Prijeđi na sadržaj

Richard Dawkins

Izvor: Wikipedija
Za arheologa vidi Richard MacGillivray Dawkins.
Richard Dawkins
Richard Dawkins
Rođenje Nairobi, Kolonija Kenija
Nacionalnost Britanac
Poznat(a) po genocentričnom pogledu na evoluciju, konceptu mema, kao i populariziranju tzv. Novog ateizma.
Obrazovanje MA, DPhil (Oxon)
Poslodavac University of California, Berkeley
University of Oxford
Zanimanje etolog
Djeca Juliet Emma Dawkins (born 1984)
Roditelji Clinton John Dawkins
Jean Mary Vyvyan (rođ. Ladner)
Potpis
Portal o životopisima

Clinton Richard Dawkins (Nairobi, 26. ožujka 1941.), etolog, evolucijski biolog[1] i pisac. Na Novom koledžu u Oxfordu ima titulu emeritus fellow,[2] a od 1995. do 2008. bio je profesor za javno razumijevanje znanosti Sveučilišta u Oxfordu.[3] Na istom je sveučilištu 1989. dobio titulu Doktor znanosti, od 1997. član je Kraljevskog književnog društva, a od 2001. član je Kraljevskog društva.

Istaknuto mjesto Dawkins je stekao svojom knjigom Sebični gen iz 1976. u kojoj je popularizirao genocentrični nazor o evoluciji i uveo pojam mem. Godine 1982. uveo je u evolucijsku biologiju koncept po kojem fenotipski efekti gena nisu nužno ograničeni na tijelo organizma, već se mogu protezati daleko u okoliš, uključujući tijela drugih organizama. Ovaj je koncept predstavio u svojoj knjizi Prošireni fenotip.[4]

Dawkins je ateist, potpredsjednik Britanske humanističke asocijacije i pristalica pokreta Brights.[5] Opće je poznat po svojoj kritici kreacionizma i inteligentnog dizajna. U svojoj knjizi Slijepi urar iz 1986. argumentira protiv analogije s urarom, argumenta za egzistenciju nadnaravnog stvoritelja zasnovana na kompleksnosti živih organizama. Umjesto toga Dawkins evolucijske procese opisuje kao analogne slijepom uraru.

Otada je napisao nekoliko popularnoznanstvenih knjiga te redovito nastupa na radiju i televiziji, pretežno diskutirajući o tim temama. U svojoj knjizi Iluzija o bogu iz 2006. Dawkins tvrdi da nadnaravni stvoritelj gotovo sigurno ne postoji i da je religiozna vjera deluzija – »fiksno lažno vjerovanje«.[6] Do siječnja 2010. engleska je jezična verzija ove knjige bila prodana u više od 2 milijuna primjeraka i bila prevedena na 31 jezik.[7] Dawkins je osnovao Zakladu Richarda Dawkinsa za razum i znanost radi promicanja poučavanja evolucije i djelovanja protiv onih koji zastupaju nastavne programe protiv evolucije.

Biografija

[uredi | uredi kôd]

Kenija

[uredi | uredi kôd]

Dawkins se rodio u Nairobiju u Keniji.[8] Sin je Jean Mary Vyvyan (rođ. Ladner) i Clintona Johna Dawkinsa (1915. – 2010.), koji je bio poljoprivredni civilni službenik u Britanskoj kolonijalnoj službi u Njasi (sada Malavi).[9][10] Dawkins se autoidentificira kao Englez i trenutačno živi u Oxfordu u Engleskoj.[11][12] Rodivši se u Keniji, on je britanski državljanin.

