Operacija Weserübung

Operacija Weserübung
sukob: Drugi svjetski rat
Vrijeme 9. travnja 1940. - 10. lipnja 1940. Mjesto Danska, Norveška Ishod

Operacija Weserübung (hrvatski: Weser-vježba) je tajno ime nacističke Njemačke za napad na Dansku i Norvešku, a ta operacija ujedno je i početak Norveške kampanje. Ime dolazi iz njemačkog jezika, a u prijevodu znači Operacija Weser-vježba (Unternehmen Weserübung), a riječ Weser je naziv jedne njemačke rijeke.

U rano jutro 9. travnja 1940., na Wesertag ("Weser dan"), Njemačka je pokrenula invaziju na Dansku i Norvešku, zbog otvorene francusko-britanske rasprave o okupaciji navedenih zemalja. Nakon invazije Nijemci su vladama u Danskoj i Norveškoj rekli da je Wehrmacht došao u cilju zaštite njihovih zemalja, neutralnih država, protiv francusko-britanske agresije. Razlike u krajoliku i klimama ovu su operaciju za Njemačku ućinili vrlo različitom od ostalih.

Iskrcavanje je bilo određeno na Weserzeit ("Weser sat"), prema njemačkoj vremenskoj zoni, u 05:15, a prema norveškoj 04:15.

Politička i vojna pozadina

Početkom proljeća 1939., Britanski admiralitet počeo je razmatrati Skandinaviju kao mogući položaj za ratovanje u nadolazećem sukobu s Njemačkom. Britanska Vlada nerado se našla u novome sukobu na kontinentu Europe. Britnaci su započeli strategiju blokade, kojom bi neizravno, oslabili Njemačku. Njemačka industrija ovisila je o željeznoj rudi koju su dobivali iz sjeverne Švedske, a sva ta ruda prolazila je kroz norvešku luku Narvik. Kontrola norveške obale također bi poslužila kao blokada Njemačkoj.

U listopadu 1939., zapovjednik njemačke Ratne mornarice (Kriegsmarine), Veliki amiral Erich Raeder, raspravljao je s Hitlerom o opasnosti koja bi se dogodila kada bi Britanci zaposjeli norveške luke, predlažući mu, da Nijemci moraju zauzete te luke prije Britanaca. Kriegsmarine je tvrdila da bi im okupacija Norveške omogućila kontrolu nad obližnjim morima i olakšala podmorničke operacije protiv Ujedinjenog Kraljevstva. No, drugi rodovi Wehrmachta, Heeres i Luftwafe nisu se zabrinjavali toliko oko Norveške, već im je glavni cilj bio napad na zemlje Beneluksa.

Pred kraj studenoga, Winston Churchill, kao novi član Kraljevskog ratnog kabineta, predložio je djelovanje na norveškim morima, operaciju Wilfred. To bi prislilo prijevozne brodove koji su prenosili rudu da plove u otvoreno more, gdje bi ih Kraljevska mornarica (Royal Navy) presretala.

Churchill je pretpostavio da bi operacija Wilfred izazvala Nijemce da reagiraju u Norveškoj. Kada bi se to dogodilo, Saveznici bi pokrenili Plan R 4 i okupirali Norvešku. Malo kasnije, operacija Wilfred odbijena je od strane Chamberlaina i Halifaxa, zbog straha da će neutralne zemlje, kao SAD loše reagirati na to. Nakon početka Zimskoga rata, između SSSR-a i Finske diplomatska politika je promijenjena, Churchill je ponovno predložio svoj plan, ali je ponovno i odbijen.

