓу 997 и
1016 година. Политичкото и военото активирање на Самуилово-
то македонско словенско владетелство одиграло значајна улога во
идните пренасочувања на односите кон одвивањето на геополи-
тичките, духовните и општо на идните цивилизациски прилики на
Балканот, но и пошироко во Европа – а без кое светот кон наша-
та современост веројатно ќе беше многу поинаков. Првенствено
е важно да се истакне дека по нешто повеќе од четиридецениско
опстојување Самуиловото владетелство историски го триумфирал
процесот на афирмација на словенската цивилизациска свест, при
што на општествената сцена на просторот на Македонија, но и во
средините што ги завојувал (а над сѐ во Дукља), го довело во над-
владејувачка позиција словенството како колективен идентитет. Со
своите завојувања придонел своето македонско владетелство да го
издигне во големо многународно балканско царство, што ќе се дис-
танцира од византискиот конгломерат на различни култури, врски
и влијанија. Особено неговите воени тенденции изгубиле основна
природа на завојувања и на владеење со други народи и земји при
успешните походи на север од Балканот, кога почнал да ги изграду-
ва глобалните духовни и културни искуства заедно со оние во ос-
воените простори на Дукља и на запад кон Далмација, сѐ до Задар.
Набргу по пленувањето на кнезот Владимир од страна на царот
Самуил првичната воена суровост при опсадите на Дукља во 998
година преминала во отворени интеркултурни македонско-црно-
горски односи, зашто побожниот и мирољубив дукљански владе-
тел ја заменил робијата со политичка лојалност кон македонскиот

цар и со давање прилог за градење појасна взаемна партиципација

во духовните и во културните процеси на Балканот. Како истражу-
вачи би биле наивни доколку ваквата проникната македонско-цр-
ногорска ситуација ја толкуваме романтичарски како одраз на за-
емната добра волја и на издигнатото пријателство меѓу двајцата
словенски владетели. Не треба да се изразува сомневање дека во
прашање била реализацијата на Самуиловиот и на римопапскиот
политички, воен и црковен интерес да се ослабне и пространо да
се стеснува влијанието на византискиот Константинопол на север-
ниот дел од Балканот. Впрoчем и македонскиот воен поход во 997
и 998 година кон овие балкански простори имал стратешка цел да
го раскине византискиот сојуз со хрватските владетели, а покрену-
вањето на воените подвизи му обезбедиле на царот Самуил воспо-
ставување блиски контакти со папата Григориј V (996–999), од кого
и ја добил царската круна во 997 година да се самокруниса за цар
со благослов на охридскиот патријарх Филип. На тој начин и сами-
от папа ѝ предизвикал црковен и политички проблем на Византија,
зашто таа ја сметала за своја македонската територија со некогаш-
ните склавинии – поради што и војувала со војската на Самуил.
Со истиот црковнополитички капацитет продолжила поддршката
на царот Самуил и од идниот папа Силвестер II (999–103), кога
настапиле мирољубивите односи на неговото словенско царство со
Дукља. Со тоа издигнатото Самуилово царство веќе си изградило и
политички легитимитет на секој план да ѝ пркоси на византиската
хегемонија, па и со посредството на веќе стекнатата самосвојна
државна, духовна и културна традиција на Дукља ваквата цел на
македонскиот владетел станала уште по реална и добивала глоба-
лен културноисториски признак.
Ако военото освојување на цар Самуил на Дукља во 998 годи-
на како завојувач го прекинал политичкиот континуитет на нејзи-
ниот самосвој државен интегритет, сепак индиректно се отвориле
процесите на тамошната афирмација на словенската цивилизација
и култура како дукљанско-зетски-црногорски колективитет. Тоа во
голема мерка се спровело преку влијанието на Охридската духовна
и книжевна школа. Во Дукља забрзано почнале да се формираат
скрипторски и книжевни центри, каде што се препишувале библи-
ски или богослужбено-литургиски текстови од ракописни пред-

лошки настанати во Охридската книжевна школа. Во тој контекст

треба да се наведе примерот со Мариинското четвороевангелие од
крајот на X и почетокот на XI век, што било пишувано со обла
глаголица од охридски тип и со македонска редакција на старосло-
венскиот јазик. Веројатно овој писмен споменик, или друг сличен
на него по текстолошка структура, послужил како предлошка за
пишување на дукљански новозаветен ракопис со полн текст на че-
тирите евангелија.2* Оттука и се мотивирани едностраните прет-
поставки на некои српски или црногорски истражувачи дека Ма-
риинското четвороевангелие и Гршковиќевиот апостол од XII век
(со тип на глаголичко писмо на преминот од охридската обла кон
хрватаската аглеста ортографија) биле пишувани на територијата
на Дукља, односно на Зета.
Македонско-црногорските духовни и книжевни врски од пери-
одот на царот Самуил и на кнезот Владимир непосредно ја овозмо-
жиле позицијата на Дукља да стане влијателен пренесувач на сло-
венската книжнина со глаголичко или со кирилично старословенско
писмо од Охридската книжевна школа во развојните традиции и на
средновековна Хума, Босна и дури на Хрватска. Во истиот период се
активирал и процесот на пробивање на кирилицата во македонската
писмена традиција, а по враќањето на византискиот протекторат од
1018 година натаму глаголицата постапно почнала да му отстапува
место на второто словенско писмо. Токму преку македонското кни-
жевно и писмено влијание во Дукља од тој период двете словенски
писма глаголицата и кирилицата почнале да добиваат поголем про-
стор во црногорските скрипториуми и книжевни центри.
Истовремено од Македонија преку Дукља се вршело и рас-
пространувањето на богомилското дуалистичко движење и учење
2
За илустрација го наведуваме и примерот од крајот на XIX век, кога по
претходно одобрение на папата Лав XIII барскиот надбискуп Шимун
Милиновиќ (Хрват по род) во 1893 година во Рим го отпечатил новото
издание на Мисал на словенски јазик и со глаголичко писмо, зашто самиот
папа го сметал кириличното писмо како несвојствено за католичките верници.
Но интересен е фактот што хрватскиот филолог Драгутин Антун Парчиќ
го извршил редактирањето за печатење на Римската (односно Барската)
мисал според сочуваните фрагменти на охридските ракописи Асемановото
и Мариинското евангелие, што приближно се датираат од периодот на
Самуиловото владеење.

кон балканскиот Север и кон западноевропските средини. Всуш-

ност, богомилството се појавило на македонскиот простор не-
посредно по смртта на св. Климент и Наум Охридски во првите
децении на X век, како алтернативно (опозиционо) толкување на
христијанската идеологија. Богомилското учење ги промовирало
идејните тенденции врз основа на критичкиот однос кон затворе-
ниот систем на строго воспоставените догматски форми во хри-
стијанството, но и кон злоупотребата на автократната хиерархија
со самоволен однос меѓу црковните достоинственици и свештен-
ството. Влијанието на богомилството се приспособувало на новите
развојни потреби во времињата и во средините, при што било и
неизбежно некои сегменти од тоа учење да се официјализираат во
матрицата на христијанската идеологија. Секако дека тоа подраз-
бирало и посредно проникнување на богомилската книжевност од
Македонија во средновековната дукљанска книжевна традиција.
Веќе воспоставените словенски јазични, писмени и книжев-
ни традиции меѓу X и XI век почнале да апсорбираат самосвојни
искуства од различните центри, при што повеќе не можел да се га-
рантира опстанокот на изворната основа на старословенскиот бо-
гослужбен и книжевен јазик, стандардизиран уште од средината на
IX век од св. Кирил Филозоф врз основа на македонските словен-
ски говори од околината на Солун. Токму воспоставените заемни
книжевни, јазични и писмени врски меѓу јужнословенските среди-
ни и Русија почнале да вршат извесно балансирање во основниот
јазичен слој на старословенскиот јазик. Тоа нужно предизвикало
да настапат своевидни диференцијации во основата на старосло-
венскиот богослужбен и книжевен јазик, при што во секоја од-
делна словенска средина доаѓало до постепено проникнување на
народните говорни особености. Всушност станува збор за заживу-
вање на редакцискиот период од историскиот развој на старосло-
венскиот книжевен јазик. Воспоставените македонско-црногорски
духовни и книжевни врски не останале имуни на ваквите процеси,
при што во ракописните писмени споменици од периодот на вла-
деачката коегзистенција меѓу царот Самуил и вазалската на кнезот
Владимир и натаму почнале да се диференцираат препознатливи
словеномакедонски и словенодукљански дијалектни јазични црти,
кои во палеославистиката се определени како македонска или како

зетско-хумска јазична варијанта (или редакција) во однос на дру-

гите словенски писмени традиции: бугарската, српската, руската,
босанската или хрватската јазична варијанта (или редакција).
Главните карактеристики што ги изделуваат македонската и
зетско-хумската јазична редакција во однос на другите се одразени
претежно на фонетско, морфолошко па дури и на извесно лексичко
ниво. Во македонската јазична редакција дошло до израз мешање-
то на носовките кога се пишуваат зад одделни консонанти, вокали-
зацијата на двата ера (темни вокали) во силна позиција – големиот
во О и малиот во Е, појавата на нова графема Ѕ, деназализацијата
на носовките (јусовите) според карактеристиките на гласовниот
систем во македонските словенски дијалектни говори, и сл. Вак-
вите јазични карактеристики се регистрираат во книжевните спо-
меници (ракописни книги) што биле пишувани во кругот на Ох-
ридската книжевна школа. Но, по извесно време, во североисточна
Македонија се издиференцирала друга правописна развојна насока
во рамките на уште една средновековна македонска книжевна шко-
ла, позната како Кратовска или како Кратовско-лесновска. Особе-
но доаѓаат до израз диференцијациите на ортографски план, при
што меѓу сочуваното македонско ракописно наследство од XII век
наваму се изделуваат тесните карактеристики на охридскиот и на
кратовскиот правописен систем. Во зетско-хумската јазична редак-
ција дошол до израз дукљанскиот/зетскиот начин на изговарање и
на пишување на старословенскиот јазик, гласовно и лингвистички
структурно приспособен на македонските предлошки од Охридска-
та книжевна школа од кои се препишувале богослужбените книги
во тамошните скрипториуми. Со оглед на тоа што Хума како област
се наоѓала во составот на Дукља (односно на Зета), црногорската
словенојазична редакција апсорбирала и некои специфични црти
од хумските словенски говори. Имено, лингвистите палеослависти
изделуваат четири основни карактеристични црти во текстовите
пишувани со зетско-хумска (црногорска) редакција на старосло-
венскиот јазик: јест, јат, ѓерв и зело (jest, jat, đerv и zelo). Во кој и
да е сочуван писмен споменик се идентификува присуството на
овие четири ортографски знаци, а тоа се користи како доказ дека
текстот бил пишуван со словенодукљанска (зетско-хумска) јазична
редакција. Ваквата јазична состојба што настапила како резултат

на книжевните и писмени струења меѓу Македонија и Дукља тра-

ела некаде до крајот на XII и во XIII век, кога процесот на словен-
ската писменост станала пошироко интерактивна и се развила вр-
ската на влијанија од Охридската книжевна школа во Македонија
кон Рашка и кон Зета.3* Веќе кон крајот на XIII век во обновената
и политички преструктуираната Византија се наметнала потребата
за нови реформски зафати. Пред сè настапила литургиската рефор-
ма, кога Студискиот типик се променил со Ерусалимскиот. Тоа во
македонската и во зетската духовна и книжевна средина (како и во
другите јужнословенски книжевности) подразбирало активирање
на процесот „поправање на книгите“: нови преводи на книжевниот
жанровски ансамбл од византискогрчки на старословенски јазик,
негово текстолошко прередактирање, структурно доизградување,
преантологизирање, идејно акомодирање, реформирање на пра-
вописните системи за нивна попрецизна регламентација, стилско
доусовршување преку стилот „плетение словес“, итн. Како со до-
минантно воено-политичко и црковно надраснување тогашната
средновековна српска држава ги наметнала влијанијата на кни-
жевните и на јазично-правописните процеси најпрво во Зета, а по
извесен период и во Македонија. Сепак ваквото српско влијание
во двете јужнословенски книжевности не ги подместиле основи-
те на македонската и на зетско-хумската јазична редакција, туку
промените доаѓале до израз во примената на новите реформира-
ни правописни системи рашкиот или реавскиот. Оттаму и сосе-
ма се погрешни толкувањата кај истражувачите дека ракописното
книжевно наследство настанато во Македонија или во Црна Гора
3
Дукљанското кнежество паралелно како синоним се среќава и под називот Зета
уште кај Кекавмен во 1042 година, кога во тој период црногорското владетелство
по пропаста на македонското царство на Самуил успеало да ја порази Византија
и да ги завојува нејзините вазалски земји Рашка, Захума, Босна и северните
делови на Албанија (па дури и делови од Македонија во околината на Дебар),
а во 1077 година и да прогласи кралство на чело со првиот дукљански крал
Михаил Војисављевиќ (признаено од Византија и од папата во Рим). Зетскиот
назив за средновековна Дукља постапно се зацврстувал по 1189 година при
завладејувањето на кралството од страна на средновековната српска држава
на Немањиќевците. Новиот амалгам од мешањето на црногорско-српските
сродства при српскиот протекторат политички и културно го исфорсирал и
етнонимот Зетјани, според геонимот Зета.

што било пишувано со безјусов рашки или ресавски правописен

систем треба да се определува како текстови пишувани со српска
јазична редакција. Напротив, потемелната анализа на тие текстови
пишувани во Македонија и во Црна Гора покажува дека во нив се
идентификуваат примеси со македонски или со црногорски јазич-
ни црти, а следствено ја истакнуваме и потребата од терминолош-
ката функција на определниците македонска или зетско-хумска
правописно-реформирана (безјусова) јазична редакција, којашто
трпела измени во однос на претходните писмени искуства само на
определено графемско и поретко на фонетско ниво. Едноставно
промените на правописните системи во сите случаеви не означу-
вало и промена на македонската или на зетско-хумската јазична
редакција во српска.
Главниот предмет на нашето истражување следствено нѐ
навраќа назад на македонско-црногорските духовни и книжевни
врски при процесите по згаснувањето на Самуиловото словенско
владетелство во 1018 година, кога во двете јужнословенски среди-
ни директно или индиректно се повратил византискиот воено-по-
литички, државен, духовен, но и културен протекторат. Имено по
смртта на цар Самуил во 1014 година при владеењето на негови-
те наследници Гаврило Радомир (1014–1015) и Јован Владислав
(1015–1018) – а особено по враќањето на византискиот протекто-
рат во Македонија, македонско-црногорските врски и влијанија
постапно го раскинувале цврсто воспоставениот интеркултурен
однос, но последиците на претходниот цивилизациски заемен тек
останале како талог и за градењето на идните меѓусебни духовни и
книжевни партиципации. Покрај тоа што во агонијата на воените и
на владетелските порази, Јован Владислав го порачал убиството на
кнезот Владимир при неговото враќање од Краина во Македонија,
сепак историската улога на дукљанскиот владетел придонела да се
воспостави негов богоугоден чин на светител, чијшто култ проник-
нал токму од Македонија и од Дукља и широко се распространил
по јужните православни средини на Албанија, како и во другите
балкански средини кои имале воспоставено духовна традиција со
Охридската архиепископија. Светителскиот спомен и славата на
кнезот Владимир му се поместени во православниот црковен ка-
лендар на денот на неговата погибија на 22 мај по стар стил, или

на 4 јуни по новиот црковен стил на пресметување на времето. Бо-

гоугодниот чин на светител тој култно го стекнал веднаш по поги-
бијата и по пренесувањето на светите мошти во манастирот „Св.
Богородица“ во Краина од страна на неговата сопруга, кнегињата
Косара (Македонка по род, ќерката на царот Самуил и замонашена
како Теодора по смртта на својот сопруг).
Меѓу христијаните, св. Владимир се почитува како блажен
маченик, мироточив чудотворец, светителски заштитник, или како
првовозгласен светител на Дукља. Во македонската духовна среди-
на сѐ до современоста се задржал во меморијата како светителски
патрон на цркви и манастири, верен и лојален поддржувач на Са-
муиловото владетелство и како проникнувач на размената на кул-
турните искуства меѓу два пријателски христијански народи (ма-
кедонскиот и црногорскиот). Ваквиот однос се илустрира и преку
сигнатурните атрибуции покрај неговите насликани портрети во
македонските цркви или манастири каде што се определува и како
Владимир Охридски, но често и подредувајќи се во сликарската
заедничка претстава меѓу светите Семочисленици – св. Кирил и
Методиј и нивните ученици.
Култот на св. Владимир проникнал преку сите форми на
воспоставување и ширење: религиозно-духовната, книжевната,
фрескосликарската и иконописната, музичката, книжевната и на-
родната традиција. Традиционалните средновековни книжевни
творби, заедно со народните преданија, легенди, верувања или
празнувања, извршиле посредно надградување и проширување
во творечкиот дискурс на македонската и на црногорската кни-
жевна традиција. Во двете книжевни и богослужбени средини се
актуелизирале составувањата, преписите или печатењата на хаги-
ографски (житијни) или химнографски (служби, канони и други
песнопеења) оригинални творби, како и пофални слова или мо-
литвословија. Сите творечки култни манифестација во богослуж-
бената или во книжевната и во уметничката реализација во другите
балкански средини и сѐ до централна Европа се распространувале
преку духовната јурисдикција на Охридската архиепископија или
на Зетската надбискупија, односно епископија. Едноставно, леген-
дарно-фолклорната, книжевната или фрескосликарската тематска
обработка за историските и за култно-легендарните профили на

двете црногорско-македонски личности од минатото, кнезот Вла-

димир и кнегињата Косара придонеле во последните десет векови
постапно да се реафирмира нивното место и значење во македон-
ската и во црногорската духовна и културна традиција, како и да
се регенерира култниот одраз во современите интеркултурни на-
дополнувања меѓу двата народи. Токму преку оддржувањето на
историскиот и култен спомен за овие две личности од историјата
на Црна Гора и на Македонија директно се осветлува нивната на-
ционална историска сцена од прикриените или од присвојуваните
македонски и црногорски културноисториски традиции и култур-
ноисториски идентитети.
Култната реминисценција за личностите на кнезот Владимир
и за кнегињата Косара (монахиња Теодора) највпечатливо се пот-
крепува со легендарната приказна во популарниот состав на Жи-
вотот на кнез Владимир, што всушност претставува белетризира-
но Житие за кнез Владимир, коешто во подоцнежните толкувања
стекнува и жанровски статус на хроника или родослов. Духовните
и народните импресии од овој оригинален книжевен состав го про-
изнесуваат како Легенда за Владимир и Косара, а пак современите
уметнички произнесувања инспиративно го толкуваат уште и како
роман или повест. Всушност, станува збор за хагиографска твореч-
ка реализација што ја реемитува историската трајност на впечат-
ливата љубов и трагичните судбини на дукљанецот Владимир и
на македонката Косара, напишана врз основа на изворни народни
песни и раскажувања од двете јужнословенски средини кои не се
сочувале. Се претпоставува дека ова оригинално книжевно дело
настанало во периодот меѓу 1075 и 1089 година, кога во Македо-
нија сѐ уште тлееле импресиите од словенското владетелство на
цар Самуил и кога византија конечно успеала да го „скроти“ на-
родот во повратениот византиски јарем по востанијата на Петар
Делјан во 1040/ʼ41 година и на Ѓорѓи Војтех во 1072/ʼ73 година,
или кога средновековната номинална византиска архонтија (кне-
жество) Дукља веќе самостојно се воздигнала во кралство од 1077
година на чело со првиот дукљански крал Михаил Војисављевиќ.
Доколку изворно се потврди историската податливост за центра-
лизирањето на дукљанската црква под јурисдикција на Драчката
архиепископија меѓу 1077 и 1089 година, тогаш може да се претпо-

стави дека Легендата за Владимир и Косара настанала како култна

иницијатива токму од нејзините великодостоинственици за духов-
но да ја мобилизираат дукљанската паства како свои поклоници.
Секако дека не треба да се запоставува и духовната улога на Ох-
ридската архиепископија во таквата творечка и култна иницијати-
ва, којашто посредно преку Драчката црковна хиерархија клонела
да ги возобнови верските импресии за заедничкиот христијански
македонско-дукљански соживот од минатото.
За жал, овој култен и белетризиран состав не се сочувал како
протограф или во современ, за тоа време, препис на словенскиот
текст. Неговата содржина е сочувана фрагментарно како XXXVI
глава во содржината на Летописот на поп Дукљанин, кога во среди-
ната на XII век во Бар анонимниот составувач ја превел од глаголич-
ка словенска предлошка на латински јазик. Но подоцна Легендата
за Владимир и Косара станала култен текст од којшто произлегле
новите текстолошки варијанти на пространото и на краткото житие
за св. Владимир, како и на грчкото житие за него од охридскиот
деец Козма Китијски – познато како Елбасанска легенда. Подоцна,
македонскиот светогорски духовник Калистрат Зографски извр-
шил компилаторска редакција на тоа житие. Токму популарноста
на оваа своевидна љубовна и трагична средновековна повест има
стекнато мотивски одраз во современите балкански книжевности и
уметности: поезијата, прозата, драмата, операта, и сл.
Натаму македонско-црногорските книжевни врски имале
свој активен одраз во периодот на XII век, но и подоцна откако
Дукљанското кралство и поголемиот дел од македцонските про-
стори преминале под српско владеење (Дукља од 1189 година, а
Македонија еден век подоцна од 80-тите години на XIII век), па
преку просветителските пројави во двете средини меѓу XV и XVIII
век и сѐ до појавата на народните и на преродбенските процеси во
XIX век.
Духовните и книжевните процеси што се одвивале во Ма-
кедонија и во Дукља во периодот на српската воена експанзија
претежно на нивните етногеографски простори во XIII и XIV век
бараат сложен и аналитичен пристап на толкување од историска
и од современа дистанца, при што би требало за нив да се спро-
ведат поопстојни и пообемни истражувања. Конкретно за ова ис-

тражувачка прилика треба накратко да се разјаснат позициите на

духовната или на книжевната концентрација на состојбите во се-
која од наведениве средини. Имено сѐ до крајот на XII век сред-
новековна Србија (Рашка) била зависна од духовните и културни
протекторати на Византија, Бугарија, Македонија или на Дукља,
при што богослужбените и другите книги од кирилометодиевски
тип главно ги користела од веќе византизираната Охридска архи-
епископија – зашто духовно била поврзана со јурисдикцијата на
источноправославниот Константинопол. Наспроти тоа, во Дукља,
Хума, Босна или во Хрватска духовното влијание било апостол-
ско, под протекторатот на папата во Рим. Всушност, откако Дукља
била завојувана од Рашкото (Српско) владетелство од 1189 до 1360
година таму постапно дошло до премостување на римолатински-
от и апостолски духовен и книжевен процес. Настапило намет-
нувањето на источноправославниот богослужбен обред, а со тоа
почнало и понагласено користење на книжевните обрасци на ки-
рилометидиевскиот тип на библиските, литургиските или на други
проповедно-поуни текстови. Во тогашниот црногорски духовен и
културноисториски процес се активирал т.н. Зетски период на раз-
вој, во којшто стекнал примат словенскиот фактор потиснувајќи
го римолатинскиот. Впечатливо е тоа што на просторот на средно-
вековна Дукља настапило новото доминантно поистоветување на
земјата и на духовните или на културните прилики со атрибутот
зетски, во смисла на словенска етноиденфикација и потиснување
на архаизираниот илирско-римски атрибут дукљански. Затоа, пак,
на македонскиот простор под византиска или подоцна под српска
завојувана доминација не дошло до некакво изразено подместу-
вање во духовната и во културната традиција, зашто тамошните
процеси се одвивале под покровителството на Охридската архи-
епископија – којашто била независна дури и во однос на вселен-
ската патријаршија во Константинопол. Веќе перманентната стек-
ната улога на Охридскиот книжевен центар да врши влијанија врз
духовните и културните процеси пошироко на Балканот и сѐ до
Русија, едноставно предизвикала полесно премостување на нови-
те стекнати српско-црногорски книжевни релации. Новата српска
хиерархија на надмоќ што се воспоставувала во Зета (Црна Гора)
само ги порамнила веќе стекнатите посредни односи со Охридска-

та духовна и книжевна традиција, но првовремено сѐ уште по тра-

сата: Македонија – Зета – па Србија.
Потиснувањето на римолатинската книжевна традиција во
Зета почнала постапно да се спроведува откако во 1219 година се
активирала српската Жичка архиепископија предводена од Сава
Немања, неканонски отцепувајќи ги српските епархии од јурис-
дикцијата на Охридската архиепикопија – за што бил и анатемисан
од охридскиот архиепископ Хоматијан. Тогаш се формирале и епи-
скопиите во Зета под српска духовна јурисдикција, при што пора-
ди ваквиот црковнополитички чин на превласт дури и во нашата
современост дел од црногорското книжевно и писмено наследство
погрешно се третира како српско. Дури и во новите околности цр-
ногорската писмена и книжевна традиција продолжила да се разви-
ва како самосвојна, наспрема другите јужнословенски книжевно-
сти. Но врските и влијанијата станувале понагласено непосредни
и заемни. Основата на ваквиот интеркултурен однос била порано
воспоставена, за што сведочи примерот со најстариот познат цр-
ногорски ракопис Мирославовото евангелие, што се датира од пе-
риодот меѓу 1180 и 1185 година и денес се чува во Белградскиот
народен музеј под инв. бр. 1538. Текстолошките, структурните,
јазичните, правописните и палеографските анализи на текстот по-
кажуваат дека овој најстар сочуван ракопис од просторот на Црна
Гора ја одразува македонската, црногорската и српската традиција.
Имено, јасно се идентификува неговата неоспорна врска со пред-
лошка од најстарите македонски евангелски текстови на Охридска-
та книжевна школа, за што сведочат сличностите во текстолошката
структура, примесите на македонски фонетски особености (како
што е вокализацијата на еровите од македонски тип), архаичните
палеографски форми со писмата на македонските сочувани рако-
писи од XII век, како што се Добромировото евангелие, Охридски-
от или Слепченскиот апостол, и др. Најголемиот дел од Миросла-
вовото евангелие до а-страната од претпоследниот лист 179 го
пишувал главниот книжевник Варсамелеон, зетски бенедиктанец
којшто вршел писмена обука при јавната дворска канцеларија на
српскиот владетел Стефан Немања во Котор за подготовка на идни
книжевници да ја применуваат кирилометодиевската писменост
според обрасците на Охридската книжевна школа. Преку овој пре-

пис тој ги поставил и основите на зетско-хумската (црногорска)

јазична редакција и правопис на старословенскиот богослужбен
и книжевен јазик. Еден од неговите ученици бил и Григориј, пи-
сарот на хумскиот кнез Мирослав, којшто учествувал во крајното
допишување на Мирославовото евангелие од л. 179б до л. 180б.
Во малиот по обем препишувачки влог во текстот овој книжевник
го манифестирал проникнувањето на српската јазична редакција
на старословенскиот јазик. Тоа го потврдува фактот дека во осно-
вата Мирославовото евангелие претставува црногорски книжевен
и писмен споменик, со посредна македонска и српска книжевна и
јазична партиципација.
Слична била состојбата и со Евангелието на кнезот Вукан
(Вуканово евангелие) од крајот на XII и почетокот на XIII век. Ву-
кан бил поставен за намесник во освоената зетска земја од страна
на својот татко српскиот велики жупан Стефан Немања, но уште
во 1190 година тој се одметнал како самостоен владетел, прикло-
нувајќи се кон самостојната поранешна традиција на Дукљанското
кралство. Некои од истражувачите го негираат автентичното све-
доштво во записот дека евангелието му било посветено на Вукан,
при што тврдат дека ракописот настанал во периодот од владеење-
то на неговиот брат Стефан меѓу 1196 и 1202 година (пред да ја за-
владее Рашка овој зетски владетел крунисан од папата во Рим). Во
секој случај и овој писмен споменик одразува непосредни влија-
нија од архаичните форми на евангелските текстови од Охридската
книжевна школа, а истиот се поврзува и со светогорската книжевна
традиција (се чувал во светогорската Карејска ќелија, од каде што
бил однесен на чување во Националната библиотека во Санкт Пе-
тербург).
Натаму македонско-црногорските книжевни врски продол-
жиле да се одвиваат во двете насоки, а тоа се илустрира со сочу-
ваните преписи на Поп-Драгољевиот антологиски зборник од тре-
тата четвртина на XIII век и на Зетскиот законик/ законоправило
(Иловачката крмчија) од 1262 година. Дури и во втората полови-
на на XIII век сѐ уште македонските ракописни предлошки слу-
желе како предлошки за пишување на разновидни по жанр книги
во зетските скрипториуми. Таков бил и примерот со споменатиов
Поп-Драгољев зборник, во чијшто сочуван текст се идентифику-

ваат определени архаични палеографски, правописни или јазични

карактеристики од „охридски тип“ (вокализација на еровите, ме-
шање на носовките, и сл.), но и други мешовити карактеристики од
повеќе јужнословенски и руски дотогашни традиционални форми.
Всушност пишувачот бил презвитерот Василија, којшто бил по-
знат и како поп Драгољ. Значењето на овој ракопис за црногорска-
та духовна и книжевна традиција се потврдува и со две сочувани
преданија. Според првото во 1875 година Панто Сречковиќ го зел
ракописот од едно албанско село кај Скадар, каде што свештенско-
то семејство го чувал цели 17 генерации. Второто слично предание
се сочувало и меѓу Балшичкото братство во селото Подврв кај Бело
Поле. Денес ракописот се чува во новата ракописна збирка на Бел-
градската народна библиотека, под сигнатурата Рс 651. Влијанието
на македонската книжевноисториска традиција во црногорското
книжевно наследство се забележува дури и во XVI век, каков што
е примерот со Синтагмата на Матеј Властар пишувана за зет-
скиот митрополит Јосиф во 1534 година. Идентификуваните траги
од македонското книжевно искуство во овој црногорски ракопис
се објаснуваат како резултат на користењето македонска пред-
лошка при неговото препишување, или дека пишувачот Дамјан не
бил Зеќанин и ги одразил писмените навики од некој македонски
скрипториум.
Ако првовремено ракописните текстови во македонско-црно-
горските книжевни врски ја имале маршутата на размена од Маке-
донија кон Зета, влијанието добило и повратна насока - црногорски
ракописи биле носени во македонските црковни и манастирски би-
блиотеки. Таков бил случајот со познатата Иловачка крмчија, од-
носно Зетско законоправило. Овој црногорски книжевно-правен
писмен споменик се напишал во 1262 година по налог на зетскиот
епископ Неофит од книжевникот Богдан во манастирот „Св. Ар-
хангели Михаил и Гаврил“ во местото Иловица на Превлака кај
Тиват. Сѐ до средината на XIII век овој манастир го поседувале
бенедиктинците, но откако станал православно седиште на целиот
зетски епископат се појавила потреба од таков тип текст на сло-
венско законоправило. Текстолошката структура на Иловачката
крмчија не соодветствува со книжевно-правната редакција на Но-
моканонот на св. Сава (што бил составен во 1220 година на маке-

донскиот простор, на Света Гора и во Солун), при што сосема се

погрешни типологизирањата и на овој Зетски законик како „Све-
тисавин“. Нејзината содржина ја одразува скратената структура на
словенскиот превод од периодот на X–XI век, а не на првиот Ме-
тодиев словенски превод што го извршил при Моравската мисија.
Во 20-тите години на XVIII век ракописот веќе бил во Скопје и во
околниот Марков манастир, каде што во 1727 година бил користен
од пеќскиот патријарх Арсениј IV и во 1807 година во него се по-
тпишал македонскиот преродбенски деец Кирил Пејчиновиќ (ок.
1771–†1845). Од Македонија ракописот го купил хрватскиот пре-
родбенски деец Антун Михановиќ (1796–†1861), а сега се чува во
Хрватската академија на науките и уметностите (ХАЗУ) во Загреб,
под сигнатура IIIс 9, Михановиќ 26 (Мошин опис бр. 24).
Она што треба да биде највпечатливо за македонско-црногор-
ските книжевни врски во периодот на српското владеење во двете
средини е толкувањето на феноменот дека, надмоќтра со воените
проширувања на српската држава се надградувала преку наслону-
вањето на богатите духовни и културни искуства и традиции на
Македонија и на Црна Гора. Само преку поранешните македонски
и црногорски трајни цивилизациски вредности во историјата веќе
моќната српска држава можела привидно да го истакнува престиж-
ниот статус на своето владетелство, со стремеж да ја замени на се-
кој план позицијата на Византија на Балканот. Затоа и не било слу-
чајно што српскиот владетел Стефан Душан се крунисал за цар во
Скопје во 1346 година со благослов и на тогашниот охридски архи-
епископ Николај. За разлика од наметнатата српска јурисдикција
во духовниот живот на Црна Гора, во ниеден случај од српското
владеење во Македонија не дошло до нарушување на автоќефални-
от статус на Охридската архиепископија – којашто била независна
дури и во однос на вселенската патријаршија во Константинопол.
Дури и на Црковниот собор во Скопје во 1346 година охридскиот
архиепископ Николај учествувал во духовното воздигнување на
тогашниот српски архиепископ Јоаникиј II во патријарх „на сите
Срби“. Во таквите црковнополитички околности континуитетот на
македонско-црногорските книжевни врски понекогаш можеби за-
висел и од посредството на српските духовни и книжевни центри.
Но од современа дистанца на толкување на тогашните процеси

релациите на заемни надополнувања останувале дискретно про-

филирани како македонско-црногорски. Непосредните книжевни
врски се потврдуваат и со фактот што и денес во некои ракописни
збирки во Црна Гора се чуваат словенски ракописни книги поврза-
ни со македонската средновековна писмена и книжевна традиција.
Такви се збирките во Цетињскиот манастир „Раѓање на св. Бого-
родица“, во црквата „Св. Никола – Никољац“ кај Бијело Поље, во
манастирот „Св. Троица“ кај Пљевље, и др.
Денес ракописната збирка во Цетињскиот манастир распо-
лага со 80-тина сочувани книжевни споменици, од кои еден дел
се со потекло од Македонија. Како позначаен од нив е минејот за
месец мај, што го пишувал монахот Теофил со македонска јазич-
на редакција во периодот меѓу 1350 и 1360 година. Ракописот бил
донесен од Македонија во Цетињскиот манастир во периодот по
изградбата на овој црногорски духовен и книжевен центар во 1484
година од страна на Иван Црноевиќ, кога и постанал седиште на
Зетските епархии. Веројатно овој македонски литургиски зборник
требало да послужи како предлошка за таму од него да се препи-
шуваат нови ракописи. Денес ракописот на монахот Теофил се
чува во манастирската збирка, заверен под инв. бр. 33. Инаку од
истиот книжевник е сочуван уште еден ракописен октоих од пе-
риодот меѓу 1346 и 1355 година за царот Стефан Душан, што се
чувал во Старата збирка на Белградската народна библиотека под
инв. бр. 7 (Љ. Стојановиќ 220). Друг македонски ракопис што се
чува во Цетињскиот манастир (инв. бр. 73) е Лествицата на Јоан
Лествичник со пропратени слова од други црковни отци и писате-
ли, пишувана со македонска јазична редакција во периодот околу
1370 година. Другите евидентирани македонски ракописи во ис-
тата збирка потекнуваат од подоцнежен период, што сведочат за
континуитетот на македонско-црногорските книжевни врски. Од
1558 година е ракописот Синтагма на Матеј Властар со полна
текстолошка редакција, донесен во Цетињскиот манастир од Хи-
лендарскиот манастир (инв. бр. 56). Во четвороевангелието од XVI
век (инв. бр. 1) се идентификуваат молдовлашки, но и примеси од
македонски јазични или правописни карактеристики. Интересен е
и стиховниот пролог за зимската половина на годината (инв. бр.
53) што се датира од крајот на XVI век, чијшто текст е пишуван со

безјусова и со јусова македонска јазична редакција. Во содржината

на овој ракопис е поместен и преписот на житието за популарни-
от светител и писател од Македонија св. Иларион Мегленски. Во
збирката на Цетињскиот манастир под инв. бр. 12 се чува ракопис
со Толкување на евангелието, што го пишувал книжевникот Анто-
ние на Света Гора во 1613 година.
Најголемата ракописна збирка со словенски ракописи во
Црна Гора е во манастирот „Света Троица“ кај градот Пљевле. Се
претпоставува дека манастирот бил изграден уште во времето на
Немањиќевци кога средновековна Дукља била завојувана од Ср-
бија, а денешната сочувана архитектонска градба е од XVI век.
Сѐ до XVIII век бил значаен препишувачки и книжевен центар,
а денес во манастирскиот трезор се сочувани повеќе од 100 сло-
венски ракописни книги. Меѓу нив се и два ракописи со посредна
македонска провениенција. Првиот е четвороевангелие со инв. бр.
85 од крајот на XIII и почетокот на XIV век, што било пишувано
врз основа на македонска предлошка. Во месецословот е застапен
споменот и славата на св. Кирил Филозоф, што сведочи дека рако-
писот се препишувал од предлошка со потекло од Охридската кни-
жевна школа (каде што во тој период неговиот култ бил најсилно
одразен). Вториот ракопис со инв. бр. 12 претставува зборник со
мешовита содржина од манастирски типик и други состави, што
бил пишуван во втората половина на XIV век со македонска јазич-
на редакција. Покрај црковноправните текстови во неговата содр-
жина се препишале уште и други оригинални словенски состави,
како што е Краткото житие за св. Кирил Филозоф (Успението
Кирилово), текстот за обновата на бугарската патријаршија при ца-
рот Иван Асен II (1218–1241), посланието на Атанасиј Алексан-
дриски до кнезот Антиох, Повеста за латините и др.
Во црквата „Св. Никола – Никољац“ во Бело Поле од крајот
на XIII денес се сочувани повеќе од 80-тина словенски ракописи.
Меѓу нив има и таква што се поврзуваат со македонската средно-
вековна книжевна традиција. Така четвороевангелието што било
пишувано во Карпинскипт манастир кај Куманово во 1592 година
било донесено во Црна Гора, каде што денес се чува во Никољац
со инв. бр. 8. Под инв. бр. 49 во истата збирка се чува ракописен
зборник со антологиска содржина од 1556 година, што се поврзува

со книжевната дејност на македонскиот книжевник Висарион Де-

барски - главниот книжевник во Слепченскиот книжевен центар во
Македонија. Содржината на овој Висарионов зборник е богата со
разновидни состави, а меѓу нив се истакнуваат двете слова на Ди-
митар Кантакузин, Сказанието за Варлаамовата ерес, посланието
на Ефтимиј Трновски до македонскиот духовен и книжевен деец
Никодим Дисмански – основоположникот на монашкиот живот во
Романија, но и еден летопис со актуелни за тоа време настани на
Балканот – како што се за загинувањето на Крали Марко во 1395
година, паѓањето на Солун под турска власт во 1430 година, опо-
жарувањето на Скопје во 1438 година и на градот Мелник во 1488
година, како и за периодот по смртта на цар Душан во 1355 година.
Иако зборникот под инв. бр. 52 од крајот на XV век посредно нема
податоци за неговата македонска провениенција, сепак во негова-
та содржина се застапени преписи на состави во кои има настани
поврзани со македонскиот политички, духовен и културен живот.
Така во апокрифниот текст Сказание Исаево алегорично се напо-
менува за востанието на Петар Делјан од 1040/ʼ41 година како и за
положбата на Македонските Словени под повратениот византиски
протекторат. Во истиот зборник е сочуван и најстарите препис на
апокрифното Кратко житие за св. Кирил Филозоф, познато како
Солунска легенда – што претставува своевидна псевдо-автобиогра-
фија на словенскиот просветител за изнаоѓањето од негова страна
на словенското писмо и за покрстувањето на Македонските Сло-
вени кои живееле по течението на реката Брегалница. Од истата
црногорска ракописна збирка потекнуваат и два пролога (под инв.
бр. 34 и 35), од кои првиот е за месеците септември-декември и
бил пишуван в средината на XIV век (1350–1360 година), а втори-
от е исто за зимскиот дел од годината (септември-февруари) и бил
пишуван во втората половина на XVI век. Меѓу застапените пре-
писи на кратките житија за јужнословенските локални светители
е поместен и она за македонскиот светител и книжевник Иларион
Мегленски.
Темата за македонската историска и културна традиција во
средновековната црногорска книжевност била присутна и преку
присуството на една од повеќето текстолошки варијанти на Рома-
нот за Александар Велики – Македонски, познат како „Александри-

да“. Таков бил случајот со сочуваниот препис на Александридата

во манастирот Добриловина, што ја пишувал поп Крсто Филипо-
виќ во 1719 година. Нејзината текстулна структура има типични
карактеристики во однос на некои други словенски преписи на
византиската варијанта на текстот, што ни дава за право да прет-
поставиме дека во основата овој црногорски препис ја има словен-
ската редакција што била сочувана во најстариот препис пронајден
во околината на Скадар од крајот на XIV век. Овој ракопис бил
однесен во Белград и сега се чува во Српската патријаршиска би-
блиотека.
Македонската книжевна традиција воспоставила непосредни
врски со црногорската и преку печатарската дејност. Наскоро по
појавата на печатените книги во Мајнц во 1455 година ова кул-
турно достигнување се прифатило и во Црна Гора од страна на
зетскиот владетел Ѓураѓ Црнојевиќ (1490–1496), којшто бил голем
љубител на книгата и основач на првата печатница на Балканот.
Со отворањето на црногорската печатница во Цетиње за печатење
на словенски книги во 1493 година ракописните книги постапно
почнале да ја губат својата актуелност пред печатените. Со печат-
ницата управувал Макариј, за кого постои и мислење дека потек-
нувал од Македонија, т.е. од Скопска Црна Гора. Во периодот од
1493 до 1496 година таму се отпечатиле пет богослужбени книги
со кирилично писмо и на словенски јазик. По пропаѓањето на пе-
чатницата Макариј заминал во Романија, веројатно во градот Трго-
виште. Во периодот меѓу 1508 и 1512 година таму отпечатил уште
три книги. На 26 јануари во 1520 година во Венеција проработела
и печатницата на вториот црногорски печатар Божидар Вуковиќ.
Во однос на сите други печатари тој успеал најдолго да опстои во
дејноста и да отпечати најголем број на книги. По неговата смрт
во 1540 година печатницата ја наследил син му Виченцо, од кого
во 1566 година ја купил Јаков Крајков од Камена Река (денешното
македонско гратче Македонска Каменица). По извесно време жи-
веејќи во Софија, Јаков заминал во Венеција каде што како печатар
отпечатил неколку богослужбени книги: часослов (1566), октоих
(1567-1570), псалтир (1569), молитвеник (1570), Различни потреби
(1572) и служебник (препечатено од постаро издание на Виченцо
од 1554 година). Во содржината на отпечатената книга Различни

потреби се нашол и еден состав насловен како Сказание за прене-

сувањето мошти на светци, што се смета за оригинална творба на
Јаков Крајков. Интересно е да се наведе како во поговорот на отпе-
чатениот псалтир Јаков упатил апел до заинтересираните купувачи
на печатени свештенски книги дека можат истите да се набават
во Скопје, во книжарницата на Кара Трифун. Слично на овој при-
мер и во Црна Гора имало своевидни книжарници, како што биле
оние во Бело Поле од 1453 година на Лазар Брајановиќ (зетот на
Виченцо Вицко Вуковиќ од Котор) и на Дмитар Андојевиќ. Токму
преку црногорско-македонската културна врска во областа на пе-
чатарската дејност во XVII и XVIII век македонски и црногорски
печатари ја продолжиле традицијата да печатат книги и во другите
балкански средини. Но масовната потреба од печатени изданија на
книги претежно се задоволувала од Русија.
Истражувањата во однос на македонско-црногорските кни-
жевни врски немаат ограничен простор за проследување, зашто
тие континуирано биле плодни, разноврсни и мотивирани двона-
сочно една кон друга духовна и културна средина. Илустративно
и директно тоа го покажаа и нашите истражувања во овој прилог.
Но впечатливо е што историскиот контекст на проникнување и на
афирмација на македонскиот и на црногорскиот културноистори-
ски идентитет и преку книжевнотворечките процеси се одвивал
мошне слично во двете средини, егзистирајќи во услови на чести
потиснувања и присвојувања од различните освојувачи на нивните
простори низ вековите. Новите тенденции на глобализацијата во
Европа за културно прелевање меѓу народите веќе појасно овоз-
можуваат секој современ национален културен и јазичен иденти-
тет да се распознава како посебен придонес во надополнувањата
на општите цивилизациски вредности. Следствено и современите
рационални осознавања на интеркултурните глобални процеси од
минатото не допуштаат македонската или црногорската книжевна
традиција да се отуѓува или да се посвојува и присвојува. Во спец-
ифичните историски глобални услови на развој нивната меѓусебна
дисперзија преку врските и влијанијата од минатото само го потвр-
дуваат современиот национален македонски и црногорски книжев-
нотворечки интегритет.

Литература
(Селективен преглед)
–– Ангеловска-Панова, М. 2004. Богомилството во духовната

култура на Македонија. Скопје.
–– Антолјак, Ст. 1969. Самуиловата држава. Скопје.
–– Банашевиħ, Н. 1971. Летопис попа Дукљанина и народна
предања. Београд.
–– Басотова, Љ. 1988. „Летописот“ на попот Дукљанин како
извор за македонската средновековна историја. Споменици за
средновековната и поновата историја на Македонија. Том V.
Прилеп: 121–233.
–– Басотова, Љ. 1999–2000. Односот на цар Самоил кон соседите.
Balkanoslavica. Прилеп.
–– Белчовски, Ј. 1997. Охридската архиепископија од основањето
до паѓањето на Македонија под турска власт. Скопје.
–– Богдановић, Д. 1982. Инвентар ћирилских рукописа у Југославији
(XI–XVII века), Београд.
–– Богдановић, Д. 1980. Историја старе српске књижевности.
Београд.
–– Бошковски, М. 2007. Великаните на македонскиот среден век.
Книга 1. Скопје.
–– Велев, И. 2011. Беседа против богомилите на Презвитер Козма.
Скопје.
–– Велев, И. 2005. Византиско-македонски книжевни врски.
Скопје.
–– Велев, И. 2014. Историја на македонската книжевност. Том 1.
Средновековна книжевност. Скопје.
–– Велев, И. 2017. Културноисториски проникнувања. Скопје.
–– Велев, И. 2016. Свети Кирил и Методиј, рамноапостоли и
сесловенски просветители. УКИМ. Скопје.
–– Велев, И. 2000. Средновековни книжевни антологии. Скопје.
–– Велев, И., Макаријоска, Л. и Црвенковска, Е. 2008. Македонски
споменици со глаголско и со кирилско писмо. Скопје.
–– Вуксан, Д. 1936. Рукописи цетињског манастира. Зборник за
историју Јужне Србије и суседних области, 1. Скопље.
–– Георг Бек, Х. 1967. Путеви византијске књижевности. Београд.

–– Георгиевски, М. 1972. Македонска печатарска дејност. Скопје.

–– Георгиевски, М. 1979. Македонското книжевно наследство од
XI до XVIII век. Скопје.
–– Дил, Ш. 1995. Историја византијског царства. Београд.
–– Димевски, С. 1989. Историја на македонската православна
црква. Скопје.
–– Драгојловић, Др. 1975. Дукљански кнез Владиомир и албански
новатијати, Историјски записи. XXVIII (XLVIII), XXX, 1.
Титоград: 93-104.
–– Ердељановић, Ј. 1978. Стара Црна Гора. Етничка прошлост и
формирање црногорских племена. Београд.
–– Иванов, Й. 1911. Епархиите в Охридската архиепископия в
началото на XI век. СпБАН, 1. София: 93–112.
–– Ивановски, О. 1962. Македонските Словени од VI до IX век. Скопје.
–– Илиевска, Кр. 2004. Законъ соудныи людьмъ. Скопје.
–– Илиевски, П. Хр. 2001. Појавата и развојот на писмото со
посебен осврт кон почетоците на словенската писменост.
Скопје.
–– Илјада години од востанието на комитопулите и создавањето
на Самоиловата држава. 1971. Скопје.
–– История на българската средновековна литература. 2008.
Съставител А. Милтенова. Група автори. София.
–– Историја на македонскиот народ. 1969. Кн.1. Скопје.
–– Историја на македонскиот народ. 2000. Том 1. Редактор Б.
Панов. Скопје.
–– Историја Црне Горе. 1967. I. Титоград.
–– Јакимовска-Тошиќ, М. 2015. Правно-канонските книжевни
состави на св. Методиј Солунски. -В: Macedónsko-slovenské
literárne, kultúrne a jazykové vzťahy. Македонско-словачки
книжевни, културни и јазични врски. Univerzita Konštantina
Filozofa v Nitre. Nitra: 37–44.
–– Капиџић, А. 1999. Браќа Гиновски зографи во Црна Гора. Скопје.
–– Книжевно-културните врски помеѓу Македонците и
Црногорците од најстари времиња до денес. 1987. МАНУ.
Скопје.
–– Конески, Б. 1975. Од историјата на јазикот на словенската
писменост во Македонија. Скопје.

–– Конески, Б. 1986. Охридска книжовна школа. -В: Климент

Охридски. Студии. Скопје.
–– Лазаревић, Л. 1829. Владимир и Косара. Будим. (историска
драма).
–– Љубинковић, Н. 1977. Легенда о Владимиру и Косари – између
усмене и писане књижевности. –В: Однос између усмене и
писане књижевности. Св. 2. Београд: 139–146.
–– Македонска книжевност IX–XVIII век. 2008. Избор, редакција,
предговор, книжевно-историски коментари и белешки д-р Илија
Велев. Том 1 од 135 томови Македонска книжевност. Битола.
–– Марјановић, Ч. 1925. Свети Јован Владимир. Београд.
–– Мелоски, Хр. 1996. Москополски зборник. Пролошки житија на
светците. Скопје.
–– Миќуновиќ, М. Д. 2011. Дукљански светец Јован Владимир и
неговите свети мошти (St. Jovan Vladimir and his holy relics
from Duklja). Битола.
–– Мошин, Вл. 1958. Ћирилски рукописи манастира „Св. Тројице“
код Пљевља. Историски записи. XIV, Цетиње.
–– Мошин, Вл. 1961. Ћирилски рукописи у манастиру Никољцу
код Бијелог Поља. Историски записи. XVIII. Титоград.
–– Наумоски, Р. и Аврамоски, П. 2009. Црквата „Св. Јован
Владимир“ – село Подгорци. Охрид.
–– Новаковиħ, Ст. 1893. Први основи словенске књижевности међу
балканским Словенима. Легенда о Владимиру и Косари. Београд:
267- 278.
–– Орбини, М. 1968. Краљевство Словена. Београд.
–– Острогорски, Г. 1970. Византија и Словени. Београд.
–– Острогорски, Г. 1959. Историја Византије. Београд.
–– Панов, Б. 1999. Македонија низ историјата. Скопје.
–– Панов, Б. 1985. Средновековна Македонија. Том 2 и 3. Скопје.
–– Панонски легенди, 1969. Предговор: Х. Поленаковиќ, Превод:
Р.Угринова-Скаловска. Скопје.
–– Панонски легенди. 2001. Предговор: Д. Миловска, Превод: Ј.
Таковски. Скопје.
–– Петканова, Д. 1997. Старобългарска литература IX−XVIII век.
София.

–– Плавшић, Л. 1959. Српске штампарије од краја XV до половине

XIX века. Београд.
–– Поленаковиќ, Х. 1967. Легендата за Владимир и Косара.
Културен живо. XII, 1. Скопје: 23–25.
–– Поп-Атанасов, Ѓ. 2015. Македонската глаголица. Скопје.
–– Поп-Атанасов, Ѓ. 2001. Од македонското книжевно минато.
Скопје.
–– Поп-Атанасов, Ѓ. 1983−1985. Основен хронолошки каталог на
словенски ракописи од Македонија. Спектар, од бр.1 до бр.5.
–– Поп-Атанасов, Ѓ. 1989. Речник на старата македонска
литература. Скопје.
–– Поп-Атанасов, Ѓ. 2011. Старословенски кирилометодиевски
извори. Скопје.
–– Радојичић, Ђ. 1984. Белешке о штампаријама у Црној Гори у XV
и XVI веку. Историски записи, II.
–– Ристовска-Јосифовска, Б. 2001. „Кралството на Словните“
од Мавро Орбини како извор за македонската средновековна
историја. Скопје.
–– Снегаров, Ив. 1924 и 1932. История на Охридската
архиепископия. Том 1 и Том 2. София.
–– Стојановић, Љуб. 1982–1988. Стари српски записи и натписи.
Фот. Издања. књ.1−6. Београд.
–– Стојчевска-Антиќ, В. 1997. Историја на македонската
книжевност. Средновековна книжевност. Скопје.
–– Стојчевска-Антиќ, В. 1985. Кон средновековната историја за
Владимир и Косара. Стремеж. XXIX, 9. Прилеп: 965–971.
–– Таневски, Ст. 1967. Владимир и Косара. Скопје.
–– Троицкий, С.В. 1970. Мефодий как автор „Закона судного
людям“. -В: Македонија и Македонците во минатото. Скопје:
стр. 441−453.
–– Туницкий, Н. 1913. Свети Климент Епископ словенский. Его
жизнь и просветительская деятельность. Сергиевъ Посадъ.
–– Угринова-Скаловска, Р. 2006. Старословенски јазик. Скопје.
–– Ферлуга, Ј. 1986. Драч и његова област од VI до почетка XIII
века. Глас САНУ. CCCXLIII, књ. 5. Београд: 65–120.
–– Херцигоња, Е. 2015. Илјадалетие на хрватското глаголаштво.
МАНУ. Скопје.

–– Шекуларац, Б. 1990. Александрида манастира Добриловине.

Библиографски весник. 19/1–2.
–– Штављанин-Ђорђевић, Љ., Гроздановић-Пајић, М.и Цернић,
Л. 1986. Опис ћирилских рукописа Народне библиотеке Србије.
Књига прва. Београд.
***
–– Čelebić-Blehova, L. 2006. Hrišćanstvo u Boki 1200–1500. Podgorica.

–– Čirgić, A. 2011. Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnosti. Podgorica.
–– Hamm, J. 1974. Staroslavenska gramatika. Zagreb.
–– Hercigonja, E. 1975. Povjest hrvatske književnosti. Knj. 2.
Srednjovekovna književnost. Zagreb.
–– Hrvatsko-crnogorski dodiri/ Crnogorsko-hrvatski dodiri: identitet
povijesne i kulturne baštine Crnogorskog primorja. 2009. Zagreb.
–– Istorija Crne Gore. I. 1967. Titograd.
–– Istorijski leksikon Crne Gore. 2006. Podgorica.
–– Jelčić, D. 1997. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb.
–– Kalezić, S. 1990. Crnogorska književnost u književnoj kritici. I.
Stara književnost. Nikšić.
–– Kašanin, M. 2002. Srpska književnost u srednjem veku. Beograd.
–– Kuljbakin, S. M. 1925. Paleografska i jezička ispitivanja o
Miroslavljevoj jevanđelju. Beograd.
–– Kurz, J. 1955. Evangeliář Assemanov. Praha.
–– Marković, I. 1902. Dukljansko-barska metropolija. Zagreb.
–– Medini, M. 1942. Kako je postao „Ljetopis popa Dukljanina“. Rad
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Кnј. 273. Zagreb.
–– Mijović, P. 1987. Kulture Crne Gore. Titograd.
–– Mijović, P. 1970. Tragom drevnih kultura Crne Gore. Titograd.
–– Mijušković, S. 1967. Ljetopis popa Duklanina. Titograd.
–– Mirković, L. 1925. Miroslavljevo jevanđelje. Beograd.
–– Missale Romanum slavonico idiomate. 2011. Podgorica.
–– Momirović, P. i Vasiljev, Lj. 1991. Ćirilske rukopisne knjige
Cetinjskog manastira XIV–XVIII vek. Cetinje.
–– Mošin, Vl. 1956. Ćirilski rukopisi Cetinskog manastira. Ljetopis
Jugoslavenske akademije znanosti i umetnosti.1954. Zagreb.
–– Mošin, Vl. 1950. Ljetopis Popa Dukljanina. Zagreb.

–– Nikčević, V. D. 2006. Književnost Duklje i Prevalitane. Podgorica.

–– Nikčević, V. 1996. Crnogorsko-makedonske književne veze u
srednjem vijeku. –V: Crnogorska književna raskršća. Cetinje.
–– Nikčević, V. P. 2009. Istorija crnogorske kniževnosti. Od početka
pismenosti do XIII. vijeka: Cetinje.
–– Nikčević, V. P. 2006. Narodnosna, nacionalna i jezička identifikacija
crnogorske književnosti u Jezičkim i književnim temama. Cetinje.
–– Nikčević, V. P. 1982. Periodizacija stare crnogorske književnosti.
Zbornik radova profesora i saradnika Nastavničkog fakulteta u
Nikšiću. Br. 5–6. Nikšić.
–– Nikčević, V. P. 1998. Prijem hrišćanstva u Crnoj Gori. Cetinje.
–– Nikčević, V. P. 1998. Pravopis crnogorskog jezika. Cetinje.
–– Norma i kodifikacija crnogorskog jezika. 2005. Cetinje.
–– Novakoviħ, Sт. 1908. Ohridska arhiepiskopija u XI vekу. Glasnik
SAN. Кnј. 76. Beograd.
–– Ostojić, I. 1963. Benediktinci u Hrvatskoj. I. Split.
–– Pantelić, St. 2000. Pradomovina Crnogoraca. Hrvatska obzorja, br.
2. Split.
–– Perčić, E. 1998. Sclavorum Regnum Grgura Barskog – Ljetopis
popa Dukljanina. Bar.
–– Pisci srednjovjekovnog latiniteta. 1996. Cetinje.
–– Praesbiteri Dieocleatis Regnum Slavorum. 2003. Podgorica-Zagreb.
–– Radojević, D. 2000. Iz povjesti hrišćanskih crkava u Crnoj Gori.
Podgorica.
–– Radoman, Al. 2008. O pismu izvornika hronike Kraljevstvo Slovena
Popa Dukljanina. Lingua Montenegrina, 2. Cetinje.
–– Rotković, R. 1995. Odakle su došli preci Crnogoraca. Cetinje.
–– Rotković, R. 2012. Crnogorska književnost od početaka pismenosti
do 1852. Podgorica.
–– Skriptoriji i manastirske biblioteke u Crnoj Gori. 1989. Cetinje.
–– Stipičević, A. 1974. Iliri. Zagreb.
–– Šekularac, B. 2008. Ilovačka krmčija ili Zetski zakonik. Matica, br.
34–35. Cetinje.
–– Šekularac, B. 2014. Razvoj pismenosti u Crnoj Gori. Cetinje.
–– Štedimlija, S. M. 1938. Crnogorske štamparije u XV vijeku. Zagreb.
–– Živković, D. 1989. Istorija crnogorskoga naroda. Tom I. Cetinje.

UDK 821.163.4.09 Petrović Njegoš P. II
Boban BATRIĆEVIĆ (Cetinje)

VLADAR I PJESNIK – NACIONALNO-POLITIČKA

KONCEPCIJA U NJEGOŠEVU DJELU
I NJEZINE REFLEKSIJE
U radu se analizira značaj Njegoša „vladara i pjesnika“ s osvrtima

na njegova kasnija korišćenja. Pokušava se dokučiti što je to Njegoš za
života stvorio što mu je omogućilo besmrtnost u političkom korišćenju
tako karakterističnom za XX vijek.
Ključne riječi: Njegoš, vladar, pjesnik, ideologija
Uvod
Mnoge umove intrigiralo je pitanje – kako je moguće da pjesnička

imaginacija artikulisana u stihovnom iskazu stara vijek i po, koja opisu-
je imaginarni istorijski događaj situiran vijek i po od trenutka nastanka
spjeva, ima toliku moć da krajem XX vijeka inspiriše genocidne horde
da izvrše egzoduse i pokolje muslimanskog stanovništva u Bosni i Her-
cegovini za vrijeme jugoslovenskoga građanskog rata? Baveći se tim
pitanjem slovenački filozof Slavoj Žižek pravi distinkciju između tkača
tih stihova i onih koji su te stihove shvatali na način koji je zadovoljavao
njihove superego političke motive.1 Govoreći o Radovanu Karadžiću i
njegovu „blizancu“ iz Ruande, Hasanu Ngazeu, autoru djela Kangura
koje poziva na genocid protiv Tutsija, Žižek je zapazio da nacionali-
stički pjesnici stvaraju svojevrsni poetic-military complex.2 U svakome
nacionalističkom programu koji stvaraju i personifikuju loši pjesnici,
kakvi su npr. Karadžić i Ngaze, Žižek vidi i uvrštavanje pjesnika i pisa-
ca iz ranijih perioda koje nacionalisti prepoznaju i slave kao „velike“ ili
1
Slavoj Žižek, „Notes on a poetic military complex“, Third text, Volume 23, Issue
5, september 2009, str. 503−504.
2
Isto, str. 505.

Boban Batrićević
„autentične“. Za konačnu dehumanizaciju masa i „anesteziranje“ ośe-

ćanja o patnji Drugoga, pored religijske identifikacije, nacionalisti svo-
je sljedbenike nadahnjuju anahronističkim tumačenjem stihova svojih
velikih pjesnika – tako borba protiv neistomišljenika dobija oreol „vi-
šega cilja“.3 Nije teško zaključiti da je Radovanu Karadžiću i njegovim
saradnicima taj proces omogućavalo frivolno tumačenje djela Petra II
Petrovića-Njegoša. Poistovjećujući svoju stvarnost s vremenom s kojim
nema nikakvih dodirnih tačaka, oni su u toku mobilizacije masa za „ko-
načno rješenje srpskih nacionalnih problema“ iskoristili Gorski vijenac,
jedno od najznačajnijih djela nastalih na južnoslovenskome prostoru.
Na osnovu toga morbidnog primjera otvaramo kapiju mikroko-
smosa koji možemo nazvati – upotreba Njegoša. Pod tim se može po-
drazumijevati više nivoa, od pukog stavljanja Njegoševa lika ili stihova
na priveske i suvenire koje mala privreda nudi turistima koji nam dođu
u pośetu do stvaranja paravana-Njegoš iza kojeg se kriju najanimalnije
i najprimitivnije ubilačke pobude ksenofobičnoga nazora. Malo je lič-
nosti u južnoslovenskoj, osobito crnogorskoj i srpskoj istoriji, za koju
je vezano više kontradiktornih stavova kao što je slučaj s Njegošem. Na
prostoru koji svjetskoj mapi oduzima tek neznatnu površinu Njegoš i
njegovo djelo prošli su sve vrste kanonizacije, beatifikacije, sakraliza-
cije, fanatizacije, fetišizacije, satanizacije; s njima se išlo u rat, slavio
mir; mirili i svađali hrišćanstvo i islam, dočekivalo na svijet i pratilo s
njega. Njegovi spomenici podizani su širom bivše Jugoslavije, potom
rušeni;4 njegovim imenom imenovane su i preimenovane škole, trgovi,
ulice, parkovi, institucije, organizacije, udruženja; njegovi stihovi učeni
su napamet i povlačeni iz školskih programa.
Bibliografija Njegoš broji skoro 40.000 jedinica, a kad u Google
pretraživač unesete „Njegoš“ dobijete preko 890.000 rezultata što će
reći da bi za prikupljanje, pregledanje i iščitavanje svih tih jedinica i
linkova bile neophodne decenije. Iza nas je od Njegoševe smrti sto šez-
deset sedam godina. U tome intervalu interpretiranje značaja njegove
ličnosti i djela doživljavali su brojne transformacije i kao što je već
navedeno – korišćene u najrazličitije svrhe. Zato se, da bismo pokušali
steći širu perspektivu o tome zašto i kako je upotrebljavan Njegoš, na-
3
Isto.
4
O spomenicima Njegošu, viđeti: Predrag Malbaša, „Spomenici Petru II Petroviću
Njegošu“, Matica, br. 55, jesen 2013, str. 255−314.

Vladar i pjesnik – nacionalno-politička koncepcija u Njegoševu djelu i njezine refleksije
meće nekoliko fundamentalnih pitanja – ko je Petar II Petrović-Njegoš?

U kojem vremenu je živio, vladao i stvarao? Kako je ideološki uokvirio
svoju vladavinu i stvaralaštvo i kakve je reperkusije ta ideologija ima-
la na južnoslovenski prostor? Kad odgovorimo na ta pitanja, možemo
konceptualizovati sljedeća: kako su se crnogorski i južnoslovenski pro-
stor razvijali u postnjegoševskom dobu? Zašto je od toliko velikana baš
Njegoš bio najpogodnija persona za inkluzivne i sukcesivne programe?
Kako to da su se ideologije i države koje su uspostovljane na južnoslo-
venskome prostoru u drugoj polovini XIX i tokom XX vijeka mijenjale,
smjenjivale i nestajale, a da je opet svaka od njih nudila svoje „novo
čitanje“ Njegoša i od njegove ličnosti pravila nacionalnoga pjesnika?
Kako su vlasti koristile Njegoša?
***
Radivoje Rade Petrović (1813−1851), poznat i kao Petar II, a

najpoznatiji kao Njegoš, bio je crnogorski vladika, vladar i pjesnik.5
Na vladičanskome tronu u Crnoj Gori tada mnogo manjoj od njezi-
nih današnjih granica, naslijedio je svojega strica Petra I. Sa svega se-
damnaest godina upuštio se u avanturu koja će budućim vremenima
udariti široki ram. Iako mu se često pripisuju državničke manjkavosti
iza njega će ostati znatno drugačija Crna Gora no što je zatekao kad je
došao na vlast. Za dvije decenije uspio je osnovati prve čvršće državne
i represivne institucije u novovjekovnoj Crnoj Gori – Senat i Gvardi-
ju, centralizovati vlast, spriječiti plemensku anarhiju, otpočeti s priku-
pljanjem poreza i reformisati državne finansije, razgraničiti se s Au-
strijom i predstavnicima osmanske vlasti u Hercegovini, čvršće vezati
okolna crnogorska plemena za Crnu Goru, uspostaviti osnovne škole i
5
Viđeti: Jevto Milović, Petar II u svom vremenu, CANU, Univerzitetska riječ, Ti-
tograd, 1984; Vojislav P. Nikčević, Mladi Njegoš, Institut za crnogorski jezik i
književnost, Podgorica, 2011; Milorad Medaković, P. P. Njegoš, posljednji vladika
crnogorski, Knjigopečatnja A. Pavića, Novi Sad, 1882; Jevto Milović, Njegoš u
slici i riječi, Grafički zavod, Titograd, 1974; Đoko Pejović, Crna Gora u doba
Petra I i Petra II, Narodna knjiga, Beograd, 1981; Pavle Rovinski, Petar II (Rade)
Petrović Njegoš – vladika crnogorski, Obod, Cetinje, 1967; Petar Aleksejevič
Lavrov, Petar II Petrović Njegoš, ICJK, Podgorica, 2013; Vladimir Jovanović,
Petar II Petrović Njegoš, arhimandrit i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve
(1830–1831), Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2016.

Boban Batrićević
štampariju, oživjeti izdavačku djelatnost, privući veliki broj uticajnih

plemića i ličnosti iz inostranstva koji su evropskome javnom mnjenju
širili pozitivne slike o Crnoj Gori i Crnogorcima, aktuelizovati crnogor-
ski ekskluzivitet među ostalim Južnim Slovenima, intenzivno raditi na
okupljanju južnoslovenskih naroda za oslobođenje od stranih imperija.
I da nije bio pjesnik, Njegoš bi u kasnijim tumačenjima zasigurno nosio
epitet značajne ličnosti. Ipak, Njegoš državnik čini se nerazdvojivim od
Njegoša pjesnika. Poznati crnogorski i srpski istoričar književnosti Ni-
kola Banašević se odlično zapitao u kojoj je to mjeri pjesnik nadahnuo
vladara, a u kojoj vladar pjesnika.6 Njegov učenik Michel Aubin, svo-
jom reprezentativnom studijom Njegoš i istorija u pesnikovom delu po-
kazuje da je gotovo čitavo Njegoševo pjesništvo protkano okolnostima
u kojima je živio i kojima je upravljao. Tokom te epohe u Evropi jačaju
nacionalni pokreti; nacionalizam se shvata kao oslobodilačka snaga. U
postnapoleonovskoj stvarnosti, đe konzervativne članice Svete alijan-
se i njihovi lideri nastoje održati „novo/staro“ stanje i spriječiti svako
talasanje, ispod stega uspostavljenih opresorskih instumentarija bujaće
romantizam – nova kultura koja je nadahnjivala nacionalno sazrijeva-
nje.7 To je s jedne strane doba političke filozofije apsolutizma Klemensa
Metternicha, ali i doba Lorda Byrona, Chateaubrianda, Lamartina, Vic-
tora Hugoa, Getea, Puškina, Delacroixa, Goye, Beethovena, Chopina i
Verdia s druge strane. I Balkansko je poluostrvo bilo jedan od punktova
romantičarsko-nacionalnoga preporoda – ustanci u Srbiji i Grčkoj, po-
java ilirizma u Hrvatskoj, jačanje južnoslovenskih ośećanja među sta-
novništvom koje je živjelo pod Osmanskim Carstvom i Austrijom i dr.
znatno su uticali na preobražaj kulturnih i političkih prilika. Jedan od
glavnih nadahnjivača i promotera nacionalnog oslobođenja balkanskih
Slovena bio je Njegoš, koji je tokom svoje karijere drugovao, radio,
vodio korespondenciju, sarađivao i savjetovao se s najvažnijim akteri-
ma i nosiocima tih novih razmišljanja, a, što je najvažnije, posvetio im
je gotovo čitav svoj književni opus. Za razliku od njih Njegoš je imao
ekskluzivitet vladara jedne faktički nezavisne zemlje. Kako je zapazio
crnogorski istoričar Živko Andrijašević, ipak Njegoš kao vladar nije
stvorio sopstveni politički program, već je on zapravo tvorac jedne pre-
6
Nikola Banašević, „Vladar u Njegošu pesniku“, Letopis MCCCCXXIII, Novi Sad,
1930, str. 204.
7
Viđeti: Čedomir Popov, Građanska Evropa I–II, Matica srpska, Novi Sad, 1989.

poznatljive nacionalno-političke koncepcije koju je iskazao kroz svoje

književno djelo.8 Prije osvrta na njegova djela, bitnog jer nam otkriva
neke transformacije Njegoševih ideoloških i političkih gledišta budući
da se kroz te faze prepliću crnogorstvo, srpstvo, južnoslovenstvo i slo-
venstvo, valjalo bi iznijeti Aubinovu opservaciju o tim koncepcijama
koje je uočio u Gorskome vijencu, najvažnijem Njegoševu djelu, a koja
nam se čini kao dominantna uopšte kad je ovaj pjesnik u pitanju: „Prou-
čavanjem Gorskog vijenca ukazuju se tragovi tri koncepcije nacionalne
zajednice: Javlja se pomalo apstraktna ideja o jednom narodu čije se
jedinstvo zasniva na jeziku i na junačkim predanjima. Osećanje srpskog
zajedništva vrlo je snažno izraženo. Ono je još i naglašeno posvetom
Karađorđu. Ispoljava se i ideja manje o jednoj naciji, a više o državi
koja bi oko Crne Gore okupila susedne oblasti. Mogli bismo se začuditi
što se, uprkos snažnom nacionalnom osećanju, predmet tog osećanja
čini tako neprecizan. Ali i mnogo kasnije još, neće li se Crnogorac, ako
treba da se opredeli, kolebati da se izjasni kao Jugosloven, kao Srbin ili
kao Crnogorac? U Njegoševo doba nacionalizam je bio oslobodilačka
snaga u odnosu na tuđinsko gospodstvo. Nacija i država bile su još dva
odvojena pojma. Njegoš se osećao solidaran sa Srbima i sa Hrvatima.
Ali je ta solidarnost bila delom i promišljena, a delom i nagonska. Po-
što je bio vladika Crne Gore, interesi njegove zemlje nisu mogli da ne
utiču na njegovu misao. Nacionalna ideologija u njega je srpsko-jugo-
slovenska, a državna ideologija srpsko-crnogorska.“9 Od Crne Gore ka
srpskom i južnoslovenskom objedinjavanju Njegoševa koncepcija nije
polazila od najranijih faza crnogorske ili južnoslovenske istorije, već
je vezana za tzv. Srpsko carstvo i njegov slom na Kosovu 1389. godi-
ne. Iako je u tome trenutku Zeta (kako se tada naziva jedan dio današ-
nje teritorije Crne Gore) bila nezavisna oblast pod dinastijom Balšića
te odbila učešće u Kosovskoj bici, a potom nastavila svoj kontinuitet
pod dinastijom Crnojevića, za Njegoša prava istorija Crne Gore po-
činje od Kosova, jer je to jedini nepokoreni dio tzv. Srpskog carstva
koji je sačuvao slobodu i nezavisnost. Kao čuvar tog kontinuiteta ona
borbom protiv Turaka brani svoju slobodu i žrtvuje se za oslobođenje i
ujedinjenje Srba i restauraciju nekadašnje države. Crnogorski narod u
8
Živko Andrijašević, Dinastija Petrović-Njegoš, Narodna knjiga, Podgorica, 2016,
str. 321.
9
Mišel Oben, Njegoš i istorija u pesnikovom delu, Beograd, 1989, str. 227−228.

Boban Batrićević
tom smislu kao jedini slobodan, najelitniji je dio srpstva, i to ne samo

zbog sačuvane slobode no i zbog porijekla. Naime, Njegoš je uobličio
mit o tome da su poslije poraza na Kosovu srpski plemići i vitezovi u
crnogorskim brdima našli pribježište od Turaka i tu nastavili „svetu mi-
siju“ obnove carstva.10 Taj mit do Njegoševe pojave nije bio prisutan u
crnogorskoj usmenoj književnosti. Crnogorski istoričar Zvezdan Folić
uvidio je da je kosovski mit kod Njegoša stavljen u funkciju borbe s
Turcima i naznačen nizom simbola. Herojstvo i izdaja personifikovani
Milošem Obilićem i Vukom Brankovićem predstavljaju trajne simbo-
le tih osobina, jer se prvi slavio bezgranično, a drugi bio sinonim na-
rodnog izdajstva. „Trebalo je, dakle, podstaći osvetničku strast prema
osmanskoj vlasti, organizovati ratnike tipa Obilića, i tako se osloboditi
tuđinske uprave. Otuda je Njegoš u ‘Gorskom vijencu’, uzdigao Milo-
ša Obilića do grandioznih razmjera, do paradigme svih viteških vrlina.
Nesporno je da je Njegoš u svojim djelima nastojao da izgrađuje i afir-
miše antiosmansku politiku i da tako podstiče oslobodilačke pokrete.
Stoga je uopštavao istorijske simbole težeći da oživi arhetipske slike
srednjovjekovnog ratnika, ali i da svoje sunarodnike pripremi za veće
vojne poduhvate.“11
To su dakle najdominantije postavke Njegoševa nacionalno-poli-
tičkoga koncepta prisutne u njegovu stvaralaštvu, ali nikad jasno ome-
đene i definisane, ovđe posebno izdvojene zbog činjenice da će odi-
grati veliku ulogu u budućnosti i poslužiti mnogim nacionalistima da
pozivanjem na Njegoša kite svoje velikodržavne ideologije. Međutim,
to nijesu bile jedine Njegoševe vizije daljih tokova crnogorske, srpske
i južnoslovenske budućnosti. Kao i svaka koncepcija i ova ima svoju
genezu i paralelne tokove, zato je neophodno osvrnuti se na njegovo
stvaralaštvo, ali i na njegova pisma, kako bismo osvijetlili pojedine se-
gmente koji će biti ključni u kasnijim političkim i ideološkim interpre-
tacijama struktura koje su upotrebljavale Petra II u svojim programima.
Na Njegoševo stvaralaštvo najviše je uticala usmena književnost,
veoma razvijen oblik umjetničkoga izraza u tadašnjoj Crnoj Gori. Sa-
10
O programskim načelima državničke politike viđeti još: Živko Andrijašević, „Nje-
goševa vladavina i politička misao“, Njegoševi dani 2, zbornik radova sa naučnog
skupa, 2009, str. 393–411.
11
Zvezdan Folić, „Kosovski mit u političkim projekcijama XX vijeka“, Njegoševi
dani 2, zbornik radova sa naučnog skupa, 2009, str. 423.

kupljači tih pjesama u XIX vijeku isticali su njihovu određenu temat-

sku i stilsku zasebnost u odnosu na ostale južnoslovenske krajeve. U
crnogorskoj usmenoj epici dominirale su istorijske teme („deseteračka
istoriografija“), koje su pjevale i slavile crnogorsku borbu za slobodu,
ali i govorile o narodnim običajima te životu na crnogorskoj i teritoriji
suśednih crnogorskih plemena pod osmanskom vlašću. U djelima ne-
poznatih i poznatih pjesnika-pjevača pored bojeva govorilo se o unu-
trašnjim problemima kod Crnogoraca, krvnoj osveti, međusobnim ubi-
stvima i pljačkama. Nerijetko se u njima govori o odnosu Crnogoraca
s predstavnicima osmanskoga svijeta i nerijetko su u njima iskazane
pozitivne predstave o Drugom, o susretu i prožimanju različitih soci-
okulturnih kodova pa su nezaobilazan etnološki izvor za pomenuti pe-
riod. Međutim, od početka XIX vijeka, a naročito od Njegoševa doba,
njihova tematska disperzivnost polako će se unificirati usmjeravajući
se uglavnom ka opjevavanju crnogorsko-osmanskog ratovanja. Znajući
propagandnu ulogu usmenog pjesništva i njen komunikacijski domet
putem guslarskog izvođenja, Njegoš će se truditi da svojim stvaralaš-
tvom, ali i redakcijom prikupljene usmene epike, promoviše svoju dr-
žavnu politiku.12 Gotovo svako Njegoševo djelo ima različitu publiku,
od one „prostonarodne“ i guslarske, prije svega crnogorske, do one šire
– južnoslovenske, balkanske i evropske. Ogleda se u tim djelima i uticaj
različitih prilika, različitih osoba i svjetonazora. Do svog prvog putova-
nja u Rusiju, kad je još pod uticajem lokalnih domena crnogorskoga na-
sljeđa, u prvome redu stvaralaštva svojih prethodnika na crnogorskome
tronu, Njegoš u pjesmama istorifikuje crnogorsko ratovanje s Turcima.
Studija Michela Aubina poslužiće nam kao osnova za dalju analizu. U
Njegoševim pjesmama koje je u svoju zbirku Pjevanija (1833) uvrstio
Simo Milutinović slavi se crnogorsko junaštvo s tendencijom osnaživa-
nja jedinstva i borbenosti zemlje – dvije od šest pjesama u svom imenu
imaju direktan plemenski predznak − Crmničani i Bjelice, jedna opisuje
crnogorsku pobjedu na Martinićima i podvige Bjelopavlića i Pipera,
dok Nova pjesna cernogorska o vojni Rusah i Turakah početoj 1828-u
godu slavi ruski sukob s Osmanskim Carstvom. Dakle, jasno je da je
mladi Njegoš sabijen u crnogorski vidokrug, okrenut zajednici i narodu
Novak Kilibarda, „Odnos Njegoša – državnika i političara prema crnogorskoj

12
usmenoj epici“, In: Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj epici, Podgorica, ICJK,
2012, str. 163−169.

Boban Batrićević
kojim upravlja, neopterećen problemima srpstva, već u globalnim crta-

ma okrenut problemima slovenstva. Evidentan je uticaj Petra I na prve
Njegoševe pjesme, za kojega Aubin kaže da pravi distiknciju između
crnogorske i srpske teritorije: „Često imamo utisak da Petar I jednako
gleda na Srbe izvan Crne Gore i na Ruse, kao na braću, kao na Slovene,
ali ne kao na sunarodnike. I za jedne i za druge služi se istim stereo-
tipnim kvalifikativom: jednovjerni i jednoplemeni. On jasno razlikuje
srpsku otadžbinu od crnogorske. Jednog Srbina koji je na smetnji on
razdražen šalje ‘neka ide u Šumadiju da čudesa čini i da s Turcima
ratuje’“.13 Apostrofiranje i glorifikacija ruske uporedo s crnogorskom
borbom isticanje je privrženosti Crne Gore Rusiji i otisak njene ma-
terijalne vezanosti. Pozitivne predstave o Rusima s nešto manjim in-
tenzitetom ispoljene su i u nekoliko narednih pjesama, od kojih nam
je za uporednu analizu najzanimljivija Glas kamenštaka, koju je Nje-
goš napisao 1833. pred polazak za Rusiju. Naime, dvije godine kasnije
Njegoš će objaviti spjev Svobodijada, u kojem u potpuno drugačijem
ruhu ponavlja pripovijest o bitkama već opjevanim u Glasu kamenšta-
ka. „Smenjivanje Rusa Srbima i ruske intervencije u Glasu kamenštaka
srpskim nacionalnim osećanjem Svobodijade predstavlja glavni ele-
ment nove Njegoševe istorijske vizije. Ona se izražava već na početku
spjeva, kad se, poslije evokacije Kosovske bitke, crnogorski ustanak
prikazuje kao plod nacionalnog buđenja svih Srba. Sećamo se da je
Glas Kamenštaka Kosovskom boju poklonio tek jedan pomen, a pesma
Zarobljen Crnogorac od vile nijedan.“14 Začetke Crne Gore Njegoš u
Svobodijadi situira na Kosovu, a borbe s Turcima više ne prikazuje kao
odgovor na poziv Rusije da otpočnu neprijateljstva, već ih pjesnički
slika kao borbu za sebe i druge Srbe. Onu crnogorsku „izolovanost“ iz
Glasa Kamenštaka zamjenjuje borba za opštu pobjedu „srpstva“ – pa
je važno pomenuti još jednu dimenziju: identitet. Slično kao u pjesmi
Srbin Srbima na časti zahvaljuje koju je spjevao nakon dolaska iz Ru-
sije kad se na tom putu sreo s mnogim Srbima i Južnim Slovenima
koji su živjeli na prostoru tadašnje Austrije i boravio kod njih, Njegoš
promoviše tezu o nebitnosti religije kao činioca srpske nacionalnosti.15
13
Oben, str. 31.
14
Isto, str. 113.
15
Pored Aubina, tezu da je Njegošev odlazak za Rusiju i povezivanje s glavnim
protagonistima „srpstva“ dalekosežno uticao na njegova nacionalno-ideološka

U toj pjesmi je nastojao povezati „Srbe katolike“ i „Srbe pravoslavce“,

dok u ovom spjevu to radi s pravoslavcima i muslimanima – „Ali Boš-
njak, Hercegovac − / Srb je turske vjere zbiljski“.16 Zajedničke etničke
korijene s muslimanima slovenskoga porijekla Njegoš će potencirati i
u mnogim svojim pismima, naročito onim koja je slao Ali-paši Stoče-
viću i Osman-paši Skopljaku.17 No, riječ o Njegoševu identitetu bila bi
nepotpuna ukoliko se ne bismo podrobnije osvrnuli na poimanje „srp-
stva“ kod Njegoša pošto se kroz istoriju s tom kategorijom veoma ma-
nipulisalo. O tome su vrijedne zapise ostavili crnogrski filolog Vojislav
P. Nikčević i filozof Slobodan Tomović. Nikčević je uočio tri nivoa
kod Njegoševa „srpstva“ koje ne svrstava u etnikum i nacion – to su
prije svega importovani modeli klasifikovani ovako: pravoslavno „srp-
stvo“, filološko-monogenetsko štokavsko „srpstvo“ i versifikatorsko
„srpstvo“ kao metričko-ritmički element.18 Tomović pojmove „Srbin“
i „srpstvo“ veže za konfesionalno-politički smisao još od doba srednjo-
vjekovne Srbije, koji je sačuvao aktuelnost u Crnoj Gori (ranije Zeti)
pošto je izuzetno promovisan iz redova crkvenih velikodostojnika. Od
dolaska Osmanlija ti pojmovi dobijaju dodatno značenje – oni su si-
nonim za pripadnost široj slovensko-hrišćanskoj zajednici, te je u ro-
mantičarskom načinu artikulacije postao glavna spona sa medievalnom
državnom tradicijom.19 Filološko-monogenetsko štokavsko „srpstvo“
Njegoš je prenio u Crnu Goru zahvaljujući tezama Vuka Karadžića koje
su se razvile na osnovi koju je krajem XVIII vijeka postavio Čeh Josef
Dobrovský. Po Karadžiću – svi Južni Sloveni koji se služe štokavskim
narječjem su pripadnici „srpskog naroda“, bez obzira na konfesionalnu
gledišta, podrobno je argumentovao istoričar Dragoje Živković. Viđeti: Dragoje
Živković, Istorija crnogorskoga naroda, tom II, DP „Montex“, Cetinje, 1992, str.
404–405.
16
Oben, str. 119.
17
Razdvajanje muslimana na one slovenskoga i one neslovenskoga gena za Njegoša
je jedan od načina slabljenja Osmanskoga Carstva i približavanja Južnih Slovena;
jer vjera kao vjera za Petra II nije značila mnogo, naročito ne vjerski obredi i
običaji, po čijem je nepoštovanju bio prava atrakcija među pravoslavnim duhovni-
cima zbog čega je izuzetno kritikovan od Rusa.
18
Vojislav P. Nikčević, Crnogorski jezik, tom II, Matica crnogorska, Podgorica,
1997, str. 397. Viđeti još: Vojislav P. Nikčević, „Srpstvo u Crnoj Gori“, Monitor,
br. 36, 28. jun 1991, str. 36–38.

19
Slobodan Tomović, Komentar Gorskoga vijenca, Univerzitetska riječ & Partizan-
ska knjiga & Izdavačko-publicistička djelatnost, Nikšić – Beograd, 1986, str. 383.

Boban Batrićević
pripadnost.20 Što se tiče versifikatorskog „srpstva“ kao metričko-ritmič-

kog elementa, Nikčević izvorno utemeljeno na osnovu uporedne ana-
lize Njegoševih stihova pokazuje kako su termini „Srbin“, „Srpstvo“ i
„srpski“ više odgovarali metrici i rimi u Njegoševim pjesmama, budući
da su kraći od „Crnogorac“, „Crnogorstvo“ i „crnogorski“.21 Veliki do-
prinos proučavanju ovoga segmenta Njegoševa „srpstva“ dao je najpo-
znatiji crnogorski istoričar umjetnosti Pavle Mijović, koji se time bavio
u studiji posvećenoj etničkoj pripadnosti kroz metričku versifikaciju.22
Za Njegoša kao nekoga ko se trudi da prikaže istoriju svojega
naroda ne važe pravila iznošenja istorijskih činjenica, objektivnosti ili
pak poštovanja hronologije. Sve je stavljeno u funkciju antiosmanske i
oslobodilačke borbe s akcentuiranjem crnogorskoga herojstva.23 Ključ-
no djelo koje nam na više načina otkriva funkcionalizaciju pjesme u
svrhe političkog praksisa i njenu instrumentalizaciju jeste Ogledalo sr-
bsko, koje je Njegoš 1846. godine štampao u Beogradu. U pitanju je iz-
bor šezdeset jedne epske pjesme od kojih su pedeset dvije crnogorskoga
porijekla, a preostalih devet slave Prvi srpski ustanak. Njegoš je uredio
i stilski doćerao te pjesme, izvršio i redakciju pojedinih, mijenjajući
njihov izvorni oblik. Upravo u tim izmjenama nalazimo pečate politi-
ke i ideologije. Ponajbolji poznavalac crnogorske usmene kniževnosti
Novak Kilibarda govoreći o pjesmi Osveta Batrića Perovića uvrštenoj
u Ogledalo srbsko ističe da Njegoš ne saopštava kako je došao do nje,
niti obznanjuje ko ju je kazao zapisiviču, a zaobilazi njezinu umjetnički
uspjeliju verziju Perović Batrić koju je spjevao Đuro Milutinović Crno-
20
Nikčević, str. 407–417.
21
Isto, str. 418–423.
22
Pavle Mijović, „Etnička pripadnost kroz metričku versifikaciju“, In: Njegoševe
„tužne armonije“, Crnogorski centar P.E.N., Cetinje, 1992, str. 143–162.
23
Reprezentativnu monografiju, koja zapravo predstavlja njegovu doktorsku di-
sertaciju o nacionalizovanju crnogorske usmene tradicije početkom XIX vijeka,
odbranjenu u Nottinghamu, napisao je srpski intelektualac Aleksandar Pavlović.
U njoj se kroz stvaralaštvo Petra I Petrovića, Vuka Karadžića i pjesnika-pjevača
Đura Milutinovića pokušava pokazati koliki je značaj usmena pjesma odigrala u
uspostavljanju nacional-romatničarskih ideja kod nas. Knjiga ne samo da nije op-
terećena nacionalizmom, što često zna biti slučaj kad su u pitanju studije sličnog
karaktera, već nudi širok spektar terorijsko-metodoloških postavki koje se mogu
primijeniti na ostatak bogatog usmenoga nasljeđa na ovim prostorima. Viđeti: Ale-
ksandar Pavlović, Epika i politika. Nacionalizovanje crnogorske usmene tradicije
u prvoj polovini XIX veka, Beograd, XX vek, 2014.

gorac, a objavio Vuk Karadžić u svojoj zbirci Srpske narodne pjesme.24

Za Kilibardu nema sumnje da pjesma iz Vukove zbirke nije odgova-
rala Njegošu budući da otvoreno govori o nemilim odnosima između
tzv. Stare Crne Gore i suśednih crnogorskih plemena koja su bila pod
Turcima. „U pjesmi pjesnika-pjevača Đura Milutinovića, pjeva se o Cr-
nogorcima koji ne razlikuju imovinu pravoslavnoga od imovine islam-
skoga življa i, s druge strane, govori se o raji koja sarađuje s Turcima.“25
Njegošu dakle treba varijanta đe razlike između Crnogoraca iz plemena
pod njegovom upravom i Crnogoraca u plemenima koja to nijesu – ne
postoje. Ne treba zaboraviti činjenicu da je Njegoš imao mogućnost
redakcijskoga upliva. O tome nas informiše i crnogorski filolog Adnan
Čirgić u svojoj analizi verzija pjesama posvećenih Batriću Peroviću:
„Njegoševa se varijanta pjesme umnogome razlikuje od Milutinoviće-
ve i one koju je Vuk Popović poslao Karadžiću. Nesumnjivo, varijanta
koju je Njegoš objavio jedino je odgovarala političkim ciljevima di-
nastije Petrović. U njoj nema lika Panta od Tupana, koji zapravo, ubi-
ja Batrića u Milutinovićevoj verziji što ju je objavio Karadžić. Verzija
koju je Karadžić dobio od Popovića, a koju nije objavio, još slikovitije
predstavlja surovost hajdučije na ovim prostorima. Sveteći Batrića, nje-
gov brat (u ovoj verziji Vuk, a ne Radule) ubija ne samo Osmana, no
i 34 birana Banjanina, ali mu nijedan od njih nije dovoljan za bratsku
osvetu, pa ubija i pobratima Marka Kovačevića s Grahova. Sigurno je,
katunski hajdučki upadi na pravoslavne teritorije Banjana i Grahova,
koji su bili pod osmanskom upravom, o kojima svjedoči Milutinoviće-
va varijanta i druga varijanta koju je Karadžiću poslao Vuk Popović, ni-
jesu mogle odgovarati ni Njegošu kao pjesniku romantizma ni Njegošu
kao državniku koji pokušava objediniti crnogorske teritorije u borbi za
nacionalno oslobođenje. (...) U Njegoševoj varijanti nema ničega što bi
bačilo śen na idealističku sliku odnosa katunskih junaka s okolnim tzv.
hercegovačkim plemenima.“26 Odličnu paralelu između pjesama obja-
vljenih u Pjevaniji i Srpskim narodnim pjesmama s Ogledalom srbskim
pravi i Aubin: „Naglašena je solidarnost brđanskih plemena s Crnom
Gorom. U varijantama u Srpskim narodnim pjesmama (VIII, br. 14) i
24
Kilibarda, str. 165.
25
Isto.
26
Adnan Čirgić, „Đuro Milutinović“, In: Đuro Milutinović (Adnan Čirgić, pr.), Pje-
sme, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2016, str. 12–13.

Boban Batrićević
Pjevaniji (br. 42) Petru Boškoviću (pesma X) pomažu iznad njegovog

plemena, samo Piperi. U Ogledalu, njima se pridružuju i Pješivci, a
istinski mu je spasilac vojvoda Draško Popović, junak s Čeva, u Staroj
Crnoj Gori. Isto tako, u verziji pesme Plač tri tavničara (pesma LX) u
Srpskim narodnim pjesmama kad se spasao smrti na mukama koje su
mu Turci pripremali, junak se vraća pravo Rovčanima, svome plemenu.
U varijanti u Pjevaniji (br. 10) on ide pravo u Crmnicu. U Ogledalu,
pre nego se vrati kući, prolazi ne samo kroz Crmnicu nego i kroz Čevo.
Crnogorci i vladika pominju se u pesmi XLVIII, u jednom boju Pipera,
gde ih nema u varijanti u Pjevaniji (br. 50). (...) Mnogobrojni su primeri
da pesme u Milutinovićevoj ili Vukovoj zbirci ne znaju za odrednicu
‘srpski’, dok njihove varijante u Ogledalu koriste, često izobilno. U
tom je pogledu osobito rečito poređenje pesme XXX (Klorinda srpska)
i njene varijante u Pjevaniji (br. 174), jer su te dve varijante veoma
bliske, a mnogi su im stihovi čak istovetni. Ipak, pesma XXX više puta
naziva borce iz Brda ‘Srbima’, dok je ta oznaka potpuno otsutna u Pje-
vaniji.“27 U pjesmama iz Ogledala srbskog vidan je porast negativnije
karakterizacije likova Turaka, a izrazitije glorifikacije junaštva crno-
gorskih ratnika. Motivski ove pjesme više odudaraju od starijih epskih
u kojima su se opisivali pohodi Crnogoraca radi pośedovanja stoke;
akcije postaju manje prizemne i više okrenute kolektivnoj solidarnosti
protiv Osmanlija. Uvrštavanje devet pjesama koje slave srpsko oružje
i koje potpuno razbijaju dotadašnju koncepciju treba posmatrati kao
Njegoševu težnju da otvori proces približavanja Crnogoraca i Srba;
da prikaže kako i Srbi imaju slavnih bitaka u zajedničkom nastojanju
oslobođenja. Ogledalo srbsko ima svrhu popularno-propagandnoga
djela – to je primjer i uzor ratničkih i herojskih vrlina koji narodu tre-
ba da posluži za nacionalni ponos. Iako često pjesme nemaju izvorno
utemeljenje, Njegoš ih predstavlja kao istoriju: „U njima je sadržana
istorija ovoga naroda“, kaže u predgovoru. On svojoj publici želi da pri-
kaže povijesnu epopeju srpskoga naroda i nadahne je na akciju protiv
Turaka. Ne smijemo zaboraviti da se repertoar Ogledala srbskog izvo-
dio na guslama, što je omogućavalo veoma brzu i efikasnu distribuciju
njegova sadržaja među publikom, koja nije morala biti pismena da bi
saznala njegov tekst.

Oben, str. 166.
27

Godine 1847. iz štampe u Beču izlazi Njegoševo remek djelo

Gorski vijenac, do danas na južnoslovenskome prostoru najviše glorifi-
kovano i najviše osporavano književno dostignuće. O nekim njegovim
komponentama kao što je nacional-politička koncepcija već je bilo rije-
či. Bitno je osvrnuti se i na još neke segmente toga djela. U predvečerju
velikoga vrenja 1848. godine Njegoš ide u jedan od evropskih centara
da štampa svoje najvažnije djelo – cilj je postići jači eho u javnosti
van Crne Gore. Gorski vijenac obiluje narodnom kulturom, prepun je
pjesnički modifikovanih poslovica, pjesama i anegdota živih u narodu.
Pjesnikov stil najčešće je poslovičan – likovi crnogorskih junaka, ser-
dara i vojvoda u djelu liče na prekaljene oficire i vojnike koji bez ličnih
ambicija slave i prizivaju borbu za oslobođenje srpstva od Osmanskoga
Carstva. Ne čudi onda njegova velika popularnost u kasnijim ratovima
na Balkanu, budući da je Gorski vijenac postao knjiga ratovanja, trezor
herojskih izreka. Njegošolog Stanko Cerović govoreći o spjevu iznosi
odlično zapažanje o Njegošu: „Njegoš je pjesnik akcije, to znači u naj-
dubljem smislu te riječi: pjesnik politike.“28 Njegoš želi akciju, zato na
početku Gorskoga vijenca piše posvetu Karađorđu, vođi srpskog ustan-
ka protiv Turaka. Ali radnju djela smješta vijek unazad od Karađorđeve
akcije, kao da želi podśetiti da je u Crnoj Gori ustanak za oslobođenje
srpstva buknuo znatno ranije. U njemu opisuje pripremu imaginarnoga
istorijskog događaja, tzv. „istragu poturica“ prema kojoj su Crnogorci
kojima je tada vladao vladika Danilo, rodonačelnik dinastije Petrović,
izvršili pokolj muslimanskoga stanovništva koje je živjelo na teritoriji
Cetinja i okolnih krajeva. Da se radi o mitu i izmišljenom događaju
pokazano je u brojnim studijama, od kojih je svakako najvažnija mono-
grafija Vojislava P. Nikčevića Istraga poturica, mit ili stvarnost.29 Na to
da se radi o romantičarskoj konstrukciji upućivao je još 1897. godine
začetnik srpske kritičke istoriografije Ilarion Ruvarac, koji je utvrdio
da se u istorijskim izvorima o tome događaju počinje govoriti tek pred
kraj vladavine Petra I Petrovića.30 I veoma važno ime srpske istoriogra-
fije u međuratnome periodu Vladimir Ćorović osporavao je istoričnost
28
Stanko Cerović, Njegoševe tajne staze, Montenegropublic, Podgorica, 1996, str. 26.
29
Vojislav Nikčević, Istraga poturica, mit ili stvarnost, Almanah, Podgorica, 2001.
30
Iscrpan pregled istoriografije o „Istrazi poturica“ načinio je Živko Andrijašević.
Viđeti: Živko Andrijašević, „Istoriografija o istrazi poturica“, In: Vojislav P. Nik-
čević, Istraga poturica, mit ili stvarnost, Almanah, Podgorica, 2001, str. 5–22.

