Zločin i kazna

Za druga značenja, pogledajte Zločin i kazna (čvor).

Zločin i kazna
Autor	Fjodor Dostojevski; 1866.
Originalni naziv	Преступление и наказание
Jezik	ruski
Žanr	Psihološki, kriminalistički
Vrsta djela	Roman
Vrijeme i mjesto nastanka	1865–1866, Sankt Petersburg, Rusija
Pripovjedač	treće lice
Gledište	većinom Raskoljnikovo
Vrijeme radnje	1860-tih
Mjesto radnje	Sankt Petersburg, zatvor u Sibiru
Glavni lik	Rodion Raskoljnikov
Vrhunac	Raskoljnikovo priznanje ubistva
Teme	otuđenje od društva, psihologija zločina i kazne i dr.

Zločin i kazna (ruski: Преступление и наказание) jest socio-psihološki i socio-filozofski roman ruskog autora Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, na kojem je pisac radio u periodu od 1865. – 1866. godine. Prvi put je objavljen u 12 dijelova u književnom časopisu Ruski glasnik svakog mjeseca tokom 1866. Godinu dana kasnije objavljeno je posebno izdanje, čija je struktura malo izmijenjena u odnosu na onu koju su pripremili urednici časopisa Ruski glasnik. Pored toga, autor je napravio brojne skraćenice i stilske izmjene u verziji knjige kada je objavljen kao cjelokupno djelo. Koncept za roman "Zločin i kazna" sazrijevao je u Dostojevskom dugi niz godina, ali je središnja tema, povezana s idejom glavnog lika o "običnim" i "izvanrednim" ljudima, počela da se oblikuje tek 1863. godine u Italiji. Počevši da radi direktno na poslu, autor je objedinio nacrte nedovršenog romana „Pyanenkie“, koji je prikazao priču koja govori o porodici Marmeladov i skice romana priznanja, zamišljenog kao otkriće osuđenika. U tom procesu, plan se proširio, a zaplet se zasnivao na zločinu studenta Rodiona Raskoljnikovog, koji je ubio staru ženu da zaradi novac kako bi spasio svoje najmilije. Istovremeno, kriminalna historija postala je za autora ne samo tema, već i razlog za razmišljanje o društvenim okolnostima, guranje osobe u zločine, kao i prilika da se pokaže koji kompleksni "hemijski" procesi se dešavaju u dušama ljudi. Jedna od slika romana bio je veliki grad iz druge polovine 19. vijeka, u kojem je život pun sukoba i drama. Rad obnavlja prepoznatljive znakove vremena, reproducirajući pejzažnu topografiju.

Radnja u romanu Zločin i kazna se usredsređuje na duševne muke i moralne dileme Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, bivšeg studenta u Sankt Peterburgu koji podstaknut siromaštvom i turobnom budućnošću pravi plan da ubije i opljačka Aljonu Ivanovnu beskrupuloznu staricu koja lihvarenjem izrabljuje ljude. Prije ubistva, Raskoljnikov vjeruje da se sa novcem može osloboditi siromaštva i nastaviti da obavlja velika djela. Međutim, nakon izvršenog zločina, on se našao u konfuziji, paranoji i gađenju zbog onoga što je učinio. Njegova moralna opravdanja potpuno se raspadaju dok se bori sa krivicom i užasom tokom suočavanja sa stvarnim posljedicama svog nedjela.

To je drugi roman Dostojevskog, nakon njegovog povratka iz petogodišnjeg izgnanstva u Sibiru. Zločin i kazna se smatra prvim velikim romanom njegovog "zrelog" perioda pisanja. Objavljivanje romana "Zločin i kazna" izazvalo je burne kontroverze u književnoj zajednici Rusije. Književne kritike su se kretale od ushićenja do potpunog odbacivanja. Savremenici Dostojevskog kao što su Dmitrij Pisarev, Nikolaj Strahov i Nikolaj Ahšarumov napravili su temeljnu analizu ovog književnog djela. Rad je preveden na francuski, njemački, švedski, engleski, poljski, mađarski, italijanski, danski, norveški i finski jezik. "Zločin i kazna" je utjecao na svjetski književni proces: na francuskom, italijanskom i njemačkom književnom romanu pojavila su se književna djela koja su nastavila razvoj teme koju je dao Dostojevski. Roman je više puta igran u pozorištu. Prve samostalne izvedbe pojavile su se 1880-ih, a prva pozorišna produkcija u Rusiji izvedena je 1899. godine. Prva inostrana scenska verzija predstavljena je u Parizu 1888. godine.

