Idi na sadržaj

Jelena Branković (Mara)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Razlikovati: Mara Branković ili Jelena Paleolog.
Jelena Branković Mara
Krunidbanovembar 1461.
VladavinaDespotica Srbije : 1. april 1459 - 20. juni 1459.
PrethodnikJelena Paleolog
Nasljednikniko
VladavinaKraljica Bosne  : 10. juli 1461. - 5. juni 1463.
PrethodnikKatarina Kosača
SupružnikStjepan Tomašević
Djeca2 neimenovane djece
DinastijaBrankovići
OtacLazar Branković
MajkaJelena Paleolog
Rođenje1447.
Smederevo , Srbija
Smrtdiskutabilno
Trakija ?
Mjesto sahranenepoznato

Jelena Branković (kasnije Mara ili Marija; rođena 1447. umrla nakon 1500.) je bila žena posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i tako posljednja bosanska kraljica. Iako se njena posvekrva, Katarina Kosača, često spominje kao posljednja bosanska kraljica, to je bila Mara.[1][2][3][4][5][6][7][8][9][10]

Porodica

Grb Brankovića
Grb Brankovića

Posljednja bosanska kraljica je bila najstarija kćerka srpskog despota Lazara Brankovića, vladajućeg srpskog despota, i bizantijske princeze, Jelene Paleolog, kćerke brata pretposljednjeg bizantijskog cara Ivana VIII Paleologa. Rođena je oko 1447. i krštena kao Jelena (neki izvori je nazivaju i Jelača[8]). Jelena nije imala braće, već dvije mlađe sestre :

Njen otac je u trenutku njenog rođenja imao dva starija brata, Grgura i Stefana, ali oba oslijepljena i tako uskraćena za vladavinu.[11] Ovakva situacija učinila je Jelenu poželjnom udavačom, budući da je njen muž mogao tražiti vlast nad Srbijom po njenom pravu.

Pitanje Jelenine udaje dobilo je na važnosti iznenadnom smrću Jeleninog oca 20. januara 1458.[11] Skrbništvo nad Jelenom su od tada dijelili njena majka i proosmanlijski nastrojeni vojvoda Mihajlo Anđelović, brat velikog vezira Mahmud-paše Anđelovića. Nakon pobjede antiosmanlijske i prougarske frakcije u proljeće 1458. Osmanlije su započele osvajanje Srbije. Jelena je postala marioneta antiosmanslijske frakcije, a njen brak je mogao spasiti ili uništiti državu.[12]

Brak

Nedugo nakon smrti despota Lazara počeli su pregovori o udaji Jelene kojoj je u miraz bila ostavljena cijela država.[2] Za budućeg despota Srbije izabran je Stjepan Tomašević, najstariji sin i prijestolonasljednik bosanskog kralja [[Stjepan Tomaš|Stjepana Tomaša. Pošto je bosanski kralj bio vazal ugarskog kralja, tada Matije Korvina, njegov pristanak je bio neophodan kako bi se sklopio brak. Matija Korvin je dao svoj pristanak 1458, te su započeli pregovori između Tomaševićevog oca, Stjepana Tomaša, i Jelenine majke, despotice Jelene.[1][2][8]

Srpska despotica

Dana 1. aprila 1459.[1] sklopljen je brak između dvanaestogodišnje Jelene i Stjepana Tomaševića. Odmah po vjenčanju, Stjepan Tomašević je preuzeo vlast nad Srbijom i okončao jednogodišnji interregnum koji je vladao od smrti Jeleninog oca 1458.

Vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka. Kako Stjepan Tomašević nije primio pomoć ni od ugarskog kralja ni od svog oca, pad Srbije je bio neminovan. U junu 1459. osmanski sultan Mehmed II osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Jelena bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni. Srpska despotovina je konačno pala 20. juna 1459. Jelena je iz Smedereva u Bosnu ponijela i mošti svetog Luke, koje je pohranila u Jajcu.[13]

Dolazak u Bosnu

Smederevo je palo već 20. juna 1459. Jelenin muž Stjepan je uspio nagovoriti Osmanlije da on i njegova porodica napuste grad. Jelena je sa sljedećim osobama izašla iz Smedereva:

Sve ove navedene osobe su preko oblasti Šumadije i Mačve stigli na granicu Bosne , zatima su prešli Drinu i sredinom jula su stigli u Bobovac, gdje je bosanski kralj Stjepan Tomaš primio svog sina i svoju nevjestu i ostale. Jelenina majka i sestre su na putu skrenule za Ugarsku, tako da nikad nisu stigle u [[Bobovac. Jelena je tu ostala s mužem Stjepanom sve do smrti njenog svekra Tomaša .

