Idi na sadržaj

Bombardiranje Beograda 1941.

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Drugi svjetski rat
Aprilski rat
Datum6-7. april 1941.
LokacijaBeograd, Kraljevina Jugoslavija
Sukobljene strane
Kraljevina Jugoslavija Njemačka
Komandanti
Dušan Simović
Borivoje Mirković		 Alexander Löhr
Wolfram von Richthofen
Vojne jedinice
Jugoslavensko kraljevsko ratno vazduhoplovstvo Luftflotte 4
Fliegerkorps VIII
Žrtve
15 aviona 10 aviona
Bombardiranje Beograda 1941. nalazi se u Jugoslavija
Bombardiranje Beograda 1941.

Bombardiranje Beograda (njemački: Unternehmen Strafgericht; bosanski: Operacija "Odmazda") 6. i 7. aprila 1941. bila je vojna operacija Trećeg Rajha, izvršena zračnim napadima njemačkog zrakoplovstva Luftwaffe, čime je bez objave rata počeo Aprilski rat, odnosno Drugi svjetski rat u Kraljevini Jugoslaviji. U 6:30 6. aprila[1] ukupno 611 njemačkih aviona[2] u više talasa[3] napalo je Beograd.

Pozadina

[uredi | uredi izvor]

Vanjska politika

[uredi | uredi izvor]

Početkom Drugog svjetskog rata napadom Trećeg Rajha na Poljsku 1. septembra 1939. godine, politička karta Evrope se počela mjenjati. Skori ulazak Ujedinjenog Kraljevstva u rat, njemački napad na Francusku, pripojenja Austrije Trećem Rajhu, italijanska okupacije Albanije, italijanski napad na Grčku u oktobru 1940,[4] kao i ulaskom Mađarske i Rumunije u Trojni pakt 1940,[5] te Bugarske 1941;[4] Kraljevina Jugoslavije je bila praktički okružena silama Trojnog pakta. Jedan vid neutralnosti, koji je jugoslavenska politika vodila prema dešavanjima u Evropi, pod pritiskom Sila Osovine sa jedne strane, te tradicionalnog prijateljskog odnosa sa britanskom politikom sa druge strane, dolazio je u pitanje.[6] Ostavkom Milana Stojadinovića, premijer postaje Dragiša Cvetković, koji nastavlja politiku saradnje sa Italijom i Trećim Rajhom. Nakon sastanka kneza Pavla sa Hitlerom 5. juna 1939. u Berlinu, pripremaju se potezi istupanja Kraljevine Jugoslavije iz Društva naroda, kao i raspad Male Antante. Slijede tajni sastanci Aleksandra Cincar-Markovića 29. novembra 1940. sa Hitlerom u Berghofu, gdje je najavljen zahtjev Njemačke da Jugoslavija pristupi "svjetskoj koaliciji od Jokohame do Španije".[7] Već u augustu 1939. Adolf Hitler je zahtijevao od Mussolinija, da razbije Jugoslaviju, što je razvijeno tajnim planom Kod E, pripremom italijanske vojne intervencije uz pomoć ustaških jedinica Ante Pavelića, koji je podržao plan u januaru 1940. godine. Zbog prijetnje od britanskog vojnog djelovanja u Sredozemlju, te eventualnog uticaja Sovjetskog Saveza, Hitler mijenja odluku, sve do italijanskog napada na Grčku, koji je zbog vojnih gubitaka Italije, prijetio porazom i zahtjevom za hitnu njemačku pomoć protiv Grčke, njemačkom vojnom operacijom Marita[4] te transportnog povezivanja rumunskih naftnih polja, koje je trebalo osigurati prije početka planiranog napada na Sovjetski Savez. Jugoslavenska podrška prolaska njemačkih trupa prema Grčkoj značila bi rat sa Velikom Britanijom, moguće i SAD-om i Sovjetskim Savezom - te su te odluke odbijene od strane jugoslavenskog generalštaba.[6]

Unutrašnja politika

[uredi | uredi izvor]