O autoru

• Fjodor Dostojevski

Historija nastanka

Put od zamisli do realizacije

Koncept rada o takozvanoj "jakoj ličnosti" koja se nije plašila kajanja ili ljudskog suda, počeo je da dozrijeva kod Dostojevskog još tokom teškog rada u sibirskom izgnanstvu. U jesen 1859. godine, Fjodor Mihajlovič je u pismu svom bratu rekao da planira da započne rad na novom priznanju u bliskoj budućnosti, čiji su glavni oblici nastali "dok je ležao u krevetu, u teškom trenutku tuge i samorazgradnje." Međutim, put od ideje do realizacije pokazao se duljim, a karakter osobe koja je "mogla beskrajno da se komanduje", autor je osuđenika Orlova prvobitno razradio u romanu Zapisi iz mrtvog doma.

U ljeto 1865. godine, u teškoj novčanoj situaciji, pisac se obratio izdavaču književnog časopisa "Otečestvenije zapiski" (ruski: Отечественныя записки) Andreja Kraevskog sa zahtjevom da mu se unaprijed isplati 3.000 rubalja za još nenapisani roman "Pjanenkie", u kome je "prikazana" radnja porodice Marmeladov. Dostojevski je poslao sličan prijedlog uredniku časopisa Sanktpeterburške Vedomosti Valentinu Koršu, obećavajući da će završni rukopis dostaviti najkasnije do oktobra. U oba slučaja došlo je do odbijanja. Kao rezultat toga, pisac je dobio potrebnu svotu od izdavača Fjodora Stelovskog, koji je umjesto toga stekao sva prava za izdavanje tromjesečne zbirke Dostojevskog. Pored toga, Stelovski je od Fjodora Mihailovića dobio obećanje da će mu napisati novi roman (koji će kasnije dobiti naziv Kockar) najkasnije do novembra 1866. godine.

Sporazum sklopljen sa Stellovskim dao je piscu mogućnost da isplati svoje glavne dugove i ode u inostranstvo. Tamo su se novčani problemi Dostojevskog pogoršali jer je, dok je bio u Wiesbadenu, u pet dana u kockarnici izgubio sav novac i neke lične predmete, uključujući džepne satove. U pismu upućenom Apolinariji Suslovoj (august 1865.), Fjodor Mihajlovič je rekao da mu je uskraćen ručak i druge usluge u hotelu:

Ne čiste moju odjeću i čizme, te ne dolaze na moj poziv

. Tu je u maloj hotelskoj sobi, "bez novca, bez hrane i bez svjetlosti", pisac započeo rad na romanu Zločin i kazna. Prema književnom kritičaru Leonidu Grossmanu, ideje koje su dugo sazrijevale u trenutku novčarskog kolapsa Fjodora Dostojevskog "dale su novu kombinaciju i dovele u prvi plan zamisao o pisanju romana o zločinu".

Stranica iz bilježnice Fjodora Mihailovića Dostojevskog u kojoj je zapisao ideju o romanu Zločin i kazna.

U septembru iste 1865. godine Dostojevski je pozvao Mihaila Katkova, urednika časopisa "Ruski vestnik", da svoj novi rad objavi na stranicama svoje publikacije, rekavši da je posao koji je započeo bio "psihološki izvještaj o jednom zločinu":

Radnja u knjizi je moderna za ove godine. Mladić izbačen sa studentskog univerziteta ... odlučio je ubiti jednu staricu, titularnog savjetnika koja daje novac koji joj donosi kamate ... U mojoj se priči osim toga nalazi i nagovještaj da izrečena zakonska kazna za zločin plaši kriminalca mnogo manje nego što to zakonodavci misle, dijelom jer on to moralno zahtijeva.