U prosincu, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska počele su ozbiljan plan o tome da pomognu Finskoj. Taj plan zahtjevao je zauzimanje norveške luke Norvik, glavnog uvoznika i izvoznika željezne rude, i zauzimanje Malmbanana, željeznicu od Norcika do Luleå u Švedskoj, na obali Bothnie. Ovaj bi plan omogućio Saveznicima da okupiraju švedski distrikt željezne rude. Taj plan dobio je podršku i Chamberlaina i Halifaxa. Računali su i na suradnju Norveške, koja bi im olakšala neka legalna pitanja. Ali ni Norveška ni Švedska se nisu složile s planom, i na njega su vrlo negativno reagirale. Planiranje da se okupacija izvrši se nastavila, ali prestalo je opravdavanje iste kada je potpisan Moskovski mirovni sporazum između Finske i SSSR-a u ožujku 1940.

Planiranje

U zabrinutosti da bi Saveznici mogli blokirati dolazak željezne rude, Hitler je zapovjedio Vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta (OKW) da započne planiranje invazije na Norvešku 14. prosinca 1939. Plan je bio nazvan Studie Nord i zahtjevao je samo jednu diviziju.

Između 14. i 19. siječnja, Kriegsmarine izvela je snažniju verziju ovog plana. Plan je napravljen na osnovi dva ključna faktora: Prvi je bio napad iznenađenja, kojim bi se onesposobio norveški otpor i britanska invazija, a drugi, da se kao prijevoznici trupa koriste ratni brodovi koji su brži, a ne trgovački. To bi dozvolilo okupiranje svih željenih mijesta istovremeno, a dok su regularni prijevozni prodovi imali i ograničen domet. Ovaj plan mornarice zahtjevao je cijeli korpus, uključujući gorsku diviziju, padobransku diviziju, motoriziranu strijeljačku brigadu, i dvije pješačke divizije. Ciljevi ove operacije bili su:

• Norveški glavni grad Oslo i obližnja naseljena područja,
• Bergen
• Narvik
• Tromsø
• Trondheim
• Stavanger

Plan je zahtjevao i munjevit napad na kraljevine Dansku i Norvešku, što bi trebalo rezultirati i munjevitom predajom obiju država.

21. veljače 1940., za zapovjednika operacije postavljen je general von Falkenhorst. Borio se u Finskoj tijekom Prvog svjetskog rata, te je bio upoznat s arktičkim ratovanjem. Ali on je zapovjedao samo kopnenim snagama, unatoč Hitlerovoj želji da zapovjeda cjelokupnim snagama u operaciji.

Konačni plan nazvan je operacija Weserübung, 27. siječnja 1940. U operaciji je sudjelovala XXI. vojna skupina, gdje je spadala 3. gorska divizija i pet pješačkih divizija, nijedna od njih nije testirana u bitci. Satnije padobranaca bile bi koriptene za zauzimanje uzletišta. Odluka da se mobilizira i 2. gorska divizija donesena je kasnije.

Cilj je bio zauzimanje Norveške i da se preuzme kontrola uzletišta u Danskoj diplomatskim putem. No Hitler je pokrenuo novu direktivu 1. ožujka, i tražio je zauzimanje i Danske i Norveške. To je zahtjevalo i djelovanje Luftwaffea koji bi napao lovačka uzletišta i pozicije za uzbunu. XXXI. korpus formiran je za invaziju Danske, a sastojao se od dvije pješačke divizije i 11. motorizirane brigade. Cijela operacija bila bi podpomognuta i X. zračnim korpusom, koji je u sastavu imao oko 1 000 zrakoplova.

Natjecanje

U veljači, britanski razrač HMS Cossack ukrcao je njemački prijenosni brod Altmark dok je bio u norveškim vodama, te time je ugrozio norvešku neutralnost, spašavajući i ratne zarobljenike, čime isto ugrožavaju neutralnost Norveške (Altmark se obvezao da će ih pustiti čim stigne u neutralne vode). Hitler je to smatrao kao britanski pokušaj da poremeti norvešku neutralnost, te se tako još više obvezao na invaziju.

12. ožujka, UK je odlučilo poslati ekspedicijske snage u Norvešku u vrijeme kada se stišavao Zimski rat. Ekspedicijske snage su se počele ukrcavati 13. ožujka, ali slanje snaga je otkazana, pošto je Zimski rat završio. Britanski kabinet počeo je razmatrati Churchillovu operaciju i iskrcavanje kopnenih snaga na tlo Norveške.