Unutrašnjopolitički Kraljevina Jugoslavija je bila podijeljena na dvije važnije političke i nacionalističke struje. Sporazumom Cvetković–Maček država je praktički podijeljena na dva veća, politički i nacionalno različita dijela. Ukidanjem opozicije i zabranom djelovanja nekih političkih partija, jačale su nacionalističke stranke i dolazi do pojava fašističkih stremljenja. U Srbiji i dijelovima Kraljevine naseljenim Srbima, osnivaju se organizacije kao Jugoslovenska akcija, Boja, Otadžbina, Borbaši, Zbor, Četničko udruženje. Većinu organizacija potpomagale su idejno i politički neke radikalne partije, a neke od ovih organizacija se 1935. godine ujedinjuje u Jugoslovenski narodni pokret Zbor, na čelu sa Dimitrijem Ljotićem.[8] U svojim "Osnovnim načelima" i "Smernicama" izražen je političko-ideološki program ove fašističke organizacije, koja se kasnije povezala i sa njemačkim nacistima i dobijala indirektnu pomoć iz Trećeg Rajha. Na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pored jačanja ustaškog pokreta u ilegali, ustaški ideolozi djeluju u legalnim hrvatskim nacionalnim društvima "August Šenoa", "Matija Gubec", "Domagoj", "Eugen Kvaternik", "Uzdanica" i "Križari", a svoj uticaj šire i u poluvojničke organizacije Hrvatske seljačke stranke: Hrvatsku građansku i Hrvatsku seljačku zaštitu, stvaranjem neke vrste stranačke vojske, nazivane "Mačekova garda".[9] Klerofašističke pokrete u Sloveniji predvodi Anton Korošec, katolički svećenik na čelu Slovenske ljudske stranke. Poluvojna organizacija Združenje bojcev Jugoslavije, kasnije nazvana "Boj", podržavala je osnove Šestojanuarske diktature, dok se kasnije približila slovenskom klerikalizmu. Dvije nacističke organizacije njemačke manjine: Štajerski domovinski savez (njemački: Steierische Heimatbund) i Koruški domovinski savez (njemački: Kärntnerbund) iskazale su se kao aktivan propagator nacionalsocijalizma.[10] Komunistička partija Jugoslavije, kritički se ophodila na političku suradnju Kraljevine sa nacističkim režimom, kao prilikom posjete Milana Stojadinovića Hitleru 17. januara 1938.[11] ukazivala je na prijetnje ratom, još proglasom Tita iz Pariza "Proglas CK KPJ od marta 1938. narodima Jugoslavije" nakon pripajanja Austrije 1938,[12] zauzimanjem Sudeta i Minhenskim sporazumom,[13] gdje Tito u "Proglasu" direktno napada Stojadinovićevu Vladu, koja 21. decembra 1938. podnosi ostavku.

Pristupanje Trojnom paktu

[uredi | uredi izvor]

Nakon nekoliko pokušaja britanskih i američkih političara, krajem 1940. i početkom 1941. da spriječe Jugoslaviju pristupanju Trojnom paktu, održana je 6. marta 1941. druga sjednica Državnog savjeta Kraljevine Jugoslavije. Na sastanku su sudjelovali namjesnici Ivan Perović, Radenko Stanković, članovi Vlade: Dragiša Cvetković, Vlatko Maček, Fran Kulovec, Aleksandar Cincar-Marković, Petar Pešić i Antić, a sjednicom je rukovodio knez Pavle. Izlaganjima kneza Pavla, Aleksandra Cincar-Markovića ukazano je na problematiku pritiska Njemačke na Jugoslaviju. Kako niko od prisutnih nije izričito bio protiv pristupanju, tajna sjednica je završena sa prihvatanjem pristupa,[14] a tajni pregovori su nastavljeni sve do 20. marta i šeste sjednice Državnog savjeta, kada je ta odluka jednoglasno prihvaćena.[15] Nakon tri ultimatuma Njemačke, 25. marta u dvorcu Belvedere u Beču, Dragiša Cvetković i Aleksandar Cincar-Marković potpisali su "Protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu".[16] Reakcije na pristupanje Trojnom paktu bile su uglavnom negativne, od stihijskog okupljanja naroda (npr. 4000-5000 ljudi u Kragujevcu, Cetinju, Čačku, Jagodini, Kolašinu, Kraljevu, Ljubljani, Nikšiću, Podgorici, Skoplju i Splitu[17]) i protivljenja grupe oficira oko generala Dušana Simovića. Ove informacije je već slijedećeg dana njemački ambasador poslao u Berlin, gdje je nagovjestio mogućnost vojnog udara potpomognutog britanskom tajnom službom.[18] Proglasom CK KPJ ukazano je na "Vladinu prodaju nezavisnosti Jugoslavije",[17] ali zbog preporuka Kominterne da se jugoslavenski komunisti ne upuštaju u "imperijalistički rat na strani Britanije i Francuske",[19] protest komunista bio je relativno blag, no telegramom Georgi Dimitrova od 22. marta zatraženo je "...da KPJ zauzme odlučan stav protiv kapitulacije pred Njemačkom..." i da se "...podrži pokret za svenarodni otpor politici ratne najezde."[20]