Boban Batrićević
istrage u mjeri u kojoj su je iznosili neki crnogorski autori, svodeći taj

događaj na neki potpuno nebitan. U svojoj Istoriji Srba kaže: „Petar
II Petrović Njegoš dao je ovom događaju širi značaj nešto da proslavi
prvog svog saplemenika na cetinjskoj vladičanskoj stolici, kome je dao
mnogo svojih ličnih crta i shvatanja, i zatim za opomenu Crnogorcima
koji su njemu samom oko 1846/47. godine zadavali mnogo glavobolje
svojim vezama sa skadarskim pašom.“31
Ipak, Njegoševa riječ s početka Gorskoga vijenca da se radi o
istorijskom događaju s kraja XVII vijeka, toliko je jaka da i danas po-
stoje oni koji više vjeruju pjesniku nego istorijskim izvorima. „Istraga“
kao „istraga“ nama je važnija zbog kasnije refleksije koju je imala – ona
će biti korišćena kao motivacija za velike zločine koji će se desiti na
južnoslovenskom prostoru u budućim ratovima. U spjevu nema prikaza
bitke i pokolja, čitav spjev je „kao neko bubrenje, znojenje, napinjanje
strasti do eksplozije koju nećemo vidjeti, ali nam je jasno da, poslije
tako neminovnog napinjanja, do ekplozije zaista dolazi: na kraju ‘Gor-
skog vijenca’ ječe gore od neke strašne bitke.“32 Sama činjenica da se u
Gorskome vijencu „ništa ne dešava“, odnosno da nema prikaza borbi to-
kom „istrage“, već da opjevava pripremu akcije – cerovićevski rečeno −
govori nam u stvari da je Gorski vijenac politička pjesma koja priprema
političku akciju. On je samo refleksija Njegoševe stvarnosti prenešena
na prošlost. Još je filolog Milan Rešetar zapazio da je Njegoš naslikao
sebe u liku vladike Danila,33 a sličnost dvojice vladika očituje se i na
litografiji koja ukrašava originalno izdanje djela – toliko je upadljiva da
su mnogi mislili da se radi o Njegoševu portretu.34 Snaga toga spjeva
i njegova mađijska djelotvornost leži u alhemijskome talentu njegova
kreatora da opiše mentalitet, kulturu i prošlost jednoga naroda, pa je
njegov uticaj prevazišao granice književnosti. Njegoš je ovom „enci-
klopedijom narodnog života“ dešifrovao kulturni kod svojega naroda
darivajući ga štivom koje se lako pamti koje navire na usne u trenucima
borbe ili neke druge životne situacije. Snagu Gorskoga vijenca dobro je
31
Vladimir Ćorović, Istorija Srba, Beograd, 1993, str. 471−472. Citirano prema:
Živko Andrijašević, „Istoriografija o istrazi poturica“, str. 16.
32
Cerović, str. 53.
33
Milan Rešetar, „Život i rad Petra Petrovića Njegoša“, In: Petar Petrović Njegoš,
„Gorski vijenac“, Obod, Cetinje, 1962, str. 42.
34
Oben, str. 198. Francuski intelektualac pravi izvanrednu paralelu između okolnosti
iz doba vladike Danila i Njegoša. Viđeti strane: 198−201.

ilustrovao Milovan Đilas iz lične perspektive: „Još u osnovnoj školi bio

sam pročitao većinu narodnih pjesama, ponavljajući često mnoge od
njih seljacima. No oni su najradije slušali ‘Gorski vijenac’ od Njegoša,
Vladike Rada, i to ne samo što su bili čuli da je to najveći srpski spjev,
iako su i na to bili surevnjivi, nego što su u njemu nalazili iskazan svoj
način mišljenja i osjećanja, a još više od toga – suštinu stoljetne borbe
koju su morali, i kao da će još morati, da vode oko opstanka i oko časti
i imena, na ovom tlu, jalovom u svemu sem u ljudima. Bile su to, u
‘Gorskom vijencu’, neke više istine, ali njihove, od njih već nasluće-
ne, kazane na njihov, ali jezgrovitiji i uzvišeniji način. Trebalo je samo
otpočeti neko mjesto (...) pa da neko od njih odmah prihvati i nastavi
(...) Nijesu ih zbunjivala ni ona misaona mjesta – na svoj način su i njih
oni poimali kao svoju sliku svijeta i života. Mnogi izrazi i naslućivanja,
oko kojih su se mučili učeni tumači, njima su bili jasni već po tome što
su iscijeđeni iz znanog im života i kazani baš kao što bi i to učinili i
oni kad bi samo – umjeli. Dok su svako drugo štivo, pa i narodne pje-
sme, primali kao nešto lijepo rečeno, kao poeziju, ‘Gorski vijenac’ su
doživljavali kao nešto sasvim drugo, istovremeno uzvišenije i običnije:
uzvišenije – jer je to bilo rečeno svakodnevnim jezikom, mada riječima
tako odabranim i poređanim da se ono što se željelo reći iskazalo snaž-
no i potpuno, kao da nije ni izgovoreno, nego da takvo postoji samo
od sebe (...) Za Bibliju jedva ako su i znali: za njih bi ‘Gorski vijenac’
mogao da bude neka takva knjiga.“35 Nije ni čudo što je kasnije svojatan
s najudaljenijih ideoloških obzora.
Posljednje od velikih Njegoševih djela pojavilo se nakon velikih
nereda 1848. godine. U pitanju je spjev, takođe s predznakom istorijske
zbilje, Lažni car Šćepan Mali. Ono je takođe značajno zbog nekih ideo-
loških postavki. Istorijske činjenice nam kazuju da se Njegoševo počet-
no rusofilstvo polako gasilo tokom godina vlade i trzavica koje je imao
s tom najvećom slovenskom imperijom. Viđeli smo da je to prenio i na
stvaralaštvo, u Gorskom vijencu Rusiju uopšte ne pominje, osim veli-
kih vojskovođa Suvorova i Kutuzova u posveti Karađorđu. U Lažnome
caru Šćepanu Malome prisutan je hladniji i kritičkiji ton prema Rusiji u
kazivanjima njegovih likova. Njegoš se opet okreće crnogorstvu, ali ne
u smislu nesrpskog, već u smislu proklamovanja borbe kao osnovnog
Citirano prema: Vasilije Kalezić, „Memoarski spisi Milovana Đilasa“, In: Milovan
35
Đilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990, str. 12–13.

Boban Batrićević
razloga opstanka Crne Gore – „Srpska Crna Gora iz Gorskog vijenca

rodila se iz Kosova, a Crna Gora u Lažnome caru Šćepanu Malom op-
stoji samo kroz svoj sukob sa Turcima“.36 Ono što će kasnije biti veoma
popularno jeste činjenica da se u predgovoru ovom spjevu štampanom
1851. prvi put pominju izrazi „Jugoslavija“ i „jugoslovenstvo“. Nema
sumnje da je Njegoš time izrazio solidarnost s Južnim Slovenima koje
su sve više pritiskale talijanske, mađarske i austrijske ambicije. Ali ona
je više retorička nego koncepcijska jer znamo da Njegoš nigđe nije iznio
neke konkretne doktrine o stvaranju državne zajednice. Iako je 1847.
godine napisao poznatu pjesmu Pozdrav rodu svojemu na Novo ljeto u
kojoj ističe južnoslovensku bliskost, a na korici Lažnog cara Šćepana
Maloga zapisao da je štampano „U Jugoslaviji“ te umnogome radio
na zbližavanju balkanskih Slovena, Njegoš je bio svjestan da je „jugo-
slovenstvo idealna riječ koja samo praznijem glasom lijepo zvoni“.37
Ovu misao iznio je nakon srpskih i hrvatskih neuspjeha 1848. godine,
smatrajući da neki Jugosloveni ne znaju što znači „dična sloboda“ i da
se zbog toga prepuštaju vladavini tuđina.38 Zato je on uvijek okrenut
Crnoj Gori i njenoj borbi koju predstavlja kao idealan tip južnosloven-
skog slobodarstva. Zanimljive su i slike sveštenstva u Gorskome vijen-
cu i Lažnome caru Šćepanu Malome. Iako su glavni likovi u oba djela
sveštena lica i mudraci, predstava običnoga sveštenstva je negativna,
dakako komična i groteskna. U posljednjem spjevu Njegoš je ponovio i
svoja ubjeđenja da religija nije kohezivni faktor „Ne pita se ko se kako
krsti / no čija mu krvca grije prsi“.
Jedino veliko vladičino djelo đe ideologija i politika nemaju do-
minantan upliv jeste Luča mikrokozma, epos u kome dominiraju filozof-
ska gledišta crnogorskoga vladara. Po S. Tomoviću Luča je inspirisana
klasicima književnosti i filozofije, starim epovima velikih naroda, mito-
logijom i religioznom literaturom, učenjima antičkih i medievalnih filo-
zofa, ali stvorena pod neposrednim uticajem narodnih naučnih saznanja
i filozofskih poimanja Njegoševa vremena.39 Spjev obiluje pogledima
36
Oben, str. 253.
37
Novica Rakočević, „O jugoslovenskoj misli u Crnoj Gori do Prvog svjetskog
rata“. Link: http://www.historiografija.hr/hz/1976/HZ_29-30_40_RAKOCEVIC.
pdf (pristupljeno 14. 4. 2016).
38
Isto.
39
Slobodan Tomović, Komentari, Kultura „Veljko Vlahović“ & Narodni muzej Crne
Gore, Beograd – Cetinje, 1990, str. 141.

na božansko, na boga kao upravitelja kosmosa, ali znatno udaljenije

od pravoslavne dogme; stihovi su protkani deizmom, u njemu se Isus
Hrist pominje svega dvaput, Bogorodica nijednom. Poznati srpski ger-
manista Pero Slijepčević napravio je utemeljenu paralelu između nekih
motiva iz Luče i Njegoševa političkog djela – napori da se Crna Gora
uvede u stanje harmonije istovjetni su božanskoj u kosmosu – vladika
na zemlji, bog na nebu.40 Budući da je glavni lik Luče Bog, u kasnijim
ideološkim interpretacijama ultrapravoslavne provenijencije, to djelo
će se tumačiti kao „Njegoševa Biblija“ i njime će se nastojati dokazati
Njegoševa privrženost vjeroispovijesti, iako do nje, kao što smo više
puta naglasili, nije mnogo držao.
Navedena djela imala su najveću ideološku upotrebljivost nakon
Njegoševe smrti. Njihov pjesnički kvalitet nesumnjiv je i po mnogo
čemu revolucionaran, o čemu nam svjedoče kasnije recepcije. Razloge
za toliki njihov uticaj i rasprostranjenost treba tražiti u više ravni. Ak-
tivni Njegoš, „tada i tamo“, dakle u svom vremenu i prostoru našao se
na temporalnoj granici. I svijet i Balkan i Crna Gora u toku Njegoševe
vladavine i stvaralaštva doživljavaju preobražaje, kopaju se stari procesi
i nastaju novi, moderniji tokovi. Njegoš se svojom genijalnošću nakačio
na njih, vješto ih transponujući kroz svoj pjesnički iskaz na prostoru koji
mu je bio blizak jezikom i mentalitetom; on će zažditi balkanski plamen
slobodarstva. Zemlja kojom je upravljao zbog svojih dotadašnjih isto-
rijskih fenomena bila je uzor mnogim slovenskim nacijama u njihovoj
borbi za nacionalnu slobodu. O njoj su stihove i riječi hvale pisali veli-
kani poput Byrona, Puškina, Voltairea ili Tennysona, a Crna Gora bila
je zanimiljiva sredina mnogim putopiscima, naročito Česima, koji su
tokom svog nacionalnog preporoda bili fascinirani crnogorskim junaš-
tvom, gledajući na nju kao na praizvor slovenskoga načina života neoka-
ljana modernom civilizacijom.41 Među Srbima, Hrvatima, Slovencima
koji su živjeli na teritoriji dva velika carstva Njegoš je imao širok krug
obožavalaca, prijatelja i istomišljenika, koji su njega i Crnu Goru u dobu
romantizacije slavili kao iskru slobodarstva i herojskih vrlina. Fizička
pojava crnogorskoga vladike još za njegova života kvalifikovana je nat-
40
Pero Slijepčević, „Odraz života u ‘Luči Mikrokozma’“, Zbornik radova SAN X,
IPK I, Beograd, 1951, str. 308−311.
41
František Šistek, Naša braća na jugu: češke predstave o Crnoj Gori i Crnogorci-
ma 1830–2006, Matica crnogorska, Cetinje – Podgorica, 2009.

Boban Batrićević
prirodnom ljepotom, dok su umni kapaciteti poređeni s genijalnošću.

Sam Njegoš hvalisavo je govorio o svojoj moći djelovanja na sagovor-
nika u predgovoru svog potonjeg spjeva, istakavši da je čuvara tršćan-
skih arhivalija „zamađijao“ svojim književnim i filozofskim znanjem.
Nesumnjivo da su i te vrline učinile mnogo na popularizaciji njegove
ličnosti. No, kao što rekosmo, Njegoševa epoha bila je međaš po mno-
go čemu, a on će sveukupnom svojom djelatnošću stvoriti svojevrsno
njegoševsko nasljeđe za kasnije generacije. I lik i njegovo djelo kasnije
će kroz mnoge prakse popularizatora njegove persone biti utiskivan u
kolektivnu memoriju prostora mnogo šireg od Crne Gore − putem obra-
zovanja, putem kulture śećanja, raznih periodizacija na prednjegoševsko
i postnjegoševsko doba, zatim političkim diskursom vlasti − Njegoš je
poslije smrti nanovo „stvaran“, a njegovo nasljeđe reaktuelizovano na
razne načine. Pošto se bavio razmatranjem opštih tema kao što su slobo-
da, duh, borba, pravda, antitiranija, hrabrost itd. na način i jezik narodne
kulture, slikajući i objašnjavajući ove pojmove ličnostima i događajima
poznatim narodu, Njegoš je uspio stvoriti zaseban etički i estetički si-
stem koji je u kasnijim interpretacijama nuđen kao enciklopedija pona-
šanja i vrednovanja. Uzvišene misli iskazane narodnom leksikom činile
su se jednoj zaostaloj zajednici kao najveća mudrost koja se pojavila u
njihovoj dotadašnjoj istoriji. Svjesni snage koju Njegoš ima za narodni
kod, koji se neopisivo brzo pali čim uho čuje njegove stihove, mno-
gi ideolozi i političari znaće veoma vješto da ga iskoriste. Nivo ostalih
Njegoševih dostignuća često je istican kao revolucionarni, o čemu nam
govori mnogo činjenica – za primjer možemo uzeti osnivanje škola –
budući da je Njegoš u novovjekovnoj Crnoj Gori osnovao prvu osnovnu
školu, taj će slučaj biti uziman kao početak crnogorskog školstva, iako
se zna da je u srednjem vijeku na teritoriji današnje Crne Gore postojao
veliki broj obrazovnih ustanova, pa i čuvena Gramatikalna škola u Ko-
toru koja je imala licejski karakter; i tako u nedogled – Njegoš kao prvi
crnogorski turista, Njegoš kao prvi Jugosloven, Njegoš kao prvi uspo-
stavitelj državnih finansija... Njegoševa vladavina često je prikazivana
kao početak istorije, a ni njegova prisutnost u vanknjiževnim umjetno-
stima nije zanemarujuća, on će biti inspiracija mnogih slikara, vajara,
muzičara, filmskih režisera, strip autora.
Svako doba sa sobom je donosilo „novoga“ Njegoša, Njegoša
koji će najčešće biti sušta suprotnost onog izvornog. Ono što je omogu-

ćavalo toliku produkciju „Njegoša“ vječna je aktuelnost problema, sim-

bola i motiva koje je konceptualizovao u svojim razmišljanjima. Njegoš
je svojim djelom i djelovanjem dovoljno ambivalentan da je otvoren
svakojakim projekcijama te svaka epoha u njemu nalazi ono što želi –
za nekoga je Njegoš ženskar i liberal, za druge svetac i duhovnik, Crno-
gorac, Jugosloven, Srbin, tipičan ili sasvim atipičan Crnogorac svojega
vremena. Na njegove postavke domaći mentalitet mogao je kalemiti
najrazličitija dalja tumačenja. Njegoš za sobom nije ostavio dokument
s konkretnim planom akcije, programskim načelima i ideološkim okvi-
rom. On je pjesnik-vladar koji koncepciju politike artikuliše pjesnič-
kim jezikom, u njegovim djelima sve je nadahnuto, ništa zazidano – on
politički nazor ispoljava stihovima – često je pod različitim uticajima
i nestalan je – često mijenja svoja gledišta, ali njegove osnove su uhvat-
ljive, zadiru na prostor koji bi se objasnio efektom pada kamena u vodu
i stvaranjem talasa. Mjesto đe krš upada u vodu, đe je njegova težina i
oblik najviše transformišu u stvari je Crna Gora, čija borba predstavlja
izvor daljih kretanja. Od te transformacije najizrazitiji i najintenzivniji
talas stvara se u neposrednoj blizini – to bi bila Srbija i srpstvo koji su
zahvaljujući Njegošu dobili nacionalnu snagu; onaj treći stepen difuzije
đe talas nema ubojitu snagu, ali se i dalje emituje i transformiše površi-
nu, bio bi južnoslovenski prostor.
Slavista Andrew B. Wachtel zapazio je da većina istočnoevrop-
skih nacija u traganju za svojim identitetom u njegovoj samopotvrdi,
zapravo u njegovu konstruisanju, ima nacionalnu književnost i nacio-
nalnog pjesnika, prateći metod koji je u XIX vijeku uspostavio Herder.42
Mađari tako imaju Sándora Petőfia, Poljaci Adama Mickiewicza, Rusi
Aleksandra Puškina. Kad su Južni Sloveni u pitanju slična je situacija –
Franc Prešeren kod Slovenaca, Ivan Mažuranić kod Hrvata, Petar II Pe-
trović kod Crnogoraca, stvarali su književne spomenike koji su pomogli
proces samoidentifikacije. Njihova najveća snaga ležala je u sposobnosti
da izraze kolektivni identitet. Ali ono što komplikuje situaciju kod bal-
kanskih Slovena jeste situacija u kojoj se Mažuranić ne smatra samo
hrvatskim pjesnikom, no i ilirskim i proto-jugoslovenskim, a istorija je
potvrdila da je Njegoš nacionalni pjesnik i kod Srba, i kod Jugoslove-
Andrew B. Wachtel, „How to use a classic: Petar Petrović in Twentieth Century“,

42
In: Ideologies and National Identities: The Case of Twentieth Century Southea-
stern Europe, Ed. John Lampe, Mark Mazower, 2004, p. 131.

Boban Batrićević
na i kod Crnogoraca.43 Uzrok tome treba tražiti u političkim procesima

na Balkanu od sredine XIX vijeka naovamo, procesima nacionalnoga
oslobođenja, potom ujedinjenja, pa razjedinjenja, ponovnog ujedinjenja
i ponovnog razjedinjenja Južnih Slovena. Crna Gora, koja je u početku
tih kretanja dala Njegoša i imala faktičku nezavisnost, bila je jedna od
najvažnijih kopči južnoslovenske inkluzije. Začeci proto-jugosloven-
skog nacionalizma iz sredine XIX vijeka razlikovali su se od viđenja
jugoslovenstva na kraju XIX vijeka. Od ideje koja nije priznavala vjer-
ske i kulturne razlike i koja je naciji pristupala kolektivistički – ističući
zajedništvo (čak i s Bugarima) ona će se pretvoriti u jednu vrstu kohezije
opterećene frojdovskim „narcizmom“ malih razlika. U velikom identite-
tu pokazaće se više manjih identiteta – hrvatski, slovenački, bošnjački,
makedonski, srpski i crnogorski, koji je opet specifičan zbog svog „srp-
skog“ ideološkog predznaka u tome periodu, zbog programskih načela
crnogorske političke elite koja je nastojala ovladati srpstvom i potom
preuzeti ulogu južnoslovenskog Pijemonta. Zato je upotreba Njegoša
najinteresantnija u Crnoj Gori, budući da se u njoj prepliću tri identite-
ta – crnogorstvo, srpstvo i jugoslovenstvo. U kontinualnom sagledava-
nju srpske i jugoslovenske prošlosti crnogorska teritorija dopunjavala je
„rupe“ koje su nastajale usljed diskontinuiteta. Njen prostor od sredine
XIX vijeka postaje interesantan svim sukcesivnim programima na Bal-
kanu, a uz Crnu Goru redovno je išao i Njegoš kao jedna od njenih per-
sonifikacija – onaj ko je pośedovao Njegoša pośedovao je Crnu Goru.
Zapažamo da je svaka vlast u Crnoj Gori od Njegoševe smrti do
danas, bilo domaća bilo okupatorska, koristila Njegoša u svom promovi-
sanju. Nekad je ta upotreba bila simboličnog, nekad neposrednog karak-
tera, ali konstantna. Crna Gora Danila I (1851–1860) i Nikole I Petro-
vića (1860–1916) koristila ga je u nekolike ravni – njime je potvrđivala
crnogorsku nezavisnost i isticala crnogorski ekskluzivitet među Južnim
Slovenima; srpska okupatorska vlast uspostavljena rušenjem crnogor-
ske države 1918. rastočila je Njegošev srpski identitet po novostvorenoj
zajednici Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i kanonizovala ga kao na-
cionalnog pjesnika tih naroda – odnosno jugoslovenskoga naroda nakon
1929. godine. Komunisti nakon 1945. takođe su kanonizovali Njegoša,
preokrenuvši ključ tumačenja. Od 1989. godine, kad je srušena komu-
nistička paradigma te krenuo proces raspada Jugoslavije, Njegoš će u
Isto, str. 132.
43

„krnjoj“ Jugoslaviji biti personifikacija srpstva Crne Gore i Srbije. Od

obnove nezavisnosti crnogorske države 2006. godine Njegoš će biti in-
terpretiran kao stub crnogorske nacionalne kulture i crnogorskoga na-
cionalnog identiteta. Interesantno je da je svaka od navedenih vlasti,
nastajala na pepelu prethodne, posebno slavila Njegošev borbeni huma-
nizam predstavljajući njegove stihove kao neku vrstu jerihonskih truba
čiji ton ambisava zidine tirjanstva prethodne vlasti. U toku dva svjetska
rata okupatorske vlasti i njihovi eksponenti takođe će naći prostora da u
svom saobraćanju s crnogorskim stanovništvom preko Njegoša pronađu
kontakt. Njegošev i put Crne Gore kroz posljednjih više od vijek i po re-
flektuje se i u djelima istaknutih promotera zvanične državne ideologije
za svaku pomenutu epohu – gotovo svi oni su napisali pozamašan broj
tabaka posvećenih Petru II: Lazar Tomanović44 bio je jedan od glavnih
popularizatora ideologije dinastije Petrović-Njegoš, naročito Nikole I,
napisao je 1896. monografiju Njegoš kao vladalac; U Srbiji 1911. Niko-
laj Velimirović45 sačinjava knjigu Njegoševa religija, koja će biti veoma
popularna i polazno štivo za interpretiranje pjesnikova značaja u Srbiji,
a potom u Kraljevini SHS/Jugoslaviji u duhu isticanja Njegoševa pravo-
slavlja; jedan od istaknutijih crnogorskih komunista, književnik Rado-
van Zogović46 protumačio je Njegoševo djelo u potpuno komunističkom
44
Lazar Tomanović (Lepetani, 1845 – Herceg Novi, 1932) bio je crnogorski inte-
lektualac, publicista, političar i predśednik crnogorske vlade. Studirao je pravo u
Budimpešti i Gracu đe je stekao zvanje doktora pravnih nauka. Iza sebe je ostavio
veći broj istoriografskih monografija, a uređivao je Glas Crnogorca i više crno-
gorskih kulturnih časopisa.
45
Nikolaj Velimirović (Selo Lelić kod Valjeva, 1880 – Libertvil, SAD, 1956) bio
je srpski vladika i nacionalista, veliki kritičar humanizma, evropske civilizacije i
materijalizma. Smatra se osnivačem svetosavskog nacionalizma, a mnogi navode
da je duhovno inspirisao kolaboracionistički pokret Dimitrija Ljotića. Nerijetko je
kritikovan zbog antisemitskih stavova. Dolaskom Njemaca u Kraljevinu Jugosla-
viju, stavljen je u kućni pritvor, potom odveden u logor Dahau, odakle je vraćen
kako bi pomogao pregrupisavanje antikomunističkih snaga. Poznat je po tome što
je odlikovan Gvozdenim krstom od strane Adolfa Hitlera. Nakon rata prebjegao je
u Ameriku đe je i umro. Srpska pravoslavna crkva ga je proglasila za sveca.
46
Radovan Zogović (Mašnica, Andrijevica, 1907 – Beograd, 1986), poznati je crno-
gorski književnik. Bio je član KPJ od 1935. godine pa je više puta hapšen. Učesnik
je NOR od 1941. te član Politodjela Prve proleterske brigade. Uređivao je Borbu.
Nakon rata radio je u Agitpropu CK KPJ. Zbog prihvatanja rezolucije IB isključen
je iz partije. Objavio je više romana i zbirki pjesama, a u svome radu poznat je po
zalaganju za crnogorsku nacionalnu emancipaciju.

Boban Batrićević
ključu, a čak je i neprikosnoveni ideolog jugoslovenskoga komunizma

Milovan Đilas, napisao dvije knjige o Njegošu; godine 2011. potpuno u
duhu novih političkih kretanja u Crnoj Gori izašla je iz štampe knjiga
Njegoš i crnogorska nacija književnika Milorada Popovića.47
Da se zaključiti da je svaka vlast u Crnoj Gori iz bogatog i širokog
njegoševskog nasljeđa, u svojim programskim načelima, ali i dnevno-
političkim manevrima otkidala dio koji joj odgovara, a potom ga ume-
tala u svoj sistem vrijednosti i tako ga plasirala javnosti. Zanimljivo je
da je kod iste vlasti Njegoš nekoliko puta znao biti reinterpretiran i čitan
nanovo – kod Nikole I prije 1878. Gorski vijenac se slavio kao Biblija
oslobodilačkog rata protiv Turaka, da bi nakon priznavanja nezavisno-
sti, a naročito nakon 1913. godine, kad je u crnogorskoj državi počeo
da živi veći broj muslimana, Njegoš bio tumačen u ravni suživota i
nekoga ko nije priznavao narodnu podjelu na hrišćane i muslimane; isti
je slučaj sa srpskim nacionalizmom – dok je Crna Gora bila predvodni-
ca balkanskih oslobodilačkih pokreta Petrovići su njegovali Njegoševo
„srpstvo“, a čim su se inkluzivni procesi ubrzali ka ujedinjenju južno-
slovenstva i primat počela preuzimati Srbija, Nikola I će se, ističući
svoje prvijenstvo, pozivati na Njegoševe ideje zajedništva. U Kraljevini
SHS imamo tri procesa – aneksija Crne Gore od strane Srbije pravda-
na je Njegoševim „srpstvom“, a na globalnome jugoslovenskom nivou
Njegoš će od oca troimenog naroda postati otac jednoimenog. Komu-
nisti će držati do Njegoševa jugoslovenstva i crnogorstva, budući da je
crnogorski predznak onemogućavao srpsko-hrvatske raspre; do 1948.
Njegoš je tumačen kao rusofil, kako bi se opravdala prosovjetska poli-
tika, od 1948. Njegoš je predstavljan kao „rob petrogradskih ćudi“ itd.
Od 1989. kad Njegoš postaje „preteča“ Slobodana Miloševića, Njegoš
će dospjeti do evropskog preteče crnogorskog puta nakon 2006. godi-
ne; dakle, kad je vlast u Crnoj Gori voljela Srbe, volio ih je i Njegoš i
obratno; kad je vlast mrźela Hrvate, mrzio ih je i Njegoš i obratno; kad
je vlast voljela muslimane, volio ih je i Njegoš, i obratno.
Milorad Popović (Lipa Cucka, 1957) crnogorski je književnik nagrađivan s više
47
međunarodnih nagrada. Godine 2017. dobio je Njegoševu nagradu za književnost

za roman Čovjek bez lica. Od prvih svojih publicističkih tekstova s kraja osamde-
setih godina XX vijeka zalagao se za odbranu crnogorskog identiteta. Bio je ve-
liki protivnik politike Slobodana Miloševića i ratnih djejstava Crnogoraca u toku
raspada Jugoslavije zbog čega je proganjan. Objavio je više zbirki pjesama i dva
romana te veći broj polemičkih knjiga o crnogorskoj kulturno-identitetskoj zbilji.

Citirana literatura:
–– Andrijašević, Živko, „Istoriografija o istrazi poturica“, In: Vojislav

P. Nikčević, Istraga poturica, mit ili stvarnost, Almanah, Podgorica,
2001.
–– Andrijašević, Živko, „Njegoševa vladavina i politička misao“,
Njegoševi dani 2, zbornik radova sa naučnog skupa, 2009.
–– Andrijašević, Živko, Dinastija Petrović-Njegoš, Narodna knjiga,
Podgorica, 2016.
–– Banašević, Nikola, „Vladar u Njegošu pesniku“, Letopis
MCCCCXXIII, Novi Sad, 1930.
–– Cerović, Stanko, Njegoševe tajne staze, Montenegropublic,
Podgorica, 1996.
–– Čirgić, Adnan, „Đuro Milutinović“, In: Đuro Milutinović (Adnan Čirgić,
pr.), Pjesme, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2016.
–– Folić, Zvezdan, „Kosovski mit u političkim projekcijama XX
vijeka“, Njegoševi dani 2, zbornik radova sa naučnog skupa, 2009.
–– Jovanović, Vladimir, Petar II Petrović Njegoš, arhimandrit i
mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve (1830–1831), Otvoreni
kulturni forum, Cetinje, 2016.
–– Kalezić, Vasilije, „Memoarski spisi Milovana Đilasa“, In: Milovan
Đilas, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990.
–– Kilibarda, Novak, „Odnos Njegoša – državnika i političara prema
crnogorskoj usmenoj epici“, In: Studije i ogledi o crnogorskoj
usmenoj epici, Podgorica, ICJK, 2012.
–– Lavrov, Petar Aleksejevič, Petar II Petrović Njegoš, ICJK, Podgorica,
2013.
–– Malbaša, Predrag, „Spomenici Petru II Petroviću Njegošu“, Matica,
br. 55, jesen 2013.
–– Medaković, Milorad, P. P. Njegoš, posljednji vladika crnogorski,
Knjigopečatnja A. Pavića, Novi Sad, 1882.
–– Mijović, Pavle, „Etnička pripadnost kroz metričku versifikaciju“,
In: Njegoševe „tužne armonije“, Crnogorski centar P.E.N., Cetinje,
1992.
–– Milović, Jevto, Njegoš u slici i riječi, Grafički zavod, Titograd, 1974.
–– Milović, Jevto, Petar II u svom vremenu, CANU, Univerzitetska
riječ, Titograd, 1984.

Boban Batrićević
–– Nikčević, Vojislav P., „Srpstvo u Crnoj Gori“, Monitor, br. 36, 28.
jun 1991.
–– Nikčević, Vojislav P., Crnogorski jezik, tom II, Matica crnogorska,
Podgorica, 1997.
–– Nikčević, Vojislav P., Mladi Njegoš, Institut za crnogorski jezik i
književnost, Podgorica, 2011.
–– Nikčević, Vojislav, Istraga poturica, mit ili stvarnost, Almanah,
Podgorica, 2001.
–– Oben, Mišel, Njegoš i istorija u pesnikovom delu, Beograd, 1989.
–– Pavlović, Aleksandar, Epika i politika. Nacionalizovanje crnogorske
usmene tradicije u prvoj polovini XIX veka, Beograd, XX vek, 2014.
–– Pejović, Đoko, Crna Gora u doba Petra I i Petra II, Narodna knjiga,
Beograd, 1981.
–– Popov, Čedomir, Građanska Evropa I–II, Matica srpska, Novi Sad,
1989.
–– Rešetar, Milan, „Život i rad Petra Petrovića Njegoša“, In: Petar
Petrović Njegoš, „Gorski vijenac“, Obod, Cetinje, 1962.
–– Rovinski, Pavle, Petar II (Rade) Petrović Njegoš – vladika
crnogorski, Obod, Cetinje, 1967.
–– Slijepčević, Pero, „Odraz života u ‘Luči Mikrokozma’“, Zbornik
radova SAN X, IPK I, Beograd, 1951.
–– Šistek, František, Naša braća na jugu: češke predstave o Crnoj Gori
i Crnogorcima 1830–2006, Matica crnogorska, Cetinje – Podgorica,
2009.
–– Tomović, Slobodan, Komentar Gorskoga vijenca, Univerzitetska
riječ & Partizanska knjiga & Izdavačko-publicistička djelatnost,
Nikšić – Beograd, 1986.
–– Tomović, Slobodan, Komentari, Kultura „Veljko Vlahović“ &
Narodni muzej Crne Gore, Beograd – Cetinje, 1990.
–– Wachtel, Andrew B., „How to use a classic: Petar Petrović in
Twentieth Century“, In: Ideologies and National Identities: The
Case of Twentieth Century Southeastern Europe, Ed. John Lampe,
Mark Mazower, 2004.
–– Živković, Dragoje, Istorija crnogorskoga naroda, tom II, DP
„Montex“, Cetinje, 1992.
–– Žižek, Slavoj, „Notes on a poetic military complex“, Third text,
Volume 23, Issue 5, september 2009.

UDK 821.163.4(497.6)(091)
UDK 82:929 Bašagić S.
Sanjin KODRIĆ (Sarajevo)

Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu
DR SAFVET-BEG BAŠAGIĆ KAO UTEMELJITELJ MODERNE

BOŠNJAČKE KNJIŽEVNE HISTORIOGRAFIJE
(PRILOG TEORIJI HISTORIJE KNJIŽEVNOSTI)
Rad se bavi književnohistorijskim djelom dr Safvet-bega Baša-

gića (1870–1934), utemeljitelja moderne bošnjačke književne historio-
grafije. Posebna pažnja posvećena je autorovoj studiji Herceg-Bosna i
istočna prosvjeta i knjizi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti,
prvim sintetskim radovima o bošnjačkoj književnoj prošlosti. Naroči-
to je fokusirano Bašagićevo razumijevanje bošnjačke književnosti kao
takve, a posebno u smislu autorova razumijevanja statusa i identiteta
bošnjačke književne prakse na orijentalno-islamskim jezicima.
Ključne riječi: Safvet-beg Bašagić, bošnjačka književnost, boš-
njačka književna historiografija
1.
Moderna bošnjačka književna historiografija počela se utemelji-

vati tek nakon austrougarske okupacije Bosne 1878. godine, kad se na-
kon nešto više od četiri stoljeća osmanske vlasti, odnosno neposredne
vezanosti Bosne za orijentalno-islamski kontekst, Bosna reintegrira u
okvire zapadno-evropske kulture i civilizacije. Relativno kasni poče-
ci moderne bošnjačke književne historiografije jedan su od razloga za
dosta kasno priznavanje zasebnog statusa i identiteta bošnjačke, ali i
ukupne bosanskohercegovačke književnosti, no ne i temeljni. Naime,
sve do sedamdesetih godina 20. st. bošnjačka, odnosno bosanskomu-
slimanska književnost bila je zvanično nepriznata, a sličan je slučaj i s
bosanskohercegovačkom književnošću, odnosno književnošću Bosne i
Hercegovine, pri čemu su razlozi za takvo što bili prvenstveno ideološ-

Sanjin Kodrić
ke naravi.1 Riječ je, naime, o dugoj povijesti tzv. „nacionaliziranja mu-

slimana“, tj. o ideološkim nastojanjima da se bosanski muslimani in-
korporiraju u okvire nacionalnog srpstva ili hrvatstva, a tragom veliko
nacionalnih ideologema uspostavljenih još u 19. st. Tako su pisci kako
bošnjačke, tako i bosanskohercegovačke književnosti desetljećima po-
smatrani u okvirima srpske ili hrvatske književnosti, čemu su također
doprinosili i pojedini autori iz bosanske sredine, a koji su se u naročitim
ideološkim okolnostima u kojima su živjeli i sami priklonili procesima
„nacionaliziranja muslimana“. Otud je povijest negiranja zasebnog sta-
tusa i identiteta kako bošnjačke, tako i bosanskohercegovačke književ-
nosti duga i složena, a u osnovi je podudarna upravo s poviješću „naci-
onaliziranja muslimana“.2 Pa ipak, uporedo s procesima inkorporiranja
bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književnog stvaranja u okvire
srpske ili hrvatske književnosti odvijali su se i suprotni procesi, istina u
prošlosti manje dominantni, predstavljajući tako i svojevrsnu alternati-
vu zvaničnom „nacionaliziranju muslimana“, odnosno nacionaliziranju
bošnjačke te bosanskohercegovačke književnosti na srpsku i hrvatsku
stranu. Dio ovih alternativnih procesa bile su i pojave koje su formalno
pristajale uz srpsko ili hrvatsko određenje bošnjačke i bosanskoherce-
govačke književne prakse, mada su suštinski ukazivale na posebnost
kako bošnjačke, tako i ukupne bosanskohercegovačke književne po-
vijesti i tako posredno, unutar ideološki zadatih okvira „nacionalizira-
nja muslimana“, afirmirale svijest o samosvojnoj književnosti Bosne
i Hercegovine, a naročito svijesti o bosanskomuslimanskoj, odnosno
bošnjačkoj književnosti kao takvoj.
Upravo na ovaj način začeta je, a potom i cjelovito utemeljena
moderna bošnjačka književna historiografija. Uz prazačetke svijesti o
vlastitoj književnoj tradiciji vezane za usmenu književnost3 te na tur-
skom jeziku pisane kratke osvrte Ibrahim-bega Bašagića i Mehmeda
Teufika Okića na književno stvaranje pojedinih bošnjačkih autora na
1
Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Nevolje s kanonom: Slučaj bosanske i/ili bošnjačke knji-
ževne historije (Na primjeru okolnosti i karaktera ranog kanonizacijskog rada M.
Begića“, Književna prošlost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosan-
skohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi), Slavistički komitet, Sarajevo, 2010.
2
Usp. npr. Alija Isaković, prir., O „nacionaliziranju“ Muslimana: 101 godina afir-
miranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Globus, Zagreb, 1990.
3
Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Fragmenti iz prve knjige Historije novije bošnjačke knji-
ževnosti“, Godišnjak, knj. 14, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2014, str. 409–438.

Dr Safvet-beg Bašagić kao utemeljitelj moderne bošnjačke književne historiografije
orijentalno-islamskim jezicima, stvarni začeci bošnjačke književne kri-

tike i književne historiografije mogu se vezati već za Mehmed-bega
Kapetanovića Ljubušaka i njegov publicistički i usmenoknjiževni sa-
kupljački rad, a naročito za tekst O našijem pjesnicima i književnicima,
objavljen u drugoj knjizi zbornika Istočno blago 1897. godine, sve to,
istina, u rudimentarnom, odnosno relativno skromnom obliku.4 Za ra-
zliku od Ibrahim-bega Bašagića i Mehmeda Teufika Okića, koji su o pi-
tanjima književne prošlosti i sami pisali na nematernjem jeziku, upravo
Ljubušak prvi je autor koji na bosanskom jeziku piše o pojedinim pita-
njima povijesti bosanskomuslimanskog književnog stvaranja, ali i autor
koji starije bosanskomuslimansko književno stvaralaštvo kao cjelinu
smješta u okvire današnjih bosnističkih proučavanja, uključujući ovdje
i onaj dio bošnjačke književne baštine koji grafijski i/ili jezički izlazi
iz okvira bosanskog jezika, odnosno izvorne bosanske tradicije pisanja
od srednjeg vijeka pa nadalje. Isto tako, Ljubušak je također prvi autor
koji u okvire domaćeg književnog stvaranja uvrštava i bosanskomusli-
mansku praksu kao cjelinu i u prostornom, tj. kulturalnogeografskom
smislu, dakle i bošnjačko književno stvaranje izvan današnje Bosne i
Hercegovine, itd., a što su samo neki od važnih doprinosa Mehmed-be-
ga Kapetanovića Ljubušaka kasnijim bosnističkim proučavanjima.5
Također, vrlo važan doprinos bosnistici u vremenu njezina kon-
stituiranja dali su i drugi bošnjački sakupljači usmene književne tradi-
cije bilo da su išli Ljubušakovim, bilo nekim drugim tragom, a u istom
vremenu naročito su važni prilozi proučavanjima starije bošnjačke knji-
ževnosti koje su ostvarili Hamdija Kreševljaković i Muhamed Hadži-
jahić s knjižicama Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od
najstarijih vremena do danas i Hrvatska muslimanska književnost prije
1878. godine iz 1912, odnosno 1938. godine. Istina, i Kreševljaković i
Hadžijahić, kao i neki drugi autori, uključujući i niz manje ili više zna-
nih bošnjačkih usmenoknjiževnih sakupljača, i sami su podlegli proce-
sima „nacionaliziranja muslimana“, pa su bošnjačku književnu baštinu
4
Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Bosnistika i kulturalna bosnistika: Književnoteorijski i
književnohistorijski aspekti“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i
književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018.
5
Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Utemeljenje moderne bošnjačke književne historiogra-
fije (Od Mehmed-beg Kapetanovića Ljubušaka do dr. Safvet-bega Bašagića)“, Pi-
smo, br. XIII/1, Bosansko filološko društvo, Sarajevo, 2015, str. 140–154.

Sanjin Kodrić
i sami podvodili pod tuđe etno-nacionalno određenje, no takvo što, me-

đutim, ni u kojem slučaju ne poništava ono što su njihovi realni dopri-
nosi izučavanju bošnjačke književne povijesti i afirmiranju književne
prakse Bošnjaka, makar i pod tuđim, nevlastitim etno-nacionalnim ime-
nom. Jer, zahvaljujući radu ovih i ovakvih autora, bošnjačka književna
baština postepeno je izlazila iz sjene dotadašnjih književnohistoriograf-
skih zanimanja i, ma kako bila određena u etno-nacionalnom smislu,
postajala tako realna i očigledna književnopovijesna činjenica, a koju
kao takvu nije više bilo moguće olahko previđati ili svjesno ignorirati,
kako je to u mnogim prilikama bio slučaj ranije. Uostalom, takvo što
pokazuju i npr. pregledi bosanskohercegovačkog književnog stvaranja
Vladimira Ćorovića i Jovana Kršića, a koji kakvu-takvu informiranost
o starijoj bošnjačkoj književnosti duguju upravo i onim bošnjačkim
autorima koji su među prvima pisali o pitanjima bošnjačke književne
povijesti, bez obzira na njihovu ličnu orijentaciju u procesima „nacio-
naliziranja muslimana“.6
No, nesumnjivo najznačajnije ime bošnjačke književne historio-
grafije i kritike u vremenu konstituiranja bosnistike jeste dr Safvet-beg
Bašagić (1870–1934), koji nije samo jedna od temeljnih figura bošnjač-
ke književnosti iz vremena austrougarske okupacije Bosne, tj. bošnjačke
književnosti preporodnog doba,7 već je, s bečkom doktorskom diplo-
mom iz orijentalno-islamskih jezika i književnosti, i stvarni utemeljitelj
i bošnjačke orijentalne filologije, ali i uopće bošnjačke književne histo-
riografije.8 Istina, ni sam Bašagić nije odolio procesima „nacionalizira-
nja muslimana“, štaviše upravo je Bašagić jedan od mogućih tipičnih
primjera ovih procesa, a posebno njihove snažne penetracije u krhku
6
Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Bosnistika i kulturalna bosnistika: Književnoteorijski i
književnohistorijski aspekti“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i
književnohistorijske teme), Slavistički komitet, Sarajevo, 2018.
7
Usp. npr. Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Her-
cegovini u doba austrougarske vladavine, knj. I–II, Djela, knj. XLVI, Odjeljenje
za književnost i umjetnost, knj. 2/1, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Herce-
govine, Sarajevo, 1973.
8
Usp. npr. Muhidin Džanko, Dr. Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet: Vitez pera i
mejdana): Intelektualna povijest i ideologijska upotreba djela, Sarajevo Publis-
hing, Sarajevo, 2006; odnosno: Philippe Gelez, Safvet-beg Bašagić (1870–1934):
Aux racines intellectuelles de la pensée nationale chez les musulmans de Bosnie-
Herzégovine, École française d’Athènes, Atina, 2010.

svijest o vlastitom etno-nacionalnom identitetu Bošnjaka sve do novi-

jeg vremena. Jer, uz hrvatsku nacionalnu afilijaciju, uz koju je pristajao
najveći dio života, Bašagić je iskazivao i srpsku nacionalnu orijentaciju
kratko u mladosti, dok je jedno vrijeme bio i gorljivi pristalica ideje inte-
gralnog bosanstva, odnosno bošnjaštva u devetnaestostoljetnom smislu
riječi, kad upravo u ovom smislu nastupa i u listu Bošnjak. Ovakvo što
slučaj je i u Bašagićevu književnom djelu, ali i u njegovu naučno-struč-
nom radu, pri čemu je (i) Bašagićevo hrvatstvo suštinski bilo tek „hrvat-
stvo“, odnosno u osnovi tek puka „administrativna nacionalnost“ uvjeto-
vana upravo širim ideološkim kontekstom, a što, međutim, ne umanjuje
tragičnost ovakvih pojava u bošnjačkoj etno-nacionalnoj povijesti nego
ih čini i još tragičnijim. Uz moguće i druge primjere, na to upućuje i
svjedočanstvo Stjepana Radića, glasovitog hrvatskog političara i uopće
jedne od posebno značajnih ličnosti u novijoj hrvatskoj povijesti, koji je
na sljedeći način zapamtio jedan susret s Bašagićem i razgovor o „mu-
slimanskom pitanju“ koji su tom prilikom Radić i Bašagić vodili:
„Bosanskih Muslimana ima oko 600 tisuća. Tu se sada dosta ra-
spravlja i tom, što su oni, Hrvati ili Srbi. Ja sam se uvjerio, da nisu
ni jedno ni drugo. Kad sam jednom zgodom razgovarao o tom
negdje na bečkom Prateru prije 13 godina, s pjesnikom Bašagi-
ćem, rekao sam mu: Dragi beže, ti si izdao pjesme, ja sam ih čitao
i ja vidim iz njih da si ti Turčin i Hercegovac, ali ti nisi Hrvat, ti
mi možeš to priznati ili poreći, ali ja to vidim, i mene bi zanimalo,
ako možeš, da mi istinu kažeš. Na to je naš beg malo zašutio, a
onda mi je mirno kazao. Ni ja ni jedan drugi Musliman u Bosni
nije Hrvat ni Srbin.“9
Naravno, Bašagićevo „hrvatstvo“ nipošto ne umanje autorov fun-
damentalni doprinos bosnističkim proučavanjima, niti relativizira či-
njenicu da je upravo Bašagić stvarni utemeljitelj moderne bošnjačke
književne historiografije, nego, naprotiv, upravo Bašagićev slučaj ova-
kav kakav jeste na egzemplaran način osvjetljavanje okolnosti u kojima
se začela i utemeljila moderna bošnjačka književna historiografija, od-
nosno okolnosti u kojima je započela afirmacija ideje bošnjačke, odno-
sno uopće bosanskohercegovačke književnosti.
9
Citirano prema: Muhidin Džanko, Dr. Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet: Vitez
pera i mejdana): Intelektualna povijest i ideologijska upotreba djela, Sarajevo
Publishing, Sarajevo, 2006, str. 27.

Sanjin Kodrić
2.
Bašagićevo naučno-stručno djelo veliko je i po obimu, a posebno

po njegovu naučnom i stručnom značaju.10 Pritom, uz čitav niz pojedi-
načnih radova, prijevoda, prepjeva i sl.,11 središnju ulogu u Bašagićevu
naučno-stručnom djelu imaju njegove knjige Kratka uputa u prošlost
Bosne i Hercegovine iz 1900. i Gazi Husrev beg iz 1907. godine, a
naročito njegova doktorska disertacija Bosniaken und Hercegovcen auf
dem Gebiete der orientalischen Literatur, koju je odbranio na Bečkom
univerzitetu 1910. godine, odnosno njezina bosanska verzija, knjiga
Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti iz 1912. godine, te svo-
jevrstan biografski leksikon istaknutih ličnosti kod Bošnjaka iz vreme-
na osmanske uprave u Bosni Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci
u Turskoj carevini iz 1931. godine. I pored bavljenja širim historijskim
temama, Bašagić je bio prije svega historičar književnosti i kulture, a
najuže područje njegove naučne ekspertize bilo je književno stvaranje
Bošnjaka na orijentalno-islamskim jezicima, što je oblast kojom se ba-
vio i u prevodilačkom smislu, dajući i u jednom i u drugom slučaju
izvanredno važne priloge i orijentalnoj filologiji, ali i historiji bošnjač-
ke književnosti. Nakon više književnih prijevoda s turskog, perzijskog
i arapskog jezika koje od 1981. objavljuje najprije u Bošnjaku, a potom
mahom u zagrebačkoj Prosvjeti i Vijencu, o ovim pitanjima Bašagić
piše već npr. 1895. godine u časopisu Nada, gdje objavljuje kraći tekst
Derviš-paša Mostarac, svoj prvi poznati stručni rad o starijoj bošnjač-
koj književnoj praksi na orijentalno-islamskim jezicima. Nakon ovog
slijede i drugi Bašagićevi radovi te također brojni prijevodi, odnosno
10
Usp. npr. Džemal Ćehajić, „Pogovor“, u: Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Herce-
govci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine,
prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine,
Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 245–322; Lejla Gazić, Naučno i stručno djelo dr.
Safvet-bega Bašagića, Orijentalni institut, Sarajevo, 2010; odnosno: Lejla Gazić,
„Bašagićev značaj za bošnjačku kulturu (Na primjeru djelâ Bošnjaci i Hercegovci
u islamskoj književnosti i Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj care-
vini)“, u: Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, prir.
Lejla Gazić, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2007, str. 5–54.
11
Usp. Lejla Gazić, „Bibliografija (Naučni i stručni radovi, prilozi, prijevodi i pre-
pjevi)“, u: Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti,
prir. Lejla Gazić, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2007, str. 621–657.

prepjevi, mnogi od njih upravo u Nadi, a tragom čega već u knjizi Krat-
ka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine Bašagić će objaviti i svoj prvi
sintetski pregled bošnjačke književnosti na orijentalno-islamskim jezi-
cima i tako naznačiti svoja kasnija fundamentalna književnohistorijska
bavljenja.
Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine svojevrsna je kratka
historija Bosne iz osmanskog perioda, a kao takva i prva na bosanskom
jeziku pisana naučna historijska monografija kod Bošnjaka. Ovoj knji-
zi, koja prati povijest Bosne od 1463. do 1850. godine, Bašagić je u
njezinu dodatku na kraju priključio i poglavlje Herceg-Bosna i istočna
prosvjeta, a u kojem se bavi upravo poviješću bošnjačkog književnog
stvaranja na orijentalno-islamskim jezicima tokom osmanskog vreme-
na, pri čemu je ova Bašagićeva studija također prva sintetska naučna
studija o historiji starije bošnjačke književnosti. U tom smislu, Kratka
uputa u prošlost Bosne i Hercegovine pionirska je knjiga kako za opću,
tako i za književnu historiografiju kod Bošnjaka, a od izuzetnog je zna-
čaja i u širem bosanskohercegovačkom kontekstu.
Uz nekoliko ranijih pojedinačnih autorovih tekstova, poglavlje
Herceg-Bosna i istočna prosvjeta početak je, dakle, Bašagićeva nauč-
nog rada na književnohistorijskom sistematiziranju i predstavljanju sta-
rije bošnjačke književne prakse vezane za orijentalno-islamske jezike.
Uzme li se u obzir to da ovu studiju Bašagić objavljuje svega nekoliko
godina nakon prvih radova Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, od-
nosno tek četiri godine nakon Ljubušakova rada O našijem pjesnicima
i književnicima kao teksta koji predstavlja jedan od najranijih začetaka
književnohistoriografskih bavljenja kod Bošnjaka, onda je sasvim jasno
kolika je njezina važnost u razvoju bošnjačke književne historiografije,
tj. o kakvom je razvojnom skoku ovdje riječ, bez obzira na eventualne
sporadične početničke slabosti kako same ove studije, tako i Bašagićeve
knjige kao cjeline.12 Jer, dok je prije Bašagića o bošnjačkom književnom
stvaralaštvu na orijentalno-islamskim jezicima bilo poznato tek ponešto,
kao i uopće o starijoj bošnjačkoj književnosti, pogotovo u širim naučnim
krugovima, sad se ova književna praksa javlja sistematizirana i predstav-
ljena prvi put na način koji podrazumijeva u osnovi naučni pristup, bez
amaterizma koji je ipak bio neizbježan i kod, naravno, Ibrahim-bega Ba-
Usp. Lejla Gazić, Naučno i stručno djelo dr. Safvet-bega Bašagića, Orijentalni
12
institut, Sarajevo, 2010, str. 41–69.

Sanjin Kodrić
šagića i Mehmeda Teufika Okića, ali i kod Mehmed-bega Kapetanovića

Ljubušaka. Tako bošnjačko književno stvaranje postaje stvarno otkriće i
u tad savremenom bosansko-bošnjačkom književnom i kulturalnom kon-
tekstu, a naročito šire, kako to uostalom potvrđuju i brojni kasniji radovi,
a koji nastaju upravo tragom istraživanja Safvet-bega Bašagića. A upravo
takvo što i jeste bio jedan od ciljeva Bašagićeve knjige Kratka uputa u
prošlost Bosne i Hercegovine kao cjeline, pa tako i njezina književnohi-
storiografskog dodatka Herceg-Bosna i istočna prosvjeta.
Referirajući se na svoju knjigu, Bašagić je opisuje i kao „djelce
o junačkoj prošlosti Bosne i Hercegovine“, što jasno upućuje i na to da
je cijela ova knjiga nastala i kao izraz autorova šireg emancipatorskog
i prosvjetiteljskog djelovanja, ali i kao izraz tipičnog romantičarskog
zanosa vrednotama prošlosti, kako je to i inače slučaj u cjelini Baša-
gićeva javnog, književnog i kulturnog rada, kao i uopće u njegovu hi-
storijskom trenutku. Zato i u studiji Herceg-Bosna i istočna prosvjeta
Bašagić hoće, naime, predstaviti zaboravljene i zanemarene književne
vrijednosti te reafirmirati ih u svojem savremenom trenutku, i to i kao
pažnje vrijednu baštinu, ali i kao mogući poticaj za daljnja istraživanja,
pa i za sam književni rad tragom tradicije, kako to pokazuje i njegovo
vlastito pjesničko djelo.13 Uz ovo, a što je posebno značajno, Bašagić
bošnjačko književno stvaranje na orijentalno-islamskim jezicima poku-
šava, također, afirmirati i u širem južnoslavenskom kontekstu, videći u
njemu bošnjački pandan književnom radu drugih južnoslavenskih naro-
da na „polju zapadne prosvjete“. Na ovaj način Bašagić nastoji osporiti
i predrasude vezane za bosanskomuslimanski rad u oblasti književnosti
i kulture tokom osmanskog perioda, uključujući i predstavu o oskudno-
sti i umjetničkoj beznačajnosti starije bošnjačke književne tradicije, kao
i stereotip o „stranom“, „tuđinskom“ karakteru bosanskomuslimanskog
književnog stvaranja na orijentalno-islamskim jezicima, a kako to ek-
splicitno naglašava već na samom početku svoje studije:
„Kad sam dovršio ovo djelce o junačkoj prošlosti Bosne i Her-
cegovine, istom onda mi pade na um, da sam zaboravio još nešto
Usp. npr. Sanjin Kodrić, „Kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni

13
oblici kao kulturalnomemorijski i interliterarni fenomen novije bošnjačke / bosan-

skohercegovačke književnosti (Na primjeru ranog pjesničkog djela Safvet-bega
Bašagića)“, Njegoševi dani 4, Zbornik radova, ur. Tatjana Bečanović, Filozofski
fakultet Univerziteta Crne Gore, Nikšić, 2013.

istaknuti; na ime: koliko je istočna prosvjeta uplivala na naše ze-

mlje. U velikoj oskudici podataka o tome je veoma teško pisati, nu
držeći se staroga načela: bolje je makar štogod, već ništa ne napi-
sati, odlučih se nešto progovoriti i o onim ljudima iz naših krajeva,
koji su kao veliki učenjaci izašli na glas, ili kao pjesnici ostavili
lijepo ime na istočnome Parnasu. Naši djedovi nijesu znali samo
pregoniti se s diplomatima i baratati oružjem, nego takogje poput
velikih istočnih učenjaka pisati omašna djela o raznim strukama
znanosti i isto tako pjevati zanosne pjesme i ljupke gazele u tur-
skom i perzijskom jeziku. S tijem hoću da rečem nekima i nekima,
da izbiju iz glave one uobičajene predrasude, da su naši pregji bili
nedostupni kulturi. On su, slobodno smijem reći toliko učinili na
polju istočne, koliko i naši susjedi na polju zapadne prosvjete.“14
Slično će Bašagić apostrofirati više puta u nastavku studije, pri čemu
upravo prosvjetiteljski i emancipatorski insistira na važnosti svijesti o
baštini, ali i na nužnosti spoja tradicije muslimanskog Orijenta i izazova
modernosti evropskog Zapada u tad savremenom trenutku kod Bošnjaka,
baš onako kako je to i sam nastojao ostvariti svojim književnim djelom.
Tako će, istaknuvši prethodno ključne bošnjačke autore na orijentalno-
islamskim jezicima, također naglasiti da „njihova djela – sačinjena pre-
ma duhu onoga vremena u arapskom, perzijskom i turskom jeziku, dični
su spomenici negdašnjega duševnog rada na polju istočne uljudbe“, dok
„njihova imena sjajne su zublje na obzoru naših krajeva, koje rasvjetljuju
stari ponos u srcima mladog naraštaja, da pregne za istočnom i zapadnom
prosvjetom i doprinese nešto za napredak domovine“15. Na sličan način
Bašagić i završava svoju studiju, još jednom naglašavajući slavne pretke
koji su „umjeli vješto perom baratati ili prebirati žice na istočnoj liri, da i
na tome polju, kao i na bojnome mejdanu ostave lijepu uspomenu svojim
potomcima, da su negda na ovoj slavnoj grudi živili ljudi, koji su nešto
doprinijeli za istočnu prosvjetu“16.

14
Safvet-beg Bašagić, „Herceg-Bosna i istočna prosvjeta“, Kratka uputa u prošlost
Bosne i Hercegovine (Od g. 1463–1850.), Sarajevo, 1900, str. 189.
15
16

Sanjin Kodrić
Dakle, slično ranije Ljubušaku, i Bašagić bošnjačku književnu

prošlost razumijeva sasvim u skladu sa širim preporodnim književno-
kulturalnim kontekstom u kojem djeluju oba ova autora, s tim što je
Bašagićev pristup pitanjima književne povijesti ostvaren sad na način
književnohistorijske nauke i struke, pa tako i s naučno-stručnim namje-
rama. Za razliku od ranije Ljubušaka, odnosno također njegova oca,
Ibrahim-bega Bašagića, i Mehmeda Teufika Okića, Bašagić je za ova-
kvo što imao i stvarne kako formalne, tako i suštinske kompetencije,
pa svojom studijom obuhvata rad blizu 40 bošnjačkih autora koji su
pisali na turskom, perzijskom i arapskom jeziku, prateći razvoj boš-
njačkog književnog stvaranja od prve polovine 16. pa sve do kraja 19.
st. Pritom, među prve bošnjačke pisce ove vrste „iz naših krajeva“ Ba-
šagić uvrštava i Mahmud-pašu Adnija te Ali-bega Hercegovića Širija,
inače sina Ahmed-paše Hercegovića, odnosno unuka hercega Stjepana
Vukčića Kosače i sultana Mehmeda II El-Fatiha, a najdetaljnije pred-
stavlja djelo istaknutih pjesnika Derviš-paše Bajezidagića, Muhameda
Nerkesije i Alauddina Sabita Užičanina te Hasana Kafije Pruščaka kao
izvanredno značajnog proznog pisca. Uz ove, Bašagić manje ili više
detaljno piše i o drugim važnim autorima, poput npr. Ahmeda Sudije,
Ali-dede Bošnjaka ili Šejha Juje, dok neke autore samo spominje, a na
kraju svoje studije ističe i Habibu Rizvanbegović Stočević te Arif-bega
Rizvanbegovića Stočevića, „Hersekli Hikmeta“, kao autore druge polo-
vine 19. st. koji „odlično mjesto zauzimaju na turskom Parnasu“17.
Iako relativno kratka, studija Herceg-Bosna i istočna prosvje-
ta izrazito je značajna i u književnohistorijskom smislu, ali i u kon-
tekstu teorije historije književnosti. Naime, osim što daje prvi naučni
sintetski opis starijeg bošnjačkog književnog stvaralaštva vezanog za
orijentalno-islamske jezike, Bašagić u ovoj studiji implicitno rješava i
neka ključno važna načelna pitanja historije bošnjačke književnosti, a
posebno pitanja statusa i identiteta bošnjačkog književnog stvaranja na
orijentalno-islamskim jezicima. Ova pitanja već je otvorio ili barem na-
značio Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, posebno u radu O našijem
pjesnicima i književnicima, istina u vrlo rudimentarnom obliku, odno-
sno na dosta skroman i u osnovi ameterski način, dok Bašagić ovim pi-
tanjima pristupa s višestruko potpunijim uvidom i punim poznavanjem
17

same književne građe, a prije svega sa stvarnim književnonaučnim

kompetencijama. Također, ovim pitanjima bavili su se uzgredno ili u
svojim širim perspektivama i drugi, nebošnjački autori ovog vremena,
ali čak i kad bi se zanemarila njihova nerijetko sasvim očita političko-
ideološka polazišta u razumijevanjima starijeg bosanskomuslimanskog
književnog stvaranja, tj. polazišta koja su najčešće podrazumijevala
ideju „nacionaliziranja muslimana“, pogotovo njihov uvid u stvarno
stanje bošnjačke književne baštine daleko je bio od iole upućenog, kako
zbog jezičke „stranosti“ same ove književne građe, tako i zbog toga
što starija bosanskomuslimanska književnost i nije, zapravo, bila stvar-
ni predmet njihovih književnohistorijskih bavljenja. Zato je Bašagićev
pristup ovim i ovakvim načelnim pitanjima od izrazite važnosti, možda
u nekim segmentima čak i značajniji od pojedinih njegovih književno-
historijskih istraživanja.
Prvo, ali i najvažnije pitanje načelnog karaktera s kojim se Ba-
šagić susreće u studiji Herceg-Bosna i istočna prosvjeta jeste pitanje
pripadnosti bošnjačkog književnog stvaranja na orijentalno-islamskim
jezicima. Jasno je, naime, da je književni rad Bošnjaka na turskom,
perzijskom i arapskom jeziku po lingvističkom kriteriju dio onog što
Bašagić naziva „istočnom prosvjetom“, tj. dio turske, perzijske i arap-
ske književnosti, baš kao i dio osmanske književnosti kao književnog
stvaralaštva vezanog za književno-kulturalne okvire Osmanskog car-
stva. Bašagić, razumljivo, ne spori takvo što kao očiglednu činjenicu,
ali i s obzirom na to da su i u književnohistorijskoj praksi njegova vre-
mena i bošnjački autori također bili prepoznati upravo kao osmanski,
odnosno kao autori turske, perzijske i arapske književnosti. No, kao i
ranije Ljubušak, Bašagić je itekako svjestan da je riječ i o autorima nje-
gove vlastite, bosanskomuslimanske književne tradicije, da je, dakle, u
pitanju ono što je njegova vlastita književna baština, a što je osjećao i
kao pjesnik, snažno se oslanjajući u svojem pjesničkom radu upravo i
na književnu tradiciju vezanu za orijentalno-islamske jezike, odnosno
insistirajući posebno na tradicijskim kontinuitetima i vezama starijeg
bošnjačkog književnog stvaranja i tad savremene bošnjačke književne
prakse. Uz ovo, kao historičar književnosti obrazovan u zapadno-evrop-
skom naučnom kontekstu, Bašagić je također svjestan ekvivalentnih
pojava i unutar kulture evropskog Zapada, gdje je latinski jezik imao
manje-više isti položaj kao i turski, perzijski i arapski jezik u okvirima

Sanjin Kodrić
kulture muslimanskog Orijenta, posebno u Osmanskom carstvu. Upra-

vo ovakvo što bio je slučaj i u npr. hrvatskoj književnosti s pojavom
hrvatskog latiniteta, a što Bašagić i direktno referira spominjanjem „za-
padne prosvjete“ kod „naših susjeda“, pa na osnovu svega ovog boš-
njačko književno stvaranje na orijentalno-islamskim jezicima sasvim
jasno i nedvojbeno smješta i u okvire vlastite, bosanskomuslimanske,
odnosno bošnjačke književnosti u današnjem smislu riječi, ne negiraju-
ći njegovu istovremenu vezu s „istočnom prosvjetom“, odnosno širim
kontekstom osmanske književnosti ili književnosti na turskom, perzij-
skom i arapskom jeziku. U pitanju je, dakle, ideja o dvojnoj, odnosno
višestrukoj pripadnosti bošnjačkog književnog stvaralaštva na orijen-
talno-islamskim jezicima, a zapravo ideja koja je u osnovi vrlo bliska
znatno kasnijim, danas aktuelnim idejama o interliterarnom i interkul-
turalnom karakteru starijeg književnog stvaranja Bošnjaka. Ovu ideju
na svoj način naslutili su još i Ibrahim-beg Bašagić i Mehmed Teufik
Okić, a posebno Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, no tek kod Baša-
gića ova ideja dobila je svoju cjelovitiju naučnu elaboraciju.
Ono što je u suštini interliterarni i interkulturalni karakter boš-
njačkog književnog stvaralaštva na orijentalno-islamskim jezicima je-
ste u isto vrijeme i osnova na kojoj se Bašagić susreće i s drugim važ-
nim pitanjem načelnog karaktera u svojoj studiji, tj. s pitanjem položaja
bošnjačke književne baštine vezane za turski, perzijski i arapski jezik
u okvirima „istočne prosvjete“. Naime, bez obzira na to kojim je jezi-
kom pisana, književnost Bošnjaka na orijentalno-islamskim jezicima za
Bašagića je neosporno bošnjačka prije svega po bošnjačkom porijeklu
njezinih autora. Riječ je, dakle, o svojevrsnom kolektivnom etničkom
ili nacionalnom kriteriju, koji kod Bašagića ima prednost u odnosu na
lingvistički kriterij, baš onako kako je to bio slučaj i u većini drugih
evropskih književnosti, kod kojih je u vrijeme formiranja modernih
evropskih nacija na sličan način književna prošlost uvrštena u aktuelne
okvire nacionalne književnosti. No, Bašagić se ne zadovoljava samo
ovakvim pristupom, pa uz porijeklo bošnjačkih autora na orijentalno-
islamskim jezicima istovremeno insistira i na prepoznatljivosti te ori-
ginalnosti njihova djela u širim okvirima osmanske, odnosno orijental-
no-islamske književne prakse. Pritom, Bašagić posebno ističe njihovu
vezanost za zavičaj koju iznose i u svojem književnom radu, a naročito
naglašava ono što prepoznaje kao elemente njihove vlastite književne

tradicije, a koje, po Bašagiću, ovi autori uspješno inkorporiraju i u svoj

književni izraz na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Bašagiću,
doduše, ovakvo što ne polazi za rukom kod svih autora kojima se bavi
u svojoj studiji, ali jeste slučaj kod onih najznačajnijih, pa će npr. u vezi
s Derviš-pašom Bajezidagićem istaknuti njegovu poeziju o rodnom mu
Mostaru, koju predstavlja i u vrlo sugestivnom vlastitom prepjevu, dok
će za Sarajliju Muhameda Nerkesiju naglasiti da „gazeli mu mirišu kao
širaske ružice, a pokraj toga još se dobro osjeća svježi miris sarajevskih
ljubica“18.
Istina, u većini ovakvih Bašagićevih zapažanja u pitanju su uglav-
nom tek autorove impresije. No, Bašagić ne ostaje na ovom te pokušava
vlastiti utisak izdići na višu razinu i na toj osnovi izvesti i neke op-
ćenitije književnohistorijske zaključke, pa upravo tragom Nerkesijine
poezije iznosi i tezu o svojevrsnoj posebnosti bošnjačkih autora unutar
cjeline osmanskog književnog stvaranja, odnosno književne prakse na
orijentalno-islamskim jezicima uopće. Pritom, ono što kao osnovu za
apostrofiranu posebnost bošnjačkih pisaca na orijentalno-islamskim je-
zicima Bašagić naročito naglašava jeste prije svega tradicija bošnjačke
usmene književnosti:
„Kad pročitam jedan gazel iz pera Nerćesina i nehotice pomislim
na Derviš pašu Mostarca i druge pjesnike iz naših krajeva, koji
su pjevali turski ili perzijski, a tome je uzrok valjda nešto, što je
svima zajedničko. To je potka od našega tiliprika, samo je uzvod
protkan perzijskim zlatom i turskom svilom.“19
U pogledu posebnosti i originalnosti bošnjačkog književnog stva-
ranja na orijentalno-islamskim jezicima Bašagić je najdalje otišao u
slučaju Alauddina Sabita Užičanina. Naime, Bašagić Sabita smatra ne
samo najznačajnijom pjesničkom pojavom u starijoj bošnjačkoj knji-
ževnosti već i doslovno najoriginalnijim pjesnikom u književnosti na
turskom jeziku uopće prije njezina preporoda krajem 19. st. i početkom
20. st. S ovim u vezi posebno ističe autorovu Zafernamu, a za opis zime
na ovom mjestu, koji također donosi u vrlo uspješnom vlastitom prepje-
vu, tvrdi da predstavlja „unikum ne samo u istočnoj nego i u svjetskoj
18
19

Sanjin Kodrić
književnosti“20. Ne dovodeći u pitanje ono što je neporeciv individualni

Sabitov talent, Bašagić se, naravno, pita i otkud takva originalnost au-
torova djela, a odgovor opet nalazi u posebnosti bošnjačkog književnog
stvaranja na orijentalno-islamskim jezicima, prvenstveno u vezi s utje-
cajem bošnjačke usmene književne tradicije. Također, Bašagić sad i sa-
svim eksplicitno iznosi tezu da na upravo ovoj osnovi bošnjački autori
predstavljaju, kako kaže, poseban žanr u turskoj književnosti:
„Po čemu, da Sabit bude originalan mimo sve turske pjesnike? –
upitat će se možda kogod od štovanih čitatelja. Ja sam još jednom
gore spomenuo, na ime pišući o Derviš paši Mostarcu i o Ner-
ćesiji, da pjesnici iz naših krajeva čine poseban genre u turskoj
književnosti. Bez svake sumnje na njih je uplivala naša narodna
poezija, koja ima toliko obilje upravo nenatkriljivih pjesničkih
figura i tropa. Mjesto da pozajmljuju izraze u Arapa i Perzijanaca,
kao što su to običavali svi ostali turski pjesnici prije preporoda,
i nehotice bi se uputili više puta u bašču naše narodne poezije,
da napasu svoje oče na cvijeću rogjene grude i opoje se svježim
uzduhom iz domaćega gaja.“21
Otvoreno je, naravno, pitanje da li je i koliko Bašagić bio u pra-
vu onda kad je insistirao na pojavi pojedinih elemenata bošnjačke
usmene književne tradicije u književnom stvaranju Bošnjaka na ori-
jentalno-islamskim jezicima jer kao romantičar Bašagić je zasigurno
i ovdje prenaglašavao značaj i domete usmene književnosti, kao i u
drugim slučajevima, uključujući i njegov vlastiti pjesnički rad. Uz ovo,
i njegovo vlastito književno stvaranje pokazuje upravo prisustvo ele-
menata različitih književnih i kulturalnih tradicija, od elemenata usme-
noknjiževne tradicije pa do susreta poetika muslimanskog Orijenta i
evropskog Zapada, pa je i na ovoj osnovi Bašagić mogao steći utisak
da slične pojave obilježavaju i bošnjačko književno stvaralaštvo na ori-
jentalno-islamskim jezicima. No, i kad takvo što ne bi bilo posve realno
u slučaju bošnjačke književnosti na turskom, perzijskom i arapskom
jeziku, neosporna jeste Bašagićeva književnohistorijska svijest o njezi-
nu (i) bošnjačkom karakteru, uz svijest o vezanosti starijeg bošnjačkog
20
21

književnog stvaranja i za širi kontekst osmanske književnosti, odnosno

književne prakse na orijentalno-islamskim jezicima. Riječ je o izrazito
važnom načelnom pitanju, a u vezi s kojim će Bašagićevo razumijeva-
nje fenomena starije bošnjačke književnosti dugo vremena biti jedin-
stveno, sve do novijeg doba, kad se u književnohistorijskoj nauci izno-
va afirmira svijest o tome da, bez obzira na činjenicu da nije pisana na
maternjem jeziku, bošnjačka književnost na orijentalno-islamskim je-
zicima nije strana i tuđa u okvirima književnog stvaralaštva bosanskih
muslimana, kako se to u mnogim slučajevima u međuvremenu tvrdilo,
pa tako i u radovima autora kakvi su i Vladimir Ćorović ili Jovan Kršić.
Pored spomenutih, još je barem jedno posebno važno načelno pi-
tanje s kojim se Bašagić susreće u svojoj studiji, a to je pitanje samog
obuhvata bošnjačkog književnog stvaranja na orijentalno-islamskim je-
zicima, tj. pitanje korpusa tekstova koji se u ovom smislu mogu vezati
za bošnjačku književnost. Riječ je o pitanju s kojim se ranije već susreo
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je kao autore starije bošnjač-
ke književne tradicije podrazumijevao i muslimanske autore porijeklom
izvan u njegovo vrijeme zvaničnih bosanskohercegovačkih prostornih
okvira, tj. muslimanske autore vezane za okvire povijesne Bosne, kao
što je to slučaj sa šejhom Gaibijom, porijeklom iz nekadašnjeg Kliškog
sandžaka i najpoznatijim derviškim prvakom u Slavoniji u 17. st. Slično
čini i Bašagić, pa u okvire starije bošnjačke književnosti uvrštava i npr.
Mahmud-pašu Adnija, čije je bosansko porijeklo upitno, kao i Alau-
ddina Sabita Užičanina iz Srbije, s tim što u pogledu mjesta Sabitova
rođenja napominje da „neki misle, da se rodio u Užicama u Bosni“ (!),
no „po svoj prilici rodio se u Taslidži (Pljevlju)“22. Naime, kao i Ljubu-
šak ranije, i Bašagić kao kulturalnogeografski prostor bošnjačke knji-
ževnosti podrazumijeva cjelokupni povijesni prostor Bosne, odnosno
cijeli onaj širi prostor koji obilježava osobena bosanskomuslimanska
književno-kulturalna tradicija, a ne samo bosanske prostorne okvire od
kraja 19. st. pa nadalje. Istina, kao ni Ljubušak, ni Bašagić, nažalost,
nijedno od istaknutih načelnih pitanja ne propituje eksplicitno, pa tako
ni ovo, već se i sam u vezi s ovim pitanjem određuje također prije svega
na osnovu vlastite povijesno-tradicijske svijesti i osjećaja za ono što
je vlastita književna baština, dakle jednako kao i Ljubušak prije njega.
22

Sanjin Kodrić
Bašagić, istina, sad ima i dodatne književnohistorijske argumente, pri

čemu je i u ovom kontekstu moguće, naime, posmatrati Bašagićevo na-
glašavanje važnosti bošnjačke usmenoknjiževne tradicije u književnoj
originalnosti Alauddina Sabita Užičanina. A sve ovo zajedno upućuje i
na Bašagićevu u osnovi integralističku koncepciju književnog stvaranja
Bošnjaka, neograničenu formalnim teritorijalnim aspektima, u čemu je,
također, vrlo važan Bašagićev doprinos načelnim pitanjima bosnistike,
uključujući i kulturalnu bosnistiku. Takvo što, konačno, pokazuju i ka-
snija istraživanja, koja će tradicijske obuhvate i okvire bošnjačke knji-
ževnosti određivati upravo i ovim izrazito važnim Bašagićevim tragom.
3.
Studija Herceg-Bosna i istočna prosvjeta predstavljala je, dakle,

izraziti iskorak u povijesti proučavanja bošnjačke književnosti, ali i u
povijesti svijesti o bošnjačkoj književnosti kao takvoj, a njezin značaj
za bosnistiku jeste i u tome što je ovom studijom Bašagić otvorio put i
za svoj daljnji književnohistorijski rad, koji najavljuje i na samom kraju
studije:
„A sada, da usput nadovežem još jednu malu molbu na sve rodo-
ljube, koji poštuju uspomenu svojih pregja, da mi, ako u koga ima-
de djela ili podataka iz života rečenih književnika i pjesnika, za
kratko vrijeme na amanet opreme. Koliko mi slabe sile dopuštaju,
nastojaću, da ta djela presadim u našu bašču ili obširnije prikažem
njihov život i rad – kako svih spomenutih, tako i ostalih naših ze-
mljaka, koji su se iztaknuli na polju istočne književnosti.“23
U kontekstu razvoja bosnistike najveći značaj ima, naravno, Ba-
šagićeva doktorska disertacija Bosniaken und Hercegovcen auf dem
Gebiete der orientalischen Literatur, odnosno knjiga Bošnjaci i Her-
cegovci u islamskoj književnosti kao njezina bosanska verzija, radovi
nastali upravo tragom studije Herceg-Bosna i istočna prosvjeta. Dok je
ova studija predstavljala u svoje vrijeme prvi pojedinačni sintetski rad
o bošnjačkoj književnosti na orijentalno-islamskim jezicima stvarnog
književnohistoriografskog karaktera, u slučaju Bašagićeve doktorske
disertacije, odnosno knjige Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj knji-
23

ževnosti riječ je o prvoj književnohistorijskoj monografiji posvećenoj

isključivo starijoj bošnjačkoj književnosti, i to bošnjačkom književ-
nom stvaranju na sva tri orijentalno-islamska jezika, u njegovoj uku-
pnosti. U pitanju je, dakle, svojevrsna historija cjeline starije bošnjačke
književnosti na turskom, perzijskom i arapskom jeziku, pri čemu će
Bašagićeva knjiga sve do danas ostati izuzetna pojava u proučavanju
bošnjačke književne baštine, u nekim segmentima još uvijek dokraja
neprevaziđena, a svakako jedan od temeljnih izvora za sva kasnija slič-
na istraživanja.
Jasno je da Bašagićevu doktorsku disertaciju, odnosno knjigu
Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti karakterizira još izrazi-
tiji autorov naučni iskorak u odnosu na dotadašnja proučavanja starije
bošnjačke književnosti, i to kako u sadržajnom, tako i u metodološkom
smislu. Prije svega, Bašagić se ovdje ne bavi tek pojedinim autorima
već nastoji obuhvatiti cjelinu književnog stvaranja Bošnjaka na orijen-
talno-islamskim jezicima, odnosno otkriti što je moguće veći broj au-
tora te sistematizirati i predstaviti pojavu bošnjačkog književnog rada
na turskom, perzijskom i arapskom jeziku u svoj njezinoj raznovrsnosti
i složenosti. Kao i u studiji Herceg-Bosna i istočna prosvjeta, Bašagi-
ćeva metodologija i ovdje je prvenstveno biografističko-filološka, s tim
što autor sad nastoji dati prednost filološkom pristupu, naročito tamo
gdje je to omogućavala sama građa. Pritom, Bašagić posebno insistira
na primjerima iz samih književnih tekstova te ih donosi i u izvornom
obliku, ali i u vlastitim prijevodima, odnosno prepjevima, čime i čita-
ocima daje mogućnost uvida u književne vrijednosti tekstova o kojima
je riječ. To je naročito slučaj u bosanskoj verziji doktorske disertacije,
odnosno u knjizi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, gdje
Bašagić više insistira upravo na prepjevima, a ne samo na pukim prije-
vodima primjera koje navodi.
No, uprkos njihovu neupitnom naučnom karakteru, ni Bašagiće-
va doktorska disertacija, a pogotovo knjiga Bošnjaci i Hercegovci u
islamskoj književnosti ne odstupaju od šireg emancipatorskog i prosvje-
titeljskog koncepta koji je ranije karakterizirao studiju Herceg-Bosna i
istočna prosvjeta. Naprotiv, i ovdje Bašagić nastupa s pozicija afirma-
cije zaboravljene prošlosti i njezinih vrijednosti, uključujući i elemente
karakterističnog romantičarskog pogleda na povijest, kako je to vidljivo
već iz ranije navedenih autorovih riječi iz predgovora za knjigu Bošnja-

Sanjin Kodrić
ci i Hercegovci u islamskoj književnosti. „Uspomene na velike ljude iz

moga naroda meni su uvijek bile svete, uvijek ih čuvam kao najdrago-
cjenije amanete“, pisao je između svega ostalog na ovom mjestu Baša-
gić, sjećajući se pritom i svojeg oca i njegovih kazivanja „o glasovitim
Bošnjacima i Hercegovcima, koji su se istaknuli kao vrli junaci, mudri
državnici, veliki učenjaci i vrsni pjesnici“, a da bi nakon toga otkrio i to
kako se dalje razvijao njegov interes za bošnjačku prošlost, uključujući
i književnu baštinu:
„Čim sam počeo s knjigom baratati, odmah mi je pred očima za-
lebdila misao da očinu predaju dovodim u savez s historijom i
na taj način proživim zamrle uspomene na slavne zgode i nezgo-
de naših junaka, državnika, učenjaka, pjesnika i dobrotvora. Nu,
spomenute misli malo-pomalo nestajalo je ispred mojih očiju,
dok ne iščeznu sasvim, kad se uvjerih da se bez više naobrazbe i
bez poznavanja islamskih jezika ne dade ništa učiniti.“24
U nastavku knjige Bašagić još izrazitije nastupa i s emancipator-
sko-prosvjetiteljskih pozicija, zalažući se istovremeno i za prisjećanja
vlastite prošlosti, ali i za razvijanje svijesti o njezinoj važnosti i u tad
savremenom trenutku. Pritom, Bašagić djeluje u vremenu kad Bošnjake
i uopće bosanskohercegovačko društvo još uvijek žestoko muči drama
i trauma evropeizacije nakon austrougarske okupacije Bosne 1878. go-
dine, tj. u trenutku u kojem Bošnjaci još uvijek traže svoj vlastiti put i
mogućnosti pomirenja njihove tradicije vezane za muslimanski Orijent
i izazova modernosti koje nudi evropski Zapad. Riječ je, dakle, o vre-
menu kad se Bošnjaci tragično osjećaju iskorijenjenim iz onog kontek-
sta u kojem su prethodno živjeli više od četiri stoljeća, s jedne strane, te
nedovoljno sraslim i stranim u odnosu na kontekst koji im se nametnuo
austrougarskom okupacijom i uključenjem Bosne u ono što je tad bila
moderna Evropa kraja 19. i početka 20. st.25 Svjestan tog kolektivnog
stanja zbunjenosti i izgubljenosti u svim sferama života Bašagić tako-
đer piše:
24
Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kultur-
noj historiji Bosne i Hercegovine, prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno
nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 9.
25
Usp. npr. Sanjin Kodrić, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezen-
tacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo,
2012.

„Jedan narod može izgubiti moć i gospodstvo, slava njegova

oružja može isplaviti, bajrak pod kojim je vojevao može postati
plijenom neprijatelja, njegova prava i pravice mogu se pretvoriti
u mrtva slova – kratko rečeno: jedan narod može doživiti pravi
politički, socijalni i ekonomski fiasco u svojoj postojbini. Sve je
to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade
nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj ni najljući ne-
prijatelj uništiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom.
U tome carstvu ni sila ni slučaj, dapače ni zub vremena ne može
pomrčati umne stečevine naroda, koje je privrijedio kad je pobi-
jedio varvarstvo i neznanje. Taj trijumf ostaje navijeke, jer je on
amanet budućim naraštajima i vremenima.“26
Na istim, prvim stranicama svoje kapitalne naučne knjige Bašagić
nastavlja i dalje insistirati na opasnosti zaboravljanja vlastite prošlosti
i otuđenja od nje, tim prije što je upravo ovakvo što proces koji se već
zbiva u njegovo vrijeme, te upozorava istovremeno i nužnost daljnjeg
očuvanja i daljnjeg tradiranja nekadašnje predačke baštine i njezine sla-
ve, ali i na novom vremenu primjereno nastavljanje tradicije, prije svega
na način pronalaska spasonosne spone između nekadašnjeg i sadašnjeg,
a posebno između muslimanskog Orijenta i evropskog Zapada:
„Sada je pako dužnost mlađeg islamskog naraštaja u Bosni i Her-
cegovini da ta dična imena dalje predaje, da ta dragocjena djela
dalje čuva kao amanete i – gledajući na stari ponos – posegne za
istočnom i zapadnom knjigom, pa prema duhu svoga naroda iz
oboga stvori nešto novo, jer on stojeći na granici
Može da goji,
Može da spoji
Istok i Zapad, pjesmu i um!“27
Ista ova pitanja karakteriziraju i Bašagićev književni rad, kako to

pokazuju i stihovi koje Bašagić navodi, a koje preuzima iz svoje pjesme
26
27

Sanjin Kodrić
Čarobna kćeri!, tipične romantičarske ode maternjem jeziku, ali i pje-

sme koja je izraz upravo naročite težnje za pomirenjem muslimanskog
Orijenta i evropskog Zapada u identitetu Bošnjaka, s tim da o drami i
traumi evropeizacije u Bašagićevu književnom djelu možda i ponajbo-
lje svjedoči jedna druga pjesma, pjesma Jednome kritičaru:
„Ti, koji ne znaš strogog beduina,
Ti, koji ne znaš Perzijanca bludna,
Ti, koji ne znaš Turčina-bekriju,
Tebi ne će prijat – moja pjesma čudna.
Ti, što ne ćutiš djevičanske boli,

Narodne pjesme iz naših krajeva,
Koj Mujo Fati pod pendžerom pjeva,
Tebe moja pjesma nigda ne zagr’jeva.
Što da je čitaš, da se dosagjivaš,

Kad ona za te nije ispjevana,
Već za gondže-Muju, da je dilber-Fati
Popjeva uz žubor bistra šadervana.
Pusti je u miru! Kad te ne zanima,

Ima je ko čitat, jer naš sv’jet nije
Pokvario ukus ‘s pjevanijom novom’;
U njemu još tinja iskra poezije.“28
Izvorno objavljena 1903. godine u časopisu Nada kao svojevr-

sni pjesnikov odgovor na izvjesne kritike upućene njegovu književnom
radu, Bašagićeva pjesma Jednome kritičaru i više je od toga. S jed-
ne strane, pjesma vrlo egzemplarno ukazuje na i dalje prisutan osjećaj
stranstvovanja Bošnjaka u zapadno-evropskom kontekstu, čak i počet-
kom 20. st., dakle više od dva desetljeća nakon austrougarske okupacije
Bosne, dok, s druge strane, također vrlo uvjerljivo otkriva širi intelek-
tualni kontekst u kojem nastaje Bašagićeva doktorska disertacija, odno-
sno knjiga Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. A u takvim
prilikama emancipatorsko-prosvjetiteljski pristup koji Bašagić ima i u
svojem naučnom i stručnom radu sasvim je razumljiv i opravdan.
Safvet-beg Bašagić, „Jednome kritičaru“, Nada, god. 9, br. 3, Sarajevo, 1903, str. 34.
28

Pored svih ostalih izazova, Bašagić se, naime, morao nositi i s

izazovom ne samo nepoznatosti bošnjačkog književnog stvaranja u
širim okvirima onovremene književne historiografije već i sa stereo-
tipnim pogledom na ukupnu bosansko-bošnjačku književnu praksu i
kulturu iz vremena osmanske uprave u Bosni. Tipični orijentalistički
stereotip o Bosni kao „tamnom vilajetu“ bio je duboko ukorijenjen i u
naučnom diskursu s kraja 19. i u prvim desetljećima 20. st., a kako to
uz brojne druge primjere može posvjedočiti i doktorska disrertacija Ive
Andrića Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der
Einwirgung der turkischen Herrschaft, odbranjena također u Austriji,
na Univerzitetu u Grazu 1924. godine. Kako se ovaj stereotip realizirao
onda kad je u pitanju starija književnost bosanskih muslimana, jasno
je već iz primjera ne samo ranih tekstova fra Ivana Franje Jukića ili
fra Grge Martića već i iz znatno kasnijih književnohistorijskih radova
niza autora počev od Mihaela Napotnika pa sve do Vladimira Ćorovića
ili Jovana Kršića i drugih, a što je kao više-manje opće stanje naučne
misli Bašagićeva vremena jedan od posebno važnih izazova s kojima se
autor susretao u svojoj doktorskoj disertaciji, odnosno knjizi Bošnjaci i
Hercegovci u islamskoj književnosti.
U svojim istraživanjima Bašagić se služio i osmanskim, ali i za-
padno-evropskim izvorima, s tim što, naravno, ne podliježe tipičnoj ori-
jentalističkoj stereotipiji ni onda kad je riječ o muslimanskom Orijentu
uopće, a posebno ne onda kad je u pitanju Bosna. Sasvim naprotiv, Ba-
šagićeva doktorska disertacija, odnosno knjiga Bošnjaci i Hercegovci u
islamskoj književnosti pozicionirana je upravo nasuprot ovih i ovakvih
stereotipa, pri čemu je jedan od ciljeva Bašagićevih istraživanja bilo
upravo i razobličavanje kako općenite stereotipne predstave o musli-
manskom Orijentu, tako i naročito stereotipa o Bosni kao orijentalno-
islamskom „tamnom vilajetu“. To je bio slučaj još u studiji Herceg-
Bosna i istočna prosvjeta, gdje Bašagić također eksplicitno govori o
predrasudama da su „naši pregji bili nepristupni kulturi“, a sad je takvo
što još izrazitije. Stoga je cijela Bašagićeva kako doktorska disertacija,
tako i knjiga Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti bitno obi-
lježena pobijanjem karakteristične orijentalističke zapadno-evropske
stereotipije o orijentalno-islamskom svijetu, a naročito o Bosni i Boš-
njacima, pri čemu Bašagić koristi gotovo svaku, pa i najmanju priliku
da odbaci ili argumentirano opovrgne predrasude s kojima se susreće.

Sanjin Kodrić
Naravno, u nekim slučajevima, romantičarski zanesen vrijednostima

prošlosti vlastitog naroda i domovine, Bašagić dopušta da ga pobijanje
orijentalističkih stereotipnih predodžbi skrene i ka drugoj krajnosti, pa
u nekim slučajevima nažalost zapada i u zamku neutemeljene glorifika-
cije vlastite tradicije. No, takvo što ipak neće poništiti snagu u osnovi
sasvim ispravne autorove argumentacije o neutemeljenosti predstava
o „tamnovilajetskoj“ osmanskoj povijesti Bosne, a što uz poticaj za
daljnje istraživanje i afirmiranje bošnjačkog književnog stvaranja na
orijentalno-islamskim jezicima Bašagić naglašava i u zaključku knjige
Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti:
„Tome ću još da napomenem da ovo djelce nije ništa drugo nego
kratka uputa u jedno poglavlje naše kulturne historije da dokaže
onima koji veoma malo, ili nikako nemaju pojma o našoj prošlo-
sti, da su Bosna i Hercegovina do konca XVIII vijeka bile kultur-
ne zemlje i možda kulturnije nego susjedne pokrajine u monarhiji
prije 1848. Ishitrena fraza, koja se često čuje od pozvanih i nepo-
zvanih faktora, naime: da je naša domovina za turskog gospod-
stva čamila u tmini i ropstvu, treba jednom da prestane, jer smo
mi do godine 1840. i politički i ekonomski bolje stajali negoli
susjedne zemlje, u kojima su dvije trećine pučanstva biće glebae
adstricti. Osim toga svrha je ovoj disertaciji da svrati pažnju li-
terarnih historika, kad pišu o Južnim Slavenima, koji su pjevali
i pisali u latinskom ili talijanskom jeziku, da progovore koju i o
našim zemljacima, koji su pjevali i pisali u arapskom, persijskom
ili turskom jeziku. U dvadesetom vijeku vjera ne treba da pravi
razliku; prosvjeta je prosvjeta, pa došla ona sa Istoka ili sa Za-
pada. Jedan Gâibija, kako god je izvojštio odlično mjesto među
istočnim spisateljima, da je pisao latinski, isto takovo mjesto u
ono doba mogao je izvojštiti u Evropi. Kafija, Nerkesija, Mezaki-
ja i dr. isto tako ako ne i više.
Ako mi bude pošlo za rukom od to troje postići barem jedno,
smatraću ovu disertaciju korisnim djelom.“29

29
noj historiji Bosne i Hercegovine, Izabrana djela, knj. III, prir. Džemal Ćehajić i
Amir Ljubović, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986,
str. 223–224.