Dawkins ima mlađu sestru.[13] Tijekom Drugog svjetskog rata njegov je otac bio pozvan u Kraljeve afričke strijelce;[14][15] u Englesku se vratio 1949. kada je Dawkinsu bilo osam godina. Otac mu je bio naslijedio ladanjsku ostavštinu, Over Norton Park u Oxfordshireu, koju je pretvorio u komercijalnu farmu.[9] Oba njegova roditelja bila su zainteresirana za prirodne znanosti; na Dawkinsova pitanja odgovarala su u znanstvenim terminima.[16]

Dawkins opisuje svoje djetinjstvo kao »normalno anglikansko odgajanje«.[17] Kršćanin je bio do sredine svojih adolescentskih godina kada je zaključio da je teorija evolucije bila bolje objašnjenje za kompleksnost života te je prestao vjerovati u boga.[13] Dawkins tvrdi: »Glavni rezidualni razlog zašto sam bio religiozan bio je taj da sam bio toliko impresioniran kompleksnošću života i da sam osjećao da je on morao imati dizajnera i mislim da je to bilo kada sam shvatio da je darvinizam bio daleko superiorno objašnjenje koje je argumentu dizajna izmaknulo tlo ispod nogu. I to me ostavilo bez ičega.«[13]

Obrazovanje

[uredi | uredi kôd]

Dawkins je pohađao Školu u Oundleu u Northamptonshireu, englesku javnu školu s distinktnom aromom Engleske crkve,[13] od 1954. do 1959., gdje je boravio u Laundimerovoj kući.[18] Zoologiju je studirao na Balliolovu koledžu u Oxfordu, diplomiravši 1962.; dok se ondje nalazio, tutor mu je bio Nobelom nagrađeni etolog Nikolaas Tinbergen. Pod Tinbergenovom supervizijom nastavio je kao student istraživač, stekavši do 1966. stupnjeve magistra (MA) i doktora (PhD), a potom je još jednu godinu ostao kao asistent istraživač.[8] Tinbergen je bio pionir u proučavanju životinjskog ponašanja, posebice u područjima instinkta, učenja i izbora;[19] Dawkinsovo se istraživanje u tom periodu bavilo modelima donošenja odluka u životinja.[20]

Poučavanje

[uredi | uredi kôd]

Od 1967. do 1969. bio je profesor asistent zoologije na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju. Tijekom tog perioda studenti i fakultet na Sveučilištu u Berkeleyju većinom su se protivili tekućem Vijetnamskom ratu i Dawkins se snažno uključio u antiratne demonstracije i aktivnosti.[21] Na Sveučilište u Oxfordu vratio se 1970., gdje je preuzeo poziciju predavača. Godine 1990. postao je profesor (reader) zoologije. Godine 1995. bio je postavljen za Simonyijeva profesora za javno razumijevanje znanosti na Oxfordu, a ovu je poziciju financijski utemeljio Charles Simonyi s izraženom namjerom da se od nositelja »očekuje da učini važne doprinose u javnom razumijevanju nekog znanstvenog polja«[22] i da prvi nositelj profesure bude Richard Dawkins.[23]

Od 1970. član je Novog koledža u Oxfordu.[24] Održao je mnogo inauguralnih i ostalih predavanja, uključujući memorijalno predavanje o Henryju Sidgwicku (1989.), prvo memorijalno predavanje o Erasmusu Darwinu (1990.), predavanje o Michaelu Faradayu (1991.), memorijalno predavanje o T. H. Huxleyju (1992.), memorijalno predavanje o Irvineu (1997.) predavanje o Sheldonu Doyleu (1999.), predavanje o Tinbergenu (2004.) te Tannerova predavanja (2003.).[8] Godine 1991. održao je Kraljevska institucijska božićna predavanja za djecu na temu Odrastanje u svemiru (Growing Up in the Universe). Bio je također urednik mnogih časopisa te radio kao urednički savjetnik za Enciklopediju Encartu (Encarta Encyclopedia) i Enciklopediju evolucije (Encyclopedia of Evolution). Na popisu je kao viši urednik i kolumnist magazina Free Inquiry Vijeća za sekularni humanizam i član je uredničkog odbora magazina Skeptic od njegova osnutka.[25]