U oktobru te godine, Katkov je poslao Dostojevskom 300 rubalja kao depozit. Istina, novac je u Wiesbaden stigao s određenim kašnjenjem, a pisac je do tada već bio otišao u Rusiju. Rad na romanu Zločin i kazna nastavljen je u Sankt Peterburgu, a u novembru 1865. Fjodor Mihajlovič je odbacio i spalio nacrt na više stranica i počeo ponovo pisati. Mjesec dana kasnije pružio je Katkovu prvih sedam stranica romana. Dalje, rad je poslan "Ruskom glasniku" u dijelovima kako su bili spremni. U jednom od pisama Dostojevski je rekao:

"Sjedim na poslu poput osuđenika ... Cijelu zimu nisam nikome išao, nikoga nisam vidio, bio sam u pozorištu samo jednom ... I tako ću nastaviti do kraja romana - ako me ne strpaju u zatvor zbog dugovanja".

Sudeći prema nacrtima Dostojevskog, prošao je kroz tri kreativne faze radeći na romanu Zločin i kazna. Rad koji je započeo u hotelskoj sobi u Wiesbadenu predstavljao je priznanje osobe koja je počinila zločin. U prvom licu je provedeno pripovijedanje: "Biću suđen i sve ću vam reći ... pišem za sebe, ali neka ga drugi pročitaju." U tom se procesu ideja promijenila - u rukopis su uvršteni dijelovi nedovršenog romana "Pianenki". Ova opcija koja je kombinovala dvije različite priče - osuđenik i porodica Marmeladov, opet nije odgovarala Fjodoru Mihajloviču, koji je prolazeći u treće - posljednje - izdanje Zločina i kazne, napravio sebi bilješku: "Priča iz sebe, a ne od njega ... Moramo pretpostaviti da je autor svemoguće stvorenje, a ne griješnik".

U prvoj verziji djela glavni lik nije imao prezime - njegov prijatelj Razumikhin, lik je nazvao Vasilijem i Vasyukom. Istražitelj koji je radio na slučaju ubistva u radnim materijalima se spominjao kao Porfirije Stepanovič, zatim Porfirije Filipijevič Semenov. Među likovima je bila i mlada kćerka Lizaveta Syasya, sa kojom je kriminalac imao tople odnose. Kasnije se pojavila Sonya, a u odvojenim stavkama dvije su junakinje bile u blizini, ali tada je Syasya isključena iz romana. Svidrigailov (koji se prvobitno zvao Aristov) u prvim nacrtima sveske bio je epizodnog karaktera koji je heroja obavijestio da zna ime zločinca.

Zaplet za Zločin i kaznu možda je Dostojevski preuzeo kada je čitao o tužbi u slučaju dvadesetdevetogodišnjeg moskovljanina Gerasima Chistova, šizmatičara, predstavnika trgovačke porodice koji je u januaru 1865. ubio dvije starije žene. Oružje sa kojim je izvršeno ubistvo bila je sjekira, a zločinac je iz odjeće i iz stana žrtve uzeo novac i dragocjenosti. Šest mjeseci kasnije, u augustu je počelo suđenje. Fjodor Mihailovič je bio upoznat sa doslovnim izvještajem slučaja. Prema Leonidu Grossmanu:

Materijali sa ovog procesa mogli bi dati podsticaj njegovoj umjetničkoj mašti u prvoj fazi rada na romanu."

.

Autorov put bio je dovoljno dugačak kada je tražio odgovor na pitanje zašto je Raskoljnikov ubio staru lihvarku. U pismu Mihailu Katkovu, Fjodor Mihajlovič je ograničio ideju značenja njegovih herojskih postupaka na "jednostavnu aritmetiku": učenik je odlučio da oduzme život "gluhoj, glupoj, zloj i bolesnoj starici" kako bi drugim stradalim ljudima pružio priliku za spas - sebi, sestri i majci. U drugoj verziji romana postojala je i svojevrsna filantropska poruka lika: "Uzimam vlast, dobivam moć, novac, snagu i to koristim u dobre svrhe. Ja donosim sreću." Konačno je u završnoj verziji artikulirana Raskoljnikovljeva "ideja Napoleona" o podjeli čovječanstva na "bića koja drhte" i "gospodare".