Sagledana u ovom kontekstu, Bašagićeva doktorska disertacija,

odnosno knjiga Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti ispo-
stavlja se i kao jedan od fundirajućih tekstova antikolonijalnog mišlje-
nja kod Bošnjaka, što je izrazito važan dodatak njezinoj izrazitoj knji-
ževnohistorijskoj vrijednosti. No, ono što je i ovdje također iznimno
značajno jesu implikacije Bašagićevih istraživanja u kontekstu teorije
historije književnosti. Riječ je, pritom, o istim onim važnim načelnim
pitanjima s kojima se Bašagić već susreo u studiji Herceg-Bosna i istoč-
na prosvjeta, pri čemu Bašagić ni ovdje ne odstupa od istih stavova.
Tako, i u doktorskoj disertaciji, odnosno knjizi Bošnjaci i Hercegovci u
islamskoj književnosti Bašagić također podrazumijeva stav da je knji-
ževno stvaranje Bošnjaka na orijentalno-islamskim jezicima dio njihove
vlastite književnosti bez obzira na to što po jezičkom kriteriju ono može
pripadati i osmanskoj književnosti, odnosno književnosti na turskom,
perzijskom i arapskom jeziku. Također, i ovdje Bašagić na manje-više
identičan način zastupa tezu o posebnosti bošnjačke književne prakse u
širim okvirima osmanskog književnog stvaralaštva, iznova naglašava-
jući ideju o utjecaju bošnjačke usmene tradicije na književni rad doma-
ćih autora na orijentalno-islamskim jezicima. Jednako ovom, Bašagić
i dalje u okvire starije bošnjačke književnosti uključuje i muslimanske
autore izvan savremenih bosanskohercegovačkih okvira, odnosno mu-
slimanske autore vezane za bosanski povijesni prostor ili, pak, za onaj
širi književno-kulturalni kontekst koji je ključno obilježen upravo bo-
sanskomuslimanskom književnom tradicijom kao takvom.
U odnosu na njegova ranija istraživanja, pa tako i u odnosu na
studiju Herceg-Bosna i istočna prosvjeta, u Bašagićevoj doktorskoj
disertaciji, a onda i u knjizi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj knji-
ževnosti javljaju se i manje, ali važne inovacije. Jedna od najvažnijih
među njima jeste periodizacija bošnjačkog književnog stvaranja na ori-
jentalno-islamskim jezicima, koju Bašagić uvodi upravo u doktorskoj
disertaciji, a zatim prenosi i u knjigu, dok je u prethodnoj studiji pisce
tek hronološki redao jedan za drugim, bez uvrštavanja u neke šire peri-
odizacijske okvire. Ono što je pritom posebno bitno jeste da Bašagić ni
u disertaciji ni u knjizi ne slijedi nijednu od u njegovo vrijeme postoje-
ćih periodizacijskih shema osmanske književnosti, već, naprotiv, uvodi
svoju periodizaciju, i to takvu koja je izvedena iz specifične povijesti
Bosne unutar okvira Osmanskog carstva, odnosno prilagođena osobe-

Sanjin Kodrić
nom povijesnom razvoju književnog stvaranja Bošnjaka na orijentalno-

islamskim jezicima.30 U skladu s ovim, Bašagić, naime, razlikuje četiri
perioda (ili, kako kaže, „periode“) u povijesti bošnjačkog književnog
stvaralaštva o kojem piše, pri čemu je prvi vezan za početke osmanske
vlasti u Bosni te prve domaće ljude koji se školuju, a potom zauzi-
maju istaknute pozicije u društveno-političkom ili obrazovnom, kultur-
nom i umjetničkom životu u osmanskoj metropoli i drugim središtima
Osmanskog carstva. Drugi period obuhvata vrijeme procvata osmanske
Bosne, kao i procvata bošnjačkog književnog stvaranja na orijentalno-
islamskim jezicima, a započinje u doba bosanskog namjesnika Gazi
Husrev-bega u prvoj polovini 16. st., traje tokom vremena koje Bašagić
naziva „Sokolovićevom erom“, a završava se s prvom polovinom 17.
st. Treći pada u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva tokom 17. st.,
koje se reflektiralo i u Bosni, mada je broj bošnjačkih pisaca na orijen-
talno-islamskim jezicima i dalje značajan, dok četvrti obuhvata 18. i 19.
st. i podrazumijeva stagnaciju bošnjačkog učešća u književnom stvara-
nju u Osmanskom carstvu, mada su i ovdje prisutne pojedine značajne
književne figure porijeklom iz Bosne.
Na ovaj način, tj. osobenom periodizacijom, Bašagić dodatno na-
glašava specifičnost bošnjačkog književnog stvaranja u okvirima šire
cjeline osmanske, odnosno književnosti na orijentalno-islamskim jezi-
cima. Pritom, Bašagić upoređuje i stvarni značaj bošnjačke književne
prakse na orijentalno-islamskim jezicima s njezinim statusom u osman-
skoj književnoj povijesti, te u slučaju pojedinih pisaca napominje i to
da im u osmanskim, odnosno prije svega turskim književnohistorijskim
izvorima nije posvećena odgovarajuća pažnja. A tako, također, Baša-
gić ukazuje na specifičnost položaja starije bošnjačke književnosti u
osmanskim okvirima, odnosno i na izvjesno stranstvovanje bošnjačkih
pisaca u kontekstima turske, perzijske i arapske književne povijesti.
Sve ono o čemu Bašagić piše baveći se udjelom Bošnjaka u ori-
jentalno-islamskom književnom stvaranju bez ikakve posebne razlike
odnosi se i na muslimanske autore izvan savremenih bosanskoherce-
govačkih prostornih okvira. To je bio slučaj i u studiji Herceg-Bosna i
istočna prosvjeta, a u Bašagićevoj doktorskoj disertaciji, odnosno knji-
zi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti ovim pitanjem Baša-
Usp. Lejla Gazić, Naučno i stručno djelo dr. Safvet-bega Bašagića, Orijentalni
30
institut, Sarajevo, 2010, str. 95–99.

gić se i direktnije pozabavio, pa će npr. pri obradi djela Ahmeda Valija

Novopazarca iz 16. st. sad i sasvim eksplicitno apostrofirati pripadnost i
ovih autora korpusu starije bošnjačke književnosti kao samorazumljivu
književnohistorijsku činjenicu. Bašagić, naime, piše:
„Pošto je sudbina novopazarskog sandžaka od pada bosanskog
kraljevstva, pa sve do okupacije bila usko skopčana sa sudbinom
Bosne i Hercegovine, jer je uvijek sačinjavao njihov sastavni dio,
samo se po sebi razumije da i pisce iz novopazarskog sandžaka
moramo uzeti u kolo naših pisaca.“31
Naravno, nije moguće ne primijetiti da u knjizi Bašagić govo-
ri o „islamskoj književnosti“, dok je u doktorskoj disertaciji koristio
formulaciju „orientalische Literatur“, tj. „orijentalna književnost“,
a da je u ranijoj studiji upotrijebio konstrukciju „istočna prosvjeta“.
Sve ove oznake kod Bašagića su ako ne stvarni sinonimi, onda barem
manje-više ekvivalentne oznake za širi, nadetnički (ili nadnacionalni)
književno-kulturalni kontekst u koji se uklapa i bošnjačko književno
stvaranje na orijentalno-islamskim jezicima. U pitanju je, dakle, svo-
jevrsna konstanta u Bašagićevu razumijevanju odnosa između starijeg
bošnjačkog književnog stvaranja kao pojedinačnosti i krovne pojave
ukupnog književnog stvaranja vezanog za Osmansko carstvo, odnosno
za turski, perzijski i arapski jezik. Pritom, nijedna od ovih oznaka nije
dokraja prihvatljiva kao konačno terminološko rješenje (zbog čega ih
je Bašagić vjerovatno i mijenjao), ali svaka od njih u zadovoljavajućoj
mjeri upućuje na književnohistorijsku dinamiku do koje je Bašagiću
očigledno bilo stalo, tj. na složen status i identitet bošnjačke književne
prakse unutar šireg književnog stvaralaštva u okvirima Osmanskog car-
stva. Nesumnjivo je stoga potpuno tačno da je Bašagićevo metodološko
određenje tipa „islamska književnost“ ili neko drugo „izraz istraživa-
čeve svijesti da bošnjačka književnost na orijentalnim jezicima pripa-
da vrlo velikoj cjelini u kojoj, dakle, stvaralački participiraju i etnički
Bošnjaci (i Hercegovci)“32, ali uz ovo moguće bi bilo uzeti u obzir i
31
Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj
historiji Bosne i Hercegovine, Izabrana djela, knj. III, prir. Džemal Ćehajić i Amir
Ljubović, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 57.
32
Esad Duraković, „Razvoj književnohistorijske i književnokritičke misli u radovi-
ma bošnjačkih orijentalista“, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knj. VI,
Novija književnost – Književna kritika, prir. Enes Duraković i Fahrudin Rizva-
nbegović, Alef, Sarajevo, 1998, str. 20.

Sanjin Kodrić
još jedan dodatni aspekt Bašagićevih terminoloških rješenja, a koji ne

poništava suštinu stvari o kojoj je ovdje riječ.
Naime, kako je istaknuto, i Bašagić je bio jedan od onih bošnjač-
kih autora koji je podlegao procesima „nacionaliziranja muslimana“, te
je veći dio života pristajao uz hrvatsko nacionalno opredjeljenje, makar
i u smislu „administrativne nacionalnosti“. To je vidljivo i u samoj Ba-
šagićevoj doktorskoj disertaciji, odnosno knjizi Bošnjaci i Hercegovci
u islamskoj književnosti, gdje je Bašagić bosanske muslimane općenito
podrazumijevao kao dio šire cjeline hrvatskog naroda, s jedne strane,
mada je, s druge strane, Bošnjake (i Hercegovce) istovremeno suštinski
posmatrao i kao poseban narod, a kojem su Hrvati tek susjedi, kako
to sugeriraju neki primjeri, kao onda kad Bašagić pravi paralelu izme-
đu bosanskomuslimanske književnosti na orijentalno-islamskim jezi-
cima i hrvatskog književnog latiniteta i sl. A to će reći da, bez obzira
na njegovu zvaničnu prohrvatsku orijentaciju, Bašagić, dakle, suštin-
ski luta između nominalnog hrvatstva i činjeničnog bošnjaštva bosan-
skih muslimana, pa je sasvim izvjesno da se to reflektiralo i na planu
terminološkog određenja starijeg bosanskomuslimanskog književnog
stvaranja. Stoga Bašagić ovu književnost ne naziva bošnjačkom, ali ni
hrvatskom, već svojevrsno pribježište traži u njezinu nadetničkom (ili
nadnacionalnom) određenju, bilo pod imenom ranije „istočne prosvje-
te“, bilo pod imenom „orijentalne“, odnosno „islamske književnosti“.
Naprosto, nadetničko (ili nadnacionalno) određenje starije bosansko-
muslimanske književnosti Bašagiću je odgovaralo i u suštinskom smi-
slu, ali i u kontekstu tragične krhkosti etno-nacionalnog identiteta Boš-
njaka čiji je i Bašagić jedan od karakterističnih primjera, s tim da takvo
što u konačnici ne osporava osobenost književnog statusa i identiteta
bosanskomuslimanskog književnog stvaranja na orijentalno-islamskim
jezicima, koju uostalom potvrđuje i cjelokupno Bašagićevo naučno i
stručno djelo.
Na sličan način starija bošnjačka književnost prisutna je i u Baša-
gićevu biografskom leksikonu Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci
u Turskoj carevini, gdje je već u naslovu dokraja očito i prohrvatsko
„nacionaliziranje muslimana“, kao i drama identiteta kako lično samog
Bašagića, tako i cijelog naroda kojem pripada, pa tako i njegove knji-
ževnosti i ukupne kulture. Ta drama etno-nacionalnog identiteta Boš-
njaka dio je i drame složenih procesa konstituiranja bosnistike, jedan

od njezinih najvećih izazova, ali i naročita šansa, posebno u slučaju

kulturalne bosnistike. Bez obzira na ovu dramatičnost, tu šansu na svoj
način iskoristio je i Bašagić i tako zasnovao modernu historiju književ-
nosti kod Bošnjaka, pri čemu je Bašagić, evidentno, bio nemjerljivo oz-
biljniji književni historičar negoli bi se to moglo zaključiti onda ako se
insistira samo na romantičarsko-preporodnoj strani njegova književnog
i kulturnog djelovanja, a pogotovo ako se simplificirano posmatra Ba-
šagićev odnos prema pojavi „nacionaliziranja muslimana“. Jer, svojim
naučnim i stručnim djelom bošnjačku književnu historiografiju Bašagić
je utemeljio znatno ozbiljnije negoli se to čini na prvi pogled i tako dao
jedan od fundamentalnih priloga za napokon i zvanično ustanovljenje
bosnistike u desetljećima koja su slijedila.
Literatura:
–– Bašagić, Safvet-beg, „Herceg-Bosna i istočna prosvjeta“, Kratka

uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463–1850.), Sarajevo,
1900.
–– Bašagić, Safvet-beg, „Jednome kritičaru“, Nada, god. 9, br. 3, Sara-
jevo, 1903, str. 34.
–– Bašagić, Safvet-beg, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti:
Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, prir. Džemal Ćehajić
i Amir Ljubović, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost,
Sarajevo, 1986.
–– Ćehajić, Džemal, „Pogovor“, u: Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Her-
cegovci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj historiji Bosne i
Hercegovine, prir. Džemal Ćehajić i Amir Ljubović, Kulturno na-
sljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1986.
–– Duraković, Esad, „Razvoj književnohistorijske i književnokritičke
misli u radovima bošnjačkih orijentalista“, u: Bošnjačka književnost
u književnoj kritici, knj. VI, Novija književnost – Književna kriti-
ka, prir. Enes Duraković i Fahrudin Rizvanbegović, Alef, Sarajevo,
1998.
–– Džanko, Muhidin, Dr. Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet: Vitez pera
i mejdana): Intelektualna povijest i ideologijska upotreba djela, Sa-
rajevo Publishing, Sarajevo, 2006.

Sanjin Kodrić
–– Gazić, Lejla, Naučno i stručno djelo dr. Safvet-bega Bašagića, Ori-

jentalni institut, Sarajevo, 2010.
–– Gazić, Lejla, „Bašagićev značaj za bošnjačku kulturu (Na primjeru
djelâ Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti i Znameniti Hr-
vati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini)“, u: Safvet-beg Baša-
gić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, prir. Lejla Gazić,
BZK „Preporod“, Sarajevo, 2007.
–– Gazić, Lejla, „Bibliografija (Naučni i stručni radovi, prilozi, prijevo-
di i prepjevi)“, u: Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islam-
skoj književnosti, prir. Lejla Gazić, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2007.
–– Gelez, Philippe, Safvet-beg Bašagić (1870–1934): Aux racines in-
tellectuelles de la pensée nationale chez les musulmans de Bosnie-
Herzégovine, École française d’Athènes, Atina, 2010.
–– Isaković, Alija, prir., O „nacionaliziranju“ Muslimana: 101 godina
afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, Globus,
Zagreb, 1990.
–– Kodrić, Sanjin, „Nevolje s kanonom: Slučaj bosanske i/ili bošnjačke
književne historije (Na primjeru okolnosti i karaktera ranog kano-
nizacijskog rada M. Begića“, Književna prošlost i poetika kulture
(Teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohi-
storijskoj praksi), Slavistički komitet, Sarajevo, 2010.
–– Kodrić, Sanjin, Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i repre-
zentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički ko-
mitet, Sarajevo, 2012.
–– Kodrić, Sanjin, „Kulturalno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibrid-
ni oblici kao kulturalnomemorijski i interliterarni fenomen novije
bošnjačke / bosanskohercegovačke književnosti (Na primjeru ranog
pjesničkog djela Safvet-bega Bašagića)“, Njegoševi dani 4, Zbornik
radova, ur. Tatjana Bečanović, Filozofski fakultet Univerziteta Crne
Gore, Nikšić, 2013.
–– Kodrić, Sanjin, „Fragmenti iz prve knjige Historije novije bošnjačke
književnosti“, Godišnjak, knj. 14, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2014,
str. 409–438.
–– Kodrić, Sanjin, „Utemeljenje moderne bošnjačke književne histo-
riografije (Od Mehmed-beg Kapetanovića Ljubušaka do dr. Safvet-
bega Bašagića)“, Pismo, br. XIII/1, Bosansko filološko društvo, Sa-
rajevo, 2015, str. 140–154.

–– Kodrić, Sanjin, „Bosnistika i kulturalna bosnistika: Književnoteo-

rijski i književnohistorijski aspekti“, Studije iz kulturalne bosnistike
(Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komitet,
Sarajevo, 2018.
–– Rizvić, Muhsin, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni
i Hercegovini u doba austrougarske vladavine, knj. I–II, Djela, knj.
XLVI, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 2/1, Akademija
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1973.

UDK 821.163.4.09
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ (Podgorica)

GRANICE DUŠE
(Zbirke priča i romani Bosiljke Pušić)
Još davno je Heraklit istakao da je pisanje plemenita privilegija

posebne grupe ljudi. Danas mnogi pišu iz raznih razloga, ali je mali
broj pisaca svjesnih svoje misije i uloge, a još manje njih biva proči-
tano i vrednovano na pravi način. Jedna od autorki čije je djelo čitano
i komentarisano najčešće na nivou prikaza, novinskih članaka i inter-
vjua, ali još uvijek bez integralnog kritičkoanalitičkog zahvata koji bi
njena prozna ostvarenja na zbirni i sintetizovan način predstavio jeste
Bosiljka Pušić, profesorica književnosti iz Herceg Novog, koja se već
decenijama ogleda u brojnim narativnim formama i žanrovima.
Ko god da piše o njenom djelu, naći će se u situaciji koja mu na-
meće osjećanje izvjesne tjeskobe, posebno zbog dvije činjenice. Prvo,
njeno književno djelo je kvantitativno i kvalitativno impozantno, te
podrazumijeva čitav okean riječi, desetine likova i mnoštvo najrazno-
vrsnijih situacija. Drugo, to djelo je kompleksno – ona je spisateljica
impresivne elokvencije i širokog tematskomotivskog repertoara koji
obuhvata sve bitne sfere života i duha čovjeka Balkana – od temati-
ke građanskog i zanatlijskog predratnog života Šumadije, preko autor-
kinog djetinjstva i djevojaštva, koji je na najbolji način opisala u ro-
manu Otvaranje lutke; formi porodičnog, društvenog, humorističkog,
psihološkog romana; zbirki priča sa tematikom urbanog života, devet
zbirki poezije, te njenog proznog i poetskog stvaralaštva za djecu. U
radu Granice duše (Zbirke priča i romani Bosiljke Pušić) autorka Sofija
Kalezić analizira obimni narativni opus ove spisateljice koji čine četiri
zbirke pripovjedaka i jedanaest romana.
Ključne riječi: književnica, romani, društvo, porodica, humor, je-
zik, ideja

Sofija Kalezić-Đuričković
Duši granica nećeš naći, pa da svim putevima prođeš.

Heraklit
Bosiljka Pušić (Ćuprija, 1936) je u Jagodini završila gimnaziju,

a u Beogradu na Filozofskom fakultetu program za jugoslovensku i
svjetsku književnost. Udajom se vezuje za Boku Kotorsku (Kumbor i
Herceg Novi). Radila je u hercegnovskoj srednjoj školi kao profesorica
srpskohrvatskog jezika. Odlaskom u penziju počinje da slika (imala je
15 samostalnih i 30 grupnih izložbi).
Od 1970. godine, kada je publikovala prvu knjigu pjesama Krila
iste ptice, objavila je preko 30 knjiga, ogledajući se u različitim knji-
ževnim vrstama. Pušićeva je spisateljica koja svakodnevne životne po-
jave i fenomene uzdiže na viši poetski nivo, pokazujući čitaocima da je
sve što nas okružuje jednako zanimljivo i vrijedno divljenja.
Njenu pripovjednu prozu čine zbirke priča Kavez (1981), Ota-
panje (1994), Izlet u Žanjice (2000) i Kako preživeti brak (2002, 2003,
2004) i romani Otvaranje lutke (1985), Naranča i nož (2002), Narančin
cvat (2004), Knjiga o Vojinu (2008), Naranče pod šlemom – trilogija
(Narandža i nož, Narandža i žuč, Narandža i žeđ – 2008), Stimadur
(2011), Ispod žižule (2012), Tondo (2013), Kumborski vijađ (2015), Ba-
lada o Itani (2016) i Eva (2017). Koautorka je sa Marijom Čolpom
libreta za operetu Rade Tomov.
Osvojila je Zmajevu počasnu nagradu 2003, „Živojin Pavlović“
2004. za knjigu Kako preživeti brak (humorističke priče), dok je trilogi-
ja Naranče pod šlemom ušla u najuži izbor za nagradu Miroslavljevo je-
vanđelje za 2009. godinu. Roman Knjiga o Vojinu ušao je u najuži izbor
za nagradu Zlatno pero za 2009. godinu, a Balada o Itani predložena
je za NIN-ovu nagradu za 2016. godinu. Za nagradu „Meša Selimo-
vić“ predlagana je iz tri puta za romane Naranča i nož (2004), Hodnik
(2008) i Stimadur (2012).1

1
Za stvaralaštvo za djecu ova književnica je dobila Zmajevu počasnu nagradu 2003.
godine, drugu nagradu za priču Kralj koji je pojeo sam sebe na konkursu za 2005.
godinu nedjeljnika Novi put, dok je za roman za omladinski uzrast Kumborski
vijađ osvojila nagradu „Pobjede“ na anonimnom konkursu, koju je predstavljalo
publikovanje romana. Godine 2015. dobila je nagradu za stvaralaštvo za djecu
„Pod starom maslinom“ koja se dodjeljuje u Baru.

Granice duše
Njen književni opus upotpunjuju zbirke poezije: Krila iste ptice

(1970), Privid igre (1972), Pelin u reveru (1976), Rukom prema snu
(1980), Druga voda (1980), Dobošari na trgu (1985), Svođenje reči
(1989), Pepeo i krik (2000), Baršunasti glasovi – haibuni (2015) i Pri-
vid sunca (2015).
Narativni opus Bosiljke Pušić upotpunjuju njene zbirke priča
Kavez, Otapanje, Izlet u Žanjice i Kako preživeti brak. Zbirka Kavez
(Udruženje književnika Crne Gore, Titograd, 1981) koncipirana je od
devet priča – Kavez, Bela, Pogled u zeleno dvorište, Zamka, Starica,
Mesečina, Čvrsta odluka, Drvored i Putovanje. Na njenim stranicama
spisateljica se bavi temama savremenog doba, od otuđenosti i osjećanja
tjeskobe (Kavez), alkoholizma i životne promašenosti (Mesečina) do
nerealizovane ljubavi i abortusa (Drvored).
Prozni izbor Otapanje (Haos, Beograd, 1994) sadrži većinu
objavljenih priča i tri nove – Otapanje, Pauk i Neprijatelj. Ostvare-
nje po kojem je izbor dobio ime predmetno korespondira sa pričom
Arijadnina nit iz zbirke Kako preživeti brak. Riječ je o spisateljičinim
uspomenama na doba studiranja u Beogradu i življenja u teškim podsta-
narskim uslovima sa suprugom Ilijom, koji je takođe bio student.
Mladi bračni par živi u iznajmljenoj sobici bez grijanja sa polj-
skim klozetom udaljenim 72 koraka, do kojeg se probijaju po snijegu
do koljena. Priča Otapanje prati njen pokušaj da nađe posao i brojne
tragikomične prizore koji potiču iz njihove životne situacije koja je sa
jedne strane gotovo bezizlazna i dovedena do ruba fizičke egzistencije,
a sa druge – duboko smislena jer je ispunjena velikom uzajamnom lju-
bavlju i međusobnim pomaganjem.
O ostalim pričama iz ovog izbora Ljiljana Šop je u recenziji na-
pisala: „Polazeći od malih i večitih ljudskih drama i situirajući ih naj-
češće u predele zaslepljujućeg mediteranskog sunca, Bosiljka Pušić u
knjizi pripovedaka Otapanje, s pravom merom i darom individualizuje
njihove korene i motiviše svaku usputnu i zalutalu misao, a ne samo
postupke svojih junaka. Njene pripovetke govore o paralelnim ljudskim
samoćama koje od života tvore kavez. Otapanje je naslov koji priziva
psihološku potrebu da se led duše i studen samoće otope pokušajem
razumevanja i razgovora“.2
2
Iz recenzije Ljiljane Šop, na zadnjim koricama zbirke priča Bosiljke Pušić Otapa-
nje, izabrane priče, Haos, Beograd, 1994.

Treća po redu zbirka priča Izlet u Žanjice (Oktoih, Podgorica,

2000) sadrži ostvarenja Izlet u Žanjice, Sok od crnih bobica, Litica,
Noćni leptir, Rogati kamen, Crtež, Čvrsta odluka, Zamka, Karlo, Kako
su Neru doneli, Madam Pizik, Grof, Prsten, Koraci u hodniku i Kata.
Kako se iz samih naslova može sagledati, u pitanju je djelo sa temati-
kom iz porodičnog života, autobiografski orijentisano, kao i priče gra-
đene na anegdotskoj i psihološkoj osnovi. Priča po kojima je zbirka
dobila ime obiluje deskriptivnim prizorima:
„Tražim svoje mesto pod hladom, ležem i gledam u krošnju ma-
sline. Srebrno sivi listići masline svetlucaju na suncu. Kao da si veliku
raštrkanu četku tek umočio u rastopljeno srebro kojim sada uzaludno
pokušavaš da premažeš svetlo plavu svilu neba, jer ona posle svakog
pokreta uporno ostaje plava ili čak još plavlja. Ni u jednoj krošnji sunce
ne treperi kao u krošnji masline. To je zato što su listići masline rožnati,
sa lica glatki i sa naličja hrapavi, i dok se njišu na povetarcu sunčeva
svetlost se čas odbija sa glatkih površinica, čineći da njihova svetlo siva
boja dobije metalni sjaj, čas se upije u hrapava naličja čineći sledećeg
trena odbljesak još sjajnijim“.3
Pušićeva je osvojila prvu nagradu za priču Kavez na anonimnom
konkursu Prosvetnog pregleda 1973. u Beogradu, dok je priča Sok od
crnih bobica uvrštena u antologiju koju je priredio Rajko Lukač.
Ostvarenje Kako preživeti brak publikovano je u tri izdanja (Ok-
toih, Podgorica, 2002, Lom, Beograd, 2003 i Lom, Beograd, 2004).
Pušićeva je za ovu zbirku priča, koja se može ocijeniti i kao roman
mozaičkog karaktera humorističkog sadržaja, dobila književnu nagradu
„Živojin Pavlović“.
U ovom djelu, koje je kao i većina njenih ostvarenja autobiograf-
ski profilisano, brak predstavlja svojevrsnu arenu u kojoj se neprekidno
vodi borba za dominaciju i prilogađavanje dva bića. Jedan od osnovnih
stavova ispoljenih u njemu može se formulisati na sljedeći način: brak
je težak, ali život van braka mnogo je teži. Stoga ironija i sarkazam čine
sredstvo da se potencira prevazilaženje svih muka koje donosi život,
naročito u bračnoj zajednici.
U poglavlju Umesto uvoda književnica daje praktična uputstva za
„održanje“ braka, uz napomenu da će biti beskrajno srećna ako čitaoci-
ma budu od pomoći: „Brak je veoma ozbiljna institucija. Vrlo slična od-
3
Bosiljka Pušić, Izlet u Žanjice, Oktoih, Podgorica, 2000, str. 9.

Granice duše
služenju vojnog roka, jer od Tebe zahteva stalnu budnost, bez obzira da
li si supruga ili suprug. Neprekidno moraš imati na umu da svoju terito-
riju moraš čuvati od upada neprijatelja (suparnika, suparnica). Neprija-
telje je najlakše savlađivati njihovim oružjem: Ako su lepe spoljašnosti
– neguj svoju do perfekcije!; Ako lepo pevaju ili sviraju a ti tome nisi
vičan – nauči da sočno pričaš viceve!; Ako su načitani – odmah se upi-
suj u biblioteku i – čitaj!; Ako su ćutljivi ne znači da su mudri. Provali
ih!; Ako su lovatori – hvali pred njima sve ono što se ne može novcem
kupiti!; Ako su pohlepni, lažljivi, napasni, smeteni i trapavi – odustani
smesta u nadmetanju! Neka ostanu takvi kakvi jesu!; Pred bračnim dru-
gom nikada ne pričaj pogrdno o suparniku (suparnici)! Naprotiv – hvali
ih do nebesa! Bračnom drugu će to vrlo brzo dosaditi!; Ne potcenjuj
suparničke kulinarske veštine dok svoje ne usavršiš!; Zakeranje i zvo-
canje su najbrži put da bračni partner osvane u suparničkom zagrljaju!;
Svoju ljubomoru shvati kao žestoki alkohol. U malim količinama pod-
stiče krvotok, u velikim razara; Bračni život je neprekidno savlađivanje
prepona. Budi pripremljen kao olimpijski trkač! Najbolje pripreme su
ako svaku nedaću pogledaš i sa veselije strane; Ako bračni partner ne-
što pogrešno investira ne drži ga dugo na optuženičkoj klupi!; Mane
svoga bračnog druga ne iznosi pred drugima. Odmah će se vezati za
drugu osobu koja će u njemu (njoj) videti samo vrline!; Kada vidiš da
je bračna veza napukla – pronađi u sebi dobro lepilo! To je često bolje
od ulaska u drugi brak! Ne trudi se da spasavaš samo ono što je trulo!;
U braku je živeti lako samo onima koji ZNAJU koliko je to teško!“4
Jedno od najduhovitijih priča u ovoj zbirci je Večera za suparni-
cu, a ona koja odiše duhom kolektiviteta je Mušljada. Priča Arijadnina
nit, koja obiluje autobiografskim momentima iz života mladog zalju-
bljenog para publikovana je u knjizi Triva Zolaka Uspješne žene Crne
Gore (tom drugi).
U komparaciji između četiri navedene zbirke priča Kako preži-
vjeti brak u cjelosti posjeduje najveći umjetnički domet, od narativne
kompaktnosti i konciznosti do duhovitosti i provokativnosti. Dok u po-
jedinim pričama iz prve tri knjige preovlađuje „mračna“ motivika (na
čelu sa ostvarenjem Pauk), četvrta zbirka humorističkih priča obojena
je vedrom mladalačkom i porodičnom atmosferom (Mali kofer, Zlatna
torba, Sandale, Muževljeva saputnica, Accantus Mollis, Bračna idila).
4
Bosiljka Pušić, Kako preživeti brak, Oktoih, Podgorica, 2002, str. 7.

Prvi roman Bosiljke Pušić Otvaranje lutke (Matica srpska, Novi

Sad, 1985; Lom, Beograd, 2001) predstavlja prefinjeno autobiografsko
literarno tkanje. Spisateljica oživljava realističan svijet života Šumadije
nakon završetka Drugog svjetskog rata i dolaska komunističke vlasti u
Titovu Jugoslaviju. Vladari novog vremena njenom ocu – sajdžiji, odu-
zimaju veliku staru kuću, koju on nikada nije prebolio.
Pušićeva istovremeno prati vlastito djetinjstvo provedeno u rodi-
teljskom domu, u četvoročlanoj porodici koju čine otac, majka, ona i
brat Zoran. U porodičnom kvartetu očeva figura je dominantna, dok je
majka tu da se brine o djeci i postupa onako kako joj muž naređuje. Od-
nos između roditelja obojen je patrijarhalnim tonom, a djevojčica kroz
čiju psihu se svi događaji, kako na društvenom, tako i na privatnom
planu prelamaju, u pozadini je naracije.
Brojne mučne pojedinosti izrečene su među koricama ove knji-
ge, detalji kojima su u vlastitim porodicama gotovo svi prisustvovali,
ali su se potrudili da date prizore zaborave i da ih ne verbalizujući,
utope u nutrine svog bića. Djeluje da je književnica odlučila da ra-
stereti dušu i bez zadržavanja čitaocima na dlanu pruži mikrokosmos
svog intimnog svijeta, kroz gotovo naturalistički zapis djetinjstva i
mladalačkog doba.
Stoga je literarne portrete oca i majke, društvene i političke situ-
acije koju donosi komunističko vrijeme, prvih druženja, mladalačkih
simpatija i ljubavnih iskustava, izlila sugestivno i u dahu nam razot-
krila temelj bića svakog čovjeka. Ona prikazuje rodnu varoš Ćupriju
i Jagodinu (Svetozarevo) u kojoj su živjeli (koje u dosadašnjoj prozi
nijesu ili su vrlo sporadično literarno tretirane), bez uljepšavanja i sve-
obuhvatno, pod sjenkom blage sentimentalnosti koju nameće priroda
autobiografije.
Miroslav Ristić se osvrće na njegov fabulativni sloj romana i vri-
jeme prikazano u njemu: „Na 196 stranica fine hartije čvrstih korica
moderno oblikovanih i grafički zanimljivo rešenih, a u izdanju jedne
od najstarijih izdavačkih kuća „Matice srpske“ iz Novog Sada, Bosiljka
Pušić prati svoje djetinjstvo nekad hronološki, više i često asocijativ-
no, a najviše spontano, po nalogu svog umetničkog viđenja, od druge
godine života dokle doseže njeno pamćenje, pa sve do prvih svetlosti
ljubavi, ali i mladalačkih razočaranja. Taj put rašćenja i sazrevanja: in-
telektualnog, psihološkog, moralnog i estetičkog vremenski je lociran

Granice duše
od ulaska Njemaca u Jagodinu 1941. godine, pa sve do pedeset i neke,

kada glavna junakinja izrasta u formiranu ličnost“.5
Iako djelo nije socijalno, istorijski i ideološki angažovano – ova
kritična decenija ne samo za Jagodinu, već i za čitavu Jugoslaviju, pred-
stavlja vremenski okvir romana. Pušićeva takođe prikazuje kako živ-
ljenje u palanki, sredini koja nije inspirativna, može u čovjeku roditi
smisao za lijepo i za kreativnost, ako je ono duboko usađeno u njemu.
Motiv lutke se pojavljuje kao lajtmotiv i osnovna metafora u ostvare-
nju, a simboliše otvaranje ili otkrivanje onoga što je do tada zapreteno
bolno čekalo na razvezivanje čvora ćutnje i potiskivanja.
Detaljističkim manirom Pušićeva prikazuje granate koje padaju
krajem Drugog svjetskog rata, ljude koji se vesele konačnom suncu slo-
bode, konfiskaciju imovine bogatijih ljudi u kraju, užasnu 1948. godinu
i borbu za ekonomsko preživljavanje. Svoju sredinu i porodicu prikaza-
la je na objektivan način, pažljivo oslikavajući i ono što dati kraj i doba
čini jezivim, malograđanskim i učmalim, ali i ono što je u njemu blisko,
nostalgično i opšteljudsko. Stoga je u pogledu unutrašnje kompozicije
ovaj roman oblikovan kao dnevničkomemoarska proza intimističkog
psihološkog karaktera.
Predstave koje nije u stanju da razumije, djevojčica stiče kroz
relacije između članova šire porodice (tetaka, rođaka), porodičnih pri-
jatelja i komšija. Ono što je posebno moderno u ovom romanu, isto-
vremeno ga čineći iskrenom i univerzalnom ispoviješću, je to što veći
dio kazivanja teče iz doživljajne i pripovjedačke perspektive u djeteta.
(Kad je u pitanju narativna perspektiva i vješta upotreba dijalekatskog
načina izražavanja prikazanog kraja, ovo ostvarenje pomalo podsjeća
na pripovijetku Laze Lazarevića Prvi put s ocem na jutrenje).
Naročito je odnos između roditelja opisan na dinamičan, uvjer-
ljiv, povremeno i surov način, u postupanju muža prema ženi. Još od
prve zapovijedno intonirane rečenice romana koja glasi: „Slušaj, došli
beli gvozdeni kreveti“, jasno nam je da majka oca zaista mora da sluša.
Igrom slučaja, djevojčica saznaje očevu tajnu da je ženi svog prijatelja
poklonio zlatnu narukvicu.
„To je književni postupak koji je doneo literaturi mnogo reljefno-
sti i životne ubedljivosti, što je u slučaju ovog romana moćni motivaci-
5
Miroslav Ristić, „Otvaranje lutke“ Bosiljke Pušić, „Novi put“, 24. decembar, Be-
ograd, 1986, str. 13.

oni čitalački faktor jer kod nas se još uvek ne zna da u literaturi moje ja
nije moje ja, da konkretni događaji postaju opšti“.6 Roman Otvaranje
lutke uspjelo korespondira sa omladinskim uzrastom jer iz njega mladi
ljudi mogu mnogo da nauče o odnosima roditelja prema djeci, prvim
mladalačkim nesigurnostima, strahovima, iskustvima, nedoumicama,
lijepim uspomenama i razočaranjima.
Adolescentskim junakinjinim uzrastom, knjiga preuzima onu
ulogu koju je u djetinjstvu imala lutka. U jednom razgovoru povodom
književnih vrhova (Tolstoj, Dostojevski) izriče književni sud u kome se
ispoljava i njen doživljaj svijeta. Naime, ona tvrdi da sami vrhovi nijesu
dovoljni i da svaka knjiga predstavlja otvaranje kapije ka nekom novom
svijetu, do tada nepoznatom i neviđenom.
Stoga glavni motivi romana, a to su kao što se i od samog naslova
može sagledati, motivi lutke i otvaranja, ali i svijeta zbilje, kreativnosti,
ljubavi, porodice, podrške i još mnogo toga, dijagramiraju ovim djelom
čineći ga dinamičnim, dok sredina i vrijeme stoje u njegovoj statičnoj
perspektivi. Ovakva krajnje moderna kompozicija, sa mnoštvom duho-
vito i upečatljivo oslikanih dijaloga, u kojoj je čovjek male sredine koji
se krvavo bori za egzistenciju istovremeno doveden do ruba komike i
tragike, bila bi vrlo privlačna za ekranizaciju.
Najtačnije je reći da njegova tema proizilazi iz sukoba između
nevesele stvarnosti i čovjekove iskonske želje za ljepotom, što je već
u literaturi mnogo puta kroz različite literarne forme opservirano, od
ostvarenja iz narodne književnosti do postmodernog romana. Fenomen
koji je takođe u modernim romanima na različite načine tretiran pred-
stavlja motiv tjeskobe, koji nailazimo u završnici teksta. Junakinjino
prvo iskustvo koje ostaje na platonskoj ljubavi, upečatljivo je opisano:
„Držali smo se za ruke kad smo prelazili preko koloseka. Razdi-
rala su me dva oprečna osećanja: stid što činim nešto što je bilo obele-
ženo kao najsramnije, što krećem na drugu stranu, tamo, preko pruge,
što ću sada za sva vremena biti obeležena u sopstvenim očima, čak da
nikad niko drugi za to ne sazna, i drugo osećanje, potpuno suprotno: da
me za ruku drži i tamo vodi onaj koga volim i ko me voli, i da bi odbi-
janje da tamo krenem bio dokaz i meni i njemu da to što osećam i nije
ljubav. Rekao je: samo ćemo sedeti. Zar mi ne veruješ?“7
6
Isto.
7
Bosiljka Pušić, Otvaranje lutke, Lom, Beograd, 2001, str. 194.

Granice duše
Već iz samog odlomka eksponiranog u epilogu romana, jasno je

da pruga predstavlja svijet iza postojeće stvarnosti, neku drugu i smi-
sleniju, mnogo ljepšu budućnost, koja može biti i opasna. Motiv erosa
Pušićeva uvodi na suptilan način – do ljubavnog susreta ne dolazi jer
se djevojka istrgne iz mladićevih ruku i pobjegne pocijepane haljine, sa
sandalom koja je spala, a velika mašna iza struka upućuje na to da je
ona još uvijek dijete i da na takav rizik nije spremna. Njena simpatija
Zone, u svojoj muškoj gordosti i povrijeđenosti, već sjutradan na ulici
sa sopstvenog vrata kida tanki zlatni lančić na kome je zakačeno male-
no srce i baca ga u pijesak.
Ona razočarana, ispunjena velikom prazninom, odlazi kući i čita
njegove poruke, shvativši da su opšteg smisla, da tu nigdje nema kon-
kretne nje i da se takve ljubavne izjave mogu napisati svakoj djevojci:
„I ja osetih kako u meni poče da se otvara neki nov prostor, prazan,
staklast, kao u nedokučivim visinama Mlečnog puta, ali načuljen, sav u
očekivanju, u jasnom, skoro opipljivom naslućivanju da će se vrlo brzo
dogoditi nešto značajno. Blesnuće svetlost kao nad polarnim predelima,
otapajući naglo tu ogromnu staklastu tišinu“.8
Motiv mladalačkih previranja i prvih upoznavanja sa burama ži-
vota funkcionalno prerasta do modela književnog postupka i psihološke
građe koja ga boji. Dijalekatski jezički materijal, u najvećoj mjeri upo-
trijebljen prilikom vajanja očevog karaktera, čini da naracija iz subjek-
tivne prelazi u objektivnu vizuru.
„U romanu je vrlo uočljiva artikulacija međuljudskih odnosa na
opoziciji muško – žensko“, Vuko Velaš piše o opozitnim likovima i
motivima romana. „Muški su nosioci nasilja, donose patnju drugima,
ali joj i te kako i sami podliježu. Ovdje je i bolest muškoga roda („taj
boles“). Ženski lik je lik čežnje za ljepotom, lik stradanja i nemoći.
Nepravda i nasilje u društvu (a sva društva su i nepravedna i nasilna)
najbolje se ogledaju u odnosima koji vladaju prema ženama i djeci“.9
Lik oca u skali muških junaka dominira, pa iako je građen vrlo
pažljivo i sa ljubavlju, samo je jedan od likova nasilnika. Stoga su žen-
ski likovi umnoženi (majka Živka, majka Kaja) – žene su uvijek tu,
ali ipak potisnute na periferiju zbivanja. Muški lik je individualisan i
8
Isto, str. 198.
9
Vuko Velaš, Sukob stvarnosti i čežnje, u: Književna kritika, br. 4, Beograd, 1986,
str. 203.

upadljiv, mada se precizno vidi da on u najvećoj mjeri tako postupa,

tražeći utjehu u alkoholu, iz nemoći da preuzme život u svoje ruke i
iz očaja što mora da se povinuje vlasti o kojoj ne misli ništa pozitivno.
Stoga motiv rata, dat na početku romana – u epilogu prerasta u borbu sa
samim sobom i demonima vlastite duše.
Romaneskna trilogija Naranče pod šlemom objavljena je u koi-
zdanju „Plime“ iz Ulcinja i Javnog preduzeća „Kulturni centar – Bar“
2008. godine. U njoj su objedinjeni romani koji su do tada publikovani
– Naranča i nož, Naranča i žuč i njima je dodat posljednji tom – Na-
ranča i žeđ. Prateći raspad jedne hercegnovske porodice, spisateljica
opisuje posljedice koje je rat, vođen na području Dubrovnika, ostavio
na ljudima.
Zbog čega su oni ustali na prve komšije, u čije ime, ko je kriv, da
li je pripadnost određenom etnosu i religiji, obilježje koje čovjeka čini
čovjekom – pojedina su pitanja koje Pušićeva tretira u ovoj knjizi. Ona
pokazuje da su se glavni pokretači destruktivnih sila koje su devedese-
tih godina XX vijeka razarale kuće i živote nedužnih, nalazili u dušama
ljudi.
Prvi dio trilogije – Naranča i nož, prethodno publikovan u iz-
danju Narodne knjige i preduzeća Alfa u Beogradu, 2002. godine, je
uzbudljiv roman o sukobima na dubrovačkom ratištu i njihovim poslje-
dicama u savremenom crnogorskom društvu. Predložen je za nagradu
„Meša Selimović“ za 2003. godinu.
Junaci i junakinje drugog dijela trilogije Bosiljke Pušić Naranča
i žuč (već objavljenog u izdanju Narodne knjige iz Beograda, 2004.
godine pod alternativnim naslovom Narančin cvat) jure kroz život, dok
on na trenutak staje, nanovo klija, cvjeta i rađa se. Roman je naredne
godine ušao u najuži izbor za nagradu Cepterovo „Zlatno pero“. Za oba
romana recenziju je pisao Vasa Pavković.
Treći dio – Naranča i žeđ je najuzbudljiviji i najdramatičniji. Ova
potresna ispovijest snažno, jasnim narativnim linijom govori o užasu
ratnog i antiratnog ambijenta, sintetično i poetski dočaravajući granicu
između časti i sramote, ljubavi i smrti, humanosti i licemjerja.
U autorskom pogovoru romanu Kako je nastala trilogija „Naran-
če pod šlemom“, Pušićeva je napisala: „Mislim da je bila 2001. godina
kada me je gospodin Jovan Nikolaidis pozvao da me pita imam li neku
priču o dubrovačkom ratištu koju bi objavio u književnom časopisu

Granice duše
Plima. Odgovorila sam da nemam, ali ako me bude sačekao petnaest

dana dobiće priču, pošto je napišem. Rekao je da će me sačekati mesec
dana. Krenula sam da pišem priču, dala joj naslov Narandža i nož, i ona
je objavljena u tematskom broju ratnih priča toga časopisa 2001. No,
ubrzo sam osetila da je toj priči bilo „tesno“ na nekoliko stranica, te sam
je nastavila i ona se „izlila“ u roman. Kolege pisci, a i neki prijatelji koji
su pročitali rukopis toga romana, počeli su da me saleću da priča nije
dovršena, zapitkujući me: „A šta je sa Danilom? A šta je sa Sarom? A
šta je sa Anom?“10
Kroz stranice djela provlači se i prepliće mnoštvo politički ostra-
šćenih junaka. Na drugoj strani stoje „novi jahači Apokalipse“ i ma-
njina sa građanskom sviješću. Navedenom polarizovanošću koja čini
realnu sliku naše skore prošlosti, književnica nas snažno uvodi u vri-
jeme dubrovačkog i vukovarskog ratišta, kao i odvođenja u nepovrat
nedužnih ljudi sa stanice Štrpci. Ovom trilogijom, prije svega, ona je
pokazala ljudsku i građansku hrabrost da progovori o problemima koja
su do tada predstavljali tabu teme, te da opisani događaji prerastu u
nauk i opomenu za buduće generacije.
U recenziji na roman Naranča i žeđ, Vujica Ognjenović je napi-
sao: „Ova knjiga je krcata likovima izgnanika koji se jedino po svom
govoru i jadu prepoznaju. Takva je i anonimna starica iz voza koja od-
lazi u svijet, a još joj je u mislima neobrana boranija i kobila koja se
nije oždrijebila. Svoje junake autorka privremeno izmješta iz Herceg
Novog u druge gradove, pa nad tim gradom ostaje neprolazni muk, mi-
ris zlovremena, tama u srcima. Ima u ovoj knjizi pojava tipičnih za ovo
podneblje devedesetih godina: inflacije, nestašice i preprodavaca svega
i svačega, tu su i komšije špijuni koji budno motre na svoga susjeda, ali
i tragični događaji kao što je otmica u Štrpcima gdje nestaje i Senad,
jedan od junaka ovog romana“.11
Ognjenović konstatuje da je proza Bosiljke Pušić prepoznatljiva
po opisu katkad i onog ličnog – poznatog i naizgled beznačajnog, što
10
Bosiljka Pušić, Kako je nastala trilogija „Naranče pod šlemom“, autorski pogo-
vor romanesknoj trilogiji Naranče pod šlemom, Plima/JP Kulturni centar Bar, Bar,
2008, str. 567.
11
Vujica Ognjenović, Recenzija za roman „Naranča i žeđ“ Bosiljke Pušić, u knji-
zi Bosiljke Pušić: Naranče pod šlemom, Plima/JP Kulturni centar Bar, 2008, str.
569–570.

ona zahvaljujući posebnosti senzibiliteta i širini duha znalački uzdiže

do nivoa univerzalnog i važnog. Na taj način njena priča postaje naša
priča, naša stvarnost i lično iskustvo.
Zaplet počinje vijestima da je toga dana „neko poginuo ali da se
još ne zna ko“. Strah se nadvija nad svima, dok se pred vojnom koman-
dom u Kumboru okuplja gomila unezvijerenog svijeta koji čeka tragič-
ne vijesti. U fabuli su fokusirane tri porodice različitih vjeroispovijesti
i nacionalnosti, a samim tim i raznovrsnih gledišta na ratna zbivanja.
Sara i Senad Bašić su Jevrejka i Musliman koji imaju ćerku Anu.
Njen momak Danilo je ranjen i već je u bolnici, u Meljinama, ali je Sa-
rin brat David na ratištu, na prvoj liniji fronta kao dobrovoljac. Danilov
otac, Todor, je ponosan što mu je sin ranjen i za njega očekuje odliko-
vanje.
No, sina razdire pomisao da su tamo na njega pucali možda nje-
govi rođaci iz Konavala, pošto je njegova baka Kate otuda, a za koju svi
znaju da je bila blagorodna. Todorov brat Simo, bivši robijaš sa Golog
otoka i borac NOB-a, smatra da će građanski rat imati kobne posljedice
po onoga ko ga je započeo. Zbog toga je stalno u žestokom sukobu sa
bratom Todorom. Simova žena Milena na ratištu ima dva bratanca, no
njena braća, obožavaoci „Vožda“ ne dolaze u njenu kuću jer se ona pro-
tiv njihove volje udala za „komunjaru i robijaša“.
Zaplet je načinjen oko istinitog događaja – pogibije komandan-
ta Đurovića koga autor knjige imenuje kao komandanta Burića, čija
pogibija do danas nije razjašenjena. Pričalo se da je ubijen zato što je
odbio da ratuje u Dubrovniku, a opisana je i tajna služba pri vojsci koja
organizuje odvoz oružja Srbima na hrvatskoj teritoriji. Njegovom pogi-
bijom i nizom tragičnih događaja, koje je ova vijest izazvala, završava
se ovaj tom romana.
U drugom dijelu Narandža i žuč glavna junakinja (koja se pojav-
ljuje i u prvom tomu) – Sara Bašić, napušta muža i Herceg Novi, odla-
zeći u Beograd. Najbitniji razlog predstavljaju noćne telefonske prijet-
nje („Poklaćemo vas!“), a drugi je odlazak njene ćerke Ane na studije.
Anin mladić – Danilo je u komatoznom stanju iz bolnice Meljine
transportovan na VMA u Beograd. Njegova majka, rasijana zbog si-
novljevog stanja, umire tako što ulazi u kadu ne isključivši pokvareni
bojler. Danila drugovi nose na majčinu sahranu, poslije čega on pada u
duboku tugu.

Granice duše
U bolnici sve kipi od krvi ranjenih koje donose sa vukovarskog

ratišta. Osakaćeni vojnici, kao i oni koji su postali psihijatrijski sluča-
jevi, gmižu po hodnicima u krvavim zavojima dok novinari sa RTS-a
ozareno snimaju ratne „pobjednike“.
Danilo nestaje iz svoje postelje i nastaje panika. Pozivaju Anu da
hitno dođe, kako bi ga identifikovala u mrtvačnici. Pred njom je srbijan-
ski seljak koji psuje načelnika bolnice i komandante, vraćajući sanduk
sa nepoznatim poginulim vojnikom, pitajući gdje je njegovo dijete jer
zamalo nije tuđeg sina sahranio kao svoga.
U trećem segmentu pod nazivom Narandža i žeđ, prvi put publi-
kovanom u ovoj trilogiji, prikazan je Senad kome je dozlogrdio tego-
ban život po iznajmljenim beogradskim stanovima punim pocijepanih
tapeta i masnih etisona. Vrijeme je strahovite inflacije i svega što ona
donosi. Senad i Sara su u svađi jer on želi da se vrate u njihovu kuću,
u Herceg Novi, ali Sara to neće, pa on polazi sam. Sara shvata da zbog
svađe sa njom nije ponio ličnu kartu i posljednjim parama plaća taksi
da bi mu je odnijela prije nego što pođe voz. Kada je ugledao, djelovalo
mu je da se predomislila, ali ona odlazi iz kupea gledajući potom kako
voz izlazi iz stanice.
Uveče iščekuje da joj se Senad javi iz njihove kuće. Kad je pozo-
ve Jelka, bivša djevojka njenog Davida, koja je sa svojom porodicom
bila u istom vagonu sa Senadom, Sara će shvatiti da je Senad „skinut“
sa voza u Štrpcima sa još dvadestak putnika-muslimana. Ova vijest je
obara sa nogu jer shvata da je lična karta, koju mu je odnijela, bila kob-
na po njega.
Obamrlu na podu zatiče je Bogdan, čovjek koji joj već duže vri-
jeme pokazuje naklonost na diskretan način. Kada dozna razlog njenog
bola, on sa njenog telefona poziva nekoga, pošto je i sam visoko pozici-
oniran u državnoj bezbjednosti. Pred zoru se pojavljuje Senad, izgreban
i krvav, uzima pasoš i šapatom Sari saopštava da ne smije niko da dozna
da je samo on oslobođen i dovezen vojnim džipom u Beograd, odakle
istoga časa mora preko granice. Bogdan je spasao Senada, ali sada nje-
ga „proguta mrak“.
Pri kraju romana Sara shvata da je Bogdan živ tako što iz Izra-
ela dobija razglednicu sa tekstom da je „Kjerkegor pozdravlja“. (Njoj
je Bogdan poklonio Kjerkegorov Pojam strepnje – knjigu koju je ona
zaboravila u njegovom automobilu). U romanu je opisan i tajkun, bivši

Sarin školski drug, koji je od nje nekada prepisivao zadatke, a koji sada
„radi“ sa inostranim bankama za koje mu Sara, za poveći honorar pre-
vodi pisma.
Upečatljiva je i scena u kojoj penzionerka u bundici kopa po kon-
tejneru, gazeći po bezvrijednim rasutim novčanicama, a za to vrijeme,
jedan očajan čovjek, izbjeglica, pokušava da se ubije bacajući se pod
tramvaj. I dok ga jedni psuju, a drugi sažaljevaju, on kaže da nema gdje
da ide jer je izgubio kuću i porodicu.
Roman se završava optimistički, sa nadom u bolje vrijeme, koga
su likovi iz ove knjige, okupljeni na porodičnom dočeku Nove 1994.
godine podjednako željni.
U trilogiji Naranče pod šlemom Pušićeva je postigla spajanje
meditativnog i dramskog diskursa. Portretišući junake, ona daje prikaz
jednog zlog vremena u nekada srećnoj državi potrešenoj građanskim
ratom, u kojoj poroci i stresovi niču kao pečurke poslije kiše. Sve što
proističe iz te sfere sadrži upliv patogenog stanja, ali istovremeno na-
kon svake „gorke“ epizode nailazimo i na primjere čovječnosti i dobro-
te, koji predstavljaju oaze humanosti u jednom neljudskom vremenu.
Već je rečeno da Pušićeva istoriju posmatra na neposredan na-
čin kroz individualno i kolektivno iskustvo, što omogućuje da čitalac s
lakoćom „uhvati“ duh i dah minulog doba. U romanu Knjiga o Vojinu
(prvobitno nazvanom Crna ruža) preko početnih poglavlja – Povratak,
1946, Posjeta i Ribolov, središnjih – Pismo, Nju Orleans, Doroti do
završnih – Zemljotres, 15. april 1979, Amerikanac, Smrt sestre Danice
i Posljednji dani, pripovijeda zanimljivu storiju jednog Bokelja, kori-
steći autentičnu biografsku temu, uzbudljivu i tajanstvenu.
U ovom ostvarenju sublimirani su različiti motivi, od avanturističkih,
ljubavnih, političkih, do ratnih i poslijeratnih. Njime je književnica još
jednom dokazala da se najistinitije priče po pravilu nalaze na „naličju“
istorije, prekrivene patinom vremena. Vojina Jankovića, Doroti, špansku
igračicu flamenka i ostale junake koji defiluju sa stranica ove knjige,
uspjela je da oživotvori na upečatljiv način.
„Taj postupak oživljavanja zaboravljenih ljudi odavno je prisutan
kod velikih svjetskih pisaca“, u predgovoru ovom ostvarenju napisao je
Ratko Božović. „Njime se služio Ernest Hemingvej pišući knjigu Sta-
rac i more. Kolin Mekalou je napisala Ptice umiru pjevajući preslika-
vajući likove i događaje svojih predaka. Gordana Kuić skoro čitav svoj

Granice duše
spisateljski opus temelji na opisu jevrejske grane svoje majke. Ovakvih

primjera u svijetu dobrih knjiga je puno. Bosiljka Pušić u svom romanu
Knjiga o Vojinu služi se takođe tim postupkom, izvodi iz zaborava i
anonimnosti Vojina Jankovića, pomorca iz Đenovića, čiji se život skoro
preklopio sa čitavim XX vijekom. Vojin je bio, najkraće rečeno, neo-
bična ličnost i nije čudo što je njegov život poslužio spisateljici kao
literarni predložak za ovu fikcionalnu biografiju“.12
Božović smatra da je glavni junak čovjek o kojega se sve lomilo,
od društvenih sistema i vladara do brodoloma i ratova. Osim toga, Vojin
je često bio „bez krivice kriv“, što je autorki bilo poznato i iz vlastite
životne biografije. On ne pristaje da bude sluga nijednom režimu (so-
cijalističkom, kapitalističkom, Frankovom), zbog čega postaje objekat
uhoda i špijuna.
U autorskom pogovoru Pušićeva je opisala razloge iz kojih se
opredijelila da opiše životni put ove ličnosti, zbog čega i samo ostvare-
nje, i pored toga što se može kategorizovati kao društveni i psihološki
roman, u najvećoj mjeri spada u roman karaktera. U ovom djelu pred-
stavljena je slika nesrećnog četrdesetosmaškog vremena, koje je i ona
osjetila i doživjela.
„Riječ po riječ, započe priča o Gligovom ujaku Vojinu, brodostro-
jarskom inženjeru, moreplovcu, čovjeku koji je smrti izmicao u nevje-
rovatnim okolnostima. Sve je to bilo izuzetno zanimljivo, ali ono što me
magnetski privuklo toj, već davno upokojenoj ličnosti, bio je podatak
da NIGDJE nije bio dobrodošao, da je svuda bio sumnjičen i špijuniran.
Ah, kako mi je ta atmosfera sumnjičenja i prisustva „budnih“ na pleći-
ma, za vratom, bila poznata! Moga supruga, bivšeg logoraša sa Golog
otoka, motrilo je bar nekoliko ljudi, čak i oni iz najbližeg susjedstva.
Živjela sam godinama pritisnuta činjenicom da nas osmatraju, uhode,
prisluškuju telefon. I odmah mi je taj Gligov ujak bio poznat i blizak“.13
Bosiljkin kolega Gligo Odalović iz Đenovića, magistar geografi-
je, joj je često pričao o svom ujaku iz Amerike. Ono što je za književ-
nicu predstavljao presudni razlog da se opredijeli da počne Knjigu o
Vojinu, jeste podatak da je svome sestriću na samrti predao kastanjete
12
Ratko Božović, Predgovor romanu „Knjiga o Vojinu“ Bosiljke Pušić, Oktoih,
Podgorica, 2008, str. 5–6.
13
Bosiljka Pušić, Kako je nastajao roman „Knjiga o Vojinu“, autorski pogovor Knji-
zi o Vojinu, Oktoih, Podgorica, 2008, str. 267–268.

zanosne Španjolke koja je igrala flamenko, u koju je bio zaljubljen cije-

log života. Lik junakove bake, koja je bila Ruskinja iz Odese, u spisate-
ljičinoj mašti u najvećoj mjeri se poklapao sa likom Arine Radionovne
koja je Puškina uvela u bajkovitost ruskog narodnog jezika.
U Americi je bio sumnjiv zato što dolazi iz socijalističke zemlje,
u Jugoslaviji zato što dolazi iz kapitalističke, dok u doba Rezolucije
Informbiroa najveću sumnju izazivalo je njegovo rusko porijeklo. U
Španiji i Indiji je takođe sumnjiva ličnost i neprestano ga prate.
Prološku i epilošku granicu u opisivanju životnog kruga glavnog
junaka predstavljaju Đenovići, odnosno Boka Kotorska u čijoj se sredi-
ni i atmosferi odvija veći dio romana i zbirki priča Bosiljke Pušić. Ona
pažljivo slika život čovjeka koji je volio, ali nije uspio da se u cjelosti
posveti svojoj najvećoj ljubavi. Više od toga, građenje ovog lika je pro-
izvelo autorkino obračunavanje sa svakim totalitarističkim društvom, u
koji se pojedinac od ličnosti, karaktera i pameti ne može uklopiti, zbog
čega izrasta u tragičnog junaka.
Pušićeva koristi znanja iz raznih oblasti, od slikarstva do kuhinje,
strpljivo i pedantno ih „ugrađujući“ u romanesknu osnovu. Tako u djelu
možemo naći mini eseje o Pikasovom slikarstvu (koji je i epizodni junak),
Fransoa Bušea, Tripa Kokolje, o arhitekturi (Tadž Mahal, Sagrada Fami-
lia), kao i filozofski intonirane rečenice posvećene prolaznosti života:
„Eto sve prođe, mislio je Vojin. Samo prijateljstvo ostaje kao naj-
snažnija žila koja te hrani i čini čovjekom među ljudima. A strast i ljubav,
ah, one te podignu u neslućene visine, pokažu ti koliko srce može snažno
da zvoni, koliko dlanovi mogu da pročitaju sa kože voljenog bića, koliko
pluća mogu široko da udahnu, čini ti se, čak i prah sa najudaljenijih zvijez-
da, ali minu kao zvijezda padalica. A prijateljstvo se hrani iskrenošću i sve
dok ima čime da se hrani, ono raste i buja kao biljka na plodnom tlu“.14
Na posljednjim stranicama djela priložene su crno-bijele fotogra-
fije, od stare kuće porodice Janković, nove Vojinove kuće, njegovih
fotografija iz 1938. i 1950. godine do Vojina sa Doroti i sa majkom u
Nju Orleansu, koje doprinose autentičnosti i životvornosti čitalačkog
doživljaja. Vojin Janković, rođen 1904. u Đenovićima, svoj životni put
završava u istom mjestu 1985. godine, gdje je i sahranjen.
Upadljivo je da je spisateljica kroz stranice knjige „udjenula“ vla-
stite snove, pa i poglavlje San zapravo predstavlja njen autentični san
Bosiljka Pušić, Knjiga o Vojinu, Oktoih, Podgorica, 2008, str. 265.
14

Granice duše
koji je ona na logičan i prirodan način uklopila u motiviku djela. Sa

uspjehom je ušla u junakov mentalni sklop, vodeći računa da ne „skli-
zne“ u blaziranost i kič, te „otrgla“ Vojinov lik od zaborava.
Naredni roman Bosiljke Pušić – Hodnik, publikovan u izdanju
Društva nezavisnih crnogorskih književnika na Cetinju, 2009. godine,
psihološkog je i reminiscentnog karaktera. Riječ je o hodnicima sjeća-
nja, kojima književnica ide još od događaja nakon Drugog svjetskog
rata, koji su se odigravali u vremenu njenog djetinjstva u Ćupriji i Jago-
dini, nacionalizacije imovine koju su pobjednici rata – komunisti nasil-
no oduzimali imućnijim privrednicima, trgovcima i zanatlijama, u koje
je i njen otac spadao.
Kraći narativni segmenti, koji mogu funkcionisati kao zasebni
djelovi – crtice, priče i novele, međusobno se prožimaju i nadovezuju,
gradeći jedinstvenu romanesknu cjelinu. Tako je primjera radi, priča
Ludi Živan – koja predstavlja poglavlje ovog romana, našla svoje mje-
sto u izboru objavljenom na engleskom jeziku Short Stories15, zajedno
sa pričama ostalih domaćih književnika/književnica.
Roman Hodnik, kroz čiju se strukturu „provlači“ porodična dra-
ma, mozaičkog je karaktera, sastavljenog od krhotina intimistički pro-
filisanih sjećanja. Hodnik predstavlja simbol roditeljskog doma, ali i
života koji se odvijao u skučenom prostoru nove kuće koja im je dodi-
jeljena. Neugledan i neuredan, zatrpan bespotrebnim sitnicama, kojima
ga je književničin otac sajdžija punio iz potrebe da nadoknadi prazninu
koju su za sobom ostavili otimači, postao je mjesto gorčine i porodič-
nog sunovrata. U jednom trenutku, kada učiteljica potraži učenicu koja
je tog dana odsustvovala sa časova, naići će na ruglo od hodnika, zbog
čega djevojčica „propada u zemlju“ od stida.

Knjižara „Karver“ je u ediciji Katedrala 2010. objavila knjigu Short Stories – Con-
15
temporary Montenegrin Short Stories. Ovo je druga po redu u ovoj ediciji, nakon
Les Nouvelles/Kratke priče (2009), koju čine priče savremenih crnogorskih autora
sa prevodima na francuski jezik. U zbirku savremenih kratkih priča crnogorskih
autora prevedenih na engleski (Sreten Asanović, Jovan Nikolaidis, Zuvdija Hod-
žić, Dragan Radulović, Balša Brković, Aleksandar Bečanović, Andrej Nikolaidis,
Ognjen Spahić, Vladimir Vojinović), iz korpusa crnogorskih književnica uvrštene
su priče Bosiljke Pušić – Ludi Živan i Lene Ruth-Stefanović – Novi testamentum.
Lekturu i redakturu izvršio je Zoran Paunović, profesor engleske književnosti na
Filološkom fakultetu u Beogradu i Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Pušićeva nas upoznaje sa potresnim literarnim portretima oca i maj-

ke, koji su od nekada vedrih i vrijednih ljudi postali apatične, demotivisane
i teško bolesne osobe, suočavajući nas sa vlastitim djetinjim i djevojačkim
traumama bez nelagodnosti i patetike, na hrabar i otvoren način. Otac je od
hodnika koji je trebao da bude čist, osvijetljen i prijatan ulaz u porodično
gnijezdo, napravio bunker, postavši sakupljač tričarija, što se u psihologoji
tumači opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Pretvorio se u ogorčenog
starca, kojeg je mnogo toga moglo da povrijedi, a malo šta da razgali i ra-
zonodi. Za Pušićevu ovakav naturalistički manir pisanja, očigledno pred-
stavlja tzv. „cijeđenje čira“ koji joj nakon mnogo godina pomaže da se
oslobodi trauma izbacivši ih iz sebe u „kreativnom katapultu“.
Hodnik se otvara pred čitaocima kao rukotvorina od snova koji
ispisuju čitav autorkin život. Odgonetajući vlastita snoviđenja, ona
shvata da je svako potaknuto nekim davnašnjim trnom, samo naizgled
sraslim sa njenom dušom. Tako ona neće prepoznati perfidnost ponude
Saveza književnika Jugoslavije da bude njegov delegat na Velikom me-
đunarodnom skupu pisaca u Rumuniji.
I pored toga što zna da će joj to putovanje vjerovatno predstav-
ljati „mrlju“ u biografiji, ona ipak odlazi, pa u romanu nailazimo na
više paralelnih „rukavaca“, koje u epilogu iznova povezuje predstava
porodičnog predvorja tj. hodnika čiji se zidovi primiču jedan drugome
i stapaju, kao u nekoj somnabulnoj viziji.
Emocije koje ona uspjelo prenosi na čitaoce jesu osjećanja tje-
skobe, bezizlaza, zaparloženosti, nemoći i demotivisanosti. Život ide
svojim tokovima, drugi nam diktiraju i „kroje kapu“, određuju ono što
smijemo ili ne smijemo činiti, pa i put u Rumuniju predstavlja potenci-
jalni izlaz, makar na kratko vrijeme, iz tog sivila i duševne tjeskobe.
Poput Kerolove Alise koju sve čudi, ali koja sva čuda i prihvata
jer ionako ne može da ih promijeni, književnica nas vodi na neobično
i duhovito opisano putovanje Čaušeskuovom Rumunijom. Roman se
završava smrću oca i majke u koji su „upleteni“ i kasniji snovi o njima,
tako da nam je na momente teško da razlučimo šta je san, a šta java:
„Ako je pisanje zacjeljivanje rana, onda je svaka zapisana riječ
– ako je isplivala iz dubine bića – jedan izvađen trn, jedna ogrebotina
manje... Ovo ovdje jeste bio hod po trnju, bauljanje po mraku, gacanje
po krvi i glibu, plivanje uzvodno kroz mulj. Ovo ovdje je često bio krik
sa raspeća, sa ukusom gareži i krvi u grlu, na javi i u snu, ali baš zato

Granice duše
proživljen da bi se pokazalo i sebi i drugima da u čovjeku može biti

onoliko snage koliko on želi da je ima“.16
Pušićeva je odavno izašla iz svog hodnika, napisavši jedan od svojih
najkompleksnijih romana, među čijim stranicama se mogu potražiti od-
govori i na mnoga aktuelna pitanja današnjeg vremena. Vadeći sa njom
trnje iz duše – koje svako od nas nosi, a teško izgovara i konkretizuje
– ostvarenje Hodnik se od biografske i psihološke proze, priče o nepra-
vednom, teškom i siromašnom poratnom vremenu, preobraća u svoje-
vrsno duhovno očišćenje, otvarajući pred nama raznovrsne mogućnosti
da konačno izađemo iz svih hodnika koji nas ograničavaju i sputavaju.
Jedan od umjetnički najuspjelijih romana Bosiljke Pušić – Stima-
dur, publikovan u izdanju Grigorija Dijaka iz Podgorice 2012. godine,
donekle je blizak autorkinom prethodnom ostvarenju Knjiga o Vojinu,
jer se u njemu bavi neobičnim ljudima Boke Kotorske, kroz čiju se sud-
binu prelama jedno vrijeme i njegova ideologija.
Za razliku od Vojina Jankovića, koga je upoznala na posredan
način, preko kazivanja njegovog sestrića u doba kad je glavni junak ro-
mana odavno preminuo, centralni lik Stimadura – Uča, življe je portre-
tisan, sa većom mjerom poznavanja ljudske psihe, manje posrednog, a
više direktnog, pikantnog i duhovitog. I za vajanje Učinog umjetničkog
lika Pušićeva se poslužila „živim“ modelom, prototipom iz stvarnosti
kojeg je veoma dobro i trajno poznavala – svojim suprugom Ilijom, čije
je mladićko doba nakon njegovog jednogodišnjeg povratka sa Golog
otoka odabrala kao centralni motiv romana.
Mjesto odigravanja radnje je Boka Kotorska – Herceg Novi i nje-
gova okolina – Bijela u kojoj se Uča zapošljava, a vrijeme obuhvaćeno
romanom su godine nakon Rezolucije Informbiroa. Kao povratnik sa
Golog otoka, Učo dobija posao u seoskoj školi, u Popaljenom selu ne-
daleko od Bijele.
„Taj i takav mizanscen Pušićeva majstorski reljefira, držeći se
teze da svaki lik sam sebe otkriva“, Žarko Đurović u knjizi Ženski vi-
dokruzi ispoljava kritički sud o ovom romanu. „Potrebna je vještina da
se to pretoči u kreacijski medij. Spisateljica je tu vještinu maksimalno
iskoristila, uvodeći u pričalački postupak alegorijske i ironijske nagla-
ske. Kakve se sve ujdurme prave Uči! „Prišivaju“ mu se etikete neprija-
telja, sa neprikrivenom namjerom da ga slome. Ne pomaže ni to što ga u
Bosiljka Pušić, Hodnik (poglavlje Bašta), CDNK, Cetinje, 2009, str. 185–186.
16

svemu odlikuje savjest i časnost. On na prepredenost ljudi iz partijskog

jezgra mora da tvori smišljene otpore i protivljenja“.17
Kao i u pojedinim prethodnim ostvarenjima, književnica svako
poglavlje počinje poetskim odlomcima tj. haibunima: „Ne kloni kada te
na uskoj stazi / Iskušava klupko zmija! / Na mišicama tvojim / mnogo je
već otrovnih ugriza“ ili: „Mrak nije samo / Kada nebeska svjetlost zađe
/ Zaroni pod svoje čeoni kosti. / Ako je i tamo mrak / zamahni rukama
/ plivaj kroz pepeo, / kamen i srču / pođi suncu u susret / ma gdje ono
izgrevalo / – makar i pod tvojim pazuhom!“18
U odnosu na činjenicu da u djelima sa temom golootočkog života
i onoga koji je slijedio nakon povratka bivšeg logoraša (a koji često nije
bio vedriji i bolji, već život pod užasnom presijom), prvi put na doma-
ćoj literarnoj sceni imamo djelo u kojem se opisuje ponovno prilagođa-
vanje junaka „normalnim“ i ustaljenim životnim tokovima na ironičan
i groteskan, ali prevashodno na komičan način, što doprinosi njegovoj
literarnoj posebnosti i kvalitetu.
U njemu ima i karikaturalnih elemenata, naročito u pasažima u
kojima autorka prikazuje „nadležne“, čuvare reda i zakona, upravnike
policijskih stanica ili sitne funkcionere koji nastoje da se dodvore siste-
mu jednopartijske i apsolutističke vladavine, te pokažu da su njegov ne
samo kompaktan, već i nezamjenljiv dio.
Po partijskom zadatku, jedan čovjek Uču neprestano prati da bi
referisao sreskom partijskom vrhu njegovo kretanje i ponašanje, odno-
sno kako se u to doba govorilo – revidiranje stavova. No, politički ko-
mesar je nezadovoljan izvještajima jer ispada da „uhoda“ hvali novog
učitelja, umjesto da ga osuđuje.
„Stimadur se oslanja na autentičnu sudbinu, faktografiju koja po-
staje umjetnička istina, starija i istinitija od životne istine“, u predgovo-
ru romanu napisao je Stevan Koprivica. „Bosiljka Pušić podarila nam je
atraktivnu i uzbudljivu storiju, dokazala da ne postoje zastarjele teme,
da ruka literarnog majstora na živ, autentičan i angažovan način umije
17
Žarko Đurović, Tamne poročnosti života, u knjizi istoimenog autora: Ženski vi-
dokruzi (Kritički dijalozi), Organizacija žena Crne Gore, Podgorica, 2013, str.
149–150.
18
Stihovi su citirani iz prva dva poglavlja romana Bosiljke Pušić: Stimadur, Gligo-
rije Dijak, Podgorica, 2012.

Granice duše
da ispriča priču za sva vremena“.19 U Stimaduru ima vještine načina

portretisanja junaka ruskih realista, u prvom redu Gogolja, posebno iz
razloga što autorka burleskno iznosi sve nacionalne „peripetije“. Ka-
drovi i sekvence se smjenjuju pred očima čitaoca, što čini da Stimadur
ne predstavlja klasični roman.
U pogledu njegove spoljašnje kompozicije, lirski intonirana po-
glavlja ona je vješto objedinila, unoseći u svako od njih specifična fabu-
lativna dešavanja ispunjena gustom dramatičnošću. Potom je date prizore
inkorporirala u strukturu romana mozaičkog tipa, vezanog za dogodovšti-
ne glavnog junaka, ali i drugih likova koje rađa jedno nesigurno vrijeme.
Kao lajtmotiv pojavljuje se retardirana i nepismena djevojka.
Neko Uči ostavlja kocke šećera umotane crvenim koncem, a on na-
slućuje ko bi to mogao biti. Teške godine učiteljevanja u ratom popa-
ljenom selu, on provodi u odricanju i marljivom radu sa učenicima,
nalazeći snagu da duhovno unaprijedi ovu učmalu sredinu.
Umjesto zahvalnosti, slijede podmetanja, a Učovo dovijanje da
pobijedi nastajuće nevolje predstavlja centralni dio romana. Dramska
prenapregnutost i enigmatični epilozi poglavlja ovom djelu pružaju
poseban kvalitet. U najvećoj mjeri, autorka se orijentisala na bojenje
Učovog lika, budući da je njegova sudbina označena egzistencijalnom
dramom. Kroz prizmu glavnog junaka, pružena je i slika sredine koja se
odrodila od vlastitog nasljeđa, prihvatajući stav nepovjerenja i paranoje:
„U neko doba, kada su i jedan i drugi izgubili pojam o vremenu,
Jeremija se naže prema Uču i prošapta: „E, da ti najzad rečem ono što
sam zaustio maloprije. Samo da znaš da bi me to moglo skupo koštat’!“.
Gledao je Uča nekoliko trenutaka pravo u oči, čekajući da skrene po-
gled. „Znaš li ti da ja moram svakih petnaes’ dana podnosit’ pismeni
izvještaj Udbi i Komitetu o tebi?“ Tajac je trajao samo nekoliko časaka.
A onda se Učo gromoglasno zasmijao: „Ha...ha...hi...ha...“ – smijao se
Učo, hvatajući se za stomak. „Što se smiješ? Jesi li izludio?“ „Zato što
i ja moram o tebi podnosit’ izvještaj svako petnaest dana!“ Jeremija je
trepnuo nekoliko puta kao da ne razumije o čemu Učo priča. Njegovo
lice je prvo pokazivalo zaprepaštenje, zatim nevjericu, a onda se i on
nasmijao grohotom“.20
19
Stevan Koprivica, Bosiljka Boka Pušić, predgovor romanu Bosiljke Pušić: Stima-
dur, Gligorije Dijak, Podgorica, 2012, str. 9.
20
Bosiljka Pušić, Stimadur, Gligorije Dijak, Podgorica, 2012, str. 198.

Pri kraju romana pojavljuje se lik učenika nižeg razreda kombi-

novanog odjeljenja, koji je iz učiteljevog stola ukrao pečat. Nije dirao
novac i sat, pa ga je otac ponosno označio kao budućeg činovnika i
stimadura. U romanu se pojavljuje i galerija interesantnih likova koji
obogaćuju ukupni ambijent romana.
Jezik komunističke ideologije u ovom djelu karikaturalno je osli-
kan. Preko niza termina koje je donijelo novo, socijalističko vrijeme,
a za koje pojedini junaci i ne znaju njegovo pravo značenje i smisao,
književnica portretiše skučenost i zaparloženost male sredine, neobra-
zovanost njenih stanovnika, ali i njihovu ogromnu potrebu da se dodvo-
re aktuelnoj vlasti.
Dva tematski vezana romana, u kojima je književnica u prvom
licu opisala duh i mentalitet Mediterana su Ispod žižule (Gligorije Dijak,
Podgorica, 2012) i Tondo (autorsko izdanje, Cetinje, 2013). Naslovi oba
djela simboličnog su karaktera jer žižula označava vrstu drveta tipičnu
za primorski pojas, čije su grane veoma bodljikave i do čijeg je sadrža-
ja teško doći. Ova asocijacija se u najvećoj mjeri odnosi na bavljenje
umjetnošću i uživanje u njenim ukusnim ali često nedostupnim i trnovi-
to postignutim rezultatima, međutim – može se odnositi i na život sam.
Tondo u motivskom pogledu predstavlja nastavak ostvarenja Is-
pod žižule, i pored toga što se ne pojavljuju identični junaci. Prodaja
slika na rivi, međusobna druženja, prijateljski i međukomšijski odnosi
su u fabulativnoj srži kako prvog, tako i drugog ostvarenja. Naziv tondo
predstavlja skraćenicu od rotondo, a označava pun krug. U ovom ro-
manu tondo znači pun mjesec, kako ga inače u Boki nazivaju, ali u isto
vrijeme predstavlja težnju svakog junaka da zaokruži svoj život i u toj
punoći mu odredi smisao. U doba renesanse tako su nazivana Mikelan-
đelova umjetnička djela slikana kao medaljoni.
Sudbinu slikara koji prodaju radove na šetalištu Herceg Novog
„Pet Danica“, prati autorkina upitanost zašto kupci radije biraju kič,
nego vrijedna umjetnička djela koja se prodaju za sitan novac. U fabu-
lativnom sloju oba romana su prisutni slikari i borba sa često banalnom
stvarnošću, ali je intenzivniji dio njenih preokupacija vezan za literarne
portrete svojih prijatelja, njihove ljubavne i životne povijesti, te rezone
i reakcije na različite životne, kulturne i egzistencijalne fenomene.
Poglavlja oba romana počinju tzv. haibunima, vrsti poetskog pro-
loga koji u najvećoj mjeri podsjeća na haiku pjesme, s tim što su haiku

Granice duše
stihovi često deskriptivne i misaone prirode, dok haibuni na dubok i

mudar način kazuju neku kondenzovano izraženu istinu datu kroz ve-
liko životno iskustvo. U oba romana narativni tok se račva putem ru-
kavaca i digresija u jedinstven epilog, posvećen ljepotama slikarstva i
vrijednosti življenja.
U ovim romanima spisateljica se „obračunava“ sa (ne)prijatelji-
ma, koji su spremni da iznevjere tuđe povjerenje. Prvi roman počinje
sa pažljivo izgrađenim portretom prijateljice Mile, koja je prikazana
kao površna i povremeno darežljiva žena koja najveću pažnju obraća
na svoj fizički izgled, dok je u drugom junakinja Jagoda prihvaćena kao
veliki prijatelj, da bi u epilogu demonstrirala naličje vlastite ličnosti –
zlobu i ljubomoru. Za razliku od Marine iz prvog romana koja uspjelo
pravi slike od sušenog lišća koje predstavljaju djela velikih slikara, Ja-
goda iz Tonda se i ne trudi da razumije stvaranje djela kao čin duhov-
nog oslobođenja, niti shvata šta predstavlja težnja da se bude na polju
umjetnosti.
„Roman Ispod žižule je višeslojno štivo“, u pogovoru prvom
ostvarenju istakao je Jovica Dostinić. „To je prije svega priča o slika-
nju, slikama i slikarima. O porođajnim mukama i ushićenju srećnika
kojima je dat talenat da budu akteri stvaralačkog čina. O nepresušnoj
želji za potvrđivanjem slikara, koje je objektivizirano trivijalnim činom
prodaje slike i radošću koje on donosi. Zbog toga čekanje na kupca ima
u ovoj priči toliku težinu, potenciranu povlačenjem paralela sa drugim
vrstama čekanja. Ovo je priča i o sujeti, tom nerazdvojnom zlodrugu
stvaralačke vrline i majci svih grijehova. To je i vrlo intimna ispovijest
autorke o njenim subjektivnim previranjima, koja ima kvalitet psihološ-
ke samoanalize“.21
Pušićeva je ovim knjigama uvjerljivo dokazala da je čovjek sa-
mom sebi najveća tajna i zagonetka. Ona stavlja pod kritičku lupu nji-
hova pogrešna činjenja i nečinjenja, pažljivo oslikavajući čitav spek-
tar recidiva koje je iznjedrilo tranziciono vrijeme lažnog morala i isto
takvih vrijednosti. Stoga se oba ostvarenja mogu svrstati u kategoriju
romana refleksija, reminiscencija, atmosfere, različitih vrsta karaktera
i njihovih psihologija, romana-eseja... Više od svega, u pitanju su sa-
vremena realistička psihološka djela, čija je tematika u najvećoj mjeri
Jovica Dostinić, Dogodilo se – Ispod žižule, pogovor romanu Bosiljke Pušić: Is-
21
pod žižule, Gligorije Dijak, Podgorica, 2012, str. 179.

usmjerena na smisao ljudske egzistencije i postavljanje pitanja: da li je

pravi život onaj koji nam se dešava iz dana u dan ili koji proživljavamo
putem rada na umjetničkom djelu i uživanja u njemu?
Nijesu u ovim romanima zanimljivi isključivo zapleti, već i emo-
tivno obojeni likovi koje književnica pažljivo gradi sa vanrednim osje-
ćajem za stil i uvjerljivost. Na odvažan način ona zasijeca u najbolnije
teme ženske seksualnosti. Kroz priču o naizgled običnim događanjima,
sa velikom energijom, u kroki formi, vješto oblikuje njoj dobro poznatu
sredinu u koju spadaju i lokalni opštinski moćnici. Ona nije nastojala
da predstavlja samo sadržaje realnog svijeta, nego i onog koji opisuje
putem forme sna.
„Tondo je roman u kome pored svakodnevnih, na prvi pogled sa-
svim beznačajnih događanja, autorka upliće i priču o kisjelom drvetu,
samoniklom biljnom gorostasu, koji svojom agresivnošću uništava sve
što mu se nađe na putu dubokog užiljavanja i džinovskog osvajanja
visine razgranatom krošnjom i agresivnim sjemenkama“, u pogovoru
ovom ostvarenju Žana Ognjenović piše o njegovoj predmetnosti i mo-
tivici. „Kisjelo drvo juriša na druge biljke, oduzimajući im hranu i pro-
stor, ali i ruši temelje zgrada grickajući beton. U samrtnom zagrljaju sa
vodovodnim cijevima, duboko pod betonom, pokazuje svu rušilačku
ćud koju autorka poredi sa mnogim postupcima znanaca, a i onima koje
lično ne poznaje, ali koji i njoj i drugima određuju direktno ili indirek-
tno način življenja“.22
Ispod naslova od njegovog prvog do posljednjeg poglavlja ista-
knuti su haibuni koji djeluju kao autorski moto: „Ma gde bežao / svo-
ju ćeš senku / vući za sobom / nekada težu / od kugle robijaša / ne-
kada prazniju / od papirnate kese / čekajući da te / mrvica radosti /
pomiri sa njom“.23 Autorka se opredijelila za poeziju intelektualizma,
hermetičnosti i sofisticiranosti da bi čitaocima njome saopštila najdu-
blje istine o čovjeku i svijetu.
„Nevolje dolaze u raznim oblicima“, književnica saopštava na po-
četku ovog djela. „Nekada se ušunjaju neprimetno u tvoj prostor a neka-
da grunu kao topovska granata. I pored mudrosti ne možeš ih predvideti.
Ali, ako si oprezan možeš ih saseći u korenu pre nego što se razgranaju,
22
Žana Ognjenović, Recenzija za roman „Tondo“ Bosiljke Pušić, autorsko izdanje,
Cetinje, 2013, str. 318.
23
Bosiljka Pušić, Tondo, autorsko izdanje, Cetinje, 2013, str. 17.

Granice duše
pre nego što te progutaju ili sabiju u zemlju ili sasvim ponište. Najopas-
nije su one koje, kada se pojave, izgledaju sasvim bezazleno, čak ljupko
i ničim ne pokazuju da mogu postati nešto što će te uznemiravati, što će
ti čak život zagorčati. Ali od goreg ima i gore. To je kada se istovremeno
pojave dve ili više nevolja. Snašle su me, skoro istovremeno, obe. Jedna
je bila pojava Marije, a druga samoniklo drvce nadomak naše zgrade. I
Marija i drvce su delovali bezazleno, čak ljupko“.24
Duhovita hroničarka života male sredine, Pušićeva je u dubini
duše idealista ubijeđen da se dobrotom može spasiti svijet. Kao što u
prvom romanu ona koristi simboliku žižule, kornjače, poludragog ka-
mena ili opalog lišća, u drugom koristi kisjelo drvo i pun mjesec kao
metafore, univerzalizujući poruku. Kad kreće da podriva temelje zgra-
da, drvo ispoljava rušilačku ćud, baš kao i ljudi u čijoj prirodi počiva
zloba i zavist.
„Pun mjesec ili Tondo“, u predgovoru ovom ostvarenju navodi
Ratko Božović, „kako ga Bokelji nazivaju, djeluje svojim nevjerovatnim
moćima u čovjekovom oneobičavanju i otkrivanju potisnute energije.
Naučnici su otkrili da je svjetlost koju pruža pun mjesec šesnaest puta
jača nego u drugim lunarnim fazama. Ako se tome doda da mjesec utiče
na lučenje hormona melatonina koji ne ostavlja na miru čovjekovu
psihu, onda je jasno zašto se pun mjesec našao u središtu romanesknog
tkanja... Ivo Andrić je bio u pravu kad je tvrdio da strah čini da ljudi
postanu i zli i surovi. Zato se od ljudi u strahu, poraženih strahom,
ne može ništa dobro očekivati, baš kao ni od onih koji su ostali bez
empatije i moralne inteligencije“.25
U nastavku pogovora, Božović konstatuje da je iz pojma homo
gotovo nestao homo amatro – čovjek sposoban da voli, koji bi se izdi-
gao iznad uspavljujuće ravnodušnosti i trivijalne svakodnevice, slobod-
no i bez kalkulacije: „Odavno se u svijetu razmišlja o potkulturi siro-
mašnih. Zapaženo je da je u ovoj potkulturi došlo do snažnog osjećanja
bespomoćnosti, inferiornosti i zavisnosti. Takvu socijalnu „zatečenost“
uvijek po pravilu prati poremećaj u skali vrijednosti, strah i apatija.
Strah oštećuje sve što je u djelokrugu njegovog razornog djelovanja.
U romanu Tondo vidjeli smo kako strah i apatija, u svojim ekstremnim
Isto, str. 19.

24
Ratko Božović, U traganju za vremenom gubitništva, predgovor romanu Bosiljke

25
Pušić: Tondo, autorsko izdanje, Cetinje, 2013, str. 12–13.

vidovima, znaju da ovladaju čovjekovim unutrašnjim životom i da po-

remete normalne i moralne životne tokove“.26
Svojevrsna duhovna katarza koja će slijediti nakon iščitavanja
djela Ispod žižule i Tondo čitaoce neće ostaviti ravnodušnim. Oba ro-
mana govore o značaju prijateljstva i ljubavi, kako se sačuvati od po-
vrijeđenosti i kad nam se ona dogodi kako je prevazići, u čemu tražiti
utjehu i najvažnije vrijednosti života. I oba su pisana pristupačnim sti-
lom kojim autorka slika savremenu stvarnost, njene uspone i padove,
radosti i razočaranja, plime i osjeke.
Naredno prozno ostvarenje Bosiljke Pušić – Hvatač snova ili Bilo
nekad u Herceg Novom, objavljeno je u izdanju Otvorenog kulturnog
foruma sa Cetinja, 2015. godine.27 U pitanju je knjiga literarnih portreta
poznatih ličnosti sa kojima se ona družila, vrsta lirskog dnevnika inspi-
risana jednim od najljepših gradova Crnogorskog primorja, koji je dugo
decenija predstavljao centar okupljanja poslenika kulture – pisaca, sli-
kara, režisera, istoričara umjetnosti, književnih kritičara i teoretičara.
Na početnoj stranici ovog ostvarenja Pušićeva je napisala: „Hva-
tač snova će vam, prema indijanskoj legendi, pomoći da pronađete svo-
je ciljeve i da na pravi način iskoristite svoje ideje, snove i vizije. Ovo
je knjiga o ljudima koje sam poznavala, sa kojima sam se sretala i koji
su me ohrabrivali da zaplivam spisateljskom rijekom. Oni su se skoro
svi preselili u vječnost, ostavljajući za sobom djela koja emituju energi-
ju kao što u svakom vrtu u ovom gradu ruzmarin emituje svoju energiju
ljekovitim mirisom“.28
Kao i u slučajevima ostalih knjiga Pušićeve, naslov je simbolič-
nog karakreta – hvatači snova potiču iz plemena američkih Indijanaca;
originalni indijanski hvatač snova predstavljao je krug prečnika oko de-
setak centimetara, koji se pravio od grančice vrbe, opleten kanapom ili
kožom i ukrašen perjem. Krug simbolizuje dnevno kretanje sunca, dok
je perje „dah života“. Vrsta pera takođe ima značenje – pero sove je tzv.
žensko pero i predstavlja mudrost, dok pero orla – muško, a predstavlja
hrabrost. Hvatači snova pravili su se za novorođenčad kao „visuljci“
koji će im privlačiti pažnju, ali i koji će ih čuvati dok spavaju. Tako se
26
Isto, str. 14.
27
Izdavač knjige Hvatač snova je Goran Martinović, urednik Milorad Popović, a
knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.
28
Bosiljka Pušić, autorski moto knjizi Hvatač snova, OKF, Cetinje, 2015, str. 7.

Granice duše
loši snovi „upliću“ u mrežu i s prvim jutarnjim zracima sunca bivaju

uništeni, dok se oni lijepi „spuštaju“ do spavača.
Literarni portreti predstavljeni u ovoj knjizi mogli bi se porediti
i sa nastajanjem slika Bosiljke Pušić, pa pojedini asociraju na akvarel,
drugi na kroki crtež, a mnogi su kao mali formati slikani uljanim bo-
jama – višeslojni prikazi karaktera ličnosti koje nam ona približava. U
knjizi su sabrane 23 priče, kroz koje se provlače Branko Ćopić, Du-
šan Kostić, Luka Tomanović, Ivo Andrić, Mak Dizdar, Mihailo Lalić,
Stevan Raičković, Branko Lazarević, Milić od Mačve, Zuko Džumhur,
Vojo Stanić i drugi velikani koji su dio života provodili u gradu pod
Orjenom. Kao precizan književni portretista, autorka često bira prikaz
jednog ili više manjih pojedinosti kako bi na njima, bilo da se radi o ne-
koj životnoj epizodi, dijalogu, opisu načina odijevanja ili gestikulaciji,
detaljno opisala i približila ličnost na koju se fabula odnosi.
„To su moja viđenja znamenitih ljudi koji su boravili ili prolazili
kroz Herceg Novi, a koji su uticali na sve ono što sam ja postala na tom
spisateljskom planu“, u intervjuu povodom ovog ostvarenja kazala je
Pušićeva. „Kao što oblutak uz oblutak se teše, da bi bio što glatkiji, tako
su oni svojim razgovorima i knjigama uticali na mene, da dođem do
ovog stepenika dokle sam stigla. Riječ je o mojim viđenjima tih ljudi u
nekim našim kratkim, blic-susretima ili dužim sjedeljkama, što se vidi
u svakoj priči. Uglavnom, ja nisam komentarisala njihova dostignuća
na polju umjetnosti, već sam ih „slikala“ baš kao žive ljude, onako kako
sam ih i doživjela“.29
Poseban ciklus ovih priča ona je posvetila ženama, pa se među
ovim proznim medaljonima mogu naći i književni portreti Gun
Bergman, Lili Mur, Darinke Jevrić, Nade Marinković, Desanke Mak-
simović, Nade Stanić, supruge jednog od najznačajnijih slikara južno-
slovenskog područja Voja Stanića i ostalih. Najduhovitiji je portret Lili
Mur, asistenkinje profesorice slavistike na Upsali – Gun Bergman (su-
pruge čuvenog švedskog režisera Ingmara Bergmana). Lili se u kultu-
rološkom smislu nije najbolje adaptirala na običaje Bokelja, pa nije ni
umjela u skladu sa njima da se ponaša na tradicionalnoj mušljadi koja
se svake godine održava u Žanjicama.

Intervju sa književnicom preuzet je sa sajta: https://radiojadran.com/bosiljka-pu-
29
sic-uhvatila-nove-snove-sa-novom-knjigom-o-starom-herceg-novom/

Posljednji portret u knjizi posvećen je Aleksandru Acu Prijiću: „O

putovanju u Plav na pjesničke večeri pisala sam u tekstu o Dušanu Ko-
stiću. Ne znam samo da li je supruga Acova, Ljubica, ikada doznala da
je one večeri u hotelu u Plavu konobar donosio Acu i Zuku Džumhuru
u bokalu za vodu lozovu rakiju, a u malim čašama vodu... I onda, kao
da mi je nešto puklo pred očima: najljepša, najubojitija od svih slika
bila je slika Aca Prijića. Čudesna atmosfera nekog krajolika sa pravim
linijama koje spajaju krošnje sa brdima, brda sa mjesecom. Kao da je
Aco htio da nam kaže: Ljudi moji, zar ne vidite da je sve na svijetu me-
đusobno povezano?“.30
Priče se po pravilu završavaju smrću osobe koju nam Pušićeva
predstavlja, pa je očigledno da osim motiva prirode, prijateljstva, um-
jetnosti, ljepote Herceg Novog, boemštine – motiv smrti izrasta u laj-
tmotiv knjige Hvatač snova. Stoga grupno posmatrani, portreti djeluju
kao bujne rijeke i njihove pritoke koje se ulivaju u isto more vječnosti.
O ovim znamenitim ljudima danas govore njihovi radovi – roma-
ni, zbirke poezije, slikarska platna, kompozicije, vajarska djela, koja su
ih nadživjela i učinila vječitim i vrijednim kako individualnog, tako i
kolektivnog pamćenja. Stoga je u predgovoru ovom ostvarenju Momir
Mićunović napisao:
„Kada se zatvori posljednja stranica ove knjige, shvatite da je to
početak nove, koju ćete napisati vi ili neko drugi, za vremena koja će
tek doći. Postanete svjesni da je živjeti u stvari nesebično darivanje i
primanje. Otvorite dilemu pitanjem: da li postoji razlika između meta-
morfoze jednog sna iz kojeg nastaje vrstan literata i metamorfoze kao
prirodnog fenomena u kojem nastaje jedan leptir? Spoznate da je to što
ste pročitali potvrda da postoji širi smisao života. Omeđeni smo vreme-
nom koje je precizno izmjereno i koje je odvojeno isključivo za nas i
naše savremenike. U toj determinanti se rađamo, odrastamo, zaljublju-
jemo, stvaramo i ponovo rađamo kroz obličja naše djece“.31
Mićunović smatra da je „upravljanje“ životom donekle iluzorno,
ma šta činili – generalno ne možemo bitnije uticati na vlastitu sudbinu.
Bitno je da ono što činimo mijenja stvarnost, kako našu tako i nama dra-
30
Bosiljka Pušić, Aleksandar Aco Prijić, u knjizi istoimene autorke Hvatač snova,
OKF, Cetinje, 2015, str. 199–200.
31
Momir Mićunović, O „Hvataču snova“, predgovor istoimenoj knjizi Bosiljke Pu-
šić, OKF, Cetinje, 2015, str. 10–11.

Granice duše
gih osoba, sa kojima plovimo u istom životnom brodu, često šibanom

burama i olujama:
„Naše „djelo“ je poput nježne paukove niti, koja svakako nije
vječna, mada je jedna od najjačih niti u univerzumu. Za nas je to što
činimo ipak veoma bitno i mi tim činjenjem određujemo našu poziciju,
prošlost, sadašnjost i donekle pokušavamo odrediti budućnost... San je
postao životni vodič običnih smrtnika, ali i pjesnika, naučnika, mudra-
ca. U ovim zabilješkama je zapisano i ono što se ne vidi čitati, a to je
da smo mi svi skupa dio „hronike duše“, bez koje sve što postoji ne bi
imalo smisla... Ovo je saga sjete i humora o onima koji su djelom učinili
da duša svijeta postane plemenitija i vrednija, negoli što to oslikava nje-
gova gorka svakodnevica. Ovo je nekrolog, ne o mrtvima već o onima
koji su besmrtni“.32
Knjiga Bosiljke Pušić Hvatač snova, kao i ostala njena prozna
ostvarenja (na čelu sa romanom Otvaranje lutke) predstavlja sagu o snu
koji je postao život, sa pravom onoga koji je sanjao da nam povjeri i
prepriča svoje životno iskustvo, oličeno kroz jedan od najvažnijih feno-
mena u životu svakog čovjeka – iskreno prijateljstvo.
Bogatstvom izraza i ekspresivnim rečenicama, u kojima izražava
dugo prećutkivanu istinu, ova spisateljica dokazuje svoju punu knji-
ževnu zrelost i svjesnost da se na zgarištu novijih istorijskih i kulturnih
događaja može izvajati djelo visokog književnog kvaliteta. Njen pret-
posljednji roman – Balada o Itani predstavlja potresnu povijest o jakoj,
hrabroj i upornoj Crnogorki iz podlovćenskog sela Kobilji Do, kroz
čiju su tragičnu sudbinu opisani i značajni događaji iz naše nacionalne
prošlosti.
Bosiljka Pušić je kao fabulativnu osnovu romana koristila istinitu
životnu priču jedne porodice i vještinom dobrog pripovjedača stvarnost
nadogradila umjetničkom fikcijom. Balada o Itani je roman o crnogor-
skoj majci-hrabrost, svojevrsna epopeja o životu jedne žene, zasnovana
na autentičnoj priči u kojoj se umjetnički uspjelo ogleda prva polovina
XX vijeka na području Crne Gore, seobe u Vojvodinu nakon Drugog
svjetskog rata i 1948. godini, dobu Rezolucije Informbiroa. Osnovu
romana čini istinita životna priča o Itani i Radovanu Stevović koju je
spisateljica čula od njihove unuke – autorke ovog teksta.
Isto, str. 13–14.