Sudjelovao je u sudačkim panelima za razne nagrade, od Faradayeve nagrade Kraljevskog društva do Nagrada Britanske akademije televizijskih umjetnosti,[26] te bio predsjednik Sekcije za biološke znanosti Britanske asocijacije za unapređenje znanosti. Godine 2004. Balliolov koledž u Oxfordu ustanovio je Dawkinsovu nagradu koja se dodjeljuje za »izvanredno istraživanje o ekologiji i ponašanju životinja kojih bi blagostanje i opstanak mogli biti ugroženi čovjekovim aktivnostima«.[27] U rujnu 2008. napustio je svoju profesuru i otišao u mirovinu, najavivši planove da će »napisati knjigu namijenjenu mladima u kojoj će ih upozoriti da ne vjeruju u ›antiznanstvene‹ bajke«.[28]

Osobni život

[uredi | uredi kôd]

Dawkins se ženio tri puta i ima jednu kćer. Za kolegicu etologinju Marian Stamp Dawkins se oženio 19. kolovoza 1967. u Annestownu u grofoviji Waterfordu u Irskoj;[29] razveli su se 1984. Potom se 1. lipnja iste godine u Oxfordu oženio za Eve Barham (19. kolovoza 1951.[30] – 28. veljače 1999.). Dobili su kćer Juliet Emmu Dawkins (Oxford, 1984.).[30] Dawkins i Barham također su se razveli.[31] Godine 1992. u Kensigtonu i Chelseaju u Londonu oženio se za glumicu Lallu Ward.[31][30] Dawkins ju je upoznao preko njihova zajedničkog prijatelja Douglasa Adamsa,[32] koji je s njom radio na BBC-jevu Doctor Whou.

Djelo

[uredi | uredi kôd]

Evolucijska biologija

[uredi | uredi kôd]
Dawkins na Teksaškom sveučilištu u Austinu, ožujak 2008.
daljnje informacije: genocentrični nazor o evoluciji

U svojim znanstvenim djelima Dawkins je najpoznatiji po popularizaciji gena kao glavne jedinice selekcije u evoluciji; ovaj nazor najjasnije je izložen u njegovim knjigama:[33]

Dawkins je konzistentan u skepsi prema neadaptivnim procesima u evoluciji (kao što su spandreli koje su opisali Gould i Lewontin)[34] i prema selekciji na razinama »iznad« razine gena.[35] Osobito je skeptičan prema praktičnoj vjerojatnosti ili važnosti grupne selekcije kao osnove za razumijevanje altruizma.[6]:169–172 Ovo ponašanje isprva izgleda kao evolucijski paradoks jer pomaganje drugima troši vrijedne resurse i smanjuje vlastitu sposobnost opstanka. Prije njega mnogi su to interpretirali kao aspekt grupne selekcije: jedinke čine ono što je najbolje za opstanak populacije ili vrste u cjelini. Britanski evolucijski biolog W. D. Hamilton rabio je bio genocentrični nazor da bi objasnio altruizam u okvirima inkluzivnog fitnesa i rodbinske selekcije, odnosno da bi objasnio da se jedinke ponašaju altruistično prema svojim bliskim srodnicima, koji s njima dijele mnogo vlastitih gena.[36][a] Slično tomu je Robert Trivers, razmišljajući u okvirima genocentričnog modela, razvio teoriju recipročnog altruizma pri čemu jedan organizam pruža korist drugomu u iščekivanju budućeg reciprociteta.[37] Dawkins je ove ideje popularizirao u Sebičnom genu te ih razvio u vlastitu djelu.[38]

Dawkins je također snažno kritizirao hipotezu Geje nezavisnog znanstvenika Jamesa Lovelocka.[39][40][41]

U lipnju 2012. Dawkins je izrazito kritizirao knjigu Društveno osvajanje Zemlje (The Social Conquest of Earth, 2012.) kolege biologa E. O. Wilsona.[42]

Kritičari Dawkinsova pristupa sugeriraju da je uzimanje gena kao jedinice selekcije (pojedinačni događaj u kojem se jedinka ili uspije ili ne uspije reproducirati) zavaravajuće; gen bi se moglo bolje opisati, govore oni, kao jedinicu evolucije (dugoročne promjene u frekvencijama alela u populaciji).[43] U Sebičnom genu Dawkins objašnjava da rabi definiciju Georgea C. Williamsa po kojoj je gen »ono što se segregira i rekombinira s procjenjivom frekvencijom«.[44] Još jedan čest prigovor je taj da gen ne može samostalno preživjeti, već mora kooperirati s drugim genima da bi izgradio jedinku i stoga gen ne može biti nezavisna »jedinica«.[45] U Proširenom fenotipu Dawkins sugerira da su iz perspektive individualnog gena svi ostali geni dio okoliša na koji se on adaptira.

