Ariel Sharon
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
| Ariel Sharon | |
|---|---|
 | |
| 11. premijer Izraela | |
| Vrijeme na dužnosti 7. mart 2001 – 14. april 2006. | |
| Prethodnik | Ehud Barak |
| Nasljednik | Ehud Olmert |
| Lični podaci | |
| Rođenje | 26. februar 1928. Kfar Malal, Britanski mandat nad Palestinom |
| Smrt | 11. januar 2014 (85 godina) Ramat Gan, Izrael |
| Supružnik | Margalit Sharon (1953–1962) Lily Sharon (1963–2000) |
| Djeca | 3 |
| Vjera | Judaizam |
| Potpis |  |
Ariel Sharon (rođen kao Ariel Scheinermann) je rođen 26. februara 1928. u Kfar Malal u tadašnjoj britanskoj Palestini od oca njemačko-poljskog porijekla i majke ruskog porijekla. Premijer Izraela od 7. marta 2001. do 14. aprila 2006. Prije toga ministar poljoprivrede (1977–1981) i ministar odbrane (1981–1983) u Izraelu. Bivši je vođa stranke Kadima. Prije toga je bio vođa desničarske partije Likud. Također je bio general u izraelskoj vojsci i vršilac komandnih dužnosti za vrijeme ratova 1967. i 1982. godine.
Sharon je i u Izraelu, a i van njega, veoma kontroverzna ličnost. Poznat je kao beskompromisna osoba i uživao veliku popularnost među ultraortodoksnim Jevrejima. Posljednjih godina Sharon službeno, iako pod velikim internim pritiskom, pokušavao je postići mirovni sporazum sa Palestinskom Oslobodilačkom Organizacijom (PLO).
Dana 4. januara 2006. Sharon je doživio teži moždani udar. Premijerske ovlasti preuzeo je Sharonov zamjenik Ehud Olmert. U bolnici Hadassah u Jerusalemu bio je u komi punih osam godina, nakon čega je isključen sa aparata za održavanje na životu. Umro je 11. januara 2014.
Sharon i Haganah
[uredi | uredi izvor]Već kao mladić Sharon je pristupio u Haganah, koja je vršila napade prema britanskoj upravi u Palestini. 1953. je postao vođa terorističke organizacije Unit 101, čiji je cilj bio da vrši terorističke akcije prema arapskom stanovništvu. Prvi ovakav zadatak je izveden u augustu 1953. godine prema izbjegličkom kampu El-Bureig lociranom južno od Gaze.
14 oktobra 1953, Unit 101 je izvršio napad na selo Qibiya u Jordanu. Sharonov zadatak je bio da zauzme selo, razori kuće i izazove velike gubitke među stanovništvom. Dan kasnije u selu su bile razorene 54 kuće i 69 civila je ubijeno. Od ovih 69 osoba, 2/3 su činili žene i djeca. Posmatrači Ujedinjenih Nacija su u svom raportu naveli da su stanovnici bili primorani da ostanu u kućama dok su kuće razarane artiljerijom. U isto vrijeme sela u blizini, Budrus i Shuqba su granatirani.
Vojnik
[uredi | uredi izvor]Početkom 1970-ih Sharon uvodi taktiku rušenja palestinskih kuća buldožerima da bih omogučio lakši prolaz oklopnim vozilima. Samo za jedan dan (19. august 1971.) je prema njegovoj naredbi uništeno preko 2.000 palestinskih domova. Za vrijeme Jom Kipurskog rata 1973. godine rezervista Sharon se odlikovao u borbama protiv Egipta gdje je kao glavnokomandujući sa svojom divizijom probio egipatske linije i prešao Sueski kanal.
Godine 1981, kao ministar odbrane u Izraelu, Ariel Sharon je posjetio predsjednika Zaira, Mobutua da bi pomogao toj afričkoj zemlji da dobije pomoć od SAD. Također je posjetio Angolu gdje je pomagao snagama tada rasističke Juznoafričke Republike.
Političar
[uredi | uredi izvor]
Za vrijeme izraelske invazije na Liban, 1982. Sharon je bio ministar odbrane u izraelskoj vladi. Poslije masakara u izbjegličkim logorima Sabra i Chatila u Bejrutu, Sharon je bio izložen velikom pritisku. 14. februara 1983. je konačno bio primoran da podnese ostavku kao ministar odbrane. Sharon je poznat po svojoj beskompromisnosti i tvrdoj liniji prema palestinskom narodu. Na početku svoje karijere je također dao više izjava gdje je zagovarao ”istjerivanje Palestinaca nazad u pustinju”. Sharon se protivi mirovnom sporazumu postignutom u Oslu i potpisanom u Washingtonu, 1993. između izraelskog premijera Yitzhak Rabina i predsjedavajućeg PLO-a Yasser Arafata.
Godine 2001, Sharon je na izborima pobjedio predstavnika radničke partije Ehud Baraka i postao premijer Izraela. Poslije dolaska desničarskog Likuda na vlast, represalije prema palestinskom stanovništvu, samoupravi i osobno prema Arafatu su umnogostručene. Sharon je čak Arafata proglasio personom non grata i Arafat je proveo svoje zadnje godine života u nečemu sto je ličilo na kućni pritvor u Ramallahu.
Godine 2004, Sharon iznenađuje sve objavljujući svoju odluku da će se izraelske snage povući sa okupiranog pojasa Gaze. Ovo je dovelo do velikih internih borbi unutar Likuda a i Sharonove vladajuće koalicije. Kad su protivnici ove ideje napustili vladu krajem 2004. i 2005, Sharon je bio primoran da uđe u koaliciju sa radničkom partijom koja je ranije bila u opoziciji. Poslije smrti Yassera Arafata, pregovori između Palestinaca i Izrealaca su obnovljeni. Ovo je rezultiralo vraćanjem grada Jeriha na okupiranoj Zapadnoj obali Palestincima.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
Ariel Sharon na Wikimedia Commonsu
|  | |