Prvi njemački brodovi u invaziju su krenuli 3. travnja. Dva dana kasnije, dugoplanirana operacija Wilfred je pokrenuta, a u njoj je sudjelovao mornarički odred HMS Renown poslan u Scapa Flow gdje mu je bilo zapovjeđeno da zauzme norveške vode. Minska polja postavljena su u Vestfjord u rano jutro 8. travnja. Operation Wilfred je završila, ali dan kasnije, razarač Glowworm, započeo je potragu za izgubljenim ljudima koji su pali preko palube, a izgubili su se u akciji protiv njemačkog kruzera Admiral Hipper i još s dva razarača iz njemačkog Kriegsmarinea.

9. travnja, njemačka invazija je počela, a tako i pokretanje Plana R 4.

Invazija na Dansku

Njemački Pz.Kpfw. I tenkovi u Aabernaau, Danska, 9. travnja 1940.

Strateški, Danska je bila vrlo važna Njemačkoj da bi zauzela Norvešku, još uz to, bila je država koja je graničila s Njemačkom, i morala je biti kontrolirana. Danski položaj na Baltiku bio je od velike važnosti, a kontrolom Danske, Njemačka bi bila gospodar svih ruskih i njemačkih luka.

Mala i slaba, Danska je bila vrlo pogodna za njemačke daljnje operacije, a danska je vojska imala premale mogućnosti u obrani. U ranim jutarnjim satima, nekoliko danskih trupa sukobilo se s njemačkima, te su trpjeli velike gubitke - 16 mrtvih i 20 ranjenih. Nijemci su imali nepoznat broj žrtava, ali tomu su imali i uništenih 12 oklopnih vozila, motocikla i nekoliko automobila. Četiri njemačka tenka bila su oštećena i jedan zrakoplov tipa Heinkel 111 oboren. Dva njemačka vojnika bila su zarobljena.

Trenutak prije službenog početka invazije 9. travnja, njemački ambasador pri Danskoj, Renthe-Fink, pozvao je ministra vanjskih poslova Danske Muncha i zatražio sastanak s njim. Kada su se susreli, Renthe-Fink ga je obavijestio da su njemačke trupe krenule u zaštitu Danske protiv francusko-britanskog napada. Njemački ambasador tražio je da se danski otpor odmah prekine, i uspostavljen je kontakt između danske Vlade i njemačkih Oružanih snaga. Ako Danska ne bi pristala na zahtjeve, Luftwaffe bi bombardirao glavni grad Danske, Copenhagen.

Njemačko oklopno vozilo u Jutlandu.

Kako su njemački zahtjevi ispunjeni, krenulo je i prvo napredovanje, te je u 04:15 zauzet Gedser i nastavljeno je napredovanje ka sjeveru. Njemački padobranci ([[njemački: Fallschirmjäger) zauzeli su Storstrømski most, te utvrdu kod Masnedøa.

U 04:20, po lokalnom vremenu, 1 000 pješaka pristglo je u Copenhagensku luku i brzo zarobljavajući danski garnizon u Citadelu bez ispaljene vatre. Iz luke Nijemci su napredovali za Amalienborgsku palaču da zarobe dansku kraljevsku obitelj. Njemačke snage stigle su u kraljevsku rezidenciju, a Kraljevska straža je upozorena, i podrška je krenula u obranu. Prvi njemački napad na Amalienborg je odbačen, što je dalo Christianu X. da se susretne sa zapovjednikom Danske vojske, generalom Priorom. Pošto se rasprava razvukla, nekoliko zrakoplova tipa Heinkel 111 i Dornier 17 izbacilo je letke nazvane OPROP!. U letcima je pojašnjeno da će glavni grad biti bombardiran ukoliko Danska ne kapitulira, na kraju Danska je popustila.

U 05:45, dvije skupine njemačkih Bf 110-a napale su Værløsesko uzletište i uništile Dansko zrakoplovstvo. Unatoč žestokom otporu danskih protu-zrakoplovnih topova, njemački zarkoplovi su uništili 14 danskih lovaca i teško oštetili još 14.