Zastupnici viših razina selekcije (kao npr. Richard Lewontin, David Sloan Wilson i Elliott Sober) sugeriraju da postoji mnogo fenomena (uključujući altruizam) koje selekcija zasnovana na genima ne može zadovoljavajuće objasniti. Filozofkinja Mary Midgley, s kojom se Dawkins sukobio u tisku u pogledu Sebičnog gena,[46][47] kritizirala je selekciju gena, memetiku i sociobiologiju kao ekscesivno redukcionističke;[48] sugerirala je da se popularnost Dawkinsova djela može pripisati faktorima u cajtgajstu kao što je rastući individualizam Thatcher-Reaganovih dekada.[49]

U nizu kontroverzija o mehanizmima i interpretacijama evolucije (tzv. »Darwinovi ratovi«)[50][51] jedna se frakcija često naziva po Dawkinsu, dok se druga frakcija naziva po američkom paleontologu Stephenu Jayju Gouldu, reflektirajući tako premoćnost obojice kao popularizatora pertinentnih ideja.[52][53] Naime, Dawkins i Gould bili su istaknuti komentatori u kontroverziji o sociobiologiji i evolucijskoj psihologiji, uz Dawkinsa koji ih je uglavnom odobravao i Goulda koji ih je uglavnom kritizirao.[54] Tipičan je primjer Dawkinsove pozicije njegova oštra recenzija knjige Nije u našim genima (Not in Our Genes, 1984.) Stevena Rosea, Leona J. Kamina i Richarda C. Lewontina.[55] Druga dva mislioca koja se često smatraju udruženima s Dawkinsom o ovoj temi jesu Steven Pinker i Daniel Dennett; Dennett je promovirao genocentrični nazor o evoluciji i branio redukcionizam u biologiji.[56] Unatoč svojim akademskim nesuglasicama, Dawkins i Gould nisu imali neprijateljski osobni odnos, a Dawkins je velik dio svoje knjige Đavolji kapelan (A Devil's Chaplain, 2003.) postumno posvetio Gouldu, koji je umro godinu dana prije toga.

Dawkinsova knjiga Najveća predstava na Zemlji: dokaz evolucije (The Greatest Show on Earth: The Evidence for Evolution, 2009.) razlaže dokaz biološke evolucije[57] i koincidira s dvjestogodišnjicom Darwinova rođenja.[58]

Mem

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Mem

Dawkins je skovao riječ mem (bihevioralni ekvivalent gena) kao način da potakne čitatelje da razmišljaju o tome kako bi se darvinistički principi mogli proširiti onkraj carstva gena.[59]:11 Doista, ona je bila zamišljena kao proširenje njegova argumenta »replikatorâ«, no zadobila je vlastit život u rukama drugih autora poput Daniela Dennetta i Susan Blackmore. Ove su popularizacije potom dovele do nastanka memetike, polja od kojeg se Dawkins distancirao.[60]

Dawkinsov mem odnosi se na svaki kulturni entitet koji promatrač može smatrati replikatorom određene ideje ili kompleksa ideja. Dawkins je postavio hipotezu da bi ljudi na mnoge kulturne entitete mogli gledati kao na one koji imaju sposobnost takve replikacije, uglavnom putem izloženosti ljudima, koji su evoluirali kao efikasni (iako ne savršeni) kopiranti informacija i ponašanja. Budući da se memi ne kopiraju uvijek savršeno, oni mogu postati rafinirani, kombinirani ili na drugi način modificirani drugim idejama; to rezultira novim memima, koji se mogu pokazati više ili manje efikasnim replikatorima od svojih prethodnika, pružajući tako okvir za hipotezu kulturne evolucije zasnovane na memima, predodžbe koja je analogna teoriji biološke evolucije zasnovane na genima.[61]

