дехуманизација
дехуманизација
дехуманизација
APSTRAKT U ovom članku će biti prikazani mogući pravci revitalizacije i primene pojma
otuđenja u savremenom postmodernom dobu. Akcenat će biti stavljen na dva bazična aspekta
ovog fenomena: dehumanizaciju, odnosno otuđenje čoveka od čoveka i samootuđenje,
odnosno otuđenje čoveka od autentičnog sopstva. Pokušaćemo da navedene aspekte otuđenja
sagledamo iz perspektive globalnih paradigmatskih promena koje su zadesile, pre svega,
zapadna kapitalistička društva počev od sredine 70-ih godina XX veka. Takođe ćemo
pokušati da otuđenje, kao posledicu negativnog uticaja društva na pojedinca, tretiramo kao
kulturnu determinantu koja se reflektuje preko položaja savremenog pojedinca unutar
različitih društvenih modela: potrošačke kulture i globalnih rizika; zadovoljstva i strepnje;
nesigurnih radnih mesta i načina izgradnje identiteta... Ukazaćemo na činjenicu da
118 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N° 2
Postmoderna globalizacija
2002: 120), koji je otpočeo sredinom 70-ih godina XX veka. Osnovno određenje
ovog razdoblja odnosi se na promenu u percepcipiranju stratifikacijskog modela, pre
svega, zapadnih društava, kao konstrukta društvene nejednakosti koji se, pre svega,
zasniva na kulturnim a sve manje na ekonomskim razlikama među ljudima.
Društveni slojevi se, prema shvatanju ovih autora, obrazuju na osnovu diferenciranih
obrazaca životnih stilova, vrednovanja, mišljenja, identiteta, simboličkih značenja,
ukusa, ili potrošnje. Drugim rečima, ljudi su slobodniji da odaberu svoj životni stil i
vrednosti koje će internalizovati, te stoga nisu ograničeni na grupe kojima se mogu
priključiti na osnovu sličnog porekla ili zanimanja. Usled brzog menjanja ukusa i
identiteta, stratifikacija sve više počinje da liči na pokretni mozaik, dok simboličke
vrednosti različitih imidža u velikoj meri doprinose njenom oblikovanju.
Entoni Gidens (Anthony Giddens) tvrdi da su glavni mehanizmi
iskorenjivanja tj. "izdizanja" društvenih odnosa iz lokalnih okvira interakcije i
njihovog ponovnog restrukturisanja unutar neodređenog protezanja vremena-
prostora: stvaranje simboličkih znakova i uspostavljanje ekspertskih sistema.
Simbolički znaci su sredstva razmene i mogu cirkulisati bez obzira na specifične
karakteristike pojedinaca ili grupa koji ih koriste u bilo kojim posebnim okolnostima
- npr. novac, dok su ekspertski sistemi oblici profesionalne ekspertize koji
organizuju velika područja materijalnog i društvenog okruženja unutar kojih danas
živimo (Gidens, 1998: 31-35). Neprestana "igra" iskorenjivanja-ukorenjivanja u
okvirima fluidnog stratifikacijskog sistema i zbijenog vremensko-prostornog
kontinuuma, dovodi, međutim, do resignifikacije savremenog pojedinca, koji takođe
postaje fluidan, ali i sposoban da menja svoje sklonosti i identifikacije.
Reč je o fragmentiranoj individui koja se nalazi u prividnom središtu između
sredstava i ciljeva. Jer, kao što je primetio Zigmunt Bauman (Zygmunt Bauman),
iskustvo nepoklapanja ciljeva i sredstava, odnosno dužnosti i mogućnosti u
današnjem svetu, veoma je rašireno. Nekoordiniranost između položaja "individue
de jure" i zadataka "individue de facto" u najvećoj meri opterećuje savremenog
pojedinca. U teoriji, svi smo mi danas "individue de jure", na osnovu nominacije,
prsta sudbine, bespogovorno, ističe ovaj autor. Moramo stajati na vlastitim nogama,
biti kovači vlastite sudbine i spavati ako imamo prethodno obezbeđenu postelju. U
praksi, međutim, nije dovoljno biti "individua de jure" da biste postali "individua de
facto", budući da prvo dolazi bez pitanja dok na drugom treba raditi. Stoga se danas
u Evropi, zaključuje Bauman, primećuje neobična pojava: statistika pokazuje da
blagostanje raste, ljudi više zarađuju, zdraviji su, duže žive, uvećavaju svoj imetak,
ali u isto vreme nisu zadovoljni životom. To je, prema njegovom mišljenju, proizvod
uticaja masovne proizvodnje nezasitosti – glavne grane savremene privrede. Čovek
je, naime, retko kada u potpunosti zadovoljan budući da je cilj uvek brži od onog
koji ga sustiže, dok se iza svakog cilja pomalja sledeći, još udaljeniji, koji zahteva
još snažnije "mišiće". Rascep između sudbine "individue de iure" i ideala "individue
120 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N° 2
godina XX veka. Brojni autori, u tom smislu, kao ključnu uzimaju 1973. godinu,
kada je izbijanjem naftne krize do tada stabilan kapitalistički sistem doživeo snažan
privredni potres što je rezultiralo njegovim intenzivnim traganjem za efikasnijim
modelima delovanja. Dejvid Harvi (David Harvey), uzgred budi rečeno, smatra da
postmodernost zapravo i otpočinje nakon pomenute naftne krize. Drugim rečima,
veliki kulturni transfer iz modernosti u postmodernost počiva, prema mišljenju ovog
autora, na ekonomskoj strategiji prelaska sa fordističkog pojma serijske proizvodnje
na postfordistički pojam "fleksibilne akumulacije". Rezultat ovog procesa doveo je
do turbulencije na tržištu radne snage, što je uslovilo povećanje nezaposlenosti u
proizvodnim industrijama, ali i povećanje zaposlenosti u tercijarnom sektoru.