32

,,Kada pišeš priču o istinitim ljudima, onda moraš imati precizne

vage i u prstima i u duši i u svijesti“, u prologu naslovljenom Nešto kao
uvod istakla je autorka. „Ne smiješ ništa značajno umanjiti, niti bezna-
čajno uveličati. A maštu moraš zauzdati kao dresiranog konja. No, ako
su podaci o dotičnoj ličnosti nepotpuni, onda si prinuđen da pozoveš u
pomoć maštu, ali nikako da joj dozvoliš da se razulari. Naprotiv: moraš
joj čvrsto držati ular da te ne odvede kojekud, već da ti nju vodiš do
onih mjesta koja će tvoje likove učiniti potpunijim. Sve ono što će tvoja
spisateljska mašta dodati moraš shvatiti kao pomoćni materijal kojim se
učvršćuje literarna građevina, kao što to čini cement pri zidanju. Svaki
čovjek živi svoju dramu prolazeći životni put sa manje ili više sudara i
lomova. Pisac ne može pisati o bilo kojoj, već samo o onoj ličnosti koja
ga je uzdrmala svojom patnjom, sličnoj onoj koju je i sam iskusio kroz
istovjetne doživljaje“.33
U nastavku predgovora spisateljica pojašnjava da je od početka
slušanja priče o sudbini bračnog para Stevović, osjetila sličnost sa živo-
tima članova sopstvene porodice, budući da je njen mlađi sin kao beba
zamalo nastradao od posljedica opekotina, a njen suprug Ilija je kao
mladić boravio u zloglasnom političkom zatvoru Goli otok.
„Zahvaljujem se dr Sofiji Kalezić-Đuričković koja me je, priča-
jući o svom đedu Radovanu Stevoviću i svojoj babi Itani, podstakla da
napišem ovaj roman. Nešto kasnije mi je dala na uvid i rukopis svoga
đeda, koji je ubrzo potom i objavila pod originalnim autorskim naslo-
vom – Biografija jedne žene. Ovaj roman je napisan u prvoj polovini
prema njenim kazivanjima, u drugoj – prema dobijenom materijalu, a
dograđen je mojom maštom“.34
Dakle, Balada o Itani nastala je kao vrsta književnog palimpsesta
na rukopisnu zaostavštinu prvoborca i nosioca Spomenice 1941. godi-
ne, ratnog majora Radovana Stevovića, koji je u svom djelu Biografija
jedne žene sočnim, narodnim načinom kazivanja opisao vlastiti život i
svoje supruge Itane.35
33
Bosiljka Pušić, Nešto kao uvod, autorski predgovor romanu Balada o Itani, JP
Kulturni centar Bar, 2016, str. 7.
34
Isto, str. 5.
35
Roman Radovana S. Stevovića Biografija jedne žene (priredila dr Sofija Kalezić),
objavili su Udruženje Crnogoraca Srbije „Krstaš“ iz Lovćenca (Nenad Stevović) i
Crnogorski kulturni centar Beograda, 2015. godine.

Granice duše
Pušićeva je autorka snažnog realističkog izraza, a Balada o Itani

se može svrstati u kategoriju romana karaktera, ali i u društveni, ratni
i roman sa poslijeratnom tematikom koji posjeduje karakteristike psi-
hološkog i egzistencijalnog ostvarenja. Radovan i Itana se na seoskom
posijelu upoznaju vrlo mladi i ubrzo vjenčavaju sa nepunih 18 godina.
Ceremonija prosidbe i svadbe pravljene po crnogorskim običa-
jima spadaju u najljepše prizore i jednog i drugog romana. U pozadini
spomenutih dešavanja oslikani su događaji neposredne novije istorije,
od austrougarske okupacije i teške gladi do izbijanja Prvog svjetskog
rata i Bitke na Bregalnici. Djelo počinje naoko idiličnom slikom djevo-
jačkog zadirkivanja i zagledanja zgodnog mladog učitelja u selu nado-
mak Cetinja, nekoliko godina prije izbijanja Drugog svjetskog rata.
Kroz burne ratne događaje Stevovići prolaze tragično, od osmoro
djece (od kojih najstarije ima jedanaest godina) usljed raznih infektiv-
nih bolesti gube tri kćeri, dvije bebe bliznakinje – Mariju i Vidosavu
i trogodišnju Njegosavu. Petogodišnji Vladimir strada kad nespretnim
pokretom obori bronzin pun vrele vode, pa nekoliko dana kasnije umire
od posljedica opekotina. Na samom početku ratnih dešavanja Radovan
se odmeće u partizane živeći gerilskim načinom života, dok Itana sa
preostalom djecom ostaje u selu Kobilji Do, bez ikakvih sredstava za
život.
Nakon što su im fašisti zapalili kuću, ona sa ostatkom porodi-
ce bježi u napuštenu kolibu posutu šibljem. Jedna od najekspresivnijih
scena i u jednom i drugom romanu (Biografiji jedne žene i Baladi o
Itani) jeste junakinjina borba sa izgladnjelim vukom iz koje izlazi kao
pobjednica, otevši zvijeri jagnje iz čeljusti. Na plamenu ognjišta ona
peče meso za porodicu, svjesna da bi ih čekala sigurna smrt od gladi da
se ova čudna i neravnopravna borba završila na drugačiji način.
U planini Zagori Grahovskoj rađa djevojčicu, svoje posljednje
deveto dijete, kojoj daje ime po šumi u kojoj se porodila – Zagorka.
U međuvremenu, Radovan biva ranjen, preživljava najteže okršaje sa
ostacima rasutih vojnih jedinica u pozadini, da bi u jednom trenutku
stigla vijest da je poginuo. Kapitulacija Italije, završetak Drugog svjet-
skog rata i konačna pobjeda partizanske vojske dolaze kao ogromno
olakšanje kako za čitavu zemlju, tako i za njihovu porodicu.
Prizori iz drugog dijela romana, u kojem je riječ o kolonizaciji
Crnogoraca u različita sela Vojvodine, te vremenu Informbiroa i Re-

zolucije katkad su dati prenapregnuto, pa bi se moglo reći da junaci

– nagli i buntovni, stvarni i izmaštani – često teže dokazivanju istine o
sebi i svom stradanju, težeći razotkrivanju gorkih sudbina, a samim tim
i dokazivanju istine o ljudskoj sklonosti nasilju, potpadanju pod razli-
čita politička i ideološka strujanja. Istovremeno, glavni junaci romana
– otac Radovan i sin Milorad bore se sa lažnim i anahronim vrijednosti-
ma, onim što je naprečac okrenuto prema nepredvidljivim i zloslutnim
dešavanjima, a što se u umjetničkom pogledu produkuje uznemiravaju-
ćim slikama naše okrutne poslijeratne stvarnosti.
„Roman Balada o Itani je roman familiaris, ali i roman živog eg-
zistencijuma, omeđene i opore, bezizlazno-izlazne, životne sudbine. Ži-
vota čiji je sinonim stradanje i urođena, istorijska i stoička sviknutost na
njega. Riječ je o literaturi koja je koliko baladičnog heroizma, toliko i
herojske baladičnosti“ – u recenziji na roman napisao je Borislav Jova-
nović. „Bosiljka Pušić je sinonim dobre, relevantne, kompetativne lite-
rature u svakom pogledu i vremenu jer je od onih pisaca koji kad čuju
životnu priču kažu ekstatično: „Pa to je čista literatura!“, a onda ščepaju
tu literaturu i izvrše njenu subjektivističko-artističku reviziju, pa od ono-
ga što je bilo život kao literatura – naprave literaturu kao život“.36
Jovanović naglašava da je u diksursu ove književnice sve između
hodnika i tonda, ljepote Mediterana i podmuklih udaraca života, noža
i narandže – sjajne metafore njenog djela u cjelini. Autorka je imala
spisateljsku odlučnost i viziju da od epskog predloška napravi lirski
prosede, odnosno – Itaninoj sudbini podari formu narativne poeme.
I pored toga što je roman Radovana Stevovića Biografija jedne
žene neponovljiv, Pušićeva je na umjetnički vješt način napravila nje-
govu dopunu, prizore i junake, naročito u drugom dijelu romana, osmi-
slivši i nadogradivši ga umjetničkom imaginacijom. Time je učinila da
se ova dva romana neprestano dopunjuju i prožimaju, čime je junakinja
Itana iz sela Velestova pored Cetinja, dobila mjesto koje joj i u životu i
u literaturi pripada.
„Za Bosiljku Pušić svaki čovjek je moguća inspiracija, neponov-
ljiva sudbina, unikat vrijedan da se o njemu priča i pripovijeda“, napi-
sala je Žana Ognjenović u pogovoru Baladi o Itani. „U svakom čovje-
ku ona nalazi iskru podsticaja i plodno tlo za razvijanje budućih priča.
Borislav Jovanović, Crnogorska majka hrabrost, recenzija na roman Bosiljke Pu-
36
šić: Balada o Itani, JP Kulturni centar Bar, Bar, 2016.

Granice duše
Čitav svoj književni opus ona je izgradila zapažajući i opisujući ljude

oko sebe, ovjekovječujući njihove sudbine u neprolaznu riječ. Njena
knjiga o majci je Otvaranje lutke, o ocu Hodnik, o suprugu Stimadur i
Kumborski vijađ, o nama znanim i neznanim Novljanima i prijateljima
romani Naranča i nož, Knjiga o Vojinu, Tondo, Ispod žižule. Ovo nije
ništa novo, već samo istinitost tvrdnje da veliki pisci temu nalaze oko
sebe i najčešće u krugu porodice, nisu im potrebne egzibicije i putova-
nja kako bi prikrili svoj (ne)talenat. Uostalom, najbolji i nagrađeni ro-
mani Davida Albaharija, Miljenka Jergovića, Dragana Velikića, Petera
Esterhazija, Mikloša Vamoša, priče su o majci i ocu“.37
Svako poglavlje romana počinje stihovima, tzv. haibunima nalik
na haiku stihove koji su povezani sa osnovnim motivima poglavlja, pa
roman, kao i većinu drugih proznih ostvarenja ove književnice, odliku-
je harmoničan spoj poetizovane proze i prozaisane poezije.
„Ima nečeg sofoklovskog u samoj kompoziciji romana“, o kom-
pozicionoidejnom sloju romana piše Momir Mićunović u pogovoru na-
zvanom Umjetnošću protiv neumitnosti stradanja i zaborava, „od po-
četnog poglavlja Nešto kao uvod, koje možemo uporediti sa prologom
tako prisutnim u antičkoj drami, pa do analogije koju možemo napraviti
između dubokomisaone poetske meta uvertire prije svake životne slike,
to jest epizode na koju je naslonjena. Svaki stih je poruka koji je dra-
gocjen književni podsjetnik oslonjen na sadržaj životne epizode koja
slijedi“.38 Ovakvim kompozicionim postupkom, uplićući dvije forme u
jednu cjelinu, ovo štivo dobija na razumljivosti, i uz mudre poetizovane
poruke – na poučnosti.
Ono što dva romana u najvećoj mjeri razlikuje na fabulativno-
predmetnom planu jeste njihov epilog. Roman Biografija jedne žene
završava se smrću Radovanovog i Itaninog sedamnaestogodišnjeg sina
Milorada, čiji spomenik i danas stoji pored njihove porodične grobnice
u Lovćencu, gdje se njihove priče u različitim vremenima završavaju
– Milorad umire u doba Rezolucije kao najmlađa jugoslovenska žrtva
jednog zlog vremena pogrešno shvaćenog i autistično primijenjenog
komunizma, dok Radovan i Itana umiru mnogo godina kasnije, pred
37
Žana Ognjenović, O moći i istrajnosti žene, pogovor romanu Bosiljke Pušić: Ba-
lada o Itani, JP Kulturni centar Bar, Bar, 2016, str. 297.
38
Momir Mićunović: Umjetnošću protiv stradanja i zaborava, pogovor romanu Bo-
siljke Pušić: Balada o Itani, JP Kulturni centar Bar, Bar, 2016, str. 305.

građanski rat u Jugoslaviji. Možda je i njihova smrt, koja se odvija u

nepuna dva mjeseca, došla ipak na vrijeme da ne vide veliki poraz brat-
stva i jedinstva za koji su se borili svim srcem.
Balada o Itani završava se na optimističniji način, rađanjem sina
pokojnog Milorada, što se na simboličkom planu romana može razu-
mjeti i kao rađanje novih generacija, koje pomažu da se vrijeme teških
nesporazuma i društvenih nepravdi konačno prevaziđe i da život ide
dalje svojim plahovitim i nepredvidljivim tokovima. Nakon smrti ipak
ima života, ovakvim epilogom poručuje spisateljica, čovjek sebe na-
stavlja vlastitim potomstvom, ali i djelom koje ga čini vječitim.
Radovan i Itana Stevović tako posmatrani prerastaju sudbinsku
priču jednog bračnog para, dvoje ljudi koje su vezivale čvrste emotivne
i porodične spone, postajući simbol egzistencije svekolikog crnogor-
skog naroda, kojeg su šibale bure i oluje – dok je on istrajao i opstao
na svom istorijskom putu koji nije bio lak i jednostavan. Balada o Itani
predstavlja podsjetnik da svi mi, osim ovog života koji živimo, imamo i
onaj drugi – koji nas produžava u mislima i uspomenama onih koji nas
nadživljuju, noseći nas u dušama, nastavljajući i naše trajanje.
Godine 2017. književnica je domaću publiku iznenadila i obrado-
vala još jednim uspjelim romanesknim ostvarenjem, koje je predmetno
posvetila životu junakinje Eve, koja potiče iz Kumbora. Eva ne nosi
slučajno ime prve biblijske žene; iz velike ljubavi ona ga kao dar do-
bija od oca, pa ono postaje sinonim njene upornosti, nepokolebljivosti
i hrabrosti, ali i emotivnosti, plahovitosti, strastvenosti i erotičnosti. U
uvodnom poglavlju pod nazivom Da bude jasnija priča, književnica
nam na samosvojan i duhovit način saopštava kako je pisati o nekome
ko je član porodice i prema kome ne možemo imati potrebnu distancu
koju često zahtijeva književna umjetnost:
„Kad pišeš o bliskoj osobi to ti je kao da pijan hodaš preko leda.
Ako se ne ozlijediš, sigurno ćeš se ugruvati. Ali ako umiješ dobro da
balansiraš i održiš ravnotežu sa sobom i onim što pišeš, moguće je da
stigneš na cilj ponosan i zdrav. Bol je neprirodno stanje čovjeka, a i svih
ostalih bića koja imaju senzore da ga osjete. Bolan čovjek pati, povla-
čeći se u beznađe i skrušenost ili svojom nesrećom satire najbliže. Bol
velikih razmjera sužava svijest, ili je čak potpuno zamračuje, bacajući
bolnog u ambis potpunog mraka, u komu. Oni koji imaju sreću da se
izvuku iz kome, nastavljaju život tamo gdje je bio presječen, sa više

Granice duše
ili manje poleta. Najsnažniji se, kao Feniks, izdignu iz svog „pepela“
iznova okrilaćeni“.39
Od prvog poglavlja, kojim je predstavljen osnovni problemski
nukleus djela – Bolnica, preko narednih nazvanih Odraz u prozorskom
staklu i Ožiljak, Pušićeva uvjerljivo „plete“ priču o neobičnom i bol-
nom (zamalo tragičnom) životu svoje junakinje, koju prati od njenog
djetinjstva, preko prikaza šireg kulturnog i tradicijskog ambijenta Cr-
nogorskog primorja nakon Drugog svjetskog rata. U širokoj vremen-
skoj podlozi kojom se kreće Evin lik, autorka slika Boku Kotorsku od
perioda italijanske aneksije, do njemačke okupacije u kojoj Evinog oca
strijeljaju, diobe stanovništva na partizane i četnike, te konačnog oslo-
bođenja i Rezolucije Informbiroa.
Svojevrsnim filozofski intoniranim mislima o različitim sudbin-
skim i životnim (ne)prilikama i mogućnostima počinje svako od tride-
setak poglavlja ovog romana: „Onoliko smo jaki koliko možemo pomoći
drugima. Onoliko smo bogati koliko smo dali drugima; Ples je saobra-
žavanje sebe sa Univerzumom, Jer sve pleše: i naša planeta, i sve što na
njoj postoji zajedno sa njom. Ples je radost tijela, koje podignuto muzi-
kom u svjetlosne visine, potvrđuje sebi da saučestvuje u proslavi života;
U svakom čovjeku boravi po jedan svemir, mada nejednako osvijetljen.
Prvi poljubac je ulazak u predvorje drugog bića iz koga se još jasno ne
nazire šta je iza: cvjetne livade ili mračni lagumi bez izlaza; Ako ti se
dogodi zlo, budi uvjeren da će ono roditi neko dobro. Samo budi strpljiv
i ne požuruj događaje“.
Kao djevojčica, a kasnije i zrela djevojka, Eva se odlikuje upad-
ljivom fizičkom ljepotom i gordim držanjem, što izaziva komšinicu da
pola u šali, pola u zbilji, malenoj koja je protrčala pored nje uzgovori
„urokljive“ riječi: „Kako si lijepa – dabogda izgorjela!“ Već iste večeri,
kao vođen zlom sudbinskom rukom, odvija se događaj koji će Evu u
fizičkom i duhovom smislu obilježiti do kraja života.
Nestašna i neobuzdana, kakva je bila, u igri karata za stolom, ona
slučajno poljulja lampu napunjenu petrolejem koja je visila sa velike
kuke na drvenoj gredi stropa; ulje se razliva paleći djevojčicu. Na au-
tentičan način književnica piše da kada je Eva vrišteći istrčala iz kuće,
komšija je pomislio da vidi veliku pokretnu plamenu buktinju.
Bosiljka Pušić, Da bude jasnija priča, autorski uvod romanu: Eva, Otvoreni kul-
39
turni forum, Cetinje, 2017, str. 5.

Nakon niza dana provedenih u bolnici i velikog broja plastičnih

operacija, Evi ostaje upadljiv ožiljak na vratu koji sakriva šalovima i
ogrlicama. Njena prva ljubav je Stanko, mladić koji je služio kao kadet
u mornarici i sa njim Eva stiče prva ljubavna iskustva.
Književnica ne slika direktno kraj četrdesetih i početak pedesetih
godina XX vijeka, ali po majčinom zabrinutom liku, temama o kojima
ne smije da se priča, poznanicima koji dolaze i prolaze kroz kuću – na-
slućuje se doba Informbiroa i Rezolucije, kada Evinog brata odvode na
Goli otok. I nakon njegovog povratka i zaposlenja u primorskom selu,
porodica materijalno teško prolazi, jedva spajajući kraj sa krajem, a Eva
se odlučuje da se bavi neuobičajenim poslom glumice na koji se u to
doba gledalo sa podozrenjem i predrasudama.
Nakon veze sa prvim momkom koja se ispostavlja kao disfunk-
cionalna, Eva poslije angažmana u Kotoru sa kolegom – glumcem Ba-
tom, odlazi u Pljevlja i zapošljava se u pljevaljskom pozorištu. S obzi-
rom da Bato vrlo brzo pokazuje svoj nasilni i primitivni odnos prema
ženi, ona uz pomoć seoske nadriljekarke prekida trudnoću (što će je do
kraja života onesposobiti da postane majka) i odlazi u Trebinje.
Pušićeva veoma uspjelo kroz fabulu romana kontrastira tri spo-
menute sredine: Crnogorsko primorje i njegov mentalitet, kao i kulturni
ambijent i mentalitet Pljevalja i Trebinja. Nakon uglednog ljekara koji
se ludo zaljubljuje u Evu, ali mu majka ne dozvoljava da se njom oženi
zbog predrasude da su glumice „lake žene“, Eva se ponovo vraća u Her-
ceg Novi i tamo upoznaje svoju najveću ljubav, mornara Dragana koji
je porijeklom iz Srbije i za kojega se udaje.
„Kao odnjegovani čitaoci, naviknuti na iščekivanja, dopustili
smo da nam Bosiljka Pušić još jednom razgali čula predivnom medi-
teranskom sagom o osobi koja je u životu griješila, ali koja se nikada
nije prestala moliti i koja se nikada nije prestala nadati da će joj molitve
biti uslišene“, u pogovoru ovom romanu istakao je Momir Mićunović.
„Brzopleta, no i postojana u odlukama da neprestano traga za srećom i
životnim izborom u vremenu koje je bilo ranjeno ratom i svime onim
što rat po svršetku donosi, svojim životom ispričala je priču koju je au-
torka pretočila u vino koje se sa uživanjem pije i od kojeg vam osjećaj
zadovoljstva, zbog spoznaje Evinog iskustva, prožima čitavo biće“.40
Momir Mićunović, O Evinim molitvama, pogovor romanu Bosiljke Pušić: Eva,
40
Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2017, str. 281.

Granice duše
Bez obzira na sva loša životna iskustva i na često negativan od-

nos muškaraca prema njoj, Eva ne posustaje u svojoj borbi za iskrenu
ljubav i raznovrsnim načinima se za nju bori, ujedno prevladavajući
tešku traumu i kompleks ožiljka koji nosi još od djetinjstva. Začuđujuće
je koliko autorka romana Eva pažljivo i do detalja poznaje junakinjinu
psihologiju i koliko otvoreno slika ljubavne scene, prožete strašću i ži-
vim, dinamičnim dijalozima.
I pored toga što na kraju romana Eva ne postaje majka, ona nalazi
ostvarenje životnog sna u iskrenoj ljubavi sa svojim mladim mužem,
te se oni vezani u neraskidivu bračnu zajednicu svim silama bore da
izađu iz teškog materijalnog položaja. U posljednjoj sceni romana, vrlo
poetično opisanoj, autorka portretiše Evu koja u bračnoj postelji nosi
potkošulju kojoj je napravila otvore za grudi, da bi Dragan mogao da je
miluje, a da joj pritom leđa budu zaštićena i topla.
„Ipak na kraju je sve kao na Klimtovoj slici „Poljubac“. Eva sa
izabranikom postaje „jedno tijelo“, u kojem je zaliječila svu gorčinu
svoga hendikepa iz mladosti, tijelom koje joj je dalo novu snagu, jer
je u njega uspjela pretočiti svu životnu emociju i sanjalačku prirodu,
sav bol iz djetinjstva i mladosti, u potrebu za zajedništvom“, Mićuno-
vić piše o svom iskustvu upoznavanja „realne“ Eve koja je književ-
nici poslužila da upečatljivo izvaja njen literarni prototip. „Ove riječi
su trag promišljanja čovjeka koji je upoznao Evinu životnu storiju u
decembru, ljeta gospodnjeg 2016. godine. Prema njegovim saznanjima
glavna junakinja ove sage još uvijek diše i u srcu nosi ljubav i sjećanja
iz prošlosti“.41
U poplavi literature u kojoj su ljudski usponi i padovi opisani
na tragičan ili patetičan način, roman Eva donosi pravo osvježenje na
savremenu literarnu pozornicu. Ova činjenica u najvećoj mjeri potiče
iz razloga što je u pitanju roman karaktera (koji posjeduje odlike djela
vremena i prostora, psihološkog i ljubavnog romana), u kome je jedna
žena – borbena, odvažna i kreativna – predstavljena na objektivan način
i koja se vođena svim putevima i stranputicama života ipak nije izgubi-
la jer joj je ljubav, njena moć da je prepozna i da je slijedi, sve vrijeme
služila kao najprecizniji kompas.
„Bosiljka Boka Pušić je spisateljica čije pero prepoznajemo u li-
nijama koje crtaju istinu“, u tekstu Bokina Eva istakla je Marija Čolpa.
Isto, str. 283.
41

„Bavi se podjednako dobro komikom i tragikom dok nam u slikama

dostojnim scenarističkog rukopisa slaže detalje kao filmske slike, koje
kao da smo već negdje vidjeli; možda u sebi ili kroz sebe, već doživ-
ljene motive, dok se usputno bavi vremenom i okolnostima u situaci-
jama u kojima se radnja odvija. Bokeška sintaksa koju autorka koristi,
dotiče vrijeme koje se danas broji skoro kao zaboravljen jezik, sjajan
je dokaz da se može pisati kolokvijalno a razumljivo, sa bravurama
izraza na kojima domicilni svijet ovog govornog područja može samo
pozavidjeti“.42
U skladu sa tim da li opisuje ambijent Herceg Novog, Kotora,
Pljevalja ili Trebinja, Bosiljka Pušić jezičkim pravilima i lingvostili-
stičkim zakonitostima izražavanja određenog kraja boji dijaloge svojih
junaka, dok se njen autorski glas izdvaja po prirodnosti i autentičnosti,
kao i postupnoj, logičnoj liniji pripovjedačke matrice. Junakinja Eva (i
pored toga što u pojedinim trenucima djeluje poražena, duboko razoča-
rana i rezignirana) zapravo odbacuje dio po dio sopstvene loše prošlosti
jer bez takvog unutrašnjeg čišćenja, kako nam to već umješno Pušićeva
dočarava – nema ni ponovnog procvjetanja. Najvažnija dirka koju treba
dotaći jeste dirka duše; postoji samo onaj koji je volio i koji je bio vo-
ljen, sve ostalo je imitacija života – zabluda čovjeka da je ikada i živio.
Izvori:
–– Božović, Ratko, Predgovor romanu „Knjiga o Vojinu“ Bosiljke

Pušić, Oktoih, Podgorica, 2008, str. 5–6.
–– Božović, Ratko, U traganju za vremenom gubitništva, predgovor
romanu Bosiljke Pušić: Tondo, autorsko izdanje, Cetinje, 2013, str.
12–13.
–– Čolpa, Marija, Bokina Eva, pogovor romanu Bosiljke Pušić: Eva,
–– Dostinić, Jovica, Dogodilo se – Ispod žižule, pogovor romanu Bosiljke
Pušić: Ispod žižule, Gligorije Dijak, Podgorica, 2012, str. 179.
–– Đurović, Žarko, Tamne poročnosti života, u knjizi istoimenog autora:
Ženski vidokruzi (Kritički dijalozi), Organizacija žena Crne Gore,
Podgorica, 2013, str. 149–150.
Marija Čolpa, Bokina Eva, pogovor romanu Bosiljke Pušić: Eva, Otvoreni kultur-
42
ni forum, Cetinje, 2017, str. 276.

Granice duše
–– https://radiojadran.com/bosiljka-pusic-uhvatila-nove-snove-
sa-novom-knjigom-o-starom-herceg novom/
–– Iz recenzije Ljiljane Šop, na zadnjim koricama zbirke priča Bosiljke
Pušić: Otapanje, izabrane priče, Haos, Beograd, 1994.
–– Jovanović, Borislav, Crnogorska majka hrabrost, recenzija na roman
Bosiljke Pušić: Balada o Itani, JP Kulturni centar Bar, Bar, 2016.
–– Koprivica, Stevan, Bosiljka Boka Pušić, predgovor romanu Bosiljke
Pušić: Stimadur, Gligorije Dijak, Podgorica, 2012, str. 9.
–– Mićunović, Momir, O „Hvataču snova“, predgovor istoimenoj
knjizi Bosiljke Pušić, OKF, Cetinje, 2015, str. 10–11.
–– Mićunović, Momir, O Evinim molitvama, pogovor romanu Bosiljke
Pušić: Eva, Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2017, str. 281.
–– Ognjenović, Vujica, O moći i istrajnosti žene, pogovor romanu
Bosiljke Pušić: Balada o Itani, JP Kulturni centar Bar, Bar, 2016,
str. 297.
–– Ognjenović, Vujica, Recenzija za roman „Naranča i žeđ“ Bosiljke
Pušić, u knjizi Bosiljke Pušić: Naranče pod šlemom, Plima/JP
Kulturni centar Bar, 2008, str. 569–570.
–– Ognjenović, Žana, O moći i istrajnosti žene, pogovor romanu
Bosiljke Pušić: Balada o Itani, JP Kulturni centar Bar, Bar, 2016,
str. 297.
–– Ognjenović, Žana, Recenzija za roman „Tondo“ Bosiljke Pušić,
autorsko izdanje, Cetinje, 2013, str. 318.
–– Pušić, Bosiljka, Da bude jasnija priča, autorski uvod romanu: Eva,
–– Pušić, Bosiljka, Kako je nastajao roman „Knjiga o Vojinu“, autorski
pogovor Knjizi o Vojinu, Oktoih, Podgorica, 2008, str. 267–268.
–– Pušić, Bosiljka, Kako je nastala trilogija „Naranče pod šlemom“,
autorski pogovor romanesknoj trilogiji Naranče pod šlemom, Plima/
JP Kulturni centar Bar, Bar, 2008, str. 567.
–– Pušić, Bosiljka, Nešto kao uvod, autorski predgovor romanu Balada
o Itani, JP Kulturni centar Bar, 2016, str. 7.
–– Velaš, Vuko, Sukob stvarnosti i čežnje, u: Književna kritika, br. 4,
Beograd, 1986, str. 203.

Literatura:
–– Pušić, Bosiljka, Hodnik, CDNK, Cetinje, 2009, str. 185–186.

–– Pušić, Bosiljka, Hvatač snova, OKF, Cetinje, 2015, str. 199–200.
–– Pušić, Bosiljka, Izlet u Žanjice, Oktoih, Podgorica, 2000, str. 9.
–– Pušić, Bosiljka, Kako preživeti brak, Oktoih, Podgorica, 2002, str. 7.
–– Pušić, Bosiljka, Knjiga o Vojinu, Oktoih, Podgorica, 2008, str. 265.
–– Pušić, Bosiljka, Otvaranje lutke, Lom, Beograd, 2001, str. 194.
–– Pušić, Bosiljka, Stimadur, Gligorije Dijak, Podgorica, 2012, str. 36.
–– Pušić, Bosiljka, Tondo, autorsko izdanje, Cetinje, 2013, str. 17.

UDK 821.163.4.09-13
Ethem MANDIĆ (Podgorica)

MITOLOGIJA I ŽANROVSKO ODREĐENJE

GORSKOG VIJENCA
Povodom jednog akademskog odgovora na govor koji je

održao Ferdinand de Leseps 1885, Renan je tvrdio:
„veoma je tužno biti mudriji od vlastite nacije…“
Edvard Said – Orijentalizam
Autor se u ovome radu bavi žanrovskim određenjem Gorskog

vijenca Petra II Petrovića-Njegoša, te ga definiše kao političku pseu-
doistorijsku dramu. Kontekstualizujući dramu autor određuje njenu
revolucionarnost i jedinstvenost u južnoslovenskom književnome kon-
tekstu. Osim toga, rad se bavi i formalnim narativnim aspektom proble-
ma istrage poturica, mitom i mitologijom kao izvorištem drame, fokal-
nim tačkama koje formiraju moderni mit Gorskoga vijenca i dinastički
odnos autora prema epohi u kojoj živi, te kulturalni hegemonizam, et-
nocentričnu perspektivu koja se ovim djelom tvori.
Ključne riječi: romantizam, političko pseudoistorijska drama,
revolucionarni žanr, mit, mitologija, Njegoš, Gorski vijenac, istraga
poturica…
Uvod
Gorski vijenac autora Petra II Petrovića-Njegoša je kanonsko dje-

lo crnogorske književnosti koje, prema sudu istorije književnosti i kri-
tike, pripada romantičarskom periodu. To književno-umjetničko djelo
prvi put je pečatano 1847. godine. Prihvatili smo se pisanja o Njegoše-
vom djelu i Njegošu bez obzira što postoji obimna, gotovo neprohodna,
a često i veoma zamorna literatura o njegovom liku i djelu. Ne jenjava
interesovanje za proučavanjem Njegoševog djela poslije više od jednog
i po vijeka od njegova nastanka, i to u svim metodama i naukama mo-

Ethem Mandić
gućim za njegovo izučavanje. Namjera nam je da ovim radom dodamo

još jednu bibliografsku jedinicu u gotovo neuhvatljivoj bibliografiji o
ovoj temi. Jedan od ciljeva je da se jednom vrstom teorijskog ispitiva-
nja prirode romantizma, žanra i mita dođe do jasnijih zaključaka o tome
kako se Gorski vijenac danas čita, to jest kakvo je njegovo savremeno
čitanje. Da li će se ispostaviti da li je ovo čitanje svevremeno nije na
nama da znamo. To će ocijeniti oni koji dolaze.
Zašto se Njegoš i dalje izučava? Zar nije dovoljno napisano i reče-
no? Odgovor se krije u potrebi za recepcijom i novim čitanjem Njego-
ševa djela u savremenome svijetu. Njegošev uticaj na svekoliku umjet-
ničku, društvenu, političku i svaku drugu stvarnost možemo izmjeriti
jačinom njegovog poetskog svijeta kojim opsjeda današnju realnost i
polemike koje izaziva. Možemo reći da je specifični cilj ovog rada ali
i njegov rezultat dokazivanje da je Gorski vijenac i danas klasik, i to
klasik kako ga definiše Horhe Luis Borhes: „Klasična knjiga je knjiga
koju generacije ljudi, usled najrazličitijih pobuda, čitaju sa oduševlje-
njem i tajanstvenom odanošću“ (Borhes 2008: 150), ali istovremeno da
je Njegošev odnos prema svijetu u Gorskome vijencu dinastički odnos
prema svome narodu i svome vremenu, te da se koristi diskursom i ap-
straktnim pojmovima koje su takođe proizvod diskursa.
Borhes nam u eseju O klasicima saopštava da je klasična knjiga
„ona knjiga koju su jedna nacija ili grupa nacija tokom dugog vreme-
na odlučili da čitaju, kao da je na njenim stranicama sve pažljivo pro-
mišljeno, fatalno duboko poput kosmosa i podsticajno za beskonačna
tumačenja“, a Njegoševo djelo za nas jeste „fatalno i duboko poput
kosmosa“1, izraz najdubljih misli i najvećeg dometa crnogorskog jezika
i crnogorskog bića, kao što je to Gete za Njemce i Austrijance genijalno
djelo, ili Šekspir za Engleze i Amerikance.
Gorski vijenac pripada onom korpusu djela koje Nortrop Fraj na-
ziva nacionalne priče, to jest priče koje „po pravilu prelaze iz legende
u istoriju“ (Fraj 1991: 184), a mi ćemo pokazati na koji način je to mit
ili legenda o istrazi poturica prešla iz onog što je mitsko, „fabulativno“
u ono što se doživljava kao istorijsko i istinito.2 Naš zadatak je da dje-
1
Ovu tvrdnju lako je dokazati uzimajući većinu tekstova i knjiga koje se bave Nje-
gošem i njegovim djelom.
2
„Njegošev prikaz događaja i ličnosti, ipak, ne predstavlja njihovu prostu kopiju,
jer događaji i ličnosti su modifikovani u skladu sa dramsko-poetskim zahtjevima

Mitologija i žanrovsko određenje Gorskog vijenca
limično otkrijemo poetske zakone putem kojih je Njegoš to ostvario.

Tendencija velikih nacionalnih priča koje se doživljavaju na taj način
kao da je u njima sve duboko, istinito, tajanstveno, je da postanu neka
vrsta „nacionalne Biblije“, to jest kako to kaže Džordž Mekdonald:
„svaka nacija posjeduje po neku Bibliju u svojoj istoriji“ (Fraj 1991:
184), a crnogorska Biblija svakako je Gorski vijenac Petra II Petrovića-
Njegoša.3 Treba konstatovati i pokazati da je Gorski vijenac postao mit,
odnosno bogat i nepresušan izvor mitologije unutar južnoslovenskog
kulturno-društvenog kruga, za razliku od toga što „tradicionalne države
nijesu imale interesa da nepismene seljake – kmetove i ostale potlačene
staleže ujedine mitom o zajedničkom porijeklu, jezičkom kodifikaci-
jom ili simbolikom koja će osigurati patriotizam“. (Popović 2013: 18)
Nacionalna priča ili klasik u široj čitalačkoj publici se uvijek do-
življavaju kao nešto istinito, nešto što se zbilja zbilo i desilo, a njene
estetske vrijednosti su jednom za svagda, nakon što su prošle majstorsko
rešeto vremena zapečaćene. Iz takve priče je za većinu čitalaca isisan
udio fiktivnog. No, kritika ipak mora ispitivati djelo u skladu s vreme-
nom u kojem se djelo čita. Književno djelo je zavisno od vremena i od
prostora, a kritičar nužno mora ispitivati njegove vrijednosti i uticaj tog
djela na društvene prilike, kao i njegovu čitljivost u odnosu na stanje u
kojem se nalazi savremeni jezik i društvo. Zato što klasična knjiga ne
posjeduje nužno neke konkretne vrijednosti, njene se jednom dokazane
vrijednosti moraju u svakom vremenskom presjeku nanovo dokazivati
i vrednovati (kao što to čine studije akademika i njegošologa Vojislava
Nikčevića, ili akademika Radoslava Rotkovića, Jovana Deretića, Petra
Aleksejeviča Lavrova, itd.); dakle, vrijednosti klasične knjige moraju se
ocjenjivati, interpretirati, stavljati na provjeru vremena i ukusa čitalaca,
vidjeti da li je ono i dalje vječna zublja, vječne pomrčine, koja nit dogori
niti svjetlost gubi, da li ona za nas i dalje posjeduje osobine fatalnog i
djela.“ Vojislav Nikčević, Istraga poturica mit ili stvarnost, Almanah, Podgorica,
2001, str. 66.
3
Up. „Tako su, na primer, Hamlet, Don Kihot ili Faust postali mitovi. Ne znam šta
bi Šekspir rekao o izuzetnoj literaturi koja se nakupila oko Hamleta, ili Servantes
o neobičnim avanturama kroz koje je Don Kihot prošao od ranog devetnaestog
veka naovamo, ali, u svakom slučaju, ova dela su pretvorena u bogate izvore
mitologije (podvukao E. M.) i ako njihovi tvorci nisu znali ništa o tome, utoliko
bolje. Pretpostavka je bila da autor ne može znati do kojih se mračnih dubina spu-
šta.“ (Isaija Berlin, Koreni romantizma, Službeni glasnik, Beograd, 2012, str. 133).

Ethem Mandić
kosmičkog. Veoma bi bitno bilo ispitati kako je naš klasik primljen da-
nas u drugih jezika, naroda i kultura, pa čak i susjedskih, jer kako kaže
Borhes, kao što je Faust za Njemce genijalno djelo, tako je za druge
najslavniji oblik dosade. Da li je Njegoš i danas zaista toliko atraktivan,
ili je najslavniji oblik dosade? No, to neće biti tema ovoga rada.
Veliki broj radova koje se i danas pišu dokazuje da se Njegoše-
vo djelo i dalje čita i kritički sagledava u odnosu prema „povijesno-
kulturološkoj tradiciji“, ne samo Crne Gore, nego i ostalih slovenskih
i neslovenskih zemalja, što jednom iznova dokazuje lovćenske visine
Njegoševe pjesničke riječi, kako ih je opisao Svetozar Koljević u svom
eseju Smrt epa u Gorskom vijencu. Ali, da li je on zaista toliko čitan i
proučavan među „širim narodnim masama“, ili se njegovo djelo svelo
na floskule zloupotrebljavane u svakoj, pa i današnjim prilikama?
U narednim poglavljima ispitaćemo žanrovske i formalne ele-
mente Gorskog vijenca u cilju da pokažemo da se radi o „jedinstvenoj
pojavi“ u cjelokupnoj istoriji južnoslovenske drame koja zbog „druš-
tvene zaostalosti tadašnje“ Crne Gore nije, naravno, mogla biti roman.
Ovu tezu baziramo na konkretnoj analizi djela, ali i na komparativnom
nivou sa drugim djelima slične prirode, a na tragu Lukačevih ispitivanja
na tom polju.4
Romantizam kao polazište za žanrovska ispitivanja

Većina istraživača i istoričara književnosti romantizam kao po-
kret, ili njegova najznačajnija i najkarakterističnija djela, smješta u pe-
riod između 1790. i 1830. godine. Moglo bi se u tom smislu konstato-
vati da Vijenac književno-istorijski ne pripada romantizmu kao pokretu.
Ukoliko uzmemo autore kao što su Viktor Igo ili Alesandro Manzoni,
koje smatramo i proučavamo prvenstveno kao romantičarske pjesnike i
pisce, a koji su stvarali „romantičarska“ djela i u vrijeme kada je pisan
Gorski vijenac, onda ne možemo prihvatiti tezu da Njegošev Gorski
4
„Evgenije Onjegin je, dakle, roman, ali po svom obliku jedinstvena pojava u ce-
lokupnoj istoriji romana. (U vezi s drugim pitanjima ja sam ukazao da mađarska
književnost poznaje ovakve jedinstvene pojave: Petefijevog „Janoša Viteza“, i
prvi deo Aranjijevog „Toldija“. Ova dela, međutim, zbog društvene zaostalosti
tadašnje Mađarske, nisu, naravno, mogla da budu romani.“ Đerđ Lukač, Ruski
realisti, Veselin Masleša, Sarajevo, 1959, str. 39.

vijenac i romantizam „kasni“ u odnosu na romantizam u drugim sre-

dinama. Poetičke tendencije romantizma trajale su i nakon njegovog
„formalnog kraja“ kao pokreta. Razlog tome je što je romantizam toli-
ko uhvatio korijene u evropskoj i svjetskoj književnosti da se moder-
nizam, pa čak i postmodernizam posmatraju kao direktne posljedice
romantičarskih tendencija, pa se na primjer Hajne i Novalis smatraju
uzornim modernistima u svijetu pjesništva. Primjera radi, Bodler je E.
T. Hofmana smatrao prvim i najvećim od svih modernista, nazivajući
ga „božanskim pripovjedačem“, a i danas se Hofman smatra uzorom
postmodernističkih tehnika pripovijedanja, ili kako bi to rekao Viktor
Žmegač „romantizam pozdravlja postmodernu“.
Zanimljivo je primijetiti da su u istoj godini kad i Gorski vije-
nac izašla i djela Onore de Balzaka – Rođaka Beta, Hermana Melvila
– Typee, sestara Bronte – Pjesme, Profesor, Aleksandra Dime – Grof
Monte Kristo, Dostojevski – Bedni ljudi, Edgara Alana Poa – Filozo-
fija kompozicije, Hajnriha Hajnea, Viljema Tekerija, Ivana Gončarova,
i nadasve zanimljivo djelo Tankred Bendžamina Dizraelija, premijera
Britanije, čijom ćemo se komparativnom analizom baviti u drugome
radu. Petar II Petrović-Njegoš pripada korpusu evropskih autora i kul-
ture, to jest mreži interesa koji su stvorili svoj „identitet profilišući se
spram Orijenta kao svog surogata ili čak skrivenog Ja“ (Said 2008: 12).5
Njegoš je pisao Gorski vijenac u vrijeme kada „najsudbonosnije pitanje
pripadnika Zapadne civilizacije u posljednja dva stoljeća je Ko sam ja?
Odnosno: Ko smo mi?“ (Popović 2013: 17), a Gorski vijenac je jedan
od tekstova unutar južnoslovenske mreže interesa koje je pisano kako
bi odigralo važnu ulogu u kojima bi etnosi iz predmodernih zajednica
evoluirali u političke narode. (Popović 2013: 17)
Dakle, Njegoš stvara svoje dramsko djelo u vrijeme kada je ro-
mantizam i dalje bujao evropskim književnostima, iako izvan njegovog
početnog žarišta, što je za ondašnje prilike i uslove prenošenja, prevo-
đenja književnih djela u književnoistorijskome smislu neznatno kašnje-
5
„Ona uključuje dela Getea, Igoa, Lamartina, Šatobrijana, Kinglejka, Nervala, Flo-
bera, Lejna, Bartona, Skota, Bajrona, Vinjija, Dizraelija, Džordž Eliot, Gotjea. Ka-
snije, u poznom XIX i ranom XX veku mogli bismo dodati Dautija, Baresa, Lotija,
T. E. Lorensa, Forstera. Svi ti pisci daju smelije obrise Dizraelijevoj ‘velikoj azi-
jatskoj misteriji’.“ (Said 2008: 135) Autor ovog rada svojim ispitivanjem dodaje i
Petra Petrovića-Njegoša ovoj listi autora fikcionalne i putopisne književnosti koji
su doprinijeli stvaranju orijentalističkog diskursa.

Ethem Mandić
nje. No, zanemarujući književnoistorijsku periodizaciju koja je nužno

zlo lociranja književnih djela, bavićemo se odlikama romantizma kod
Njegoša, kao romantičarskim i „uzornim“ modernističkim odlikama
njegovoga djela, to jest zašto Gorski vijenac, kako je to lucidno konsta-
tovao Svetozar Koljević, „na razmeđu između epskog i modernog vre-
mena“ (Koljević 1993: 826). Gorskim vijencem Njegoš gleda na epsko
i moderno, a Lučom mikrokozma na prošlo i klasicističko.
To su dva pola književno-umjetničkog stvaranja Petra II Petro-
vića-Njegoša. Valja primijetiti da se „romantizam više-manje svuda
izjašnjavao protiv neoklasičarske književnosti i isticao potrebu da se
ona zameni novom, koja će biti oslobođena neoklasičarskih konvenci-
ja“ (Humo 1964: 62), te da takvih romantičarskih teorijskih i ideoloških
tendencija ni više ni manje nije bilo u Crnoj Gori, kao što nije ni bilo
klasicističke književnosti kakva je postajala u Francuskoj, Engleskoj,
itd. Samim tim romantizam u Crnoj Gori je imao samosvojne poetičke
tendencije, a djela karakteristike koje nijesu bazirane ni na kakvim pro-
glasima i programima. Književna djela bila su složen konstrukt, kao što
je bilo Njegoševo, koji je građen na uticajima pjesnika i pisaca koje je
mogao čitati u prijevodu, ili originalu, te crnogorske usmene književno-
sti i mašte. Ova situacija u crnogorskoj književnosti potvrđuje tezu da je
„evropski romantizam uopšte jedno heterogeno kretanje“ (Humo 1964:
62). Romantizam koji su u Njemačkoj stvorili „ljudi iz građanskog sta-
leža“, koji je uzdizao „građanski život“ koji je bio „nosilac kulturnog
života u Njemačkoj“ (Mojašević 1964: 43), romantizam koji je ponikao
u Engleskoj iz pjesništva „sa dugom tradicijom u civilizovanom grad-
skom društvu“ (Humo 1964: 67), nije i ne može biti onaj romantizam
u kojem je stvarao Njegoš u Crnoj Gori. Zbog tog nesrećnog slučaja
moraju se dovoditi u vezu autori koji pripadaju „istome pravcu“ na za-
prepašćenje i jednih i drugih, kao na primjer kada bismo doveli u vezu
Kolridža i Njegoša, jer su obojica „romantičari“.
Miroslav Krleža u eseju O našem dramskom repertoaru kaže:
„Književnost naša rađala se u bitkama kroz vjekove i kroz vjekove ona
zapravo i nije drugo nego niz neprekidnih bitaka. (Istakao E. M.)“
(Krleža 1977: 71), tako da su se i djela kao Njegošev Gorski vijenac ro-
dila u bitkama, a Njegošev romantizam je borbenog i revolucionarnog
tipa. Veoma precizno je Jovan Deretić nazvao tu etapu njegovog stvara-
laštva etapom romantizma herojskom i revolucionarnom, a da je Gorski

vijenac „apoteoza kolektivnog i individualnog heroizma u borbi protiv

tiranije.“ (Deretić 1996: 40) Na koji način revolucionarni romantizam
stoji u vezi sa žanrom vidjećemo u idućoj cjelini ovoga rada.
Pored svih tih oblika i pojavnosti čudovišnog pojma romantizam,
koji nas navodi sa glavne strade, uvijek vodi suprotnim putevima pa se
njima često tumači i kritičari pogube, moramo se vratiti tom glavnom
putu, to jest glavnim karakteristikama ne bi li na taj način fiksirali ono
što jeste romantičarsko kod Njegoša i time dokazali njegovu pripad-
nost tome pojmu. Građanskog staleža početkom XIX stoljeća u Crnoj
Gori nije bilo te je Njegoš u Crnoj Gori paradoksalno bio ono što je na
primjer romantičar u Njemačkoj – „obrazovani i prosvećeni građanski
stalež“ koji se borio protiv „kneževskog despotizma“. Svaki autor XIX
vijeka bio je svjestan imperije, tako da ni Njegošev stvaralački čin nije
bio lišen svijesti o borbi protiv imperije, te je njegov diskurs (romanti-
zam), pogotovo u Gorskome vijencu, antiimperijalistički, u ovome smi-
slu „antiotomanski“. O tome svjedoči i uvodni monolog Vladike Danila
koji je geopolitički opis:
vražje pleme pozoba narode;

dan i narod kako ćuku tica:
Murat Srpsku, a Bajazit Bosnu,
Murat Epir, a Muhamed Grčku,
dva Selima Cipar i Afriku,
svaki nešto, ne ostade ništa!
Strašilo je slušat što se radi!
Malen svijet za adova žvala,
ni najest ga, kamoli prejesti!6
(Njegoš 2004: 11–12)

Književnost evropskog romantizma imala je svoje neprijatelje
u klasicističkoj umjetnosti i feudalno-apsolutističkoj vladavini, dok je
književnost crnogorskog, odnosno južnoslovenskog romantizma bila
građena isključivo na premisama „narodnog govora“, „folklora“ i bor-
be protiv feudalno-apsolutističke vladavine Otomanske imperije, i nije
6
Primjera za ovakvu tvrdnju ima i na drugim mjestima u djelu, ali zbog ograniče-
nost prostora moramo navesti samo jedan.

Ethem Mandić
imala nikakve „klasicističke umjetnosti“ protiv koje bi bila revoltira-

na. Iz tog društveno-istorijskog središta javljaju se djela koja oblikuju
stvarnost na borbu čovjeka protiv sila prirode, ili društvenih konvencija
kao što su djela Getea i Šilera (Faust, Razbojnici), pri čemu se iracio-
nalna prirodna sila poređuje sa silama moći. Kod južnoslovenskih ro-
mantičara Njegoša i Mažuranića čovjek se bori protiv zla, „iracionalne
sile prirode“ koji imaju svoju inkarnaciju u obliku Otomanske države i
islama. Otomanska država, kako tvrdi Dvorski, bila je bazirana na re-
ligioznim temeljima zato je „nemoguće vezati romantizam za bilo koje
političko stanovište.“ (Berlin 2012: 137)
Iako Njegoš nije bio od nazadnih, već od revolucionarnih ro-
mantičara, kako ih naziva Isaija Berlin, u slučaju Gorskog vijenca on
jeste svojevrstan povratak srednjovjekovnom mraku, jer se u njemu gle-
da na cjelokupni islamski svijet kao na „sputavajući veštački mehani-
zam koji je gušio prirodno organsko naviranje života.“ (Berlin 2012:
137), i jer se „Drugi“ identifikuje s nekim nadličnim entitetom kao što
je zajednica, država, crkva, klasa, i sveden je „na ulogu jednostavnih
sastojaka ili delova neke mnogo veće, mnogo upečatljivije, istorijski
mnogo postojanije ličnosti“, koja svoju pojedinačnu ličnost „nameće i
spoljašnjem svetu i svojim sastavnim elementima.“ (Berlin 2012: 107)
U ovom slučaju poturice su svedene na cjelokupni islam i Otomansku
imperiju. O problemu teme istrage poturica dosta je pisano, a ponaj-
bolje u knjizi Vojislava Nikčevića, ali o tome da je to ideološko-aka-
demski produkt treba napraviti jednu kratku elaboraciju. Tema iskazuje
opšte i apstraktne entitete (ideje i misli), i nju „treba razlikovati od dru-
gih vrsta makrostrukturnih kategorija, ili okvira, koji takođe povezuju
ili omogućavaju povezivanje tekstualnih elemenata i kazuju o čemu je
tekst, ili neki njegov segment: reč je o okviru ‘ideje’, a ne o, na primer,
okviru radnje (zapletu).“ (Prins 2011: 200)
Svetozar Koljević naziva istragu poturica „osnovnim motivom“,
koji je „sa stanovišta moralnog apsolutizma epskog duha sumnjiva“
(Koljević 1993: 813). Džerald Prins tvrdi da „motiv ne treba brkati s te-
mom, koja predstavlja apstraktniju i opštiju semantičku jedinicu koja je
manifestovana nizom motiva ili se rekonstruiše iz njega.“ (Prins 2011:
110) Dakle, izvjesna istraga poturica je zaplet, a ne tema7 djela. Na
7
„Gorski vijenac se sastoji od niza govora i razgovora o najraznovrsnijim pitanjima
u kojima je tema istrage poturica samo crvena povezujuća nit. (Istakao E. M.)“

jednom mjestu Deretić naziva istragu poturica još i „sižejnom okosni-

com“, što je zapravo mnogo preciznije tumačenje, jer zaplet predstavlja
„okosnicu situacija i događaja (što su različiti od likova koji u njoj uče-
stvuju i tema koje one ilustruju)“ (Prins 2011: 224). Istraga poturica,
pored toga što je „sumnjiv motiv“, jeste dinamički motiv koji „oblikuje
događaj“, i predstavlja dio zapleta Gorskoga vijenca.
Potvrđena je osnovna teza da se Njegošev književni diskurs u
Gorskome vijencu idejno naslanjao na evropske romantičarske tenden-
cije, prije svega na Bajrona, Puškina, Getea, Šilera i drugih, koji pri-
padaju temeljima romantizma: volja, činjenica da ne postoji struktura
stvari i da stvari možete da oblikujete kako želite (Berlin 2012: 137), što
će biti elaborirano i u daljem dijelu teksta.
Gorski vijenac revolucionarni žanr
Kad su u pitanju žanrovi, ovaj rad želi postaviti osnovno polazište

i distinkciju u književnim žanrovima polazeći od njene protejske pri-
rode i uzimajući njene formalno-sadržinske kompleksnosti i promjen-
ljivosti, te će žanrove pisane i usmene književnosti podijeliti na dvije
najšire grupe, a to su: revolucionarni i epigonski.
Za pisce romantizma dramska umjetnost je bila posebno važna, te
su svi njegovi pripadnici i najznačajniji predstavnici stvarali i dramske
tekstove, osim što su pisali epove, poeme, spjevove i lirsku poeziju, kao
što su to činili Gete, Šiler, Puškin, itd. Njihove pojave, kao i pojava Pe-
tra II Petrovića-Njegoša predstavljaju književnu evoluciju „koja počiva
na načelu borbe i smjene“ (Tinjanov 1998: 10).8 Da je književnost (r)
evolucija, odnosno smjena žanrova, svjedoči još jedan ruski formalist
Boris Tomaševski tvrdeći u svojoj Teoriji književnosti da: „Dolazak
‘genija’ je uvijek svojevrsna književna revolucija (istakao E. M.) koja
svrgava dotad vladajući kanon te vlast prelazi u područje dotad podre-
đenih postupaka“.
Nortrop Fraj dijeli književna djela na dvije velike grupe. Jednoj
grupi pripadaju pripovjedačka (fikcionalna) djela, a drugoj tematska. Ču-
(Deretić 1996: 66).

8
Korisno bi bilo uporediti ovaj tipično formalistički stav sa Krležinim stavom o
postanku naše književnosti, iako je Krleža u vidu imao društvenu, a Tinjanov knji-
ževnu evoluciju, ali ta dva fenomena su međusobno povezana.

Ethem Mandić
veni kanadski teoretičar kaže da „prvu grupu sačinjavaju dela sa unu-

tarnjim književnim likovima, u koja spadaju romani, drame, narativna
poezija, narodne priče, i sve što priča priču“ (Fraj 1991: 36), te s obzirom
na tu činjenicu lako je konstatovati da Gorski vijenac pripada grupi pri-
povjedačkih odnosno fikcionalnih književnih djela. Fraj u eseju Mit,
pripovedačka književnost i pomeranje nadalje kaže da svaka grupa ima
svoj tip mita, pa i onaj pripovjedački kojemu pripada i Gorski vijenac.
Književna genologija (teorija rodova, žanrova i vrsta) kao disci-
plina bavi se problemima klasifikacije književnosti i književnih djela.
U trijadnom sistemu ELD (epika, lirika, drama) i PPD (poezija, proza,
drama)9 književna genologija ima poseban problem klasifikacije i svr-
stavanja književnih djela kad su u pitanju vrste i podvrste, i kad su u
pitanju konkretna književna djela koja su klasicistički gledano „nečisti
žanrovi“. Ti nedostaci se vide kada se uzmu u obzir, na primjer „roman
u stihovima“, kao što je Evgenije Onjegin, ili dramski tekst u stihovima,
kao što je Gorski vijenac. Modernim žanrovskim rječnikom govoreći,
kad su u pitanju djela hibridne strukture odnosno hibridnog žanra. Ko-
jem žanru, odnosno vrsti književnosti pripada Gorski vijenac je izrazito
kompleksno pitanje. Za Njegoša i Vijenac i za veliki broj originalnih
književnih djela u žanrovskom smislu, važi Servantesova definicija da:
ako se te knjige slobodno pišu, ima autor prilike pokazati se i kao epski
i kao lirski pisac, kao traged i kao komik, sa svim onim čega god ima
u prelijepoj i umiljatoj vještini pjesništva i rječitosti, jer epsko se djelo
može napisati i u prozi i u stihovima. (Servantes 2002: 470)
Treba krenuti od široko poznate činjenice koju je konstatovao i
Milovoj Solar u svojoj Povijesti svjetske književnosti, a to je da „od
romantizma, naime, u sustavu književnih vrsta počinje onakva ‘žan-
rovska pometnja’ odnosno miješanje književnih rodova i vrsta – kakva
osobito dolazi do izražaja u modernizmu i postmodernizmu – jer je jed-
na od temeljnih romantičarskih opreka klasicističkoj poetici učenje o
književnim rodovima. Romantizam više ne priznaje retoričko učenje o
jedinstvu stilova, rodova i figura – na temelju kojeg je izvedeno i učenje
o čvrstim, međusobno jasno odijeljenim književnim vrstama – nego se
zalaže za mogućnost povezivanja i isprepletanja: tragedija može sadr-
žavati elemente komike, u prozne vrste upleće se i lirika, ep može biti
naglašeno ‘lirski’, itd. Odlučujuće je pri tom zapaziti da se tako zahti-
9
Up. Pavao Pavličić, Književna genologija.

jeva neki povratak na tradiciju shvatanja književnosti kao oponašanja

zbilje.“ (Solar 2012: 199)
Moglo bi se reći da su ona formalistička učenja žanra proizišla iz
nekih poetičkih učenja razvijenih u vrijeme romantizma, jer je u to vri-
jeme postalo jasno i očigledno da žanrovi nijesu možda prirodni, nego
i istorijski i društveno uslovljeni. Upravo, takva žanrovska pometnja
vidljiva je kada se pokuša definisati žanr kojem pripada Gorski vijenac
i to je očigledna pripadnost Gorskog vijenca romantizmu jer „odgovara
nekim fundamentalnim zahtevima poetike romantizma“ (Deretić 1996:
82), to jest žanrovski veoma hibridno i pomiješano.
Jovan Deretić u svojoj disertaciji Kompozicija Gorskog vijen-
ca kad je u pitanju žanrovsko određenje Gorskog vijenca koristi dva
pojma: poetska drama (lirska drama i dramska poema) i istorijska
drama. Kao i većina tumača i Jovan Deretić naglašava da su epske i lir-
ske tendencije u Njegoševoj drami očigledne kao i u grčkoj, ali da to ne
narušava njegovo dramsko težište, ali da se udaljava od klasične drame
i približava strukturi romantične drame. Naziva ga još i „slobodnom
dramskom formom u nastajanju koja nema ničeg od formalnih ogra-
ničenja drame“, te mu „nedostaju bitne karakteristike drame“ (Deretić
1996: 85). Osim toga, u kritici je još i poznat termin dramski spjev, ili
filozofska drama što nas odmah upućuje na romantičarsku rodovsku iz-
miješanost, to jest žanrovsku hibridnost Gorskog vijenca. I na kraju da
dodamo tvrdnje velikog broja tumača da Gorski vijenac nije scenično
djelo, to jest da nije namijenjeno scenskome izvođenju a isti autori isti-
ču njegovu manjkavost u smislu dramskih to jest scenskih vrijednosti,
jer „scena je prethodni uslov drame. Prava drama je takoreći nezami-
sliva bez scene“, „Gorski vijenac nije pisan za scenu iz prostog razloga
što nije postojalo scene na kojoj bi bio igran“ (Deretić 1996: 86). Pa da
krenemo s ovog kraja i da vidimo zašto Deretić nije u pravu kad iznosi
ovakvu tvrdnju.
Očigledno je iz ove žanrovske zbrke da kada govorimo o primje-
ru književnog djela koje pripada korpusu djela revolucionarnog žanra
kako se sugeriše samim naslovom ovog poglavlja. Želi se reći da ono
što jeste drama jeste ono što je scenski izvodljivo i što ima elemen-
te sceničnosti, a to su jasna i čvrsta radnja i praćenje aristotelovskoga
jedinstva drame. Prvo, netačna je tvrdnja da romantičari nijesu pisali

Ethem Mandić
svoje drame za scenu već za čitanje10, makar kad je u pitanju Gorski

vijenac. Postoji list11 na kome je Njegoš raspoređivao uloge za svoje
likove, što je jasan podatak koji govori u prilog tome da je Njegoš apso-
lutno namjeravao da napravi izvođenje svoje drame, te da je to možda
za njegovog života i učinjeno, to jeste da je pisao i da bi se izvodila.
Druga neprecizna konstatacija Huga Klajna koju navodi Deretić, da je
„s pravom postavio pitanje: ‘Gde je Njegoš mogao videti pozorište i
naučiti da piše dela njemu namenjena?’“ (Deretić 1996: 86). Njegoš je
„posećivao pozorište i verovatno bio upućen u najosnovnije zakone tea-
tarske umetnosti“ (Deretić 1996: 86), i kao vladar vjerovatno imao am-
bicije da napravi sopstveno pozorište, ali je vladar bio svjestan teških
uslova u kojima živi Crna Gora i Crnogorci, te i kao što je i Gete, koji je
toliko uticao na Njegoša, bio svjestan da nema ni pogodnih glumaca ni
publike. Osim toga uvida u pozorišta „izvan svoje zemlje“ imao je veo-
ma blisku pozorišnu tradiciju i tradiciju pisanja komada za pozorište u
dubrovačko-dalmatinskoj, kao i bokokotorskoj književnosti. Da je Nje-
goš posjećivao pozorište, svjedoči nam i njegov lik – vojvoda Draško,
te je Njegoš očigledno i sam htio napraviti nekoliko kamena temeljaca
za pozorište.
U jednu se kuću sakupljahu

pošto mrkni i pošto večeraj.
Kuća bješe sila od svijeta,
uždi u njoj hiljadu svijećah;
po zidu joj svud bjehu panjege,
cijele se napuni naroda,
tako i isto i kuća ostala;
10
„Nekad sam doista mislio da je mogućno da se stvori nemačko pozorište. Čak sam
pogrešno mislio da i ja sam mogu da doprinesem tome i da za takvu građevinu
mogu da postavim nekoliko kamena temeljaca. Napisao sam Ifgeniju i Tasa i mi-
slio u detinjastoj nadi da će to tako ići. Ali nije se micalo, nije se kretalo i ostalo
je sve kao ranije. Da je bilo odziva, napisao bih vam celo tuce komada kao što je
Ifgenija i Taso. Materijala je bilo dovoljno. Ali, kao što rekoh, nije bilo glumaca
da bi se takve stvari prikazale duhovito i živo, a nije bilo ni publike koja bi takve
stvari osećajno čula i primila (27. mart 1825).“ J. P. Ekerman, Razgovori sa Gete-
om, str. 102.
11
„...Dušan Vuksan našao je u Cetinjskom arhivu list hartije sa podelom uloga iz
Gorskog vijenca, koja je bila napisana Njegoševom rukom.“ (Deretić 1996: 66).

svud mogaše iz zida viđeti,

đe virahu ka miši iz gnj’jezda.
Dok se jedna ne podiže zavjesa,
treći dio od kuće otvori. (Gorski vijenac, str. 63)

Ovaj opis pozorišta koji nam je dat u komičkom modusu je Nje-
goš dao iz iskustva posjećivanja pozorišta na svojim putovanjima, či-
tanju literature, te je vjerovatno da je imao više nego osnovna znanja
o zakonima teatarske umjetnosti. Dakle, Gorski vijenac je djelo pisano
za izvođenje, te ukoliko se sceničnost kao spoljašnji faktor opisivanja
žanra uzima kao polazište za čistinu to jest žanrovsko određenje teksta
kao dramskog, onda Gorski vijenac to jeste. Ono što jeste tačno je da je
Gorski vijenac komponovan u duhu romantizma i novih zahtjeva teatra
koje je željelo narušiti evropsku klasicističku tradiciju teatra i ta djela
bila su scenična i primjerena za gledaoce i publiku koja bi to osjećajno
čula i primila i bio je „u skladu sa dubljim intencijama romantike.“
(Deretić 1996: 86)
„Poznato je da je za Evripida pozornica bila sudnica i instrument
formiranja javnog mnenja. I da nije prevodio Evripida, Šiler bi otprili-
ke isto tako shvatao ulogu pozornice i dramske književnosti“ (Humo
1964: 58). Jasno, da je Njegoš upotrebljavajući za svoju dramu likove iz
svih slojeva društva u Crnoj Gori (vojvode, serdare, žene, popove, age,
stare, mlade – ukupno 42 lika) formirao javno mišljenje širokog kruga
čitalaca i gledalaca. A oni koji su trebali da gledaju dramu je „običan
narod“, te je u tom smislu on „veliki dramski pesnik“, onako kako je to
definisao Gete: „veliki dramski pesnik, ako je ujedno produktivan i ako
ima snažan, plemenit mentalitet koji prožima sva njegova dela, može
da postigne da duša njegovih komada postane duša naroda“ (Ekerman
1965: 105). Da je Gorski vijenac trebalo da postane duša naroda vidje-
ćemo i na primjeru tumačenja upotrebe mita i jezika. Teme Gorskog
vijenca su „čovjek iz naroda i destilat njegovog govora kao pjesnički
jezik.“ (Humo 1964: 67) i čovjekova duhovna i fizička sloboda! Upra-
vo je to što obični narod govori pjesničkim jezikom ono što zbunjuje
većinu kritičara kada definišu temu i žanr, jer poezija kao književni rod
često ne podrazumijeva elemenat fiktivnog, što Gorski vijenac vidjeli
smo svakako posjeduje. Ako je Gorski vijenac „niz govora i razgovora“,
onda je sumnjiva istraga poturica samo jedan od niza motiva, a glavna

Ethem Mandić
tema iz koje proizilazi i specifična kompozicija je razgovor.12 Možda je

najvažnija definicija koju bismo mogli dati, koja bi osvijetlila probleme
o kojima je riječ, da je za Njegoša istorija bila drama.
Gorski vijenac je pseudoistorijska politička drama pisana u sti-
hu. Da se radi o političkoj drami13 potvrđuje činjenica da dva čina te-
matizuju skupštine. Skupštine na važne datume su mjesta na kojima se
raspravlja o svim važnim društvenim i političkim problemima i tema-
ma. To potvrđuje i prepiska sa Selimom vezirom i Vladičin otpozdrav.
Najveći problem pri određivanju žanra ove Njegoševe drame i konfuzi-
je koje ona izaziva jeste to što je pisana u stihu. Uzimajući taj formalni
aspekt djela kao dominantni, teoretičari su često ulazili u definicije koje
bi ga obuhvatile. Uzimajući taj elemenat drame kao dominantan time su
se udaljavali, čini se, od činjenice da je to drama u kojoj je dominantan
sukob ideja i politička borba ideja koja uzima jedan pseudoistorijski
događaj kao dio zapleta drame. Gorski vijenac je i u smislu modusa
tragikomedija. Veliki je udio i smijeha i plača u drami, kao i miješanje
„likova iz viših slojeva za koje se po tradiciji smatralo da spadaju samo
u tragediju, sa likovima iz nižih slojeva za koje se smatralo da odgova-
raju samo komediji.“ (Gutke 2007: 18)
Nortrop Fraj tvrdi da jedan isti pisac može da osjeti da ga privla-
če i elitna i popularna pjesnička tendencija. To je jasno i na ovom pri-
mjeru kada uzmemo da je Njegoš pisao populističko djelo za narod, u
kojem je čovjek iz naroda i njegov mentalitet glavna tema, kao i destilat
njegovog govora kao pjesnički jezik. A to je romantizam i prirodnost
za kakvu su se zalagali romantičari. Vordsvort je u predgovoru Lirskim
baladama 1798. i 1800. godine pisao da „skroman seoski život bio je
obično izabran zato što u takvoj sredini bitne strasti srca nalaze bo-
lje tle (istakao E. M.) na kojem mogu postići svoju zrelost, manje su
pod obuzdavanjem, i govore otvorenije i naglašenim jezikom“. Jezik
likova iz naroda je naglašeniji i otvoreniji od Vladičinog, ili od onog
kojim govori iguman Stefan koji je pun metafizičkih obrta kojima se
12
„Razgovor se na taj način organizuje po principima koji su analogni onima koji
deluju u muzici: tematski razvoj, ponavljanje glavnih misli, kontrasti, raznovr-
snost modulacija, itd. Ti principi koji, kao što ćemo videti igraju presudnu ulogu u
kompoziciji Gorskog vijenca...“ (Deretić 1996: 71).
13
Osim činova, ova drama posjeduje sve tehničke elemente drame – popis lica, di-
daskalije, kola koja imaju funkciju hora, itd. O tom problemu je u našoj kritici već
dosta pisano.

čak i Vladika podsmijeva u duhu romantičarske ironije. Romantična

ironija je nešto što duboko prožima Gorski vijenac. Jezik je pjesnički,
ali teži da se približi narodnom svakidašnjem govoru. Likovi u drami
su „čovjek onakav kakav jeste“, dati su direktno bez posrednog pripo-
vijedanja, bez prizme epskog pripovjedača, koji je karakteristika epova
i poema. Autor pjesnički govor, onaj metafizički i elitistički, ostvaruje
kroz lik Vladike. Mitologija koju je izgradio Njegoš Gorskim vijencem
našla je plodno tle u ovom djelu i kao što je Vordsvort pisao u predgo-
voru Lirskim baladama: zadovoljila je bitne strasti srca prema slobodi,
pravdi, borbi, emociji, i sve to obojio maštom, čime su obične stvari
bile prikazane u umu u jednom neuobičajenom vidu.
Ne treba zaboraviti činjenicu da je pjesnik, odnosno pisac dram-
skog teksta bio vladar, te nesumnjivo najčitaniji autor na prostoru juž-
noslovenskih jezika, što bi današnjim žanrovskim rječnikom rekli „be-
stseler“. U žanrovskoj dihotomiji popularno – elitističko, Gorski vijenac
svakako pripada populističkim književnim djelima. Milovan Đilas je
u knjizi, u kojoj je pokušao vanideološki tumačiti Njegoša, vodeći se
klasnim idejama proleterijata i materijalizma, odlično razdvojio putem
kritike recepcije kako se čita Njegoš u „narodu“, a kako u „kritici“, te
na taj način dao nagovještaj dihotomije o kojoj je riječ, te o tome koliko
je Gorski vijenac pisan za narod: „Ja se sjećam kako su me, kao dijete,
gonili seljaci da im čitam „Gorski vijenac“ i „Ogledalo srpsko“. „Luča
mikrokozma“ ih uopšte nije zanimala... Ovo je, mislim, potrebno istaći
ne samo zbog toga što je „Gorski vijenac“ i mimo književne kritike bio
i ostao narodno književno djelo“. (Đilas 1952: 79–80)
Pisan za gledanje, za šire gledalište, iako u Crnoj Gori nije bilo
velike publike, Gorski vijenac je dramsko djelo koje je postalo duša
naroda i ipak postalo kanonsko djelo našeg savremenog pozorišta. Ako
Njegoš nije imao tu ambiciju, ili ako je imao viziju on je zaista bio za-
gledan u moderno i buduće vrijeme. Ono se prikazivalo i prikazivaće
se uprkos izazovnim problemima koje kao scensko djelo pred sobom
postavlja što govori o njegovom čistom dramskom potencijalu. Govori
o tome da je Gorski vijenac žanrovski gledano nesumnjivo drama, ali
drama koja je u našem književnom kontekstu konstituisala nova mjerila
žanra drame, kao što je to u Engleskoj učinio Šekspir, ili u moderno
vrijeme Breht i Beket, ili kao što je Čehov u ruskoj. Zašto se i dalje
smatra nečistim dramskim žanrom? Da bi se konstituenti žanra oživjeli

Ethem Mandić
i nazvali „čistim“, „pravim“, oko tog jednog djela, kako svjedoči Toma-
ševski, mora da se stvori još djela koja prate elemente koje je taj žanr
kao novi u svojoj vrsti konstituisao. Gorski vijenac je ostao usamljen
na našim prostorima u svojoj vrsti, bez formalnog nastavljača, te zbog
toga postao neuhvatljivi žanr čiji se konstituenti mijenjaju s teorijama
i vremenom u kojem se posmatraju, jer nemaju formalnog književnog
para i nema čak ni svoje prave epigone „koji uredno ponavljaju postu-
pak svojih velikih učitelja“ (Tomaševski 1998: 48). Jedini pisac koji
je stvarao na tragu tradicije te vrste drame koju je začeo Njegoš jeste
Miroslav Krleža svojom dramom Aretej. Ta drama nazvana filozofsko-
dramskim traktatom otvara nam mogućnosti za komparativnu analizu
i jasnije sagledavanje Njegoševe zaostavštine u dijahronijskome nizu,
problemom kojim ćemo se baviti nekom drugom prilikom, pogotovo
kad uzmemo pojam duhovne slobode kod oba pisca.
Mit i mitologija kao osnova zapleta i žanra Gorskog vijenca
Petar II Petrović-Njegoš je iz hrišćanskih vrijednosti stvorio neku

vrstu neodređnog mita izraslog iz mitova srednjeg vijeka, mita koji
bi zamijenio i ojačao folklorne mitove srednjeg vijeka. Srednji vijek i
usmena književnost su dvije fokalne tačke koje formiraju moderni mit
Gorskoga vijenca i dinastički odnos autora prema epohi u kojoj živi, te
kulturalni hegemonizam, etnocentričnu perspektivu koji ovim dje-
lom tvori.
Šiler u članku O tragičnoj umjetnosti kaže da istorijska istina
može da bude od štete po poetsku istinu, te da „poetska istina može
često mnogo da dobije ako se umetnik u datome djelu ne drži istorijske
istine“ (Humo 1964: 59) tako da je onaj „nesvjesni uticaj“ koji je Šiler
očigledno imao na svoju braću po romantizmu, vidan i kod Njegoša.
Naime, u Gorskome vijencu šilerovskim rječnikom govoreći prevlada-
vao je zakon poetske nad zakonom istorijske istine, iz želje da estetsko
dejstvo na javno mnjenje bude što jače i upečatljivije. U prilog tome,
Danilo Radojević tvrdi da je Njegoš, „da bi ostvario realniju sliku, uzi-
mao neke istorijske ličnosti, što je imalo psihološki uticaj na crnogor-
ske čitaoce.“ (Njegoš 1981: 9)
Unutrašnja logika dramskoga teksta koji je trebalo da prikaže bor-
bu vladike (čovjeka) s iracionalnim silama prirode, te potlačene klase

s onom tiranskom, morala je povesti pisca tragičnog komada u pravcu

zanemarivanja istorijske istine o mitu o istrazi poturica i klasičnog
raspleta takve radnje. Mit (koji je u početku bio prikazan kao neznatni
lokalni događaj) se pojavljuje u drami kao pseudoistorijska podloga za
„dramski sukob“ koji je šekspirovske prirode, to jest unutrašnji sukob,
koji je opet od Šekspira naslijeđena postala prava romantičarska oso-
bina, a to je okretanje ka unutrašnjem svijetu čovjekove duše i onoga
što se u njoj zbiva. Istorija jednoga naroda svodi se na istoriju drame
njenoga najznačajnijeg predstavnika, to jest njenog vladara. Bivaju-
ći vladar, njegov pogled na svijet apsolutizuje svijet književnog djela,
„apsolutizuje istorijsku istinu“, jer Vladika je taj koji predstavlja naj-
bolje etičke vrijednosti, u ovom slučaju i estetičke vrijednosti, jednog
naroda.
U idealistički intoniranom eseju Njegoš kao tragični junak kosov-
ske misli, Ivo Andrić ipak saopštava realnost u kojoj je živio i politički
kontekst Njegoševe pojave i njegovih djela, te da se naročito u Šćepanu
Malom i Gorskom vijencu vidi odraz muka zakrvljenih bratstava i na
koji način je Njegoš politički djelovao, pa kaže: „Kad ne može drukči-
je, on strelja bez milosrđa krive i sumnjive, kao što je streljao senatore
Todora Mušikina i braću mu“. (Andrić 2013: 9) Takođe, tu istu kon-
tekstualnu činjenicu koja se reflektuje na Njegoševo djelo saopštava i
Milovan Đilas u knjizi Legenda o Njegošu, prenoseći riječi Nikofora
Dučića14, „kome je istorijska istina bila iznad ideoloških predrasuda“
(Đilas 1952: 78), ali koji takođe nije bio svjestan činjenice „zašto je
Njegoš morao da bude despot (istakao E. M.) nego i zašto je tadašnjem
crnogorskom društvu to bilo potrebno i nužno, a sve se to vidi u njego-
voj svijetloj poeziji“. (Đilas 1952: 78)
U ondašnjoj Crnoj Gori nema građanskog obrazovanog staleža
koji bi kritikovao odluke i misli vladareve. Likovi u čijoj suprotnosti
se gradi Vladičin svijet su neobrazovani, ratni svijet koji se bori za goli
život te njihove odluke i misli su one koje pripadaju epskom svijetu.
Sukoba na spoljašnjem planu i nema jer se u konačnom niko ne protivi
i neće protiviti odlukama vladara, i vladar je toga svjestan, te se sukob
prenosi, dakle, isključivo na unutrašnji plan.
„Vladičina svijetla književna djela sasvijem su suprotna njegovoj apsolutnoj vla-

14
davini, koja nosi na sebi žig najžešćeg despotizma.“ Nikifor Dučić, Crna Gora, u:
Milovan Đilas, Legenda o Njegošu, Kultura, Beograd, 1952, str.78.

Ethem Mandić
Cijeli unutrašnji plan djela nosi tragove moći – mogućnosti autora

da kreira svijet u kojem dominiraju ideje Zapada u odnosu na ideje Isto-
ka, ideje hrišćanstva u odnosu na ideje islama, i na koncu ideje tlačenog
u odnosu na ideje tiranina. Nije česta pozicija u književnosti da kultu-
ra izložena asimilacijama, kultura s veoma brojčano malim duhovnim
korpusom djela održi takvu vitalnost u odnosu na takvu ekspanzivnu
kulturu kakva je bila Otomanska. Njegoš je to uspio stvarajući mitove
odnosno strukture vjerovanja. Otud Njegoš koristi simbole religija koje
imaju semantičku snagu da označavaju borbu ideja, i to čini oslanjajući
se na jedan kanonski tekst Zapadne kulture koji može da mu takvu po-
ziciju održi – Bibliju.
Otud u Gorskome vijencu „dramska umjesto epske kompozicije“.
Ep ne može više vršiti društvenu funkciju i nema u autorskoj obradi
onaj autoritet koji je imao u usmenoj književnosti. Ep postaje nepo-
doban da izrazi dvosmislenosti poruke priče koju pokušava da nam
prenese Petar II Petrović-Njegoš. Ep u središtu romantizma buja, ali
istovremeno i opada u smislu društvene funkcije. Epska forma se sve
više dramatizuje, kao kod Bajrona, „likovi“ uzimaju riječ, veći je udio
lirskog, te se približava formi poeme, ili uzima elemente tog književnog
oblika, kao na primjer u Čajldu Haroldu.
Žanrovski konstituenti epa ostaju nepromijenjeni, te ne mogu
izraziti tragikomične moduse koji se javljaju u Vijencu, ni unutrašnje
sukobe na kojima počiva tkivo cijeloga teksta. U slučaju Gorskog vijen-
ca da nema unutrašnjeg dramskog sukoba ne bi bilo dramskog zapleta.
U odabiru ovakve vrste književnog rukopisa Njegoš se priklanja ro-
mantičarskim karakteristikama miješanja žanrova, to jest „sinkretizmu“
koji je kako smo rekli romantizam naslijedio od Šekspira. U Gorskom
vijencu, koji je dramski tekst, dominira tragikomični modus, zatim ima-
mo miješanje rodova poezije s dramskim tekstom, elementi lirskog i
baladičnog, prelaženje paraliterarnih žanrova kakvo je pismo u poetsko
tkivo teksta, zatim i mnoštvo drugih žanrova, kao npr. tužbalice. Gorski
vijenac je u smislu definicije tragedije netipična zato što U forma kakva
je tipična za tu vrstu tekstova u ovom djelu nije do kraja ispoštovana.
Da je imao sklonosti ka pisanju pripovjedne proze Njegoš bi sa
mitom o istrazi poturica kao „osnovnim motivom“ mogao napraviti
horor-triler iz balkanske istorije i to u formi epistolarnog romana poput
Frankenštajna Meri Šeli, jer „fabula i siže nisu funkcije jezika nego

strukture koje se gotovo uvijek mogu prevesti u neki drugi semiotički

sistem“. (Eko 2005: 48) U Gorskome vijencu čitamo fiktivnu korespon-
denciju, kao što postoji u Frankenštajnu koja u tom romanu služi kao
narativni okvir. Pismo kao žanr pisane književnosti pojačava autentič-
nost događaja o kojima je riječ u smislu „istoričnosti diskursa“, ali isto-
vremeno je subjektivan izraz misli i osjećanja autora.
Ono što bi bile karakteristike „fabuloznog pisca“ kakav je u stvari
bio Njegoš u Gorskome vijencu, koji „kao da iz glave izmišlja priče“,
te svoju „građu crpe iz skrivenih tradicija koje nemaju ni osmišljen
društveni status (istakao E. M.), i kojih ni pisac ni publika nisu svesni“
(Fraj 1991: 185) i koji samostalno odabira zaplet i likove, pretvara se
tokom vremena u „mitskog pjesnika“ koji kao da je svoju građu „crpio
iz tradicije“, a njegov zaplet, koji je u biti fabulozni u svim svojim ele-
mentima, postaje „mitski“, kao da u sebi „nosi rezonanciju društvene
prihvaćenosti i autoriteta nedostupnog piscu“ (Fraj 1991: 185), te je i
„mitskom pesniku i publici jasno da on eksplicitno i svesno prenosi
tradiciju“. (Fraj 191: 185)
Zato je Njegoš odabrao temu iz manje poznate narodne pjesme
Srpski Badnje veče, za svoje djelo čiste fikcije i „fabuloznog“ karakte-
ra, ne bi li na taj način dao događaju eksplicitnost tradicije, osmišljen
društveni status, rezonancu društvene prihvaćenosti i autoriteta
stavljajući događaj u glavu i misli najelitnijeg predstavnika društva ko-
jeg opisuje. Teme i motivi, prema mišljenju Fraja, iz narodnih priča ili
poezije „vode, bar u početku nomadski život“ i „ne pretvaraju se u veće
strukture, već međusobno, nasumice izmjenjuju teme i motive“, „ali
kako se književnost razvija, ‘svetovne priče’ puštaju dublje korene u
određenoj kulturi i doprinose zajedničkom nasleđu aluzija“ (Fraj 1991:
185). Njegoš je preuzimajući temu iz takve jedne pjesme i prenijevši je
u svoj „svjetovni“ dramski pseudoistorijski spjev proširio njen spektar
aluzija i pustio njene korijene dublje u crnogorsku kulturu i pamćenje.
Tako je stvorio „mrežu motiva“ koje se grade oko jedne „teme“, dao
mu „autoritet i društvenu funkciju mita“, uvezao ga „romantičarski“ s
već postojećim i ukorijenjenim mitom o Kosovu (otud rekli smo Po-
sveta kao strukturno tipičan elemenat romantičarskih epova) i srpskim
vladarima kao društvenim autoritetima, tvoreći na taj način specifičnu
crnogorsko-srpsku mitologiju koja je od religiozno-istorijskog značaja
za društvo u jačanju svijesti za odbranu protiv osvajača. Na koji način

Ethem Mandić
se mitovi udružuju u mitologije precizno definiše Nortrop Fraj: „Mitovi

se drže da bi oblikovali mitologiju, veliku međusobno povezanu pripo-
vedačku celinu koja pokriva svekolika religiozna i istorijska otkrivenja
od značaja i interesa za jedno društvo. Drugo, u toku procesa stapanja
u celinu mitovi se ukorenjuju u određenu kulturu, i preuzimaju zadatak
da toj kulturi sopstvenim jezikom ispričaju njenu prirodu i poreklo“.
Gorski vijenac je na sebe preuzeo društvenu ulogu formiranja jav-
nog mnjenja i formiranja mitologije o prirodi i porijeklu jedne kul-
ture i naroda, zato on i jeste politička drama.
Mitovi su strukture vjerovanja. Mit je prije svega djelo čovjekove
mašte. Da je Njegoš stvarao djelo kao što smo rekli u nekom drugome
žanru, ili bez uvezivanja s drugim mitovima, istraga poturica ostala bi
na nivou bazične podloge za zaplet koja nema teret istinitosti, to jest
njegova društvena funkcija bi bila ona „izmišljene priče“, a samim tim
i njen uticaj na mnjenje mnogo slabiji. Miješajući mit s legendom, le-
gende i fabule se združuju i miješaju s mitovima, da bi postali mitolo-
gija. Na primjeru djela neka vrsta lokalne priče ili legende, funkcioniše
kao „umetnuta pripovijest“ ili podloga za priču, te se ona postavlja kao
priča iz kategorije priča s kojima je uvezana, „dajući joj šire značenje
nego što bi imala da je izolovana“ (Fraj 1991: 188). Takva apsorpcija
legendi označava političku i socijalnu nadmoć društva sa centralnom
mitologijom koja se širi i na druga područja i čiji mitološki imperija-
lizam omogućuje strukturalne sličnosti između svih oblika priča. Mit i
legenda postaju jedno te isto, to jest dio jedne mitologije.
Zaključak

Gorski vijenac je politička drama čija glavna tema je u naučnim
laboratorijama nazvana istragom poturica. Istraga poturica zapravo je
ideološki konstrukt koji je ušao u akademski diskurs, i u širu javnost, i
čiji mitološki imperijalizam povezuje sve tekstove u mrežu putem koje
se ostvaruje kulturalna hegemonija, na kojoj su bazirane razlike između
religija i nacija, jer „istorija ne samo misli, nego i svesti, mnjenja, delo-
vanja, morala politike, estetike, u znatnoj meri je istorija dominantnih
modela“. (Berlin 2012: 18), ono što je Petar II Petrović-Njegoš svakako
pokušao i napraviti. Međutim, ta tema nije ni u kakvoj vezi s osnovnom
temom Gorskog vijenca, onako kako ga mi čitamo. Repertoar slika i

imaginacija o istrazi poturica je vanknjiževni ideološki konstrukt kojem

treba posvetiti mnogo više pažnje, iako je o tome kod nas već dosta
pisano. Ali o tome problemu biće riječi ubuduće.
Literatura:
–– Berlin, Isaija, Koreni romantizma, Službeni glasnik, Beograd, 2012.

–– Borhes, Horhe Luis, Nova istraživanja, Alef, Beograd, 2008.
–– Cervantes, Miguel de Saavedra, Bistri vitez Don Quijote od Manche,
Ljevak, Mosta, Zagreb, 2002.
–– Deretić, Jovan, Kompozicija Gorskog vijenca, Oktoih, Podgorica,
1996.
–– Dr Dvorski, Viktor, Crnogorsko turska granica, CID, Podgorica,
2002.
–– Đilas, Milovan, Legenda o Njegošu, Kultura, Beograd, 1952.
–– Ekerman, J. P., Razgovori sa Geteom, Izdavačko preduzeće „Rad“,
Beograd, 1965.
–– Eko, Umberto, Šest šetnji pripovjednim šumama, Algoritam, Zagreb,
2005.
–– Fraj, Nortrop, Mit i struktura, Svjetlost, Sarajevo, 1991.
–– Grupa autora, Veliki pesnici o poeziji, Kolarčev narodni univerzitet,
Beograd, 1964.
–– Gutke, Karl S., Moderna tragikomedija – istraživanje prirode žanra,
Sterijino pozorje, Novi Sad, 2007.
–– Janjijon, Marija, Romantizam, revolucija, marksizam, Nolit,
Beograd, 1976.
–– Koljević, Svetozar, Smrt epa u Gorskom vijencu, U: Letopis Matice
srpske – god. 169, knj. 451, sv. 5 (1993), str. 809–827.
–– Krleža, Miroslav, Eseji I: Jugoslavenske teme, Izdavačko preduzeće
„Sloboda“ Beograd, 1977.
–– Lenjin, V. I., O književnosti Zbornik, Izdavačko preduzeće „Rad“,
Beograd, 1963.
–– Lukač, Đerđ, Ruski realisti, Veselin Masleša, Sarajevo, 1959.
–– Lompar, Milo, Knjiga o Njegošu, Srpska književna zadruga,
Beograd, 2013.
–– Marks – Engels, O književnosti i umetnosti, Izdavačko preduzeće
„Rad“, Beograd, 1962.

Ethem Mandić
–– Nikčević, Vojislav P., Istraga poturica – mit ili stvarnost, Almanah,

Podgorica, 2001.
–– Njegoš, Petar II Petrović, Gorski vijenac, Školska knjiga, Zagreb,
1981.
–– Njegoš, Petar II Petrović, Spjevovi, Vijesti, Podgorica, 2004.
–– Popović, Milorad, Njegoševo nasljeđe, Pobjeda, OKF, Podgorica,
2013.
–– Prins, Džerald, Naratološki rečnik, Službeni glasnik, Beograd, 2011.
–– Said, Edvard, Orijentalizam, Biblioteka XX vek, Beograd, 2008.
–– Solar, Milivoj, Povijest svjetske književnosti, ICJK, Podgorica, 2012.
–– Tomaševski, Boris, Teorija književnosti, Matica hrvatska, Zagreb,
1998.
–– Tinjanov, Jurij, Pitanja književne povijesti, Matica hrvatska, Zagreb,
1998.
–– Žmegač, Viktor, Povijest romana, Matica hrvatska, Zagreb, 2004.

UDK 821.163.4.09-1
Marijana TERIĆ (Nikšić)

POETSKO STVARANJE MARKA VEŠOVIĆA
Marko Vešović se smatra jednim od najznačajnijih pjesnika po-

stjugoslovenskih književnosti, koji je poznat kao pjesnik, esejist i pre-
vodilac, oštri kolumnista, polemičar i kritičar. Autor je jednoga roma-
na „Rodonačelnik“, brojnih knjiga poezije, od kojih se njegova zbirka
pjesama „Poljska konjica“ smatra najboljom pjesničkom knjigom koja
govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu.
Ono po čemu se Vešovićeva poezija izdvaja u odnosu na druge
pjesnike jeste mnogoglasje, tako da u knjizi „Poljska konjica“ progo-
vara mnoštvo drugih glasova, lirski subjekat je svoj glas ustupio žr-
tvama vremena, pri čemu takvim dokumentarističkim stilom Vešović
gradi poetiku svjedočenja. Kada se u cjelosti sagleda njegovo poetsko
stvaranje dolazi se do zaključka da je riječ o nesumnjivo velikome juž-
noslovenskome eruditi koji je na osnovu vlastitoga egzistencijalnog
iskustva svojim pjesničkim tekstovima napisao govor o ljepoti poezije
i književnosti.
Ključne riječi: dokumentarnost, polifonija, zavičajni ambijent,
lirski kosmos, bijeli glog, Sarajevo
Marko Vešović je jedan od najznačajnijih pjesnika postjugoslo-

venske književnosti, koji se svojim poetskim stvaralaštvom izdvaja u
odnosu na druge pjesnike. Rođen je u selu Pape kod Bijeloga Polja. U
Sarajevu je završio Filozofski fakultet, a postdiplomske studije u Be-
ogradu. Vešović je pjesnik, esejist i prevodilac, autor jednoga romana
„Rodonačelnik“, publicističke studije „Četvrti genije“, brojnih knjiga
poezije „Nedjelja“, „Osmatračnica“, „Sijermini sinovi“, „Kralj i olu-
pina“... Godine 2016. u sklopu biblioteke Nova luča, a u izdanju OKF,
Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, Nacionalne biblioteke „Đur-
đe Crnojević“ i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, publikovana
je knjiga koja predstavlja izbor iz njegove poezije „Bijeli glog iz Papa“.

Marijana Terić
Vešović je poznat kao oštri kolumnista, polemičar i kritičar, tako da je

prevođen na mnoge evropske jezike. Njegova zbirka pjesama „Poljska
konjica“ smatra se najboljom pjesničkom knjigom koja govori o ratu
koji je Vešović proveo u Sarajevu. Dobitnik je Brankove nagrade i na-
grade „Aleksandar Leso Ivanović“, dok je odbio Šestoaprilsku nagradu,
nagradu „Skender Kulenović“, kao i nagradu „Risto Ratković“, jer su je
kako kaže „opoganili“.
Kao pjesnik nesumnjivo velike erudicije, ali i intelektualne ra-
doznalosti i osobenoga pjesničkog dara, Vešović je u svome poetskom
ciklusu izgradio gotovo čitav svoj život ispunjen psihološkim sadrža-
jem. Zato je njegova poezija istovremeno lična bol, analiza društvenoga
života, istorijski dokument, politička kritika, novinska reportaža, poet-
sko-intelektualni komentar, slika užasnih prizora rata, ali slika svoga
zavičaja i njemu najdražih ljudi.1 Vešovićeve pjesme funkcionišu kao
narativne cjeline, tako da čitajući njegove zbirke poezije imamo utisak
da čitamo priču o životu ljudi jednoga teškog vremena u kome se sukce-
sivno smjenjuju slike stradalnika. Budući da s osamnaest godina odlazi
iz Crne Gore, Vešović dolazi u Sarajevo, grad koji će obilježiti njego-
vo poetsko stvaralaštvo. Na tome podneblju stvara „Poljsku konjicu“,
„sarajevsku ratnu epopeju“, koja zauzima posebno mjesto u njegovome
pjesničkom opusu. Miljenko Jergović ističe da Vešović na poeziju gle-
da nekim specijalnim rendgenskim pogledom: „Djelovao je uvjerljivo
poput propovijedi nekoga darovitog propovjednika, zanesenjaka i fana-
tika, koji bi slušatelja mogao uvjeriti u sve.“2 Iz toga razloga, njegova
je poezija sugestivna i pripada tzv. „stvarnosnoj“ poeziji. Da je riječ o
izuzetnome stvaraocu, govori činjenica da je svoje pjesme dorađivao
pet, deset čak i dvanaest puta, i nema sumnje, priznaje Vešović, da su
mnogi od njegovih najboljih stihova plod naknadne pameti. U svojim
intervjuima često se poziva na riječi Radovana Zogovića koji je negđe
zapisao da objavljenu pjesmu „bolje vidiš“.3 Tako je i Vešović svoje
1
Enver Kazaz, „Gorka vedrina, melanholija i nostalgija u poeziji Marka Vešovića“,
u: Marko Vešović: Bijeli glog iz Papa, Biblioteka Nova luča, prvo kolo knj. 5,
Cetinje – Podgorica, 2016, str. 428.
2
Vidi: Miljenko Jergović, „Marko Vešović, tumač pjesništva“, preuzeto sa: http://
www.jergovic.com/ajfelov-most/marko-vesovic-tumac-pjesnistva/ 21. 6. 2017,
22:30 h.
3
Vidi: Marko Vešović, „Časna kuća“, preuzeto sa: www.lupiga.com/vijesti/marko-
vesovic-casna-kuca 21. 6. 2017, 21:16 h.

Poetsko stvaranje Marka Vešovića
publikovane pjesme iznova vidio i razmatrao, dajući im novu dimenziju

i bogateći ih novim značenjem.
Sagledavajući pjesničke tekstove Marka Vešovića pratimo život
čovjeka koji je pobjegao od „crnogorskoga zla“, ali koji se tome „zlu“
neminovno vraća kroz uspomene koje pretvara u poeziju, pa su njego-
ve pjesničke knjige toliko emocionalne i ispunjene vlastitim životnim
iskustvom. Najčešći motivi njegovih pjesama su otac, majka, Pape,
Lim, rijeka Ljuboviđa, Sarajevo, smrt, Bog... Ovim motivima pjesnik
pripovijeda priču o sudbini ljudi u surovim ratnim danima, gradeći tako
poetski testament. Iako se u literaturi o Marku Vešoviću piše kao o ista-
knutome bosanskohercegovačkom pjesniku porijeklom iz Crne Gore,
njegova poezija svjedoči o tome da je riječ o južnoslovenskome inte-
lektualcu. Vešović naglašava da je duhovno ostao Jugosloven: „Tačnije,
granice mog jezika su granice moje domovine, i sve najbolje što su če-
tiri naroda na tom jeziku smatram svojom babovinom“,4 ističe Vešović.
Enver Kazaz piše o njemu kao „južnoslavenskome klasiku“, čija je cje-
lokupna poezija „nastajala iz same gorke vedrine ljudskog bića koje u
isti mah i živi i pjeva neprozirnost, zatamnjenost, zamaskiranost smisla
svijeta i neprestano osipanje njegovih esencijalnih vrijednosti, ali i stal-
ne ljepote življenja“.5 Stoga je temeljna karakteristika njegove poezije
spajanje različitih svjetova, života i smrti, odlazak u onostrano...
U Vešovićevome poetskome ciklusu uočavamo različite faze stva-
ranja koje se odnose na društveni kontekst u kojemu je pjesnik gradio
svoj život. Pored pjesama posvećenih životu u Sarajevu, unutrašnjim
preživljanjima i sukobima koji su ga obuzimali, pjesnik priziva zavi-
čajni ambijent, sanja svoje rodne Pape i priśeća se đetinjstva za kojim
čezne. Stihovima iz pjesme „Djetinjstvo (III)“: „Beskrajno li je svako
papljansko ljeto bilo! / Jedino greškom, grdnom, moglo se umrijeti /
O ljeto, neiscrpno poput riznica carskih / O, cvrčci, slamke, kamičci,
maslačkove pahulje / Sve natopljeno svijetom, kao fitilji uljem / Sve,
uronjeno u vječnost čija pučina mije...“6 prepoznajemo vapaj lirskoga
subjekta za papljanskom prirodom u kojoj ośeća spokoj i čija se duša
stapa sa dušom prirode uronjenoj u vječnost. Završnim stihom „Kao
4
Isto.
5
Enver Kazaz: „Vešovićeva poezija kao kartografija apsurda, melanholije i nostal-
gije“, u: Sarajevske sveske, br. 37–38, 2017, str. 5–6.
6
Marko Vešović, navedeno djelo, str. 63.