Bosanska kraljica

Dana 10. jula 1461. umro je Jelenin svekar, te je njen muž postao kralj Bosne, a ona bosanska kraljica, smjenjujući na tome mjestu maćehu svoga muža, [[Katarina Kosača-Kotromanić|Katarinu Kosaču. Jelenin muž je postao štićenik pape Pija II i još više produbio vezu između bosanskog prijestolja i Vatikana, što je započeo njegov otac. Papa mu je poslao krunu kojom ga je njegov delegat u novembru 1461. okrunio za bosanskog kralja, čime je Tomašević postao jedini bosanski kralj okrunjen u rimokatoličkoj ceremoniji. U duhu muževih nastojanja da se približi Vatikanu, kraljica Jelena se 7. novembra ili nešto kasnije odrekla imena koje joj je dato krštenjem u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i uzela ime [[Djevica Marija|Djevice Marije.[14][15] Od tada pa nadalje, izvori je nazivaju kraljicom Marom.

Kralj i kraljica su živjeli u kraljevskom gradu Bobovcu sve do 1463, kada su ga osvojile Osmanlije. Marin muž se tada sklonio u Jajce, a zatim u Ključ. Po osmanskom osvajanju Bosne, 5. juna 1463. Marijin muž je pogubljen - Marija je ostala udovica sa šesnaest godina. Bosansko kraljevstvo je time srušeno, a teritorija Bosne i Hercegovine postala je dio [[Osmanlijsko Carstvo|Osmanlijskog Carstva. Kraljica Mara je moći svetog Luke ponijela sa sobom u egzil, da bi na kraju, vjerovatno prodajom, završile u rukama Mlečana.

Djeca

Prema zapisima biskupa Angela Massarellija, kraljica Mara je sa Stjepanom Tomaševićem imala dvoje neimenovane djece. Međutim, Massarellijevi zapisi ne navode njihova imena, niti ikakve biografske podatke.[16]

Udovištvo

Različiti izvori različito opisuju Marin život nakon pada Bosne. Dok je njena posvekrva, kraljica Katarina, pobjegla u kršćanski Rim, svi izvori potvrđuju da je Mara ostala u Osmanskom Carstvu, koje je uključivalo i njene domovine.

Odnosi s Dubrovnikom

Po padu Bosne Mara se obratila za pomoć Dubrovačkoj Republici tražeći sklonište i deponirani novac svog muža, ali joj je zahtjev bio odbijen. Kraljica je, žureći da pobjegne od osvajača, ostavila iza sebe svoju najvrjedniju imovinu - kosti svetog Luke. Franjevci su ih uzeli i zaputili se prema Dubrovniku, gdje ih je presreo lokalni vojvoda, kraljičin prijatelj, te im nije dopustio da nastave bez njene dozvole. Ona je u međuvremenu pregovarala s Mlečanima o prodaji kostiju, dok su Dubrovčani bijesno zahtjevali izručenje kostiju. U augustu 1463. kraljica u pismu izražava svoje nezadovoljstvo škrtarenjem Mlečana i njihovoj smjelosti da dovode u pitanje autentičnost kostiju. Iako joj je ugarski kralj Matija Korvin nudio doživotno vlasništvo nad tri dvorca, Mara ih je na kraju ipak prodala Mlečanima.[17]

Život u Splitu

Sa svojom pratnjom, koju su činile bosanske velmože, mlada udovica se skrasila u Splitu, u benediktinskom manastiru [[Sveti Stjepan pod borovima. Tu je redovno primala u posjetu svoje zemljake, ali i Mađare, što se nije svidjelo mletačkoj vladi. Stoga su Mlečani naredili splitskom knezu da je udalji iz Splita na primjeren način. Mara je ubrzo zamoljena da se preseli u Šibenik ili neki susjedni otok. Uvrijeđena ovakvim postupanjem, kraljica je 1466. napustila Split i zaputila se u Istru, odakle je otišla majci u Ugarsku.[18]

Mara u Osmanskom carstvu

Godine 1474. obraća se Dubrovačkoj Republici sa zahtjevom da joj se isplati zaostavština njenog muža koja je kod njih bila sačuvana. Dubrovnik joj to odbija učiniti, nalazeći za to razne razloge, te isto čini 1477. kada kraljica ponavlja svoj zahtjev. 1485. Mara putuje u Carigradu na dvor sultana Bajazida II i žali mu se da joj Dubrovnik odbija izručiti zlato koje je kod njih pohranio njen muž. Sultan u oktobru naređuje Dubrovniku da joj se preda njena udovština, a u martu sljedeće godine naređuje joj se isplati velika suma novca koja je vjerovatno predstavljala neku zaostavštinu bosanskog dvora.[18]

Mara je neko vrijeme bila i na sultanovom dvoru, gdje je stekla nepopularnost spletkama protiv najbliže rodbine.[1] Isti tvrde da je Marija umrla 1474. na ostrvu [[Lefkada|Lefkadi.[1] Michael Angold piše kako je kraljica Mara nakon muževog pogubljenja nastavila živjeti u Osmanskom Carstvu sa svojim tetkama, sultanijom Marom i celjskom groficom Katarinom. Nakon smrti tetki, kraljica Mara je trebala naslijediti njihovu imovinu (budući da sultanija nije nikada imala djece, a celjska grofica je nadživjela svoje troje djece). Dio njihove imovine bio je obećan samostanima, a kako se nije znalo tačno koliko imovine je trebalo pripasti samostanima, kraljica Mara je na šerijatskom sudu tražila trideset hiljada zlatnika za koje je tvrdila da su u posjedu monaha, iako su trebali pripasti njoj nakon smrti grofice Katarine. Ispostavilo se da nije bila u mogućnosti dokazati svoje tvrdnje.[19][20]