Danska kapitulacija bila je unikatna, jer se čekalo do danske kapitulacije sve dok danski židovi ne izbjegnu iz zemlje u Švedsku. Na kraju, 477 židova je deportirano, a 70 njih je izgubilo život.

Danska nije imala veću vojnu značaj, ali je imala veliku stratešku i ekonomsku.

Invazija na Norvešku

Motivacija i borbeni poredak

Norveška je bila važna njemačkoj zbog dva primarna razloga: prvo, kao mornarička baza za podmornice koji bi ometali savezničke prijevozne brodove, tankere... i drugo da bi osigurali pošiljke željezne rude iz sjeverne Švedske kroz luku Narvik. Dugačka norveška obala bila je pogodna za djelovanje podmornica u napadanju britanskih trgovačkih brodova. Njemačka je bila zabrinuta da Saveznici ne blokiraju put željezne rude iz Narvika, a od tuda je dolazilo 90% njemačke željezne rude.

U invaziji na Norvešku sudjelovao je XXI. korpus, pod zapovjedništvom generala von Falkenhorsta i sastojao se od sljedećih glavnih jedinica:

• 163. pješačke divizije
• 69. pješačke divizije
• 169. pješačke divizije
• 181. pješačke divizije
• 214. pješačke divizije
• 2. pukovnije 3. gorske divizije

Kronika

• 8. travnja 1940., Kampfgruppe 5 opažen je od strane norveškog obrambenog plovila Pol III. Pol III je zapucao na Nijemce, a njezin kapetan Leif Welding-Olsen postao je prva norveška žrtva fatalno ranjena u ratu.
• Njemački teški kruzer Blücher potopljen je u Oslofjordu 9. travnja od strane 48 godina starih njemačkih topova proizvodnje Krupp (nazvanih Mojsije i Aron, kalibra 28; instaliranih u Oscarsborškoj utvrdi u svibnju 1893.).
  • Njemački brodovi zaplovili su fjordom prema Oslu, stižući Drøbakške prolaze (Drøbaksundet). U jutro 9. travnja, topnici iz Oscarborške tvrđave otvorili su vatru na vodeći brod Blücher, koji je osvjetljen svijetlima oko 0515 sati. Za dva sata, brod je, u nemogućnosti da se kreće u prolazu, bio potopljen sa 600-1 000 vojnika. Upozorenje iz tvrđave stiglo je norveškoj kraljevskoj obitelji, koja je pobjegla zajedno s nacionalnom riznicom. Tako se Norveška predala, i ostavila Quislingovu vladu nelegitimnom.
• Njemački padobranci su se spustili na Fornebu, Kjevišku uzletnicu i zrakoplovnu postaju Soja – to će kasnije postati prvi napad padobranaca u povijesti; među Luftwaffeovim padobrancima bio je i Reinhard Heydrich.