Marijana Terić
da je Bog svijet napravio od Lima“,7 lirski subjekat zavičajno pretače

u kosmičko, uz težnju da zauvijek ostane u tome netaknutom raju. To
nam potvrđuje i u pjesmi „Zavičajna mjera“:
Iz ptičjih zvižduka, iskrsavaju slike
Svijeta što se, ko lijek od svireposti vraća
(...)
Želju da taknem zemlju bosim stopalom – budi
U meni, po starome, bistar curak cikada.
(...)
Da škrinje života su od škrinja smrti dublje.8 (podvukla M. T.)
Iako nam u jednoj pjesmi kaže da se ni kao leš neće vratiti u svoj
kalni zavičaj, „gdje na lokalnom nebu / vječito stoji sunac lokalni“9
(„Ni kao leš“), lirski subjekat želi da se vrati u Pape“: „I misao na bijeg
/ Dušu mi jutros krenu“,10 čitamo u pjesmi „Bijeg u Pape“, koja opisuje
motive nostalgije i žudnje lirskoga subjekta da sve „ispočetka vidi i da
se svemu divi“. U svojim narativnim strukturama Vešović opisuje kako
je u snu konjskim lancem vezan za zavičajnu krušku, „zavičajna lipa
šumi o izgubljenoj domovini“ i otkriva da noći u Papama nigđe nije sre-
tao kasnije osim u sebi kad snije; „i ovaj svijet ko da snijem“, zapisuje
pjesnik.
Dakle, svi navedeni stihovi jasno impliciraju ośećanja melanholi-
je i śete za ostavljenim zavičajem iz kojega je pobjegao, ali u koji se ne-
svjesno vraća. Nezadovoljan svijetom u kojem se nalazi, Vešović niže
poetske slike prirode u koje želi da utone pronalazeći vječni duhovni
mir. Iz toga razloga možemo reći da je znatan broj pjesama psihološki
produbljen, što upućuje na snažnu poetsku emociju lirskoga subjekta
koji svoje egzistencijalno iskustvo pretače u pjesmu odnosno „priču“.
Čulnost poetskoga jezika najviše dolazi do izražaja u pjesmi „Bijeli
glog iz Papa“ koja se smatra jednom od najboljih Vešovićevih pjesama.
U njoj bijeli glog miriše umjesto Boga, „miriše, ko što majčinska noga /
zipku s bolesnim djetetom ljulja“, čime glog postaje „pomajčeni Bog“.
Kako Enver Kazaz objašnjava, Vešović ukida granicu između čovjeka
7
Isto, str. 66.
8
Isto, str. 71.
9
Isto, str. 307.
10
Isto, str. 317.

i prirode, uvodeći metafizičku dimenziju, pri čemu se ljepota bijeloga

gloga uzdiže do božanske ljepote, a bijeli nas glog ljuljuška kao maj-
činska noga. Tada čulno prelazi u misaono, bijeli glog „razgoni aveti
sa jastuka od nečiste sile“, pa kao zaštitinik – Bog, „pere riječi, činije,
žile“ da sve pod nebom bude „prosto i čisto“. „Bijeli glog kao ontički i
metafizički znak, intiman sa nama do stupnja blagosti majčinske noge,
nježan i brižan kao ona dok ljulja bešiku sa bolesnim djetetom – jest
puna potvrda Vešovićevog pounutarenja i pometafizičenja prirode u
kojem bilje postaje transcendentalnim fenomenom, a transcendentalno
gubi svoju apstraktnu nemislivost i opredmećuje se do razine intimne
biljnosti.“11 Poetska filozofija koja izbija iz ovakvih stihova potvrđuje
Vešovićevu težnju za „mističkim jedinstvom svijeta“.
Na koji način je Vešović uspio da dočara, metaforički obogati i
približi čitaocima svoje Pape, najbolje opisuje Jergović koji je toliko
razmišljao o pjesnikovome zavičaju da je poželio da ode u Pape i da
uživa u tome svijetu koji je, kako kaže, tako daleko od svijeta u kojemu
on živi.12 Nazivajući ga zavičajnim lirikom, raskošnim i ponekad her-
metičnim pjesnikom, Jergović o toj „veličanstvenoj zavičajnoj građevi-
ni njegove književnosti“ govori na sljedeći način:
Malo je onih koji bi umjeli ozavičajiti cijeli svijet, ili koji bi uspjeli
izmisliti vlastiti zavičaj, sagraditi ga iz temelja i omitotvoriti tako da
čitatelj povjeruje kako, zapravo, važnijega mjesta na zemlji nema.
Oni koji takvo što uspiju, oni su, zapravo, pravi zavičajni lirici,
epici, romansijeri. Marko Vešović ustrajno je gradio mit o svojim
rodnim Papama, najprije sramežljivo, evokativno, nostalgično, ne
skrivajući provincijalca u sebi, potom kroz visoku stilizaciju, sve
dok se slika ne pretvori u slikarsku apstrakciju, kao u fantastičnoj
pjesmi o bijelome glogu u Papama, da bi na kraju, u ratno i poratno
doba, od Papa doista načinio jedan gotov svijet dobra i zla, ljepo-
te i moralne nakaznosti, čistoće i svakoga gada, svijet koji je tako
plastičan i slikovit da se kroničnom Vešovićevom čitatelju učini da
je domaći u Papama, kao što je domaći u Andrićevom i Selimovi-
ćevom Sarajevu, u Londonu Miloša Crnjanskog, na jugu Williama
Faulknera, u Zagrebu ili Budimpešti Miroslava Krleže.13
11
Enver Kazaz, „Gorka vedrina, melanholija i nostalgija...“, str. 403.
12
Vidi: Miljenko Jergović, navedeno djelo, str. 16.
13
Isto.

Marijana Terić
Domovina u Vešovićevim pjesmama nije izgubljena, ona je vječ-

no urezana i živi kao mitski hronotop, koji je pjesnik izgradio evocira-
jući uspomene na prošlost od koje se ne može osloboditi. Posebno mje-
sto u njegovim narativnim cjelinama zauzima motiv majke. Majka je za
njega simbol ognjišta, bezbrižnoga đetinjstva, ali i prolaznosti života
nakon surovih vremena. Ona nije krupnija od pesnice, mršava je kao
šibica, priljubljenih stopala uza zemlju, razgovara s korovom, svađa se
sa ekserom, a u snu joj mrtvi donose da pere krvave košulje. Slikovitim
izražajnim sredstvima, pjesnik nam približava lik majke koja je nekada
bila slična bokoru kopriva, a „sad je plamičak koji može / i šapat utu-
liti“ i njena je duša „sve punija / tišine kojom odjekuje / crkva naroda
izumrlog“.14 Majčin je lik svuda prisutan: „nad licem – lokne pare, nad
parom – lice majčino“, pjesnik sebe vidi majčinim očima („Zadušni-
ce“), divi se majčinome osmijehu s fotografije („Majčin osmijeh sa fo-
tografije“), koji nijednu njenu tajnu ne otkriva, jer taj je osmijeh „ko
vatrica u samoći“. U pjesmi „Na majčinom grobu“, on se pita: „Zar ovaj
prah što majku mi krije, / u neku ruku svojta mi nije?“15 Ovim stihovi-
ma aktivira se motiv smrti koja je neizbježna, ali i misao o tome da će
prah sa zavičajnoga tla prekriti i život pjesnika kad za to dođe vrijeme.
Njegova je majka kao Sijerma ostala sama i taj gorki talog života i sa-
moće izaziva bol u duši pjesnikovoj. Slikajući simbol Sijerminih sinova
koje zla majka išćeruje iz svoga doma, Vešović taj motiv povezuje s pri-
čom o Božijem progonstvu čovjeka iz Raja, spajajući tako crnogorsku
legendu i biblijsku priču, kako bi oslikao čovjekov put od njegovoga
mitskog početka naovamo.
Specifičnost Vešovićeve poezije ogleda se u muzikalnosti stiho-
va, različitoj upotrebi rime, kombinovanju slobodnoga i vezanoga stiha,
kao i figurativnome jeziku, čija simboličnost kreira poseban univerzum
ispunjen narativnim diskursom. Ono po čemu se njegova poezija iz-
dvaja u odnosu na druge pjesnike jeste mnogoglasje ili dijaloško pripo-
vijedanje, koje je odlika posebno narativnih struktura. Budući da ovaj
termin Bahtin karakteriše kao „mnoštvo samostalnih i neslivenih glaso-
va i svesti“, odnosno kao „stvarna polifonija punopravnih glasova“,16 u
14
Marko Vešović, Bijeli glog iz Papa, str. 45.
15
Isto, str. 86.
16
Mihail Bahtin, Problemi poetike Dostojevskog, Zepter Book World, Beograd,
2000, str. 8.

knjizi „Poljska konjica“ prepoznajemo bahtinovsko poluglasje. Lirski

subjekat svoj glas ustupa žrtvama vremena, tako da u okviru jedne po-
etske zbirke progovara nekoliko glasova, svijesti ili pogleda na svijet,
pri čemu se zbirka realizuje, kako kaže Enver Kazaz kao dramska po-
zornica sa koje se čitaocima obraćaju glasovi stradalnika, da bi im se
pridružio glas pjesnika koji svejdoči o ličnome iskustvu.17 Tako Vešo-
vić ispovijeda lično i kolektivno iskustvo kako bi pokazao novi oblik
društvene svijesti ili jedno ideološko sagledavanje ratnoga užasa koji
se urezao u nacionalno pamćenje. Takvim dokumentarističkim stilom
Vešović gradi poetiku svjedočenja, koja je bila posebno zastupljena u
bosanskom „antiratnom pismu“.18
Obuzet tragedijom ljudskosti pjesnik opisuje majčinsku tugu za
poginulim sinom, koja u pjesmi „Panj“ kaže: „Odmah sam ja bogami
viđela da će umrijet / iako su me njegovi drugovi sokolili da neće...“19
Majka kao lirski subjekat toliko je obuzeta bolom da njeno obraćanje
Bogu Vešović daje antologijskim stihovima:
A kad je umro šćela sam vriskat
da se čuje do Boga al ko da dobaci dotle
a i taj Bog sve mi se čini da se
sklonio đe se ne čuje vriska samohranica
samo što insan džaba dere grlo20
Iako je ovđe naglašena uzaludnost dozivanja Boga, a može se reći
i gubitak vjere u pravednost Božije odluke, jer majka ostaje sama bez
ikoga svog, završnom strofom Vešović pravi potpuni kontrast u odnosu
na neizmjernu majčinsku patnju riječima:
A šta ćeš
ni jedan rat nikad nije
nijednu majku
nasmijao.21
Ovakve stihove kojima se sugeriše prihvatanje tragične sudbine
koju majka proživljava u ratu, shvatamo kao potpuni preokret u odnosu
na gradacijske slike boli koje se smjenjuju od samoga početke pjesme.
17
Enver Kazaz, „Gorka vedrina, melanholija i nostalgija...“, str. 425.
18
Vidi: Enver Kazaz, „Gorka vedrina...“, str. 397– 432.
19
20
Isto, str. 92.
21
Isto.

Marijana Terić
Pored toga što je opisana patnja toliko uzdignuta, Vešović kao da po-
kušava ublažiti težinu ljudske nesreće društveno-istorijskim okolnosti-
ma – ratom. Ipak u drugoj pjesmi progovara ženski glas, koji potresen
tragičnim užasom svoje prijateljice, ne želi vjerovati u Boga „što pušta
da djecu, majkama / u naručju / ubijaju onako, ni zbog čega, prosto iz
zabave“.22 „Takav bog meni ne treba“, kaže anonimni ženski glas i isti-
če: „nema te, bože, / rekla sam, prekrižen si za sva vremena / i tačka“
(„Kad je srpski snajperist“). Svaka pjesma iz ovoga ciklusa na veoma
ekspresivan način uz metaforički snažne poetske slike opisuje ratne pri-
zore, granate koje padaju dok pjesnik trči s ćerkom u parku („Potpis“),
dijete koje ostaje bez roditelja („Bog dao Bog uzeo“), ali i smiješak jed-
ne đevojke, koja svojom nježnošću prkosi surovome danu. Motiv smrti
i te kako zauzima znatan broj Vešovićevih stihova. U pjesmi „Pravim
se da me ima“, on kaže: „Kad je krenulo, mislio sam: ili ću poginuti ili
ostati živ. / A nisam znao da se može umrijet a preživjeti.“23 Svijet po-
redi s osmijehom slijepih iz Kovačićeve poeme „Jama“ („Tri cigare“),
tako da njegovi narativni tekstovi predstavljaju mješavinu tragedije, hu-
mora, nesreće i ironije. Budući da se „Poljska konjica“ smatra „kultnom
knjigom“, Vešović u jednome intervjuu otvoreno kaže da je jedino on
mogao napisati ovu knjigu jer je 90 odsto stvari upamtio i zabilježio. Po
njegovome mišljenju osnovna vrijednost tih tekstova je „dvostruki po-
gled“. Imao je sreću, priznaje, što je poznavao sve te ljude, gledao sve
to s distance i istovremeno ih razumijevao iznutra. Iako ga je stvorila
Crna Gora, otkriva da ga je obogatila i preoblikovala Bosna i Herce-
govina, naročito Sarajevo.24 Time je Vešović povezao različite glasove
ljudi koje spaja ista tragična sudbina, ostavljajući iza sebe dokument
ratnoga užasa.
Vešovićeva poezija je toliko jedinstvena po tonu i muzikalnosti
stihova obogaćenih mnoštvom stilogenih sredstava kojima se kreira spe-
cifičan lirski kosmos. Posebna karakteristika njegovih narativnih pjesa-
ma je spajanje ličnoga iskustva s univerzalnim. Veliki je broj pjesama
koje funkcionišu kao upečatljive slike iz stvarnoga života pjesnikovoga
22
Isto, 94.
23
Isto, 104.
24
Vidi: Marko Vešović, „Govorili smo – ma kakav rat“, preuzeto sa: https://www.
slobodnaevropa.org/a/marko_vesovic_govorili_smo_ma_kakav_rat/24540753.
html 25. 6. 2017, 20: 45 h.

ili kao njegove uspomene koje se ne mogu izbrisati iz śećanja. Jedna od

takvih pjesama je „Grad“ koja se može čitati kao iśečak iz Vešovićeve
biografije o dolasku u Sarajevo. U njoj su posebno naglašeni motivi iz-
gubljenosti u tuđini, nepripadanje jednome novom svijetu u kojem se
našao, ali i nemogućnost snalaženja u tome prostoru. „Premalen u me-
težu, izgubljen usred buke“25, piše Vešović u pjesmi. Sarajevo naziva
sanatorijem s pogledom na more, u kojem je „živio poluživot, u gradu
polustranu / Živio ko flauta. Ukoso i ustranu“. Mnogi stihovi zvuče po-
put melodije koja unosi mir i liječi pjesnikovu dušu, koja je, kako sam
navodi u pjesmi ostala u Crnoj Gori, od koje se liječio u Sarajevu. „To
nisam ja“, reći će pjesnik, „to su samo rime“, „to su samo sjećanja / na
utrnule sne. / I osjećanja“26. Dakle, usamljenost, izgubljenost u svijetu,
praznina koja boli, prate Vešovića kroz stihove u kojima se često poziva
na Boga i njegovo (ne)prisustvo. Bog je za njega metafora, odnosno
simbol samoće, duhovne samoće koja je izvor njegove snage. „Kad ne-
maš kome da se obratiš, kad nema ko da te sluša, kaže Vešović, „bog
ostaje jedini sagovornik, idealan sagovornik, zato što ne postoji.“27
U pjesmi „Osmatračnica“ Vešović metaforički sugeriše da poe-
zija nije obično gledanje u svijet, nego osmatranje, što znači da je to
istovremeno gledanje i analiziranje, pa je pjesnik osmatrač koji treba
da izvještava o dešavanjima na svom horizontu.28 Enver Kazaz kaže
za njega da je pjesnik gorke vedrine, melanholije i nostalgije, jer uspo-
mene pretvara u poeziju, tako da su njegovi pjesnički tekstovi izuzetno
slikoviti i emocionalni poput pjesme „Melanholija“:
I odjednom je duša puna
Od misli, došle iz tog ćuva:
Da iz djetinjstva onaj bunar
Odjeke moga glasa čuva.29
Tonovima ironije i tragedije pridružuje se melanholični ton pje-
snikove ispovijesti – „Čovjek p(l)jeva poslije rata“ u kojoj je filozofija
pjesme ujedno i filozofija univerzalnoga humanizma.
25
Marko Vešović, Bijeli glog iz Papa, str. 76.
26
Isto, str. 231–232.
27
Marko Vešović, „Što uzaludnije, to ljudskije“, preuzeto sa: http://www.prometej.ba/
clanak/copy-paste/marko-vesovic-sto-uzaludnije-to-ljudskije- 2755 25. 06. 2017,
12:14 h.
28
Enver Kazaz, „Gorka vedrina, melanholija...“, str. 406.
29

Marijana Terić
Iako se Vešović nalazi daleko od svoga zavičaja, navedeni stihovi,

kao i brojne pjesme, pokazuju da upravo zavičajno vrijeme provedeno
u Papama, odjekuje u njegovoj duši čime se sve više približava svo-
me kraju od kojega se udaljio. Time se implicira neprestano vraćanje
zavičaju, đetinjstvu, koje pjesnik želi da ovjekovječi u imaginarnome
poetskom univerzumu, stvarajući tako jedan mitski ambijent. Poseban
kvalitet njegove pozije Enver Kazaz vidi u majstorstvu upotrebe jezika
čime se, po njegovome mišljenju, Vešović približio Tinu Ujeviću, nagla-
šavajući pjesnikovo čudo versifikacije, a to je stih, rima, ritam, leksičko
bogatstvo. Svaka slika je okružena sistemom asocijativnih polja, bogat-
stvom detalja, emocionalnim tonovima, ekspresivnim slikama prirode.
Pojedine pjesme Vešović je posvetio Radovanu Zogoviću, Njego-
šu, Stevanu Bulajiću, Skenderu Kulenoviću. Zanimljivo je pomenuti da
su nazivi njegovih pjesama „Ćeraćemo se još“, „Ponoć mene“ identič-
ni sa naslovnim sintagmemima pjesama Matije Bećkovića i Rista Rat-
kovića. Pored toga, u pjesme unosi motive iz raznih književnih djela:
Kovačićeve „Jame“, Šekspirovoga „Magbeta“, jedna pjesma nosi naziv
„Don Kihot“, pominje Crnjanskog, Homera, što upućuje na činjenicu
da je riječ o pjesniku kao velikome poznavaocu književnosti, odnosno
sjajnome eruditi. „Marko Vešović je o poeziji govorio iz poezije same,
po sluhu i po notama, iz uvjerenja kako je pjesma samoj sebi sav smisao
i sadržaj, i kako pjesma ne treba, a ne smije, svoj razlog i opravdanje
tražiti u nečemu što sa njom nije u organskoj vezi, u teoriji ili filozofiji,
recimo.“30 Za pjesnika se kaže da je neuklopiv u svaki nacionalni ka-
non, tako da njegovo pjesništvo pripada intimi čitanja. „Zato je Vešović
ni moderan ni postmoderan, nego svoj pjesnik, onaj koji se nije dao
zavesti poetskim modama, stalno dokazujući koliko su klasične vrijed-
nosti poezije neprolazne“.31
Kada se u cjelosti sagleda njegovo poetsko stvaranje dolazi se do za-
ključka da je riječ o nesumnjivo velikome južnoslovenskome eruditi koji
je na osnovu vlastitoga egzistencijalnog iskustva svojim pjesničkim tek-
stovima napisao govor o ljepoti poezije i književnosti. Ta ljepota poezije
dolazi iz njegovoga zavičaja – rodnoga sela Pape, koje je Vešović (možda
nesvjesno!) uzdigao do božanskoga svijeta kroz bijeli glog, „taj rascvali
Miljenko Jergović, navedeno djelo.

30
Enver Kazaz, „Vešovićeva poezija kao kartografija apsurda, melanholije i nostal-

31
gije“, Sarajevske sveske, br. 37–38, str. 23.

glog, kruna kraljevska, oblak, bog“, „taj labud među drvećem“, koji raz-
goni nečiste sile. Kao čovjek izuzetno specifične prirode, raskošnoga dara,
sjajnoga opservativnog pristupa i žestokih polemičkih iskaza, Vešović
nam otkriva da sve što je napisao od 1992. naovamo može se obuhvatiti
Geteovim riječima: „Jer ja sam bio čovjek, a to znači borac“. „To znači i
borac“, piše pjesnik. „Crnogorsko u meni, to je jezik moje majke Darinke
koji sam ponio od djetinjstva“.32 To znači da je riječ o rijetko nadarenome
stvaraocu koji pripada sebi, svojoj književnosti, a to znači SLOBODI!
LITERATURA
–– Bahtin, Mihail, Problemi poetike Dostojevskog, Zepter Book World,

Beograd, 2000.
–– Kazaz, Enver, „Gorka vedrina, melanholija i nostalgija u poeziji Mar-
ka Vešovića“, pogovor knjizi: Marko Vešović: Bijeli glog iz Papa, Bi-
blioteka Nova luča, knjiga 5, Cetinje – Podgorica, 2016, str. 397–433.
–– Kazaz, Enver, „Vešovićeva poezija kao kartografija apsurda, mela-
nholije i nostalgije“, Sarajevske sveske, br. 37–38, 2017, str. 1–23.
–– Vešović, Marko, Bijeli glog iz Papa, Biblioteka Nova luča, knjiga 5,
Cetinje – Podgorica, 2016.
ELEKTRONSKI IZVORI:
–– Jergović, Miljenko: „Marko Vešović, tumač pjesništva“, preuzeto sa: http://

www.jergovic.com/ajfelov-most/marko-vesovic-tumac-pjesnistva/
21. 6. 2017, 22:30 h.
–– Vešović, Marko: „Časna kuća“, preuzeto sa: www.lupiga.com/
vijesti/marko-vesovic-casna-kuca 21. 6. 2017, 21: 16 h.
–– Vešović, Marko: „Govorili smo – ma kakav rat“, preuzeto sa: https://
www.slobodnaevropa.org/a/marko_vesovic_govorili_smo_ma_
kakav_rat/24540753.html 25. 6. 2017, 20: 45 h.
–– Vešović, Marko: „Što uzaludnije, to ljudskije“, preuzeto sa: http://www.
prometej.ba/clanak/copy-paste/marko-vesovic-sto-uzaludnije-to
-ljudskije- 2755 25. 06. 2017, 12:14 h.
Marko Vešović, „Što uzaludnije, to ljudskije“, preuzeto sa: http://www.prometej.ba/

32
clanak/copy-paste/marko-vesovic-sto-uzaludnije-to-ljudskije-2755
25. 06. 2017, 12:14 h.

UDK 821.163.4.09
Andrijana NIKOLIĆ (Podgorica)

SIMBOLIKA (BIJELE) BOJE U DJELIMA NEVIDBOG,

RISTA RATKOVIĆA, MOJKOVAČKA BITKA,
ĆAMILA SIJARIĆA I HAJKA, MIHAILA LALIĆA
Opisivane predmetnosti u svom shematizovanom aspektu po-

sjeduju dalekosežnija značenja, a upotreba boja u književnom djelu
opunomoćiće slojevitost shematskog prikaza. Koristeći se semiotskim
pristupom, autorka će se baviti pitanjem funkcije znakova obojanih
bijelom bojom. Dekodirajući bijele boje i one koje su najzastupljenije
u mikrostrukturama književnih djela otkriće se međusobna poveza-
nost obojanih planova jezika (glas, dan, jutro, zora, sintagmem, zvuk,
simbol) sa planovima sadržine (tema, događaj, vrijeme, sredina, mo-
tivi) kroz sva tri obrađena djela. Pošto je književno djelo višeslojna
tvorevina, ovim radom su obrađeni pojedinačni djelovi kojima je boja
osnovni kod.
Ključne riječi: bijela, boja, hronotrop, vrijeme, prostor, sintagmem
Književno djelo je višeslojna tvorevina koja nam dozvoljava da

u cjelini djela razlikujemo dvije vrste djelova: pojedinačne slojeve i
pojedinačne faze djela, koje se u njegovoj cjelini jedna od druge ja-
sno izdvajaju.1 Slojeve, nadalje možemo smatrati „sadržajem“ ili iz-
borom djelova jednog djela, dok će „formi“ književnog djela pripasti
konstitutivna uloga značenja za sloj prikazanih predmetnosti. Prihva-
tajući deskriptivno fenomenološko stanovište i samim tim, ako odnose
među slojevima djela pokušamo deskriptivno da shvatimo, onda se sloj
značenja povlači i postaje gotovo „proziran“ u korist sloja prikazanih
predmetnosti koje stupaju u prvi plan, ali ako se promijeni način razma-
Roman Ingarden, „Doživljaj, umetničko delo i vrednost“, Nolit, Beograd, 1975,
1
str. 61.

Andrijana Nikolić
tranja, tada se i odnos između predmetnog sloja i sloja aspekata vidno

mijenja. Predmetni sloj konstituiše svoj smisao iz smisla rečeničnog
korpusa, dok se sloj aspekata formira dijelom iz prikazanih predmet-
nosti, dijelom iz pojedinih elemenata sloja značenja, a djelimično se
temelji na nekim osobenostima jezičkog glasovnog sloja.2
Ovim radom pokušaćemo razumjeti šta mogu da ostvare djela
određenog umjetničkog pravca i kolika je moć semantike u kolorisanju
predmetnog sloja i sloja shematizovanih aspekata trojice crnogorskih
književnika – Rista Ratkovića, Ćamila Sijarića i Mihaila Lalića, kroz
njihova tri romana „Nevidbog“, „Mojkovačka bitka“ i „Hajka“. Sva tri
velikana pripovijedanja svoje romane započinju klasičnim realističkim
postupkom, s nužnom distancom od teme romana, istovremeno težeći
ka poetološkoj interpretaciji tema i ideja: „Predzorje, modro kao čivit,
bilo je već puno mitraljeza. Kosili su po okolnim brdima na sve strane.
A, čim granu sunce, grunuše i topovi. Dan je dolazio kao kurjak.“3 U
modrini predzorja dan je nailazio poput kurjaka. Poređenjem dana sa
predatorom Ratković je oslobađao poetski fluid pod uticajem drugog
avangardnog talasa kojem je pripadao i koji je pored destrukcije, oslo-
bađanja od tradicije, protesta i prožimanja različitih umjetnosti, nosio sa
sobom preplitanje individualnih i kolektivnih vidika, kojima Ratković
nije ostao ravnodušan. Zastupajući integralnu viziju života, integralnu
stvaralačku viziju, svako njegovo djelo je zasebna cjelina, a svaka re-
čenica posjeduje osebujnost sintagmemskih korelacija, poređenja i se-
mantičkih aspekata. Konkretno i apstraktno ostaće prepoznatljivo u nje-
govom stvaralaštvu, kao izvjesna stvarnost u datom momentu. U korist
„poezije spontanosti“ on će odbaciti psihologiju riječi: „ Jer, reč sama
po sebi ne postoji. Reč je uvek , više ili manje, simbol nekog pojma,
njeno je postojanje uslovljeno njegovim značenjem. Boja reči je umet-
nička i relativna: apsolutan je samo njen simbol, njena nepromenljiva
stvarnost njena metafizika“4. Imajući na umu vrijeme nastanka ovog
romana (1933), uvažavajući pri tom i književnoteorijske paradigme i
vladajuće poetike (ekspresionizam, nadrealizam, dadaizam, zenitizam,
socijalna literatura) primjećujemo Ratkovićevu duhovnu i spisateljsku
2
Isto, str. 63
3
Risto Ratković, „Nevidbog“, Grafica Veneta, Padova, 2006, str. 5
4
Dragan Aleksić, „Dadaizam“ u: Pisci kao kritičari posle prvog svetskog rata, str.
543–553.

Simbolika (bijele) boje u djelima...
egzistenciju između ovozemaljskog – lirskog i onozemaljskog – na-

drealističnog, kao izvjesne posljedice njegovog privatnog života i pje-
sničkih iskustvenih ostvarenja. Opisujući prirodu, on će joj dati i boju
i zvuk, nerijetko i miris. Liričnost njegovih opisa posjeduje neobične
komparacijske oblike, uključujući mnoštvo semantostilema koji poja-
čavaju snagu piščeve poetičnosti („i tele i ljiljan u isti mah“, „snijeg u
zvjezdani behar“, „rastao je kao biljka i kao životinja, rascvetavao se“).
Težeći da stvore novu sintaksu, njemački su ekspresionisti težili skra-
ćivanju rečenica, gomilajući kratke rečenice, jedne za dugom, a ovaj
postupak da se primijetiti i kod Ratkovića: „Nije pio i nije pušio. U
crkvu nije išao. U Boga nije verovao. Sneg je padao i dalje. Bela i siva
grdna nebesa primicala se zemlji sve više“. Svoj jezički izraz Ratković
je bojao na osoben način, uz dominaciju bijele, crne, sive, modre i žute,
dok su boja gline i zelena boja bivale potisnute u drugi plan. Atribut-
ske odrednice karakteristične su kada Ratković želi istaći dominantnost
lošeg: mrtvački blijed; pomodreo (usljed smrti); žut (usljed bolesti)
ili žute oči/zubi/osmijeh (Aždrail-zlotvor) ili dominantnost lijepog,
estetski oblikujući pojmove, koji ljepotom ne pripadaju opisanom
svijetu zla: „bedra bijela kao karlice od sira“; „čvrsto belokosno
telo“, vezujući bijelu boju za pojam ljepote, koja će ipak vremenom
nestati, kao što bjelokost vremenom požuti, Ratković je pojmovima
određivao sudbine, pažljivo birajući boje. Česti su oblici metaforičnih
izraza: „Osmeh mu ne beše više zlatan. Ogromna žuta zmijurina od
vojske“. Nadolazeća nevolja bojana je žutom bojom. U pitanju je čista
boja bez primjesa, kako bi se jasno definisala uloga obojanih pojmova,
za razliku od plave boje koja je u Ratkovićevom djelu dobijala različite
konotacije: od melanholije do sjete, od nedostižnog plavog do transfor-
macije u prijeteće crno: „Dečaštvo se zavaravaše plavim, duboko pla-
vim nebesima. Noć se pretvarala u psa.“
Ipak, najčešće upotrebljavana boja je bijela. Bijela boja u Ratko-
vićevom romanu „Nevidbog“ češće je oznaka za smrt i nestanak, nego
boja radosti. Mlijeko je hrana, simbol novog života, ali i strašna smrt
koju je dočekao Damjan, skuvan u kazanu mlijeka. Dan je obojan bje-
linom praskozorja iza kojeg vreba kurjak – smrt. Dok se mjesečina to-
pila u mliječnoj boji, ubijen je Đorđe i ostao da leži u bijelom snijegu.
Podvedenu djevojku u Aždrailovoj odaji Ratković opisuje kao „potok
mleka po detelini“, uobražavajući njenu dotadašnju nevinost već uga-

Andrijana Nikolić
slom u osramoćenom mladom tijelu, koje se zadesilo u zlom vremenu

na zlom mjestu, kao što ni mlijeko ne teče djetelinom. Posebno je fas-
cinantan model dječačkog sna koji fascinira nadrealiste jer predstavlja
nestvarnu mješavinu stvarnosti i mašte, realnog i fantazije. Nadrealisti
su smatrali da je dječji san mnogo bliži iracionalnom, kolektivno ne-
svjesnom, jer nije „ugrađen“ u okvire odraslih, odnosno, nije podlegao
tradicijskim, kulturnim, arhetipskim obrascima odraslih. U Vaskovom
snu izvjesna seljanka želi da podoji dijete. Otkopčavajući jelek, bjelina
grudi pretvorila se u bijele jaganjce, a ona se pretvarala čas u Magda-
lenu, čas u Anu. Biblijska Magdalena velika grešnica, a onda iskrena
pokajnica, preobražena iz žene dojilje, cikličkim preobrazbama otjelov-
ljuje lik Ane i obrnuto, tumači se kao grešno davanje čijem je iskušenju
Ana odoljela nekoliko puta. Dakle, Ratkovićev književni tekst povezan
je sa neposrednim životom i životnim iskustvom pojedinca, odnosno
povezanost njegove duše i podsvijesti sa realnošću, što na neki način i
kompletira sliku njegove poetike. U odnosu Ratkovića i njegovog poi-
manja boja, svakako je njegov stil koji proističe iz njegovog bića, ute-
meljen u arhetipskim oblicima jednog podneblja, izvjesnoj autorovoj
mitologiji, stvarajući jedinstven spoj riječi i predmeta, a istovremeno
izvlačeći na površinu sloj prikaza na kojima egzistira njegovo djelo.
Prodornom sinestezijom Krvavi vrisak istovremeno je spojio život i
smrt, dok su Vaskova razmišljanja čista, jasna i to još u krvi rođena,
svjesno i racionalno proizvedene iracionalne misaone, a opet jasne se-
mantičke konstrukcije. Prenoseći lične impresije iz haotične realnosti,
Ratković je djelovao aluzijom kroz boje, bojajući vrijeme i prostor,
zvuk i poimanje, približavajući se autentičnoj stvarnosti, unoseći rat-
nu realnost i isključujući postupak mimetičke reprodukcije. Spajajući
audio i vizuelne elemente u jasno odabranom okviru, spajao je dadai-
stički zvuk i nadrealnu sliku. Njegove metafore su kumulacija narodnih
pojmova, oslobađajući zvuk na glasovnom nivou kroz riječi, van uo-
bičajenih sintaksičkih konstrukcija. Kod Ratkovića se susrijećemo sa
idiomatologijom, odnosno „nacionalnim stilom“. Slijedeći ideju da je
svaki nacionalni jezik neka vrsta duhovnog supstituta naroda koji ga je
stvorio5 i koji nosi u sebi mentalno i istorijsko jednog naroda, Ratković
je slijedio ovu liniju, ali nije zanemarivao ni ideologiju nadrealizma, te
vladajuću poetiku izvjesnog stvaralačkog momenta.
5
Novo Vuković, „Putevi stilističke ideje“, Jasen, Nikšić, 2000, str. 120.

Sveobuhvatnim povezivanjem stvari i pojava, otkrivanjem mi-

krokosmosa u makrokosmosu Ćamil Sijarić je u svom romanu „Moj-
kovačka bitka“ otvorio biće čovjeka, koristeći se misaonim slojevima,
simbolima i lirskim slikama, kako bi naglasio čovjekovu tragičnost. Si-
jarić se u svojim djelima vezuje za vrijeme, ljude i prostor, za istoriju,
tradiciju i običaje. On poštuje legendu, ne zapostavlja mit. Patrijarhalno
nasljeđe, limski kraj i bihorske vrleti upletene su i međusobno uslov-
ljene, te kao takve otkrivaju načela, ali i egzistencijalni smisao naroda
jednoga naroda. On će suštinu bivstvovanja prikazati na svojevrstan
način, ukazujući na bitno u suštini čovjeka, koristeći poetičnost i djelu-
jući njome na realističnom planu. Već na samom početku romana, on će
upotrijebiti žutu boju zemlje o koju udaraju zrele jabuke, aludirajući na
Umkinu sudbinu, na ishod Mojkovačke bitke, na smrt mladih vojnika,
koji imaju vezu sa tom i takvom zemljom: „Sa grana su padale jabuke
na žutu jesenju zemlju – kroz noć i tišinu, neviđene ni od kog: tuk...,
tuk...“ „...prekidali su se mali životi u velikoj noći, a zemlja bila njihov
sanduk u koji će leći.“6 Patrijarhalna sredina nosi u sebi viziju istočnjač-
ke filozofije postojanja i opstanka u koloritnim i slikovitim narativnim
opusima u kojima se jasno diferenciraju metafizička skladnost lirskih
parcelacija i epskih situacija. Lirske sentence doprinose semantičkim
varijetetima kroz opisane predmetnosti, ali doprinose i realističkom
žanrovskom poimanju. O motivskom planu romana Ćamil Sijarić je
govorio skoro sedam godina prije njegova nastanka (1961) u jednom
intervjuu: „Ovaj motiv je jedna velika epopeja herojske borbe našeg
prostog čovjeka za svoju slobodu. On je jedna veličanstvena heroika.
On je po svojoj površini i dubini sveobuhvatan. On je jedan neizmjeran
prostor i potencijal. On je prožet duhom i vrlinom. On se diže kao jedna
velika istorijska piramida.“7 Objašnjavajući nadalje književnu inspira-
tivnu obradu, Sijarić je u pomenutom intervjuu naglasio da su „razni
tereni ove bitke: istorijski, nacionalni, politički“ izuzetno prostrani i da
bi se pisac u njima mogao izgubiti „kao putnik u beskonačnom snijež-
nom prostranstvu“. Mišljenja je da se on kao pisac mora suziti na „su-
šastvenu supstancu“, na sam „vrh, na brid“ problematike, „na simbol“,
kazao je, kako bi obrada bila „najobuhvatnija i koncepcija motiva naj-
6
Ćamil Sijarić, „Mojkovačka bitka“, Obod, Cetinje, 1994, str. 3
7
Isto, str 13–14.

Andrijana Nikolić
realnija“, a takav motiv zasigurno zahtijeva „visoki let pisca“.8 U svom

letu, postavio je više istorijskih, sudbinskih i tradicionalnih tačaka sa
kojih je narativnim tokovima gradio ovu humanističku heroiku. Kao
što su i Ratković i Lalić opisivali ratna dešavanja u zimskom periodu,
tako je i Sijarić u sniježnom obruču uokvirio dramatiku krvavih isho-
da, pojačavajući kontraste crvene boje krvi na bijelom snijegu. Roman
„Mojkovačka bitka“ konstituisan je na modelu paralelizma – bitnog
elementa kompozicije modernističke proze. Paralelizam, kao tehnički i
kompozicioni postupak, primijenjen je kroz čitav roman. Od paralelno-
sti dva romaneskna toka i sudbine glavnih junaka preko odnosa između
likova, po pravilu, hronotopičnih i binarno oponentnih, do detalja.9 Na
samom početku romana Sijarić je iznio kontraste jednostavnih kolorita,
oponentnih u sudbinskim ishodima, koje su obojale Umkinu budućnost.
Smještena u sobi koja je bila više tamna nego svijetla, Umka je iščeki-
vala svoj sudbinski let van zidova roditeljske kuće. Od tuge razbacavši
zlatnike, unaprijed je nagovijestila svoje uzaludno žrtvovanje zarad lju-
bavi, svoju raskidanu mladost, koju će prosuti u beznadežnom traže-
nju svog Radiča. Zlatnom bojom Sijarić je bojao sve one predmetnosti
koje su se gubile u shematizovanim slojevima i koje su metaforično
ukazivale na nepostojanje svega onoga što bi ju trebalo sačekati u brač-
nom radovanju. Bio je to Umkin „žuti put“ na koji ju je izvela Despina
„crna, u crnoj noći“, a za njom „kao zamamljeno jagnje za kurjakom,
gazila je Umka“. Nagovještaj nesrećne sudbine dat je u crnilu Radiče-
ve tetke Despine, dok je maestralnim metaforičnim sintagmemom kroz
Radičev monolog književnik oponirao djevojačkim ranim očekivanji-
ma u novom domu. Unaprijed nagovještavajući da je neće sačekati ni
„zlatni dvori ni zlatni pragovi niti zlatna pređa“ Radičeve majke, već
napuštena oronula kolibica puna paučine. Srebrnasta paučina je simbol
napuštenog ognjišta, jedini pojam svijetle boje, izvjesna neizvjesnost u
mraku koji je pred njima. Znali su i jedno i drugo da je bijeg u mrkloj
noći obojan crnilom budućih dešavanja koja će se zaboraviti vreme-
nom, baš onako kako je Radič odlučio da zapiše u svojoj učiteljskoj
svesci da se „u ovom izgubljenom kraju stalno brisalo a malo pisalo“.
Jakom sponom sa folklornim nasljeđem Sijarić ima duboku svezu sa
8
Svi navodi uzeti su iz navedenog izdanja ovog djela, str. 13–14.
9
Milun Lutovac, „Lirizam u romanima Nevidbog Rista Ratkovića i Mojkovačka
bitka Ćamila Sijarića“, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2015, str. 73.

epskim duhom naroda, sa duhom koji čuva, oblikuje i njeguje jezik i

običaje, moralne i patrijarhalne norme, a svako odstupanje od postoje-
ćeg naplatiće se na Božijoj stazi. Poistovjećivanjem čovjekovog i Boži-
jeg, Sijarić je realističku priču podigao na viši, mistični nivo, dajući joj
holističku obojanost.
Svaka cjelina u ovom višeslojnom romanu satkana je iz niza sa-
mostalnih djelova. Ako bismo za horizontalu uzeli hronotop, a za ver-
tikalu semantiku i simboliku tog hronotopa i spojili vrhove vertikale i
horizontale, onda bismo dobili cjelovit trougao ljudskih sudbina jednog
vremena koje ih je uslovilo na patnju. Sa druge strane ni Umkini Kara-
dašići nijesu imali više sreće. Njen odlazak simbolično je opisan kroz
ostavljenu bijelu košulju na krevetu koja je ličila „na haljine iza po-
kojnice“, dok je Džani, njenoj majci obraz bio „kao žuta grana u jesen,
mokra od kiše“. Metonimijskim oblicima „nosiće krst iznad čela“, vi-
dio joj je „na čelu krst“ Sijarić komponuje prozni tekst koji će slikovito
dati situacione tokove i višeznačno odrediti čitaoca ka razumijevanju
intertekstualnih cjelina. Pa, čak kad se krst ispred kuće popa Dikosava
nazire u svojoj veličini, a obojan crvenom bojom, čitalac će se odrediti
ka semantičkom poniranju u kojem će ga ova boja dovesti do krvavog
ishoda ili u srce komunizma, ili jedno i drugo. Crvena, bijela i crna boja
isplivavaju u sintagmemsko semantičkim sentencama, poput one kada
starac iz kolone priča učitelju Radiču: „Ova je crnina na ovoj kapi za
Kosovom; od Kosova ovamo sve je crno, a nije crno samo ovo polje
koje predstavlja Crnu Goru – zato što je, đetiću, Crna Gora slobodna“.
U maglovitom jutru koje donosi rafal neprijatelja, učitelj Radič zami-
šlja svoju školu: „ Sad je moja škola jedna mrtva tačka na sred sela“.
Pojam „mrtvilo“ dat je kroz shematizovani sloj aspekata u meta-
forici crne boje one zemlje na kojoj se zadnjim atomom izdiše život, a
pokušava udahnuti sloboda. I, sva ta atmosfera uobličena je Sijarićevom
plastičnom deskripcijom, kroz koju se čuju režanje umirućeg vuka, bol-
ni krici umirućih vojnika, muški lelekači, ženske tužbalice, plač gladnih
dječjih usta, jauci ranjenih... Poput maglovitih niti koje se isparavaju pred
prvim zracima osvita, bojao je crnom bojom lica svojih junaka u kontrastu
bjeličastih pramenova nailazećeg jutra. Neuništivo se smjenjuje ciklička
mijena života i smrti. Crni od bola, crni od umora, crni od žalosti ili crni
od čemernog života, njegovi junaci dobijali su tek „zlataste kapljice“ na
orošenom licu, u momentu kada su se odvajali od ovozemaljskog svijeta.

Andrijana Nikolić
Svako odvajanje s onu stranu nevidljive membrane bilo je usmjereno „ka

onoj tački negdje na zemlji – gdje se žutjela jedna humka“. Žuta je bila gli-
na u koju su pokopali žutog Novaka Čelića, koji je sam sebi oduzeo život.
Samo pominjanje žute boje simbolično je predskazivalo na loš završetak
nečijeg života. Jedini kolorit dolazio je sa ustakljenih ikona uokvirenih
u ramove s lažnom pozlatom, koje je borcima poslala kraljica Milena. U
saznanju da su ikone urađene mašinski, iste su kačene na grane ili bacane,
s uvjerenjem da im „mašinski“ sveci ne mogu ni pomoći, ni odmoći.
Nije teško pretpostaviti svijet polivalentnog semantičkog i sim-
boličkog u ovom romanu, jer umjetnička projekcija počiva na antino-
mičkoj osnovi znaka. Stoga su estetski znakovi semantički otvoreni i
omogućavaju stvaranje i značenjsko čuvanje, kako u intertekstualnim,
tako i u interkontekstualnim uslovljenostima. U noćima u kojima nema
svjetlosti, samo je jedan fenjer gorio u ulici, „cvjetao je u tami kao rana
od noža“. Ovom semantičkom projekcijom unaprijed je predskazana
zla sudbina zarobljenika koji su prošli ispod svijetla – boje rane, boje
krvi. Otvarao se krvavi „krin“ iz Kovačićeve „Jame“, strašna bjelina
krvnikove kože, svjetlost umiranja i bjelina Sijarićevog poveza žrtvama
preko očiju, da ne vide crne puščane cijevi uperene u sudnjem momen-
tu, ispreplijetale su teško tkivo bijele pređe kojom će majka do svoje
smrti plesti čarape poginulom sinu, koji je ostao zakopan sa nogama
izviše zemlje. U momentu životnog zatišja kada se život odvaja od tije-
la, Sijarić je napisao: „Ležali su kao kakve otvorene knjige – de čitaj...“
Bjelina listova, leševi, prolaznost života, tek su uhvaćeni u datom mo-
mentu, otkrivajući famozno slikanje pojedinačnog u opštem, univerzal-
nom haosu ljudskog stradanja. Njegova istančanost u slikanju antropo-
morfizuje odslik njegove duhovne i intelektualne inspiracije kojom se
vodio i koja ga je nepogrešivo stilski oblikovala u pisca tradicionalnih
okvira u kojima su ostala zabilježena dešavanja koja su snagom psi-
hološkog poniranja i deskripcije u semantičkim varijacijama stvorila
hermetični svijet crnogorskog naroda u toku Mojkovačke bitke (1916)
i trajno ga ovjekovječila u koloritu crno-bijelih sudbina.
„Sijarićevo djelo“, napisao je Nikola Kovač, nastalo je „u sprezi
onih historijskih i sudbinskih sila koje čovjeka vezuju za zavičajno tlo,
za tradiciju i pretke, kao i za živototvorni iskon čistote i neposrednosti.“10
Nikola Kovač, „Pripovjedačko djelo Ćamila Sijarića“, Godišnjak Instituta za knji-
10
ževnost, XI/1982.

Semantička snaga Lalićevog romana „Hajka“11 podrazumijeva iz-

vjesne podstrukture u opozicijama univerzalnog zla i revolucije koja bi
isto ugušila. U romanu je pisac smjestio dva opozitna semantička polja:
polje zla i polje revolucije, odnosno, polje smrti naspram polja pobjede,
odnosno težnje ka slobodi, semantičko polje opozicije ka semantičkom
polju zla.
Na diskursu ove opozicije: zlo – revolucija, izdvojila se misao
Lada Tajovića: „Izgleda da je i ovo hajka, pomisli Lado. Pokrenule
su je mračne sile razdražene ljudskom vrevom i pucnjavom. Privukao
ih je miris krvi, rane, meso i graja gozbe – krivo im je što su sasvim
zakasnile.“ Stilizovanjem leksema uz upotrebu asonance i aliteracije,
Lalić će dovesti do kulminacije određenih fonoloških struktura, koje će
imati i polisidentsku nit u gradacijskom nabrajanju zla. Zlo koje je Lado
nazvao „od iste majke“ u ovom je tekstu organizovano više u pjesnič-
koj formi čime je data izvjesna podudarnost sa mitološkim spjevovima,
a time je napetost u iščekivanju zla postala strašnija za saznanje nje-
nog neuništivog porijekla, koje se vezuje za Tifona, rođenog uz pomoć
Afrodite iz ljubavi Geje i Tartara. Unoseći zvučne elemente Tifonove
rike i opisujući njegovo tijelo: „Meki su mu pipci, tupi su mu kljunovi,
udario je na tvrdo i žilavo. Uzalud riče i strahom pokušava, čuli smo i
drugih rika, a niko od nas nije umro od straha“, Lalić je mistifikovao
ratnu situaciju jednog geografskog podneblja, pretvarajući je u mitske
arene u kojima se smrt iščekuje sa raznih pozicija u svekolikim obli-
cima. Ovaj roman je priča o susretu čovjeka sa smrću, o sudaru dvaju
biblijskih svjetova, o udarcu o zid iza kojeg je novo prostranstvo u ko-
jem se duša stapa sa postojećim, dok je hronotop rata model u čijim se
okvirima dešava čitava jedna ciklička dinamika.12
Neumitna prolaznost ovjekovječena je u bijeloj boji, u snijegu u
kojem se dešava životna opozicija sa smrću, u snijegu koji će se otopiti i
nakon kojeg će iznići novi život. U maglovitim jutrima smrt se prikradala
poput nevidljive nemani koja grabi i odnosi svoj plijen u izmaglicu. Nedin
blijedi glas, tražeći Lada po planini, bivao je bljeđi, poput „bljedila njenog
beživotnog lica“ u visokoj zelenoj planini. U toj istoj planini Ivanu Vidriću
drveće se oblikovalo u „ćutljive biljne porodice, gdje su stara stabla dje-
Mihajlo Lalić, Hajka, Nolit, Beograd, 1960.

11
Andrijana Nikolić, Poetika zla u romanu HAJKA, Književni skup povodom 100
12
godina od rođenja Mihaila Lalića, Herceg Novi, 27. 12. 2015.

Andrijana Nikolić
dovi, uzela za ruke djecu – žbunje i vode ih šetnjom prema izvorima – idu,
idu, mašu zelenim rukavima i skutovima, nogu pred nogu u zelenim dimi-
jama, a od svitanja do zalaska ne stignu tamo kud su krenule.“ Metaforič-
ko i metonimijsko, a opet prožeto simbolom novog života i suživota kroz
zelenu boju dimija, ovjekovječeno u zelenim, podmlađenim zagrljajima
mladih generacija, Lalić je uklopio sliku ratnih misli, stradanja i nadanja,
i umiranja u sudbinskom trenu. Ali, u tom iznenadnom zelenilu, kao jedi-
nom spasu iz postojećeg, vlada strašna bjelina nesagledive planine „lišena
svega što bi bojom ili oblikom prekinula jednoliku bjelinu pustinje“. U
toj pustinji umrlih duša „nema proljeća s barjacima i bojama, nego samo
crna zemlja i slom i smrt“, te „četničko crnilo na snijegu koje sije crnu
smrt.“ U trenucima mrtve nade živi samo zlo koje se umnožava i tjera čo-
vjeka da mu se odupre i fizički i mentalno, dok se mislima roje „bezbojni
oblici“ sumnji, kajanja i žaljenja. Jedino umirući razaznaju boju lažnog
sedefa, negdje u međuprostoru u kojem se razdvajuju od duše. Smrt je
zlatna ukoliko je brza i dolazi od kuršuma „zlatnih bumbara“ koji kratko
zasvjetlucaju u vazduhu, i još se brže ugase na snijegu... Ali, smrt kao
pojam zasjeni crnilom, pa tako i Dušana Zaćanina, koji pogođen, lagano
umire „crnog lica kao crna borovina“, dok mu je čelo obasjano suncem
i osuto svjetlucavim kapljicama znoja. Na kontrastu života i smrti, Lalić
je ispjevao sudbine svojih junaka koji ginu s prvim jutarnjim zrakama,
poput Vidrića. Smrt će zamijeniti radosti novog svitanja, dok će krv u
mlazovima šiktati u prostor obasjan suncem, a žrtvu će privući crnilo ze-
mlje, rodne grude kojoj ostaje vjeran do kraja. Semantička snaga kraja u
Lalićevom djelu nema dvosmisao, jer kraj (smrt) je odsustvo svega što se
kreće, misli, diše, rađa. Kraj ne poznaje buduće vrijeme, ni zbivanje. Kraj
je stanje uma, tijela, života. Zemlja je kraj. Kraj je tama – visoka zelena
Tamnina jela. Kraj je smrt i nije bitno da li će u završnici biti „crna tačka
ili crvena“. „Sve su tačke jednake i boje prividne“, sve su smrti iste kad
nastupe. Kraj ima isti oblik za sve, bez obzira na boju.
Visoke semantičke vrijednosti intertekstualnih cjelina ili sinta-
gmemi, metodološki nas ne ograničavaju u njihovoj dubljoj interpre-
taciji u korelaciji sa simbolima. Sveprisutna, u snovima i na javi, ona
ne da da se spava, jer je jača od čovjeka i od bolesti i zato kao takva
ima snagu polivalentnog semantološkog poniranja u najdublje nivoe
čovječje svijesti vadeći iz njega ono najtamnije, kao iz Jovana Jasikića
kojemu su svi poginuli i za kojima on gusla čuvene Njegoševe stihove:

Čevo ravno, gnijezdo junačko,

A krvavo ljudsko razbojište,
Mnoge li si vojske zapamtilo...
Ne završavajući stihove, Lalić je postavio pitanje i kolike li će još
zapamtiti, aludirajući na sigurnu mogućnost novih ratnih strahota.13
Komparativnom analizom upotrebe boja u stvaralaštvu tri velika
crnogorska književnika, bez obzira na različito vrijeme stvaranja anali-
ziranih djela Nevidbog (1933), Hajka (1960) i Mojkovačka bitka (1968),
zaključujemo da su osnovi stradanja bijela, crna i crvena boja, dok su žuta
boja i boja gline nagovještaji za nesretne ishode situacija. Plava boja je
zastupljenija kod Ratkovića, imajući u vidu njegovu književnu transver-
zalu od dadaizma, zenitizima, preko nadrealizma ka ranom ekspresioniz-
mu. Plava boja u njegovom romanu dobija onu plavetnu mistiku nedostiž-
nih daljina Sumatrizma, dok je zlatna boja kod sve trojice eufemizirana,
s obzirom na simboliku bliskog ništavila. Dekodirajući simboliku boja u
navedena tri djela, zaključujemo da su u hronotopu ratnih zbivanja istom
bojom označavani isti ili slični sudbinski događaji, na zavičajnim prosto-
rima u okvirima sličnih tradicijskih, običajnih i moralnih normi.
LITERATURA:
–– Aleksić, Dragan, „Dadaizam“ u: Pisci kao kritičari posle prvog

svetskog rata, 1975.
–– Ingarden, Roman, „Doživljaj, umetničko delo i vrednost“, Nolit,
Beograd, 1975.
–– Kovač, Nikola, „Pripovjedačko djelo Ćamila Sijarića“, Godišnjak
Instituta za književnost, XI/1982.
–– Lalić, Mihailo, Hajka, Nolit, Beograd, 1960.
–– Lutovac, Milun, „Lirizam u romanima Nevidbog Rista Ratkovića i
Mojkovačka bitka Ćamila Sijarića“, JU Ratkovićeve večeri poezije,
Bijelo Polje, 2015.
–– Nikolić, Andrijana, Poetika zla u romanu HAJKA, Književni skup
povodom 100 godina od rođenja Mihaila Lalića, Herceg Novi, 27.
12. 2015.
Isto.
13

Andrijana Nikolić
–– Ratković, Risto, „Nevidbog“, Grafica Veneta, Padova, 2006.

–– Sijarić, Ćamil, „Mojkovačka bitka“, Obod, Cetinje, 1994.
–– Vuković, Novo, „Putevi stilističke ideje“, Jasen, Nikšić, 2000.

UDK 821.163.4.09-31
Jakov SABLJIĆ (Osijek)

POSTSTRUKTURALISTIČKO ČITANJE ROMANA

ČOVJEK BEZ LICA MILORADA POPOVIĆA
Naslov romana Čovjek bez lica (2016) crnogorskoga pisca Mi-

lorada Popovića odnosi se na Tripka Dragišića koji radi posla navlači
masku bezvezne nevidljive spodobe i postaje kafkijanski junak apsurda
čime se sugerira kako špijunaža i život tajnog agenta djeluju porazno
na pojedinca. Prije svega, posrijedi je otuđenje kao izravni rezultat špi-
junske karijere. Osim toga, cilj je Popovićeve proze fikcionalno protu-
mačiti historijski turbulentne događaje tijekom XX stoljeća s gledišta
likova povezanih s konspirtivnim poslom i tajnim agenturama. Prema
tome, (de)humanizacija profesije nesumnjivo je jedna od važnih sastav-
nica romana te likovi nisu prikazani s obzirom na svoju fizičku snagu
i šarm, nego u odnosu na unutarnje dvojbe prouzrokovane špijunskim
djelovanjem. Pri tome, problem ideologije koja, marksistički rečeno,
vodi lažnoj svijesti tematizira se redefiniranjem odnosa špijuna i agen-
cije kojoj služi kako bi se ispunila očekivana svrha i propagirala unifor-
mna filozofija. Udaljavanje od uobičajene svrhe uočljivije je (de)kon-
strukcijom tekstovne hijerarhije u kojoj favorizirani pojam i označitelj
jesu međusobno zamjenjivi, ali tijekom naracije poprimaju raznovrsne
kvalifikative kojima se ostvaruje njihova značenjska kontradiktornost u
granicama historijski, obiteljski i esejistički istaknutih nerješivosti kao
uvijek prisutnih aporija.
Ključne riječi: poststrukturalizam, Milorad Popović, crnogorski
roman, suprotnosti, aporije
Čovjek bez lica (objavljen 2016. godine) Milorada Popovića

obiman je roman složene strukture s mnoštvom likova i usporednim
vremenskim planovima uz pomoć kojih se ilustriraju važna povijesna
zbivanja jugoslavenske i crnogorske povijesti XX stoljeća. Radnja ro-
mana počinje prikazom svakodnevnoga života Šćepana Dragišića u

Jakov Sabljić
tadašnjem Titogradu u jeku Antibirokratske revolucije ili Jogurt revo-

lucije 7. listopada 1988. godine. Posrijedi je jedan od glavnih likova
čiji se članovi obitelji i s njima povezani pojedinci prate u historijskim
previranjima, nastancima i nestancima država i sukobima različitih po-
litičkih strujanja. U tom smislu riječ je o pregledu povijesti jedne crno-
gorske obitelji u historiografskom romanu u kojem se isprepleću sudbi-
ne nekad živućih povijesnih ličnosti i fiktivnih likova. Nadalje, radnja
počinje dojavom Šćepanu o smrti njegova oca Trifuna (Tripka) koji je
zapravo čovjek bez lica – lik tajanstvenoga špijuna kojim se u fabulu
uvode teme konspiracije, špijuniranja, prikrivenoga djelovanja, komu-
nističke propagande i uklanjanja protivnika u ime ideološke dogme. U
skladu s tim tematsko-motivskim kompleksom ovom književnom djelu
treba se pridružiti još i odrednica špijunskoga romana. Strukturnoj i
sadržajnoj složenosti djela doprinose esejistički dijelovi u kojima sve-
znajući pripovjedač iz svoje nadređene perspektive, koja se nerijetko
približava perspektivi narativno fokusiranoga lika, izlaže zamjedbe pri-
padne području koje bi se, kao i u romanu, moglo nazvati sociopsiho-
loškom antropologijom, raščlanjivanjem mita i istorije (Popović 2016:
49).1 Prema tome, s obzirom na način pripovijedanja i specifično struk-
turiranje poglavlja političkim, povijesnim, filozofskim, antropološkim
i društvenokritičkim komentarima koji poprimaju formu minijaturnih
esejističkih ekskursa djelo valja definirati i romanom-esejom.
Budući da roman Milorada Popovića odlikuje složena struktura,
mnoštvo različitih likova, žanrovska hibridnost i kronotop razveden
na cijelo jedno stoljeće i geografski disperziran u Italiju i na balkanske
prostore, potrebno je apostrofirani roman analizirati uključivanjem svih
njegovih značenjskih potencijala. U tom pogledu nameće se postruktu-
ralističko čitanje u najširem smislu riječi. Poststrukturalizam kao knji-
ževnoterijski pravac javlja se šezdesetih godina XX stoljeća i u svojoj
je prvoj fazi povezan s dekonstrukcijom Jacquesa Derridae i teorijskim
postavkama „kasnoga“ Rolanda Barthesa i Michela Foucaulta. Skepti-
cizam toga pravca zasniva se na kritici čitave modernističke paradigme
znanstvenoga znanja o književnosti (objektivnog, autonomnog, univer-
zalnog, koji se služi neutralnim metajezikom) (Bužinjska i Markovski
2009: 372). U skladu s naznačenim teorijskim usmjerenjem značenj-
1
U daljnjem tekstu svi citati iz romana Čovjek bez lica donosit će se samo s broje-
vima stranica u zagradi pored citata.

Poststrukturalističko čitanje romana Čovjek bez lica Milorada Popovića
ske zalihe djela moguće je obuhvatiti raščlambom njegove književne

gramatike koja se oslanja na sustav binarnih suprotnosti. Njima se pak
proizvodi značenje te se uočavanjem točaka spajanja njihovih napetosti
u djelu osmišljava njegova semantička višeslojnost, dok „porodičnost“,
„historiografičnost“, „špijunska enigmatičnost“ i „esejističnost“ kao
glavne žanrovske odrednice romana dobivaju svoje potpunije razjašnje-
nje i definiranost. Na taj način roman se opisuje na osnovi sustava zastu-
pljenih opozicija od kojih bi valjalo raščlaniti one važnije i s većim in-
tervalom ponavljanja i utjecaja na strukturu romana. Dakako, potrebno
je protumačiti favorizira li se koji od članova izdvojene opreke i kakve
su konotacije takvoga pristupa tekstom uspostavljenih (o)pozicija.
Dodatnu razinu tumačenja čini također nastojanje precizacije
tekstovne aporetičnosti ili aporija kao unutrašnjih kontradikcija na ko-
jima eventualno počiva tumačeni (kon)tekst. U poststrukturalističkom
teorijskom okviru dekonstrukcijska analiza proizlazi iz namjere da se
u tekstu pokažu aporije koje proizlaze iz jednoznačnih opozicija, pri-
mjerice, razum – nerazum, unutrašnjost – vanjština. U Derridainoj de-
konstrukciji aporija je nerješiva situacija koja nastaje onda kad je uvjet
mogućnosti nečega ujedno i uvjet njegove nemogućnosti (Bužinjska i
Markovski 2009: 396). Prema tome, Derrida uvodi i u aktualnoj analizi
uočljive quasi-trascdendentalije: „nešto je tim više ono što jeste ukoli-
ko istovremeno sebe izdaje (...), identitet je moguć samo po cenu u nje-
ga upisane drugosti. (...) utvrđivanje identiteta nekoga ili nečega nikad
nije zatvoren. O tome da neki gest ima smisao može se reći samo onda
kad se on ponovi. Ponavljanje se, međutim, nikad ne odvija doslovno
na isti način, jer uvodi novi kontekst i nove okolnosti koji neznatno me-
njaju značenje prvog gesta.“ (Bužinjska i Markovski 2009: 397) Stoga
je potrebno odrediti kako tekst na samom sebi inscenira akt dekonstruk-
cije kad njegov vlastiti medij podliježe preispitivanju jer izražava svoju
aporetičnost (Hillis Miller 1991: 108).
Roman je kompozicijski podijeljen na devet poglavlja koji su re-

dom naslovljeni ovako: „Sedmi oktobar“, „Put u Grebca“, „Logor u
Caserti“, „Istarske kuće“, „Petrovdanski sabor“, „Potjera“, „Kockar“,
„Queen of Montenegro“ i „Epilog“. U prvom poglavlju naslovljenom

Jakov Sabljić
prema datumu početka Antibirokratske revolucije 1988. godine i tito-

gradskih demonstracija uvodi se introvertiran i osebujan lik Šćepana
Dragišića, zaposlenika cetinjske Galerije nesvrstanih i likovnoga kri-
tičara. Prva je opreka uočljiva u pogledu njegova bračnoga statusa sa
ženom Silvijom: „Uostalom, ko god je poznavao Šćepana i Silviju, nije
se mogao čudu načuditi kako se vrijedna i ambiciozna žena mogla za-
ljubiti u jednog teremuta, rođenog bezveznjaka i marginalca“ (9). Iz
njihove bračne „napetosti“ ili oprečnosti njihovih karaktera vidljivo
je naličje komunističkoga građanskoga života u zenitu prevladavajuće
ideološke koncepcije. Šćepanova i Silvijina bračna previranja proizlaze
iz opreke oportunizma i konformizma. Silvija je „iskompleksirana ma-
lograđanka“ i „dijete okupatora“ (10) koja postaje šefica pravne službe
u Skupštini Socijalističke Republike Crne Gore, dok Šćepan zbog svoje
„bezobrazne indolentnosti“ (9) i neiozostavnosti igranja šaha petkom
popodne ne želi u Savez komunista, ali zbog nedostatka ambicija ni i u
Upravni odbor Muzeja Titograda. Površno i površinsko prihvaćanje ko-
munističke ideologije očituje se u Šćepanovu prihvaćanju komunizma
samo zbog predvidljivosti stvari koja je nametana tempu svakodnevno-
ga života (8) te u Silvijinoj probitačnosti da dospije u društvenu elitu.
Prema tome, bračni neuspjeh i tenzije rezultat su dvaju oprečnih viđe-
nja komunizma od kojih se ni jedno ne poklapa sa službeno proklami-
ranim humanističkim vrijednostima. Osim toga, njihov brak završava
Silvijinim odlaskom te se „komunistička“ obitelj koja k tome ostaje i
bez potomaka pokazuje nefunkcionalnom odražavajući raspad i trulost
čitavoga društvenoga „sistema“.
Sljedeća opreka tiče se geopolitičkoga odnosa Beograda i Tito-
grada. Naime, zbog Silvijina karijerizma i Šćepanove želje za mirnijim
životom preseljavaju se iz tadašnjega političkoga centra koji je tamo
gore te se vraćaju dolje u Crnu Goru, odnosno u Titograd i na Cetinje
čime, u tumačenju Šćepanova prijatelja Meta Krnića, Šćepan upada u
letargiju i koči svoje vrlo obećavajuće mogućnosti univerzitetske pro-
fesure iz područja povijesti umjetnosti. Spomenuta opozicija nije to-
liko nevažna jer je cijeli roman svojevrsno istraživanje i fikcionalno
ilustriranje pojave, razvoja i raspada ideje komunizma u konkretnom
okviru crnogorske države, nacije, njezinih klasa, profesija i, napokon,
pojedinaca koji su odigrali veće ili manje uloge na povijesnoj pozornici
komunističkoga Balkana tijekom XX stoljeća.

Binarna opozicija samonametnute pozicije marginaliziranoga in-

telektualca i anagažiranoga predstavnika vlasti koji paradoksalno staje
na stranu pobunjenoga naroda u ime viših ciljeva utjelovljena je u odno-
su Šćepana i njegova susjeda Momira Šljukića, „debelog majora JNA“
(13). Pogrdne riječi upućene na njegov račun te zatomljena agresija po-
kazuju Šćepanovu ušutkanost intelektualca u vrijeme odlučujućih povi-
jesnih zbivanja, njegovu sklonost nesudjelovanju u tim zbivanjima te se
dodatno uspostavlja binarizam protiv paradigmi avnojevske federacije
pobunjenoga naroda i Šćepanove pasivnosti, ali i prezira prema „robo-
vima“ koji u početku traže pravdu a na kraju kraljevstvo (16). Naime,
Šćepan na osnovi knjige Pobunjeni čovjek Alberta Camusa razlikuje
pobunjene robove u odnosu na gospodara (u ovom primjeru očito čel-
nike republičke Parije) te metafizičkoga pobunjenika koji ne pristaje
na život koji mu je nametnut kao čovjeku. Šćepan je očito takav me-
tafizički pobunjenik koji svoj protest izražava depresijom, opijanjem,
nesudjelovanjem u vanjskim događajima, ali koji ujedno nema snage
fizički se obračunati s karikaturalnim majorom kao samozadovoljnim
predstavnikom tijela vlasti koji staje uz narod da bi, valja pretpostaviti,
ponovno zadobio status i moć u novom društvenom poretku.
Osobito mjesto u romanu zauzima odnos identiteta, politike, moći
i ideologije. U prvom poglavlju u tom smislu u sklopu narodnih demon-
stracija zanimljiv je osvrt omniprezentnoga pripovjedača na propagan-
dne plakate s prikazima Slobodana Miloševića koji su u njegovu viđe-
nju oprečni Titovu liku: „Slobini bucmasti obrazi, tršava kosa i isturena
vilica postali su narodna ikona, više od bilo kojeg nacionalnog vođe
prije njega. Slobu su narodne mase voljele više nego i Tita, jer on je
ličio na jednoga od nas. Maršalovo lice više je ulivalo strahopoštovanje
nego ljubav, jer bilo je nekako tuđe, odveć aristokratsko, neprobojno za
narodne mase“ (19). Pripovjedač opisuje lica dviju kontrastiranih ide-
ologija – nacionalističke i ujedno populističke ideologije utjelovljene u
čovjeku, „jednom od nas“, te komunističkoga svjetonazora pretvoreno-
ga u svoju suprotnost aristokratskoga ekskluzivizma i odnarođenosti.
Tome se pridružuje fama o Titovu zagonetnu podrijetlu i teorija zavjere
prema kojoj je Tito zapravo bio infiltrirani ruski špijun. Prema tome,
prikaz komunističkoga vođe, kao označitelj ideologije koju predstavlja,
ne označava više poželjan sadržaj te poprima negativne konotacije. Pri-
povjedač, dakako, ne favorizira ni desničarsku ideološku opciju jer ga

Jakov Sabljić
odlikuje samosvijest osigurana pripovjedačkom distancom u odnosu na

vrijeme o kojem se pripovijeda.
Lice kao označitelj nečijega identiteta važno je ne samo zbog
objašnjenja metaforičnosti naslova romana nego i zbog višeslojnih zna-
čenjskih dimenzija kojima se naslovna sintagma obogaćuje tijekom rad-
nje cijeloga romana. Jako važna značenjska suprotnost realizirana već u
prvom poglavlju jest suprotnost između oca i sina. Naime, za Šćepana
otac umire onoga trenutka kad napušta njega i njegovu majku tridest i
četiri godine ranije te Šćepan nastoji zaboraviti njegovu očinsku figuru
plašeći se nasljednih oznaka – alkoholizam, boja kože, beznačajnost.
Cijeli je roman potraga za objašnjenjem tko je zapravo bio Šćepanov
otac Tripko Dragišić, a jedan od uvjerljivijih odgovora koji nije krajnji
jer je iznimno otvorenoga tipa nalazi se, među ostalim, u Šćepanovu
uličnom susretu oca i doživljaju njegove bezličnosti koja je usklađena
s njegovim špijunskim poslom: „Možda zato ima nadimak Špijun, jer
kažu da oni koji se bave konspirativnim poslovima mogu biti uspješni
samo ako im lica nijesu pamtljiva (...).“ (36)
Prema tome, Tripkovo lice postaje označitelj bez označenoga,
identitet ispražnjen svojih definirajućih odrednica čime se naglašava
opreka karakternost – bezličnost. U daljnjoj analizi također valja odre-
diti je li kameleonstvo likova špijuna rezultat već zadanih karakternih
crta ili u tome udjela ima sustavna dresura za djelovanje u svojstvu
tajnih agenata. Kod Tripka se nagovještava da je bezličnost rezultat
njegova karaktera koji je postavljen u izričitu suprotnost s ocem mu
Dunjašem: „Razlikovao se od oca pojavom i karakterom kao dan i noć.
Bio je sjenka, neprimjetan, kao da zimi dobija boju sivog katunskog
kamena, a ljeti postaje saobrazan s bojom lipova lišća.“ (36) Tripkovo
obezličenje uzrok je njegovoj prilagodbi svakoj od političkih struja –
bio je u štabu Krsta Zrnovića, služio je kao povremeni sudski tumač
talijanskom okupatoru, a nakon rata postaje pomoćnik direktora naci-
onalne biblioteke. Osim te iznimne prilagodljivosti dobiva i mistične
dimenzije jer fotografski točno zna gdje se u biblioteci nalazi koja knji-
ga, brošura ili časopis. U drugom poglavlju u kojem Šćepan organizira
očev pokop, on ne želi vidjeti mrtvoga oca kako se mrtvačevo lice ne
bi usjeklo u njegovo pamćenje iz kojega blijedi i postaje bezoblično te
ponovno naglašava da je čovjek bez lica (47). Prema tome, Tripko je,
paradoksalno, oličenje obezličenja kako unutar špijunske prakse kao

državni službenik, tako i privatno u smislu sinova odricanja od njegova

očinstva.
Put u Grebca ujedno je put u zavičaj njegovih roditelja – Tripka
koji je sin komite Dunjaša Golubova Dragišića i Rumice koja je kći
kontrakomite Nikole Božova Žutkovića. Time je politička opozicio-
nalnost ugrađena u Šćepanovo porijeklo te se u esejističkom ekskursu
naglašava oprečnost između komunističkog internacionalizma i novoga
otkrivanja tradicije poslije Titove smrti kada se oživljavaju guslarska
društva, stare legende o bratstveničkim i plemenskim historijama (48).
Šćepanov je doživljaj crnogorske tradicije također oprečan – s jedne
strane posrijedi je zemlja s one strane prosvijećenosti s čobanima/haj-
ducima koji maštaju o plemenitom porijeklu i misonarskoj spasiteljskoj
ulozi, dok je s druge strane nemoguće zanijekati realnost tragičnih po-
vijesnih zbivanja.
Tripkov pogreb mjesto je Šćepanova susreta s Borkom Dakovi-
ćem, tajnim agentom koji se predstavlja Tripkovim bliskim prijateljem.
U Dakovićevoj priči otkriva se njegovo viđenje Tripka koje Šćepanu
omogućuje ponovno otkrivanje vlastita oca kojeg zapravo nije pozna-
vao. Pri tom nastaje Tripkova karakterizacija koja je u suprotnosti s
viđenjima iznimne špijunske figure – Tripko ne sliči Richardu Sorgeu,
Mustafi Golubiću ili filmskim agentima koji su šarmantni, komunika-
tivni, drski, avanturisti. On je posvemašnja suprotnost Dakoviću koji u
Šćepanovim očima odgovara filmskim vizijama tipičnoga agenta (68).
Tripkov lik odgovara kafkijanskom psihološkom profilu koji se bazi-
ra na binarizmu smušenoga državnog službenika i beskrupuloznoga i
pronicljivoga špijuna (65). Prema tome, Tripkov lik nastaje u kontra-
stu prema poznatim špijunskim figurama i stereotipnim filmskim pri-
kazima idealiziranih tajnih agenata pri čemu se psihološki shizofreno
karakterizira beskrupuloznim smušenjakom. Time njegova „iščašena“,
nekonvencionalna i posve nespecifična figura špijuna postaje izvorom
fascinacije neobičnošću njegove običnosti stvaranjem moralno dubio-
znoga lika koji ne pripada nikom, a pripada svima, koji je istodobno
utjelovljenje ideološki hiperkorektne moralnosti i dijaboličnoga nemo-
rala u slijepom izvršavanju dužnosti koja isključuje osnovne humani-
stičke vrijednosti i etičnost. Karakterološki (p)opis Tripka Dragišića
Šćepanu nudi upravo Šćepanov prijatelj i uvijek potencijalni neprijatelj
Daković:

Jakov Sabljić
On je i mene, iako je jedino sa mnom na izvjestan način bio blizak,

smatrao mogućim protivnikom Poretka. I da je primijetio nešto
sumnjivo, sigurno bi dojavio tamo gdje treba. I tebe bi otkucao,
iako si mu rođeni sin. Biće ti interesantno pročitati što je napisao
o meni… To ćeš naći u njegovim crnim kuferima. Sto posto me
držao pod prismotrom. Tripko je nevjerovatan spoj lucidnosti, su-
rovosti i prostodušnosti, tipične samo za istinske vjernike. On je
osim te sklonosti piću, koje mu je opet služilo za kamuflažu, bio
pravi asketa. Interesantno, njemu je mozak najbolje radio u pripi-
tom stanju. Poslije litra alkohola i okorjeli tipovi počinju bulazni-
ti, hvalisati se, pa i povjeravati stvari koje su trijezni krili u devet
jama. Tvoj otac je, ponavljam, bio pravi fideista. Njegova vjera u
komunizam, u Službu koja je čuvala Sistem, bila je djetinje čista,
bez primisli na karijeru, ekonomsku dobit, društvena priznanja.
On je bio najpošteniji čovjek koga sam poznavao. (66)
Šćepan, prema vlastitu priznanju, tek naknadno otkriva pravo

očevo lice (67), njegovu apsolutnu vjernost Službi, marljivo bilježenje
podataka o stvarnim i mogućim protivnicima Sistema bez emocional-
noga vezivanja ili sažalijevanja. Prema tome, Tripko egzistira u izola-
ciji i u samonametnutom otuđenju kako bi preživio pri čemu pravila
koja vrijede za obične ljude ne vrijede i za njega. Tripko je naučen
živjeti u sjenovitom svijetu tajni u kojem se zadobiva bezličnost, gubi
identitet, moralne vrijednosti i privrženost. Tripko, kao i ostali likovi
špijuna, istodobno egzistira u dva svijeta. Prvi je onaj svijet u kojem
glumi normalan život te njegov identitet ostaje misterija, a drugi je onaj
svijet u kojem djeluje bez općeprihvaćenih etičkih vrijednosti. Špiju-
ni nastanjuju jedan svijet, a djeluju u sasvim drugom okviru te žive u
raskoraku između apstraktnog i materijalnog, između istine i iluzije o
istini (Beene 1992: 26).2
Nadilaženje tih opreka s posljedičnim gubljenjem vlastitoga
identiteta omogućuje Tripku da postane emfatični simbol ekstremno-
ga ideološkog fanatizma: „Sistem je za takve tipove otjelovljenje naj-
više pravde, i ljudski život ima smisao i značenje samo ukoliko služi
njegovoj ideologiji.“ (69) Unatoč paradoksalnoj fascinaciji Tripkovim
špijunskim sposobnostima i posvemašnjoj dosljednosti u vjeri u komu-
2
Sve citate iz strane literature na engleskom jeziku radno preveo J. S.

nizam, Tripko je žrtva svojih nepokolebljivih uvjerenja lišenih sućuti

i čovječnosti. Pri tom je uočljivo da je aporija zamjetna baš u obliku
ideologije kao sustava vjerovanja koji potiče lažnu svjesnost. Njezina
kontradikcija leži u iluziji pravde i promašaju njezine primjene jer oču-
vanje ideološke čistoće posljeduje nepravdom, nehumanošću, izdajom
i izostankom empatije, što je naročito vidljivo u Tripkovu primjeru.
U drugom poglavlju aporetičnost teksta uočljiva je u Šćepanovu
kontradiktornom poimanju općenito shvaćene „ruralnosti“ Crne Gore.
Dok mu s jedne strane smeta olako odbacivanje velikih ideologija i
autoritarnih vladara u takozvanim „seljačkim društvima“ (27) te već
spomenuto romantično oplemenjivanje porijekla domaćih gorštaka-
ratnika, kako bi skrenuo misli s upoznavanja istine o ocu, Šćepan s
pozitivnim konotacijama i zanosom esejistički razmatra povezanost
pjesništva Radovana Zogovića, slikarstvo Petra Lubarde, asocijativnost
narodnoga jezika, čistu izvornost života na planinskim lancima i razno-
likost i gustinu toponima koji izviru iz crnogorske prostorne skučenosti
i fantazija o izuzetnoj povijesnoj misiji (70–71).
„Logor u Caserti“ naslov je poglavlja u kojem se radnja početno
smješta u 1919. godinu i crnogorsko vojno izbjeglištvo. U fokusu pri-
povijedanja odnos je Šćepanova djeda i bake, Dunjaša i Talijanke Pa-
trizije. Opreka koja se nameće na osnovi sadržaja svakako jest opreka
Talijani – Crnogorci koja se u Dunjaševu i Patrizijinu odnosu dodatno
komplicira popratnom idejom talijanskoga fašizma i njegove nadmoći
u odnosu na slavenske rase. Još u prvom poglavlju istaknuta je tema
udaljavanja od crnogorskih korijena opozicijom ratništva i lacmanstva
(lacman – tuđin, stranac): „I danas se u Grebcima može čuti nedokaza-
na teorija da se ludi ratnički sloj Dragišića razvodnio, polacmanio se,
kad se đed Dunjaš orodio s Patrizijom Bonomi, apotekarskom kćerkom
iz Caserte.“ (34) Osim što su pripadni različitim klasama, vjerama i
nacijama, dodatna je razlika uočljiva u Dunjaševoj prividnoj identitet-
noj tranziciji iz pripadnika „divljih plemena koji otkidaju glave“ (82) u
osobu s manirama pravog Europejca.
Međutim, Dunjaš je obilježen još i oprekom između istine i laži,
uljepšane maske „plemenitoga divljaka“ i pravoga lica ubojice koji ubi-
ja zbog zlatnoga sata i zavodi Talijanku samo radi egoističnoga samo-
dokazivanja. Osim toga, Patriziji se Dunjaš učini nalik zvijeri koja se
priprema da skoči na svoj plijen (83). Dunjaš je prikazan u negativnom

Jakov Sabljić
svjetlu („Ovo je pravi sin svojih crnih planina. Drzak i nevaspitan.“,

81), čime se nagovješćuje nesretna sudbina bračnoga para jer Dunjaš
odlazi u Argentinu gdje je pak ubijen iz koristoljublja. Valja napome-
nuti da je ovdje iščitljiva aporetičnost teksta s obzirom na uopćavanja
i pojačavanje kompleksa o crnogorskim ratnicima i balkanskim egzo-
tičnim divljacima s animalnim obilježjima čime se, kontradiktorno,
potkrepljuje sljedeća Šćepanova izjava pred kraj romana: „Stereotipi o
nacionalnim karakterima često završe u rasizam ili služe za izmišljanje
loših viceva. Treba biti oprezan u takvoj vrsti uopštavanja.“ (351)
Dunjaš napušta svoju obitelj vjerujući u svoju veću društvenu
ulogu i uspjeh u odnosu na tek postignut minoran status talijanskoga
zeta. Tripko također odlazi od Šćepana i Rumice iako u romanu nije po-
sve objašnjen razlog odlaska, ali pretpostavka je, u skladu s tajanstvom
njegova lika, da je napuštanje obitelji vjerojatno uvjetovano predanošću
špijunskom poslu. Dunjašev odlazak u Argentinu zbiva se u vrijeme
smrti kralja Nikole 1921. godine, propasti samostalne Crne Gore i nje-
zina uklapanja u Kraljevinu Jugoslaviju. Dunjaš ne ostaje u Italiji, ne
vraća se u Crnu Goru i odlazi u Argentinu pridružujući se tamošnjoj
crnogorskoj emigraciji financiranjem puta krvavom pljačkom jedne ta-
lijanske banke. Tripko pak ne ostaje u Zagrebu studirati pravo, nego je
kao jugoslavenski agent poslan u Crnu Goru. Dunjaš je vojni oficir u
talijanskom zbjegu crnogorske vojske, dakle izvan dohvata domaćih
socijalnih i vjerskih institucija jednako kao Tripko koji je član posebne
špijunske organizacije, takozvane grupe Stefan, koja odgovara samo
njezinu pokretaču Stefanu (Ivanu Krajačiću – Stevi) i Titu. Dunjaš je
predstavnik nacionalističke ideologije u čije ime pljačka banku i napu-
šta svoju obitelj, dok je Tripko u samonametnutom egzilu iako živi u
Crnoj Gori, no očito je u izolaciji zbog svojega zlokobnoga utjecaja, ali
i čudaštva zbog ekstremne posvećenosti poslu, izvan institucionalnoga
dohvata i paske. Prema tome, egzistencije oca i sina realiziraju se u obli-
ku binarnih suprotnosti izvan granica normalnoga društva te pri tome
postaju orijentirani isključivo sami na sebe i na zadovoljenje ideološki
nametnutih potreba – Dunjaš k tome i svojih privatnih uz financiranje
bijega istaknutih Crnogoraca, dok je kod Tripka individualnost zapravo
izgubljena jer se njegove potrebe posve poklapaju sa zahtjevima ko-
munističkoga sistema te je kao ultimativni špijun u cijelosti označitelj
ideološki označenoga.

U odlučnom povijesnom trenutku kada umire kralj Nikola, No-

vica Radović, komandant inženjerije iz Gaete, govori u Caserti izbje-
gličkoj vojsci u logoru okupljenoj povodom njezina raspuštanja i pro-
gona iz Italije. Govor je prožet naglašavanjem razlike kralja Nikole i
njegovih nesposobnih sinova, posredno okrivljavanje kralja Nikole za
crnogorsku propast jer vladar pripada starom dobu i ne razumije novo
doba, suprotstavlja se europski zastupano stvaranje Jugoslavije nasu-
prot osamostaljenju Crne Gore, naglašava se mudrost u postupanju
malih naroda u odnosu na velike sile te nužnost stvaranja nacionalne
ideologije kao zaloga za crnogorsku samostalnost kada se Jugoslavija
jednom raspadne. Dunjaš ističe knjiškost Radovićeva govora nasuprot
svojoj okretnosti i praktičnosti što mu je i omogućilo preživljavanje baš
kao i Tripku. Osim toga, Dunjaša i Tripka povezuje još jedan binarizam
– ambivalentnost u njihovoj karakterizaciji – Patrizija je iza Dunjaševe
viteške maske nepokolebljivog borca za narodnu slobodu otkrila am-
bicioznog i beskrupuloznog montanjara (106), dok se Šćepan ne može
odlučiti je li Tripko nastrani birokrat koji služi sistemu iz dužnosti ili je
idealist-paranoik i teoretičar zavjera (353).
U poglavlju „Istarske kuće“ prikazan je Tripkov život u Zagrebu
zajedno s majkom Patrizijom i očuhom, bivšim talijanskim logorašem i
istarskim komunistom po imenu Zvane Gorjan. U hrvatskoj metropoli
uspostavlja se opreka između Tripka i ostale djece zbog njegova porije-
kla. On je nazvan Talijan. Naime, za djecu emigranata iz Istre Talijani
su predstavljali „crne vragove“ jer su morali pobjeći od Mussolinije-
vih fašista. Međutim, pitanje je tko je zapravo predstavnik, zastupnik i
odani sljedbenik pojedine ideologije. Naime, svaki od likova ima svoje
viđenje ponajprije komunizma, odnosno svaki od njih ima svoju filo-
zofiju – individualno postupanje u skladu s kolektivnim vjerovanjima.
S tim je u vezi „opravdavanje“ zastupane ideologije kojoj je u pozadini
ravnopravnost klasa, pomaganje siromašnima, društvena pravednost.
Pri tom nastaje opreka između likova špijuna, ponajprije Tripka, kojima
je životna filozofija špijuniranje kao egzistencijalna nužnost upravljana
odanošću Sistemu.
Patrizija, kći uglednoga ljekarnika, i Franca Matracchi, tvorniča-
reva kći iz Caserte, simpatizerke su komunizma te pomažu zarobljenim
komunistima u logoru. Međutim, ono što svodi njihovo simpatizerstvo
na retoričnost bez življenja komunističke filozofije jest konformizam:

Jakov Sabljić
„Francina buntovnost uvijek je splašnjavala kad god je pomislila da bi

joj javno podržavanje komunista i anarhista ugrozilo privilegije i navike
razmažene jedinice bogatog fabrikanta čokolade, koja se rijetko budi
prije podneva i cijelu godinu unaprijed planira odmore i turistička pu-
tovanja u znamenita i egzotična mjesta.“ (95) Osim toga, Francina „ko-
munističnost“ više je čin otpora „malograđanskoj tlapnji o ponovnom
uspostavljanju rimske imperije kroz karikaturalni špageta fašizam nego
što je uistinu pripadala ideologiji koja se bori za internacionalno brat-
stvo i za prava siromašnih i ugnjetenih“ (121). Gorjanova provokacija
u vezi s Patrizijinom žudnjom za elegantnom, skupom odjećom, koje je
navodno u proturječju s njezinim nezanimanjem za bogatstvom, dovodi
do Patrizijina premošćivanja ideološke aporije retoričkim obratom pre-
ma kojem se njezino spomenuto zanimanje tiče estetskih, a ne lukrativ-
nih razloga (142). Tripku su se majčini nestalni politički nazori doimali
kao „svojevrsna ćudljivost jer su izvirali iz ženske intuicije i nesputanog
temperamenta, a ne iz moralnih ili političkih svjetonazora“ (170).
Aporetičnost ideologije zamjetna je u odnosu prema ženskim li-
kovima. Iako je Patrizija najjači ženski lik u fikcionalnom svijetu roma-
na, klasno i intelektualno superiorna Dunjašu i Gorjanu, njezin politički
svjetonazor obilježava se nestalnošću, oscilacijama u odabiru poželjnih
vrednota i oportunošću u selekciji trenutačne životne filozofije koja je
podložna promjenama. Dakle, unatoč proklamiranom bratstvu i jedin-
stvu, žene su okarakterizirane kao psihički nestabilna bića nerijetko
zavedena materijalizmom na štetu svijeta ideja. Binarizam muškara-
ca i žena dodatno je pojačan nepostojanjem ženskih špijuna – Patriziji
i Franci spašavanje komunista više je odraz simpatija i mladenačkog
buntovništva nego odanosti ideologiji – i Gorjanovim objašnjenjem
nemogućnosti krajnjega povjerenja muškoga agenta bilo kojoj ženi.
Naime, špijuni su prisiljeni voditi dvostruki život i ne vjerovati niko-
me te ni Gorjan ne otkriva svoje tajne Patriziji koja je „nestabilna, na
momente nekontrolisana“ (177) objašnjavajući takav postupak slabo-
šću ženskoga spola: „Većinu odmetnika i zavjerenika odale su žene,
supruge ili ljubavnice, nesvjesno ili u trenutku rastrojstva, histerije ili
malodušnosti.“ (177)
Na tom tragu tekstom je nametnuta još jedna suprotnost između
spolova koja se tiče suprotnih polova: ideja – materija, um – tijelo, in-
telekt – emocije, političnost – apolitičnost. Patrizija tu opreku utvrđuje

priznanjem vlastite pripadnosti polu materijalnoga / tjelesnoga / emo-

cionalnoga / apolitičnoga: „Ja se vežem za ljude, a ne za ideje. Nemam
toliko apstraktne pameti da bih pripadala nekoj političkoj ili nacional-
noj ideologiji.“ (94) Ipak, aporetičnost teksta uočljiva je u opisima po-
stupaka pojedinih muških likova i njihovim negativnim kvalifikacija-
ma kada njihova nemogućnost čuvanja tajne, uvjetovana nacionalnom
pripadnošću, posljeduje egzistencijalnom ugrozom ili propašću cijele
države. Dunjaš majoru Marojeviću ne otkriva plan bijega iz Italije u
Argentinu zbog „jedne tipično mentalitetske osobine Crnogoraca da se
moraju nekome pohvaliti da znaju neku tajnu koju bi trebalo sakriti
ispod kamena. On bi progovorio na guzicu kad ne bi moga na usta, mi-
slio je Dunjaš o svom pretpostavljenom.“ (94) Tome valja dodati kva-
lificiranje Jovana Plamenca, predsjednika Kraljevske vlade i političkog
vođe Božićnog ustanka 1918. godine, osobom slaboga, neodlučnoga
držanja, kukavičluka i neopreznosti u čuvanju tajne najavom ustanka
u pismu upućenom mitropolitu Mitrofanu Banu (98) čime doprinosi
neuspjehu najavljenoga ustanka.
Nasuprot njima, Tripko kao agent skuplja informacije o stvarnim
i mogućim sumnjivcima vodeći iscrpne bilješke i pohranjujući ih među
svoje dokumente od kojih su mnogi sadržajno literarno oblikovani. Po-
stavlja se pitanje vrijednosti tajni sadržanih u tim dokumentima ako
nemaju konstruktivnu društvenu ulogu, nego služe objektivnoj provjeri
podobnosti istraživanoga subjekta promatranja obogaćenoga književ-
nim pristupom u izlaganju o nerijetko marginalnoj i, špijunski rečeno
naizgled, bezazlenoj osobi. Prema tome, pitanje filozofije tiče se moral-
nosti, svrhe, logike i životnih vrijednosti te se nameće odgovor da je u
ideološki diktiranom egzistencijalnom okviru cjelina važnija od poje-
dinca pri čemu slijepo izvršavanje volje sistema dovodi do poništenja
individualnosti.
U poglavlju u kojem se govori o bračnoj relaciji Patrizije i Gorja-
na ponovno se uspostavlja opreka između nje i njezina odabranika, koji
se iz Zagreba nakon smrti kćeri Sofije preseljavaju u Kosovsku Mitro-
vicu. Na balu inženjerove žene, Engleskinje Laure Hughes, do izražaja
dolazi klasna razlika između Patrizije i Gorjana koji u Patrizijinoj inter-
pretaciji klasnih razlika ima „neki seljački stid od plesa“, razlika je i u
obrazovanju jer Gorjan ne govori svjetske jezike kao Patrizija te su svi
njihovi kontrasti naglašeni baš na tom društvenom događaju i uzrokuju

Jakov Sabljić
njihovo daljnje distanciranje. Tripko se također od „kasablijske dječur-

lije“ razlikuje izgledom, odijevanjem, hodom i govorom te je prozvan
„Nijemac“ zbog čistoga izgovora njemačkoga jezika. Međutim, njegov
nadimak ne donosi mu poteškoće jer su predmet poruge Albanci. Nai-
me, međuljudski odnosi opisuju se sa stajališta sociopsihološke antro-
pologije u obliku esejističkih ekskursa u kojima pojedine strane dobiva-
ju status međusobno zamjenjivih označitelja.
Uvjetovanjem balkanskoga konteksta u kojem se pronalazi po-
vijesni znak nacije, regije ili religije, trag prvog značenja kombinira
se s novim značenjem rezultirajući višeznačnošću i dvosmislenošću
određenoga znaka. Prema tome, postrukturalistički rečeno, iterabilnost
znaka omogućuju mu razlikovnost ponavljanjem, no ne postoji neko
idealno svojstvo koje bi znaku osiguralo stabilnost i nepromjenjivost.
Zbog novih povijesnih okolnosti stalno nastaju razlike te neprestano
izmiče krajnje razumijevanje bilo kojega pojma u opoziciji jer je sve
podložno kontekstualnim i sistemskim relacijama diferencijacije. Opi-
sane teorijske osnove osobito su vidljive u sljedećem odlomku u kojem
mini-sustav znakova s uvijek izmičućim čvrstim značenjima unutar
pojmovnoga kruga Balkan čine: Levant, Kosovska Mitrovica (kasaba),
okupator, žrtva, nacija (Srbin, Albanac), jezik. Na osnovi tog sustava
znakova, ovisno o historijskom kontekstu, neprestano se uspostavljaju
i poništavaju razlikovnice poput: istost – različitost, kršćani – musli-
mani, dželat – žrtva, Srbi – Albanci, domaći jezici – strani jezici, pri-
hvaćanje – neprihvaćanje, okupator/progonitelj – okupirani/progonjeni,
Bizant – Turska:
Sve je slutilo na to da je familija Gorjan-Bonomi-Dragišić konač-
no pronašla sebe u ovoj varoši, na dnu Balkana, koja je, uprkos
neprekinutom vjekovnom lancu mijenjanja okupatora, i atavistič-
kom nagonu da svaka nova vlast satre sve što je stvoreno u ranijoj
epohi, bila jedan tipično vizantinsko-turski hibrid koji joj je da-
vao neobičnu živopisnost i životnost. Uostalom, cijela je istorija
Levanta, više nego drugdje, povijest krajnosti i dvojnosti, ovdje
je gotovo uvijek bila nevidljiva razlika između žrtve i dželata, jer
svaki će se stradalnik u sljedećem trenutku pretvoriti u jednako
surovog progonitelja. Pravoslavci i muslimani su se, javno ili mi-
mikrijski, mrzjeli i prezirali – Srbi su Albance zvali Šiptarima, a
Albanci pravoslavce jednako pogrdno skja – iako su im muzika,

kuhinja, sujevjerje, narodne nošnje i mitologija bili sličniji nego

što su to htjeli priznati. Još su po jednoj stvari nalikovali jedni na
druge: bez predrasuda prihvatali su strance čiji maternji jezik nije
srpski ili albanski. (158)
U sljedećem poglavlju naslovljenom „Petrovdanski sabor“ nakon

Patrizijine smrti objašnjavaju se životne okolnosti u kojima je živjela
Tripkova obitelj, a strukturiraju ih rasne, klasne i nacionalne odrednice
i njima pripadni binarizmi. Rad u rudnicima otkriva rasnu i nacionalnu
obespravljenost pri čemu Gorjan zahvaljujući talijanskoj putovnici ima
bolja primanja te se uspostavlja razlikovnica radnika koji su došli iz za-
padnih krajeva s jedne strane i s druge strane Srba i Albanaca. Nadalje,
razlika je također među Srbima i Albancima jer ni njima plaće nisu bile
jednake. Napokon, uspostavlja se razlika među izrabljivačima odnosom
među Englezima i Srbima čime se unutar „balkanske mješavine“ (169)
dobiva lanac binarnih suprotnosti koje čine specifičan društveni sistem
s favoriziranim polom koji se pretvara u svoju suprotnost ili poništava s
obzirom na neku drugu rasnu, kulturnu, jezičnu ili nacionalnu poziciju:
„Oholost koja je izgrađena na rasističkim predrasudama Englezima je
nekako pristajala, i njihovo izrabljivanje drugih izgledalo je podnošlji-
vije, umjerenije, naizgled racionalno, za razliku od lokalnih žandara,
financa oficira i sreskih načelnika, koji nijesu imali mjeru u nipodašta-
vanju Albanaca.“ (169)
Nadalje, dječje igre i razmirice u kojima se često produžavaju i
preslikavaju političke „igre“ i razmirice uz učenje uloga vidljivo je na
primjeru školskih nasilnika Boška i Todora. Oni zlostavljaju Albance
i uzmaju pod zaštitu Tripka kao „svojega“ te mu objašnjavaju razliku
među Srbijancima i Crnogorcima. Identitetsku konfuziju naglašavaju
oprekom tursko roblje – pravi Srbi (Crnogorci) (171) pri čemu iskon-
sku srpskost u smislu izvornosti, hrabrosti i čuvanja takozvanoga ko-
sovskoga zavjeta pripisuju Crnogorcima kojima pripadaju porijeklom.
Dodatna opreka uspostavlja se između Todora i Boška te komunista
Duška Tomanovića koji spašava Albanca iz njihovih ruku i potiče Trip-
ka da se idejno komunistički orijentira. Tripko uočava razlikovnicu iz-
među ostalih ljudi i komunista, „ljudi posebnog kova“ (174) utjelovlje-
nih u liku očuha Zvana Gorjana i školskog prijatelja Tomanovića koji
mu posuđuje angažiranu literaturu socijalnoga usmjerenja. Uključen u

Jakov Sabljić
tiskanje protudržavnih letaka naznačen je proces Tripkove „ideologiza-

cije“ sasvim drugačijim i društveno obećavajućim svjetonazorom te pri
tome osjeća da su komunisti posebni i da će promijeniti svijet.
Ujedno dolazi do rađanja špijuna jer Tripka zapažaju agenti koje
okuplja takozvani Stefan – što je fikcionalno ime za Ivana Krajačića –
Stevu. Nakon otmice i mučenja kojim se provjeravaju granice Tripko-
ve izdržljivosti i stupanj povjerljivosti, slijede Stefanove instrukcije u
vezi s izgledom, ponašanjem i načinom rada i djelovanja konspiratora.
Posrijedi je poprimanje drugoga identiteta s poželjnim obilježjima te
Tripko postaje drugi netko, to jest nitko.
Ipak, da bi se bolje shvatilo kojem tipu špijuna pripada Tripkov
lik i s obzirom na to da je žanrovski sloj špijunskoga romana semantički
vrlo važan, potrebno je ukratko izložiti karakteristike novijega špijun-
skoga romana i u tom korpusu pozicionirati roman Milorada Popovića.
Valja istaknuti da Popović likove špijuna i s njima povezanih likova
iz komunističke birokracije (Tripko, general Jovo Kapa, Stefan, Borko
Daković) prikazuje kao ljude sa svojim vrlinama i manama slažući obra-
zlaganjem njihovih postupaka i razmišljanja njihove pojedinačne identi-
tete, a njihove pogreške pripisuje ne toliko karakternim nesavršenostima
koliko posljedicama špijuniranja i konspiracije. K tome Tripko izvan
svojega vidokruga špijunaže zapravo ne postoji kao regularni građanin
te se Šćepan pokušava suočiti s čovjekom bez lica nastojeći kroz očevu
figuru rekonstruirati njegov odnosno svoj identitet i individualnost.
Popoviću je cilj narativno iznijeti istinsku i realnu sliku špijun-
skoga svijeta zasnovanu na historijskim konfliktima na balkanskim
prostorima tijekom XX stoljeća. Njegovi likovi pripadaju sivilu jedno-
ga realnijega egzistencijalnoga okvira koji se razlikuje od crno-bijelih
vizija špijunstva poznatih agenata od kojih je najslavniji James Bond.
Likovima poput poznatoga agenta 007 pridane su arhetipske kvalitete i
njihova je glavna uloga uvući čitatelje u idealiziranu stvarnost u kojoj
se opisuju fantastične mogućnosti špijunskoga posla (Zuniga 2014: 10).
Iako takvi likovi djeluju na osnovi domoljublja, oni su sudionici jedne
izrazito romantizirane slike rada tajnih agenata koji u svojoj hiperbo-
liziranosti odskaču od gomile. Na drugoj strani nalaze se „realistični“
špijuni pripadni sasvim drugačijoj relanosti u kojoj je posao tajnih age-
nata izrazito ideološki fundiran.