Masovna proizvodnja je postala manje profitabilna, dok je fleksibilna akumulacija
omogućila eksploataciju unutrašnjih tržišta sa specijalizovanim ukusima, čime je u
velikoj meri podsticana kulturna raznolikost. (Haralambos i Holborn, 2002: 1074).
Automatizacija proizvodnje otvorila je proizvođačima mogućnost permanentnog
"zatrpavanja" tržišta širokim asortimanima proizvoda i usluga. S druge strane,
pružila je mogućnost ukidanja napornih poslova u fizičkom smislu (što je delom
ostvareno izmeštanjem "teške" industrije u zemlje Trećeg sveta), ali je i inicirala
proces pretvaranja nekadašnjih radno eksploatisanih aktera u objekte simboličke
eksploatacije u sferi potrošnje. Tako, na primer, savremeni nemački sociolog Urlih
Bek (Urlih Beck) tvrdi da talas automatizacije, preko mikroelektronike, proizvodi
hibridne forme između plaćenog i neplaćenog rada, u kojima se smanjuje proporcija
tržišno određenog rada, a raste proporcija neplaćenog rada potrošača (Bek, 2001:
369).
Žil Lipovecki (Gilles Lipovetsky) je, u knjizi Carstvo prolaznog, pisao o
orijentisanosti postmodernog društva na razvijanje potreba i širenje logika
zastarevanja,4 zavođenja i diversifikacije (uraznoličenja), što je za krajnju posledicu
imalo favorizovanje potrošnje, budući da je ekonomija bila izbačena u orbitu modne
forme (Lipovecki, 1992: 155). S tim u vezi, pomenuti autor će napisati: "Ekonomska
logika naprosto je zbrisala svaki ideal trajnosti, te proizvodnjom i potrošnjom
predmeta upravlja pravilo prolaznosti" (Lipovecki, 1992: 156). Zavođenje je postalo
opšti proces regulisanja potrošnje, organizacije, informisanja, obrazovanja,
moralnog vladanja, što znači da je celokupnim životom savremenih društava
zavladala potpuno nova strategija ukidanja "prvenstveno proizvodnih odnosa u
prilog apoteoze odnosa zavođenja" (Lipovecki, 1987: 15). Potrošačka logika
determinisala je pojavu sveopšte "marketizacije" društva. Zapravo, potrošnja je
postala osnova integrativnih veza u društvu, centralno pitanje menadžmenta i
ključan način oblikovanja života (Sekulić, 2005: 31).
Prema mišljenju grupe autora, (Stephen Crook, Ian Pakulski, Malcolm
Waters), savremenu postmodernu kulturu čine tri uzajamno prožimajuća procesa
————
4
Moto Majkrosofta glasi "učinite sopstvene proizvode zastarelim".
122 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N° 2
————
5
Velike korporacije imaju moć uticaja na formiranje potreba potrošača. Primera radi, "Rank
Organization" se između ostalog bavi filmskom industrijom i proizvodnjom muzičke opreme.
Putem svojih ekspozitura, kao što su "Bush" i "Wharfedale", uključena je u organizaciju plesova,
kuglanja i binga. Poseduje hotele, marine i lanac kampova u Britaniji (Haralambos; Holborn, 2002:
759).
Boris Jašović: Dehumanizacija i samootuđenje... 123
————
7
Juggernaut – termin potiče od hindu reči jagannata, koja označava "gospodara sveta" i predstavlja
jednu od titula Krišne. Naime, jedan idol ovog božanstva svake godine je vožen po ulicama u
ogromnim kočijama pod koja su se bacali fanatični sledbenici (Gidens, 1998: 134).