Iako je Dawkins neovisno osmislio specifični termin mem, nije se pozivao na to da je sama ideja bila potpuno nova,[62] a u prošlosti je bilo i drugih izraza za slične ideje. Na primjer, John Laurent sugerirao je da bi termin mogao potjecati iz rada malo znana njemačkog biologa Richarda Semona.[63] Godine 1904. Semon je izdao Mnem (Die Mneme), koji se 1924. pojavio na engleskom kao The Mneme. U knjizi se raspravlja o kulturnoj transmisiji iskustava, s uvidima paralelnima onima u Dawkinsa. Laurent je usto pronašao da se termin mnem rabi u knjizi Život bijelog mrava (The Life of the White Ant, 1926.) Mauricea Maeterlincka i istaknuo je sličnosti s Dawkinsovim konceptom. Autor James Gleick opisuje Dawkinsov koncept mema »njegovom najslavnijom znamenitom invencijom, daleko utjecajnijom od njegovih sebičnih gena ili njegova potonjeg prozelitizma protiv religioznosti«.[64]

Kritika kreacionizma

[uredi | uredi kôd]

Dawkins je istaknuti kritičar kreacionizma, religijskog vjerovanja da je čovječanstvo, život i svemir stvorilo božanstvo[65] bez utjecaja evolucije.[66] Mladozemaljski kreacionistički nazor da je Zemlja stara tek nekoliko tisuća godina opisao je kao »izvrnutu, uskoumnu laž«,[67] a njegova knjiga Slijepi urar (The Blind Watchmaker, 1986.) sadrži ustrajnu kritiku argumenta iz dizajna, važna kreacionističkog argumenta. U toj knjizi Dawkins argumentira protiv analogije s urarom, koju je slavnom učinio engleski teolog iz 18. stoljeća William Paley putem svoje knjige Prirodna teologija (Natural Theology, 1802.) u kojoj argumentira da upravo onako kako je ura previše komplicirana i previše funkcionalna da bi iznenada nastala pukim slučajem tako i sva živa bića – sa svojom daleko većom kompleksnošću – moraju biti svrhovito dizajnirana. Dawkins dijeli nazor kojeg se općenito drže znanstvenici da je prirodna selekcija dostatna za objašnjenje očigledne funkcionalnosti i nenasumične kompleksnosti biološkog svijeta i da se za nju može reći da igra ulogu urara u prirodi, iako onog automatskog, neinteligentnog, slijepog urara.[68]

Dawkins na 34. godišnjoj konferenciji Američkih ateista, 2008.

Godine 1986. Dawkins i biolog John Maynard Smith sudjelovali su u debati pri Oksfordskoj uniji protiv A. E. Wilder-Smitha, mladozemaljskog kreacionista, i Edgara Andrewsa, predsjednika Društva za biblijski postanak.[b] Uglavnom, Dawkins slijedi savjet svojeg preminulog kolege Stephena Jaya Goulda i odbija sudjelovati u formalnim debatama s kreacionistima jer »ono što oni traže je kisik respektabilnosti« i čineći to »taj bi im se kisik dao pukim činom uopće stupanja u borbu s njima«. On upućuje na to da kreacionisti »ne mare što su potučeni u argumentu; važno je to da im odajemo priznanje gnjaveći se raspravljati s njima u javnosti«.[69]

U prosincu 2004. u intervjuu s američkim novinarom Billom Moyersom Dawkins je kazao: »Među stvarima koje znanost znade evolucija je onoliko sigurna koliko sve što znamo.« Kada ga je Moyers upitao o uporabi riječi teorija, Dawkins je izjavio: »Evolucija je promatrana. Radi se samo o tome da nije promatrana dok se zbiva.« Dodao je: »Prije je nalik detektivu koji je naišao na ubojstvo poslije same scene... detektiv nije zapravo vidio da se ubojstvo dogodilo, dakako. No ono što vi vidite je masivan trag... Goleme količine cirkumstancijalnog dokaza. To bi se moglo također objasniti riječima engleskoga.«[70]

