Kontinentalna filozofija

Kontinentalna filozofija je izraz koji je potekao od filozofa engleskog govornog područja da opiue različite filozofske tradicije koje pod snažnim utjecajem određenih filozofa iz 19. i 20. stoljeća iz kontinentalne Europe. Izraz se često koristi u kontrastu sa analitičkom filozofijom. U tradicije koje obuhvaćaju kontinentalnu filozofiju spadaju njemački idealizam, fenomenologija, egzistencijalizam i njeni antecedenti hermeneutika, strukturalizam, poststrukturalizam, francuski feminizam i kritičku teoriju Frankfurtske škole i još neki drugi pravci zapadnog marksizma.

Teško je odrediti važne tvrdnje koje bi bile zajedničke svim navedenim filozofskim pravcima. Nazivu «kontinentalna filozofija» kao i nazivu «analitička filozofija» nedostaje čista definicija i možda označava obiteljsku sličnost među filozofskim pogledima. Bez obzira, neki učenjaci su nastojali da utvrde uobičajene filozofske teme koje tipično karakteriziraju kontinentalnu filozofiju.

Prvo, kontinentalni filozofi odbijaju scijentizam, pogled da su prirodne znanosti najbolji ili najtočniji razumijevanja svih fenomena. Kontinentalni filozofi često tvrde da znanost ovisi o «predteorijskom supstratu iskustva», jedan oblik kantovskih uvjeta mogućeg iskustva i da znanstvene metode su neadekvatne da razumiju takve uvjete razumljivosti.

Drugo, kontinentalna filozofija uobičajeno smatra te uvjete mogućeg iskustva kao promjenljive: određena barem djelomično faktorima kao kontekst, vrijeme i prostor, jezik, kultura i povijest. Stoga kontinentalna filozofija naginje historicizmu. Dok analitička filozofija naginje tretirati filozofiju u smislu diskretnih problema, mogući da se analiziraju odvojeno od njihovih povijesnog porijekla (kao što znanstvenici smatraju povijest znanosti nebitnu za znanstvenu istragu), kontinentalna filozofija tipično predlaže da «filozofski argument ne može biti rastavljen tekstualnih i kontekstualnih uvjeta njegovog povijesnog pojavljivanja».

Treće, kontinentalna filozofija tipično drži da svjesno ljudsko djelovanje pože promijeniti te uvjete mogućeg iskustva: «ako je ljudsko iskustvo kontingentna kreacija, tada može biti rekreirao na druge načine». Stoga kontinentalni filozofi često imaju snažan interes prema sjedinjenju teorije i prakse i često vide svoja filozofska istraživanja blisko povezana sa osobnom, moralnom i političkom transformacijom. Ta tendencija je vrlo očita u marksističkoj tradiciji ali je isto centralna i u egzistencijalizmu i poststrukturalizmu.

Zadnja karakteristična crta kontinentalne filozofije je naglasak na metafilozofiji. Odmah nakon razvoja i uspjeha prirodnih znanosti, kontinentalni filozofi su često tražili da redefiniraju metodu i prirodu filozofije. U nekim slučajevima (kao njemački idealizam i fenomenologija), to se manifestira kao obnavljanje tradicionalnog pogleda da je filozofija prva, temeljna, a priori znanost. U drugim slučajevima (kao hermeneutika, kritička teorija ili strukturalizam), smatrano je da filozofija istražuje područje koje je nesvodivo kulturološko ili praktično. A u nekim slučajevima, kontinentalni filozofi (kao Kierkegaard, Nietzsche, kasniji Heidegger i Derrida) drže ozbiljne sumnje u koherenciji bilo koje koncepcije filozofije.

Naposljetku, gore spomenute razlikovne crte proizlaze iz široke kantovske teze da priroda znanja i iskustva je određena uvjetima koje nisu direktno dostupni empirijskom istraživanju.

Povijest

Izraz «kontinentalna filozofija» je prvi put šire uporabljen da opiše sveučilišne kolegije u 70-ima, stvorivši se kao kolektivno ime za filozofija tada raširene u Francuskoj i Njemačkoj, kao fenomenologija, egzistencijalizam, strukturalizam i poststrukturalizam. Stoga je postao udomljen od filozofija engleskog govornog područja pod utjecajem tih ideja. Ipak, postoji izraziti dokazi da je razlika postojala puno prije 70-ih. Neki učenjaci nalaze tu podjelu u kasnom 19. stoljeću, kada Brentano, Husserl i Reinach predlažu novu filozofsku metodu fenomenologije, razvoj grubo suvremen sa radom Gottloba Fregea i Bertranda Russella koji su uvodili novu filozofsku metodu temeljenu na analizi jezika preko moderne logike (stoga izraz «analitička filozofija»). Drugi učenjaci stavljaju datum razdora jedno stoljeće unatrag, u recepciji radova Immanuela Kanta, najzadnji filozof smatran kanonom u objema tradicijama. Datiranje toga razdora – početak 19. stoljeća – je podržan stavom neuvažavanja Russella i G. E. Moora prema post-kantovnskim idealističkim filozofima kao Fichte, Schelling i Hegel i esejom Johna Stuarta Milla iz 1840. o Coleridgu, gdje Mill stavlja u kontrast pod Kantovim utjecajem misao «Kontinentalne filozofije» i «Kontinentalnih filozofa» sa Englesim empirizmom Benthama i općenito 18.stoljeća. Russell sam je prepoznavao «dvije škole filozofije, koje se mogu podijeliti na kontinentalnu i britansku školu», podjelu koju je on vidio u djelovanju od vremena Lockea.

Nedovršeni članak Kontinentalna filozofija koji govori o filozofiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.