Puč

[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Državni udar u Kraljevini Jugoslaviji

Neslaganja vojnog vrha Kraljevine s politikom kneza Pavla i Vlade Kraljevine u odnosu na odnose s nacističkom Njemačkom, postojala su još i prije otpočinjanja pregovora o pristupu Trojnom paktu. Uticaj na političke krugove dolazio je i od britanske Uprave za specijalne operacije (engleski: Special Operations Executive (SOE)), pod upravom Hugha Daltona i američkih tajnih službi. Ovu činjenicu su kasnije koristili Adolf Hitler i Joachim von Ribbentrop, nakon napada na Jugoslaviju, kao i Benito Mussolini, kao dokaz za umješanost Velike Britanije. Njemačka obavještajna služba pratila je i generala Dušana Simovića i obavještavala o susretima sa stranim izaslanicima.[21] Ohrabreni britanskom podrškom, koja vjerovatno nije bila odlučujuća za puč, grupa generala predvođena Simovićem[2] i Borivojem Mirkovićem donijeli su odluku da operacija započne 27. marta u 1:00, te da se do ranog jutra obave svi važniji ciljevi. Zauzete su zgrade Generalštaba, Komanda Beograda, Predsjedništva Vlade, zgrada Uprave grada Beograda, Radio-stanica Beograd, Glavna pošta, Električna centrala, Vodovod i druge glavne objekte i ustanove. Pokušaj otpora 2. i 18. pješadijskog puka i Kraljeve garde na Dedinju, pod zapovjedništvom generala Petra Košića, Mihaila Stajića, Jovana Leka i Pavla Bajraktarevića je propao, kao i pokušaj bijega predsjednika Vlade Dragiše Cvjetkovića.[22] U 4:00 pročitana je proklamacija novog kralja Petra II, kojom se obznanjuje, da "...preuzima u svoje ruke kraljevsku vlast.." General Simović je raspustio aktualnu Vladu i Kraljevsko namjesništvo, a sebe proglasio predsjednikom Vlade, Petra II proglasio punoljetnim, te je pozvao Vlatka Mačeka da preuzme mjesto potpredsjednika Vlade. Politički je pokušao uvjeriti njemačkog ambasadora Viktora von Heerena da će nova Vlada nastaviti vanjskopolitičke odnose sa Njemačkom[23] i da ostaje obavezna svim međunarodnim ugovorima, pa i Trojnom paktu,[24] ali je pokušavao upravljati neutralnim pravcem, koji bi državu možda spasio od rata.[5] Nekoliko sati nakon proklamacije, na ulicama Beograda pojavili su se demonstranti sa parolama "Bolje rat, nego pakt", "Bolje grob, nego rob", sa dodatkom "Nema rata bez Srba", demonstranti su okružili ambasadu Njemačke, zapalili ili razbili stakla na turističkim agencijama Njemačke i Italije, opustošili bioskopske sale u kojima su se prikazivali njemački i italijanski filmovi. Jugoslavenski komunisti, koje Simović nije pozvao na sastanak, nisu učestvovali u organizacijama demonstracija, ali je Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju brzo organizirao mnogobrojne povorke sa istim parolama, kao i sa parolama "Beograd-Moskva", "Hoćemo narodnu vladu", "Dole Hitler", "Dole fašizam", "Raspustite koncentracione logore!"[25] Postavljani su zahjevi da se preduzmu sve mjere za odbranu zemlje, uspostave ravnopravnost i demokratska prava za sve jugoslavenske narode, sklopi savez sa Sovjetskim Savezom.[24] Podršku puču je dala i Srpska pravoslavna crkva na Svetom arhijerejskom saboru 27-29. marta i patrijarh Gavrilo.[26] Istoga dana, nakon puča, Hitler je sazvao tajnu konferenciju, gdje je ukazano na rizik da bi Britanci nakon puča, mogli pridobiti Jugoslaviju, te koristiti njihove zračne baze protiv njemačkih jedinica. Izdao je i naredbu, da se "...Jugoslavija od sada posmatra kao neprijatelj i da ju treba što je brže moguće razbiti!... Za osvetu, Beograd treba danonoćno bombardirati i razrušiti!" Osim vojno-strategijskih motiva, Hitler je i iz ideoloških motiva, potaknutih porazom u Prvom svjetskom ratu, te revizijom rezultata rata, želio isključiti srpski uticaj za sva vremena.[2]