Dawkins se gorljivo protivi uključenju inteligentnog dizajna u znanstvenu edukaciju, govoreći za nj da »uopće nije znanstveni argument, već religijski«.[71] U medijima se Dawkinsa naziva »Darwinovim rotvajlerom«,[72] što je referencija na engleskog biologa T. H. Huxleyja koji je zbog zastupanja Darwinovih ideja o evoluciji bio znan kao »Darwinov buldog«. Snažan je kritičar Istine u znanosti, britanske organizacije koja promovira poučavanje kreacionizma u državnim školama, te putem Zaklade Richarda Dawkinsa za razum i znanost planira subvencionirati škole dostavom knjiga, DVD-ova i pamfleta koji djeluju protiv rada Istine u znanosti, koji je Dawkins opisao »obrazovnim skandalom«.[73]

Zastupanje ateizma

[uredi | uredi kôd]
Dawkins drži predavanje o svojoj knjizi Deluzija o bogu, 24. lipnja 2006.

Dawkins je otvoreni ateist[74] i podupiratelj raznih ateističkih, sekularnih i humanističkih organizacija.[8][75][76][77][78][79][80] Iako je u dobi od trinaest godina bio potvrđen u Engleskoj crkvi, religioznu vjeru počeo je gubiti kada je pronašao Darwina.[81] Otkrio je da ga je vlastito razumijevanje evolucije odvelo u ateizam[82] i da ga zbunjuje vjerovanje u boga među pojedincima koji su sofisticirani u znanosti.[83] Ne slaže se s principom nepreklapajućih magisterija[84] koji je predložio Stephen Jay Gould i smatra da je egzistencija boga znanstvena hipoteza, kao i bilo koja druga.[6]:50

Dawkins je postao istaknuti kritičar religije i tvrdi da je njegova opozicija religiji dvostruka: religija je i izvor sukoba i opravdanje za vjerovanje bez dokaza.[6]:282–286 Vjeru – vjerovanje koje nije zasnovano na dokazu – smatra »jednim od najvećih zala na svijetu«.[85] Na istaknuto mjesto uspeo se u javnim debatama o odnosu znanosti i religije nakon publiciranja svoje knjige Deluzija o bogu (The God Delusion, 2006.), koja je postala međunarodni bestseler.[86] Njezin uspjeh mnogi su vidjeli kao naznaku promjene u suvremenom kulturnom cajtgajstu te također identificirali s usponom novog ateizma.[87]

Dawkins edukaciju i podizanje svijesti vidi primarnim oruđima u suprotstavljanju onomu što smatra religijskom dogmom i indoktrinacijom.[21][88][89] Ova oruđa uključuju borbu protiv određenih stereotipa pa je usvojio termin bistar (engl. bright) kao način asociranja pozitivnih javnih konotacija uz one koji posjeduju naturalistički svjetonazor.[89] Dao je potporu ideji slobodoumne škole,[90] koja ne bi indoktrinirala djecu ni u ateizmu ni u bilo kojoj religiji, već bi umjesto toga poučavala djecu da budu kritična i otvorena uma.[91][92] Inspiriran uspjesima u podizanju svijesti kojima su feministice pobudile raširenu neugodu pri rutinskoj uporabi riječi »on« (engl. he) umjesto »ona« (engl. she), Dawkins slično tomu sugerira da bi se fraze kao npr. »katoličko dijete« ili »muslimansko dijete« trebale smatrati jednako socijalno apsurdnima kao i npr. »marksističko dijete« zato što vjeruje da djecu ne bi trebalo klasificirati na osnovi ideoloških ili religijskih uvjerenja njihovih roditelja.[89]

Dawkins s Ariane Sherine na otvorenju ateističke autobusne kampanje u Londonu.