Objavljivanje romana

U početku su principi saradnje između časopisa Ruski glasnik i autora pobudili zbunjenost kod Dostojevskog. Urednik časopisa Mihail Katkov je nakon primanja preliminarnog plana "Zločina i kazne" u septembru 1865. poslao predujam od 300 rubalja u Wiesbaden bez pratećeg pisma. Kad je nakon tri mjeseca Fjodor Mihajlovič poslao izdavaču prve stranice rukopisa, od časopisa nije bilo reakcije. Tišina je trajala nekoliko nedjelja, tokom kojih je pisac bio u potpunoj nedoumici oko sudbine svog književnog djela. U nekom trenutku, ne mogavši ​​to podnijeti, poslao je Katkovu pismo u kojem je zatražio barem neke informacije o uredničkim planovima:

Ako vam se moj roman ne sviđa ili ako ste ga odlučili štampati, pošaljite ga nazad. Vi ste neophodna osoba Mihail Nikiforovič i sa ljudskim osjećajem ... iskreno vas molim da brzo i jasno odgovorite na ovo pismo, kako bih mogao znati svoj stav i nešto preduzeti.

Rusкi glasniк, prvi primjerak iz 1866. godine.

Sredinom januara 1866. godine od časopisa je konačno dobio odgovor: urednici su se izvinili autoru jer ga je "predugo ostavljao na gubitku", i izvijestili da je početak romana Zločin i kazna već štampan u prvom broju, koji će biti objavljeni narednih dana. Kasnije je pisac otkrio da je za zaposlene u Ruskom glasniku neočekivana ponuda Dostojevskog bila pravi spas. U jednom od pisama Fedor Mihajlovič je rekao da:

ove godine nisu imali ništa od fikcije, Ivan Turgenjev ne piše ništa, a već smo se posvađali s Lavom Tolstojem. Priskočio sam u pomoć, ali bili su veoma oprezni sa mnom i politizirani su.

Saradnja se pokazala obostrano korisnom, zbog činjenice da je urednik časopisa Mihail Katkov, koji je plaćao naknade tokom godine, pomogao Dostojevskom da izbjegne novčano dugovanje. Tiraž Ruskog glasnika zahvaljujući romanu "Zločin i kazna" znatno se povećao. Čitaočevo zanimanje za roman bilo je povezano ne samo sa zločinačkim zapletom i čuvenom spletkom, već i sa izvanrednom podudarnošću stvarnih događaja i historije romana. U januaru iste 1866. godine, neposredno prije objave Ruskog glasnika, "Moskovski policijski glasnik" prijavio je zločin koji je počinio univerzitetski student Danilov: mladić je ubio lihvara Popova i njegovu sluškinju Nordman, koji su neočekivano ušli u kuću kroz otključana vrata. Preglednik novina i časopisa ponovno je pročitao roman "Zločin i kazna" i uporedio detalje - na primjer, u časopisu Ruski invalid napisano je tih dana:

Ako uporedite roman s ovim stvarnim incidentom, Raskoljnikovljeva će bol biti još veća.

Radnja

Radnja romana počinje vrelog julskog dana u Sankt Peterburgu. Student Rodion Romanovič Raskoljnikov, primoran da napusti univerzitet zbog nedostatka novca, uputio se u stan kod Aljone Ivanove, stare lihvarke koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose kao zalog. Vraćajući se kući pošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Ujutro ga je probudila Nastasja kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomoćnica. Donijela mu je nešto za pojesti, te ga je obavijestila da je gazdarica otišla na policiju da ga prijavi jer nije plaćao račune za smještaj. Prije nego što je otišla uručila mu je pismo njegove mame sa kojom se često dopisivao, a kada ga je dobio bio je toliko veseo da je takoreć potjerao Nastasiju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo osjećaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja raspoloženje mu se pokvarilo, jer je pročitao da bi mu se sestra (Dunja) trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da se taj brak neće dogoditi dok je on živ. Nakon toga otišao je do Razumihina, jednog svog prijatelja iz škole, možda i jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu djevojku koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio. Kada je došao kod Razumihina naglo je promijenio svoje raspoloženje i otišao je nazad kući. Vračajući se kući, otkrio je da će Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko sedam navečer, te je odlučio da će tada počiniti ubistvo.

Ilustracija za roman "Zločin i kazna", ruskog slikara i pisca Nikolaja Nikolajeviča Karazina.