Boris Jašović: Dehumanizacija i samootuđenje... 125
Čovek zapadnog kulturnog kruga je, naime, prepušten rizičnom lutanju kroz
različite društvene svetove (između sredstava i ciljeva), ostavljen da u društvenom
vakuumu pohvata konce vlastitog života. Pojedinac je u sve većoj meri lišen
mogućnosti sigurnog ukorenjivanja bilo da je reč o radnom mestu, društvenoj
organizaciji ili primarnoj grupi. Izgleda kao da svakog časa može pogubiti ključeve
koji su mu potrebni za nesmetano prelaženje iz jednog u drugi svet svakodnevnice.
Stoga je u pravu Urlih Bek kada kaže da je, menjajući različite, delimično
inkompatibilne logike ponašanja, čovek prinuđen da u vlastite ruke preuzme ono što
je u opasnosti da se raspadne, naime, sopstveni život.8 Upravo se na ovom mestu
otvara prostor za biografsko iskliznuće i kolaps pojedinca uprkos fasadi bezbednosti
i prosperiteta koje nudi savremeno društvo. "Posledica je da ljudi sve naglašenije
zapadaju u lavirint nesigurnosti u sebe, samopreispitivanja i samopotvrđivanja"
(Bek, 2001: 167).
Sociolog Ričard Senet (Richard Sennett), s druge strane, iznosi zanimljiva
razmišljanja o promeni karaktera kapitalizma, kao i pojavama novih vrsta rizika
prouzrokovanih nesigurnostima unutar radne sfere. Savremeni kapitalistički
poredak, naime, promoviše model fleksibilnog radnog mesta, što otvara pitanje
čovekovog zasnivanja identiteta unutar sfere rada. Dok je u posleratnom periodu
kapitalizma radno mesto bilo u priličnoj meri fiksirano, čovek se nalazio u
mogućnosti da gradi karijeru potpuno ukorenjen i siguran u svom rutinizovanom
radu. U savremenom svetu, međutim, prema Senetu, posao je zamenio karijeru – u
staroengleskom "karijera" je označavala ravnu i dobro obeleženu prugu, dok je
"posao" predstavljao hrpu gvožđa i drveta, koja se mogla beskrajno pomerati tamo-
amo.9 Pojedinac se, na taj način, nolens volens, izlagao "vetrometini", iskorenjen iz
bezbednog okvira rutinizovanog rada i prepušten neizvesnim fluktuacijama tržišta
(rada). Tako da, prema mišljenju ovog autora, zanemarljiv broj ljudi danas ima
povlasticu doživotnog zaposlenja kod istog poslodavca. Nesigurnost radnog mesta
(zaposleni pojedinac svakog trenutka može biti "ispljunut" na ulicu) dodatno
opterećuje savremenog čoveka. Bitno je naglasiti da se javlja rizik od načina procene
posla koji podrazumeva definisanje dugoročnih ciljeva, zatim procenu potencijalno
rizičnih posledica koje nosi radno mesto i orkestriranje obima porodične potrošnje.
Pojedinac, naime, strepi da neće moći da izdrži teret očekivanja vezanih za radno
mesto, što bi moglo da ugrozi obim potrošnje unutar porodične sfere.
Savremeni rizici se na taj način za tili čas mogu preokrenuti u individualne
psihološke smetnje, koje se kreću od osećanja krivice i anksioznosti do neuroze.
————
8
Pogledati: Bek, Urlih (2003): "Živeti sopstveni život u svetu koji se ubrzano menja: individualizacija,
globalizacija i politika", u: Haton, Vil, Gidens, Entoni (ur.): Na ivici: živeti sa globalnim
kapitalizmom, Beograd: Plato.
9
Pogledati: Senet, Ričard (2003): "Ulica i kancelarija: dva izvora identiteta", u: Haton, Vil, Gidens,
Entoni (ur.): Na ivici: živeti sa globalnim kapitalizmom, Beograd: Plato.
126 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N° 2
————
12
Termin je upotrebio Edgar Moren kako bi objasnio činjenicu da svaki sistem predstavlja celinu koja
sadrži kvalitet (emergenciju) nepoznatu na nivou delova koji sačinjavaju tu celinu. (Moren, 1979:
78)
Boris Jašović: Dehumanizacija i samootuđenje... 129
————
14
Pogledati: Kastels, Manuel (2003): "Informaciona tehnologija i globalni kapitalizam", u: Haton, Vil,
Gidens, Entoni (ur.): Na ivici: živeti sa globalnim kapitalizmom, Beograd: Plato.
Boris Jašović: Dehumanizacija i samootuđenje... 131
***
Literatura