Dawkins sugerira da bi ateisti trebali biti ponosni, a ne apologeti, ističući da je ateizam dokaz zdrava, neovisna uma.[6]:3 Nada se da što se ateisti budu više identificirali, to će javnost postati svjesnija koliko mnogo ljudi zapravo ima takve poglede, smanjujući pritom negativno mišljenje o ateizmu među religioznom većinom.[93][94] Inspiriran pokretom za prava homoseksualaca, utemeljio je Out Campaign da ohrabri ateiste širom svijeta da svoj stav deklariraju javno i s ponosom.[95] Podupro je prvu britansku ateističku reklamnu inicijativu, ateističku autobusnu kampanju iz 2008., koja je za cilj imala prikupljanje novca radi postavljanja ateističkih reklama na autobuse na londonskom području.

Dawkinsovo je zastupanje ateizma izazvalo kontroverzije. Pisac Christopher Hitchens branio je percipiranu oštrinu Dawkinsova stava prema religiji dok su Nobelovi laureati sir Harold Kroto i James D. Watson te psiholog Steven Pinker pohvalama obasuli njegovu knjigu Deluzija o bogu.[96][97] Nasuprot tomu, književni kritičar Terry Eagleton, teolog Alister McGrath i filozof znanosti Michael Ruse[98][99] optužili su Dawkinsa da je iz temelja pogrešno shvatio teološke argumente koje je tvrdio da pobija, dok su znanstvenici Martin Rees i Peter Higgs kritizirali Dawkinsov konfrontacijski stav prema religiji kao nekoristan, uz Higgsa koji je otišao toliko daleko da ga je etiketirao fundamentalistom.[100][101][102][103][104] Odgovarajući svojim kritičarima, Dawkins tvrdi da teolozi nisu ništa bolji od znanstvenika u osvrtanju na duboka kozmološka pitanja i da se on ne smatra fundamentalistom jer je voljan promijeniti mišljenje ususret novom dokazu.[6]:55–56[105][106] Nedavno, u svibnju 2014. na Hejskom festivalu u Walesu mediji su prenijeli da je Dawkins izjavio: »Sebe bih opisao kao sekularnog kršćanina u istom smislu kao što sekularni židovi imaju osjećaj za nostalgiju i ceremonije.«[107]

Zaklada

[uredi | uredi kôd]

Godine 2006. Dawkins je utemeljio neprofitnu organizaciju nazvanu Zaklada Richarda Dawkinsa za razum i znanost (engl. Richard Dawkins Foundation for Reason and Science, RDFRS). Zaklada je u razvojnoj fazi. U Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama dodijeljen joj je karitativni status. RDFRS planira financirati istraživanja o psihologiji vjerovanja i religije, financirati znanstvene edukacijske programe i materijale te publicirati i poduprijeti karitativne organizacije koje su u naravi sekularne. Zaklada na svojem mrežnom mjestu također nudi humanističke, racionalističke i znanstvene materijale.[108]

Dawkins je kazao da je »trend k teokratskom mišljenju u Sjedinjenim Državama opasnost ne samo za Ameriku nego za čitav svijet«.[109] U vezi s ovom zabrinutošću Dawkins je pozvao Seana Fairclotha da bude uvodni govornik na Dawkinsovoj američkoj knjižnoj turneji 2011. Faircloth je autor knjige Napad teokratâ: kako religiozna desnica šteti svima nama i što možemo učiniti u vezi s tim (Attack of the Theocrats: How the Religious Right Harms Us All and What We Can Do About It, 2012.). Zaklada Richarda Dawkinsa (američki ogranak) poslije je unajmila Fairclotha, koji ima desetogodišnje iskustvo kao državni legislator, kao direktora za strategiju i politiku.[109]

Ostala polja

[uredi | uredi kôd]
Dawkins govori u Kepler's Booksu u Menlo Parku u Kaliforniji, 29. listopada 2006.