U glavi heroja tokom proteklog mjeseca sazrela je ideja o ubijanju "gadne starice." Prema Raskoljikovu, jedan zločin promijeniće njegov život i spasiti sestru Dunju od potrebe da se uda za "dobročinitelja" Pjotra Petroviča Lužina. Tog dana odlučio je malo odspavati popodne, prije nego što ode do Aljone, međutim dosta se kasno probudio pa se bojao da će zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je ona živjela. Hodao je sporo te zaobilaznim putem, kako ne bi na sebe privukao pažnju. Došavši do njenog stana pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuće, a tek onda kada se predstavio mogao je ući u kuću. Dao joj je zalog, te uzeo sjekiru i ubio je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari i uzeo neke stvari, međutim kao da je bio pijan, pa nije uzeo novac i sve stvari. Baš onda kada je htio otići začuo je jedan šum te je vidio da je u sobu došla Lizaveta, pa je i nju morao ubiti. Nakon toga je još imao problema, na vrata stana došla su i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po pazikuću, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao nazad u svoj stan. Došavši kući sakrio je stvari te legao. Dobio je temperaturu, a kada je to Nastasja vidjela pozvala je doktora. Nakon što je ozdravio, jednog je dana uzeo stvari i zamalo da ih nije bacio u rijeku, pa ih je sakrio ispod jednog kamena. Kada se vratio kući ponovno se razbolio. Prije i poslije zločina, na putu Rodion Romanovič Raskoljnikov susreće mnogo različitih ljudi. U pivnici se upoznaje s titularnim savjetnikom Semjonom Zaharovičem Marmeladovim, a kasnije i sa suprugom Katerinom Ivanovnom i njenom starijom kćerkom Sonjom. Jednog je dana vraćajući se kući vidio nesreću u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je odnio kući kod njegove žene. To je bio Marmeladov, a njegovoj supruzi Katarini Ivanovnoj je dao nešto novca jer su oni bili siromašni, i otišao je kući. U međuvremenu su mu došli mama i sestra. Jednog je dana kod njega došla Sonja, koja mu je došla reći da joj je tata umro i pitala ga je hoće li mu doći na sprovod. Što je više vremena prolazilo, njega je sve više pekla savjest što je ubio staricu, ali ipak nije imao snage da to prizna policiji. Jedina osoba kojoj je on to priznao bila je Sonja, zato što ju je volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala, te mu obećala da će zauvijek biti sa njim. Ubrzo se o tom ubistvu pročulo po gradu, a pažljivo osmišljen plan propada zbog unutrašnje panike Rodiona Romanoviča Raskoljnikova. Policijski istražitelj Porfir Petrovič, koji otkriva Raskoljnikovljev članak "O zločinu" u časopisu Periodični govor, objavljen nekoliko nedelja prije ubistva. U njemu autor iznosi svoja razmišljanja o činjenici da su svi ljudi podijeljeni u dvije kategorije - "bića koja drhte" i "ona koja imaju moć." Razgovori s Porfirijem Petrovičem o suštini zločina toliko iscrpljuju heroja da se odluči na priznanje počinjenog zločina. Nedugo zatim predao se policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. U epilogu romana radnja je prebačena u sibirski zatvor, gdje se nalazi Raskoljnikov, kojega je sud osudio na osam godina napornog rada druge kategorije. Nakon njega, Sonja Marmeladova se također seli u Sibir, pokušavajući da pomogne heroju svojom požrtvovanom ljubavlju i nesebičnošću. Postepeno ponovno rođenje Rodiona Romanoviča Raskoljnikova povezano je sa odbacivanjem "napoleonske ideje" i uvjerenjem da će on biti u stanju da se ljubavlju i predanošću opravda za sve Sonjine patnje.

Na mnogo načina Sonja je bila neodoljivo nadahnuće za studenta kriminalca u njegovoj nepobjedivoj žeđi za životom. Raskoljnikov zna da "novi život neće biti uzaludan za njega", ali da će za to morati platiti velikim budućim podvigom ... Nikad nećemo saznati kakav novi veliki podvig u budućnosti smjera Raskoljnikov, koji se sačuvao od samoubistva i uskrsnuo za novu bolju budućnost, te za novu priču o svojoj budućoj sudbini.