Nakon sastavljanja nove Vlade, donesene su odluke da ministar pravde Božidar Marković izradi prosinečkog o amnestiji za političke zatvorenike, da ministar vojske i mornarice Bogoljub Ilić raspusti koncentracione logore, te je pokrenuto pitanje opće mobilizacije, koja se po Simovićem mišljenju trebala proglasiti još 27. marta u 9:00 sati. Grupa ministara koji su bili za pristup Trojnom paktu predvođena Momčilom Ninčićem i Franom Kulovcem, energično se usprotivila donošenju odluke o mobilizaciji.[27] Sprovedeno je samo tajno aktiviranje, koje je trebalo početi 3. aprila, tako da do početka rata mobilizacija nije u potpunosti završena.[24] Osim vojnih struktura, neslaganje sa pučom bilo je i u nekim političkim partijama. Vlatko Maček se već 27. marta sastao sa njemačkim konzulom u Zagrebu Alfredom Freundtom te se suglasio sa Slavkom Kvaternikom da se u vanjskoj politici Jugoslavija treba prikloniti Njemačkoj. Tako njemačka obavještajna služba Abwehr 1. aprila šalje izvještaj o tome da je Hrvatska seljačka zaštita u Mačekovo ime, ali bez njegovog ovlašćenja naredila svojim pripadnicima, da se svi oni koji su pozvani u Jugoslavensku vojsku, ne odazovu i ne javljaju.[28] Na kraju 4. aprila Maček ipak ulazi u Simovićevu vladu, jer je bio čvrsto ubijeđen da Vlada prihvaća Trojni pakt i politiku saradnje sa Silama Osovine.[29] Vođstvo Slovenske ljudske stranke, Miha Krek i Fran Kulovec, su 5. marta praktički započeli razbijanje jugoslavenske države, depešom Berlinu u kojoj se predlaže stvaranje samostalne Slovenije, alternativno države sastavljene od Hrvatske i Slovenije, no odgovor od njemačke vlade nije stigao.[30] Njemačka Vrhovna komanda Wehrmachta (njemački: Oberkommando der Wehrmacht (OKW)) je nakon puča dala uputstva svom poslaniku von Heerenu, da se svi njemački obavještajci pripreme za akciju i otpočnu sabotaže, te da se pripadnici njemačke manjine negativno odnose prema mobilizaciji.[31] Musolini poziva Pavelića 29. marta i nagovarao ga da prizna prava Italije na Dalmaciju riječima: "Sada je Vaš trenutak". Jugoslavenski ambasador u Berlinu Ivo Andrić je 29. marta obavijestio državnog sekretara Njemačke Ernsta von Weizsäckera da je pobuna unutrašnje prirode, te da će do 2. aprila saopćiti jasnu politiku nove Vlade.[32] U međuvremenu je u Beograd stigla naredba da se njemački predstavnici sa porodicama hitno vrate u Njemačku, a da u ambasadi ostane samo nekoliko osoba. Simović i dalje nije vjerovao u napad Njemačke, čak ni na upozorenje Winstona Churchilla, koje su mu uputili 5. marta.[33] Naročito pouzdane informacije o priprema napada na Jugoslaviju poslao je iz Berlina 2. aprila Vladimir Vauhnik,[34] te je čak poslao i mogući datum napada - 6. april.[35] Delegacija Komunističke partije Jugoslavije sa Veselinom Maslešom na čelu posjetila je ministra unutrašnjih poslova Srđana Budisavljevića i podnijela zahtjeve o raspuštanju koncetracijskih logora i stvaranju saveza sa Sovjetskim Savezom, no Simović je odbio sve pregovore sa komunistima. Budisavljević je raspustio logore u Srbiji, naredio da se uništi policijska dokumentacija o komunistima, dok su u Banovini Hrvatskoj nastavljena hapšenja komunista.[36]