Karta Oslofjorda s Oscarsborgom

• Quisling je preko radija proglasio državni udar.
• Zahvaljujući potabanju Bluchera, kraljevska obitelj, Vlada i ministri izbjegli su njemačku vojsku i pobjegli; Kralj Haakon odbio je predaju; Bitka za Midtskogen; bombardiran Elverum i Nybergsund; Kraljevska obitelj, kabinet, vlada i parlament zajedno s državnom riznicom bježe sjeverno od Nijemaca.
• Gradovi i sela Bergen, Stavanger, Egersund, Kristiansand, Arendal, Horten, Trondheim i Narvik okupirani su u roku od 24 sata.
• Junački, ali u potpunosti neefektivno, norveški brodovi Norge i Eidsvold u Narvik su potopljeni torpedima s velikim gubicima života.
• Prva i Druga bitka za Narvik (Kraljevska mornarica proriv Kriegsmarinea).
• Njemačke snage zauzele su Narvik i iskrcale 2 000 gorskih pješaka, ali britanski kontra-napad starim brodom HMS Warspiteom i razaračkom flotilom potopili su 10 njemačkih razarača i djelovali dok im nije ponestalo strijeljiva i goriva.
• Razarajuće bombardiranje gradova Nybergsunda, Elveruma, Åndalsnesa, Moldea, Kristiansunda, Steinkjera, Namsosa, Bodøa, Narvika – neki od njih su taktički bombardirani, a nad nekima je izvršen teror.
• Opće napredovanje Nijemaca ka Oslu sa superiornijim oružjem, norveški vojnici imali su prastaro oružje a bili su podpomognuti nekim britanskim i francuskim trupama. Ovo je bila prva kopnena bitka između Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke u Drugom svjetskom ratu.
• Kopnene bitke kod Narvika: Norveške i savezničke snage (Francuska vojska i Poljska vojska) bile su pod zapovjedništvom generala Fleischera i postižu prvu veću pojedu protiv Wehrmachta, te slijedi taktičko povlačenje Saveznika
• S evakuacijom kralja i kabineta iz Moldea u Tromsø 29. travnja, i savezničkog povlačenja iz Åndalsnesa 1. svibnjaotpor u južnoj Norveškoj je završen.
• Posljednja utvrda Hegra odupirala se njemačkim napadima do 5. svibnja.
• Kralj Haakon, Olav V, i kabinet izbjegli su iz Tromsøa 7. lipnja (s britanskim kruzerom) da predstavljaju Norvešku u izbjeglištvu (Kralj se vratio u Oslo na isti dan pet godina kasnije); Princeza Märtha Louise i njezina djeca odbili su azil u Švedskoj i iz Petsama u Finskoj izbjegli u SAD.
• Norveška je kapitulirala (iako su se neki nastavili boriti kao Pokret otpora sve do njemačke kapitulacije 8. svibnja 1945.) 10. lipnja 1940., dva mjeseca poslije Wesertaga, Norveška je postala jedna od okupiranih zemalja od strane Njemačke, no pružala je najdulji otpor što je mogla.

U dalekome sjeveru, norveške, francuske i poljske trupe, podržane Kraljevskom mornaricom i Kraljevskim zrakoplovstvomg, borili su se protiv Nijemaca oko kontrole luke Narvik, važne za izvoz željezne rude, jer je švedska luka Luleå zaleđena zimom. Nijemci su odbačeni iz Narvika 28. svibnja, ali zbog situacije u Europi savezničke trupe su povučene u Operaciji Alphabet. Nijemci su preuzeli Narvik 9. lipnja. Civilno stanovništo je izbjeglo zbog bombardiranja Luftwaffea

Njemački odnosi sa Švedskom i Finskom

Operacija Weserübung nije uključivala vojni napad na Švedsku, jer nije bilo potrebe. Držeći Norvešku i Dansku, te neke baltičke obale, Treći Reich okružio je Švedsku sa sjevera, zapada i juga; a istočno se nalazio Sovjetski Savez, nasljednica Rusije, velikog neprijatelja Švedske i Finske.

Švedska i Finska trgovina bila je kontrolirana od Kriegsmarinea. Kao posljedica, Nijemci su tražili od Švedske da vojnici na odlasku ostave svoju opremu i oružje u Njemačkoj. 18. lipnja 1940 psotignut je sporazum. Švedski vojnici putovali su nenaoružani i nisu bili u sastavu svojih jedinica. Ukupno 2.14 milijuna njemačkih vojnika, i više od 100 000 željezničkih vagona prešlo je preko švedske granice, no prijelaz je bio obustavljen 20. kolovoza 1943.

19. kolovza 1940]]. Finska je pristala na to da dopusti slobodan prijelaz njemačkoj vojsci kroz njezin teritorij, sa sporazumom potpisanim 22. rujna 1940. Slobodan prolaz rabili su vojnici i prenoslila se vojna oprema, uglavnom iz sjeverne Norveške. Kasnije će taj promet porasti s pojavom Operacije Barbarossa