Epilog

Književni istraživači epilog romana "Zločin i kazna" nazivaju informativnim otvaranjem: u njemu se s jedne strane opisuju događaji koji su se dogodili godinu i pol nakon priznanja Raskoljnikova (smrt Pulkherije Aleksandrovne, vjenčanja Avdotje Romanovne i Dmitrija Razumihina, njihovi planovi u vezi s mogućim preseljenjem u Sibir); s druge strane, naznačena je perspektiva za novu priču o "postupnom obnavljanju i propadanju čovjeka." Istina, junak ove priče više nije Rodion Romanovič, već "pozitivno divan čovjek" Lav Nikolajević Miškin iz "Idiota" - sljedećeg romana Dostojevskog.

Završni dio "Zločina i kazne" počinje opisom sibirskog grada, u tvrđavi gdje je zatvor smješten i gdje Rodion Raskoljnikov služi osmogodišnju zatvorsku kaznu. Na ovoj slici zabilježene su uspomene Dostojevskog na zatvor u Omsku, u kojem je Fjodor Mihajlović bio četiri godine. Druga kategorija osuđenika značila je da osuđenici ne bi trebali raditi u rudnicima, kao zločinci prve kategorije, već u tvrđavi. I sam Dostojevski je za vrijeme boravka u teškim porođajima bio među zatvorenicima druge kategorije. Kazna za Rodiona Romanovića (kako je napomenuto u epilogu), "ispostavila se milostivijom nego što se moglo očekivati." Sud je objasnio da je svoju presudu za počinjeno nedjelo donio po Krivičnom zakonu iz 1843. godine, te da je "ubistvo stare lihvarke i njene sestre počinjeno s predumišljajem, ali sa naglim emotivnim nagonom." Pored toga, "priznanje i neke druge okolnosti koje olakšavaju krivicu" uzete su u obzir.

U prvim mjesecima boravka u zatvoru Raskoljnikov se nije osjećao krivim:

Moja savjest je mirna. Naravno, počinjeno je krivično djelo ... pa, uzmite mi glavu po slovu zakona ... i to je dovoljno.

Međutim, glavni lik u romanu sve više i više shvata da između njega i ostalih osuđenika postoji "nepremostivi jaz: "Čak su ga počeli mrziti ... smijali su se njegovom zločinu." Ovaj dio teksta iz romana podudara se s pismom brata Dostojevskog, u kojem piše: "Mi, plemići, susreli smo se sa neprijateljstvom i sa zlonamjernim zlom, na našu žalost."

Za vrijeme svoje bolesti, Rodionu Romanoviću počinju da se ukazuju "proročki snovi", gdje ​​u jednom od njih on vidi "kugu koja ide iz dubine Azije u Evropu." Kao rezultat toga, svi osim nekoliko "izabranih" ljudi trebali bi propasti. Ovaj san prethodi "posljednjem rođenju" heroja. Njegova vizija se zasniva na 24. poglavlju Evanđelja po Mateju, u kojem Isus poručuje svojim učenicima:

Čućete ratove i glasine o ratovima. Gledajte da se ne uplašite jer sve to mora biti, ali nije ovo kraj; narod će se podići protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva i biće gladi i pomora, i zemlja će se tresti po svijetu. Ipak je ovo samo početak stradanja ... A da se ti dani nisu skratili, ne bi se spasilo ni tijelo; ali u ime izabranih, ti će se dani skratiti."

U nacrtima Dostojevskog sačuvan je zapis koji svjedoči o tome da je piščeva zamisao romana zasnovana na tezi "pravoslavni pogled, u kojem postoji pravoslavlje." "U udobnosti nema sreće, sreću kupuje patnja", pa stoga Raskoljnikov prolazi kroz bol i muku u procesu "ponovnog rođenja". Prvo snovi, a potom dolazak Sonje Marmeladove, zajedničko čitanje Novog zavjeta sa njom, vode junaka iz duhovnog zastoja. Dok je tražio završnu frazu, autor romana je zabilježio:

Posljednji red. Načini na koje bog pronalazi čovjeka su neumoljivi.