Napad

[uredi | uredi izvor]

Za napad na Jugoslaviju bile su angažovane 33 njemačke divizije, od toga šest tenkovskih, sa ukupno 680.000 vojnika. Napad je uslijedio istovremeno i na Grčku, a u zračnim napadima korištena su 484 bombardera i 250 lovačkih aviona. Njemačka 2. Armija pod zapovjedništvom general-pukovnika Maximiliana von Weichsa i 1. oklopna armija feldmaršala Ewalda von Kleista sa 15 divizija napala je iz pravca Štajerske, Mađarske, Rumunije i Bugarske. Ubrzo su uslijedili napadi mađarske 3. armije Eleméra Gorondy-Nováka sa deset brigada, kao i italijanskih 2, 9. i 11. armije sa 38 divizija. Ukupno je bilo angažovano 1153 njemačkih aviona i 320 italijanskih. Zračne trupama pripadale su 4. vazduhoplovna flota sa komandatnom generalom Alexandrom Löhrom i 8. vazduhoplovni korpus pod zapovjedništvom Wolframa Freiherra von Richthofena. Löhr je imao iskustva, boreći se još u Prvom svjetskom ratu u Srbiji, komandovao je bombardiranjem Varšave u septembru 1939, dok je von Richthofen imao iskustva iz španskog građanskog rata učestvujući u napadima Legije Kondor, kao i bombardiranju Guernice 1937. godine, te napadu na poljski grad Wieluń u početku napada na Poljsku.

Ne sačekavši koncentraciju svih vojnih trupa njemačkih snaga, a posebno 2. Armije, Hitler je bez prethodne objave rata naredio otpočinjanje operacije nazvane Direktiva broj 25 čime bi se uz zajedničko djelovanje mađarskih i italijanskih vojnih trupa, likvidirala Jugoslavija. Neprijateljstva zu započela već 5. aprila u 22:00 napadom na granična osiguranja i karaule. Slijedećeg dana 6. aprila jedna ojačana četa divizije Brandeburg, iz Turnu Severina je oko 2:00 forsiranjem Dunava zauzela Sipski kanal na frontu 5. jugoslavenske armije; Između 3-5:00 izvršeni su napadi na području Makedonije, a u 5:10 je Luftwaffe bombardovala aerodrome kod Skoplja, Kumanova, Niša, Zagreba, Brežica i Ljubljane, kojom je prilikom Jugoslavenska avijacija izgubila 64 aviona na zemlji, a samo je 36. lovačka grupa kod Kumanova pružila snažan otpor i oborila četiri njemačka aviona, a sama izgubila jedanaest.[37] Oko 6:00 Hitler je održao govor preko radija u kome je objasnio razloge napada kao protivakciju na koju je Njemačka bila primorana,[38] a neposredno nakon govora 4. vazduhoplovna flota je sa aerodroma u zapadnoj Rumuniji (Arad), iz Mađarske i Austrije (Zwölfaxing, Wiener Neustadt, Wien-Aspang i Graz-Thalerhof), preduzela napade na Beograd. Iako je Beograd 3. aprila bio proglašen za otvoreni i nebranjeni grad,[2] 234 bombardera su u talasima od 6:30-8:00 bombardovali: Željezničku stanicu Beograd, Električnu centralu, zgradu Pošte, telegrafa i telefona, zgrade Ministarstva vojske i mornarice, Glavnog generalštaba i Vojne akademije, dvor na Dedinju, gardijske kasarne u Topčideru, Komandu žandarmerije, Zemunski aerodrom, Učiteljski dom, Dorćol, Kalenića pijacu, gimnazijske i školske zgrade, bolnice, stambene kvartove, skloništa po parkovima.[39] U toku dana Beograd je još tri puta bombardovan: oko 11:00 i 14:00 i predveče sa 250 bombardera uz pratnji lovaca. Beograd su branili pripadnici 6. lovačkog puka 1. vazduhoplovne lovačke brigade, koji su oborili 10 njemačkih aviona i izgubili 15 lovaca.[40]

