Platon
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Platon (starogrčki: Πλάτων, fonol. Plátōn) bio je starogrčki filozof., rođen u Atini. Pripadao je ontološkom razdoblju antičke grčke filozofije, pripada objektivnom idealizam i idealistički je utopist. Osnovao je platonističku školu mišljenja i Akademiju, prvu visokoškolsku ustanovu na evropskom kontinentu.
Zajedno sa svojim učiteljem Sokratom i njegovim učenikom Aristotelom, Platon je centralna ličnost u historiji antičke grčke filozofije i zapadne i bliskoistočne filozofije koje su potekle od nje. Oblikovao je religiju i duhovnost.[1] Takozvani neoplatonizam njegovog tumača Plotinusa imao je uticaj na kršćanstvo (preko crkvenih otaca poput Augustina) i na islamsku filozofiju (preko npr. Al-Farabija). U moderno doba, Friedrich Nietzsche dijagnosticirao je da zapadnjačka kultura raste u sjenci Platona (poznato nazivajući kršćanstvo "platonizmom za mase"), dok je Alfred North Whitehead rekao: "najsigurnija opća karakterizacija evropske filozofske tradicije je da se ona sastoji od niz fusnota Platona."[2]
Platon je bio inovator pisanog dijaloga i dijalektičkih formi u filozofiji. Ukazao je na probleme za ono što su kasnije postale glavne oblasti teorijske i praktične filozofije. Njegov najpoznatiji doprinos je teorija oblika poznatih čistom razumu, u kojoj Platon predstavlja rješenje problema univerzalija, poznatog kao platonizam (također dvosmisleno nazvan ili platonski realizam ili platonski idealizam).
Smatra se da su najvažniji filozofski uticaji na Platona, pored Sokrata, bili Pitagora, Heraklit i Parmenid, iako je malo od djela njegovih prethodnika ostalo sačuvano i mnogo onoga što danas znamo o ovim figurama potiče od samog Platona. Za razliku od djela skoro svih njegovih savremenika, vjeruje se da je cjelokupno Platonovo djelo preživjelo netaknuto više od 2.400 godina.[3] Iako je njihova popularnost oscilirala, Platonova djela su dosljedno čitana i proučavana.[4]
Život
[uredi | uredi izvor]Platon (427-347. p. n. e.) rođen je u Atini u aristokratskoj porodici. Bio je, za to vrijeme, svestrano obrazovan. Pravo ime mu je Aristokle, a ime Platon dobio je po grčkoj riječi platis, što znači "širok, plećat". Kad je upoznao Sokrata, bio je očaran njegovom mudrošću i postao je njegov najbolji učenik i prijatelj osam godina (do Sokratove smrti). Nakon Sokratovog pogubljenja bio je razočaran u državu i nekoliko godina putovao je po Egiptu i južnoj Italiji. Godine 387. p. n. e. vraća se u Atinu i tu osniva svoju školu – Akademiju. Ona je dobila ime po mjestu gdje je Platon podučavao – u vrtu posvećenom mitskom heroju Akademu). To je vrijeme njegovog najplodnijeg rada kad je napisao svoja najznačajnija djela – dijaloge.
Postoje različiti podaci o tome koliko je sačuvanih dijaloga (35 i 13 pisama).
Razlika između Platonove i Aristotelove države
[uredi | uredi izvor]Platon je u svojoj Državi pokušao formulisati apsolutno najbolju državu, dok je Aristotel uočio da ne postoji apsolutno najbolja država već samo relativno najbolja država u odnosu na postojeće stanje. Platonova idealna država ima tri staleža (filozofi, vojnici, robovi), dok Aristotelova ima dva: upravljački stalež i stalež robova. Aristotel je pogrešno formulisao početnu premisu o robovima, a to je da su oni takvi po svojoj prirodi, dok su u stvarnosti oni takvi zato što ih takvima čini društvo. U samoj toj tvrdnji Aristotel je formulisao i rasnu teoriju društva.
Aristotel je bio realniji od Platona iz razloga što se zalagao za državu po uzoru na Atinu. On je proučavao postojeće ustave grčkih država i iz njih izvlačio zaključke. Aristotel je, također, državu prikazivao u organicističkom obliku.
Gnoseologija
[uredi | uredi izvor]
Platonovo učenje o spoznaji se bazira na njegovom idealističkom tumačenju svijeta. Ona je, prije svega, racionalistička, jer svijet ideja jedino mišljenjem možemo spoznati. Materijalni svijet spoznajemo čulima, ali to nije prava spoznaja.
U teoriju spoznaje Platon uključuje i svoju "teoriju sjećanja". Govorio je da metodom dijalektike, dijaloga mi trebamo podstaći dušu na sjećanje svijeta ideja u kome je boravila prije ulaska u tijelo. Zbog toga u ovom svijetu mi ne spoznajemo ništa novo – to je samo sjećanje.
Također, tvrdio je da u materijalnom svijetu mi vidimo samo sjene svijeta ideja. To je Platon opisao u svojoj poznatoj slici pećine u djelu Država. Naime, Platon je opisao čovječanstvo kao grupu ljudi u mračnoj pećini. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca sjenke prema zidu u koji ljudi gledaju. Kako napolju ljudi možda nose neke stvari (kutije, npr.), sjene koje su na zidu daju ljudima pogrešan utisak o vanjskom svijetu – ljudi s kockastim glavama (nepoznavanje svijeta ideja). Ponekad se neko iz grupe odvoji i izađe, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče nazad u pećinu.
Etika i politika
[uredi | uredi izvor]Po Platonu etički ideal je postići vrlinu, a ona se zasniva na znanju. To je težnja ka ideji dobra kao vrhunskoj vrijednosti. Ideja dobra (kao moralni imperativ) se ne može ostvariti samo u pojedincu nego istovremeno u zajednici, odnosno u državi.
Tako je njegovo etičko učenje povezano s učenjem o idealnoj državi. Idealna država zasniva se na podjeli rada, zato ona treba imati tri staleža:
- Stalež proizvođača – zanatlije i zemljoradnici
- Vojnici koji brane državu – vrlina hrabrosti
- Filozofi – vladari koji svojom mudrošću vode državu.
Staleži se ne trebaju miješati u poslove drugih staleža da bi se postigla maksimalna efikasnost. Država treba osigurati pravdu za sve i svoje građane učiti vrlini dobra.
Djela
[uredi | uredi izvor]Platonovo učenje možemo spoznati izvorno zahvaljujući tome što su njegova djela sačuvana u cjelini. Pisao je u obliku dijaloga, što djela čini zanimljivima, pa se i danas rado čitaju. Skoro u svim djelima javlja se Sokrat kao ličnost. Neki historičari dijele Platonova djela u tri faze (rani, srednji i pozni period):
Rani period:
|
Srednji period: |
Kasni period: |
Djelo Sokratova odbrana opisuje Sokratovu kritiku tadašnje države i njegov odnos prema smrti. Ovo djelo dramatizirano je kao pozorišni komad.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Michel Foucault, The Hermeneutics of the Subject, Palgrave Macmillan, 2005, str. 17.
- ^ Whitehead, Alfred North (1978). Process and Reality. New York: The Free Press, str. 39
- ^ Cooper, John M.; Hutchinson, D.S., eds. (1997): "Introduction."
- ^ Cooper, John M.; Hutchinson, D.S., eds. (1997). Plato: Complete Works. Hackett Publishing, vii.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- Platonova djela Arhivirano 18. 2. 2020. na Wayback Machine na Projektu "Gutenberg"
- Platonova djela