Špijunski roman fikcionalni je rezultat povijesnih napetosti koje

je donijelo XX stoljeće. Kolektivna paranoja i međusobno sumnjičenje
velikih sila poput Njemačke, Velike Britanije i Sovjetskoga Saveza do-
veli su do nastanka modernih agentura i rađanju špijuna u svim njego-
vim različitim imaginativnim oblicima. Pri tome u periodu žanrovskoga
uspona špijunskoga trilera od četrdesetih do sedamdesetih godina XX
stoljeća Ian Fleming sa svojim serijalom o Jamesu Bondu predstavlja
jednu idealiziranu viziju špijuna, dok drugu poziciju zauzima John le
Carré sa svojim antiherojskim likovima špijuna obilježenim moralnim
dvojbama i rastrganošću življenjem između dva svijeta.
Popovićev roman Čovjek bez lica po svojim žanrovskim odred-
nicama bliži je le carréovskom tipu špijunskoga romana s obzirom na
realističnost u prikazivanju života i djelovanja tajnih agenata. Međutim,
i u odnosu na taj tip proze postoje također određene razlike. Popovi-
ćev roman jest multižanrovska proza u kojoj su elementi špijunskoga
romana sastavnice s kojima su ravnopravni elementi ostalih žanrova
zamjetnih u strukturi teksta, a to su historiografska fikcija, obiteljski
roman i roman-esej. Mješavinom svojih formalnih lica moguće je uspo-
rediti Čovjeka bez lica s romanima iz takozvanoga Fandorinova ciklusa
ruskoga pisca Borisa Akunjina koji u više djela prikazuje avanture sna-
lažljivoga i inteligentnoga detektiva Erasta Petroviča Fandorina. Osim
što su posrijedi detektivski romani oni su ujedno povijesna fikcija jer
su svojim fabulama smješteni u za Ruse zlatno doba druge polovice
XIX stoljeća te su ispunjeni brojnim zapletima, obratima i intrigama. U
žanru striktno povijesnoga špijunskoga romana s likom detektiva Fan-
dorina Akunjin je objavio roman Turski gambit 1998. godine (Baruh
Vahtel 2006: 243–244).
Tripko, ipak, niti je Sherlock Holmes niti utjelovljuje imitabil-
ne osobine poput Fandorinovih. Jugoslavenski agent prikazan je kao
„idealni“ komunistički špijun koji bespogovorno slijedi uputstva svo-
ga nadređenoga te je u tom poslu nesputan domoljubnim, obiteljskim,
nacionalnim ili etičkim dvojbama. Time je njegov lik, unatoč slijedu
prikaza njegova života od rođenja do smrti, u velikoj mjeri dehumani-
ziran čemu je pogodovala i njegova „karakterologija“ zasnovana na ne-
dostatku izražavanja emocija i jačega međuljudskoga vezivanja. Prema
tome, on je lik koji je značenjski u potpunosti ispražnjen od humanosti
i humanističkih vrijednosti te kao označitelj posve ispunjen Ideologi-

Jakov Sabljić
jom kao označenim. Njegov sin Šćepan nastoji rekonstruirati njegov

identitet na osnovi svjedočenja njemu bliskih ljudi i njegovih zapisa o
sumnjivcima koje je pratio. Pri tom se kao glavni motiv Tripkova dje-
lovanja otkriva komunistička ideologija, a on i ostali likovi špijuna kao
skrbnici za neokaljanost režima na čelu s Titom.
Tripko je kao lik apostrofiran kako bi se otkrile opasnosti posla
jednoga špijuna, destruktivnost i bezobzirnost kojoj je izložen ili koje
sam uzrokuje zbog prirode posla. Tripko nije lik kojem treba spasenje,
katarza ili moralna obnova jer je on desubjektiviziran – doslovno je
objekt koji je istodobno žrtva sistema jedne ideologije, ali i njezino
ogledalo. Stefanove instrukcije koje dobiva u svojoj kratkoj obuci sliče
„stvaranju“ komunističkoga špijuna koji se dariva poželjnim „vrlina-
ma“ kako bi vodio dvostruki život te se poništilo razlikovanje između
njega i ostalih ljudi. No baš to inzistiranje na ukidanju razlike u bezlič-
nosti dovodi do glavne razlikovnice u romanu ponaprije između Tripka
i ostaloga društva, potom Tripka i drugih špijuna i, napokon, Tripka i
cijeloga sistema koji ga zbog njegove ekstremne dosljednosti sumnjiči
da je dvostruki agent te ga, paradoksalno, marginalizira i time neutra-
lizira u njegovu djelovanju. Stefan na Tripka ispražnjenoga od iden-
titetskih odrednica kao poželjne vrline projicira: neupadljivost, inteli-
genciju, čvrstinu, iskrenost koja poništava razliku intimnoga i javnoga
u životu konspiratora, uzimanje karakteristika osobenjaka, neambicio-
znost, manjak političkih strasti, strpljivost, pronicljivost, preciznost u
procjeni ljudi, zauzimanje mjesta među činovnicima niže srednje klase
jednostavnoga odijevanja bez naglašenih detalja. Suprotnost svake od
nabrojanih osobina dovodi u opasnost cijelu organizaciju i konspiratora
pa je „bezličnost“ pitanje preživljavanja.
Osim toga, od jamesbondovske savršenosti Tripko je udaljen i
svojom nesposobnošću i nestručnošću u tehničkim pojedinostima posla
poput postavljanja eksplozivnih naprava ili rukovanja oružjem. Tako-
đer, zbog nesigurnosti za komuniste u Zagrebu, Tripko se u dogovoru
s nadređenima odlučuje za povratak u očevu domovinu gdje se uspo-
stavlja opreka izvanjaca i domaćih ljudi, no on zbog poznavanja jezika
i očeve suradnje s komitskim brigadirom Zrnovićem uživa određeni
ugled i povjerenje. Još jednom uspostavlja se razlikovnica velikih im-
perija i maloga naroda u metageografskom doživljaju novoga okružja
koje je ujedno u ulozi svojevrsne geografske karakterizacije stalnom

analogizacijom čovjeka i zemlje: „(...) Tripko je pomislio da je ovdje

mogla preživjeti samo posebna ljudska vrsta, i da nije čudo što je Crna
Gora ostala nepokorena nekoliko stoljeća u okruženju velikih evroa-
zijskih imperija. Gledajući nepristupačni skrutnuti pejzaž, zamišljao je
lik svog oca, jednako surovog kao i zemlja u kojoj je stasao.“ (199)
No, Tripkove projekcije navedenih analogija, koje sjedinjuju povijest,
politiku i geografiju u doživljaju njegova oca Dunjaša, vrlo su slične
projekcijama France Matracchi. Ona se slaže s Patrizijinom karakteri-
zacijom sina da je bezosjećajni „mali monstrum“ u svojoj rekaciji na
Tripkovo hladno pismo o Patrizijinoj smrti.
Međutim, premda se njegova posebnost očituje u očima drugih
(obitelji, prijatelja, kolega agenata), Tripko također uočava posebnost
crnogorskih ljudi i njihova jezika te su oni za njega „gorštaci“, „rođeni
glumci“ koji govore „jezikom seljaka“ (207), jezikom koji je bogatiji
i slikovitiji od jezičnoga izraza školovanih ljudi. Pored toga, cetinjska
biblioteka postaje mjestom Tripkova stalnoga boravka i istraživanja cr-
nogorske povijesti, jezika i mentaliteta te se u razgovoru s matematiča-
rem Novicom Radovićem dotiče knjige naslovljene Zeta i Lješkopolje
Andrije Jovićevića o crnogorskim porodicama i bratstvima. Radović
kritizira dodavanje mitizirane priče o kosovskom porijeklu: „Kosovsko
porijeklo su mu [mitskom pretku, op. J. S.] dopisali u Beogradu, kako
bi u svijesti naših ljudi Kosovo postalo neka crnogorska Nojeva barka.
Mit o sopstvenom plemenitom porijeklu niđe se tako lako nije primio
kao kod Crnogoraca. Jer jedina nagrada za strašne patnje i iskušenja u
borbi neprestanoj bila je ideja o svojoj istorijskoj izuzetnosti i misionar-
skoj ulozi u oslobađanju ostalih Južnih Slovena.“ (206)
Aporetičnost teksta zamjetna je u isticanju posebnosti (Dunjaša,
Tripka, Crnogoraca) koja je produkt ponajprije geografske specifič-
nosti prostora koji uvjetuje izdvojenost, distanciranost, nedostupnost,
tvrdokornost, bezosjećajnost. Uz to naglašava se opreka istine i laži
u krivotvorenju porijekla kojem je cilj poništenje razlike Srbi – Crno-
gorci na štetu crnogorskog identiteta, dok se istodobno razlikovnicama
patnja – izuzetnost, ropstvo – oslobođenje forsira priča o nacionalnoj
iznimnosti i posebnosti radi kompenzacije izloženosti stalnim historij-
skim nedaćama. Pri tome se postavlja pitanje s kontradiktornim odgo-
vorima: je li ono što se dogodilo Dunjašu, Tripku i Šćepanu posljedica
pripadnosti jednoj individualnoj ili općoj nacionalnoj sudbini? Žanr

Jakov Sabljić
špijunskog romana omogućuje odgovor da su likovi tek pijuni političke

igre, okvir historiografske fikcije da je glavno objašnjenje historijska
zadanost povijesnim konfliktima, odrednicom obiteljskog romana ključ
za tumačenje smješta se u krilo nesređenih odnosa jedne obitelji, dok je
u esejističkim komentarima ipak odlučujuća sociopsihološka i antropo-
loška zadanost.
Lik Tripka Dragišića stavljen je u kontekst talijanske okupacije
Crne Gore, raspada prve Jugoslavije odnosno Kraljevine SHS i jačanja
komunističkoga pokreta. U tom pogledu Tripko glumi neutralnu stranu
zastupajući komunističke interese ekvilibrirajući između Crnogorske
stranke i talijanskih fašista. Time nastaje međusobna opreka između tih
triju struja te opreka između komunista s jedne strane i s druge strane,
sjedinjenih etničkim nacionalizama, Talijana i Crnogoraca koje su po-
vezale političke i teritorijalne ambicije iako je i ilegalna KPJ, valja ista-
knuti, promicala priznanje crnogorske nacionalnosti i ravnopravnost
Crne Gore.
Nadalje, Tripko se neprestano vraća bibliotečnoj arhivi i zani-
ma se za publiciranu građu iz bivšega Dvorskog arhiva. Pi tom se na-
glašava razlika između obimnosti povijesnih izvora i bogatstva crno-
gorske povijesti te veličine i objektivnoga značenja Crne Gore čime
se izvanjcima neutemeljeno čini bajkovitim i pitoresknim prostorom
(216). Osim toga, Tripko se vraća kompleksu izabranosti crnogorskoga
naroda govoreći o toj „tlapnji“ koja je poništena 1918. godine kada
Crna Gora nestaje s političke scene i nema se više za koga žrtvovati.
Tripko crnogorsku težnju za obnovom države iako drži opravdanom,
ipak nju u suradnji s fašistima smatra farsičnom i karikaturalnom. Mit
o autoviktimizaciji, koliko god bio funkcionalan u vjekovnom očuva-
nju crnogorske samobitnosti, prikazan je u negativnom svjetlu. No, nje-
mu se kao iskonska vrijednost u tekstu ponovno suprotstavlja jezična
supstancijalnost identiteta jer se geografska izoliranost, ali i svijest o
posebnosti osvješćuje apostrofiranjem specifičnosti crnogorskoga je-
zičnog supstrata. Spomenik toj posebnosti Popovićev je roman svojom
izraznom cjelovitosti te je tome također znak rječnik manje poznatih
izraza i fraza na kraju romana. Čitajući domaće crnogorske pisce Trip-
ko traga za utjecajima lokalnih dijalekata u njihovu pismu te se trudi
govoriti „crnogorsku varijantu književnog standarda“ (217) kako bi se
jezično prilagodio novom okružju kao i svim drugim mjestima u kojima

je živio. Tekstom se, dakle, demontira povijesna uloga kolektivnoga

stradalništva, no istodobno se jezik mistificira kao ogledalo narodne
duše i karaktera: „Na osnovu toga zaključio je da se u tim pustim pro-
storima, izvan puteva, s minimalnim izvanjskim kulturnim uticajem, u
stalnoj borbi s prirodom i osvajačkim vojskama, stvarao posebni mi-
krokosmos čiji su logos, riječ i govor otkrivali jedan neobično bogati
emotivni i refleksivni svijet.“ (217)
Peto poglavlje naslovljeno je nazivom Petrovdanskoga sabora
kojim se označava skup održan 12. srpnja 1941. na Cetinju u organi-
zaciji pristalica Nezavisne Crne Gore za vrijeme okupacije talijanskih
fašista. Historiografski sloj romana u kojem su prikazane polemike oko
održavanja toga skupa otkriva dvije suprotstavljene strane. Dio Crno-
gorske stranke ili crnogorskih federalista na čelu sa Sekulom Drljevi-
ćem želi obnovu crnogorske neovisnosti prihvaćanjem teritorijalnih
ustupaka, dok drugi dio Crnogorske stranke, okupljen oko slavljenog
generala Krsta Zrnovića, odnosno izvorno Popovića, ne daje potporu
takvom projektu jer ne uključuje sve povijesne crnogorske teritorije.
Osim raskola unutar iste političke opcije suprotstavljenost postoji i iz-
među talijanskog i crnogorskog nacionalizma. Talijanski guverner Crne
Gore postaje Alessandro Pirzio Biroli koji se osvećuje zbog narodne
pobune protiv talijanskih okupatora ističući u skladu sa svojim ideo-
loškim predznakom svoju nadmoć u javnom proglasu: „Svi koji nijesu
zavedeni komunističkom propagandom i ne pomažu banditima nemaju
razloga da se boje, jer Italija je nacija sa civilizacijom od više hilja-
da godina“ (230). Sekula Drljević u referatu na Petrovdanskom saboru
kritizira talijansku podršku jugoslavenskim činovnicima, no istodobno
se poziva na civilizacijsko naslijeđe okupatora iz kojeg crpi argumen-
te za intelektualnu nadmoć u odnosu na druge balkanske narode te se
„posebnost“ sada pronalazi u antičkoj baštini i pradavno stvorenom
svjetonazoru: „Tragovima rimske kulture, među kojima nije usamljena
Dioklea, pridružuju se spomenici mnogobrojnih veza s Rimom, kasnije
preko Venecije, sve do danas, velikim dijelom je zasluga tih veza što
crnogorski narod jedini od balkanskih naroda, ne uzevši grčkog, ima ne
samo definitivno izgrađen pogled na svijet, nego čak izdignut do visine
filozofskoga sistema (...).“ (231)
Svi citati o izjavama povijesnih ličnosti dane su u neizravnoj for-
mi, u obliku razgovora Tripka i Novice Radovića koji ga izvještava o

Jakov Sabljić
odnosima aktera svih političkih strana – komunista, fašista, pripadni-

ka frakcija crnogorskih federalista, bivših jugoslavenskih dužnosnika
i četničkoga pokreta. Na taj način simulira se uloga povijesnoga svje-
doka koji (ne)izravno sudjeluje u referiranim događajima pri čemu se
Tripko kao fikcionalan lik uključuje u historijski sloj romana svojim
poliglotskim sposobnostima koje mu omogućuju približavanje gotovo
svim nabrojanim političkim opcijama. Kurzivom su označene izjave
pojedinih sudionika izgovorene u njihovim javnim nastupima ili tije-
kom pregovara. Time se ostvaruje historijska uvjerljivost, dok je Tripko
u pozadini, ali i dalje prisutan u svojoj kamufliranosti sa zadatkom sku-
pljanja informacija. Osim toga, postoji i njegova povezanost s Krstom
Zrnovićem koji mu je kršteni kum, a on njegovo kumče.
U poglavlju „Potjera“ naslovna riječ odnosi se na Krsta Zrnovića
odnosno Krsta Popovića, vojskovođu i borca za nacionalna prava Crno-
goraca. Njega kao jednog od posljednjih „kvislinga“ koji je ostao u ze-
mlji (237) nastoji likvidirati UDB-a (od Uprava državne bezbjednosti),
zloglasna tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije. Zrnovićev lik u
romanu dobiva simboličke dimenzije te je povezan i s Tripkovim ocem
Dunjašem s obzirom na to da je također u Italiji te mu Dunjaš pljačkom
banke osigurava bijeg u Argentinu. Brigadir Zrnović jest komita koji
se bori za samostalnost Crne Gore, oko njega je stvoren mit da ga ne
može pogoditi metak, dva sina su mu na strani komunista što je slika
ideološkoga raskola unutar iste obitelji. Uz njegov lik povezane su mi-
stifikacije o Zrnoviću te general UDB-e, Jovo Kapičić, koji po nalogu
Aleksandra Rankovića treba likvidirati Zrnovića, u nedoumici suprot-
stavlja dva viđenja brigadirova lika: „(...) je li Zrnović lukavi ratnik koji
u svakoj prilici pokušava za sebe izvući najviše što može ili je idealista,
opijen heroikom da do kraja istraje kao posljednji borac države koja je
nestala prije trideset godina?“ (247)
Lik Jova Kape obilježen je suprotstavljanjem dviju ideologija. S
jedne strane je Ranković sa svojim zahtjevima uklanjanja državnoga
neprijatelja, a s druge je strane njegov otac koji ga upozorava na sra-
motu uzrokovanu uklanjanjem Zrnovića. Osim toga, Kapičić se prisje-
ća „ideološke“ dječje igre žandara i komita u kojoj se već uči igranje
uloga. On organizira pravo suđenje u kojem u ulozi brigadira Zrnovića
osuđuje i fizički kažnjava uhvaćenog dječaka kao kontrakomitu. Time
je oslikana suprotstavljenost zelenaša i bjelaša, komita i kontrakomita

čiji ostatak predstavlja Zrnović i u tom je smislu remetilački faktor koji

treba ukloniti.
Rezultat Tripkova rada jest dosije o Zrnoviću naslovljen Psiho-
loški portret, politički pogledi K. Z. koji je dostavljen generalu Kapi
na čitanje. Potom slijedi iscrpno portretiranje iz Tripkova „pera“. Na-
ime, javlja se suprotnost mašte i logike, objektivnosti i subjektivnosti
s obirom na to da Tripkov izvještaj više sliči romansiranoj biografiji i
literarno-publicističkom radu (274) iz kojeg se, paradoksalno, saznaje
mnogo više nego iz bilo kojeg drugog izvora. Potpisan kodnim imenom
GRAMŠI (prema Antoniju Gramsciju, talijanskom marksističkom filo-
zofu, piscu i političaru) dosije je polazište za tumačenja i sumnjičenja
generala Kape koji primjećuje da se izvještava u maniru sveznajućega
pripovjedača bez navođenja izvora, autor o svojem sudioništvu u zavje-
ri protiv Zrnovića o sebi piše u trećem licu, pokušava biti politički ne-
utralan s naznakama simpatija prema Zrnoviću te interpretira podatke
iz druge ruke. Iako je Tripko izložen sumnji da je „dupljak“, dvostruki
agent kojeg je možda vrbovala Ovra ili je komunist stjecajem okolnosti,
general Kapa priznaje uvjerljivost cjelovito prikazane slike o Zrnovi-
ću koji simbolički predstavlja ugašene ideale crnogorskog nacionalnog
pokreta.
Tripko i ostali likovi agenata pokazatelji su raskoraka u kojem se
nalaze između stvarnosti i iluzije, a pritom se psihološka opasnost krije
u prisiljenosti stalnoga ostajanja u iluzornom svijetu tajnih agentura.
Tekst se strukturira oko likova koji su ponajprije špijuni, a tek potom
pojedinci te se u skladu s takvom politikom prikazbe identiteta ilustrira
moralni i etički relativizam profesije. Ujedno tim je činom uokvirava-
nja likova omogućena pojava višestrukih konflikata unutar teksta. Pro-
vodna suprotnost u romanu zasniva se na opreci borbe za crnogorsku
nacionalnu samostalnost i ideološke priče o komunističkoj nadnacio-
nalnoj Jugoslaviji. Odnosi političkih strana u romanu pokazuju kako su
„savezni identitet i pripadanje u stalnoj konkurenciji s etnonacionalnim
subfederalnim identitetima i pripadnostima. Centrifugalne i centripetal-
ne sile stalno se suprotstavljaju jedna drugoj (...).“ (Štiks 2016: 176)
Prema tome, brigadir Zrnović fizička je reprezentacija nacional-
noga pokreta, njegov označitelj per se te je u suprotnosti s Tripkom kao
utjelovljenjem komunističkoga fanatizma. Time nastaje opreka nacio-
nalnog pokreta i komunističke partije odnosno tajnih službi, konkretno

Jakov Sabljić
UDB-e i grupe Stefan. Pri tome je glavna opozicija u romanu zasnova-

na na, prema Derridai, bazičnoj suprotnosti zapadne misli, suprotno-
sti dobra protiv zla. Taj binarizam nikad nije u izravnoj konfrontaciji
pojmova, nego se nalazi u hijerarhiji i poretku subordinacije (Derrida
1982: 195). Nadalje, taj binarizam treba biti neutraliziran kako bi se iz
njega izvela određena značenja (Derrida 1976: 188–189).
Krsto Zrnović još je u početnim dijelovima romana prikazan kao
ratni heroj te čak i u Tripkovu izvještaju dobiva pozitivna obilježja jer
unatoč svojem idealizmu ne postaje osvetoljubiv, bešćutan ili egoisti-
čan. Osim toga, njegovi se sinovi priklanjaju komunizmu, kći u koju
jedino ima povjerenje na kraju ga ipak izdaje, a sam je nakon Drugoga
svjetskog rata ubijen kao izdajnik zbog dosljednosti vjerovanja u svoju
nacionalnu ideju kao posljednji vojnik nepravedno izgubljenoga kra-
ljevstva (260). Njegova je ličnost toliko idealizirana da postaje fantasti-
čan lik s nadljudskim sposobnostima – neranjivost od metka, vjedit je
i u dosluhu sa zduvačima, to jest zaštitnicima pojedinih mjesta od vre-
menskih nepogoda uzrokovanih zlim silama, poznavateljima magijskih
obreda i upućenima u izvantjelesna iskustva, ukratko, čarobnjacima.
Tripko također poprima legendarne dimenzije u kovanju zavjere protiv
Zrnovića, no, pored hiperbolizaciji sklonih usmenih priča u toj zavjeri,
nesumnjivo mu se pridaju negativne oznake hladne racionalnosti, be-
šćutnosti, apsolutne vjernosti nalogodavcima i odanosti komunističkoj
ideologiji što rezultira njegovom izolacijom i marginalizacijom.
Pored toga, u „Epilogu“ kao zadnjem poglavlju romana u dijalo-
gu imeđu Borka Dakovića i Šćepana opisuje se pad komunizma u odno-
su na špijunski posao i status agenata u novim političkim i povijesnim
okolnostima. Naime, radnja se smješta u 2010. godinu kada je Tripko
umro, a Daković slobodno govori o špijunaži i njezinim posljedicama.
Špijunski posao visoko je rizičan i povećava ranjivost s obzirom na to
da agent postaje zamjenjiv materijal pri čemu se gubi iz vida njegova
individualnost, dok u fokusu svakako ostaje ili ideologija ili osobna
probitačnost agenta.
U sedmom poglavlju naslovljenom „Kockar“ ponuđena je još
jedna opreka izražena već u naslovu. Naime, kockar je Borko Daković,
sada bivši špijun koji je bio poznat po svojoj neopterećenosti pravilima
Službe te kao hazarder s razgranatim vezama iz kriminalnoga podze-
mlja. Unatoč svojoj sklonosti anarhičnosti Daković ispunjava naredbe

nadređenih čime je kao i kod ostalih likova agenata zamjetna nemoguć-

nost potpunoga kontroliranja situacije jer je uvijek netko iznad tko sve
nadzire i izdaje naredbe. Dakovićevo djelovanje također je dokaz vje-
štine za altrenativnim postignućem operativne djelotvornosti te se time
špijunu omogućuje ovladavanje sposobnošću zavaravanja koja ga ipak
vodi neispunjenoj osobnoj egzistenciji. Tripko je lik potpuno ispražnjen
od emocionalne sentimentalnosti, posve odan ispunjenju diktata kon-
spiratorske grupe – sve s ciljem da se protagonist i tekst razdvoje od uo-
bičajenih i očekivanih kategorija moralnosti i pravednosti podrazumi-
jevanih u području špijunaže. Uz pomoć lika Borka Dakovića otkrivaju
se općenito frustracije špijuna i pogrešna shvaćanja društva o njima:
Život obavještajaca se mistifikuje, jer je zakrabuljen, nedovoljno
osvijetljen, ali je u suštini prazan, i bijedan. Jer pripada kasti koje
se svi odriču pošto joj istekne vrijeme trajanja. Prema šefovima i
agentima tajnih službi skriveno ili otvoreno prezrenje pokazuju
čak i njihovi politički šefovi čiju su guzicu čuvali. Špijuni su vučji
svijet koji se međusobno satire i znaju da ne zavise toliko od svo-
jih sposobnosti koliko od političkih interesa i odnosa snaga. Zato
karijere obavještajaca često bizarno okončavaju. Ja sam izgubio
povjerenje svojih šefova, ne zato što sam uhapsio desetine nevi-
nih ljudi, već zbog pokušaja da spasim jednog mladića koji je bio
uhapšen zbog neke satirične pjesmice s aluzijom na Tita. (368)
Ako se crnogorski nacionalni pokret stavi pod znak negacije u

derridaovskom smislu kao ipak favorizirana strana „dobra“, dobiva se
drugačija perspektiva na komunističku Partiju. Nacionalizam se poka-
zuje kao skup ideoloških i svjetonazorskih shvaćanja kojima se prikri-
vaju njegovi nedostaci. Nacionalni pokret u Crnoj Gori usmjeren je na
očuvanje crnogorskoga identiteta vraćanjem crnogorske samostalnosti
i izgubljenih teritorija nakon Prvoga svjetskog rata. Osim toga, djelo-
vanje Krsta Zrnovića uspoređuje se s likvdiranjem četničkoga vođe
Draže Mihailovića jer se tijekom rata četnički pokret skoro u cijelosti
priklonio nacističkom i fašitičkom okupaturu. Riječ je o suradnji di-
jela crnogorskoga pokreta s talijanskim fašistima koja je zapravo bila
ambivalenta jer je Zrnović bio tolerantan i prema partizanima. Prema
tome, ispunjenje cilja opravdava bilo koje sredstvo te ideološka cjelina
postaje važnija od pojedinca. Tako nacionalni pokret i komunistička

Jakov Sabljić
Partija jesu zamjenjivi koncepti čije se svrhe mnogo ne razlikuju. Na-

cionalnom pokretu potrebna je Partija kako bi opravdao svoje postoja-
nje i odredio svoje propuste, dok je Partiji potreban nacionalni pokret
kako bi opravdala svoje akcije. Navedeno se tiče očito međusobno za-
mjenjivih koncepata po odlučujućoj pojavi konvertitstva te nekadašnji
komunisti postaju nacionalisti zarad pohlepe i vlastoljublja. K tome
je upitno koliko je Tripko istinski komunistički fanatik jer se saznaje
da je ogorčen na hegemonističko velikosrpsko prisvajanje crnogorske
povijesti te drži da narodi s još uvijek živom plemenskom tradicijom
mogu egzistirati samo u monarhiji s okrunjenom glavom u ulozi pater
familiasa (365).
Daković sumnja u manihejski shvaćenu borbu dobra i zla koja se
postavlja u kontekst filozofije pogrešnih uvjerenja s obzirom na likove
poput kažnjenoga pjesnika Vjenceslava Čižeka, smaknutoga komuni-
stičkog konspiratora Gojka Kruške i ubijenoga brigadira Zrnovića, li-
kova koji su jednako kao i Tripko na suprotstavljenoj strani „vjerovali
u smisao žrtve za pravedniji i časniji svijet“ (374). Skeptični Daković
ističe da se ideologije mijenjaju, policijske metode ostaju iste te, pre-
ma tome, obavještajci nemaju pravoga usmjerenja i principa za koje se
bore pri čemu se zapravo poništavaju razlike između dobra i zla koji
lako zamjenjuju mjesta:
Slučajno sam bio svjedok kada su se rušila dva svijeta, buržoaski
i komunistički. Revolucionari su propovijedali da stvaraju novi
svijet, a onda su njihovi epigoni shvatili da je komunizam utopija
i socijalnu demagogiju zamijenili nacionalističkom. Tako su kon-
vertiti, beskrupulozni partijski kadrovi, uime demokratije postali
surovi spram nekadašnjih drugova, pogotovo bivših pokrovitelja.
Među novim demokratskim liderima i njihovim doglavnicima
dosta je bivših agenata Udbe i Kosa, koji su najprije sklonili svo-
je dosijee iz policijskih arhiva, a onda brutalno krenuli napadati
zloupotrebe tajnih službi preko kojih su stvarali karijere u ko-
munizmu. Konvertiti su ostrašćeniji od bivših disidenata u kritici
komunizma, o tome postoji mnogo primjera. (371)
Osim toga, špijunska razmjena informacija kao intrigantno lite-

rarno izvorište razmatra se u osmom poglavlju naslovljenom „Queen

of Montenegro“.3 Točnije, sve teme izložene u vezi s konspiracijama

kvalificiraju se iz Šćepanove perspektive građom pogodnom za špi-
junski roman s naslovom Čovjek bez lica o čijim likovima i odnosima
fantazira Šćepan kao zainteresirani pisac debitant. Time je postignuta
metarazina pripovijedanja jer je on lik koji razmatra nastajanje romana
„nesvjestan“ da je već njegov dio i da je on već napisan te se čitatelji
i pripovjedač posredno postavljaju u ulogu špijuna-voajera koji prate i
proučavaju intimu i razmišljanja likova tajnih agenata kojima je cilj u
skladu sa svojim poslom također pratiti i proučavati intimu i razmišlja-
nja drugih protagonista. Međutim, čitatelji znaju da je takav roman s
istim likovima i sugeriranim naslovom već napisan jer ga drži u rukama
u svakom trenutku njegove recepcije. Bilježnica Borka Dakovića izgu-
bljena je za Šćepana jer se očito više ne nalazi kod Dakovićeva ubijeno-
ga sina Andrije. U njima se navodno nalaze pikanterije iz špijunskoga
svijeta, informacije o „komplotima, zavjerama, neprijateljstvu unutar
policijskog i političkog vrha, njihovim ljubavnicama i finansijskim
malverzacijama, likvidacijama neprijateljske emigracije, stranim agen-
turama u vrhu vlasti i očijukanju visokih partijskih funkcionera s naci-
onalističkim disidentima“ (380–381).
Pored toga apostrofira se moguća ljubavna priča Dakovića i kćeri
talijanskoga guvernera Birolija kao kvalitetna sastavnica zamišljenoga
književnog djela. Posrijedi su opravdavanja iznevjerenih očekivanja na
osnovi standardnoga špijunskoga romana. No Čovjek bez lica nije samo
špijunski roman nego i obiteljski, historiografski i roman-esej. Time
se ponovno uključuje za roman znakovita igra označitelja u derridaov-
skom smislu neuhvatljive riječi différance, one koja nikad nije prisutna,
ali koja prethodi svemu što se zove znakom (Derrida 1974: 92). Derrida
ju zbog toga naziva „igrom koja omogućuje učinke imenovanja“ (Derri-
da 1972: 28) poput naznačene žanrovske igre prema kojoj je uvjet da
roman bude špijunski ujedno i uvjet da to ne bude zato što ponavljanja
njegovih obrazaca unutar istodobno prisutnih drugih žanrova mijenjaju
značenja njegovih elemenata i obratno.
Što se tiče igre imenovanja, Čovjek bez lica proza je koja pripada
osobitoj vrsti romana s ključem jer su neke osobe imenom i ulogom
3
Prema nazivu hotela sindikata federalne policije kojem je naziv 13. maj kao datum
osnivanja OZN-e (Odjeljenja za zaštitu naroda) nakon referenduma o neovisnosti
Crne Gore promijenjen u „Crnogorska kraljica“ (348).

Jakov Sabljić
„prenesene“ iz stvarnosti po načelu mimetičnosti ili su imena ljudi ne-

znatno ili posve izmijenjena, a daju im se katkad, u skladu sa špijunskim
navikama, tek kodna imena ili nadimci po kojima postaju poznati. Stoga
čitateljska publika otprije upoznata s pojedinim temama i znanjem o nji-
ma kao „ključem“ može dešifrirati tekst i zaključiti o kojim se osobama
i događajima govori. Primjerice, u slučaju pjesnika Vjenceslava Čižeka,
kasnije disidenta, nije teško odgonetnuti još uvijek živuće provokatore
i denuncijatore od kojih je jedan Josip Manolić. Valja izdvojiti, na pri-
mjer, generala Jova Kapu, to jest Jova Kapičića, Krsta Zrnovića, to jest
Krsta Popovića, Cola Novičića, to jest Jevrema Brkovića, Žarka Žarića,
to jest Žarka Đurovića, ili Dragu Tovića, to jest Dragomira Kastratovića.
Naslov romana Čovjek bez lica nesumnjivo se odnosi na Tripka

koji posla radi navlači masku bezvezne nevidljive spodobe (354) i po-
staje kafkijanski junak apsurda (378) čime se sugerira kako špijunaža i
život tajnog agenta djeluju porazno na pojedinca. Prije svega, posrijedi
je otuđenje kao izravni rezultat špijunske karijere. Osim toga, cilj je
Popovićeve proze fikcionalno protumačiti historijski turbulentne doga-
đaje tijekom XX stoljeća s gledišta likova povezanih s konspirativnim
poslom i tajnim agenturama. Prema tome, (de)humanizacija profesije
nesumnjivo je jedna od važnih sastavnica romana te likovi nisu prika-
zani s obzirom na svoju fizičku snagu i šarm, nego u odnosu na unutar-
nje dvojbe prouzrokovane špijunskim djelovanjem. Pri tome, problem
ideologije koja, marksistički rečeno, vodi lažnoj svijesti tematizira se
redefiniranjem odnosa špijuna i agencije kojoj služi kako bi se ispunila
očekivana svrha i propagirala uniformna filozofija. Udaljavanje od uo-
bičajene svrhe uočljivije je (de)konstrukcijom tekstovne hijerarhije u
kojoj favorizirani pojam i označitelj jesu međusobno zamjenjivi, ali ti-
jekom naracije poprimaju raznovrsne kvalifikative kojima se ostvaruje
njihova značenjska kontradiktornost u granicama historijskih, obiteljski
i esejistički istaknutih nerješivosti kao uvijek prisutnih aporija.
Tripko slijedi politički i ideološki sistem do kraja u sjeni, dok
Borko Daković slijedi put stjecanja slave i osobnih interesa odbacujući
sistem kako bi se spasio od autodestrukcije. Stefan organizira konspi-
ratorske grupe i djeluje na Tita izravno utječući svojim potezima na

politiku cijele države. Redefinirajući ulogu uobičajene figure špijuna

Popović ju pretvara u figuru s kojom se teško identificirati. U okviru
modernog društva špijun je obilježen umjetnim tendencijama i este-
tikom koje se smatraju neprirodnima u stvarnom svijetu. Pojedinac
koji se odlikuje velikim talentom i intelektom nadmašuje prosječnog
čovjeka i prelazi u sferu artificijelnosti i abonormalnosti. Ta socijalna
transgresivnost uzrok je otuđenja agenta koji ne može živjeti običnim
životom (Zuniga 2014: 75). Popović se pri tome ne služi arhetipskim
pojavnostima, nego se fokusira na likove iz sive zone koji imaju veće
ili manje moralne dileme i problematično nasljeđe. Temeljna suprot-
nost koja u naraciji stvara i istodobno poništava ostale parove opozicija
odnosi se na suprotstavljene ideologije unutar svih dimenzija romana
– historiografske, obiteljske i esejističke.
Poližanrovsko određenje korelira s plurilingvizmom Popovićeve
proze te su u njoj zamjetni dijalektizmi, arhaizmi, rečenice oblikova-
ne različitim standardima, crnogorskim, srpskim, hrvatskim, ovisno o
porijeklu i obrazovanju lika. Međutim u zaključnom dijelu rasprave
potrebno je naglasiti još jednu opreku, onu između usmenosti i pisme-
nosti, govora i pisma. Naime, u romanu kao grafički fiksiranom tekstu
zamjetni su tragovi usmenosti – mjestimice su to vjerovanja folklorno-
ga porijekla, anegdote, legende i priče koje se prenose usmenim putem,
izvorni ili prilagođeni stihovi i poslovice i izreke usmenoknjiževnoga
porijekla (na primjer simboličnost pjesme „Smrt Nikca od Rovina“,
267), ali i dijalozi likova koji zastupaju svoju filozofsku interpretaciju
osoba i događaja. Logocentrizam, koji je favoriziran i u Derridaovoj fi-
lozofiji, praktično se očituje na marginama teksta kao (čisti) trag koji ne
ovisi ni o kakvoj osjetilnoj punoći, auditivnoj ili vizualnoj, već je njezin
uvjet (Bekavac 2015: 45). Nadalje, „djelujući znakovima, izlažemo se
mehanizmima nadosobnoga sustava gdje ono singularno koje prepo-
znajemo kao ‘sebe’ apsolutno nestaje, jer nismo samo u poziciji nekoga
tko se koristi sustavom, nego nekoga kime se sustav koristi“ (Bekavac:
47). Iako je citat usmjeren na objašnjenje usmenoknjiževnoga proznoga
okvira – epske kulture i mentaliteta koji se također kritički raščlanjuju
u romanu – taj se okvir otkriva kao neprisutnost i razlika u srcu samo-
prisutnosti (Derrida 2005: 15) te funkcionira kao istodobna afirmacija
toga okvira. Zaključno valja reći da bi se na gotovo jednak način moglo
govoriti i o svim ostalim u romanu izdvojenim „suprotnostima“.

Jakov Sabljić
Literatura
–– Baruh Vahtel, Endru, Književnost Istočne Evrope u doba

postkomunizma: uloga pisca u Istočnoj Evropi, Stubovi kulture,
Beograd, 2006.
–– Beene, Lynn, John Le Carré, N.Y: Twayne Publishers, New York,
1992.
–– Bekavac, Luka, Prema singularnosti: Derrida i književni tekst,
Disput, Zagreb, 2015.
–– Bužinjska, Ana i Mihael Pavel Markovski, Književne teorije XX
veka, Službeni glasnik, Beograd, 2009.
–– Derrida, Jacques, „La différance“, u: Marges de la philosophie,
Éditions de Minuit, Paris, 1972.
–– Derrida, Jacques, De la grammatologie, Éditions de Minuit, Paris,
1974.
–– Derrida, Jacques, Of Grammatology, Johns Hopkins University
Press, Baltimore, 1976.
–– Derrida, Jacques, Margins of Philosophy, University of Chicago
Press, Chicago, 1982.
–– Derrida, Jacques, La voix et le phénomène: Introduction au problème
du signe dans la phénoménologie de Husserl, Presses Universitaires
de France, Paris, 2005.
–– Hillis, Miller, Theory Now and Then, Duke University Press, New
York, 1991.
–– Popović, Milorad, Čovjek bez lica, Fraktura, OKF, Zaprešić, Cetinje,
2016.
–– Štiks, Igor, Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest
Jugoslavije i postjugoslavenskih država, Fraktura, Zaprešić, 2016.
–– Zuniga, Milton, Alienated Selfhood and Heroism: A Poststructuralist
Reading of John le Carré’s Spy Fiction Novels, Florida International
University, 2014, Electronic Theses and Dissertations. 1541. http://
digitalcommons.fiu.edu/etd/1541

UDK 7.03(497.16)”04/14”
Aleksandar ČILIKOV (Cetinje)

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti
BAROKNE TENDENCIJE U POSTVIZANTIJSKOJ

UMJETNOSTI CRNE GORE
Umjetničku kulturu stvaranu i razvijanu tokom srednjovjekovnog

razdoblja Duklje – Zete − Crne Gore karakteriše prisutnost artističkih
modaliteta kompaktibilnih s, u svom vremenu, aktuelnim kako na Isto-
ku tako i na Zapadu evropskih prostora. U tom kontekstu posebno važ-
nim se čini podatak o stvaranju domicilnih umjetničkih djela u kojima
se može konstatovati i simbiotički odnos proizašao kombinovanjem
elemenata sakralne umjetnosti pravoslavnih i katoličkih sredina. Po-
sebno izraženi u domenu arhitekture i slikarstva, susreti umjetničkih
iskustava Istoka i Zapada manifestuju se tokom svih hronoloških faza
Srednjeg vijeka. O rečenom svjedoče brojna sačuvana djela iz oblasti
crkvenog graditeljstva i slikarstva gdje se, pored stilskih strujanja vi-
zantijske provenijence, uočava primjena zapadnoevropskih umjetnič-
kih standarda razdoblja preromanike, romanike i gotike. Preblematika
baroknih uticaja na postvizantijsku umjetnost Crne Gore predstavlja
nedovoljno proučenu i veoma kompleksnu materiju.
Ključne riječi: Crna Gora, arhitektura, slikarstvo, stilske karak-
teristike, barokne tendencije, postvizantijska umjetnost
Umjetničku kulturu stvaranu i razvijanu tokom srednjovjekovnog

razdoblja Duklje-Zete-Crne Gore karakteriše prisutnost artističkih mo-
daliteta kompaktibilnih sa, u svom vremenu, aktuelnim kako na Istoku
tako i na Zapadu evropskih prostora. U tom kontekstu posebno važnim
se čini podatak o stvaranju domicilnih umjetničkih djela u kojima se
može konstatovati i simbiotički odnos proizašao kombinovanjem ele-
menata sakralne umjetnosti pravoslavnih i katoličkih sredina. Posebno
izraženi u domenu arhitekture i slikarstva, susreti umjetničkih iskustava
Istoka i Zapada manifestuju se tokom svih hronoloških faza Srednjeg

Aleksandar Čilikov
vijeka.1 O rečenom svjedoče brojna sačuvana djela iz oblasti crkvenog

graditeljstva i slikarstva gdje se, pored stilskih strujanja vizantijske pro-
venijence, uočava primjena zapadnoevropskih umjetničkih standarda
razdoblja preromanike, romanike i gotike.
Početak perioda Novog vijeka – XVI–XIX vijek – u Crnoj Gori
obilježava gubitak državne samostalnosti pod dinastijom Crnojevića
izazvan otomanskim osvajačkim pohodima, koja će se, na izvjestan na-
čin, održavati pod upravama u doba Vladikata, kratke vladavine Šćepa-
na Maloga i guvernadura. Stupanjem na istorijsku pozornicu dinastije
Petrović-Njegoš eskalira progresivan proces borbi za nacionalno oslo-
bođenje koje će rezultirati međunarodnim priznanjem na Berlinskom
kongresu 1878. g. I pored svedenosti određenog stepena državne samo-
stalnosti na neveliki areal podlovćenske Crne Gore, tokom neprestanih
borbi sa otomanskim okupatorima, i izuzetno teških ekonomskih i eg-
zistencijalnih prilika, na sadašnjim crnogorskim prostorima razvija se
veoma bogata umjetnička kultura koju, između ostalog, karakteriše na-
stavak srednjovjekovne tradicije u primjeni stilskih karakteristika pra-
voslavnog Istoka i katoličkog Zapada. U oblasti Crnogorskog primorja
– prije svega Boke Kotorske sa drevnim Kotorom – u urbanim kato-
ličkim sredinama pod političkom upravom Venecije dominiraju umjet-
nička ostvarenja zapadnoevropskih epoha renesanse i baroka.2 Većim
dijelom upućena na inostrani umjetnički import – dominantno, veneci-
janski i italijanski – u Boki Kotorskoj egzistiraju i domaći umjetnici od
kojih i tako kvalitetni kakav je bio peraštanski slikar Tripo Kokolja.3
Nasuprot baroknom graditeljstvu i slikarstvu Boke Kotorske i
djelova Crnogorskog primorja, u centralnim i sjevernim oblastima sa-
dašnje domicilne teritorije cvjeta sakralna umjetnost drugačijeg karak-
tera. Iako anahrona u odnosu na aktuelne zapadnoevropske umjetničke
1
O srednjovjekovnoj arhitekturi i slikarstvu Crne Gore, sa starijom literaturom, dati
su opširni podaci kod R. Vujičića, „Srednjovjekovna arhitektura i slikarstvo Crne
Gore“, Podgorica, 2007.
2
Izuzetno značajnom može se smatrati obimna monografija u tri toma koju je kao
antologiju priredio G. Čelebić. Niz autora naučno prezentira tekstove koji u svim
elementima osvjetljavaju baroknu kulturu Crne Gore – „Barok u Crnoj Gori“, I, II,
III, Podgorica, 2015.
3
Sažete informacije saopštava R. Vujičić, „O nekim karakteristikama baroka u li-
kovnim umjetnostima Boke Kotorske“, monografija „Barok u Crnoj Gori“, tom II,
str. 285–295.

Barokne tendencije u postvizantijskoj umjetnosti Crne Gore
sisteme, bazirana isključivo na postulatima vizantijske sakralne kulture,

ova umjetnost, poznata i pod nazivom „postvizantijska“, izrodiće niz
kvalitetnih umjetničkih djela – prije svega u domenu slikarstva i primi-
jenjene umjetnosti. Razvoj postvizantijske umjetnosti Crne Gore može
se pratiti u vremenskom rasponu od XVI pa do XIX vijeka. Razlozi
za njeno utemeljenje i postizanje izuzetnih umjetničkih rezultata mogu
se objasniti specifičnim istorijskim prilikama koje su omogućile nagli
uspon kako u kvantitativnom tako i u kvalitativnom pogledu. Obnovom
Pećke patrijaršije, 1557. g., na prostorima njene jurisdikcije u naredne
nekolike decenije dolazi do velike obnove sakralne umjetničke kultu-
re.4 Grade se ili obnavljaju manastirski kompleksi i brojne bogomolje
čemu su pogodovali i, po tom pitanju, blagonaklone odluke tuđinskih
vlasti. Za visoke crkvene krugove u Peći posebno se činio interesan-
tnim sjeverni i centralni prostor Crne Gore gdje su egzistirale plemen-
ske skupine u ruralnim sredinama – teško pristupačnim i praktično u
permanentnom stanju nepokornosti okupatoru. U drugoj polovini XVI
vijeka grade se i obnavljaju manastirski kompleksi poput Pive, Nikolj-
ca u Bijelom Polju, Morače kod Kolašina, Dobrilovine kod Mojkovca,
Dubočice kod Pljevalja, Sv. Trojice u Pljevljima i dr., te niz manjih seo-
skih crkvica. Ovakva aktivnost biće karakteristična i tokom naredna tri
vijeka a obuhvatiće i ruralne primorske regije poput Paštrovića, Grblja
i Luštice kao i basen Skadarskog jezera. U izuzetno teškim istorijskim
i egzistencijalnim uslovima, vremenima otomanske uprave djelovima
Crne Gore, zaslugom sveštenstva, plemenskih glavara i pravoslavnog
stanovništva, grade se na stotine seoskih crkava i desetine manastirskih
kompleksa koji, pored čisto duhovne uloge, posjeduju i status važnih
centara političkog, prosvjetnog i umjetničkog života. Arhitektura no-
vosagrađenih objekata plijeni svojom jednostavnošću koja, najvećim
dijelom, svakako proizilazi iz nemogućnosti finansiranja izgradnje ra-
skošnih građevina sa razvijenijom arhitektonskom plastikom.5 U po-
stupku analize tipoloških karakteristika evidentna je jedna, posebno
4
S. Petković, „Zidno slikarstvo na području Pećke patrijaršije 1557–1614“, Novi
Sad, 1965. – prezentira izvanrednu monografsku publikaciju razmatrajući sve as-
pekte početne faze razvoja postvizantijske umjetničke kulture.
5
Postvizantijska arhitektura Crne Gore nije sintetički obrađena u nekom od mo-
nografskih izdanja. Sporadično se razmatrala u brojnim studijama i raspravama.
Reprezentativnim primjerima pažnja je posvećena u monografiji M. Šuput, „Spo-
menici srpskog crkvenog graditeljstva XVI–XVII vek“, Beograd, 1991.

Aleksandar Čilikov
važna, činjenica. Postvizantijske građevine dominantno sadrže arhitek-

tonske forme, uz izostanak dekorativne plastike, tipične za preromanič-
ke i romaničke obrasce utemeljene u srednjovjekovnoj tradiciji Duklje
– Zete. Za razliku od jednostavnih eksterijera, ktitori postvizantijskih
crkava potrudili su se da ih na najdostojniji način umjetnički ukrase. U
enterijerima se zidovi ukrašavaju freskama a postavljaju se i, u nekim
slučajevima, ikonostasi vanredne ljepote – pivski, morački i podvrš-
ki spadaju među najljepše i umjetnički najkvalitetnije u cjelokupnom
postvizantijskom svijetu. U većim manastirskim kompleksima se for-
miraju nove riznice prepune izvanrednih djela iz domena primijenjene
umjetnosti – duboreznih i okovanih krstova, djela crkvenog veza, ru-
kopisnih i štampanih knjiga, ripida, petohljebnica, putira i drugih djela
starog zlatarstva. Nakon početnih faza, gdje se ispoljava angažman stra-
nih radionica na aktivnostima umjetničkog ukrašavanja hramova, ubrzo
se pri njima formiraju slikarski ateljei i skriptorije sastavljeni od umjet-
nika domicilnog porijekla, koji su, većinom, bili monasi. Među njima
javlja se niz izvanrednih ikonopisaca i zidnih slikara čije umjetničko
djelovanje možemo u kontinuitetu pratiti od kraja XVI pa do kraja XIX
vijeka. Za razliku od često anonimnih srednjovjekovnih slikara njiho-
va imena su poznata u okviru razvojne linije koju čine reprezenti: pop
Strahinja iz Budimlje, Kozma-Jovan, Andrija Raičević, Radul, Dimitri-
je Daskal – rodonačelnik slikarske porodice Rafailovića-Dimitrijevića,
Maksim Tujković i slikarska porodica Lazović.6 U tematskom pogledu
djelatnost postvizantijskih ikonopisaca i freskista isključivo je vezana
za stare pravoslavne kanone koji su se vjekovima primjenjivali kada je
u pitanju realizacija djela iz domena crkvenog slikarstva. Slične ten-
dencije usmjerene ka uzorima na stare srednjovjekovne obrasce konsta-
tujemo i u sferi stilskog izražavanja – izbjegavanje realističkih formi,
uprošćeni registar boja, irealnost scene, inverzna perspektiva, obavezno
signiranje ličnosti i scena i dr. Strogo utemeljena na vizantijskim uzori-
ma i brižljivo kontrolisana od strane crkvenih krugova, postvizantijska
umjetnost u početnim fazama razvoja odolijeva progresivnim stilskim
uticajima zapadnoevropskih epoha renesanse i baroka. Kada je riječ o
Crnoj Gori, na polju sakralne arhitekture gotovo i da ne postoji bilo
kakav ozbiljniji uticaj zapadnoevropskog građevinarstva – u rijetkim
6
O slikarstvu Crne Gore postvizantijskog perioda u opširnoj monografiji piše S.
Raičević, „Slikarstvo Crne Gore u novom vijeku“, Podgorica, 1996.

primjerima ističe se stari manastir Crnojevića na Ćipuru – Cetinje sa re-

nesansnim elementima i minimalno barokizirana velika crkva Uspenja
Bogorodice Manastira Savine u Herceg Novome.
Sedamnaesti predstavlja zlatni vijek postvizantijskog slikarstva
Crne Gore. Riječ je o vremenu kada se, pored slikarskih družina skro-
mnijih likovnih kvaliteta, uobličavaju najznačajniji zografski perso-
naliteti čiji je rodonačelnik, aktivan na prelazu iz XVI u XVII vijek,
identifikovan pod imenom pop Strahinja iz Budimlje kod Berana.7 Po-
znat po specifičnom stilu, sa izvjesnom dozom rustikalnosti tipičnoj
za romanički izraz, u suštini ostaje dosljedan poštovalac vizantijskih
slikarskih kanona. Ovaj, u svom vremenu izuzetno poštovan, slikar sa
svojom radionicom tokom duge umjetničke karijere (rođen oko 1548,
umro oko 1632) stvorio je niz fresko-ansambala a do danas je sačuva-
no i nekoliko njegovih vanredno slikanih ikona – freske u Manastiru
Arhanđela Mihaila na Tari (1591), Manastiru Sv. Trojica u Pljevljima
(1594–1595), Pivi (1603–1604), Ozrenu u istočnoj Bosni (1608–1609),
Podvrhu kod Bijelog Polja (1614), Morači (1616), Kaludri kod Berana
(početak XVII vijeka), Gradištu kod Petrovca (1620), crkvama Blago-
vještenja u Jeksi kod Rijeke Crnojevića (1622) i Sv. Spasa u Drago-
voljićima kod Nikšića (početak XVII vijeka); ikone izrađene po na-
rudžbini monaškog bratstva Morače, 1559–1600. g. – Carske dveri sa
Blagovijestima, prijestone ikone Hrista i Arhanđela Mihaila i dvostruko
slikane horosne ikone Preobraženje – Gostoljublje Avramovo i Rođenje
Bogorodice – Vavedenje. U tematici Strahinjinih fresko-dekoracija po-
jedini istraživači uočavaju i elemente katoličke ikonografije dovodeći
ih u vezu sa njegovim unijatskim sklonostima. Iako je od, nekada ne-
sumnjivo brojnog , fonda ikona sačuvano jako malo određeni elementi
upućuju da je ugledni crkveni slikar bio dijelom obaviješten o umjet-
7
O slikarstvu popa Strahinje iz Budimlje napisano je više studija i rasprava ili je
obrađivan u okviru pojedinih monografskih publikacija. Pomenimo: V. Đurić,
„Fresko slikarstvo manastira Gradišta u Paštrovićima“, Istorijski zapisi, knj. XVII,
1, Titograd 1960, str. 269–283; S. Petković, „Djelatnost zografa popa Strahinje iz
Budimlja“, Starine Crne Gore I, Cetinje 1963, str. 113–127; „Manastir Sv. Trojica
kod Pljevalja“, Beograd, 1974; „Morača“, Beograd, 1986; A. Skovran, „Crkva Sv.
Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja“, Starinar IX–X, Beograd, 1959; S. Raičević,
„Slikarstvo Crne Gore u novom vijeku“, str. 107–116; A. Čilikov, „Paštrovske cr-
kve i manastiri – zidno slikarstvo“, Podgorica 2010, str. 178–189; „Ikone u Crnoj
Gori“, Podgorica, 2014, str. 39–47.

Aleksandar Čilikov
ničkim prilikama Zapadne Evrope svoga vremena. Tako na reprezenta-

tivnoj prijestonoj ikoni Hrista sa autorskim potpisom uočavamo detalje
bliske renesansno-baroknim: plasticitet otkrivenih djelova tijela; jasno
naznačene nokte na stopalima i šaci; biljna vriježa sa krinovima oko
apostola na marginalnim poljima... Posebnu zanimljivost predstavlja
jedna od scena na prijestonoj ikoni Arhanđela Mihaila slikane u sklopu
ciklusa arhanđelskih javljanja oko centralne figure. Tu, pomalo neoče-
kivano, Strahinja prezentira tekovinu svoga vremena inkorporirajući je
u događaj iz daleke prošlosti. Naime, u prikazu opsade biblijskog grada
Jerihona vojnici u oklopima ispred gradskih zidina, pored kopalja, u
rukama imaju i vatreno oružje – muskete.
Bez sumnje počasno mjesto među postvizantijskim slikarima
Crne Gore pripada ikonopiscu, freskisti, minijaturisti i duborescu po-
znatom u literaturi pod imenom Kozma, Jovan i Morački Anonim –
kao neka vrsta naučnog kompromisa često se navodi pod dvostrukim
imenom Kozma-Jovan.8 Iako su biografski podaci o ovom izuzetnom
umjetniku veoma oskudni, izvjesne indicije upućuju autora ovog tek-
sta da je bio monah porijeklom iz Bijelog Polja. Pretpostavlja se da je
slikarsko školovanje započeo kod popa Strahinje iz Budimlje a vjero-
vatno je određena umjetnička iskustva stekao kod Georgija Mitrofano-
vića – hilandarskog monaha koji u drugoj deceniji XVII vijeka boravi
u Morači slikajući pojedine freske i ikone. Privržen konvencionalnim
vizantijskim ikonografskim kanonima, ovaj slikar izuzetnog talenta,
pored poetike bliske italo-kritskom slikarstvu, prima i određene uticaje
zapadnoevropskih epoha renesanse i baroka.9 Sa sačuvanim Kozma-
Jovanovim slikarskim radovima po prvi put se susrijećemo 1625–1626.
g., u fresko-dekoraciji čuvenog Manastira Pive. Umjetnikove pivske
freske likovnim kvalitetima daleko prevazilaze djela njegovih prethod-
nika. Među kompleksne teološke teme – Bogorodičin Akatist, Djela
8
O Strahinji iz Budimlja i Kozmi-Jovanu još nije urađena sveobuhvatna monogra-
fija. O čuvenom slikaru, najboljem u Crnoj Gori postvizantijskog perioda, između
ostalih, kao relevantni mogu se smatrati radovi: Z. Kajmaković, „Jovan – Kozma“,
Zbornik za likovne umjetnosti Matice Srpske 13, Novi Sad, 1977; S. Petković,
„Morača“, Beograd, 1986; S. Raičević, „Slikarstvo Crne Gore u novom vijeku“,
str. 107–116; A. Čilikov, „Ikone u Crnoj Gori“, str. 50–70.
9
O uticajima zapadnoevropske umjetnosti na slikarstvo Kozme-Jovana piše A. Či-
likov, „Kozma-Jovan, pogled ka Zapadu“, monografija Barok u Crnoj Gori, tom I,
str. 215–225.

Apostolska, I i II Vaseljenski sabor – te pojedinačnih poprsja i cijelih

figura svetih, Kozma-Jovan unosi i zanimljive savremene detalje. Je-
dan dio kostima svetih inspirisan je domaćom narodnom nošnjom a
na sceni sa četiri Meloda prezentiran je ambijent manastirskih skrip-
torija XVII vijeka – aktivnost formatizovanja listova knjige, priprema
pisaćeg pribora kao i sam čin pisanja. Više od decenije kasnije – 1639.
g. – Kozma-Jovan islikava enterijer manje moračke crkve posvećene
Sv. Nikoli. U okviru kompleksnog ikonografskog programa – veći dio
je posvećen životu i čudima Sv. Nikole – uočavamo izvjesne otklone
od tipične slikarske poetike postvizantijskog određenja. Među pojedi-
načno naslikanim figurama identifikujemo i Sv. Trifuna-Tripuna, Sv.
Srđa, Sv. Vakha i Sv. Sebastijana, veoma cijenjenih svetitelja u kato-
ličkim sredinama Crnogorskog primorja. Posebno iznenađuje pojava
Sv. Sebastijana, popularnog mučenika na Zapadu u doba renesanse i
baroka koji je za pravoslavce centralne i sjeverne Crne Gore bio potpu-
no nepoznata ličnost. Pored navedenog primjera vrijedno je pomenuti
i još neke koji, pored niza sagledljivih, tipično povezuju autorski per-
sonalitet Kozme-Jovana sa renesansnim i baroknim konceptima. Među
uočenim karakteristikama relevantnim za izrečenu tvrdnju ističu se de-
monstriranje poznavanja renesansne i barokne perspektive, ambijenti
nalik na savremene zapadnjačke žanr-scene, isticanje plasticiteta figure,
sporadično insistiranje na individualnim crtama portreta što eliminiše
postvizantijsku stereotipnost likova. U slikanju ktitorske kompozicije
na unutrašnjem zidnom prostoru hrama Sv. Nikole, Kozma-Jovan pre-
zentira izgled patronalne moračke crkve na, za postvizantijsko slikar-
stvo Crne Gore, krajnje rijedak i savremen način. Naime, perspektivni
izgled glavnog moračkog hrama u ktitorskim rukama u potpunosti od-
govara realnosti kada se posmatra sa ulaznih vrata Crkve Sv. Nikole. To
nam govori da je njen izgled slikar skicirao posmatrajući je sa vrata hra-
ma koji živopiše. U pojedinim slučajevima Kozma-Jovan jasno stavlja
do znanja da za njegova slikarska promišljanja arhitektonski objekti u
drugom planu scena nijesu samo nasumični dekor u sklopu konvenci-
onalne vizantijske „inverzne“ perspektive. To se veoma jasno ogleda i
u načinu slikanja „Smrti Sv. Nikole“ gdje se u drugom planu postavlja
kupolna crkva sa naglašenim elementima iluzije unutrašnjeg prostora.
U sklopu zapadnjačkih uticaja na slikarsku djelatnost Kozme-Jovana
pažnju privlače i kompozicije posvećene školovanju Sv. Nikole – na

Aleksandar Čilikov
jednoj od njih vjerno je prikazan ambijent manastirske škole sa tipovi-

ma knjiga, učiteljem i đacima. Nesumnjivo da je u pitanju žanr-scena na
temu manastirskih škola slikarevog doba od kojih je, vrlo vjerovatno,
neku i sam pohađao. Svestranija analiza tematike fresaka Sv. Nikole
ukazuje i na Kozma-Jovanovu sklonost predstavljanja niza predmeta
koji odgovaraju realnom izgledu u XVII vijeku: kolijevka u sceni „Ro-
đenja Sv. Nikole“; štap u storiji o kesi novca i siromašnim; kadionica u
ruci Sv. Romana; sablja u ruci Arhanđela; djelovi namještaja i dr. 1642
godine Kozma-Jovan okončava islikavanje fresaka u paraklisu Sv. Ste-
fana postavljenim uz sjeverni zid glavne moračke crkve Uspenja Bo-
gorodice. Pored pojedinačnih figura, među kojima ima i kanonizovanih
rimskih papa, najveći dio zidnih površina posvećen je životu, stradanju
i čudima prvomučenika Stefana. Iako u manjoj mjeri, uticaj italokritske
i zapadnoevropske umjetnosti je identičan onom sagledljivom u deko-
raciji Crkve Sv. Nikole – primjena renesansno-baroknih perspektivnih
rješenja, individualitet pojedinih portreta, prepoznatljivost predmeta iz
umjetnikovog doba i dr. Posebno frapira preciznost slikanja dekorativ-
nih detalja na odježdama i minuciozno slikane vlasi kosa i brada. Koz-
ma-Jovanove elegantne izdužene figure, često odjevene u skupocjene,
brižljivo ukrašene odježde, više asociraju na raskošnu garderobu rene-
sansne i barokne vlastele što čini potpuni kontrast konvencionalnim,
jednostavno koncipiranim, monaškim i pustinjačkim haljinama.
Rijetko sačuvane, Kozma-Jovanove ikone takođe upućuju na vr-
hunske umjetničke kvalitete – štoviše jak je utisak da ovaj vanredni
umjetnik najbolje rezultate postiže kao ikonopisac. Vrhunac njegovog
ikonopisačkog umijeća – istinsko remek djelo postvizantijskog slikar-
stva – predstavlja ikona Sv. Save i Sv. Simeona sa scenama iz Savinog
života i čuda, slikana 1644–1645. godine po nalogu moračkih monaha.
Na ovom djelu monumentalnih razmjera (251 x 74 cm, sa ramom), po-
put detalja u domenu freskoslikarstva, uočavaju se pojedine sekven-
ce bliske aktuelnim zapadnjačkim slikarskim modalitetima. Nasuprot
strogo profilisanih i frontalnim figurama u centralnom polju, u okviru
marginalnih kompozicija Kozma-Jovan stvara pojedine minijaturne,
majstorski komponovane žanr-scene iz svakodnevnog života. Po svo-
joj jedinstvenosti ističe se scena na kojoj je prikazano zidanje crkve
Uspenja Bogorodice Manastira Morače. Pored radnika na krovu crkve
postavljenih u realnoj perspektivi u prilici smo i da posmatramo dija-

log glavnog protomajstora u zapadnjačkoj odježdi i kneza Stefana koji

sjedi u luksuznoj renesansnoj fotelji. Slikani dio ove izvanredne ikone
smješten je u raskošni i pozlaćeni duborezni ram koji je takođe djelo
slikarevih ruku. Uzori stvaranja ovog jedinstvenog djela primijenjene
umjetnosti Crne Gore mogu se vezati za inspiraciju italijanskim drvo-
rezbarstvom – konkretno takozvanim „zlatnim oltarima“. Kozma-Jo-
van je očigledno bio informisan o izgledu bočnih oltara njegovog vre-
mena izrađivanih i za katoličke barokne hramove Boke Kotorske tako
da njegova maestralna ikona iz Morače djeluje poput katoličkog reta-
bla. Može se zaključiti da u ličnosti Kozme-Jovana nailazimo na prvog
od niza crkvenih slikara XVI i XVII vijeka, koji svjesno unosi elemente
visoke renesanse i baroka u strogo kontrolisane postvizantijske slikar-
ske aranžmane. Iako umjetnički formiran u konzervativnoj i siromaš-
noj sredini pod tuđinskom vlašću, privržen tradicionalnim vizantijskim
umjetničkim kanonima, posjedovao je kreativni sluh i talenat da osjeti
pulseve savremenih umjetničkih kretanja razvijanih, u njemu nedostu-
pnim, kulturnim sredinama Zapada.
Nakon Kozme-Jovana reprezenti postvizantijskog slikarstva
Crne Gore postaju njegovi učenici Andrija Raičević iz sela Tolca kod
Pljevalja i Radul porijeklom iz ili okoline Bijelog Polja.10 Nešto kvali-
tativno slabiji u odnosu na slavnog prethodnika ovi slikari ne ispoljava-
ju ozbiljnije tendencije preuzimanja pojedinih renesansnih i baroknih
slikarskih postulata. Slične karakteristike krase i djelatnost Radulovog
učenika Dimitrija Daskala – rodonačelnika slikarske porodice Dimitri-
jevića-Rafailovića porijeklom iz reona Morače, čiji će pripadnici, uz
Maksima Tujkvića iz Grblja, razviti obimnu ikonopisačku djelatnost
sve do druge polovine XIX vijeka.11
U okviru analize postvizantijskog slikarstva Crne Gore može se
zaključiti da već u drugoj polovini XVIII vijeka zamire realizacija u
tehnici „al fresco“ ustupajući primarnu ulogu štafelajnom slikarstvu čiji
se kvaliteti najbolje ispoljavaju na, kanonski obaveznom, segmentu en-
terijera pravoslavnih hramova – ikonostasu. Među ikonopiscima koji
10
O stvaralaštvu Andrije Raičevića i Radula vidi monografije, sa starijom litera-
turom, proizašle iz pera: D. Milosavljević, „Zograf Andrija Raičević“, Beograd,
2005; Z. Rakić, „Radul, srpski slikar XVII veka“, Novi Sad, 1998.
11
O stvaralaštvu Dimitrijevića-Rafailovića, iscrpni podaci kod P. Mijović, „Bokoko-
torska slikarska škola XVII–XIX vijeka“, Titograd, 1960.

Aleksandar Čilikov
označavaju završnu fazu razvoja postvizantijskog slikarstva posebno

mjesto pripada slikarskoj porodici Lazovića iz Bijelog Polja – popu
Simeonu (rođen 1745), sinu mu Aleksiju (rođen 1775) i unuku mu La-
zaru.12 U svom vremenu pop Simeon Lazović je uživao veliki ugled
među pravoslavnim vjernicima i sveštenstvom o čemu govori obimna
slikarska djelatnost na širokim prostorima od Kosova i Šumadije, pre-
ko centralne Bosne i Hercegovini, pa do sjevernih i primorskih oblasti
Crne Gore. Pretpostavlja se da krajem XVIII vijeka Simeon Lazović
sa porodicom odlazi na Crnogorsko primorje gdje se stalno naseljava.
Prelazak u Boku Kotorsku svakako je jedan od najbitnijih razloga za ra-
zvijanje slikarske poetike bliske baroknom slikarstvu Zapadne Evrope
čiji je ključni nosilac sin Aleksije. Veliku štetu predstavlja činjenica da
su djela Aleksijevog sina – potpisivao se sa „Lazzaro Allexievich pitto-
re“ – izgubljena i uništena s obzirom da je slikarski zanat izučio u Italiji.
U umjetničkom pogledu slikarstvo Lazovića – prije svega Aleksija –
ogleda se u vrijednostima koje rezultiraju realizacijom specifičnog kre-
ativnog koncepta koji je u ortodoksne modele poimanja ikonopisa unio
vidljivu notu moderniteta tipičnog za sakralno slikarstvo Zapada. Nji-
hovi slikarski tretmani stekli su veliki publicitet izazvan privlačnošću
sakralne vizuelnosti obogaćene raskošom kasnog baroka. U određenom
smislu, Lazovići su modernisti koji nagovještavaju uključivanje tokova
razvoja crnogorskog slikarstva u savremene trendove zapadnoevropske
umjetnosti. Konzervativizmu umjetnika XVII vijeka i poetici Dimitri-
jevića-Rafailovića, Lazovići se suprotstavljaju izraženim naturalistič-
kim elementima u prikazu figure, inisistiranjem na razbijanju ranije
stereotipnosti portreta, realnim izgledom pejzaža, živim koloritom, di-
namikom scene – njihova umjetnost odiše čulnošću. Jako zanimljivom
se pokazuje analiza uzroka koji su doveli do radikalne promjene koju
Lazovići unose u postvizantijsko slikarstvo Crne Gore. O tome najbo-
lje govori karakter njihove zaostavštine koja se čuva u bjelopoljskom
Manastiru Nikoljac. Čine je zbirka crteža i skica kao i djelovi, moguće,
privatne biblioteke. Među sačuvanim studijama svojevrsno iznenađenje
predstavljaju one svetovnog karaktera – studije ruku, portreti, draperi-
Najopširnijim proučavanjem umjetnosti Lazovića se bavio D. Milosavljević, „Sli-

12
kari Lazovići i njihovo doba“, Užice – Priboj – Bijelo Polje, 2000. Pažnju im,
između ostalih, posvećuju i S. Raičević, n. d., str. 141–144 i A. Čilikov, n. d., str.
120–126.

je kao i predlošci rađeni prema djelima Ticijana, Botičelija i Karačija.

Posebno važnim za približavanje slikarske poetike zapadnoevropskoj
umjetnosti čine se korišćene knjige sa grafičkim ukrasom. Pored kvali-
tetnih ruskih Biblija tu je evidentan i uticaj srpske grafike preko ostva-
renja Hristifora Žefarovića i Zaharija Orfelina. Lazovići koriste i knjige
zapadnoevropskog porijekla sa gravirama starozavjetnih scena ausbur-
škog gravera Johana Baumgartnera (1712–1761) koje je rezao Martin
Engelbreht (1684–1756). Imali su u posjedu i amsterdamsko izdanje
„Acta Apostolorum“ ilustrovano bakrorezima Martina Hemskerka.
Preblematika baroknih uticaja na postvizantijsku umjetnost Crne
Gore predstavlja nedovoljno proučenu i veoma kompleksnu materiju.
Internacionalizacija baroka kao globalnog umjetničkog sistema imala
je odjeka i u postvizantijskoj kulturi Rusije, Grčke, Srbije, Makedonije,
Bugarske pa i Sv. Gore. Prodor zapadnoevropskih umjetničkih uticaja
u umjetnost Crne Gore postvizantijskog karaktera može se svakako uo-
čiti i u djelima primijenjene umjetnosti – rukopisne i štampane knjige,
crkveni vez, zlatarstvo, duborez... – što ih čini zanimljivim za neka bu-
duća naučna razmatranja.

UDK 821.163.4.09-1
Jasmina BAJO (Kotor)

Gradska biblioteka i čitaonica Kotor
KOTOR I KOTORANI U POEZIJI

LJUDEVITA PASKVALIĆA
U ovom radu bavićemo se stvaralaštvom jednog od najboljih ko-

torskih renesansnih pjesnika, Ljudevita Paskvalića. Sudbina njihovog
djela išla je od slavljenja i veličanja u renesansno doba i doba njihovih
savremenika do potpunog zaborava koji je trajao sve do polovine proš-
log vijeka, kada se otkrićem zbirke ljubavne poezije Đorđa Bizantija,
Rime amorose, ponovo obnovilo interesovanje naučne javnosti za nji-
hova djela.
Ljudevit Paskvalić je bio veoma poznat i priznat pjesnik svog
doba i među savremenicima, što dokazuje njegovo prisustvo u Gobi-
jevom izboru soneta i kancona najboljih pjesnika svih vremena (1400–
1500. godine) sa čak šest soneta. Pjetro Bembo, reformator italijanskog
jezika i poezije, pohvalio je Paskvalićeve stihove spjevane u čast junaš-
tva Matea Bemba.
Paskvalićeva ljubavna poezija kreće se u tipičnim motivima petrar-
kističke pjesničke škole, dok se njegova prigodna poezija odlikuje većim
stepenom originalnosti, autentičnosti i individualnosti. Prigodna poezija
nam je posebno zanimljiva jer predstavlja jedno od rijetkih svjedočansta-
va o životu i stvaralaštvu kotorskih humanističkih pjesnika, kao i o pjesni-
kovom odnosu prema savremenicima, rodnom gradu, poeziji, umjetnosti.
Ključne riječi: poezija, renesansa, Kotor, Ljudevit Paskvalić,
XVI vijek
KOTOR U PRVOJ POLOVINI XVI VIJEKA
Kotor je 1420. godine dospio pod vlast Mletačke Republike. Važ-

nost njegovog strateškog položaja uslovila je čvrstu povezanost grada
i Republike, koja se ostvarivala na svim nivoima: društvenom, vjer-
skom, državno-pravnom, privrednom, kulturnom. U prvoj polovini

Jasmina Bajo
XVI vijeka Kotor dostiže veliki kulturni razvitak upravo zahvaljujući

razvoju ovih veza, posebno u državnoj upravi i kulturi. Kotorani su do-
bijali visoke položaje u Mlecima ili u gradovima koji su ulazili u sastav
Mletačke Republike, kao što su mnogi visoko cijenjeni Mlečani neko
vrijeme proveli u Kotoru u službi, kao vojni komandanti, crkveni veli-
kodostojnici, sudije, nastavnici gimnazije. U kotorskoj Gramatikalnoj
školi mnogi cijenjeni italijanski humanisti predaju predmete kao što su:
Poetika i retorika, Latinski glagoli, Čitanje klasičnih pjesnika, Filozo-
fija, Astronomija. Ova škola iznjedrila je buduće cijenjene humaniste i
pjesnike ne samo u Boki i Dalmaciji, već i u cijeloj Italiji.
Književni život Kotora u XVI vijeku je bio izuzetno bogat. Slo-
bodan Prosperov Novak ističe: I u Kotoru se, dakle, otkrivala antika
zajedno s Amerikom i indijanskim rajevima, otkrivali su se nepoznati
svjetovi duha i ljudske nutrine, a shvaćalo se da je književno stvaranje
najbolja vježba uz pomoć koje se može steći i harmonija duše, ali i
postići bolji ugled u društvu. Težio je krug kotorskih humanista neza-
visnosti duha i autonomiji književnosti, a sudeći po kvaliteti njihovih
djela, bili su ti učeni Kotorani razmjerno čvrsta i elitistička skupina
koja se okupljala oko prvih mecena, oko prvih humanističkih biblioteka
i javnih škola (Novak 2008: 120).
Do našeg vremena ostala su sačuvana djela samo trojice pjesnika:
Đorđa Bizantija, Ljudevita Paskvalića i Ivana Bone. Oni su pripadali
uglednim kotorskim patricijskim porodicama i imali su slične život-
ne puteve. Nakon završene Kotorske gimnazije, slijedile su studije u
Padovi, da bi po povratku u Kotor obavljali važne funkcije u gradskoj
upravi.
Stvarali su na dva najrasprostranjenija jezika svog doba – na la-
tinskom, ugledajući se na Vergilija i Tibula, dok je obnova toskanskog
jezika i petrarkističke lirike takođe imala uticaja, te su poeziju pisali i
na italijanskom jeziku. Latinski i talijanski stihovi kotorskih pjesnika
predstavljaju i nose znak kasnijeg humanizma, a isto tako i kasnijih stil-
sko-tematskih odnosa petrarkizma, sve u znaku i okviru moćnog knji-
ževno-pjesničkog utjecaja koji je naišao iz Mletaka odvijajući se u zna-
ku reforme pjesnika Pietra Bemba. U tom smislu i na taj način kotorski
će petrarkisti najaviti i posljednje stadije hrvatskog petrarkizma, one
koje će se realizirati u Dubrovniku u drugoj polovici stoljeća (Bogišić
2007: 26). Od njihovih djela do danas je sačuvano samo nekoliko. Rime

Kotor i Kotorani u poeziji Ljudevita Paskvalića
amorose, ljubavni kanconijer Đorđa Bizantija, objavljen u Veneciji

1532. godine. Paskvalićeva zbirka poezije na italijanskom jeziku Rime
volgari (Obične pjesme), objavljena je 1549. u Veneciji i sastavljena je
iz dva dijela: prvi, znatno veći, čini pravi ljubavni kanconijer, dok drugi
čine politička i prigodna poezija (Rime diverse).
Njegovu drugu zbirku poezije, pisanu na latinskom, Carmina,
objavio je pjesnikov mletački prijatelj Lodoviko Dolče, takođe u Ve-
neciji 1551. Zbirka se sastoji iz 28 elegija (pjesme pisane u elegijskim
distisima) i 6 silva (pjesme pisane u čistim heksametrima). Miroslav
Pantić tematski je podijelio ovu zbirku na: ljubavne, autobiografske,
političke i prigodne pjesme. Paskvalićevo djelo zaokružila je Milica
Popović, otkrivši još 16 soneta i jednu stancu u Veneciji. Izvorno ih je
objavila 1961. godine.
Najpoznatije Bonino djelo, Opis zaliva i grada Kotora, objavio
je Serafino Raci u svojoj Istoriji Dubrovnika 1598. godine u Italiji. U
zborniku posvećenom Jovanki Aragonskoj iz 1555. godine uvršten je i
sonet na italijanskom i epigram na latinskom jeziku našeg Ivana Bone.
Istoričari književnosti djela naših renesansnih pjesnika vrednuju
na nivou bolje poezije na italijanskom jeziku onog vremena, o čemu
svjedoči i činjenica da se Đorđe Bizanti smatra jednim od prvih neope-
trarkista u Evropi, jer je svoju zbirku ljubavne poezije objavio nepune
dvije godine nakon objavljivanja poznatih Rima Pjetra Bemba, velikog
reformatora italijanske lirike XVI vijeka. Bizanti je bio jedan od naj-
ranijih sljedbenika Bembove reforme i jedan od prvih pisaca sa ovih
prostora (Dalmacija), čija je zbirka poezije objavljena bilo na našem
bilo na italijanskom jeziku. Praga navodi podatke vezane za štampanje
zbirki Pjetra Bemba i Đorđa Bizantija i zaključuje: Ako se sjetimo da je
Bembov kanconijer tiskan godine 1530, a Bizantijev 1532, ne možemo
da se ne divimo brzini kojom su pjesnici Dalmacije prihvatili ideje slav-
noga Mlečanina. Još prije nego se glasovita družina počela sastajati u
palači Venier, bio je netko u Kotoru koji je anticipirao njezina gledišta
(Bogišić 2007).
Među njima svakako najveći i najznačajniji pjesnik bio je Ljude-
vit Paskvalić.

Jasmina Bajo
ŽIVOT I DJELO LJUDEVITA PASKVALIĆA
Ljudevit Paskvalić potiče iz jedne od najuglednijih i najstarijih

kotorskih porodica. Njegov predak Anđel bio je učeni pisac teološko-
filozofskih spisa, dok je pjesnikov otac Franjo bio poznati pjesnik, o
čemu svjedoči njegov sonet posvećen Bernardu Pimi, prvom kotor-
skom pjesniku-humanisti koji je ovjenčan lovorovim vijencem na rim-
skom Kapitolu.
Arhivski podaci o Ljudevitu Paskvaliću su veoma siromašni. Na
osnovu nekoliko kasnijih datuma iz njegovog života pretpostavlja se da
je rođen približno oko 1500. godine. Gimnaziju je učio u Kotoru, dok je
prava studirao u Padovi, što možemo zaključiti iz njegovih latinskih sil-
vi Martinjske igre i Martinje, gdje opisuje svetkovinu koja se održavala
u čast Sv. Martina. Atmosfera u ovim pjesmama obiluje plesom, muzi-
kom, vinom, smijehom, radošću i ljubavlju, što svjedoči o bezbrižnim
danima pjesnikovog školovanja.
Prilikom jednog povratka u zavičaj, zarobili su ga gusari. Neko-
liko godina ostao je kod njih u Africi, dok nije otkupljen. U latinskoj
pjesmi Na moj rođendan pjesnik se sjeća zarobljeništva i mučenja koje
je u Africi preživio:
Jadnog li onog dana kad teške okove nošah,
ruke kad varvarske bič tijelo mi kidaše svo!
(Bizanti i dr. 1996: 276)
Oženio se oko 1530. godine, od 1537. do 1538. nalazi se na Kritu
kao oficir u mletačkoj vojsci, koja je imala zadatak da odbrani ostrvo od
Barbarosinih napada. O pjesnikovom životu na Kritu saznajemo iz po-
slanice Marjanu Bizantiju, gdje Paskvalić opisuje život uz neprestanu
opsadu grada Retimna:
Dane provodimo mi u gradnji zidina čvrstih:
nasipe dižemo svud, niko ne štedi svoj trud.
Noću stavljamo straže i ovdje i ondje po gradu:
Svaki je ispunjen čas nečim što zadaje strah.
U poslanici Eugeni Bući i pjesmi Na povratku s Krita Paskvalić
razočarano opisuje savremeni Krit koji nema ništa zajedničko s mito-
loškim i istorijskim Kritom kojeg je poznavao i očekivao:


podzemni hodnici tek divljim su zvjerima zbjeg.

Kupina pokriva sada il trulo bezoblično blato
Jednom što držaše bik, imajuć’ i ljudski lik.
Ljudi su tamo oštri, a najveća slast im je krvavi žestoki rat (Bizanti
i dr. 1996: 297). Razočaranje pjesnika Kritom kulminira u satiričnoj slici:
Mjesto sa kojeg je Minos pred pukom izricao pravdu
sada volovi tu obrću lemeš o plug.
Po povratku u Kotor 1539. godine, kao oficir Mletačke vojske
učestvuje u odbrani grada od turske opsade. U ovom periodu Paskva-
lić upućuje niz poslanica hrišćanskim vladarima, zalažući se za njihov
savez protiv Turaka, opisujući patnje hrišćanskih, posebno ilirskih kra-
jeva i Evropu koja traži savez od svojih vladara: lijepe rasuvši kose i
suzama lice kvaseći (Bizanti i dr. 1996: 29). Posle sklapanja saveza, tzv.
Svete lige, Paskvalić u poslanici O savezu hrišćanskih vladara predviđa
skoro oslobođenje hrišćanskih krajeva i propast turske imperije:
višnji su s vama, pravica i svetost
s vama je ljubav za pravdom, te svijest
poštenije borbe.
Konačna pobjeda k vama u zamahu punom će
doći.
(Rotković 1987: 270)
Paskvalić se 1539. godine pominje kao pravni zastupnik u ne-
koj parnici, dok se 1547. godine nalazi na mjestu gradskog advokata.
Poznati mletački humanista Ludoviko Dolče u pismu prijatelju 1551.
godine spominje da je njegov prijatelj Paskvalić učen čovjek umro prije
kratkog vremena, te se pretpostavlja da je umro 1550. godine.
Istraživači Paskvalićevog života i djela pretpostavljaju da je ra-
zlog slabog pominjanja njegovog imena u arhivskim zapisima njegovo
dugo odsustvovanje iz Kotora, dok Slobodan Kalezić pretpostavlja da
se razlog nalazi u njegovoj tihoj stvaralačkoj prirodi, jer se zna da je
čitavog svog vijeka radio na knjizi i poeziji (Bizanti i dr. 1996: 17–18).
U uvodu zbirke Rime volgari nalaze se kraći prozni tekstovi po-
svete zadarskoj plemkinji Marici Grizogono i monsinjoru Vinćencu
Kvirinu. Na kraju zbirke se nalazi sonet njegovog oca, koji predstav-
lja jedini sačuvani trag poezije Franja Paskvalića. Paskvalić je u ovoj

Jasmina Bajo
zbirci uglavnom pisao sonete, dok su znatno rjeđi oblici kancona i

madrigala.
U novije vrijeme pretpostavlja se da je Paskvalić pisao poeziju
i na narodnom jeziku. Jedan od ranijih proučavalaca njegove poezije,
Josip Torbarina, primijetio je: to što Paskvalić piše isključivo talijanski
ili latinski, ne sprečava ga da se osjeća Slavenom (Rotković 1987: 20),
što dokazuje i veličanjem dalmatinske lire (Bizanti i dr. 1996: 251) u
poslanici Hanibalu Luciću. Njeni zvuci:
milošću ispunjavaju
Grudi, koje uzdah mame
Divljenja i poštovanja
Biranijeh mudrih ljudi.
U poslanici Fra Klementu Ranjini pjesnik moli poštovanog pisca
da objavi svoje spise koji kruže našim krajevima:
Italski nek čuje kraj ilirske muze nam glas!
Treba istaći da su kotorski renesansni pjesnici latinski i italijanski
jezik smatrali dijelom svoga kulturnog bića, svoga duhovnog i kultur-
nog izražavanja, ta dva medija smatrali su prozorima kojima gledaju u
svijet i kojima se očituju (Bogišić 2007: 30).
LJUBAVNA POEZIJA
Ovom prilikom se nećemo previše zadržavati na njegovoj lju-

bavnoj poeziji koja je objavljena u zbirci Rime volgari. Pisana je na
italijanskom jeziku i u njoj uglavnom preovlađuje sonet. To je tipičan
renesansni kanconijer, gdje pjesnik iz pjesme u pjesmu razvija ljubavni
roman – slavi ljepotu izabrane dame tipiziranim opisima i pokušava da
joj se približi, ali ona je nedostižna. Neki detalj u opisu ili obična želja
(zapazio je ogrlicu na vratu svoje dame i poželio je da se i sam pretvori
u ogrlicu i zagrli joj vrat) podsjeća na Petrarku. Pobožno-refleksivni
aspekt pjesama u kotorskog pjesnika odražava proces sazrijevanja-
obraćanja do kojega je postupno došlo (Bogišić 2007: 185). Prednost
Paskvalićeve ljubavne poezije u odnosu na Bizantijevu je nešto veća
raznovrsnost u jeziku, slici i ideji, dakle, nešto veća originalnost. Ipak,
sve u svemu, najviše što se za Bizantija i Paskvalića može reći je da

su korektno oponašali jednu pjesničku školu (Mrđenović 2009), tj. kao

sljedbenici Pjetra Bemba dali svoj doprinos obnovi petrarkizma. Na-
kon Petrarke, kod nastavljača se više ne može primijetiti autentičnost
osjećaja, vizije, odnosno unutrašnje muke, i petrarkizam u stvari jeste
samo reprodukcija Petrarkine elokvencije. Recimo, najpoznatiji nastav-
ljač Pjetro Bembo imitira Petrarkinu formu, platonizam, psihološke i
strukturne elemente, ali sve to bez autentičnosti doživljaja, što važi i
za Bizantija i Paskvalića. Ljubav je oduvijek književna konvencija kroz
koju su stvaraoci izražavali svoju osobenost i svoje poimanje svijeta.
Pamtimo Beatriče, Lauru, (...), i druge muze, koje možda nisu ni po-
stojale, ali su bile simboli, slike za pjesničko nadahnuće. I to je ono što
ih odvaja od Bizantija, Paskvalića, i drugih imitatora, koji slažu milo-
zvučne šuplje riječi. Nadahnuće. Strast. Dah Tvorca (Mrđenović 2009).
PRIGODNA POEZIJA
Danas nam je posebno zanimljiva Paskvalićeva prigodna poezi-

ja, koja predstavlja jedno od rijetkih svjedočanstava o životu i stvara-
laštvu kotorskih humanističkih pjesnika, kao i o pjesnikovom odnosu
prema savremenicima, rodnom gradu, poeziji, umjetnosti. Smisao za
društveni život vidljiv u pjesnika petrarkista bio je označen čvrstim
uvjerenjem kako su oni nešto posebno vrijedno u društvu, nešto što
se razlikuje od svakodnevlja. Književna naobrazba i skolnost čitanju
oblikovala je u pjesnika uvjerenje kako svoju misiju u životu moraju i
javno iskazati i naglasiti (Bogišić 2007: 61). U tom smislu ova poezija
nije značajna s književno-umjetničkog stanovišta, ali jeste sa stano-
višta književne istorije i istorije kulture, jer sa jedne strane, pripada
krugu aktuelnih evropskih književnih stremljenja epohe, a sa druge
nam daje presjek u tadašnji duh grada. Paskvalić poslanice upuću-
je svojim savremenicima Kotoranima i Mlečanima, sa kojima je bio
u prijateljskim odnosima, a koji su bili kulturna elita grada: Mariju
Bizantiju, Mariju Brutu, Ivanu Boni Bolici, Kamilu Dragu, Eugenu
Bući, Dinku Bući, Đorđu Bizantiju, Mateu Bembu. Poslanice je pisao
i pjesnicima izvan Kotora: Hanibalu Luciću i Jeronimu Bartučeviću
sa Hvara, Klementu Ranjini iz Dubrovnika. Njegove pjesme posve-
ćene mnogim prijateljima i poznanicima odlikuju se velikim stepe-
nom emocionalnosti, ali i autentičnošću. Milica Popović je istakla da

Jasmina Bajo
je Paskvalić upućivao svoje poslanice isključivo ljudima koje je sam

dobro poznavao, za razliku od manira renesansne poezije po kome
su pjesnici pisali poslanice i slavili ljude koje nijesu poznavali. Pa-
skvalićeve poslanice imaju značajnu književno-istorijsku vrijednost,
jer predstavljaju jedino sačuvano svjedočanstvo o životu i djelu veći-
ne poznatih kotorskih humanista i pjesnika. Paskvalić u njima veoma
visoko vrednuje stvaralaštvo svojih savremenika (Đorđa Bizantija,
Kamila Draga, Vićenca Buće), a pošto u većini slučajeva ništa od toga
nije ostalo sačuvano, pitanje je da li je ovdje riječ o istinski iznesenom
sudu ili o renesansnom maniru.
KOTORANI U PASKVALIĆEVOJ POEZIJI
Paskvalić poslanice upućuje svojim savremenicima Kotoranima

i Mlečanima, sa kojima je bio u prijateljskim odnosima, a koji su imali
velike zasluge za razvitak grada.
U sonetima posvećenim pjesnikovom prijatelju i poznatom kotor-
skom renesansnom pjesniku Đorđu Bizantiju, pjesnik najsjajniju glavu
(Bizanti i dr. 1996: 245), učenjaka i slavu (Bizanti i dr. 1996: 245) pita
za savjet kako da se oslobodi Amorovih omči:
tako da i ja, uzmognem li zaći,
od čvrste mreže najzad se ispravim,
na njeg’ ne žalim, a vas da proslavim.
U drugom sonetu pjesnik moli boginje, koje čuvaju svete vrte (Bi-
zanti i dr. 1996: 311), odakle su Petrarka, Bembo i Sanacar brali bukete
za svoje vijence (Bizanti i dr. 1996: 311), da svoje cvijeće poklone njemu
da bi ispleo vijenac kojega bi dostojan bio samo Đorđe Bizanti. Ovaj
učeni Kotoranin je objavio petrarkističku zbirku pjesama Rime amorose i
bio je veoma slavan, o čemu svjedoči i Paskvalić u slivi Đorđu Bizantiju:
Zeleni lovor i mrče, te sitne metljike s njima,
Satiri, drijade nimfe o tebi će pjevati pjesme.
U sonetu posvećenom Kamilu Dragu pjesnik poziva svog prijate-
lja da slijedi vrlinu svog velikog oca (Bizanti i dr. 1996: 247). Kamilo
Drago potiče iz ugledne kotorske vlasteoske porodice, čiji je otac bio
jedan od najuglednijih Kotorana tog vremena, Luka Bernardov Drago,

zapovjednik kotorske ratne galije, biran za najveće položaje u gradskoj

upravi. Paskvalić ga karakteriše sljedećim stihovima:
on je snagom uma
učinio slavnim naš zavičaj tužni.
Krčio vrtove gdje je bila šuma.
Ništa nije sačuvano od stvaralaštva Kamila Draga, osim Paskva-
lićevog svjedočanstva o njegovom velikom talentu:
I tako sa sjajem očevim i srećnim
Talentom vašim postaćete vječni.
U elegiji Bolesnom Kamilu Dragu pjesnik moli bogove, posebno
Feba, za ozdravljenje svog prijatelja:
Bogove evo smećem nek povrate bolesnom zdravlje:
molitve smjerne dah bogove dirnuti zna.
Obraćajući se bogovima, pjesnik hvali vrline svog prijatelja, po-
kazujući ga dostojnim njihove pomoći, iskreno im se zavjetujući:
Ja ću ti bezbroj k tome prikazati pjesama slatkih,
ako li, Febe, on osjeti snažnu ti moć.
U sonetima posvećenim Vićencu Bući Paskvalić njegovo djelo
upoređuje sa stvaralaštvom Đorđe Bizantija, hvaleći ga:
Djela su tvoja otvarala vrata
Pred tobom.
Hvali mu i stil:
Tim ćeš se stilom trajno posvetiti
(Bizanti i dr. 1996: 248),
želeći da i on sam krene tim putem:
Amora ću dići
Konope što mi vratne žile deru.
Vidjećeš da ću vašim putem ići.
Vićenco Buća bio je dominikanac iz jedne od najuglednijih kotor-
skih porodica, ali nije ništa sačuvano od njegovog stvaralaštva. Pretpo-
stavlja se da je pisao teološko-filozofske spise.