Pred kraj života doselila se kod svoga daidže, Manojla Paleologa, blizu grada Çorlu (Trakija).[21] Kraljica Mara je umrla u tom gradu nakon 1500. kada je izvori opisuju kao zlu ženu, te da je sahranjena u lokalnoj crkvi zajedno sa svojim daidžom.[21] Posljednji put se spominje 24. januara 1495.[2][22] kada Dubrovčani svom izaslaniku u Carigradu daju uputu da ne odgovara ni na kakva pitanja o bosanskoj kraljici.[18]

Postoji teorija da se Mara u jednom trenutku pridružila haremu nekog turskog generala,[23] odnosno da je bila prisiljena postati supruga ili kurtizana osmanskog [[paša|paše.[24]

Preci

Kraljica Mara i kraljica Katarina bile su rodice u trećem koljenu, budući da su obje bile potomci srpskog despota [[Lazar Hrebeljanović|Lazara Hrebeljanovića. U prvih pet generacija predaka kraljice Mare spadaju tri bizantijska cara, dva sa majčine i jedan sa očeve strane porodice.

16. Branko Mladenović
8. Vuk Branković
17. nepoznato
4. Đurađ Branković
18. Lazar Hrebeljanović
9. Mara Hrebljanović
19. Milica Nemanjić
2. Lazar Branković
20. Matej Kantakuzin (bizantijski car)
10. Dimitrije I Kantakuzin
21. Irena Paleolog
5. Irina Kantakuzin
11. Eufrosina Paleolog
1. Jelena Branković (Mara)
24. Ivan V Paleolog (bizantijski car)
12. Manojlo II Paleolog (bizantijski car)
25. Jelena Kantakuzin
6. Tomaš Paleolog
26. Konstantin Dragaš
13. Jelena Dragaš
3. Jelena Paleolog
28. Andronico Asano Zaccaria
14. Centurion II Akajski
7. Katarina Akajska
30. Leonard II Tocco
15. Kreusa Tocco
31. Mrija Tocco

Također pogledajte

Literatura

  • Ponašanje bosanske kraljice Mare (Jelene) u izbjeglištvu, Đuro Tošić

Reference

  1. ^ a b c d e Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992.
  2. ^ a b c d Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "Draganović" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  3. ^ Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002.
  4. ^ Vjekoslav Klaić i Trpimir Macan, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981.
  5. ^ Sociétè belge d'Études byzantines, Byzantion: revue internationale des études byzantines, Fondation Byzantine, 1960.
  6. ^ Karl Krumbacher, Byzantinische Zeitschrift, C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung, 1952.
  7. ^ Guillaume Capus, A travers la Bosnie et l'Herzegovine, Librairie Hachette, 1896.
  8. ^ a b c Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, 1912.
  9. ^ Božidar Vidov, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara, posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije, s.n. 1980.
  10. ^ Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjestlost, 1969.
  11. ^ a b Nadežda D. Pavlović, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Minerva, 1973.
  12. ^ Mark Pinson, Roy P. Mottahedeh; The Muslims of Bosnia-Herzegovina: their historic development from the Middle Ages to the dissolution of Yugoslavia; Harvard CMES, 1996.
  13. ^ Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja: kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Durieux, 1998.
  14. ^ Joseph Reese Strayer, Dictionary of the Middle Ages, Scribner, 1988.
  15. ^ Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Tiskom Dioničke tiskare, 1882.
  16. ^ Angelo Massarelli, Dell'Imperadori Constantinopolitani
  17. ^ John Van Antwerp Fine, The Bosnian Church: a new interpretation : a study of the Bosnian Church and its place in state and society from the 13th to the 15th centuries, East European quarterly, 1975.
  18. ^ a b c Omer Ibrahimagić, Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost: zbornik radova, Fakultet političkih nauka u Sarajevu, 1996.
  19. ^ Michael Angold, Eastern Christianity, 2006, strana 164.
  20. ^ Asher Ovadiah, Universiṭat Tel-Aviv; Mediterranean cultural interaction; Ramot Publ. House, Tel Aviv University, 2000; 250. strana.
  21. ^ a b Milorad Ekmečić, Srpska akademija nauka i umetnosti. Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine; Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, SANU, 2002, stranica 60.
  22. ^ Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinski zemaljski arkiv, Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, Tisak kralj. zemaljske tiskare, 1918.
  23. ^ Steven Runciman, The Fall of Constantinople 1453, 1965.
  24. ^ Donald MacGillivray Nicol, The Byzantine Family of Kantakouzenos (Cantacuzenus) Ca. 1100-1460: A Genealogical and Prosopographical Study, Dumbarton Oaks Center for Byzantine Studies, 1968.

Vanjski linkovi


Titule po braku
Prethodnik:
Katarina Kosača 		Kraljica Bosne
1461-1463]] 		Nasljednik:


[[Kategorija:Rođeni 1447.

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Jelena_Branković_(Mara)&oldid=3655090"