U historiji Raskoljnikovih moralnih lutanja "bog je našao čovjeka", kaže književni kritičar Igor Sukkh. Drugo gledište zauzeo je Jurij Karjakin, koji je napisao da Rodion Romanovič "nikada nije otvorio Evanđelje“; heroj je imao druge razloge za unutrašnju obnovu: "Mogu li njena [Sonjina] ubjeđenja sada da ne budu i moja uvjerenja?" Prema Karjakinu, "bili su uskrsnuti ljubavlju."

Raskoljnikov spašava Sonju. Sudbina njenog brata i sestre odgovara samoubistvu Svidrigailova. Razumihin, zaljubljen u nju, pomaže Dunji. Još jedna osoba spašava osobu, ali rupa u postojanju se odgađa samo na ovom mjestu. Svi ostali problemi ostaju neriješeni. Hoće li biti dovoljno "vječne Sonje" za svu ljubav? Ko će spasiti svijet koji umire od ludila? Da li bog uvijek nađe osobu i šta učiniti ako je osoba ne nađe? Filozofski roman Dostojevskog ostavio je ta pitanja dvadesetom stoljeću.

Struktura

Roman je podijeljen u šest dijelova, sa epilogom. Pojam "intrinzične dualnosti" u Zločinu i kazni komentiran je uz prijedlog da u knjizi postoji određena simetrija. [26] Edward Wasiolek koji tvrdi da je Dostojevski bio vješt majstor i veoma svjestan formalnog uzorka u svojoj umjetnosti rekavši:

Dijelovi I-III poglavlja Zločina i kazne predstavljaju pretežno racionalnog i ponosnog Raskoljnikova: u dijelovima IV-VI poglavlja izranja "iracionalni" i skromni Raskoljnikov. Prva polovina romana prikazuje postepeni raspad prvog vladajućeg principa njegovog lika, dok se u drugoj polovini postepeno rađa novi vladajući princip. Tačka promjene dolazi u samoj sredini romana.

Kompozicijska ravnoteža postiže se simetričnom raspodjelom određenih ključnih epizoda kroz šest dijelova romana. Ponavljanje tih epizoda u dvije polovine romana, kako je tvrdio David Bethea, organizirano je po principu ogledala, pri čemu "lijeva" polovina romana odražava "desnu" polovinu.

Sedmi dio romana, epilog, privukao je veliku pažnju i kontroverzu. Neki su kritičari Dostojevskog kritizirali zbog završne stranice romana kao suvišne, antiklimaktične, nedostojne ostatka ovog književnog djela [28], dok su ga drugi branili nudeći razne sheme za koje tvrde da dokazuju njegovu neizbježnost i neophodnost. Steven Cassedy tvrdi da su Zločin i kazna "formalno dvije različite, ali usko povezane stvari, naime posebna vrsta tragedije po klasičnom grčkom kalupu i hrišćanska priča o uskrsnuću". Cassedy zaključuje da su "logični zahtjevi tragičnog modela kao takvog zadovoljeni bez epiloga u Zločinu i kazni ... Istovremeno, ova tragedija sadrži hrišćansku komponentu, a logični zahtjevi ovog elementa udovoljeni su samo uskrsnućem obećanom u epilogu."

Jezik i stil

Roman Zločin i kazna napisan je u trećem licu iz sveznajuće perspektive. Ovo književno djelo je napisano uglavnom sa stanovišta glavnog lika Raskoljnikova, ali se s vremena na vrijeme prebacuje na perspektivu drugih likova poput Svidrigaïlova, Razumihina, Lužina, Sonje ili Dunje. Ova narativna tehnika, koja pripovjedača vrlo usko spaja sa sviješću i gledištem srediŝnjih likova, bila je originalna za vrijeme Dostjevskog. Vodeći svjetski stručnjak za književno djelo Fjodora Dostojevskog Joseph Frank primjećuje da se upotreba vremenskih pomaka sjećanja i manipuliranje vremenskom sekvencom Dostojevskog u romanu počinje približavati kasnijim eksperimentima Henryja Jamesa, Josepha Conrada, Virginije Woolf i Jamesa Joycea. Istraživači su primijetili da se, kako se zaplet razvija, ritam romana mijenjao: ako u glavnom dijelu romana nervozne, zbrkane bilješke često upadaju u naratorov narator, a zatim u epilogu "u trenucima posebnog prosvjetljenja" - autorov govor postaje smiren i nepristojan. Na početku i usred Zločina i kazne postoje mnoge uvredljive rečenice, konvencije, rezerve i retorika: "međutim", "kao da", "iako". Prilikom stvaranja likova slike, pisac koristi različite trikove: naprimjer, lik perkusioniste otkriva se uključivanjem umanjenih riječi u tekst - "sitna starica", "oštrim i zlim očima", dok se Raskoljnikovljevo psihološko stanje prikazuje upotrebom njegove "disharmonije sintaksi."