Jasmina Bajo
Paskvalićeve poslanice prijateljima odlikuju se iskrenim emoci-

jama koje pjesnik utkiva u svoje stihove, koje posebno karakterišu krug
soneta koje je napisao povodom smrti Lodovika Pontana. Pjesnik ga
naziva moj Pontan (Bizanti i dr. 1996: 256), naš Pontan (Bizanti i dr.
1996: 256), opisujući ga kao čovjeka puna vrlina, lišena poroka (Bizan-
ti i dr. 1996: 256), umnog, koga odlikuje beskrajna dobrota i slava:
Pa na istoku i zapadu svako,
Pontana ime, kao vječna priča,
Vječnom istinom i dikom veliča.
Pjesnik iskreno žali za umrlim prijateljem, videći ga i među anđe-
lima:
oko glave ti s’ uzvila
Zv’jezda umjesto grančice lovora,
što i na zemlji nad svim te krasila.
Zatim se obraća svetim dušama (Bizanti i dr. 1996: 258) tvrdeći da
se među njih nikada neko dostojniji nije pojavio:
jer ovdje, dolje, po znaku se mnogu
Vidi da nema, i biti ne može,
Plodnijeg duha i bližega bogu.
U silvi Kalidor i Argant pastiri pjesnik oplakuje Pontanovu smrt
kroz dijalog fiktivnih pastira obilježenih mitskim imenima helenističkih
pjesnika Kalidora i Arganta, gdje Argant predstavlja Paskvalića. Tuga
za umrlim Pontanom proteže se na cijelu prirodu, tuguju za njim polja,
šume, lavovi, konji, krave, grlice, vrela i jezera:
Plakahu Nimfe takođe po obronku Lovćena strmog,
Plakahu jednako one na samom vrhuncu Vrmca.
Identitet Lodovika Pontana ostao je nepoznat. Iz ovih soneta mo-
žemo zaključiti da su on i pjesnik neko vrijeme proveli zajedno, da su
se dobro poznavali i da ga je Paskvalić izuzetno cijenio. Đuro Kerbler,
jedan od najranijih proučavalaca Paskvalićevog djela, pretpostavlja da
Pontan može biti: isti onaj ugledni humanista Lodoviko da Ponte, pje-
snik, koji je učiteljevao u raznim gradovima Ilirije (Kovijanić 1976:
150). Risto Kovijanić pretpostavlja da je to bio Pontan: najznameniti-

ji nastavnik stare kotorske gimnazije, italijanski humanistički pjesnik,

sjajan erudita, pisac Istorije Britanije i velike Istorije Italije (Kovijanić
1976: 150). Pomoću arhivskih izvora došao je do zaključka da je Lodo-
vikov otac, doktor medicine, Jakobo da Ponte, preko dvadeset pet godi-
na bio gradski ljekar u Kotoru i da je postao kotorski građanin. Oženio
se bliskom Paskvalićevom rođakom, imao je tri sina i tri kćeri udate u
Kotoru. Lodoviko je rođen u Milanu između 1483. i 1485. godine, kada
mu je otac bio u službi van Kotora. Lodoviko se pominje kao notar gra-
da Korčule, a u Kotor dolazi kao izvršitelj testamenta brata Antonija.
U drugoj deceniji XVI vijeka postao je nastavnik u Kotoru, a sahranjen
je u Kapeli Sv. Marije pri Manastiru Sv. Bernardina. U pomenutoj silvi
Paskvalić svjedoči, kroz riječi pastira Arganta, da je Pontan bio putujući
magister (Bizanti i dr. 1996: 15):
Pontan je dostojan bio da zemlja mu cvate, da stabla
listaju. On nam je prvi pokazao prirode tajnu:
koje zvijezde kišu, a koje donose vjetar;
što li uzroči zimi il’ ljeti neba vedrinu;
zašto se nadimlju vali i opet se stišava more;
kakva je snaga unutar u vodi Tetije silne;
gdje je ikakav začetak krivudavih rijeka, il’ kako
treba odvratiti razne neprilike. Mnogo nam dade
dokaze svojega uma, al’ malo se držimo toga.
Milica Popović iznosi pretpostavku da je Lodoviko Pontan bio
Luiđi da Ponte iz Treviza, istaknuti mletački pisac, u svom tekstu „Ko
je Pontan iz poezije na italijanskom i latinskom jeziku Lodovika Pa-
skvalića“.
U dirljivoj poslanici Prijateljima Paskvalić se oprašta: Sjećajte
me se i neka vas dugi put u tome ne sprečava, i neka me vaša ljubav
prati onamo kamo ne mogu vaši udovi (Bizanti i dr. 1996: 288). U pje-
smi Na povratku s Krita pjesnik moli silna božanstva sva (Bizanti i
dr. 1996: 296) da srećno pristane na očinsko kopno (Bizanti i dr. 1996:
296), gdje ga nestrpljivo čekaju prijatelji.
Uglednom kotorskom vlastelinu, članu gradske uprave, Marjanu
Bizantiju, bratu pjesnika Đorđa, Paskvalić posvećuje dvije poslanice. U
prvoj poslanici upoređujući svoj i Marjanov život, pjesnik opisuje svoje
gnušanje prema gradskim poslovima:

Jasmina Bajo
Parnice tebi dok godi razriješiti svadljiva puka,

usred i sudnice svoj presudan kazati zbor,
mene, Bizanti, znaj ne privlače poslovi gradski.
Polja meni su čar, njim se predajem rad.
U arkadijskoj prirodi sa satirima, faunovima, nimfama koje pje-
vaju, Paskvalić želi:
mirno provesti
dana ostatak sav slatkog života mi mog.
Drugu poslanicu šalje sa Krita gdje se nalazi u stalnom očekiva-
nju turskih napada. Pjesnik slavi njihovo prijateljstvo:
S tobom sveza me ljubav u trajnu drugarsku vezu;
nikakav zao bog ne može skršiti nju.
Pjesnik moli prijatelja da mu piše strahujući da on ne doživljava
slične jade (Bizanti i dr. 1996: 295), naslućujući skori Barbarosin napad
na Kotor.
Paskvalić u poslanici Eugenu Bući slavi njegovu dobrotu i vrline,
prisjećajući se zajedničke mladosti:
sada mi godi u duši obnavljati ugodne sate
proteklog vijeka nam tog, starih ludorija svih.
U ovoj poslanici opisuje istorijske spomenike Krita uz želju da se
što prije vrati kući majci i sestrici (Bizanti i dr. 1996: 302).
U Pohvalnom slovu knjizi fra Dinka Buće Paskvalić čitaocima
preporučuje upravo štampanu knjigu ovog učenog dominikanca, koga
veoma cijeni i poštuje, komentarišući je i kao:
knjigu tajanstvenim pisanu stilom,
koja sadrži sam Boga spasonosnog dah,
gdje se nebeske stvari na ljudski tumače način.
Pjesnik čitaocu savjetuje da mu ova knjiga bude vođa:
biće ti protiv sirena oprezan Uliks:
ušima daće ti lijek, da se ne zavaraš vijek.

U poslanici Mariju Brutu Paskvalić ga poredi sa Homerom, Tibu-

lom, Filetom, hvaleći njegove učene pjesme (Bizanti i dr. 1996: 288). O
ovom pjesniku se ništa ne zna, pretpostavlja se da je bio sudac u Padovi,
o čemu svjedoče sljedeći stihovi:
tvrde zakone dijeleć’ Solona atinskog puku,
dok ti razmišlja duh veliku pravednost svu.
Pjesnik hvali njegove retoričke sposobnosti:
Riječitost Rimljana starih u tebi se ponavlja sada,
jezik Atinjana čak negdašnji poprima sjaj,
opisuje njegov uspjeh u tuđini:
ali je uspjeh tvoj pretke nadvisio sve.
Na kraju pjesnik ga moli da se vrati očinskoj zemlji, gradu svom
da ispuniš zadanu riječ (Bizanti i dr. 1996: 289).
U poslanici Filipu Fabriciju, koga pjesnik naziva novim Orfe-
jem (Bizanti i dr. 1996: 299), slavi muziku ovog izuzetnog muzičara o
kome takođe nemamo podataka. Njegovu muziku naziva harmonijom
krasnom (Bizanti i dr. 1996: 299), što je vrijedan sud ako znamo da je i
Paskvalić svirao, o čemu svjedoče stihovi iz pjesme Silviji:
čas bih, u pećini, obrasloj, skriven pjevušio
pjesmu,
palcem izvijajući na tananim strunama zvuk.
Paskvalić u ovoj poslanici opisuje dejstvo muzike na osjetljivu
ljudsku dušu:
divnim skladom taj ljudsko potiče srce:
novim sponama on vuče i privlači duh.
Pače osjetila sama i dušu oduzima tijelu.
Uz njegovu muziku Furije i Kerber postaju krotki, Tantal grabi
vodu, Sizif odlaže kamen: ljupkije ne svira Feb blažeći Zevska duh (Bi-
zanti i dr. 1996: 300).
Paskvalić je dvije poslanice uputio svom savremeniku, jednom
od najuglednijih građana svog doba, pjesniku Ivanu Boni Bolici, nazi-
vajući ga dikom roda (Bizanti i dr. 1996: 307), od mladih najljepši sviju

Jasmina Bajo
(Bizanti i dr. 1996: 307). U prvoj poslanici pjesnik tipičnim petrarki-

stičkim motivima opisuje svoj doživljaj ljubavi:
Pokoja duhu mi nema nit ikakva spasa u nadi,
jedina utjeha smrt bila bi jadima svim.
U drugoj poslanici pjesnik se zahvaljuje Boni na pjesmama koje
mu je poslao, upoređujući ga sa Filetom iz Kosa, nazivajući ih vrlo
ljupkim (Bizanti i dr. 1996: 308). Na Bonine prijekore njegovih ljubav-
nih zanosa pjesnik odgovara objašnjavajući mu poetiku renesansne lju-
bavne poezije, koja se uglavnom zasniva na pretjerivanjima u opisima
ljubavi i ljubavne patnje:
Bezbrojni pjesnici, kojih su ti pjesme poznate i koje muči
ista želja za vječnim imenom,
obično mnogo toga izmišljaju i istinitim doživljajima
dodaju lažne da bi im djelo odmah bilo raznolikije i ljepše.
Pjesnik mu priznaje:
Pa i mene, koji poštujem pjesničke uzore, Apolonov žar često sili da
mnogoštošta izmišljam.
I sada sam ti tako izmislio teške ljubavne muke, koje, riječiti Bo-
lica, čitaš u mojim pjesmama.
Paskvalić u svojim poslanicama veoma visoko vrednuje stva-
ralaštvo svojih savremenika, a pošto u većini slučajeva ništa od toga
nije ostalo sačuvano, ne možemo biti sigurni u to da li riječ o istini ili
renesansnom maniru. Međutim, u poslanici Sirovom pjesniku Paskva-
lić se surovo obračunava sa nepoznatim pjesnikom, čije pjesme naziva
nadutim (Bizanti i dr. 1996: 285), crnjim od crne smole (Bizanti i dr.
1996: 286), hladnijim od skitskog mraza (Bizanti i dr. 1996: 286). Pje-
snik kaže da ove pjesme posrću i glupo zvuče pa ni sama stopa ni sam
smisao ne vrše svoju službu (Bizanti i dr. 1996: 286). Satira kulminira
kada Paskvalić savjetuje ovog ludog pjesnika (Bizanti i dr. 1996: 286)
da nastavi pisati pjesme: da bi trgovac mirodija njima savijenima u ke-
sice zamatao u prodaji tamjan i ljuti papar. (Bizanti i dr. 1996: 286) Na
kraju se pjesnik obraća bogu Vulkanu, tražeći od njega da spali pjesme
ovog pjesnika. Miroslav Pantić ovakvu žestinu tumači pretpostavkom:
da je njegovu poeziju sustizao i po koji nepovoljni odjek među čitaoci-
ma i pjesnicima ondašnjeg Kotora (Pantić 1990: 50).

KOTOR U PASKVALIĆEVOJ POEZIJI
Kotor, pjesnikov rodni grad u kome je proveo i najveći dio svog

života, zauzima posebno mjesto u njegovoj poeziji. U posveti knjizi
Rime volgare zadarskoj plemkinji Marici Grizogono Paskvalić svoje
stihove poistovjećuje sa zavičajem: od mene nećete dobiti ništa sem
jalovih i groznih (stihova), sličnih kraju u kome su nastali, u krajnjem
uglu Dalmacije, među alpskim brdima, lišenom trgovine i gospodskog
razgovora (Bizanti i dr. 1996: 100). Iako ovako oštar sud o svojim sti-
hovima djelimično možemo pripisati renesansnom maniru pretjeriva-
nja, očigledan je uticaj koji zavičaj ima na njegovo stvaralaštvo.
Stalna ratna opasnost, opsade i borbe sa Turcima uslovile su te-
matiku mnogih Paskvalićevih pjesama. Milica Popović ističe da su
kotorski pjesnici XVI vijeka originalniji od dalmatinskih pjesnika tog
vremena upravo zbog nemirnog života u ratovima (Popović 1991: 95),
što čini njihovu poeziju ličnijom i konkretnijom.
Poslije velike opsade grada 1539. godine, u čijoj odbrani je i sam
aktivno učestvovao, pjesnik je iskrenim emocijama opjevao ovaj doga-
đaj. U sonetu U spomen Barbarose pjesnik u katrenima slika idilično
buđenje dana u zalivu:
Zora iznad Lovćen-piramide,
Nosi u krilu ruže i ljubice,
Šume su Vrmca dremljive.
(Bizanti i dr. 1996:259)
Međutim, u tercini idiličnu atmosferu prekida proročki glas pjesni-
ka koji se, u liku mitološkog proroka Mopsa, sjeća nedavne opasnosti:
I ja vidjeh, eto, nije bilo davno,
Tiranskih lađa nebrojano jato,
Vatru da bljuju put našega žala.
Veliku pobjedu opjeva u posljednjoj tercini:
Vidjeh ih zatim (nebu nek je hvala),
Kako odjedruju razbijene, sramno,
A mi ostadosmo okićeni zlatom.
Pjesnik se u nekoliko soneta obraća vođi kotorske odbrane, Ma-
teu Bembu, hvaleći njegovo junaštvo, hrabrost, požrtvovanje u borbi za

Jasmina Bajo
oslobođenje grada. U stihovima posvećenim Kamilu Basaliju pjesnik

moli svoju vrlu Otadžbinu (Popović 1991: 97) da oda hvalu Darodavcu
tom (Popović 1991: 97) jer:
Protiv užasa
Barbarskog besa i zlog nasilja
Bdi nad tobom Bembo ko simbol spasa.
(Popović 1991: 99)
Božja pomoć uvijek je na strani junaka koji se bore za pravdu,
tako Bembu, dok u noći provjerava tvrđavu, golub prenosi glase s neba
o skorim pobjedama. U sonetu II, koji je Milica Popović pronašla u
Veneciji, Paskvalić opisuje Bemba kao onog:
čija narav prava
sa nebom se slaže i milost mu trajnu
udiše i svaku naklonost mu sniva.
(Popović 1991: 102)
Paskvalić se u sonetu Kralju neba obraća Hristu s molbom da
porazi Tiranina zlog (Bizanti i dr. 1996: 261) s istoka:
Zauzdaj bijes ada zemaljskoga,
Oholu pamet, premilosni, k tome,
Neka na moru lađe mu se slome.
Poslanica Prefektu papinske flote Marku Grimaniju predstavlja
monološko predskazanje mitskog boga Proteja oslobođenja Herceg No-
vog i Kotora, gdje Kotor naziva gradom od kojega odličnijeg nema na
cijeloj obali Jadranskog mora (Rotković 1987: 274), a Kotorane česti-
tim muževima (Rotković 1987: 274) kojima se diči čitava zemlja ilirska
(Rotković 1987: 274).
U zbirci Carmina Paskvalić često opisuje prirodne ljepote svog za-
vičaja, kao u pjesmi Ubavom Gurdiću pjesnik apostrofira rijeku moleći je:
nikada nek ti ne presahnu prozirne vode,
običnim koritom sveđ tekao poljima tim!
Febova stabla list sjenom nek prati ti tok.
Teška ljetna sparina nek tvoje vode poštedi,
Ledeni zimski dan gusti ne donio snijeg!
Naprotiv, lagano klizi po naviklom koritu
stalnom,
da ti Dorida svoj rastvori slankasti tok!

U pjesmi Berba pjesnik opisuje razdraganu, radosnu atmosferu

ove ljetnje svečanosti (Bizanti i dr. 1996: 281) u zavičaju:
Samotne šume buče od radosnih pjesama ljudi:
hridi svedenih jaz vraća nam poslati pjev.
Svuda na raspuću sela po staroj navici mjesta
nudi se privlačan vrč vina, spasonosnog pun.
U poslanici Prijateljima pjesnik se dirljivo oprašta sa zavičajem:
zdravo ostajte i vi, ilirske šume i brda, i sve rijeke poznate po mojim
pjesmama (Bizanti i dr. 1996: 287). Pjesnik moli očinske lare i penate
(Bizanti i dr. 1996: 287) da kada bude vrijeme povratka: neka vaša bo-
žanska volja nakon prevaljenog morskog puta vrati moja jedra u očin-
ske zaljeve (Bizanti i dr. 1996: 296). U toku boravka na Kritu pjesniku
je nedostajao zavičaj, tako se u pjesmi Na povratku s Krita pjesnik s
nestrpljenjem pita: Kada ću ipak sa našega mora primjetiti moći tvoj,
Ilirijo, kraj, srcu mi najveća slast (Bizanti i dr. 1996: 301), dok u posla-
nici Eugenu Bući pjesnik se želi:
diviti golim strminama Lovćena našeg,
motriti skroman i tih bitinskog izvora tok.
Poslanica Đorđu Bizantiju predstavlja stihovanu legendu o po-
stanku Kotora. Pjesnik opisuje rađanje okeana, mora i rijeka, spominje
sicilijanskog starca Polifema, oca Ilirija koji prvi stiže u ove krajeve,
ratom pokori zemlju i narod po svom imenu nazove. Opisuje zatim Ili-
rijevog sina Vermana, čuvenog lovca po kome su naše planine dobile
ime. Na kraju opisuje dječaka Askreja, direktnog pretka Kotorana, koji
vođen božanskim glasom vodi narod tražeći zemlju Ilira:
gdje otac Verman se diže
k nebu i Lovćen gdje se od ledenog sjaji vrhunca.
Došavši u naš kraj:
Tu su po udesu srećnom osnovali maleni gradac,
Koji po imenu Askre Askrivijem nazvaše gradom
Njega kasnije mladi, jer ne znahu misli otaca,
Nazvaše Kotor, jer vrela i rijeke okružuju njega.

Jasmina Bajo
ZAKLJUČAK
Ljudevit Paskvalić je bio veoma poznat i priznat pjesnik svog

doba i među savremenicima, što dokazuje njegovo prisustvo u Gobi-
jevov izboru soneta i kancona najboljih pjesnika svih vremena (1400–
1500. godine) sa čak šest soneta. Veliki engleski pjesnik Tomas Lodž
oponašao je i prepjevao na engleski jezik četiri Paskvalićeva soneta, za
tri ne navodeći izvor, dok je za četvrti zapisao imitacija onog izvrsnog
talijanskog pjesnika, Ludovika Paskvalića (Rotković 1987: 8). S obzi-
rom na to da je djelo Tomasa Lodža direktno uticalo na jednog od naj-
većih književnika svih vremena Vilijama Šekspira, hrvatski šekspirolog
Josip Torbarina smatra da je vrlo moguće da je i sam Vilijam Šekspir
bio upoznat sa poezijom Ljudevita Paskvalića.
Pjetro Bembo, reformator italijanskog jezika i poezije, komenta-
rišući sonete napisane u čast junaštva i hrabrosti njegovog sinovca Ma-
tea, piše: video sam sonete i epigrame ispevane u Vašu slavu, i jedni i
drugi su podjednako lepi. Mnogo me iznenadilo da u tim krajevima ima
tako talentovanih pesnika... (Popović 1991: 95). Ova pohvala se odnosi
na Paskvalićeve sonete, jer se u to doba Mateo naročito istakao u Ko-
toru gde su mu se svi divili (Popović 1991: 113), a bio je i Paskvalićev
lični prijatelj.
Radoslav Rotković napisao je da je Pakvalić jedan od prvih naših
pjesnika uvrštenih u strane zbornike i antologije i jedan od posljednjih
koji je tu počast doživio u svojoj zemlji (Bizanti i dr. 1996: 35). Me-
đutim, stihovima iz poslanice Marjanu Bizantiju Paskvalić je pokazao
duboko razumijevanje prirode i suštine umjetnosti koja je božanskog
porijekla i vječna bez obzira na zemaljske slave i priznanja:
Baveći ovim se poslom nebesa će dirnut’ mi ime
posle smrti glas trajat o meni će vječno!
I dok je skoro cijeli prostor naše države bio pod Turcima, ovaj
uski pojas je razvijao kosmopolitsku i humanističku tradiciju pripadaju-
ći evropskoj književno-umjetničkoj i kulturnoj baštini. Naši renesansni
pjesnici po stilsko-tipološkim karakteristikama pripadaju korpusu evrop-
ske književnosti toga doba, te je njihovo dalje proučavanje od izuzetnog
značaja ne samo za književnu, već i kulturnu istoriju ovog prostora.

Spisak izvora
–– Bizanti, Đ., Paskvalić, Lj., Bolica, I. B., Književnost Crne Gore od

XII do XIX vijeka, 5. knj., Obod, Cetinje, 1996.
–– Bogišić, R., Hrvatski petrarkizam, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
–– Kalezić, S., Crnogorska književnost u književnoj kritici I, Nikšić:
Univerzitetska riječ, Nikšić, 1990.
–– Novak, S. P., Vježbanje renesanse, Algoritam, Zagreb, 2008.
–– Pasković, Lj., Sveti plamen, priredio dr Radoslav Rotković, Pobjeda,
Titograd, 1987.
–– Pantić, M., Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do
XVIII veka, Srpska književna zadruga, Beograd, 1990.
–– Pantić, M., Humanizam i renesansa, Obod, Cetinje, 1967.
–– Pejović, S., Mrđenović, M., Bajo, J., Istorijski i kulturni milje
renesansnih pisaca Kotora (Đorđe Bizanti, Ljudevit Paskvalić, Ivan
Bona Boliris), 23. novembar, Gradska biblioteka i čitaonica Kotor,
neobjavljeno, 2009.
–– Popović, M., Ogledi i studije o renesansnoj poeziji, Dečije novine,
Gornji Milanovac, 1991.
–– Rotković, R., Crnogorska književnost od početaka pismenosti do
1852, ICJK, Podgorica, 2012.
Sekundarna literatura
–– Banac I., Novak S. P., Sbutega, B., Stara književnost Boke, Slon,
Zagreb, 1993.
–– Bojović, Z., Književnost od renesanse do racionalizma, Filološki
fakultet Univerziteta u Beogradu, neobljavljeno, 1997.
–– Bojović, Z., Pantić, M., Pavlović, D., Poezija Dubrovnika i Boke
Kotorske, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad, 2010.
–– Božić, I., Kotor posle prihvatanja mletačke vlasti, Monos, Beograd,
1972.
–– Kovijanić, R., Kotorski medaljoni, Centar ARS, Beograd, 1976.
–– Luković, N., Prčanj, Bokeška štamparija, Kotor, 1937.
–– Martinović, J., Sto kotorskih dragulja, Obodsko slovo, Rijeka
Crnojevića, 1995.

Jasmina Bajo
–– Milošević, M., ur., ARHIVI i nauka: Kulturno blago Crne Gore,

Beograd: b.i., 1980.
–– Milošević, M., Boka Kotorska, Bar i Ulcinj od XV do XVIII vijeka,
CID, Podgorica, 2008.
–– Nemec, K., Fališevac, D., Novaković, D., ur., Leksikon hrvatskih
pisaca, Školska knjiga, Zagreb, 2000.

UDK 930.85(497.16)
Marko DRAGIĆ (Split)

Katedra za književnost i kulturu,
Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu
HRVATSKI I CRNOGORSKI MITOVI O ILIRIMA I

TRADICIJSKE PREDAJE O ILIRSKOM KRALJU
AGRONU I KRALJICI TEUTI
Prema mitovima Iliri su nazvani prema Iliriosu sinu kiklopa Poli-

fema i Galateje. Po nekima Iliri su nekadašnje ilirske krajeve nastanili
oko 1300. godine prije Krista. Prema mitu, nakon pada Tebe Kadmej
i Harmonija su na volovskoj zaprezi morali napustiti Tebu i doći u ze-
mlju ilirskoga plemena Enheleja. Prema tom mitu Kadmej je osnovao
Budvu koja je nazvana po volovskoj zaprezi = butoe nazvano.
Kralj Agron ujedinio je ilirske zemlje 250. godine pr. Kr. Umro je
231. godine pr. Kr. a naslijedila ga je njegova supruga Teuta. Dvije tisu-
će i dvjesto godina nakon tragične sudbine Teute o njoj se pripovijeda
kao najljepšoj kraljici. Prema predajama Teuta je stolovala u Dolu na
Hvaru, Svecu (Nekadašnji otok Sv. Andrija) kod Visa, Jezeru kod Jajca,
Borku kod Širokoga Brijega i Risnu u Boki Kotorskoj.
Vrlo brzo je došla u sukob s Rimljanima koji su je porazili. Ilirski
vojni zapovjednik Demetrije Hvaranin otkazao je poslušnost Teuti i pri-
klonio se Rimljanima.
Prema predajama na Visu Teuta je, ne mogavši gledati kako Ri-
mljani pustoše njezino kraljevstvo, skončala na Svecu bacivši se iz svo-
je utvrde. U bokokotorskom i drugim krajevima u Crnoj Gori pripovi-
jeda se da je Teuta skončala bacivši se sa stijene iznad Risna.
Ključne riječi: Ilirios, iliriska plemena, Ilirsko kraljevstvo,
Rimljani, tragična Teutina sudbina, ostaci Teutinih dvora

Marko Dragić
Toponimi su kao kamenje u rijeci koje

nam omogućava da s obale neznanja pređemo
na obalu saznanja. Toponimi su kao zrna
žita koja se prosipaju za sobom, da se zna
odakle se došlo. Idući natrag, po njima se
može stići do – pradomovine.
Radoslav Rotković
1. Uvod
Prema mitovima Iliri su nazvani prema Iliriosu sinu kiklopa Poli-

fema i Galateje. Po nekima Iliri su nekadašnje ilirske krajeve nastanili
oko 1300. godine prije Krista. Kralj Agron je oko 250. godine pr. Kr.
ujedinio ilirske zemlje i stvorio moćno ilirsko kraljevstvo. Umro je 231.
godine pr. Kr. a umjesto njegovog malodobnog sina Pinesa iz prvog
braka, naslijedila ga je supruga Teuta.
Dok su povijesni podaci o Teuti oskudni i oprečni dotle narod
nakon dvadeset i dva stoljeća pripovijeda predaje o ilirskoj kraljici Te-
uti. Kroz ta vremena oko kraljice Teute narod je ispleo mnoge predaje.
Te predaje govore o iznimnoj ljepoti kraljice, o njezinom kraljevanju i
tragičnoj sudbini.
Pored mitova o Ilirima, Kadmeju i Harmoniji i ilirskoj kraljici
Vidi u ovom radu navodi se i interpretira četrdesetak usmenih predaja
koje su nastajale od 2001. do 2017. godine. Te predaje izvorno su za-
bilježene u: Bokokotorskom zaljevu, Hvaru, Visu, Svecu (nekadašnji
otok Sv. Andrija kod Visa), Pločama, Širokom Brijegu, Tomislavgradu
i Jezeru kod Jajca.1
Pored usmenih predaja o kraljici Teuti svjedoče i ostaci njezinih
dvora. Neki mikrotoponimi, također, čuvaju uspomenu na ilirsku kralji-
cu Teutu. Mnogo je predaja koje kazuju o zakopanom Teutinom blagu
kojeg su mnogi kroz minula vremena uzaludno pokušavali pronaći. Na-
1
U radu se navode: FF ST (Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu), FF MO (Fi-
lozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru). Zapisi su nastali kao rezultat autorovih
izvornih terenskih zapisa kao i zapisa studenata filozofskih fakulteta u Splitu i
Mostaru kojima je autor rada bio mentorom pri izradi seminarskih, završnih i di-
plomskih radova iz kolegija: Hrvatska usmena književnost, Hrvatska tradicijska
kultura u europskom kontekstu i Povijesne predaje (Oznaka D znači diplomski
rad, Z – završni rad, S – seminarski rad).

Hrvatski i crnogorski mitovi o Ilirima...
rod pripovijeda da je Teutino blago prokleto i da one koji traže to blago

zadesi zla kob.
2. Mitovi o Ilirima
Iliri su indoeuropski narod. Prema nekim povjesničarima Iliri su

autohton narod i Balkan su nastanjivali od 13. stoljeća prije Krista. Pre-
ma mitovima rodočelnik Ilira je Illyrios, sin kiklopa Polifema i Galateje
koji su imali i sinove Kelta i Galu. Polifemovi i Galatejevi sinovi krenu-
li su sa Sicilije i zavladali narodima koji su po njima nazvani Iliri, Kelti
i Galaćani. Iliriju su se rodili sinovi Enhelej, Autarijer, Dardan, Med,
Taulant, Pereb i kćeri Parto, Daorto, Darso i druge. Tako su nastala ple-
mena Enheleji, Autarijanci, Dardanci, Medi, Partini, Dasareti i Dersi.
Autarijer je imao sina Panon-nija ili Peona, a Peon Skordiska i Trihala
po kojima su nazvani njihovi narodi (Katičić 1995: 246).
Ilirios u prijevodu znači slobodan. Prema mitu, čim je Ilirios ro-
đen oko njega se obavila zmija i dala mu magičnu moć. Na sjeveru Iliri
su štovali Sunce, u Dalmaciji mjesec, a na jugu zmiju blavor. U nekim
krajevima još uvijek se smatra grijehom ubiti blavora. Neki tvrde da su
se Iliri nastanili oko 1300. godine pr. Kr. Drugi tvrde da su autohtoni.
Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu2
i na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su
tetovirali zašiljenim brončanim iglama. Brade su rijetko kada brijali.
Odjeća se sastojala od bijele košulje koja je visjela sve do koljena i
opasane oko pojasa i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsta kapa,
a na nogama su nosili kožne opanke (v. Dragić 2007).
U prapovijesnoj i antičkoj epohi živjeli su na zapadnomu Bal-
kanu. Prema rimskom povjesničaru Apijanu (2. st. prije Krista) Iliri su
nastanjivali područja iznad Makedonije i Tracije do Dunava. Smatra se
da Ilirima pripadaju: Taulanti, Labeati i dr. u Albaniji; Dokleati u Crnoj
Gori; Ardidejci (Ardijejci), Daorsi, Delmati, Liburni, Japodi, te vjero-
jatno Histri u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini; Peligni, Dauni, Japigi i
dr. koji su s Balkana doselili u Italiju. Ilirska su plemena, također, Me-
zeji, Breuci, Kolapijani.
Zbog zemljopisne udaljenosti i vanjskih utjecaja ilirska su ple-
mena razvila različite kulture. Vjerovali su u različite bogove. Govorili
2
Tradicija spravljanja medovine sačuvana je primjerice u Istri.

Marko Dragić
su sličnim jezicima. Najveći su utjecaj na Ilire imali Kelti i Grci. Iliri

su bili razjedinjeni. Međusobno su ratovali. Ratovali i s Grcima, Ma-
kedoncima i Rimljanima. Grci su u 8. st. prije Krista osnovali svoje
kolonije na ilirskoj obali (Epidamnos), a u 4. st. prije Krista osnovali su
kolonije na istočnoj Jadranskoj obali (Issa, Pharos). Enheleji su stvorili
moćnu državu u južnoj Iliriji koja je na vrhuncu moći bila u 8./7. st. pri-
je Krista. Državu su stvorili i Taulanti i Dardanci. Nakon toga stvorena
je moćna ilirska država koja se prostirala od srednjodalmatinskih otoka
na sjeveru do Epira na jugu te Dardanije i Makedonije na istoku.
Česti su ratovi uništili moćnu ilirsku državu 168. godine prije
Krista. Epulon je zadnji kralj koji je kraljevao Histrijom, izgubivši rat
protiv Rimljana 167. pr. Kr. probo se mačem. Najžešći otpor Rimlja-
nima pružili su Delmati i Japodi. Delminij je spaljen 156. g. pr. Kr. (v.
Bakula 1977: 164; Dragić 1996: 103). O tomu strašnom boju svjedoče
toponim Bojčuše i predaja:
U nas u Letki imaju njive i zovu se Bojčuše. Tuden su Rimljani boj
bojevali i zato se i zovu Bojčuše. Eno ji doli, odman spram gradine. S
onu stranu, di je njijov, rimski put bijo, žito je uvik slabije. Svake godi-
ne oruć stine izvaljujem. Put je bijo sve od gradine pa amo. (v. Dragić
2005: 129)
Od tada su Delmati bili skoro stalno u ratu protiv Rimljana sve do
općega ustanka protiv Ilira (6–9. god.). Taj je ustanak surovo ugušen.
Brojne su grandiozne ilirske gradine do naših dana nijemi svjedoci ilir-
ske materijalne kulture. Ilirskoga su podrijetla rimski carevi, primjerice:
Aurelijan, Prob, Dioklecijan, Konstantin Veliki (Vujić 1996: 495–496).
Sveti Jeronim je Ilirac iz Stridona (današnje Štrigove).3
3
Slavni Jeronim (oko 347–422), crkve naučitelj, vjere branitelj, kruna redovnikov
i dika slovinskoga jezika, rodi se u Stridonu, blizu rijeke Drave od poštenih rodi-
telja. Kao mladić uputio se na školovanje u Rim te ubrzo svojim znanjem postade
govornik da mišljaše da u njemu Ciceron uskrsnu. Jeronim se odluči u svijet kre-
nuti. S Pavlinom i Bonoziom ode u Francu i u mjestu Concordie od Friula (odmori
se) počinu neko vrijeme i odatle posla život prvog pustinjaka Sv. Pavla. Odatle
ode u Treveru i našavši neke knjige Sv. Hilarija, rukom ih svojom ispisa, vrati se i
dođe u Aquileju. Potom je prošao gore koje dijele latinsku zemlju od Panonije ili
Banovine dođe na svoju djedovinu i ondje svoju sestru preporuči nekim ženama
jer mu otac i majka bjehu umrli. Uputi se prema Grčkoj i Siriji te uđe u Antiochiju,
gdje s Svetim Agariom ostade neko vrijeme. U to je vrijeme puna Sirija bila po-
kornika pustinjaka. Sv. Jeronim se odluči slijediti ih. Četiri ljeta ostao je u pustinji
hraneći se biljkama i korijenjem. Zemlja gola bila mu je postelja, nebo pokrivalo,

2.1. Kadmej i Harmonija osnovali Budvu
Kadmej i Harmonija morali su na volovskoj zaprezi napustiti

Tebu i doći u zemlju ilirskoga plemena Eheleja. Kadmej i Harmonija u
6. stoljeću nastanili su se u novom mjestu koje je po volovskoj zaprezi
= butoe nazvano Budva. Katičić navodi da je uzrok kultu Kadma i Har-
monije u tome što su postojale veze između Tebe i Enhileja. Najizrazi-
tiji kult Kadma i Harmonije na istočnoj obali Jadrana bio je oko Drima.
Prema jednom mitu Kadmo i Harmonija su se skamenili u obliku zmija.
Drevnoga je postanja vjerovanje da se skamenjeni Kadmo i Harmonija
sudaraju kada se priprema kakva nesreća (Katičić 1995: 87).
Prema drugom mitu grobovi Kadma i Harmonije nalaze se u bli-
zini Risna a njihove grobove čuvaju zmije.
2.2. Iliri osnovali Vareš
Nastanak Vareša u Bosni narod je obavio u mit po kojemu su to

mjesto osnovali Iliri:
Prema kazivanjima naših starih djedova i pradjedova prostor Va-
reša prije nije bio nastanjen a ’vamo na drugoj strani je postojalo jedno
zvjerinje i škorpioni bjehu njegova družba. Nakon četiri godine poželi Sv. Mjesto
pohoditi gdje nauči židovsko pismo. Pozvao ga je biskup carigradski Grgur koji je
Jeronimu bio učitelj. Papa Damaso naredio mu je da dođe k njemu te mu je dodije-
lio jednu parokinju i zato se Jeronim piše kardinalom. U Rimu je ostao tri godine
propovijedajući i pišući ondje. Ponovno ode u Jerusalem te pored jasala gdje se
Isus rodio ozida jedan Kloštar i ondje nastavi činiti pokoru. Četrdeset godina je
ondje u pokori živio. Mnogi su mu vladari slali pisma da ih tumači. Sve je nevjer-
nike zbunio i hrabro protjerao. Jednom mu je lav došao te nogu u koju se trn zabio
pokaza Sv. Jeronimu, a on ga izliječi. Zato se kod Sv. Jeronima piše to zvjerinje.
Bibliju je preveo iz židovskoga a Novi zavjet iz grčkoga. Mnogo je još napisao na
vlastitom maternjim jezikom. Umro je u osamdeset šestoj godini života 30. rujna
422. i bi pokopan pored Gospodinovih jasala. Kasnije prenesen u Rim i po njemu
Bog mnoga čudesa učini.
PRILIKA: Djevojka neka zavjetovala se Sv. Jeronimu. U djevojku se zaljubio neki
mladić ali ju nije mogao pridobiti te ode Negromantu da on djevojku smuti nekim
čarolijama. On posla đavola da djevojku osvoji ali se đavao kričeći vrati govoreći
da ga je Sv. Jeronim istepao. Vidjevši to mladić i čarobnjak (Negromant) i djevojka
udruže se i zavjetuju Sv. Jeronimu. Njih dvojica postadoše fratri, a djevojka časna
sestra (koludrica).
(Kašić 1972: 213–216)

Marko Dragić
pleme Ilira koje je u bijegu pred kugom i raznim nedaćama krenulo u

potragu za boljim mjestom. Tako su oni išli za jednom zvijezdom, i puto-
vali su samo noću, nisu putovali danju, tad’ su se odmarali i dok je išla
zvijezda toliko su i oni putovali, kad bi zvijezda stala, stali bi i oni. To
se baš desilo na području naše planine Zvijezde, po tom’ je ona i dobila
ime. Kad je zvijezda stala na tom mjestu, od nje se otkinuo jedan dio
koji je sjao a njeg’ je uzeo kralj tog plemena. Oni su otad’ vjerovali u taj
kamen, vjerovali da će im bit’ dobro sve dok njega imaju. Napredovali
su jer sve što im je trebalo kralj bi poželi i zazivaj uz pomoć tog kamena
koji je svijetlio. A u stvari su oni imali i jednu zlatnu jabuku koju su
stavili na vrh kule pa im je ona služila k’o putokaz jer je davala odsjaj
od sunca po danu i od mjeseca u noći. Tu je zemlja bila plodna, mogla
se obrađivati, ljudi su mogli od svoga rada tu živjeti pa su tu napravili
i grad, zvao se Zvjezdan-grad. Al’ zbog zavisti i ljubomore mitsko biće
Huri koje je živjelo pod zemljom, pusti jak vjetar koji istrgnu od kralja
taj kamen te on pade u podnožje planine. Kralj naravno naredi da se
kamen nađe ali pošto Huri pusti gustu maglu u podnožje Zvijezde, nisu
ga mogli naći pa ga je odnio sa sobom pod zemlju i došlo je do nji’ove
propasti a legenda kaže da je tada nastala nekakva kletva, jer se Huri
krio s kamenom od kralja i da bi bio sigurniji zavi on Zvijezdu u sni-
jeg. Nije se moglo sijat’ više jer je bila velika studen pa su oni morali
pobjeć’ i selit se jer nisu imali više šta jest’. Kako su silazili s Zvijezde
tako su nastanjivali Vareš, Visoko, kralj je otiš’o u Visoko a neki su se
samo spustili u Vareš ’dje su isto tražili tog Hurija i kopali zemlju i tako
otkrili golema rudna bogatstva.4
2.3. Ilirska kraljica Vida u stolačkim mitovima
Daorsi su bili ilirsko pleme koje je nastanjivalo dolinu područje

današnje Hercegovine. U stolačkim mitovima ilirska kraljica Vida sto-
lovala je na Daorsonu, čiji su ostaci i danas vidljivi. Poznata predaja
spominje kraljicu Vidu od Stoca po kojoj dobi ime Vidoštak, a pripada-
juće mu polje nosi ime Vidovo Polje.
4
Katarina Pejčinović zapisala je u kolovozu 2007. godine od Liljane Grgić rođ.
1953. godine. FF MO 2007. D.

Braća kraljice Vide
Kraljica Vida imala je nekoliko braće. Sva su braća poginuli kao

svatovi.
Jedan od braće se zvao Livor, a mjesto gdje je poginuo danas se
zove Livorska prodo.
Drugi brat, Demil, poginu također u nekim svatovima, a mjesto
gdje se to dogodilo dobi ime Demilov krst.
Grdijevci su dobili ime po Vidinom bratu Grdanu.
Na Popratima se nalazi rijeka Radimlja. Tu poginu četvrti brat
što se zvao Radovan i po njemu Radimlja dobi ime.
Šćepan Krst dobi ime po bratu Šćepi koji tu u svatovima poginu.
I šesti brat poginu, Jasenko se zvao, a mjesto se prozva Jasena.
Na mjestu njihove pogibije podignuti su križevi, a grobovi su im
pored puta, od Popova prema Planini (Morine).
Po nekim drugim predajama postojala su još dva brata, Svitavko
po kome dobi ime Svitava i Doman po kome ime dobiše Domanovići.
Crkva i blago kraljice Vide
Po stolačkoj tradiciji crkvu na Vlaci kod Rivina napravila je kra-

ljica Vida koja je živjela na gradu iznad kanjona rijeke Radimlje. Sva-
kog proljeća okupljala bi kraljica Vida narod ispred crkve i tu bi dono-
sila važne odluke.
Za tu crkvu vezana je još jedna priča. Naime, u selu Rivine, kao i

u cijeloj Hercegovini, dolaskom Turaka srušene su mnoge vrednote za
koje trenutno zna malo ljudi. Turci su dolaskom u Hercegovinu rušili
sve pa i crkve. Crkvu na Rivinama ljudi su od milja prozvali Crkvica.
Sazidana od kamena, izvana je izgledala skromno ali je njena unutraš-
njost blistala od raskoši svakojakog blaga i dragocjenosti. Dolaskom
osvajača crkva je srušena, ali blago je sačuvano. Naime, prije pogibelji
stari pričaju, župnik je uspio svo blago sakriti u veliki kazan i zakopati
duboko u zemlju. Priča kaže kako na mjestu zakopanog kazana viri ka-
zanska ručka. Ručka svojim izgledom podsjeća na žilu.
Vjeruje se da će jednoga dana proći tuda djevojka, zapet će nogom za
žilu i to će biti znak da se na tom mjestu nalazi kazan sa zakopanim blagom.

Marko Dragić
Toponimi nazvani po kraljici Vidi
Kraljica Vida bila je vlasnik dva bunara na kojima su se njeni

podanici skrbili vodom iz živih vrela.
Vrela su nazvana po njoj, Vidoštak u Popratima i Vidoljub na Ri-
vinama. Osim tih vrela, po kraljici Vidi nosila je ime i rijeka Bregava
(Vidoštica) i Vidovo Polje.5
3. Kralj Agron i kraljica Teuta
Agron je bio pripadnik ilirskoga plemena Ardijejaca. Sin je prvo-

ga ilirskoga kralja Pleurata koji je vladao dijelom Ilirika oko Jonskoga
mora. Agron je kraljevinu proširio osvojivši: Epir, Krf, Drač i Hvar a
njegova vojska bila je najveća od svih prethodnih ilirskih vladara (Or-
bini 1999: 209). Smatra se utemeljiteljem ilirske države. Sa suprugom
Triteutom imao je sina Pinesa (Mesihović 2013). Dimitrije Demetar u
svoj drami „Teuta“ piše da je kralj Triteutu svrgnuo i prognao.
Nedostatni su povijesni podaci o podrijetlu ilirske kraljice Teute.
Po nekim predajama Teuta je bila kćerka ljekaruše iz Metkovića. Za
vrijeme sajma ilirski ujedinitelj, kralj Agron razbolio se na sajmu i do-
šao toj ljekaruši. Vidjevši njezinu kćerku, ljepoticu Teutu, zaljubio se,
isprosio je i oženio.
Po drugim predajama Teuta je bila kćerka kralja Agrona kojom se
on oženio jer su kraljevi kod Ilira kao i kod drugih civilizacija od su-
merske, akadske, staroegipatske i drugih drevnih civilizacija smatrani
božjim potomcima te im je bilo sve dopušteno. Radoslav Katičić navo-
di da je Teuta bila Agronova kćerka (Katičić 1998: 42).
Mavro Orbini u svom „Kraljevstvu Slavena“ (1601. godine) na-
vodi da su Polibije i Tit Livije Agronovu suprugu (Teutu) nazivali Teu-
kom, Lucije Flor nazivao ju je Teuzom, a Sv. Jeronim Teutom (Orbini
1999: 210). Po narodnom pripovijedanju ne zna se je li Teuta ime ili je
kraljevsko ime kod Ilira. Po bokokotorskim predajama ilirski su bogovi
preklinjali Agrona da ne oženi Teutu, govoreći da je lijepa ali je i zlo-
kobna i vrele krvi te će Kraljevstvu donijeti nesreću.
Međutim, Agron je oženio Teutu i, prema predajama, sagradio joj
5
Predaje o kraljici Vidi zapisala je Danijela Bošković 2006. godine u Stocu po ka-
zivanju više kazivača. FF MO 2006. D.

grad u kojem će stolovati Teuta. Grad je po kralju nazvan Agronium.

Grad se počeo graditi dok je Agron uspješno ratovao na moru. Agroni-
um je uskoro bio izgrađen: podignute su arene, cvjetni trgovi, utvrđe-
nja. Bilo je izgrađeno i pristanište u kojem je planirano da prvi privezan
jedrenjak bude onaj koji će lično Agrona dovesti kada ovaj dođe na
proslavu otvaranja grada (Vujić 1996: 565).
Prema usmenim predajama u Kotoru, do Agrona dok je ratovao
došla je vijest da Teuta živi razuzdanim životom. Kralj se odlučio vratiti
i otkriti istinu. Teuta ga je dočekala „u raskošnim kočijama“ te je prišla
kralju i dala mu vrč vina u koji je kraljev vojskovođa Demetrije Hva-
ranin usuo otrov. Umorni kralj ispio je vrč, napravio nekoliko koraka i
uzdahnuo na tepihu prostrtom njemu u čast.6
Zbog toga umorstva kralja Agrona počelo je strašno kažnjavanje:
„Kad je Agron umro, bio je strašan potres i mnoge rijeke koje su tad te-
kle njegovim kraljevstvom postale su ponornice zauvijek. Ispod risan-
skih planina postoji sedam podzemnih jezera. Niti jedna od rijeka nije
još izbila na površinu a to će se desit jedino kada žena slične božanske
ljepote bude stolovala u Risan, na Carine.“7
Mitski grad Agronium je propao pod zemlju a mjesto nekadašnje-
ga grada prekrili su morski valovi. Po predajama Teuta nije bila kažnje-
na jer nije znala da se pripremalo ubojstvo njezinoga supruga. Pripovi-
jeda se i da nije kažnjena zbog njezine iznimne ljepote.8
Juraj Rattkay piše da je kralj Agron nakon uspješno svršenog
rata s Etolcima umro nakon nekoliko dana zbog pretjeranog slavlja
i pijančevanja i kraljevstvo ostavio na upravljanje svojoj ženi Teuti
(Rattkay 2000: 130–131). Tada je Demetrije Hvaranin postao zapovjed-
nikom nad ilirskom vojskom.
4. Teutino kraljevanje
Teuta je stupila na prijestolje 231. g. prije Krista nakon smrti su-

pruga Agrona. Zbog velike Agronove pobjede Teuta se ponašala oholo
te je svojima dopustila da gusare na štetu Grka i Rimljana i plijene
6
Iva Brguljan 2001. godine zapisala je u Prčnju kod Kotora po kazivanju Sonje
Nikolić (djev. Nikolić, rođ. 1935. godine). FF MO 2006, D.
7
Isto.
8
Isto.

Marko Dragić
njihove lađe i flote. Dok je Teuta opsjedala Issu stigli su Rimljani kako
bi s njom razgovarali o nanesenim nepravdama. Prilikom njihova go-
vora Teuta je prkosila ali je obećala da Iliri više neće činiti nepravde
i dodala da se nikome ne može priječiti da iz mora izvlači korist. To
je naljutilo najmlađeg rimskog poslanika koji joj je rekao da je rimski
običaj kažnjavati one koji čine nepravde i pomagati onima kojima se
čine nepravde. Kraljica je prezrela tu opomenu i poslala neke svoje da
sjekirom ubiju rimskoga poslanika koji je izrekao opomenu. Neki tvr-
de da je ubijen jedan poslanik, a neki da su ubijena obojica s cijelom
pratnjom.
Kad je to vidio Demetrije koji se nakon Agronove smrti bojao
kraljice jer su ga pred njom oklevetali, sjekirom je poubijao sve dalma-
tinske prvake kako bi pružio zadovoljštinu Rimljanima zbog njihovih
ubijenih poslanika. Tada je Teuta poslala poslanike Rimljanima i s nji-
ma sklopila mir obećavši im plaćati danak koji oni odrede te da će se
povući iz Ilirika osim iz nekoliko mjesta (Rattkay 2000: 130–131).
Teuta je vladala u ime svoga malodobnoga posinka Pinesa. U to
vrijeme moćna ilirska država prostirala se od lijeve obale Neretve do
Epira obuhvaćajući sve otoke osim Visa. Nakon pokušaja da zavlada
Visom zaratila je s Grcima koji su u pomoć pozvali Rimljane 229. g. pr.
Krista. Poražena je u tomu ratu (229. pr. Kr. – 228. pr. Kr.).
4.1. Teuta u Dolu na Hvaru
Maja Bošković-Stulli 1965. godine zabilježila je kronikat: „Kra-

ljica Teuta živila u Dolu i tamo je izgubila zlatni sić. Doljani uvijek
traže taj sić. Vide se zidovi njene kuće, u drugom Dolu. Bila je udana za
nekega iz Dola. To je istina.“ (Bošković-Stulli 1993: 249)
Vjeruje se da je Teuta odabrala Dol za prijestolnicu jer je to mje-
sto bilo zaklonjeno od tramuntane ali i barbarskih napada.

Teutin zlatni sić
Stari Hvarani koristili su ime Buta umjesto Teuta. I u naše vrijeme

pripovijeda se da je Teuta zlatni sić utopila u gustirnu na putu do Filipovih:
Predaje o Teuti govore da je utopila zlotni sić u gustirnu ča je

na putu do Filipovih. Govorilo se i da je imala kvočku s pilićima koje
je nikud zakopala i da se tuo nahodi pod njihovu kuću. Tamo ni pri,
za vrime Teute, bila ta kuća tako da more bit da je tuo istina. Govorili
su da se fundamenti nahode pod tuom kućom. Teuta je u Dolu sv. One
sagrodila i dvuor. Kad su grodili crikvu, odnili su tuo stinje za grodnju,
tako da su ostali somo fundamijenti. Na putu je osto somo mir, ali još se
vidi starinsko grodnja.
Mi pri Teutu nismo zvoli Teuta, nego Buta. Kad se Filipova ćijer
udovala, stavili su u testamenat: Dobra von je balerinka, / ispod Bute
Roić Vinka.9
Buta je bila grad u drevnom Egiptu. Prema mitologiji zaštitnica

toga grada bila je zmijolika božica Buta (Katičić 1995: 239).
Nameće se pitanje da li nekadašnji naziv Buta ima veze s boži-
com Butom?
Cikindol
Dol Svete Ane na Hvaru nekada se zvao Cikindol jer je, po živim
predajama, u tome mjestu kraljica Teuta imala tvornicu novca – cekina:
Dol Svete Gospe Blažene, Dol Svete Marije, zvo se Virduol, kako
u njega izvire jedon vir. Posli se zvo Gospe Dol. Dol Svete Ane zvo se
Cikindol jer je u njega bila fabrika cekina krajice Teute. U Dolac, kad
smo mi još išli u skulu, nahodili su se cekini. Govoridu kako je Teuta
činila šolde dok je živila ovuod. Ljudi su bili govorili da je utopila zlotni
sić i da je zakopala zlotnu kokoš sa pilićima.10
9
Ana Roić zapisala je 2012. godine. Kazala joj je Margarita Roić, djev. Milatić,
(1921–2013). FF ST 2012, D.
10
Ana Roić zapisala je 2012. godine. Kazala joj je Margarita Roić, djev. Milatić,
(1921–2013). FF ST 2012, D.

Marko Dragić
Devedesetdvogodišnja Margarita Roić godinu dana prije smrti

(2012. godine) priopćila je: „U mom selu je živjela kraljica Teuta koja
je imala dvorac poviše moje kuće, ali sada su tamo ostali samo temelji.
Imala je tvornicu cekina i zato se moj Dol zvo Cikindol.“11
Ostaci Teutinih dvora i ljetnikovca
Na mjestu negdašnjega Cikindola i sada se vide temelji Teutina

dvora: „Na temu mistu su i fundamenti od njenega dvuora. Ništa osim
fundamijentih. Kad se grodila crikva sve su stinje odnili za crikvu i sve
to razgrodili. I sad ni ništa za vidit nego somo fundamijente store di se
nahodidu na mistu di je ona živila.“12
Osim rezidencije Teuta je u Dolu sagradila i ljetnikovac od kojega

su sačuvani ostaci zidova:
Kraljica Teuta je napravila dva građevinska zdanja u Dolu. Prvi

je u prvemu Dolu poviše Njokotovih dvorih di je ljetnikovac. Moje mi-
šljenje je da je to somo bila građevina za prevarit barbare koji su u to
vrime postojali.
U drugemu Dolu je napravila Teutine dvore kao pravu rezidenci-
ju svoju. Danas je to neprohodno, a u prvemu Dolu, ovin ljetnikovac,
još su jasno vidljiva četri zida i temelji, iako je sve to skromno. Teutini
pravo dvori su u drugemu dolu, to je bilo veliko zdanje, ali to je sad
prekriveno šumom i takoreći nemoguće je doć do tega i otkrit.13
11
Andrea Jašić zapisala je 2012. godine. Kazala joj je spomenuta Margarita Roić. FF
ST 2012, D.
12
Ana Roić zapisala je 2012. godine. Kazala joj je spomenuta Margarita Roić. FF ST
2012, D.
13
Andrea Jašić zapisala je 2012. godine. Kazao joj je Ivica Pavičić, rođen 1979.
godine, Dol, Hvar. FF ST 2012, D.

Ostaci Teutinih dvora u Stončića dvoru14
Teutino šetalište
Kad su se u Dolu sv. Ane pravili putovi iznad Roića dvora stav-
ljen je natpis „Teutino šetalište“: „Onda kad su naši činili pute, stavili
su ploču doli kod Tometa, na Govnjur. Tuote su stavili i napisali: Teuti-
no šetalište. Tuo se šetalište diže put Roića dvora, na livu ruku.“15
Na sredini Dola sv. Ane nalazi se Crkva svetoga Mihovila, ar-
kanđela. Također se nalazi župnikova kuća, župni ured, vjeronaučna
dvorana, dom koji se nekada zvao blagajna a poslije je bio zadruga,
obnovljeno groblje, mrtvačnica. „Dol se produžije u dvije doline. Jedan
je Cikindol, a sada se zove Dol svete Ane, a drugi Virdol, a sada Dol
svete Marije.“16
14
Legende o kraljici Teuti, Tartajun, (Objavljeno u 8. broju lista Tartajun, 11. ko-
lovoza 2012. hr/index.php?option=com_content&view=article&id=339&Item
id=178 (pristupljeno 2. siječnja 2017).
15
Ana Roić zapisala je 2012. godine. Kazala joj je spomenuta Margarita Roić. FF ST
2012, D.
16
Isto.

Marko Dragić
Teuta i Jelšonska voda
Nekada je kroz Dol protjecao potok Krušvica. U tom potoku uto-

pio se Teutin sin a Teuta je svojim podanicima zapovjedila da zatvore
vrelo toga potoka. Vjeruje se da je voda našla novi put i izvire u Jelšon-
skom polju:
(…) U vrime kad je krajica Teuta vlodala ovima krajima, kroz
Duol je stalno teka potok od Krušvice. Baš u tin potok, kako se govorilo,
utopi se Teutin sin. Ona sva žalosna, naređuje svojim podanicima da
zatvoridu tin izvor vodije. Kako je izvor zatvoren, voda je nošla nove
pute i govorilo se da je baš ova voda izbila u Jelšonsko poje na ono
misto di se i danas puje voda. Ne znon je radi ovega ili čega drugega,
ali ovoj vodi su često dodovali onin pridjev „ludo“ jelšonsko voda.17
Također se pripovijeda da je Teuta bacila grumen zlata i proklela
potok Krušvicu.
Kvočka sa zlatnim pilićima
U tradicijskoj kulturi čest je motiv o zakopanom blagu koje nika-

da nitko nije našao. Na Hvaru se pripovijeda da je Teuta na Purkinemu
zakopala zlatnu kvočku sa sedam zlatnih pilića:
Govori se da je krajica Teuta zakopala na Purkinemu18 kuku zlot-
nu kvočku sa sedan zlotnih pilićih. Od tad je puno svita kopalo na Pur-
kinemu kuku da bi nošlo tu kvočku. Tuo se vidi po rapima na srid Vele
gomile. Olma blizu se nahodi Vilino stina. Veliko stina okle puče pogled
na cili Duol, a govoridu da je tu stinu Vila tuote donila na glovi.19
U navedenoj predaji susreće se motiv vile koja je na glavi donije-
la veliku stijenu.
17
http://www.tartajun.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=339&I
temid=178 (Objavljeno u 8. broju lista Tartajun, 11. kolovoza 2012. Kazivačica je
Lucija Šurjak, rođena 1935. godine) (pristupljeno 2. siječnja 2017).
18
Purkin kuk je naziv za brdo i veliku ilirsku gradinu koja se nalazi na nadmorskoj
visini 276 metara, jugoistočno od Staroga Grada na Hvaru i zapadno iznad Dola.
19
http://www.tartajun.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=339&I
temid=178 (Objavljeno u 8. broju lista Tartajun, 11. kolovoza 2012. Kazivačica je
Rakelina Moškatelo, rođ. 1938. godine) (pristupljeno 2. siječnja 2017).

4.2. Teuta na otoku Sv. Andrije
Otok Sv. Andrija kod Visa poznat je pod imenom Svetac. Taj otok
nije nastanjen već desetak godina. Vjeruje se da je na tome otoku kra-
ljica Teuta živjela i doživjela kraj života. Uz taj otok vezano je više
predaja koje se i danas pripovijedaju:
Svetac (Sveti Andrija) je naš nojdajii, do nedavno nastanjen škoj.
Ime je dobi po ostacima Crikve sv. Andrije, a puk ga skraćeno zove
Svetac. Tragove života na njemu, moremo noć ol prapovijesti do zolnje
žene na otoku, čuvene tete Jurke koja je umorla pri desetak godišč.
Svetac su, izgledo, obilježile žene. S njega je vladala zolnja ilir-
sko krajica Teuta, o kojoj su se provjale mnoge legende. Ilirska krajica
Teuta je živila u našim krajima. Vodila je puste ratove. Rimjani su bili
idni na Teutu i njene vojnike, koji su često gusarili, pa su joj zapritili
ratom. Teuta ni poslušola upozorenja pa je poce rat koji je izgubila.20
Teutina kula (Krajicino)
Od starinskih znamenitosti, na vrhu otoka Sveca kod Visa nalazi

se Krajicino21, poznato i kao Teutina kula:
Teuta je bila ilirska kraljica koja je u 3. stoljeću živjela na Visu i
njegovoj okolici. Poznata je po tome da je vodila brojne ratove i piratske
pohode. Upravo je to bio razlog zašto je često dolazila u sukob s Rim-
skom republikom, i tako su Rimljani zaprijetili ratom. Teuta se nije oba-
zirala na upozorenja koja je dobivala od ilirskih starješina te je tako ušla
u rat, koji je izgubila. Poznata je po svojoj ljepoti, hrabrosti i mudrosti.

20
Karmen Ivanišević zapisala je 2010. godine. Kazao joj je Pave Linčir, rođen 1955,
u Splitu. FF ST 2010, S.
21
Krajicinu je jednu bardiće (brdašce) kad se gledo na škoju od levonta, od istočne
bonde. Nikih dvista metri na bardo, jednu, takoreć, golu bardo napravljenje je
stražara i to ninder u 6. stoljeću, a ta stražara je služila za prijenos podataka sa
juga do sjevera Jadrana svjetlosnima signalima. Zarcalima, caklima se dovalo
signale. Iz ove pozicije, sa Sveca, vidi se Komiža, Biševo, a vidi se i Lastovo, od-
nosno vidi se taraferma unutra, unutra pul Biokova i tako je vjerojatno svjetlosni
signal hodi ol Dubrovnika, priko Mljeta, pud Lastova, iz Lastova pud Sveca i onda
pul Žirja i tako je nojažveltije (najbrže) hodila vijest. Dora Čukušić zapisala je
2015. Kazao joj je Boško Radić. FF ST 2016, S.

Marko Dragić
Nakon poraza s Rimljanima, Teuta se povukla na otok Svetac, u kulu

Krajicin koju su joj izgradili njezini vojnici. I danas se smatra da se tamo
nalazi veliko blago, koja je kraljica sakrila, ali se još nije pronašlo.22
Živa je predaja koja kazuje da je kraljica skončala život bacivši se
iz svoje utvrde na Svecu:
Dok naši, Listićovi23, vucu legendu još od pri da je tote živila kra-
jica Teuta i da su tote bile njezine odaje i da je tote skončala, hitila se
iz te svoje utvrde kad je izgubila rat od Isejci, dakle sa Isun.24 I tote je
skončala, hitila se niz te zide kal je izgubila rat.25
Ruševine Teutine kule vide se i sada. Na otoku je i jedina kapelica
u ruševnom stanju.
Na otoku Svecu postoji nekoliko mikrotoponima koji ime baštine
po Teuti. Takva je, primjerice, Krajicina špilja u blizini naselja Oključ-
na (v. Kaiser i Forenbaher 2002: 99–110).
Ispod Teutine kule mala vala naziva se Pol Krajicino.
4.3. Teutina rezidencija u Jezeru kod Jajca
Jezero je mjesto koje se nalazi između Mrkonjić Grada i Jajca.

U tom mjestu uživala je ilirska kraljica Teuta koja je imala svoju re-
zidenciju u Jezeru gdje je obavljala obveze kao kraljica ali i odmarala
se. Pripovijeda se da je ona naredila da se u Jezeru iskopa još jedno
korito Plive pa je tako nastao otok ili ada. (Rijeka Pliva baštini ime
od ilirskoga naziva Pelva). Tako je ada s nekadašnjom tvrđavom bila
središtem grada Jezera. Nekadašnja tvrđava imala je ulaze (gvozdene
kapije) do oba korita Plive. Preko korita prelazilo se mostovima koji
su se u noć ili kad je prijetila opasnost od neprijatelja dizali „na čekrk“
lancima. Nekadašnjoj tvrđavi nema ni traga. Stari ljudi pripovijedaju
da je prokopavanje novog korita Plive bilo neophodno jer se voda često
izlijevala iz Plive pa su putovi u pravcu današnjeg Šipova i Varcar Va-
kufa – Mrkonjić grada često bivali poplavljeni i neprohodni.
22
Filipa Dora Ćapeta zapisala je 2016. godine. Kazala joj je njezina baka Antica,
djev. Grgić, udanu Kavaru. Rođena je 1942. godine na otoku Visu, i živjela je u
Podšpilju, malom naselju ispod Žena glave, do svoje druge godine. FF ST 2016, S.
23
Nadimak obitelji Radićevih.
24
Dora Čukušić zapisala je 2015. Kazao joj je Boško Radić. FF ST 2015, S.
25
Isto.

Od nekadašnjega sjaja Jezera skoro ništa nije sačuvano, a u okolici

se nalaze tragovi drevnih Rimljana (Džaja; Draganović 1994: 156–157).
Nekoć su uz rijeku Plivu postojale mnoge mlinice. Neke vrste
nekadašnjeg bogatstva razne divljači lovci su istrijebili. Riba se lovila
dugačkim izdubljenim čamcima kakvih odavno nema.26
4.4. Teutin ljetnikovac na Borku kod Širokoga Brijega
U široko-briješkom kraju pripovijeda se da je Agron Teuti dao

izgraditi ljetnikovac u Borku kod vrela Lištice. Grnčar Pero Ćorić osta-
vio je u nasljeđe priču i nekoliko umjetničkih djela (u keramici) pod
nazivom „Carica Teuta u Borku“. Pero je upamtio priču svoga djeda o
gradnji ljetnikovca u kojem je boravila Teuta:
Nakon smrti kralja Agrona Teuta pokušava upravljati kraljev-
stvom iz Borka ali ne uspijeva. Tada je, shrvana bolom i tugom, odluči-
la da skonča život u Borku, zamolivši svoga sina da je tu pokopa. Na-
vodno je Teuta proklela sve vojske koje uđu u područje Borka i pomute
joj mir. Posebno je zanimljivo da ni Turci koji bi zaposjedali sva vrela,
ne samo da nisu izgradili kulu u Borku, nego ni mlinicu. Prva turska
mlinica nizvodno od vrela je izgrađena kod današnjeg mosta na Trgu
žrtava rata u samom središtu grada. (Ćižić 2008: 37)
Grgo Mikulić u svojoj knjizi Priče i legende iz Hercegovine na-
vodi predaju o ljetnikovcu u Borku u kojem je, prema široko-briješkoj
predaji, kraljica Teuta dočekala zadnje dane svoga života i počiva u
tome mjestu:
(...) O Borku su ispričane mnoge priče i legende. Mnoge su već i
zaboravljene. Ipak neke su ostale i sačuvale se sve do današnjih dana.
Jedna od njih je i ona koja govori kako je ilirski kralj Agron u Borku,
zbog ljepote kojom je očarao njegovu ženu Teutu, dao izgraditi ljetni-
kovac. Legenda dalje kaže kako je kraljica koristila svaku prigodu otići
u taj ljetnikovac i ostajati što dulje koliko joj je prigoda to dopuštala.
(...)
Nakon Agronove smrti, nasljeđuje ga njegova žena Teuta, budući
da je njegov sin Pines bio maloljetan. Glavni ilirski vojskovođa Deme-
trije time nije bio osobito oduševljen, pa je rovario protiv kraljice Teute
Gabrijela Kotromanović zapisala je 2010. godine. Kazala joj je Marija Štrkalj
26
(rođ. Kotromanović u Mrkonjić Gradu), živi u Jajcu. FF MO 2010, D.

Marko Dragić
kad god mu se za to ukazala prilika. Tako, u ratovima koje su vodili

protiv rimske vojske, Rimljani uspijevaju pridobiti Demetrija na svoju
stranu. Nakon toga Rimljani uspijevaju poraziti ilirsku vojsku.
Teuta je bila primorana prihvatiti nepravedan mir i plaćati
danak. Nezadovoljna i ožalošćena, zbog izdaje, povlači se u Borak
i odatle pokušava upravljati kraljevstvom. Budući da je imao rimsku
potporu, nasilni Demetrije je radio što ga volja, štoviše, ponašao se
kao kralj.
Saznavši to, kraljica Teuta saziva sve vojskovođe u svoj ljetniko-
vac u Borku, no doživljava još jedno poniženje. Vojskovođe, po nagovo-
ru Demetrija ne samo da nisu uvažavali kraljicu Teutu nego su joj se i
narugali, a Demetrije joj i silu učini. Tako shrvana bolom i tugom, svje-
sna kako joj se primakao kraj, Teuta saziva svoje najbliže i sina moleći
ih da je pokopaju u Borku, nakon čega izriče kletvu na sve vojske koje
budu dolazile u Borak i remetile njezin mir.
Možda u ovome i leži odgovor na pitanje: kako to da se nijedna
vojska, i ne samo vojska, kroz povijest nije nastanila ni na tom prostoru,
unatoč njegovoj pogodnosti i ljepoti, čak ni Osmanlije, a znamo da su
Osmanlije osobito voljeli ovakva mjesta. (Mikulić 2009: 15–16)
U Borku iznad vrela rijeke Lištice, na teško pristupačnome mje-
stu, nalaze se ostaci tvrđave. Turci su je osvojili 1477. D. Mandić tvrdi
kako je ta tvrđava bila Nebojša, glavni grad župe Večerić, a B. Rupčić
misli da je to bio Kruševac, glavni grad župe Blato (Mikulić 1977: 70).
Narod pripovijeda da je to bila rezidencija kraljice Teute.
4.5. Teuta u Stržnju kod Tomislavgrada
Turska je vladavina (od 1463. do 1878. godine) ostavila najdublje

rane u Hrvata. Zato se vrijeme često dijeli na ono prije Turaka, za vrije-
me Turaka i poslije njih. Tako je i u sljedećoj predaji premda je kraljica
Teuta živjela 1700. g. prije turske vladavine u Bosni i Hercegovini:
Gori u nas, među brdima, u Stržanju ima i sad ostataka kule di
su kralj i kraljica živili. To je bilo prije Turaka, kralj je umro, a kraljica
ostala sama, to je bila kraljica Ilira Teuta. Kad su Turci arali došli blizu
Stržanja i oće kraljicu otet i ubit, a baba jedna reče kraljici da biži, ali

neka konje potkuje obratno, da je ne mogu pratiti. Tako i bilo, kraljica

utekla, a Turci se vrtili u krug dok nije dodijalo.27
U hrvatskoj usmenoj književnosti čest je motiv potkivanja konja
naopako.28
4.6. Teuta u Risnu
Rizinium je bio posljednje utočište kraljice Teute. Po predajama

Rizinium su počeli graditi negdašnji stanovnici Troje koji su se nakon
pada Troje i višemjesečnih lutanja smjestili kraj Crnoduboke. Ubrzo
se ondje nastanilo ilirsko pleme Rizinauta koje je, uz pomoć ilirskoga
plemena Manija, sagradilo grad i opasalo ga bedemima.29
Drevni Rhizon (današnji Risan) ime je rijeke i grada kojim su
vladali Enhelejci. Teuta se povukla u Risan, mjesto u današnjoj Crnoj
Gori i bila prisiljena plaćati ratnu odštetu i danak te ograničiti kretanje
naoružanih brodova (Orbini 1999: 215). Rimljanima je pripao prostor
do ušća Drima, a Hvarom i susjednim otocima zavladao je rimski vazal
a Teutin nekadašnji vojskovođa Demetrije Hvaranin (Vujić 1996: 565).
Hrvati iz Crne Gore u svojim predajama zamjeraju Teuti jer je
i ona bila u svečanoj povorci kada joj je muž otrovan. Hrvati joj nisu
oprostili ni njezin kukavičluk jer se u Risnu sakrila.30 Međutim, Cr-
nogorci i danas mnogo pripovijedaju o kraljici Teuti mistificirajući i
glorificirajući je.31
27
Predaju o kraljici Teuti Tatjani Čuić ispričao je Ante Brzović, rođen l930. u Šujici.
FF MO 2004, D.
28
Pripovijeda se da je kraljica Katarina na konju potkovanom naopako bježala od
Turaka 1463. godine. Kada je herceg Stipan Vukčić Kosača zaratio s najstarijim
sinom Vladislavom na konjima je, potkovanim naopako, pobjegao s golemim bla-
gom u Dubrovnik. Turci su ne mogavši osvojiti Drežnicu kod Mostara poslušali
savjet neke babe koja im je savjetovala da potkuju konje naopako i tako uđu u to
mjesto. Cilj potkivanja konja naopako bio je zavarati neprijatelja i tako uspjeti u
određenim nakanama.
29
Iva Brguljan 2005. godine zapisala je u Risnu po kazivanju spomenutoga Tomisla-
va Grgurevića. FF MO 2006, D.
30
Iva Brguljan zapisala je 2005. godine u Risnu po kazivanju Tomislava Grgurevića
(rođ. 1935. godine). FF MO 2006, D.
31
SAT RT CG, 1. ožujka 2005, 17, 45.

Marko Dragić
Propast Riziniuma
Usmenom je komunikacijom do naših dana u kotorskom kraju

u Crnoj Gori sačuvana predaja o rimskom kapetanu Horaciju koji je
zbog nevremena uplovio u luku u Risnu. Horacija je zavoljela Teuta
koja je stolovala u Risnu. Međutim, u Horacija se zaljubila i vila Rizina
koja je preletjela bedema Risna i ušla u kraljičinu ložnicu prekorivši je
zbog ljubavi prema Horaciju i zaprijetivši joj da će izmoliti bogove da
joj prijestolnicu prekrije more. Teuta nije ozbiljno shvatila upozorenje
vjerujući da će s ljubomornom vilom izaći na kraj.
Međutim, jedne noći iz vedrog neba počele su sijevati munje, za-
grmjeli su gromovi, zemlja se počela tresti i njezina utroba se otvarala.
Čuli su se vapaji žitelja Riziniuma. Kad je svanulo na mjestu nekadaš-
njeg grada Riziniuma bilo je more.
Vila se spustila u more tražeći svoga mladića Horacija. Pripovi-
jeda se da i sada vila obilazi ruševine potonuloga grada i ne dopušta
nikome da uznemiruje njezinoga dragog.32
***
Po predajama, u gradu se živjelo razuzdano. Žitelji su bili grubi i
surovi. Stoga su ih bogovi uzaludno upozoravali. Na mjestu gdje je bio
grad zemlja se propuntala i Rizinium je propao u zemlju. Kao opomena
ostalo je samo nekoliko zgrada. Nekadašnji grad prekrilo je more.33
***
Po povijesnim izvorima kao i u usmenim predajama Rimljani su
porušili grad, a potom su ga obnovili.34
***
O značaju Risna svjedoči i Risanska biskupija. Papa Grgur I. Ve-
liki 591. i 595. godine spominje risanskoga biskupa Sebastijan.35 Bisku-
32
Iva Brguljan 2001. godine zapisala u Prčnju kod Kotora po kazivanju spomenute
Sonje Nikolić. FF MO 2006, D.
33
34
Isto.
35
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52974 (pristupljeno 8. siječnja
2018).

pija je postojala do 1540. godine kada su Turci osvojili Risan. Od tada

je Risanska biskupija naslovna biskupija.
Carine
Na području Carine, posljednjih godina, arheolozi su mnogo

istraživali i tamo su pronađeni mnogi objekti koji datiraju još iz vreme-
na prije ilirske države. To je jedno od najstarijih arheoloških nalazišta
na južnom Jadranu.
U narodnomu je pamćenju ostalo da se na obalama Crnoduboke
carski živjelo za vrijeme kraljice Teute. Međutim, žitelji su živjeli ra-
skalašenim životom te su im bogovi zaprijetili kaznom.
Božja kazna je izvršena. Carine su sravnjene sa zemljom, a kao
opomena ostali su tragovi nekih građevina. Na mjestu nekadašnjih Ca-
rina nikada nitko nije gradio domove vjerujući da je to mjesto prokleto.
Lokalitet se i danas zove Carine.36
***
U navedenim predajama prepleću se motivi povijesnih, etiološ-
kih, mitskih i eshatoloških predaja. U tim je predajama i starozavjetni
motiv o propasti Sodome i Gomore. Dva su anđela išla u Sodomu pro-
vjeriti ljudsku pobožnost i milosrđe. Došli su u Sodomu kada je Lot
sjedio na vratima Sodome. Opazivši anđele, Lot se ustao i krenuo u
susret anđelima, poklonivši im se do zemlje i zamolio: „Molim, gospo-
do, svrnite u kuću svoga sluge da noć provedete i noge operete; a onda
možete na put rano.“
A oni rekoše: „Ne, noć ćemo provesti na trgu.“ (3) Ali ih on upor-
no navraćaše, i oni se uvratiše k njemu i uđoše u njegovu kuću. On ih
ugosti, ispeče pogaču te blagovaše.
Još prije odlaska na počinak „građani Sodome, mladi i stari, sav
narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. (5) Zovnu Lota pa mu re-
knu: „Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se
namilujemo?“
Lot je izišao pred njih i za sobom zatvorio vrata. Molio ih je da
odustanu od svoga nauma, te im ponudio svoje dvije kćeri „s kojima još
čovjek nije imao dodira: njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite;
36
Isto.

Marko Dragić
samo ovim ljudima nemojte ništa učiniti jer su došli pod sjenu moga
krova.“
Svjetina je nasrnula na Lota i navalila na vrata da ih razbiju. Me-
đutim, ona dva anđela povukla su Lota k sebi u kuću i zatvorila vrata, a
svjetinu ispred kuće zabliještili su tako da nisu mogli naći vrata.
Anđeli su upitali Lota: „Koga još ovdje imaš: sinove i kćeri, sve
koje imaš u gradu iz mjesta izvedi! (13) Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto:
vika je na njih pred Jahvom postala tolika te nas Jahve posla da ga uni-
štimo.“
Lot je izišao i svojim budućim zetovima rekao: „Na noge! Od-
lazite iz ovog mjesta jer će Jahve uništiti grad!“ Budući zetovi Lotove
riječi nisu ozbiljno shvatili.
U zoru su anđeli navalili na Lota govoreći: „Na noge! Uzmi svoju
ženu i svoje dvije kćeri koje su ovdje da ne budeš zatrt kaznom grada!“
Lot je oklijevao ali su ga anđeli uzeli za ruku i isto tako „i njegovu ženu
i njegove dvije kćeri i – po smilovanju Jahvinu nad njim – odvedoše ih
i ostaviše izvan grada.“
Kad su ih izveli u polje, jedan anđeo rekao je: „Bježi da život
spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brdo da
ne budeš zatrt!“
Lot je odgovorio: „Nemoj, gospodine! (19) Nego ako je tvoj slu-
ga našao milost u tvojim očima – a toliko milosrđe već si mi iskazao
spasivši mi život – ja ne mogu pobjeći u brdo a da me nesreća ne snađe
i ne poginem. (20) Eno onamo grada; dosta je blizu da u nj pobjegnem,
a mjesto je tako malo. Daj da onamo bježim – mjesto je zbilja maleno
– daj da život spasim!“
Anđeo je odgovorio: „Uslišat ću ti i tu molbu i neću zatrti grada o
kojemu govoriš. (22) Brzo! Bježi onamo, jer ne mogu ništa činiti dok ti
onamo ne stigneš.“ Stoga se onaj grad zove Soar.
Kad je sunce izlazilo i Lot ulazio u Soar, Jahve „zapljušti s neba
na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem (25) i uništi one gradove i svu
onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji.“
Lotova žena se obazrela i pretvorila se u stup soli. Abraham je
sutradan u rano jutro požurio na mjesto gdje je stajao pred Jahvom, i
pogledao „prema Sodomi i Gomori i svoj ravnici u daljini: i vidje kako
se diže dim nad zemljom kao dim kakve klačine.“ (Post 19, 1–29)


(Mnogo je takvih legenda u suvremenom hrvatskom pripovijeda-

nju (v. Dragić 2013: 75–79). Te legende pripovijedaju i Srbi i Bošnjaci.)
Rizinium je zbog Teutinoga grijeha „preselio pod more“. Njezin je
grijeh bila ljubav prema rimskom kapetanu, a sin joj je bio stariji od njega.
Međutim, vila je imala pravo na tu ljubav jer je po narodnom vje-
rovanju bilo malo vilenjaka pa su vile bile prisiljene ljubovati s mladi-
ćima. Ljubav vile Rizine jaka je do naših dana. Ona se spustila u morske
dubine i traži svoga mladog pomorca. I danas, kažu, ona obilazi ruševi-
ne potonuloga mitskoga grada Riziniuma i nikome ne da da tamo zađe
i uznemiri njezinoga dragog.
Po drugim predajama žitelji Riziniuma bili su grubi i surovi, i
nisu slušali opomene bogova. Zato je njihov grad upao u veliku jamu
i more ga je prekrilo. Svi su žitelji toga grada izginuli i nije imao tko
pričati što se dogodilo. Narod i danas vjeruje da negdašnji žitelji Rizi-
niuma žive svoj život negdje u unutrašnjosti zemlje.
Carine su sravnjene sa zemljom zbog raskalašenoga života žitelja
toga ilirskoga kraljevskog grada. Ondašnji stanovnici nisu se obazirali
na božje opomene. Bogovi su uništili Carine, ali su ostavili tragove ne-
kih građevina koje i danas u narodnomu pripovijedanju svjedoče straš-
nu kaznu koju su doživjeli drevni Iliri u tomu mjestu.
Stijena kraljice Teute
U Riziniumu je kraljica postajala sve potištenija i zabrinutija. Na

pitanja svojih prvaka zašto je tužna ispričala im je da ju je njezin otac
dok je bila djevojčica vodio kod tri proročice. Dvije su joj prorekle bli-
stavu budućnost a jedna joj je prorekla da će nesretno okončati u gradu
koji će potom nestati.37
Iznad Risna, na padinama Orjena, koje se spuštaju u more, postoji
stijena za koju se vjeruje da se s nje sunovratila Teuta, kako ne bi pala
u ruke Rimljanima koji su bili opkolili Rizinium.
Opkoljena kraljica vidjela je da joj nema spasa. Sazvala je svoje
zapovjednike i rekla im da će radije u smrt nego u ložnice zapovjednika
rimskih legionara. Ubrzo je počelo strašno nevrijeme. Kad je nevrijeme
smirilo Teute više nije bilo.
37

Marko Dragić
Pripovijeda se da ju je, prema njezinoj želji, vjetar odnio do stije-

ne iznad grada. Rimljani su vidjeli kako oluja nosi ženu u bijelom koja
se spustila na vrh stijene. Bila je to Teuta koja se sunovratila niz liticu i
zauvijek nestala. Sljedećeg jutra našli su je mrtvu na obali mora.38
Rimljani su Rizinium osvojili bez borbe. Uzalud su Rimljani tra-
žili kraljicu i njezino blago.39
Teutine suze
U bokokotorskom kraju mnogi toponimi i danas u svom nazivu

imaju Teutino ime kao što je Teutina pećina, odakle izvire Sopot, vre-
lo koje se javlja samo dva puta godišnje. Po narodnom pripovijedanju
taj potok nastao je od Teutinih suza koje je isplakala gledajući kako
Rimljani osvajaju njezino kraljevstvo: „Taj bujni izvor koji je doduše
kratkoga vijeka od svega par dana, to su ti suze kraljice Teute. To ti ona
plače za vojnicima poginulim protiv Rimljana.“40
O Teutinim suzama pripovijedaju i Crnogorci.41 Po crnogorskoj
tradiciji ekonim Tivat baštini ime po kraljici Teuti.
***
Crnogorci su u svojim pričama kraljici Teuti pripisali osobine
svetice. Po tim je pričama kraljica Teuta sa stijene koja se danas zove
Stijena kraljice Teute uzletjela na nebo.42
5. Teutin karakter
Polibije je Teutu okarakterizirao kao nepromišljenu i kratkovidnu

vladaricu što je, prema Polibiju, karakteristično za žene. Polibijeva ka-
rakterizacija Teute uklapa se u helenističke stereotipe o ženama vlada-
ricama koje su slabe, ohole, tašte i strastvene (Bajrić 2014: 50). Polibije
u Teutinoj nepromišljenosti i naglosti vidi rat s Rimljanima koji je uni-
38
Isto.
39
Iva Brguljan 2001. godine zapisala u Prčnju kod Kotora po kazivanju spomenute
Sonje Nikolić. FF MO 2006, D.
40
Isto.
41
SAT RT CG, 1. ožujka 2005, 17, 45.
42
Isto.

štio Teutinu vladavinu. Ilire i Teutu Polibije negativno prikazuje ističući

ilirske mentalne karakteristike koje su posljedica ilirskih običaja i nači-
na života (v. Bajrić 2014: 29–56). Polibije je negativno opisujući Teutu
i Ilire opravdavao rimske vojne pohode i osvajanje Ilirskoga kraljevstva
(v. Bajrić 2014: 29–56).
Apijan Aleksandrijski Teutu je prikazao kao oštroumnu vladaricu
koja je u Rim poslala izaslanike kako bi im vratila dezertere i zaro-
bljenike. Molila je od Rimljana oprost za sve što je loše učinjeno za
vladavine njezinoga muža Agrona. Prema Apijanu Teuta je bila svjesna
mogućih posljedica rata s Rimljanima te je diplomatski željela urediti
odnose s Rimljanima.43
Narod o Teuti pripovijeda kao iznimnoj ljepotici, hrabroj i mu-
droj vladarici: „Bila je puno lipa, hrabra kako lav i mudra kako zmija.
Imala je muško sarce u ženskim plećima, ca dokaziju puste borbe.“44
Kroz minula vremena Teuta je, primjerice u viškim predajama, postala
simbolom ženske odvažnosti i mudrosti.45
Pripovijeda se da je Teuta bila fatalna za krupne muškarce koje je
odvodila u svoje odaje. Dokaz tim predajama narod vidi u grobovima
na otoku Svecu: „I tote su navodno nojdijeni kosturi mladićih ol dvo
metra i da je navodno ona volila mladiće koji su bili galijoti i da je na
bila ništo slicno kuda Kleoptara i da je na tote skupjala muške i nosila
ih u te svoje odaje.“46
U Pločama živi predaja o Teuti koja bila lijepa i da je voljela imati
sve muškarce u koje se zaljubljivala:
Pričalo se i da je Teuta bila žena koja je proždirala muške, valjda
zato šta je bila toliko lipa. Neki to ode shvaćaju da ih je ko jela il da ih je
zatvarala, al malo ko misli da je bila toliko zla iako stari svašta znadu ispri-
čat. Većinom se misli da je ona pomogla ribarima pa da je onda bila dobra
kraljica pa čak je i neki zovu vilom, koji ne znaju točno priču. To ljudi ne-
kad pogriše jer se priče prinose s koljena na koljeno i unda ko će ti znat šta
ko nadoda il oduzme i unda se znade stvorit neka skroz druga priča.
43
Amela Bajrić, nav. dj., str. 51–52.
44
Karmen Ivanišević zapisala je 2010. godine. Kazao joj je spomenuti Pave Linčir.
FF ST 2010, S.
45
Petra Božanić zapisala je 2015. godine. Kazao joj je Ivan Sviličić, rođ. 1944. u
Santa Mariji di Leuci (u zbjegu), rodom iz Žena Glave. FF ST 2015, S.
46
Dora Čukušić zapisala je 2015. Kazao joj je Boško Radić. FF ST 2015, S.

Marko Dragić
Tako i za ovo, ni ja sam ne znan je li to istina, virovatno nije istina

da je ona neka vila il da jede muške, al možda je istina da je nekad dav-
no ona spasila naše ribare jer tu nema ništa čudno ni neobično. Bila je
oluja, oni su bili u malin čamcim i unda je došla ona sa jačin brodom.
Al kažen ne mora značit, ni ja ne virujen svemu šta sad čujen, iako ove
priče koje stari pričaju, nekad se čine puno istinitije nego bilo šta šta
čujemo danas.47
„Ako bude vitra, Teuto dođi po nas!“
Drevnoga je postanja predaja u Pločama po kojoj ribari za veliko-

ga nevremena zazivaju pomoć Teutinu:
Postoji predaja o Teuti kako je ona pomogla ovin ribarima ode.

Bila je neka oluja, a naši ribari su krenili odavden i bila je kriza. Nisu
imali ribe, a tribali su ulovit i prodat da bi mogli dat hranu familji. I
tako su krenili dalje od ušća, prema otvorenijem moru i zafatila ih oluja
točno pred mrak. Borili su se s jadnim čamcima, nisu imali koče il te
jače brodove, nego lađe il trupe il te neke slabije čamce. U to je naiša
neki brod sa kraljicom Teutom i pomoga ribarima da prežive i spase
ribu koju su ulovili.
Zato svaki ribari s ušća imaju izreku: „Ako bude vitra, Teuto dođi
po nas!48
U Pločama pripovijedaju da se Teuta bacila s nekakve stijene i

tako umrla ali da se to nije dogodilo u tom kraju.
6. Teutino blago
Postoje više predaja vezanih za Teutino blago koje govore kako

je ono sakriveno iznad Morinja, u pećini Lipcima, na čijim stijenama
i danas stoje crteži stari nekoliko milenija: jeleni, lovci u trku i lađe sa
razapetim jedrima (Martinović 2003: 262).
47
Valentina Kučinić zapisala je 2012. godine. Kazao joj je Ante Marinović (Baćina,
Ploče, 1950). FF ST 2012, S.
48
Valentina Kučinić zapisala je 2012. Kazao joj je spomenuti Ante Marinović. FF
ST 2012, S.

Po nekim predajama Rimljani su u Risnu našli mrtvo tijelo kra-

ljice Teute, ali nisu našli njezinoga sina Pinesa niti pet galija s blagom.
Po narodnom vjerovanju Pines je blago sakrio i ostavio poruku ispisanu
nejasnim znakovima. Narod vjeruje da će blago nekada moćne kralje-
vine pripasti onomu koji razriješi „svojevrsni Pinesov rebus“.
Mnogi su uzaludno pokušavali razriješiti taj rebus. Za protekla
dva milenija i dvije stotine godina još ga nitko nije riješio.
Teutino blago nalazi se na sigurnome mjestu, a nad njim stoljeći-
ma bdiju velike zmije otrovnice koje se nalaze na ulazu u veliku riznicu
na kojoj su petora vrata.49
Nakon poraza od Rimljana Teuta se povukla na otok Svetac, u
kulu koju su izgradili njeni vojnici. „Misto di se nalazila kula danas
se zove „Pod krajicino“. Teuta je poznata i kako gusarska krajica pa
se provjalo o velikemu blagu koje se nikad ni nošlo, ali se provje da se
nalazi nindri na Svecu.“50
6.1. Prokletstvo blaga kraljice Teute
Prema predaji, kraljica Teuta je zajedno sa svojom vojskom bje-

žala od Rimljana. U bijegu je naišla na otok Vis. Sa sobom je nosila
svoje blago i nije željela da ono dospije u ruke Rimljana. Na Visu je
sakrila svoje blago. Pripovijeda se da su njezini vojnici u jednoj noći
sklonili tri lambika51 zlata. Teuta se nije dugo zadržala na otoku.52
Sačuvano je vjerovanje da se na Visu nalazi blago kraljice Teute.
Tamošnje stanovništvo bezuspješno je tražilo kraljičino blago, posebice
poviše uvale Taleška53. Na jednoj hridi nalazi se Vela Gomila. Blizu te
gomile nalazi se rupa oko pedesetak metara. Mnogi Višani tražeći zlato
kopali su tu rupu i prebacujući kamenje na drugu stranu. Tako je nastala
Vela Gomila.54

49
Predaju je zapisala 2006. godine Iva Brguljan u Kotoru od tamošnje nastavnice.
50
Karmen Ivanišević zapisala je 2010. godine. Kazao joj je spomenuti Pave Linčir.
FF ST 2010, S.
51
Lambik – kotao u kojemu se kuha rakija obujma od 300 do 400 litara.
52
Petra Božanić zapisala je 2015. godine na Visu. FF ST 2015, S.
53
Uvala Taleška nalazi se na južnoj strani otoka.
54
Petra Božanić zapisala je 2015. godine na Visu. FF ST 2015, S.

Marko Dragić
Na Visu se vjeruje da će prokletstvo krajicina55 blaga stići svako-

ga onoga koji traži kraljičino blago. Prema živoj tradiciji sve one koji
su tražili kraljičino blago zadesila je zla sudbina i nestali su ili je zla
kob zadesila nekoga od članova obitelji. Pripovijeda se da je za vrije-
me Drugog svjetskog rata čovjeka koji je kopao tražeći blago pogodila
granata.56
7. Zaključak
Narod je oduvijek težio objašnjenju nepoznatih pojava iz pradav-

ne prošlosti te je tako stvarao mitove. Prastaroga su postanja mitovi
o rodočelniku Iliriosu po kojemu je nazvan njegov narod. Crnogorci
pripovijedaju da je Budva nastala jer su se ondje nastanili Kadmo i Har-
moniji u 6. stoljeću pr. Kr. i osnovali taj grad. U stolačkom kraju živa je
tradicija da je ondje stolovala ilirska kraljica Vida po kojoj su nazvani
Vidoštak i Vidovo polje a po njezinoj braći Livoru, Demilu, Grdanu,
Radovanu, Šćepi i Jasenko nazvani su: Livorska prodo, Demilov krst,
Grdijevci, Radimlja, Šćepan Krst i Jasena.
U tradicijske predaje, kao i uopće u tradiciju, ulaze samo sud-
bonosni povijesni događaji i osobe. Takva je i ilirska kraljica Teuta.
Povjesničari o Teuti pišu oprečno. Tako, primjerice, Polibije općenito
o Ilirima piše ističući njihove mentalne slabosti, a kraljicu Teutu opisu-
je oholom, kratkovidnom, nerazboritom, strastvenom, naglom, taštom.
Pri tome treba imati na umu da je Polibije negativno opisivao one naro-
de koje su Rimljani osvojili kao i one koje su Rimljani planirali osvojiti.
Na taj način Polibije je opravdavao rimske vojne pohode i pokoravanje
drugih naroda. Međutim, Apijan Aleksandrijski Teutu opisuje kao raz-
boritu i oštroumnu vladaricu.
Oko kraljice Teute narod je kroz minula vremena ispleo predaje
koje se pripovijedaju i u naše vrijeme. O Teuti se pripovijeda kao naj-
ljepšoj kraljici koja je bila kćerka ljekaruše iz Narone. Kad se ujedini-
telj ilirskih zemalja kralj Agron razbolio došao je toj ljekaruši, vidio
Teutu, zaljubio se u nju i oženio je. Nadahnuti predajama koje su čuli
od svojih očeva i djedova neki su autori istkali svoje (knjiške) predaje.
Takvi su, primjerice u ovom radu Tomislav Čužić i Grgo Mikulić.
Krajica – naziv koji stanovnici otoka Visa nadijevaju ilirskoj kraljici Teuti.
55
Isto.
56

Agron je umro 231. godine pr. Kr. a Ilirsko kraljevstvo naslijedila

je njegova supruga Teuta. Prema predajama Teuta je stolovala u Dolu
na Hvaru, Svecu (nekadašnji otok Sv. Andrija) kod Visa, Jezeru kod
Jajca, Borku kod Širokoga Brijega i Risnu u Bokokotorskom zaljevu.
Vrlo brzo je došla u sukob s Rimljanima koji su je porazili. Ilirski
vojni zapovjednik Demetrije Hvaranin otkazao je poslušnost Teuti i pri-
klonio se Rimljanima. Teuta je bila prisiljena povući se u prijestolnicu u
Risnu.
Prema predajama na Visu Teuta je, ne mogavši gledati kako Ri-
mljani pustoše njezino kraljevstvo, skončala na Svecu bacivši se iz svo-
je utvrde. U Boki Kotorskoj i drugim krajevima u Crnoj Gori pripovi-
jeda se da je Teuta skončala bacivši se sa stijene iznad Risna. Ta stijena
i danas se zove Teutina stijena. Hrvati u Crnoj Gori pripovijedaju da se
Teuta bacila sa stijene i da je sutradan na obali mora nađena mrtva.
Zanimljivo je da Crnogorci pripovijedaju da je Teuta sa stijene
uznesena na nebo. U okolici Ploča ribari se utječu Teuti da ih spasi za
velikoga nevremena.
Navedene i interpretirane predaje u ovom radu kroz minula vre-
mena podržavaju mikrotoponimi nazvani po kraljici Teuti, ostaci njezi-
nih dvora, arheološka nalazišta.
Literatura
–– Bajrić, Amela, Teuta i Iliri u Polibijevom odlomku o rimskom

poslanstvu u Iliriji, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 46 (1)
Zagreb, 2014, str. 29–56.
–– Biblija, Stari i Novi zavjet, glavni urednici dr. Jure Kaštelan i dr.
Bonaventura Duda, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980.
–– Bošković-Stulli, Maja, Žito posred mora (Usmene priče iz
Dalmacije), Književni krug, Split, 1993.
–– Botica, Stipe, Biblija i hrvatska kulturna tradicija, Vl. nakl., Zagreb, 1995.
–– Ćužić, Tomislav, Borak, Vitko – časopis Matice hrvatske, Široki
Brijeg, sv. 11, 2008.
–– Dragić, Marko, Starozavjetni motiv Sodome i Gomore u Bakulinom
Šematizmu i u suvremenom pripovijedanju u Hercegovini, Zbornik
o Petru Bakuli (ur. Pavao Knezović), Hrvatski studiji Sveučilište u
Zagrebu, Zagreb, 2013, str. 75–97.