Posljedice

[uredi | uredi izvor]

Napomene

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Terzić 1983, str. 280.
  2. ^ a b c d Calic 2010, str. 136.
  3. ^ Anić 1977, str. 222.
  4. ^ a b c Brunnbauer 2018, str. 273.
  5. ^ a b Hösch 2018, str. 224.
  6. ^ a b Calic 2010, str. 135.
  7. ^ Terzić 1982, str. 299.
  8. ^ Terzić 1982, str. 165-169.
  9. ^ Terzić 1982, str. 169-175.
  10. ^ Terzić 1982, str. 180.
  11. ^ Terzić 1982, str. 227.
  12. ^ Terzić 1982, str. 232.
  13. ^ Terzić 1982, str. 240.
  14. ^ Terzić 1982, str. 370-376.
  15. ^ Terzić 1982, str. 397.
  16. ^ Terzić 1982, str. 418.
  17. ^ a b Terzić 1982, str. 439.
  18. ^ Terzić 1982, str. 436.
  19. ^ Goldstein 2018, str. 198.
  20. ^ Goldstein 2018, str. 197.
  21. ^ Terzić 1982, str. 455.
  22. ^ Terzić 1982, str. 466.
  23. ^ Terzić 1982, str. 467.
  24. ^ a b c Anić 1977, str. 221.
  25. ^ Terzić 1982, str. 471.
  26. ^ Terzić 1982, str. 475.
  27. ^ Terzić 1982, str. 487-490.
  28. ^ Terzić 1982, str. 491.
  29. ^ Terzić 1982, str. 500-501.
  30. ^ Terzić 1982, str. 502.
  31. ^ Terzić 1982, str. 510.
  32. ^ Terzić 1982, str. 511.
  33. ^ Terzić 1982, str. 521.
  34. ^ Martens 2019, str. 257.
  35. ^ Terzić 1982, str. 546-547.
  36. ^ Terzić 1982, str. 545.
  37. ^ Terzić 1983, str. 274.
  38. ^ Terzić 1983, str. 277.
  39. ^ Terzić 1983, str. 283.
  40. ^ Terzić 1983, str. 286.

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Aleksandar M. Ognjević and Đorđe I. Nikolić (2020). Battle for Belgrade - April 1941. LeadenSky Books. ISBN 978-86-519-2527-9.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Calic, Marie-Janine (2010). Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert (jezik: njemački). München: C. H. Beck. ISBN 978-3-406-60646-5. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Terzić, Velimir (1983). Slom Kraljevine Jugoslavije; Uzroci i posledice poraza - knjiga 2. Beograd — Ljubljana — Titograd: Narodna knjiga — Partizanska knjiga — Pobjeda. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Terzić, Velimir (1982). Slom Kraljevine Jugoslavije; Uzroci i posledice poraza - knjiga 1. Beograd — Ljubljana — Titograd: Narodna knjiga — Partizanska knjiga — Pobjeda. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Anić, Nikola (1981). Drugi svetski rat - knjiga 2; Aprilska katastrofa. Beograd: Narodna knjiga. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Brunnbauer, Ulf; Buchenau, Klaus (2018). Geschichte Südosteuropas (jezik: njemački). Ditzingen: Philipp Reclam jun. GmbH. ISBN 978-3-15-011154-3. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Hösch, Edgar (2018). Geschichte der Balkanländer; Von der Frühzeit bis zur Gegenwart (jezik: njemački). München: C. H. Beck. ISBN 978-3-406-57299-9. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Grupa autora (1977). Sarajevo u revoluciji - knjiga 2. Sarajevo: NIŠP Oslobođenje. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Goldstein, Ivo; Goldstein, Slavko (2018). Tito. Novi Sad: Akademska knjiga. ISBN 978-86-6263-218-0. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Martens, Michael (2019). Im Brand der Welten - Ivo Andrić, ein europäisches Leben (jezik: njemački). Wien: Paul Zsolnay Verlag. ISBN 978-3-552-05960-3. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Bombardiranje Beograda 1941.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bombardiranje_Beograda_1941.&oldid=3653140"