Napuštajući svoj ormar, Raskoljnikov se polahko, kao u neodlučnosti, uputio prema K-tom mostu. Prema Vadimu Kožinovu, riječ "neodlučnost" i onima koji su joj bliski "ne može se riješiti", "nerješivo", "neriješeno" su ključne: "Zločin i kazna" je roman nerješivih situacija i fatalnih odluka prepunih tragičnim posljedicama." Riječ "čudno" ("... mislio je s čudnim osmijehom") zauzima jednako istaknuto mjesto u rječniku romana: prema proračunima književnog kritičara Viktora Toporova, Dostojevski ga koristi u Zločinu i kazni oko 150 puta - i to velikim dijelom zahvaljujući njemu u zapletu izgradio je "atmosferu iznenađenja." Druga riječ - "iznenada, javlja se gotovo 560 puta. Obično se pojavljuje u situacijama povezanim sa promjenom raspoloženja likova ili iznenadnim zapletima.

Posebna pažnja posvećena je istraživačima unutarnjeg govora Raskoljnikova, koja sadrži pitanja nevidljivim sagovornicima, njihove moguće odgovore, polemiku koja nastaje među njima. Rodion Romanovič se obično obraća svojim "unutrašnjim" protivnicima "ti" i vrlo je neoprezan; kao podrugljive primjedbe - u njihovo ime - ponekad se obraća i sebi. Kulturolog Mihail Bahtin odabrao je svoje misli kao uzor dramatiziranog unutrašnjeg monologa junaka nakon što je dobio pismo Pulherije Aleksandrovne:

Neću biti? I šta ćete učiniti da se ovo spriječi? ... Da, za deset godina, majka će imati vremena da se slijepi od marame, a možda će nestati i suza, a sestra? Pa, pomislite šta bi moglo biti sa mojom sestrom za deset godina, ili za tih deset godina? Pogodite?.

Dostojevski koristi različite načine govora i rečenice različite dužine za različite likove u romanu. Oni koji koriste vještački jezik - na primjer Lužin - identifikovani su kao neprivlačni ljudi. Narušeni um gospođe Marmeladov odražava se u njenom jeziku. U originalnom ruskom tekstu imena glavnih likova imaju pomalo dvostruka značenja, ali u prijevodu se suptilnost ruskog jezika uglavnom gubi zbog razlika u jezičkoj strukturi i kulturi. Naprimjer, izvorni ruski naslov ("Преступление и наказание") nije izravno jednak na bosanskom naslovu "Zločin i kazna". "Prestupljenje" (Преступление) doslovno se prevodi kao "prelazak preko". Fizička slika zločina kao prelaska preko barijere ili granice gubi se u prijevodu, kao i vjerska implikacija prijestupa.

Literatura

• Бахтин М. М. Проблемы творчества поэтики Достоевского. — Киев: Next, 1994. — ISBN 5-88316-018-X .
• Белов С. В. Роман Ф. М. Достоевского «Преступление и наказание» / Под редакцией Д. С. Лихачёва. — Л.: Просвещение. Ленинградское отделение, 1979.
• Белов С. В. Петербург Достоевского. — СПб: Алетейя, 2002. — ISBN 5-89329-513-7.
• Боград Г. Оказал ли влияние Эдгар По на творчество Достоевского? // Достоевский. Материалы и исследования. — СПб: Наука, 2010. — Т. 19. — С. 87—98. — ISBN 978-5-02-025597-5.
• Frank, Joseph (1995). Dostoevsky: The Miraculous Years, 1865–1871. Princeton University Press. ISBN 0-691-01587-2. Katkov, Crime and Punishment.
• Frank, Joseph (2002). "Introduction". Dostoevsky: The Mantle of the Prophet, 1871–1881. Princeton University Press. ISBN 0-691-11569-9.