Marko Dragić
–– Dragić, Marko, Ilirske teme u suvremenom narodnome pripovijedanju,

„Osmišljavanja“, Zbornik u čast 80. rođendana akademika Miroslava
Šicela, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, FF – Press, priredio
Vinko Brešić, Zagreb, 2007, str. 153–171.
–– Dragić, Marko, Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine,
proza, drama i mikrostrukture, MH u Sarajevu, HKD Napredak
Sarajevo, Sarajevo, 2005.
–– Dragić, Marko, Zakopano zvono, Mala nakladna kuća Sv. Jure,
Baška Voda, 1996.
–– Džaja, Miroslav – Draganović, Krunoslav, Sa kupreške visoravni, II.
izdanje, Baško polje – Zagreb, 1994.
–– „Hercegovina prije 100 godina ili topografsko-historijski šematizam
Franjevačke kustodije i apostolskog vikarijata u Hercegovini za
godinu Gospodnju 1867.“, (preveo dr. Vencel Kosir), Mostar, 1970.
–– Kaiser, Thimoti i Forenbaher, Stašo, Krajicina spilja i brončano
doba otoka Visa, Opuscula archeologica 26, Arheološki zavod
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 2002, str. 99–110.
–– Kašić, Bartul, Život S. Jeronima naučitelja crkve, u: Zbornik proze
XVI. i XVII. stoljeća, priredio Jakša Ravlić, PSHK, Zora i Matica
–– Katičić, Radoslav, Litterarum studia, književnost i naobrazba ranoga
hrvatskog srednjovjekovlja, MH, Zagreb, 1998.
–– Katičić, Radoslav, Illyricum mythologicum, izdanja Antibarbarus,
Zagreb, 1995.
–– Legende o kraljici Teuti, Tartajun, (Objavljeno u 8. broju lista
Tartajun, 11. kolovoza 2012.hr/index.php?option=com_content&vie
w=article&id=339&Itemid=178 (pristupljeno 2. siječnja 2017)
–– Martinović, Miraš, Mitologija, Uliks, Kotor, 2003.
–– Mesihović, Salmedin, Ilirike – magistarski i doktorat, e-izdanje,
Sarajevo, 2013.
–– Mikulić, Grgo, Predaje i legende iz Hercegovine, Gral, Široki Brijeg
– Zagreb, 2009.
–– Orbini, Mavro, Kraljevstvo Slavena, prevela Snježana Husić,
priredio i napisao uvodnu studiju Franjo Šanjek, Golden marketing
Zagreb, Narodne novine Zagreb, 1999.

–– Rattkay, Juraj, Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije,

Hrvatske i Slavonije, prevela Zrinka Blažević, Hrvatski institut za
povijest, Zagreb, 2000.
–– Vujić, Antun (ur.) Hrvatski leksikon, sv. 1. A–K, urednik, Naklada
Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996.

UDK 821.163.4.09-32
Milan MARKOVIĆ (Danilovgrad)

VELIKA NARATIVNA SINTAGMATIKA

PEKIĆEVOG NOVOG JERUSALIMA
U radu se proučavaju autentični poetički maniri Borislava Pekića

zastupljeni u zbirci pripovjedaka Novi Jerusalim koji, osim primarne
estetske funkcije u okviru teksta kojem pripadaju, nose integrišuće va-
lencije neophodne za potpunije razumijevanje autorove poetike u cjelo-
sti. Posredstvom njihovog analitičkog izdvajanja i tumačenja može se
zaključiti da Pekić, uz manja odstupanja, ostaje dosljedan svojim teorij-
sko-poetičkim pogledima kroz čitavo književnoumjetničko stvaralačko
iskustvo kako na tematskom i idejnom planu, tako i na planu strukture
i opšteg odnosa prema formi i književnoj građi. Na taj način se ukupni
koncept Pekićeve poetičke svijesti u Novom Jerusalimu prezentuje u
vidu svojevrsne paradigme u kojoj se ogleda autorova poetika u oraho-
voj ljusci.
Ključne riječi: Pekić, komunikacija, tekst, otvoreno djelo, retori-
ka varijacije, postmodernizam, ulančavanje
Sveukupno literarno stvaralaštvo Borislava Pekića ni četvrt vi-

jeka nakon njegove smrti ne gubi na aktuelnosti i značaju. Više negoli
zbog same kontroverznosti i provokativne prirode njegovih tekstova,
razloge zbog kojih je Pekićev tekst i danas predmet teorijsko-kritičke i
opšte čitalačke zainteresovanosti treba tražiti i u duhu vremena koje je
izmijenilo optiku čitanja i u metodologiju tumačenja književnosti uve-
lo Čitaoca kao legitimnog konstrukta u izgradnji književno-umjetničke
zbilje. Dakle, nova tekstualnost1 koja se javlja 60-ih godina prošloga
vijeka između ostalog i pojavom Pekićevog književnog izraza, nužno
je zahtijevala (a i dalje zahtijeva) i nov metod čitanja u kojem bi se re-
alizovalo opšte značenje (pro)čitanog teksta. Naravno, potencije teksta
1
O tome više u: Jerkov, Aleksandar, Nova tekstualnost, Nikšić; Beograd; Podgori-
ca: Unireks; Prosveta; Oktoih, 1992.

Milan Marković
da razbija kanoske predstave i konvencije tradicionalnog pristupa knji-

ževnosti ostaju ekskluziviteti isključivo velikih djela, što nam iznova
dokazuje značaj i kvalitet Pekićevog stvaralaštva.
U okvirima savremene teorije komunikacije književnost treba tu-
mačiti kao jezički izraz, to jest poruku koja cirkuliše u međusobno za-
visnim kanalima između autora i publike, a čitanje kao komunikacioni
čin par exellance. Međutim, relacija autor – publika nužno ne iscrpljuje
cjelokupno značenje djela kao poruke, već se komunikacioni aspekat
književnosti ogleda i unutar pojedinačnog djela koje preko različitih
postupaka ostvaruje dijalog sa odabranom tekstualnom tradicijom. Na
taj način razgovor teksta sa drugim tekstovima postaje imanentni kva-
litet književnosti i novi generator značenja po sve tekstove uključene u
proces komunikacije. Ideja da je sve tekst, ili pak da sve može da bude
tekst, otvara nove prostore i mogućnosti razvoja književne umjetnosti
u periodu grlatih proglasa njene smrti i opšte zabrinutosti koja ih prati.
A kod Pekića sve jeste tekst, te shodno tome može poslužiti kao izvor
umjetničke građe i biti podvrgnuto analitičko-kritičkom revidiranju. Taj
poetičko-filozofski stav se prepoznaje još od njegovog prvog djela (Vre-
me čuda), i ostaje ključna characteristica universalis njegove poetike.
Ako se u Vremenu čuda bavio mitom i njemu srodnom mitskom mišlje-
nju, tumačeći biblijski mit kao strukturu koja upada u stvarnost i obli-
kuje je pružajući joj smisaoni sadržaj, u Novom Jerusalimu2 Pekić stva-
ra svojevrsnu sažetu istoriju propasti humaniteta u prostorno-vremenski
rastegnutom nizu od zaboravljene prošlosti do naslućene budućnosti.
Zato nam se čini da je upravo na primjeru Novog Jerusalima mogu-
će prepoznati tipično pekićevske književne manire koje od njegovog
izraza čine, u fukoovskom smislu, tip diskursa koji nadilazi pojedinčni
tekst i od njegove cjelokupne literarne produkcije čini homogeno djelo.
U tako zamišljenom konceptu djela kao krajnjeg rezultata autorovih
ukupnih stvaralačkih aktivnosti, svaki pojedinačni tekst je shvaćen kao
otvorena kategorija koja ima svoju poziciju, estetsku funkciju i legiti-
mnost unutar sistema; a koja ujedno poziva, citira, potvrđuje ili izaziva
komunikaciju sa ostalim tekstovima sa kojima pravi sistem višega reda
ili sa kojima ulazi u intertekstualne odnose.
Imajući navedeno na umu, može se reći da cjelokupno djelo Bo-
rislava Pekića kreira autentičnu sliku svijeta u kojemu je opšta istorija
2
Borislav Pekić, Novi Jerusalim, Laguna, Beograd, 2015.

Velika narativna sintagmatika Pekićevog Novog Jerusalima
čovječanstva shvaćena kao jedinstven intelektualni obrazac. U tako za-

mišljenoj stvarnosti svaki pokušaji zametka uzvišenog ostaju osujećeni
ograničenošću ljudskih dometa. Zbog toga Pekićevo djelo karakteriše
svojevrsna retorika varijacije, koja od njegove ukupne književne pro-
dukcije čini nelinearnu, ali cikličnu strukturu unutar koje pojedinačni
iskazi ili cjeloviti tekstovi mogu da se kreću u mnoštvu pravaca, ulan-
čavaju sa drugim iskazima i tekstvima i tako stvaraju nov kvalitet, pa
se stoga mogu i čitati sa raznih strana. Dakle, čini se da Pekićevo stva-
ralaštvo i na singularnom i na širim nivoima organizacije ima gotovo
beskrajne potencije otvorenosti značenja.
Na primjeru Novog Jerusalima jasno se može viđeti da autor pri-
hvata postmodernističku praksu koja nas podśeća da živimo u posre-
dovanoj realnosti. Ideja da je sve tekst, po pravilima kazuistike u sebi
nužno sadrži i ideju da je sve ljudski konstrukt, pa je shodno tome i
podložno reviziji. Tako i mit i istoriju i umjetnost veže sama narativna
priroda ovih fenomena, a u Novom Jerusalimu se upravo na njihovom
kontekstualnom pritisku gradi umjetnički svijet. Kako sve u isto vri-
jeme može da bude i fakat i fikcija, Pekić se sa ovim saznanjem lite-
rarno poigrava, pozivajući iz čitaočevog iskustva śećanja na sopstvene
tekstove čije fragmente smješta u okvire nove fiktivne zbilje. Tako, na
primjer, u uvodnoj pripovijeci Novog Jerusalima, Megalos mastoras
i njegovo delo, pripovjedač za pronađenu priču kaže slučajna je, uz-
gredna iskopina istraživanja činjenih pre i tokom pisanja Zlatnog runa
(Pekić 2015: 11), a u Sviraču iz zlatnih vremena, 1987, četvrtoj pripo-
vijeci iz iste zbirke, pripovjedač otkriva svoj identitet pozivajući se na
sopstveno stvaralaštvo i životno iskustvo.
Ne vidim prikladnije objašnjenje od onog što sam ga s izvesnom
setom ispisao u knjizi Pisma iz tuđine:
„Svako ko je duže vremena živeo u geografskoj tuđini zna šta to
znači. I koliko, čak i ako je dobar, život gubi ako se ne živi na pravom
mestu, kada se živi izvan njega, kao što Englezi vele – out of place…“
(Pekić 2015: 142)
U istom tekstu, motivišući svoju potrebu za pričom, pripovjedač
čini nov potez identifikacije pozivanjem na prethodne narative iz Novog
Jerusalima, pri čemu otkriva sebe kao instancu koja je priređivala i
sakupila i ostale tekstove knjige.

Milan Marković
Za Jean-Louisa Popiera saznao sam preko usmenih predavanja

ancien régimea i „Documents inédits“ u Section Judiciaire francuske
Nacionalne arhive. O Megalos mastorasu Dumetriusu Kir Angelosu,
umetničkom rezbaru iz morejske Tegeje, obavestio me je otac Pamfilije
iz crkve Hagios Nikolaos u Aleji na Peloponesu. S dvosmislenim darom
i ezoteričnim moćima Johna Blacksmitha iz King’s Lynna, zakletog lov-
ca na veštice i flautiste Sir Thomasa Howarda, erla od Arundela, Lorda
Lieutenanta Norfolka, upoznali su me sudski spisi grofovije i, razume
se, njegova ispovest, koliko je pouzdana, ali o pravim izvorima priče
zabranjeno mi je da govorim. Dato mi je da je ispričam kako je meni
posredstvom magije saopštena i prepustim veri čitaoca.
Ovoj sam svedok, da odmah ne kažem i saučesnik. (Pekić 2015: 138)
Regresija izvora tako tekstovima daje snagu dvosmislenosti, bu-
dući da topos pronađenog i priređenog rukopisa sa kojim počinje gotovo
svaka od pripovjedaka Novog Jerusalima, omogućava autoru da u sklo-
pu priče koju priređuje, započne jednu novu: priču o samoj priči. Njena
funkcija se ne ogleda samo u motivišućoj energiji po glavnu priču koju
teži da opravda, već ima i svojevrsnu prirodu metanarativnog nagovje-
štaja koji doprinosi izraženoj intelektualnoj ironiji3 po kojoj je Pekićev
tekst prepoznatljiv. Ironija je stoga dvostruki govor, tekst u tekstu protiv
teksta, čitanje koje čita sebe kao drugo ili drukčije, ili čitanje koje trajno
sebe naznačava kao drukčije. (Milić 1998: 60) Ovakav aspekt je možda
najbolje uočljiv u pripovijeci Luče Novog Jerusalima, tekstu sa kojim
se knjiga završava. Pekićeva postmodernistička igra upravo počinje sa
naslovom, jer smještajući priču u daleku budućnost i prostore gulaga,
autor značenjski izjednačava logore smrti kao jedno od najstravičnijih
nasljeđa čovječanstva s biblijskim mitom o Novom Jerusalimu, središtu
ujedinjenog svijeta kojim prestoluje Bog. Oneobičena tačka gledišta sa
koje pripovjedač rekonstruiše ostatke izumrle civilizacije omogućava
mu da, sa postapokaliptične vremenske distance koja je osim uništenja
donijela i zaborav, najveća zvjerstva modernog doba tumači obrnutom
3
Šlegel je ironiju definisao kao „permanentnu parabasu“ – parabasa je trenutak u
kojem se izvestan samosvestan pripovedač, ili autor sam, javlja unutar naracije
(ili pesnik unutar stiha) kako bi svojim rečima podvukao – ne realizam ili stvar-
nost svoje fikcije – već njenu iluzivnost, virtualnost, fikcionalnost. Ta je parabasa
odstupanje, prekršaj, skok u stranu, u isti mah ka sebi, umetnuti deo koji kao da
nema veze sa tokom govora… (Milić 1998: 60).

Velika narativna sintagmatika Pekićevog Novog Jerusalima
logikom nostalgičnog lamenta nad izgubljenim svijetom u kojem mora

da su vladali zakoni duhovnog prosperiteta, odbacivanja svakog oblika
materijalnosti te apolutne sinergije čovjeka i prirode. U stvari, ironija bi
mogla biti jedini način na koji danas možemo biti ozbiljni. On sugeriše
da u našem svetu ne postoji nevinost. (Hačion 1996: 75)
Kako je Pekić pisac sa izraženom poetičkom sviješću, na polju
tematike kroz njegovo čitavo literarno stvaralaštvo cirkulišu ontološka
pitanja o prirodi i svrsi umjetnosti, istorije i stvarnosti, estetski obliko-
vana u vidu svojevrsne rasprave sa Bogom. Razvoj navedene teme mo-
žemo pratiti od njegovog prvog djela, a u Novom Jerusalimu se realizu-
je u svakoj pojedinačnoj pripovijeci pri čemu autor tematizuje neke od
demijurških atributa. Tako se u pripovijeci Megalos mastoras i njegovo
delo, 1347. tretira pitanje savršenosti Djela, u vidu stvaralačke opsesije
umjetnika da ispravlja nesavršenosti božanskih kreacija. Što je za Tvor-
ca bilo gotovo, završeno i savršeno, za majstora beše građa od koje tek
valja nešto uistini dobro, završeno i savršeno sazdati. (Pekić 2015: 15)
Savršenost je moguća jedino u umjetnosti, ali je i njoj osporena jer je i
umjetnost davno izgubljena relikvija.
(U početku umetnosti, dok je ova nešto značila, priče su umeli i
smeli pripovedati proroci i sveštenici hramova. One su tada poticale od
bogova. Bile su poruke u Reč uklesane. Večne, nepromenljive, određi-
vale su život ljudi. Kad bogovi zaćutaše, proroci i sveštenici su još neko
vreme u njihovo ime zborili. Ali, priče više nisu imale silu sudbine. Po-
stale su lažne, premda su izvesne čari, od laži koja se zadržala, načinili
umetnost pripovedanja.) (Pekić 2015: 12)
I ostale pripovijetke Novog Jerusalima razvijaju istu temu: Otisak
srca na zidu, 1649. tretira božanski atribut prepoznavanja demonskog,
Čovek koji je jeo smrt, 1793. demijuršku moć odlučivanja o životu ili
smrti, itd.
Dakle, u Novom Jerusalimu Pekić ponavlja i dodatno razvija teh-
nike višestrukog ulančavanja sopstvenih tekstova. Podržavajući osnov-
ni postmodernistički stav sumnje u velike naracije, autor u svojim tek-
stovima ne poriče postojanje prošlosti; on pita da li mi uopšte možemo
poznavati prošlost drukčije osim kroz njene tekstualizovane ostatke.
(Hačion 1996: 44) Prihvatajući stanovište post hoc ergo proper hoc,
Pekić promišlja kako je došlo do krize i propasti humaniteta, uzimajući
za referentne tačke iz dijahronijskog niza krizne istorijske momente kao

Milan Marković
podloge na kojima se razvijaju sudbine njegovih likova. Na taj način

se ista ideja prenosi i kroz prostor i kroz vrijeme, ali i kroz različite
samostalne tekstove, što doprinosi univerzalnosti i zaokruženosti zna-
čenja njegovog djela. Uzimajući za primjer tekstove Novog Jerusalima
imali smo priliku da, istina samo u naznakama, ukažemo na činjenicu
da je kod Pekića i sam akt pisanja predmet književne obrade. On u
sebi sadrži izražen istraživački proces koji se zahtijeva i od čitaoca kao
ravnopravnog člana estetske komunikacije. Kao što smo viđeli na na-
vedenim primjerima, u Novom Jerusalimu pripovjedač je svjestan svoje
polihistorske pozicije, koja mu omogućava da prelazi iz teksta u tekst i
na taj način demijurški vlada svijetom koji gradi.
Literatura:
–– Bal, Mike, Naratologija – Teorija priče i pripovedanja, Prevod: Ra-

stislava Mirković, Narodna knjiga/Alfa, Beograd, 2000.
–– Eko, Umberto, Kultura informacija komunikacija, Prevod: Mirjana
Drndarski, Nolit, Beograd, 1973.
–– Eko, Umberto, O književnosti, Prevod: Milena Piletić, Vulkan, Be-
ograd, 2015.
–– Eko, Umberto, Granice tumačenja, Prevod: Milena Piletić, Paideia,
Beograd, 2001.
–– Hačion, Linda, Poetika postmodernizma – istorija, teorija, fikcija,
Prevod: Vladimir Gvozden i Ljubica Stanković, Svetovi, Novi Sad,
1996.
–– Lešić, Zdenko, Teorija književnosti, Službeni glasnik, Beograd,
2010.
–– Marčetić, Adrijana, Figure pripovedanja, Narodna knjiga/Alfa, Be-
ograd, 2003.
–– Milić, Novica, ABC dekonstrukcije, Narodna knjiga/Alfa, Beograd,
1998.
–– Pekić, Borislav, Novi Jerusalim, Laguna, Beograd, 2015.
–– Ženet, Žerar, Figure V., Prevod: Vladimir Kapor, Svetovi, Novi Sad,
2002.

UDK 821.163.4.09
Danilo RADOJEVIĆ (Podgorica)

Dukljanska akademija nauka i umjetnosti – Podgorica
NAKNADNE OSUDE KNJIGE KRITIKA

„NA POPRIŠTU“ RADOVANA ZOGOVIĆA
Sažetak: Istaknuti crnogorski književnik Radovan Zogović, od

1935. do 1948. godine, pripadao je najužoj grupi revolucionarnih pi-
saca koja je literaturu smatrala važnim segmentom borbe za pozitivne
društvene ciljeve (novi realizam). Njegovi članci o društvenoj ulozi
književnosti, koji su nastajali u godinama tzv. sukoba na književnoj
ljevici, čine značajni dio literature o suštini ovoga sukoba koji se nije
zasnivao samo na razilaženju u estetskim pogledima, već su u pitanju
i konflikti političke naravi, što je kulminiralo, s jedne strane, u prilozi-
ma saradnika časopisa „Pečat“, a sa druge, u tekstovima objavljenim
u časopisu „Književne sveske“ (1940). Kada je R. Zogović odstranjen
iz agitpropa CK KPJ (1948), dospio je u potpunu izolaciju. Međutim,
krajem 60-ih godina XX stoljeća, kada su se počeli dizati glasovi protiv
rješenja koja je donijela revolucija, u nekim krugovima ocijenjeno je
da Zogovića, kao pogodan primjer, treba javno napadati. Tada se poja-
vilo više polemičkih tekstova o njegovoj zbirci kritika i polemika Na
poprištu, iz 1947. godine. Svoje ocjene tih napada Zogović je sažeo u
raspravi „Književna sudanija“, u kojoj je pokazao neistoričnost i pris-
trasnost sudova njihovih autora. Ovu raspravu nijesu htjele objaviti re-
dakcije nekih časopisa, pa je R. Zogović bio prinuđen da je sâm štampa.
Ključne riječi: Radovan Zogović, crnogorska književnost,
analiza, socijalna literatura, umjetnička vrijednost književnog djela
Svoje stavove o nadrealizmu, dadaizmu i ostalim novim pokreti-

ma u jugoslovenskim književnostima, koji su nastajali preuzimanjem
modela iz književnosti zapadnih zemalja, Radovan Zogović je iskazao
u više kritičkih tekstova, objavljenih tokom posljednje decenije pred

Danilo Radojević
2. svjetski rat,1 kao i u toku tri i po godine nakon rata. Zogović je u

tim tekstovima, usvajanjem pojma novi realizam, što je drugo ime za
socijalističku literaturu, pomenute pokrete vidio kao eksperimente koji
umjetnost i književnost okreću od važne funkcije koju treba da imaju u
društvenoj zajednici.
Zogović je znao da je u crnogorskoj prošlosti epika imala pokre-
tačku ulogu u naporima za održanje slobodne egzistencije. Ta strast ot-
pora Crnogoraca konstantnoj agresiji koja je ugrožavala njihovu slobo-
du, utkana je i u biće R. Zogovića.2 Otud i njegovo shvatanje da je jedna
od uloga književnosti da razvija borbeni duh naroda. Godine 1937. on
je zapisao: „Borbena romantika je sastavni organski element novog
realizma“. On je smatrao da pisac mora da bude hrabar, da prikazuje
društvene pojave u njihovom ukupnom značenju, da otkriva prijevare
koje se podmeću u obliku „saradnje“ klasa, što je sredstvo obuzdavanja
revolucionarne volje za promjenu eksploatatorskih društvenih odnosa.
Tu treba tražiti i razloge što je od rane mladosti Zogović bio naklonjen
socijalnoj literaturi. Međutim, za razliku od onih sudionika u stvaranju
socijalne literature kod nas, koji su na nju gledali utilitarno, Zogović je
iskazivao širi pogled, traženjem primarnosti umjetničkih vrijednosti.3
O idejnosti u umjetničkim djelima Zogović je zauzeo stav, da
umjetnik ne slika samo univerzalne ideje, već predstavljanjem stvarno-
sti unosi i svoj subjektivni svijet, tj. svoje ideje koje imaju u kontekstu
značajno mjesto.4 Obraćajući se onim socijalnim piscima kojima je ne-
1
R. Zogović je odbačao „formalistički modernizam“ kao što je pisanje stihova bez
velikih slova i interpunkcije; taj manir, skretao je pažnju, nije bio novina jer je
još krajem XIX st. njemački pjesnik Stefan George pisao tako. A u slikarstvu i
vajarstvu Zogović je odbačao „zašvajsovane eksere“, „besmislice i trikove forma-
lističkog modernizma“ (J. M. Milović, op. cit., 234).
2
Na takav zaključak navodi me činjenica da je R. Zogović autor antologije Crno-
gorske epske pjesme raznih vremena, Titograd, 1970, uz koju je objavljena njego-
va velika studija u kojoj je, pored ostalog, zapisao da u epskim pjesmama mašta
„dobija prostor i primjenu, umjetnički se najpunije ostvaruje onda kad događaji
i istorijske ličnosti kojim se epos bavi prerastaju i razvijaju (se) u sižee i tipo-
ve“, a da noviju crnogorsku epiku karakteriše „njena ažurnost u vršenju društvene
funkcije“ (R. Zogović, Predgovor antologiji, str. 105). Osim navedenog podstica-
ja, Zogović je nalazio čvrst oslonac o društvenoj funkciji umjetnosti u poeziji V.
Majakovskog.
3
R. Zogović, Osuda bez priziva, „Naša stvarnost“, br. 15–16, jun 1938.
4
R. Zogović, Ko sudi u Radničkim novinama, „Umetnost i kritika“, br. 4–5, nov. 1939.

Naknadne osude knjige kritika „Na poprištu“ Radovana Zogovića
dostajao talenat, on kaže da je to razlog što nijesu mogli „viđeti svijet

od svojih ideja“ i dati sliku objektivne stvarnosti. Docniji kritičari Zogo-
vićevih stavova (V. Pavletić, S. Lasić, S. Lukić i dr.) zaobilazili su nje-
govo jasno iskazano shvatanje uloge književnosti, pa njihova kritika ne
može biti validna. Pišući u godinama kada je fašizam dobijao sve mili-
tantnije forme i ugrožavao opstanak civilizacijskih dostignuća, Zogović
je istakao da umjetnik „mora biti usko i aktivno povezan sa narodom“.5
Zogovićevo naglašavanje, u tadašnjijem okolnostima, značaja idejnosti
u umjetnosti, poslužilo je nekim kritičarima da ga naznačuju kao „do-
gmatu“. On je smatrao da klasna pripadnost umjetnika utiče na njegovo
stvaralaštvo, da „estetska realnost“ postaje „preporoditelj čovjeka i čo-
vječanstva“, jer estetika iskazuje jedan od dva vida ideologije: „nazadnu
i naprednu“.6 U tekstu „Nušić i mi“, koji je potpisao zajedno sa Aleksan-
drom Vučom, Zogović je odgovorio na napad Miroslava Krleže, nagla-
šavajući cilj svoga pisanja, da je podstaknut na kritiku „netalentovane,
vulgarne i šematske lirike“, da je protiv „vulgarne socijalne književno-
sti“, protiv plitke, lažne, pojednostavljene tendencije u umjetnosti. To
predstavlja početak takozvanog sukoba na književnoj ljevici.7 M. Krle-
ža bio je skeptik kad je u pitanju mogućnost (brzih) pozitivnih revolu-
cionarnih promjena u društvenim odnosima, već je vjerovao u lagano,
evolutivno kretanje pa se protivio podređivanju književnog stvaranja
takvom angažovanju. Zbog toga je ušao u konflikt sa predstavnicima
teorije novog realizma, naglašavajući da je tajna umjetničkog stvaranja
u tome da piščevo uzbuđenje prenese kroz vjekove.8
5
R. Zogović, Odražavaju li umjetnici odraze, „Umetnost i kritika“, br. 3, 1939.
6
R. Zogović, Formalizam i subjektivizam pod maskom naprednosti, „Život i rad“,
sv. 32–39, dec. 1940. – Krajem 1979. godine uputio je Zogović odgovore na pi-
tanja Jevta M. Milovića, među kojima je i sljedeći odgovor na pitanje o anga-
žovanosti umjetnosti: „Ne primam dvosmislicu 'angažovana poezija', podjelu na
'angažovanu' i 'neangažovanu' – to su, s namjerom da obezvrijede revolucionarnu
umjetnost, izmislili štitonoše kapitalističkog svijeta, a naši 'socijalistički' literarni
uvoznici su i ovo uvezli i bez te poštapalice kročiti ne umiju. A što se tiče tenden-
cioznosti umjetnosti – svaka je umjetnost tendenciozna, samo reakcionarni pisci
progresivnu tendenciju proglašavaju za 'angažovanost', a svoju tendencioznost za
'neangažovanost', odnosno za 'čistu umjetnost'“. Zogović dalje veli da reakcio-
narni pisci ne trpe mobilizaciju čovjeka „za poznavanje društva i čovjeka“ (J. M.
Milović, Razgovori sa umjetnicima, knj. 1, Beograd, 1983, str. 208).
7
„Naša stvarnost“, br. 17–18, 1939.
8
S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928–1052, Zagreb, 1970, str. 25.

Danilo Radojević
U Književnim sveskama objavljeni su radovi autora koji su zastu-

pali stavove o nužnoj društvenoj funkciji umjetnosti (novi realizam); to
su: Ognjen Prica, Todor Pavlov, V. Dragin, Slavko Horvat, M. Nikolić
(alias M. Đilas), Koča Popović, Josip Šestak (alias Stefan Mitrović i
Edvard Kardelj).9 Kao što se vidi, neki radovi su objavljeni pod pu-
nim imenom autora, a jedan dio je potpisan pseudonimom. R. Zogović
nije imao svoj tekst u tom prvom, i jedinom, broju časopisa Književne
sveske. Tada je bio dobio zadatak da pripremljene rukopise za časopis
preda štampariji u Zagrebu. Od zagrebačke policije bio je uhapšen10 i
nakon deset dana sproveden u beogradsku Glavnjaču.11 O Književnim
sveskama napisao je Zogović prikaz pod naslovom „Najznačajnija do-
maća filozofska knjiga“. Ispoljivši otpor nadolaženju literarnih pravaca,
poput nadrealizma, on je istakao da djela novog realizma na pravi način
odražavaju stanje u društvu. Taj stav odgovarao je njegovom usmjere-
nju ka postizanju humanijih odnosa i shvatanju da je umjetnost važan
oslonac za izgradnju slobodnog društva.12
Nakon što je Zogović odstranjen iz odjeljenja za propagandu CK
KPJ (agitpropa), više od dvije decenije verbalno su ponavljane i do-
građivane osude njegovog rada u partijskom vrhu. Napadi su posebno
usmjeravani na Zogovićevu knjigu kritika, studija i polemika Na popri-
štu, iz koje je izdvajana, kao negativan primjer, njegova kritička analiza
9
Pjesnik D. Kostić ispričao mi je da je bio dobio „partijski zadatak“ da se pridruži
Kolu „Obilić“, koje je polazilo na gostovanje u Sofiju (Bugarska), i da uzme član-
ke od Todora Pavlova, koje je on napisao za Književne sveske, da ih ne bi policija
na pošti zaplijenila.
10
„Život i rad“, br. 32–39, 1940.
11
U Glavnjači su, zapisao je R. Zogović, „osim Makedonaca i Jevreja, u posebnom
položaju bili Crnogorci, crnogorski studenti prije svega“ (J. M. Milović, op. cit.,
str. 202).
12
Književni kritičar Đorđe Jovanović, u članku „Realizam kao umetnička istina“
(„Pregled“, nov. – dec. 1938) kaže da istina u umjetnosti nije kao istina u nauci,
već je to „specifična istina (...) jer nam otkriva neke naročite vidove stvarnosti koje
nauka neposredno ne može da nam otkrije“. Đ. Jovanović je došao do zaključka
da je nemoguće da umjetnost bude netendenciozna: umjetnička istina o bijedi i ne-
pravdi „postaje još jedan podstrek više, da se beda i nepravda otklone“, jer svijest
koju nam donose umjetničke istine „razbuktava se u strast (...) koja nas podstiče
da se založimo za ostvarenje slobode i sreće“. Ističući novi realizam, Đ. Jovanović
konstatuje da „raniji realizam ne samo da je nedovoljan, već u mnogome i nemo-
guć u ovom našem prevratničkom dobu“ (Đ. Jovanović, Studije i kritike, Beograd,
1949).

zbornika Primjeri iz književnosti za osmi razred gimnazije. Kada su

se, 1968. godine, dogodile prve demonstracije protiv tadašnjeg režima
u Jugoslaviji, neki intelektualni krugovi došli su na misao da ne treba
ostati samo na verbalnim kritikama, već da je potrebno osuditi revo-
lucionarne stavove Radovana Zogovića o društvenoj ulozi književno-
sti – objavljivanjem u periodici napada na njega kao reprezentativnog
predstavnika pristalica novog realizma. U tim krugovima se razmišljalo
da se na taj način mogu uspješno degradirati i sve promjene, od 1945,
koje su ostvarene u društvenim i kulturno-prosvjetnim smjerovima.
Napad na stavove R. Zogovića objavio je i književnik Vlatko
Pavletić, u tekstu pod naslovom „Osvajanje slobode“13, u kome je osu-
dio Zogovićevo djelovanje u kulturi. Pošavši od teze da je procvat hr-
vatske književnosti bio zaustavljen (sic!) nakon 2. svjetskog rata, da
su književnici bili podvrgnuti staljinističkoj „dogmi o umjetnosti kao
izvedenici ideologije i politike“, Pavletić kaže da se u ulozi Ždanova14
u Jugoslaviji „pojavilo više različitih ličnosti (...), među kojima je bilo i
talentovanih, kao na pr. Marin Franičević i Radovan Zogović“. Za Zo-
govića on veli da je odmah nakon rata „uživao glas vrhovnog i saveznog
partijskog autoriteta za kulturu“15 pa da je zato za njega govoreno da je
„mali Ždanov“, a da su ostali kulturno-politički autoriteti po republi-
13
V. Pavletić, Osvajanje slobode, „Kolo“, nova serija, br. 4, Zagreb, travanj 1969,
str. 271–285.
14
Aleksej A. Ždanov, sovjetski političar koji je, poslije 2. svjetskog rata, osuđivao
jedan dio književnika i filozofa zbog bezidejnosti i formalizma.
15
Neki sudionici sukoba na književnoj ljevici, saradnici časopisa „Pečat“, dugo su
gajili otpor prema Zogoviću i nakon što je odstranjen iz agitpropa, i izgubio po-
zicije u vrhu CK KPJ. Otpor je ispoljavan verbalno, u užim krugovima. Jedno
svjedočanstvo o tome zabilježio je, 1961. godine, diplomata Arso Milatović. Kad
je došao na odmor u vilu „Bistrica“ (Tržič, Slovenija), zatekao je tamo M. Krležu,
M. Ristića , J. Vidmara i M. Bogdanovića. U njihovom razgovoru pominjani su
M. Đilas, R. Zogović i J. Popović; tada je Marko Ristić „dosta maliciozno dodi-
rivao kulturni nivo tih nekadašnjih prvaka socijalne literature (...) i muke koje su
književnici trpjeli od njihovog ždanovizma“. U jednom trenutku Ristić je „pome-
nuo Zogovićevo pjesništvo“, a A. Milatović je tada citirao stihove iz Zogovićeve
poeme „Ali-Binak“ i rekao da će, „bez obzira na sve“, ta poema ostati u baštini. O
tome je među prisutnima nastala kontroverzna rasprava u kojoj je M. Ristić ispo-
ljio negativan stav, čemu se usprotivio M. Krleža, potvrđujući sud A. Milatovića:
„Slažem se, i to ne samo za poemu 'Ali-Binak', nego i za mnogo veći dio Zogovi-
ćevog stvaralaštva, koje će nadživjeti sadašnje vrijeme“ (A. Milatović, S Krležom
na odmoru, „Politika“, 9. V 1987, str. 11).

Danilo Radojević
kama nazivani „malim Zogovićima“.16 Pavletić dalje tvrdi da je oblast

umjetnosti bila na udaru „političkih intervencija i ideoloških bitaka“ i
da je R. Zogović svoje tekstove sabrao u zbirku koju je „nazvao bez
uvijanja Na poprištu“. Pavletić nije želio da razumije simboliku riječi
poprište, u kojoj je pjesnik Zogović sažeo mnoge izazove: progone, za-
tvore, patnje zbog poništene crnogorske države, ratne lomove u kojima
je pisao za partizansku štampu.17 Posebno negativan uticaj, po mišljenju
Pavletića, imala je Zogovićeva kritika „Primjer kako ne treba praviti
'Primjere književnosti'“. Pavletić kaže da je „naročito (je) velik odjek
s dalekosežnim negativnim posljedicama imao Zogovićev surovi obra-
čun s pokušajem uspostavljanja nešto slobodnijeg duha u zagrebačkom
kulturnom podneblju, u čemu su mu pomogli i pojedini predstavnici iz
same te sredine“.18 On naglašava Zogovićevu negativnu ocjenu poezije
Tina Ujevića, ali je izostavio da navede kontekst u kome je sud o Uje-
viću iskazan: da je Zogović zamjerio priređivaču V. Zaninoviću što u
„Primjere“ nije unio Gustava Krkleca, „jednog od najdarovitijih i naj-
zanimljivijih modernih građanskih hrvatskih pjesnika“, koga „nema ni
u nastavnom planu“, a da je Tin Ujević, „koji nije talentovaniji od Kr-
kleca ali je neuporedivo mračniji, dekadentniji i reakcionarniji od njega
(...) – uključen (je) i u nastavni plan i u Zaninovićev zbornik“.19 Poznato
je da je kod Ujevića često prisutna mistika pa je Zogović na to skrenuo
pažnju jer se radi o priručniku za škole. Velibor Gligorić, skoro dvade-
set godina kasnije, ponovio je Zogovićevu ocjenu T. Ujevića. V. Gligo-
rić veli da je Ujević idealist koji je „duboko u sebi sačuvao kult religio-
znih mislilaca u mistici hrišćanskog srednjeg veka“.20 Ujević je pjesnik
vlastitog unutrašnjeg života, on ostaje „sam sa sobom, sam u svome
16
V. Pavletić, op. cit., str. 272.
17
Da je naslov Na poprištu izraz duboko emotivnog proživljavanja pjesnika Zogovića
svih stradanja za revoluciju, vidi se i iz opisa jednog njegovog stvaralačkog trenutka,
o čemu sâm svjedoči, u odgovoru na pitanje J. M. Milovića (Razgovori sa umjetni-
cima, Beograd 1983, str. 230). U februaru 1941. godine Zogović je bio na oporavku
u H. Novom, kada je napisao pjesmu „Neposlano pismo“. Miloviću je rekao da je to
„bilo 'pismo' majci, razgovor s njom o njenom i mom životu, i to je, poslije 'Interna-
cije Crne Gore', bila druga pjesma pri pisanju koje sam grcao od plača“.
18
V. Pavletić, op. cit., str. 273.
19
R. Zogović, Primjer kako ne treba praviti 'Primjere književnosti', Beograd – Za-
greb, 1947, str. 11.
20
V. Gligorić, Predgovor, u: Tin Ujević, Odabrane pjesme, Beograd, 1956. str. 13.

poetskom svetu“.21 Zogović, međutim, nije mogao, u dramatičnom vre-

menu revolucije, prihvatiti da se programski nameće u školskoj nastavi
takva izolacija od opštih društvenih tokova i Ujevićev misticizam, iako
je pjesnik Ujević, kroz prikazivanje sumornih ličnih doživljaja, na svoj
poetski način dopunjavao sliku stvarnosti. Zogović je zamjerio što je
u „Primjere“ unijet Vladimir Vidrić, „nejaki formalistički pjesnik“, a
nema mjesta za Jovana Dučića, iako je on „neuporedivo veći pjesnik
od Vidrića, a nije veći izdajnik od Ujevića“.22 Razloge Zogovićevog
otpora takvoj afirmaciji pojedinaca, u uzburkanom vremenu odmah na-
kon rata, možemo viđeti i u slučaju Milana Begovića, za koga kaže
da je „eksperimentator i polupornograf“, „beznačajni pisac i značajan
'kolaboracionist'; on misli na Begovićevo djelovanje u NDH, kada su
u Kazalištu prikazivane njegove drame: Pustolov pred vratima i Bez
trećega. Osim toga, pisao je dramske kritike u listu „Hrvatski narod“,
pa je optuživan da je to činio da bi „kritičarske stepenice pomogle do
intendantskog mjesta“.23 V. Pavletić dalje veli da je u to vrijeme trajao
„proces zaplašivanja“ pisaca, pominjući i druge aktere koji su u Hrvat-
skoj djelovali s tih pozicija (M. Franičević, Zdenko Štambuk, Marijan
Jurković, Vatroslav Mimica, Ervin Šinko).
Radovan Zogović je raspravu „Primjer kako ne treba pisati 'Pri-
mjere iz književnosti'“ napisao dok je radio u agitpropu CK KPJ. Objav-
ljena je 1947. godine dva puta: posebno i u knjizi Na poprištu.24 Ova
rasprava odnosi se na pomenuti zbornik pod naslovom Primjeri iz knji-
ževnosti za osmi razred gimnazije. Taj zbornik književnih tekstova odo-
brilo je Ministarstvo prosvjete Republike Hrvatske, a njegov urednik bio
21
Op. cit., str. 7.
22
R. Zogović, Primjer..., str. 11–12. – Kad pominje izdaju, to se odnosi na Dučićevu
agitaciju u SAD protiv partizanskog pokreta u Jugoslaviji, jer je o svome trošku
snimio i film protiv partizana; a za T. Ujevića aludira što je bio urednik „hitle-
rovskog“ lista za hrvatske radnike koji su radili u „Trećem Rajhu“, i da ga Savez
književnika Jugoslavije „nije, iz moralno-političkih razloga, htio primiti u svoje
članstvo“ (str. 15).
23
J. Horvat, Preživjeti u Zagrebu, Zagreb, 1989, str. 101. – Godine 1943. „obilježena
je u Malom kazalištu 50. izvedba Begovićeve drame „Bez trećega“. Toj svečanoj
predstavi „nazočan je uz autora ministar narodne prosvjete Mile Starčević“ (Sne-
žana Banović, Država i njeno kazalište, Zagreb, 2012, str. 241).
24
R. Zogović, Primjer kako ne treba praviti „Primjere književnosti“, Kultura, Beo-
grad – Zagreb, 1947; isto, u: R. Zogović, Na poprištu. Književni i politički članci,
književne kritike, polemike, marginalije, Beograd, 1947, str. 213–237.

Danilo Radojević
je Vice Zaninović, koji je za odabir i napomene uz tekstove imao grupu

saradnika. U raspravi je Zogović kritički analizirao priloge, sa literarnog
i idejnog aspekta, vrednujući valjanost izbora, kao i da li su priređiva-
či samo ponavljali omaške autora nastavnog plana, „naročito u pitanju
koje je pisce trebalo uključiti“.25 Zogović primjećuje da su priređiva-
či potcijenili „značaj klasne borbe“ i revolucionarne pokrete s početka
XX stoljeća, te da su pokušali izmiriti zdravu realističku književnost sa
dekadentnom i antirealističkom, idejno s formalističkim, mračnjaštvo
s revolucionarnim, dekadentno-anarhističku sa socijalističko-revoluci-
onarnom orijentacijom.26 Zogović još vidi da su priređivači zapostavili
novorevolucionarnu književnost koja se razvijala poslije 1929. godine,
kao „dio oslobodilačkog pokreta radnog naroda“.27 U pomenutom tekstu
više puta je skretana pažnja na propuste Josipa Škavića, saradnika Za-
ninovićeva, koji u osvrtu na „političku i kulturnu istoriju naših naroda
između dva rata, svodi ulogu i značaj KPJ na nulu, pominjući je samo
kada kaže da je bila natjerana u ilegalnost (Obznana, 1920)“.28 Zogović
je zapisao u pomenutoj analizi „Primjera“, da književne priloge za ško-
le „treba shvatiti kao pomoćno sredstvo za odgajanje zdrave, borbene,
kulturne i humanističke omladine (...), pri formiranju ljudi bogatih osje-
ćanja, ljudi sigurnog i zdravog ukusa, pouzdanih mjerila“.29
Zogović je opravdano odbačio diobu književnosti, koja je izvrše-
na u „Primjerima“, na međuratnu i ratnu, zaključujući da se tim postup-
kom negira stvarni kontinuitet, pošto se radi o nastavku „predratne“30
napredne književnosti koja je zanemarena, pa je iz predratnih književ-
nosti unijet samo prilog od M. Kranjca. Od drugih autora unijeto je
samo ono što su napisali „za vrijeme rata ili odmah poslije rata“.31
25
R. Zogović, Primjer..., str., 4.
26
Op. cit., str. 7. – Kada je, u novembru 1945, u Zagrebu obnovljen pedagoški ča-
sopis Napredak, Zogović je napisao članak „O kontinuitetu časopisa 'Napredak'“
(Borba, 27. decembra 1945), u kome kaže da taj časopis „nema nikakvog prava na
postojanje“ jer je „služio ustaškom režimu“ (R. Zogović, Na poprištu, str. 160),
čime se zamjerio jednom dijelu prosvjetnih radnika u Hrvatskoj.
27
Isto.
28
R. Zogović, Primjer..., str. 24. – Josip Škavić (Sisak, 1881 – ?), učitelj, autor čla-
naka iz pedagoške struke; predsjednik Udruženja jug. učiteljstva (Znameniti i za-
služni Hrvati, Zagreb, 1925, str. 255).
29
Op. cit., str. 21.
30
R. Zogović: Šaloozbiljna montaža, „Naša stvarnost“, br. 7–8.
31
Op. cit., str. 8.

Prvi kongres književnika Jugoslavije održan je u Beogradu, u no-

vembru 1946. godine, na kome je R. Zogović podnio referat.32 V. Pavletić
veli da je na kongresu Zogović imao ulogu „zatirača slobode stvaranja“,
da je bio „bespogovoran, samosvjestan i naredbodavan“.33 Iz toga refera-
ta Pavletić navodi pasuse u kojima Zogović piše šta savremena književ-
nost, u tek oslobođenoj zemlji, treba da uzme kao predmet literarne obra-
de: da „odrazi našu savremenu istoriju, njena teška i slavna poglavlja,
naše društvo, savremenog čovjeka. To praktično znači da je književnik
stavljen pred zadatak da ocijeni velike i prelomne događaje“.34 Zogo-
vićevo pominjanje osnovnih tema koje bi mogle podstaći književnike
da ih umjetnički iskažu, jer se radi o novom početku državne zajednice
koja je tek izašla iz ratnih oluja, – Pavletić ocjenjuje kao diktat i potpuno
ukidanje slobode stvaralaštva. Zogovićevom isticanju bitne tematike za
književnu obradu, u želji da ne padne zaborav na minule događaje i da se
učini korak ka moralnom oporavku zakrvljenih naroda, Pavletić dopisuje
značenje da on u referatu nameće teret i obaveze za umjetnike.35 Osnov-
ne misli koje sadrži pomenuti referat, Zogović je napisao dvije godine
ranije, u tek oslobođenom Beogradu, dok je trajala borba za oslobođenje
Jugoslavije, u članku „Za mač i za pero“: „Suština slobode umjetničkog
stvaranja, koja se kod nas ostvaruje (...) sastoji se u tome što će (se)
umjetnost moći (...) slobodno služiti motivima“, što umjetnicima „niko
neće zabranjivati da proniču u suštinu istorijskih promjena, da istražuju
i otkrivaju same pokretne snage istorije“. On dalje kaže da su pjesnici
i umjetnici obavezni da „izvrše svoj dug prema sebi i prema otadžbi-
ni“. Dalje on kaže da su u bivšoj Jugoslaviji najsmjeliji „pobornici istin-
ske umjetnosti“ zatvarani u kazamatima, da je diktatura zatvarala usta
„slobodne umjetnosti“. Na drugoj strani tiranski režim je kupovao neke
umjetnike, a kada je nastupila fašistička okupacija (1941), onda su se na
sceni pojavili kolaboranti: Vladimir Velmar Janković, Svetislav Stefano-
vić, Todor Manojlović, Milan Kašanin, Svetomir Nikolajević i dr. Zogo-
vić zaključuje da istaknutim borcima za pozitivni društveni preporod, u
književnosti „treba dati drugi život (...) realizovati ih umjetnički“.36
32
„Glas“, br. 427, 18. XI 1946, str. 3.
33
Op. cit., str. 275.
34
Isto.
35
Op. cit., str. 277.
36
„Borba“, Beograd, 1. decembra 1944.

Danilo Radojević
Godinu dana poslije Pavletićevog članka objavio je Stanko Lasić

opširnu studiju Sukob na književnoj ljevici37, u kojoj je analizirao obi-
mnu literaturu toga perioda i rekonstruisao genezu pomenutog sukoba.
U Lasićevoj knjizi istaknut je značajan udio u pomenutom sukobu crno-
gorskih književnika Savića Markovića Štedimlije, Radovana Zogovića
i Milovana Đilasa, ali nije pomenuo Stefana Mitrovića i Janka Đonovi-
ća. Pjesnik Stefan Mitrović (Sveti Stefan, Crna Gora, 1909 – Beograd,
1985), koji je takođe radio u agitpropu, autor je teksta „Nekoliko opštih
primjedaba povodom pečatovih revizionističkih pokušaja“.38 Tome tek-
stu S. Mitrovića dodao je Edvard Kardelj 17 stranica, o situaciji u Slo-
veniji, pa je cijeli tekst objavljen u Književnim sveskama pod Kardelje-
vim pseudonimom – Josip Šestak. Zbog toga autori koji pišu o sukobu
na književnoj ljevici naznačuju Kardelja kao jedinog autora. Pjesnik
Stefan Mitrović, u intervjuu sa M. Marićem,39 saopštio je podatak o
svome autorstvu pomenutog teksta. Na pitanje novinara Marića, da li bi
želio da tu radnju objavi pod svojim imenom, S. Mitrović je odgovorio
da nije za ponovno štampanje, „dok mu se ne vrati prvobitni, strogo
načelni karakter“. Razumije se da su ovi pomeni crnogorskih sudionika
u sukobu na književnoj ljevici samo djelimična slika o tom važnom
periodu crnogorske književnosti.40
R. Zogović je, 1940. godine, napisao da samo „napredno-partijna
umjetnost današnjice sadrži u sebi objektivno lijepog i istinitog, sveljud-
skog, budućeg“.41 Takvo Zogovićevo mišljenje o „naprednoj“ umjetno-
sti, napisano u danima kada su evropske države padale pred fašističkim
armijama, S. Lasić je negativno ocijenio jer je zanemario da su takav
Zogovićev stav iznudila tragična zbivanja za mnoge evropske narode.
37
S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928–1952, Zagreb, 1970.
38
Tekst je objavljen u „Književnim sveskama“ pod pseudonimom Josip Šestak, Za-
greb, 1940, str. 237–311.
39
Milomir Marić: Njegoš na književnoj levici, „Duga“, NS, br. 256, Beograd, 17–
31. XII 1983, str. 29–30.
40
Književni kritičar A. Radoman zapisao je da pokret socijalne literature u crnogor-
skoj književnosti, „iako nejedinstvenih ishodišta i razuđene poetičke osnovice,
u rasponu od nadrealističkog bekgraunda Rista Ratkovića do vječito buntovnog
krležijanca Savića Markovića Štedimlije, u dijahronom pogledu, ovaj pokret čini
presudan, konstitutivni trenutak crnogorske književnosti XX vijeka“ (A. Rado-
man, Anatomija jedne poetike, „Quest“ br. 5, Podgorica, 2014, str. 91).
41
R. Zogović, Formalizam i subjektivizam, „Život i rad“, sv. 32–39, dec. 1940.

Lasić olako zaključuje da je socijalna literatura „nastupala arogantno,

ona je sebe smatrala oruđem revolucionarne borbe“42, pa dalje zapisuje
da Zogoviću nedostaje „ironična relativnost“ i da je „stravično neumo-
ljiv“, uznemiravala ga je njegova smirena sigurnost u opredjeljenju;43
S. Lasić se pridržavao sudova koji su zapisani u časopisu „Pečat“, čiji
saradnici nijesu prihvatali „partijnost“ u umjetnosti, pa kaže da su, u
međuratnom periodu, pobornici novog realizma moralno-politički osu-
đivali neistomišljenike, a nakon 2. svjetskog rata da je vršena „etati-
stička prinuda“.44 On tvrdi da je jugoslovenski socijalistički realizam
najpotpunije obilježen osudama, a da to „najbolje pokazuje knjiga“ R.
Zogovića Na poprištu, koju (u cjelini!) negativno ocjenjuje: da je to
„jedna od najznačajnijih knjiga (ne samo u našoj zemlji već i u svjetskoj
književnosti) za studij problematike partijnosti književnosti“.45 Kriti-
čari Zogovićevi jednodušno definišu njegove stavove o ulozi književ-
nosti, da imaju karakter „partijnosti“, a nalaze ih u tekstovima koji su
nastajali prije i u onima koje je pisao poslije rata, iako se ovi posljednji
odnose na pitanja očuvanja državnih interesa u kulturnom, književnom,
društvenom i moralnom domenu. Zogović se tada borio i protiv zabo-
rava izdaje pojedinaca tokom rata jer je vidio primjere prikrivanja tih
djela „smokovim listom fraza“.46 A to je široka lepeza pitanja na koja
je pokušavao da odgovori još helenski filozof idealizma Platon, posve-
ćujući nekima od njih značajan dio svoga znamenitog djela Država.47
S. Lasić je najgrublje osudio Zogovićevu polemičku raspravu „Primjer
kako ne treba praviti 'Primjere književnosti'“, da sadrži „totalnu osudu“
urednika zbornika V. Zaninovića i njegovih saradnika, sa pozicija „ri-
gorozne partijne umjetnosti“.48 On dalje piše da Zogović, u pomenutoj
raspravi, donosi „bezobzirne, samovoljne i ničim fundirane lekcije koje
ne implicira teorija socijalističkog realizma, ali ih implicira bjesnilo
Radovana Zogovića“.49 U odbrani V. Zaninovića, Lasić koristi grube
42
S. Lasić, op. cit., str. 146.
43
44
45
46
R. Zogović, Linija „bilo pa prošlo“, Borba, 23. okt. 1946.
47
Platon, Država, Beograd, 1976. – U ovom svom djelu Platon je, na primjer, iznio
stav da u državi – „pjesme tugovanke i naricaljke nimalo nijesu potrebne“ (str. 81).
48
Isto.
49
Lasić, op. cit., str. 264.

Danilo Radojević
ocjene umjesto da donese provjerljivu argumentaciju kojom bi opovr-

gao Zogovićeve stavove za koje misli da su sporni i neodrživi.
Svojim kritičarima Zogović je uputio suštinsku primjedbu, da
zaobilaze bitnu činjenicu: vrijeme i okolnosti u kojima su nastajali ti
tekstovi, pa na primjedbu da on u njima koristi „prevaziđene kriteri-
jume“, kaže da sami pomen prevaziđenih kriterijuma „znači da nekad
nijesu bili prevaziđeni, a to je već priznanje njihove relativne istorijske
vrijednosti i protivurječi ocjeni – jeziva“, kako je anatemisana njegova
knjiga kritika Na poprištu.50
S. Lasiću je posebno smetao tekst R. Zogovića „Klevetnik hero-
ja sa Sutjeske“ koji je objavljen krajem aprila 1945. godine: „Optužiti
nekoga 1945, dok još tutnje topovi u završnim bitkama, kao 'klevetnika
heroja sa Sutjeske' značilo je diskvalifikovati ga totalno i oduzeti mu
mogućnost bilo kakve obrane“.51 Taj Zogovićev tekst odnosi se na priču
Dušana Baranina koja je objavljena u listu „Selo“, 15. aprila 1945. D.
Baranin je u toj priči, u formi razmišljanja partizana ranjenog u Bitki
na Sutjesci, ocijenio tu bitku kao džunglu „gdje se zvjerovi u ludačkim
mukama međusobno kolju i proždiru“. Baranin je u toj priči, zaključio
je R. Zogović, zastupao stavove kolaboranata, jer je tvrdio da je „svako
pravo čovjeka nad čovjekom nasilje, svaka mržnja je zvjerski, uspavani
instinkt praživotinjstva čovjekova“. To znači da je Baranin izjednačio
brutalnog agresora i žrtvu, kolaborante i borce za slobodu. Važno je
znati da je Baranin objavio pomenutu priču u vrijeme kada je na Ceti-
nju trajalo suđenje grupi ratnih zločinaca i saradnika sa okupatorom.52
R. Zogović, u pomenutoj kritici priče D. Baranina, nije pomenuo tu
koincidenciju, ali se iz poruka koje sadrži i trenutka kada je objavljena
nameće zaključak da je autor imao namjeru da, preko razmišljanja ra-
njenog partizana, ospori moralno pravo suda na izricanje kazne okriv-
ljenima u pomenutom procesu. Jasno je da je R. Zogović bio izazvan
da napiše oštru kritiku jer je Baranin jednako nazivao divljim zvijerima
esesovce i partizane, ne odvajajući stvarnu ulogu partizana koji se, kako
kaže Zogović, „u ime principa čovječnosti i u ime uništenja mržnje pre-
ma čovjeku, bore protiv ss-zvijeri“.53
50
R. Zogović, Književna sudanija, izdanje autora, Beograd, 1974, st. 37.
51
52
Suđenje Vojnog suda na Cetinju, „Politika“, Beograd, 12. maja 1945, str. 4.
53
R. Zogović, Na poprištu, str. 147.

Na Oktobarskom susretu pisaca u Beogradu, 1971. godine, pro-

čitao je referat Sveta Lukić, u kome je ocijenio „našu progresivnu knji-
ževnu kritiku potonjih predratnih i prvih poslijeratnih godina“54, tvrdeći
da je ta kritika bila „dogmatsko-marksistička“ i da su „njena glavna
ostvarenja oštri napadi i diskvalifikacija književnika“, a da je toj kritici
„osnovni pravac redovno diktirala partija“. S. Lukić je, dalje, zaključio
da su glavna ostvarenja navodne dogmatsko-marksističke kritike, „na
čelu sa Zogovićevim tekstovima iz knjige“ Na poprištu – „obrasci kri-
tike u službi“, da je ta kritika nastajala „radi službe revoluciji“, službe
„partiji, što znači agitpropu i cenzuru“.55 R. Zogović je u kratkoj replici
odgovorio na Lukićeve tvrdo izrečene osude, da su to „neistine, slijepi
ili do sljepila tendenciozni neistorizam, apsurdi, izopačavanja, uprošća-
vanja i šabloniziranja“.56
Nakon toga Lukićevog istupa, u čijim riječima nije teško pre-
poznati, po preuzetim kvalifikacijama, knjigu Stanka Lasića Sukob na
književnoj ljevici, to je učinio i Vuk Krnjević, u tekstu „O Marku Ristiću
povodom istupa Radovana Zogovića“.57 Na Krnjevićev tekst odgovorio
je Zogović bilješkom „Povodom jednog mnogopovodnog napisa“58, a
u istome broju Književnih novina Krnjević je objavio novi napad, pod
naslovom „Povodom Zogovićevog 'naivnog' odgovora“. Izazvan tim
napadima, Zogović je napisao raspravu „Književna sudanija“. Taj tekst
Zogović je upućivao časopisima „Razvitak“, „Stvaranje“ i „Ovdje“, ali
su redakcije odbile da ga objave. Zato je, da ne bi krivotvorenje nje-
govih kritičkih napora, koji su primarno svjedočanstvo o nepokorenoj
savjesti u prijelomnom vremenu, ostalo kao posljednja riječ, a i da bi
odbačio potkazivanja, sâm tu raspravu objavio.59 Razloge za objavljiva-
nje te rasprave autor je sažeo riječima: „...i, što je glavno, zbog toga što
Vuk Krnjević nije za mene on lično, nego simptom i pojava; njegovo
ime nije, da se gramatički izrazim, lična imenica, nego zajednička –
sinonim za sve druge Lasiće“.60 Zogović je ukazao na zlonamjernost
Lukićeve ocjene marksističke kritike, – da tu kritiku oličava knjiga Na
54
R. Zogović, Književna sudanija, str. 4.
55
Isto.
56
R. Zogović, op. cit., str. 5.
57
„Književne novine“, Beograd, 1. XI 1972.
58
„Književne novine“, Beograd, 16. XI 1972.
59
R. Zogović, Književna sudanija, Beograd 1974.
60

Danilo Radojević
poprištu i da je nastala „radi službe revoluciji“, a da se ta služba „svela

na sluganstvo“, – zaključujući da je (Lukić) iskazao negativan stav onih
ljudi sumnjiva morala koji svoj odnos prema revoluciji shvataju „kao
najam i iznuđeni pristanak“, a ne kao životni izbor, kao „ono za šta se i
čime se živi, što postojanje opravdava“.61
U knjigu Na poprištu Zogović je unio članke i studije koje je
pisao, često u teškim uslovima, od 1935. do 1947. godine. Sadržaj ve-
ćeg dijela tih tekstova su ideološki konflikti, ratna zbivanja, pogibije u
revoluciji poznatih književnika, itd. Njegov jaki karakter nadahnjivao
se vjerom u mogućnost revolucionarnog preobražaja društva.62 Zato je
svojim tekstovima polemički reagovao na primjere moralnog i idejnog
posrtanja nekih književnika. Pošto je, nakon 1948, bio onemogućen da
javno djeluje, on se nije pokolebao u pravilnost svojih ranijih opredje-
ljenja što je vidljivo u njegovim literarnim ostvarenjima. Taj čvrsti stav
nalazimo i u raspravi „Književna sudanija“, u kojoj je, da bi pokazao
duhovnu zalutalost ostrašćenih kritičara, nalazio ironične metafore u
iskazima prividnog „pokajanja“ zbog svoga kritičkog odnosa prema
zastupnicima dekadencije i relativizma u književnosti, od koga zapravo
nikad nije odustao.
Suprotstavljena shvatanja odnosa između ideologije i umjetnosti
izazvala su, pred Drugi svjetski rat, pomenuti sukob na književnoj lje-
vici. Zastupnici novog realizma oslanjali su se, između ostalog, na stav
mađarskog filozofa Đerđa Lukača, da pisci treba da stvaraju tipove koji
odražavaju bitne društvene suprotnosti. To ujedno znači da umjetnost
treba da bude okrenuta čovjekovim potrebama i da ne smije biti suprot-
na moralnim principima. Druga strana zamjerala je nosiocima ideje o
novom realizmu, da umjetnosti i književnosti namjenjuju didaktičku,
utilitarnu ulogu. Kritičari novog realizma tražili su punu nezavisnost
umjetnika od društvenog života. Ovđe bih pomenuo da je još Aristotel,
u čuvenom djelu O Pjesničkoj umjetnosti, dao definiciju umjetnosti kao
odraza stvarnosti (mimesis), koja je u docnijim epohama bila na udaru
od zastupnika „čiste“ poezije i umjetnosti.63

61
62
R. Zogović je vjerovao u trajnost rezultata revolucionarnih promjena, pa je zapi-
sao: „Buržoazija kao klasa nema budućnosti“ („Borba“, Beograd, 23. X 1946).
63
Aristotel, O pesničkoj umetnosti, Beograd, 1955.

R. Zogović nije bio usamljeni autor koji je, tokom i nakon 2. svjet-
skog rata, osuđivao one književnike koji su, u okupiranoj zemlji, odo-
bravali fašističko nasilje i služili četničko-ljotićevskoj i ustaškoj „ideo-
logiji“. Književni kritičar Đorđe Jovanović, u članku „Štuka-kultura“,
koji je objavio pod pseudonimom Danilo Dragić, na početku 1943.
godine, pomenuo je neke srpske književnike koji su prihvatili služenje
okupatoru i njegovoj propagandnoj mreži: Svetislava Stefanovića, Vla-
dimira Velmara Jankovića, Vladimira Vujića, Svetomira Nastasijevića,
Simu Pandurovića i dr.64 Pet godina poslije objavljivanja Zogovićeve
knjige Na poprištu pojavila se zbirka članaka Marka Ristića Književna
politika, u kojoj je dao podatke o idejnim stranputicama jednog broja
književnika. Za Miloša Crnjanskog, na primjer, on oštro kaže: „Ne-
srećni put kojim je Crnjanski išao od svog anarhističko-defetističkog
stanja duha do fašizma, istovremno je put na kome je postepeno iščilio
njegov talenat“. Za Momčila Nastasijevića M. Ristić konstatuje, da nje-
gova proza „nije samo mračna, nego i mračnjačka“, ali da se u izvje-
snim krugovima stvorio kult nadzemaljskog genija Nastasijevićevog“.
O Svetislavu Stefanoviću zapisao je da je bio „jedan od najrevnosnijih
propagatora fašističkih ideja“ i „bestidni hitlerovac“. Za poeziju Tina
Ujevića veli da je u njoj „neosporno bilo i tona i gesta“, ali da su je
„nagrdili i iskvarili žalosni elementi boemstva: neodgovornost, dezor-
ganizovanost, mamurluk“.65 Potrebno je naglasiti da navedeni kritičari
stavova R. Zogovića nijednom riječju ne pominju autore kao što su M.
Ristić ili Đ. Jovanović, koji su se bavili istom problematikom, i na svoj
način takođe osuđivali primjere izdaje i kolaboracije među književnici-
ma. Zato se nameće zaključak da je Zogović postao tako otvorena meta
zato što je tri godine radio u agitpropu.
Radovan Zogović je isticao po njegovom shvatanju primarni za-
datak pisaca i umjetnika, da u svojim djelima odraze život i time ispune
svoju društvenu funkciju. Njegovi oponenti, od početka 70-ih godina
XX stoljeća, pri ocjenjivanju Zogovićeve značajne uloge u afirmaciji
ideje o nužnosti moralnog i društvenog angažovanja književnosti, nije-
su uvažavali istorijski kontekst koji ga je opredjeljivao da tako razmišlja
i djeluje. Za optužbe da je R. Zogović bio neumoljivi (direktni!) cenzor
„Glas“, ilegalni list NO fronta, br. 1–2, januar – februar, 1943.

64
Marko Ristić, Književna politika, članci i pamfleti, Beograd, 1952, str. 251, 262,
65
276, 284, 287.

Danilo Radojević
neke određene knjige, ne postoji nijedna potvrda. O tome je i sâm Zo-

gović, u kratkom odgovoru S. Lukiću, 19. oktobra 1972. godine, zapi-
sao: „To da je agitprop CK KPJ bio cenzura, da se bavio cenzurisanjem
i da je, u vrijeme za koje ja mogu biti svjedok (1945–1948), cenzurisao
ijedne knjige, – to je prosto falsifikat“.66 Ovo Zogovićevo svjedočenje
o metodama rada agitpropa suprotstavlja se uporno formiranoj slici o
presijama, diktatu i cenzuri koja je, navodno, vršena nad stvaraocima u
tom kratkom poslijeratnom periodu. Ideje i sugestije piscima o potrebi
književne obrade onih tema koje su bile iznuđene ratnim zbivanjima
i stradanjem velikog dijela naroda, imale su za cilj iniciranje rada na
formiranju cjelovitije slike o prijeđenom povijesnom putu i o vrijed-
nosti žrtvovanja pojedinaca za postizanje pozitivnijih društvenih odno-
sa. Tako obrađivane, ove teme dobijaju i značenje moralnih oslonaca.
Međutim, iz analize tekstova oponenata R. Zogovića, nedvosmisleno
se vide njihove motivacije, da predstave Zogovićeve stavove o društve-
noj ulozi literature – kao „diktat“ i oduzimanje piscima prava da sâmi
biraju o čemu će pisati i kakav će odnos uspostavljati prema slobodno
odabranim sižeima.
R. Zogović, O službi i sluganjstvu, u: Književna sudanija, str. 12.

66

RIJEČ ADNANA ČIRGIĆA NA
ZATVARANJU SIMPOZIJUMA
Poštovani učesnici simpozijuma, uvaženi ministre, dragi gosti,

Zadovoljstvo mi je što u završnici simpozijuma možemo konsta-
tovati da je njegov cilj ostvaren i njegova misija uspješno započeta. A
prevashodni je cilj bio predstaviti aktuelnu montenegristiku i Crnoj Gori
i inostranoj naučnoj javnosti. S ovolikim brojem referentnih izlagača u
oblasti filologije naša se zemlja dosad nije mogla podičiti, makar kad su
u pitanju simpozijumi koji afirmišu Crnu Goru i njezinu kulturu u naj-
širem smislu. Kad kažem da je misija uspješno započeta, mislim prije
svega da je ovaj simpozijum bio prilika ne samo za razmjenu mišljenja
i ne samo za usavršavanje našega kadra nego i za širenje predstave o
našoj književno-jezičkoj baštini relevantnim filolozima izvan crnogor-
skoga prostora jer još uvijek nedostaju prijeko potrebni priručnici i mo-
nografije o toj izuzetno bogatoj prekohiljadugodišnjoj baštini iz kojih
bi se mogla informisati i naša i inostrana naučna javnost. Štampanjem
zbornika radova s ovoga skupa stvaraće se i literatura za nastanak tih
studija i knjiga. To pogotovo kad se zna da su ovakvi simpozijumi tek
početak i da su zamišljeni kao redovno okupljanje svake treće godine.
Imponuje činjenica da su crnogorske filološke teme i montene-
gristika bile povod za okupljanje čak šezdeset renomiranih izlagača, od
kojih polovina iz inostranstva. Žao nam je što zbog neumitnih okolnosti
s nama nijesu oni na koje smo se ugledali i od kojih smo učili poput Jo-
sipa Silića, Radoslava Katičića, Stjepana Babića. Nadamo se da će biti
zadovoljni zbornikom s ovoga skupa. Vjerujemo i da bi oni drugi naši
učitelji poput Vojislava P. Nikčevića, Radoslava Rotkovića, Krsta Pižu-
rice i drugih bili srećni i ponosni što je crnogorska filologija na ovome
simpozijumu pokazala da ima bar trideset domaćih proučavalaca i još
toliko ambasadora u inostranome naučnom svijetu. A kad se pregleda
sadržaj našega večeras promovisanoga časopisa Lingua Montenegrina,
lako se uvjeriti da je broj i jednih i drugih znatno veći.


Uspješnost misije koja je ovim simpozijumom otpočela nije za-
sluga samo izlagača. Entuzijazam i trud dvojice naših kolega, sekre-
tara ovoga simpozijuma, mr Novice Vujovića i mr Ethema Mandića,
uz vrijedne sugestije i pomoć iskusnoga profesora Milenka Perovića,
predśednika našeg Upravnog odbora, rezultirali su ovom naučnom sve-
čanošću. Osobitu zahvalnost za pokroviteljstvo te svečanosti dugujemo
Ministarstvu kulture i ministru Janku Ljumoviću lično jer je pokazao
apsolutnu svjesnost o značaju pokretanja Cetinjskih filoloških dana.
Zahvalni smo i Otvorenom kulturnom forumu, Nacionalnoj biblioteci
Crne Gore „Đurđe Crnojević“, ATAK-u i Fakultetu dramskih umjetno-
sti što su svako na svoj način pomogli i formalni i neformalni dio ovoga
susreta.
Nadam se da ćemo se na Drugim cetinjskim filološkim danima
svi ponovo sresti uz još veći broj i domaćih i inostranih gostiju. Do
sljedećega susreta. Živjeli!

PRILOZI
PREDSTAVLJANJE ČASOPISA LINGUA
MONTENEGRINA U SVEČANOJ SALI
MINISTARSTVA KULTURE CRNE GORE
Amira TURBIĆ-HADŽAGIĆ (Tuzla)
Poštovana gospodo i dame, drage kolege i kolegice, ovdje na na-

šim (južno)slavenskim Prvim cetinjskim filološkim danima, sve vas sr-
dačno pozdravljam.
Odmah ću, na samome početku, kazati da večeras promoviramo

korisnu, temeljitu i vrijedno editiranu jednodecenijsku publikaciju LIN-
GVU MONTENEGRINU, časopis za jezikoslovna, književna i kulturna
pitanja. I još, da godina 2007. važna je za montenegristiku jer je od te
godine crnogorski jezik službeni jezik u Crnoj Gori, upravo kada su in-
tenzivno tekle pripreme za izlazak prvoga broja LINGVE MONTENE-
GRINE, časopisa za jezikoslovna, književna i kulturna pitanja na čelu
sa glavnim i odgovornim urednikom Adnanom Čirgićem i sekretarom
Redakcije Aleksandrom Radomanom, kasnije Novicom Vujovićem te
respektabilnom i impresivnom redakcijom uglednih domaćih i inostra-
nih znanstvenika iz pet različitih zemalja.
Predanim radom vrsnih stručnjaka i kontinuiranom dosljednošću
entuzijasta, na početku, − zaljubljenika u svoj znanstveni rad, na čelu sa
glavnim i odgovornim urednikom Adnanom Čirgićem, ove 2017. godi-
ne nizu recentnih časopisa LINGVE MONTENEGRINE, časopisa za je-
zikoslovna, književna i kulturna pitanja na crnogorskim prostorima pri-
družio se i 19. broj časopisa koji izlazi u koninuitetu od 2008. godine,
čiji je u početku izdavač bio Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje
„Vojislav P. Nikčević“, te nakon osnivanja Fakultet za crnogorski jezik
i književnost, pa možemo opravdano kazati da LINGVA MONTENE-
GRINA, časopis za jezikoslovna, književna i kulturna pitanja opravda-
no zaslužuje status tradicionalne, uhodane i znanstveno vrijedne publi-
kacije ne samo u crnogorskoj filologiji i kulturi uopće, nego i šire.

Amira Turbić-Hadžagić
Dosadašnji brojevi LINGVE MONTENEGRINE na najbolji način

potvrđuju primjer dobro organiziranoga znanstvenoga rada utemelje-
noga u prepoznatljivoj vrsnoći istraživanja, vođenog ljubavlju prema
svome jeziku i književnosti i kulturi, ali i prema drugome i drukčijem.
Ovako sakupljeni svi brojevi časopisa na jednome mjestu samo
još više potiču na filološka i kulturna istraživanja, te na razmišljanja
o temeljnim pitanjima naših (južno)slavenskih i filologija. Uz to, svi
objavljeni radovi recenzirani su i klasificirani od strane vodećih doma-
ćih i stranih relevantnih znanstvenika što mu priskrbljuje važno mjesto
u montenegrističkoj, regionalnoj i svjetskoj znanstvenoj bibliografiji.
Časopis LINGVA MONTENEGRINA, časopis za jezikoslovna,
književna i kulturna pitanja nosi obuhvatni naslov. U početku sam po-
mislila da je pretenciozan, međutim, temeljem redovnoga praćenja LIN-
GVE MONTENEGRINE i strukture studija i priloga u njemu, usto da
se od prvoga broja do ovoga posljednjega 19. časopisa po redu kretao u
pravcu rigoroznijih recenzija te utjecao na jačanje kvalitete objavljenih
radova, smatram da su ovakav naslov ponijeli s pravom. Interdiscipli-
narni objavljeni radovi vrijedan su doprinos poznavanja i usmjeravanja
za buduća montenegristička istraživanja, s obzirom da donose uvid lin-
gvistima o crnogorskome jeziku, književnosti i kulturi u odnosu prema
drugim jezicima i kulturama koji su genealoški i tipološki bliski, ali i
onih koji su udaljeni, a kulturološki i historijski povezani.
Važno je napomenuti da ovakva koncepcija časopisa, sadržaj-
no sa člancima objavljivanim prema tematskim cjelinama, pomaže ne
samo aktualnim istraživačima, nego i budućim pa je i to jedan od razlo-
ga dobre prihvaćenosti LINGVE MONTENEGRINE kako od domaćih
tako i od stranih znanstvenika i to ne samo LINGVE MONTENEGRINE
kao časopisa nego i crnogorske filologije u cijelosti, na što Institut za
crnogorski jezik i književnost i Fakultet za crnogorski jezik i književ-
nost mogu biti ponosni, s obzirom da se časopis nalazi i u prestižnim
svjetskim bazama podataka. Posebno ističem da ovakav urednički, in-
stitutski i fakultetski rad na časopisu, u višestrukim smjerovima, utiče
na oblikovanje cjelovite slike nacionalne jezične i uopće kulturne povi-
jesti Crne Gore.
Časopis Lingua Montenegrina urednika Adnana Čirgića i sekre-
tara Novice Vujovića sadržajno je strukturiran, donosi uvid u montene-
grističku djelatnost u jezikoslovnoj, književnoj i kulturološkoj tematici,

Lingua Montenegrina
a raznovrsna i kontinuirana saradnja montenegrista sa bosnistima, po-

lonistima, rusistima, kroatistima i drugima postupno je širila repertoar
objavljenih jezičnih, književnih i drugih radova u ovih devet godina.
Na kraju, objavljeni radovi časopisa LINGVA MONTENEGRINA,
tj. objavljeni svi dosadašnji brojevi LINGVE MONTENEGRINA, na
najbolji naučni i stručni način, uspješno prezentiraju recentnu dijahro-
nijsku i sinhronijsku crnogorsku jezičnu i književnu situaciju, te nas
iz broja u broj upoznaje i sa temama iz drugih jezičnih zajednica, na
prvome mjestu njemu genetski najsrodnijih, a dodatno je značajan i kao
izvorište brojnih ne samo lingvističkih, nego i studija iz književnosti
i kulture Crne Gore, regiona i svijeta, tako da u njemu, i potencijalni
čitaoci, mogu pronaći obilje koherentnih jezičnih, književnih, jezično-
historijskih, dijalektoloških, onomastičkih, sociolingvističkih, filozof-
skih, kulturoloških i drugih tema, uz izuzetno vrijednu građu, potom
portrete i prikaze, dok su završne stranice posvećene arhivi.
Doista je teško pobrojiti sve vrline časopisa LINGVA MONTE-
NEGRINA, a mi koji pratimo montenegristiku, naravno, svoju i neke od
drugih filologija, znamo da ovaj časopis koncepcijski i kontinuiranim
izlascima objedinjuje iznjedrene relevantne spoznaje i to je jedno od
dobara, svojevrsne enciklopedije sa različitim oblastima humanistike,
koje nam je crnogorska filologija u posljednjih devet godina ponudila u
okviru svoje izdavačke djelatnosti.
Naredne, 2018. godine, neki od nas će sudjelovati u obilježavanju
10. jubilarne godine izlaženja ovoga časopisa i njegova uspona. Stoga,
želim da nastavi istim kontinuiranim izlascima, kvalitetom i naučnim
pristupom koji je svojstven zamisli njegova utemeljivača Adnana Čir-
gića, jer časopis LINGVU MONTENEGRINU i dalje će čitati mnogi −
ne samo lingvisti, kulturolozi, književni teoretičari i književni kritičari,
nego i svi drugi koje zanima montenegristika uopće, a vraćat će mu se
i svi zainteresirani čitatelji koji s pravom očekuju obljetnički 20. broj
časopisa.
Zdravi i živi bili!

Ljudmila VASILJEVA (Lavov)
Postovani!
Dozvolite da vas sve lijepo pozdravim na ovoj svečanosti u povo-
du 10. obljetnice izdanja časopisa „Lingua Montenegrina“ i predstav-
ljanja njegovog 19. broja te se zahvalim organizatorima, posebice glav-
nom uredniku časopisa prof. dr sc. Adnanu Čirgiću, domaćinima, koji
su omogućili naš današnji sastanak u ovoj lijepoj dvorani, kolegama,
uvaženim članovima uredništva koji već niz godina rade na uređivanju
„Lingue“ i svim dragim prijateljima. U ovoj svečanoj prigodi posebno
želim istaknuti da se ovogodišnja svečanost održava u četvrtoj godini
od osnutka Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.
Htjela bih se vratiti u prošlost te nekoliko riječi posvetiti prvome
broju časopisa, koji je izašao u studenom 2008. g. i posvećen je bio ute-
meljivaču nauke o crnogorskome jeziku, akademiku Vojislavu P. Nik-
čeviću. Prije nešto vremena navršilo se 10 godina od kad akademika
Vojislava P. Nikčevića više nema s nama. Njegovih 40 godina naučnog
rada (1935–2007) zaslužuju posebnu pozornost, a njegovo grandiozno
naučno djelo puno priznanja i divljenja. Pridružujem se kolegama iz
Crne Gore koji ovog uvaženoga jezikoslovca, najistaknutijeg, najemi-
nentnijeg predstavnika crnogorske lingvistike nazivaju Bardom crno-
gorskog jezika. Za mene osobno on je najborbeniji Crnogorac koji je
svoj cio životni i radni vijek usmjerio na proučavanje, naučnu obradu i
afirmaciju crnogorskoga jezika. Akademiku Nikčeviću, istaknutom na-
učnom istraživaču i stvaraocu ogromne energije zapravo nije potrebna
specijalna afirmacija, ali htjela bih da se znanstvena javnost ponovo
podsjeti na značaj njegova djela i nemjerljivi doprinos koji je taj čovjek
dao crnogorskoj nauci i kulturi, obogativši svojim djelom suvremenu
lingvistiku i crnogorsku kulturnu povijest općenito, a također i na to
da je baš on bio utemeljivačem časopisa „Lingua Montenegrina“ o ko-
jem sada raspravljamo. Željela bih naglasiti da njegov zahtjev da se
jezik Crnogoraca nazove nacionalnim imenom – da se zove crnogor-
ski nije ništa posebno i sasvim je opravdan. Tim Crnogorci ne ugro-
žavaju ničije pravo, već imenuju svoj dio štokavskoga sustava koji je

Ljudmila Vasiljeva
zajedničke baštine s Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. Baš tome je po-

svećen veliki broj članaka crnogorskih i stranih slavista u prvom broju
„Lingue“: Đurović, Žarko L. – Osvrt na stavove o naučnome doprinosu
akademika Vojislava P. Nikčevića; Nikčević, Vojislav P. – Crnogorska
redakcija staroslovjenskoga književnog jezika i Miroslavljevo jevan-
đelje; Pulević, Vukić – Glasovi ś i ź u crnogorskoj toponimiji; Tokarz,
Emil – Język czarnogorski w dzisiejszej rzeczywistości językowego
zrożnicowania południowej słowiańszczyzny; Brom, Przemysłav –
Wspołczesne europejskie tendencje językowe na przykładzie sytuacji
języka czarnogorskiego; Čirgić, Adnan – Fonetsko-fonološke razlike
između crnogorskoga i srpskog jezika; Bońkowski, Robert – Pismo
Czarnogorcow – historia i wspołczesność; Feruga, Krzysztof – Kon-
ceptualizacja gniewu w języku czarnogorskim.
Posebno bih htjela istaći iscrpnu recenziju prof. dr Agnieszke
Spagińske-Pruszak na knjigu Przemysława Broma „Czarnogórski stan-
dard wobec różnicowania językowego południowej Słowiańszczyzny“
koja bila tiskana u Poljskoj 2007. g.
Neću se večeras posebno zadržavati na svakom od prethodnih
brojeva, različiti su problemi predmet istraživanja autora, ali htjela bih
općenito naglasiti visoku znanstvenu razinu, predloženih za tisak čla-
naka i njihovu aktualnost kako na području lingvistike, tako i teorije
književnosti (ovdje bih htjela posebno istaći znanstvenu školu prof. dr
Milorada Nikčevića).
Ponovo ću se vratiti lingvističkim problemima. Na primjer, u 18.
broju časopisa moju je pozornost privukao članak o osobitostima politič-
kog diskursa, a ovo je pitanje, smatram, od velike aktualnosti za suvre-
menu CG: Politički diskurs – od komunikacije do manipulacije, čiji su
autori Radenko Šćekić i Željko Rutović koji govori o tome kako se izra-
ženi politički diskurs inducira na određeno viđenje društvene stvarnosti i
na kreiranje određenih stavova, mišljenja, stereotipa i predrasuda. Prou-
čavajne ovog pitanja je jako važno za suvremenu socioligvalnu situaciju
u CG. Crna Gora, kao postsocijalističko društvo koje se preko dvije de-
cenije uči pluralizmu i političkoj kulturi, kreće od informativne, politički
korektne razine – do demagoškog, manipulativno opterećenog diskursa,
tako da je upoznavanje i prepoznavanje takvih tendencija značajno u po-
gledu zdravog i konstruktivnog pristupa političkom životu u zemlji.


Lingua Montenegrina
U dva zadnja broja je tiskan članak prof. dr M. Perovića, posve-

ćen Humboltovoj filozofiji jezika, koji kao da je vremenski udaljen u
doba prosvjetiteljstava, ali istovremeno autor ne bez razloga naglašava
na važnim za suverenu crnogorsku stvarnost filozofskim i društvenim
pitanjima odnosa jezika i „nacionalnog duha“, problema „jezičkog vi-
đenja svijeta“, određenja „unutarnje forme jezika“.
Na kraju mog kratkog nastupa u ovoj svečanoj prigodi svim na-
zočnim ovdje čestitam 10 godina i 19 brojeva časopisa „Lingua Mon-
tenegrina“, a nama svima – članovima redakcijskog odbora, posebice
glavnom uredniku Adnanu Čirgiću još više znanstvenih članaka visoke
razine, a također puno novih aktualnih sociolingvističkih istraživanja
koji će uputiti buduće filologe montenegriste napraviti smjerove za ko-
načnu i potpunu afirmaciju crnogorskog jezika u svim područjima crno-
gorskog društva. Hvala na pozornosti.

SADRŽAJ
OTVARANJE SIMPOZIJUMA
Milenko A. PEROVIĆ
Filozofsko zasnivanje norme crnogorskoga jezika . . . . . . . . . . . . . 7
Pozdravne riječi
Željko JOZIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
Mark L. GRINBERG . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
Dodjela povelje FCJK za poseban doprinos montenegristici
Novica VUJOVIĆ
Predśednik Komisije za dodjelu Povelje FCJK. . . . . . . . . . . . . . . 21
Milorad NIKČEVIĆ
Obraćanje u ime dobitnika Povelje FCJK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
PLENARNA IZLAGANJA
Adnan ČIRGIĆ
Savremena montenegristika deset
godina nakon smrti utemeljivača. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Ljudmila VASILJEVA
Utjecaj društveno-političkih činjenica
na jezične promjene na južnoslavenskim
prostorima (kraj XX – početak XXI st.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
Emil TOKAŽ
Poljske veze Vojislava P. Nikčevića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67

Hasnija MURATAGIĆ-TUNA
Bosanskohercegovački lingvisti o
crnogorskom jeziku i crnogorskim govorima . . . . . . . . . . . . . . . . 73
František ŠISTEK
Najveći junak zemlje junaka:
praške predstave lika Marka Miljanova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
ŽIVOT I DJELO VOJISLAVA P. NIKČEVIĆA
Aleksandar RADOMAN
Vojislav P. Nikčević kao istoričar književnosti . . . . . . . . . . . . . . 121
Novak KILIBARDA
Istraga poturica – mit ili stvarnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
Milorad NIKČEVIĆ
Na marginama života i stvaralačkog rada
Vojislava P. Nikčevića (1935–2007) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151
Vladimir VOJINOVIĆ
Književna kritika Vojislava P. Nikčevića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
Jasminka BRALA-MUDROVČIĆ
Vojislav P. Nikčević – proučavatelj
hrvatskih jezikoslovaca. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181
Ernest FIŠER
Povijesni dometi kroatističkih studija
Vojislava P. Nikčevića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203
Josip MILETIĆ
Znanstveni doprinos Vojislava Nikčevića spoznavanju
jezikoslovnih promišljanja Ivana Mažuranića. . . . . . . . . . . . . . . 209

Aleksandar ČOGURIĆ
Istorija crnogorske književnosti – od početaka
pismenosti do XIII vijeka – očekivana posljedica
kulturnoga i književnoga pamćenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227
Svetlana ČABARKAPA
Prof. dr Vojislav Nikčević – jedan autentični naučni stil. . . . . . . 245
Ivan JOVOVIĆ
Barska nadbiskupija u percepciji Vojislava Nikčevića. . . . . . . . . 257
Stevo VUČINIĆ
Profesor Vojislav Nikčević i njegovo
djelo u svom vremenu i vremenu poslije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271
CRNOGORSKI JEZIK U
JUŽNOSLOVENSKOME KONTEKSTU
Vukić PULEVIĆ
Fitotoponimi kao jedna od osnova fitogeografije. . . . . . . . . . . . . 285
Amira TURBIĆ-HADŽAGIĆ & Elvir MUSIĆ

Neki iščezli i preimenovani ojkonimi u „Dva prva
popisa Zvorničkog sandžaka iz 1519. i 1533. godine“ . . . . . . . . 293
Diana STOLAC
Atribucija u Gorskome vijencu
Petra Petrovića-Njegoša. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307
Jasmin HODŽIĆ
Službeni crnogorski jezik u budućoj
evropskoj Crnoj Gori u odnosu na
bosanski, hrvatski i srpski jezik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325
Branko KUNA & Bernes ALJUKIĆ

Strategije imenovanja u političkom diskursu. . . . . . . . . . . . . . . . 339

Mječislav ĐEKONSKI (Erfurt)
Der Status der gegenwärtigen montenegrinischen
Sprache in der Bundesrepublik Deutschland. . . . . . . . . . . . . . . . 355
Ireneuš KIDA
Some language change processes
leading to anomalies – a general overview . . . . . . . . . . . . . . . . . 365
Sead NAZIBEGOVIĆ
Historija metodike nastave maternjeg jezika
u jugoslavenskoj intermetodičkoj zajednici. . . . . . . . . . . . . . . . . 377
Nenad VUJADINOVIĆ &

Luka RAKOJEVIĆ & Nikola VUKČEVIĆ
O jeziku stripa Dušana Vukotića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 393
Katarina LOZIĆ-KNEZOVIĆ
Nesamostalne riječi u hrvatskoglagoljskom
Klimantovićevu zborniku iz 1512. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 401
Belkisa DOLIĆ & Almira DŽANIĆ

Kontrastivna usporedba ortografske
norme bosanskoga i crnogorskoga jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . 423
Симон САЗДОВ
О неким правописним рјешењима у
црногорскоме и македонскоме правопису. . . . . . . . . . . . . . . . 449
Milovan ĐUKANOVIĆ
Leksikografska obrada fudbalske
terminologije na prostoru bivše Jugoslavije. . . . . . . . . . . . . . . . . 455

CRNOGORSKA KNJIŽEVNOST I KULTURA
U JUŽNOSLOVENSKOME KONTEKSTU
Илија ВЕЛЕВ
Македонско-црногорските книжевни
врски во средновековните духовни
и културноисториски процеси . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 465
Boban BATRIĆEVIĆ
Vladar i pjesnik – nacionalno-politička
koncepcija u Njegoševu djelu i njezine refleksije . . . . . . . . . . . . 501
Sanjin KODRIĆ
Dr Safvet-beg Bašagić kao utemeljitelj
moderne bošnjačke književne historiografije
(Prilog teoriji historije književnosti) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 525
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ
Granice duše (Zbirke priča i romani Bosiljke Pušić) . . . . . . . . . . 555
Ethem MANDIĆ
Mitologija i žanrovsko određenje Gorskog vijenca. . . . . . . . . . . 595
Marijana TERIĆ
Poetsko stvaranje Marka Vešovića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 617
Andrijana NIKOLIĆ
Simbolika (bijele) boje u djelima Nevidbog,
Rista Ratkovića, Mojkovačka bitka,
Ćamila Sijarića i Hajka, Mihaila Lalića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 629
Jakov SABLJIĆ
Poststrukturalističko čitanje romana
Čovjek bez lica Milorada Popovića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 641

Aleksandar ČILIKOV
Barokne tendencije u postvizantijskoj
umjetnosti Crne Gore. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 671
Jasmina BAJO
Kotor i Kotorani u poeziji Ljudevita Paskvalića . . . . . . . . . . . . . 683
Marko DRAGIĆ
Hrvatski i crnogorski mitovi o Ilirima i tradicijske
predaje o ilirskom kralju Agronu i kraljici Teuti. . . . . . . . . . . . . 703
Milan MARKOVIĆ
Velika narativna sintagmatika
Pekićevog Novog Jerusalima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 735
Danilo RADOJEVIĆ
Naknadne osude knjige kritika
„Na poprištu“ Radovana Zogovića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 741
ZAVRŠNA RIJEČ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 757
PRILOZI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 759

Izdavač
Glavni i odgovorni urednik

Novica Vujović
Za izdavača
Adnan Čirgić
Lektura i korektura
Katarina Milonjić
Tehnički urednik
Milutin Marković
Štampa
Golbi – Podgorica
Tiraž
300
Pokrovitelj CFD: Ministarstvo kulture CG

CFD pomogli su: Otvoreni kulturni forum,
Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević“
CIP - Kaталогизација у публикацији
Национална библиотека Црне Горе, Цетиње
ISBN 978-9940-40-023-1
COBISS.CG-ID 36683280

Zbornik CFD (Final)

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Zbornik CFD (Final)

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zbornik CFD (Final)

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

© Fakultet za crnogorski jezik i književnost, 2018.

Milenko A. PEROVIĆ (Novi Sad)

FILOZOFSKO ZASNIVANJE NORME

Namjera da se pristupi standardizaciji crnogorskoga jezika otvo-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 7

Uputno je navesti jedan primjer „modela“ promišljanja bića cr-

8 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

stičkog osnova standardizacije crnogorskog jezika koje je tematski ek-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 9

jezičkih ozbiljenja, štaviše, disperzija u nekoliko kategorijalnih ontološ-

10 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

nosa neposebnosti štokavskog sistema (kao strukturnog elementa koji

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 11

12 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

Sve vas srdačno pozdravljam, a posebno pozdravljam sve čla-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 15

stojati i uvijek su postojali pa i postoje osporavatelji hrvatskoga jezika,

16 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

Mark L. GRINBERG (Kanzas)

Poštovane koleginice, poštovani kolege,

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 17

Poštovani učesnici prvih Cetinjskih filoloških dana, cijenjeni go-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 21

je komisiju koja će odlučiti o ovogodišnjem dobitniku priznanja. Ko-

22 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

Obraćanje u ime dobitnika Povelje FCJK

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 23

licijskih istraga, maltretiranja, šikaniranja i omalovažavanja od zvanične

24 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

Adnan ČIRGIĆ (Podgorica)

Vojislav P. Nikčević, utemeljitelj savremene jezikoslovne monte-

Malo je naučnih pregalaca, bez obzira na to iz koje struke i nacije

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 27

ci“ su zapravo zadržali samo Karadžićevu ideologiju, koja je de fac-

28 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 29

– Pravopis crnogorskoga jezika6 i Gramatiku crnogorskoga jezika7, a

30 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

je poznato, nije nastavljen jer se Tatjana Bečanović, zadužena za taj dio,

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 31

Transformacija Instituta u Fakultet za crnogorski jezik i književ-

32 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

rječnik18, rožajski rječnik19, a posebno je značajan rječnik osmanske

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 33

crnogorskoga narodnog i književnog jezika,22 koji je donio regionalnu

–– Aleksejevič Lavrov, Petar. Petar II Petrović Njegoš, vladika crno-

34 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

–– Kaluđerović, Lidija. Bibliografija Njegoš. Njegoš u godini jubileja,

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 35

Ljudmila VASILJEVA (Lavov)

UTJECAJ DRUŠTVENO-POLITIČKIH ČINJENICA

Kroz prizmu povijesnog razvoja razmotrit ćemo utjecaj društve-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 37

38 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

Početkom 90-ih godina baš na probleme zaštite i očuvanja tako-

CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I 39

šali stvoriti jedinstveni jezik za sve Južne Slavene, kao i za Slovence9.

40 CETINJSKI FILOLOŠKI DANI I

u Povjerenstvu za makedonski književni jezik 1944. g. dale značajan

–– Ажнюк, Богдан М., Сучасні тенденції розвитку сучасної соціо