U ulozi profesora za javno razumijevanje znanosti Dawkins je bio kritičar pseudoznanosti i alternativne medicine. U svojoj knjizi Paranje duge (Unweaving the Rainbow, 1998.) on razmatra optužbu Johna Keatsa da je Isaac Newton objašnjenjem duge umanjio njezinu ljepotu; Dawkins iznosi argumentaciju za suprotan zaključak. On sugerira da duboki svemir, milijarde godina evolucije života te mikroskopske radnje biologije i herediteta sadrže više ljepote i čuda nego »mitovi« i »pseudoznanost«.[110] Za postumno izdano Zmijsko ulje Johna Diamonda, knjigu posvećenu raskrinkavanju alternativne medicine, Dawkins je napisao uvodnu riječ u kojoj tvrdi da je alternativna medicina štetna ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog odvlačenja pacijenata od uspješnijih konvencionalnih terapija te davanja lažnih nada ljudima.[111] Dawkins tvrdi: »Ne postoji alternativna medicina. Postoji jedino medicina koja djeluje i medicina koja ne djeluje.«[112]

Dawkins je izrazio zabrinutost zbog rasta planetarne populacije ljudi i problema prenaseljenosti.[113] U Sebičnom genu on nakratko spominje rast stanovništva, dajući primjer Latinske Amerike čije se stanovništvo, u vrijeme kada je knjiga napisana, svakih 40 godina udvostručivalo. Kritičan je prema rimokatoličkim stavovima o planiranju obitelji i kontroli populacije, tvrdeći da će vođe koji zabranjuju kontracepciju i »iskazuju sklonost ›prirodnim‹ metodama ograničenja stanovništva« dobiti upravo takvu metodu u obliku izgladnjenja.[59]

Kao podupiratelj Projekta velikih čovjekolikih majmuna – pokreta za proširenje moralnih i zakonskih prava na sve velike čovjekolike majmune – Dawkins je knjizi Projekt velikih čovjekolikih majmuna (Great Ape Project, 1994.), koju su uredili Paola Cavalieri i Peter Singer, doprinio člankom Praznine u umu (Gaps in the Mind). U tom eseju on kritizira moralne stavove suvremenog društva kao one zasnovane na »diskontinuiranu, specističkom imperativu«.[114]

Dawkins također u novinama i na weblogovima redovito komentira suvremena politička pitanja; njegova mišljenja obasižu opoziciju invaziji na Irak 2003.,[115] britanski nuklearni deterent, akcije predsjednika SAD-a Georgea W. Busha[116] te etiku dizajnerskih beba.[117] Nekoliko je takvih članaka bilo uključeno u Đavoljeg kapelana, antologiju pisanja o znanosti, religiji i politici. Dawkins je također podupiratelj republikanske kampanje koja ima za cilj zamjenu britanske monarhije demokratski izabranim predsjednikom.[118] Dawkins opisuje sebe kao laburističkog glasača u 1970-ima[119] i glasača Liberalnih demokrata od njihova stvaranja.[120] Godine 2009. na stranačkoj konferenciji održao je govor protiv zakonâ o blasfemiji, alternativne medicine i vjerskih škola. Na britanskim općim izborima 2010. Dawkins je službeno pristao uz Liberalne demokrate, pruživši potporu njihovoj kampanji za izbornu reformu i za njihovo »odbijanje podilaženja ›vjeri‹«.[121] U kolovozu 2014. Dawkins je bio jedna od 200 javnih figura koje su potpisale pismo odaslano The Guardianu u kojem se protive škotskoj nezavisnosti uoči rujanskog referenduma o tom pitanju.[122]

U televizijskom dokumentarcu Neprijatelji razuma (The Enemies of Reason, 2007.)[123] Dawkins diskutira o onome što vidi kao opasnosti od napuštanja kritičke misli i razložnosti zasnovane na znanstvenom dokazu. Specifično citira astrologiju, spiritualizam, rašljarenje, alternativne vjere, alternativnu medicinu i homeopatiju. Također diskutira o tome kako se internet može rabiti za širenje religijske mržnje i teorijâ zavjera s nedostatnom pozornošću za obrazlaganje zasnovano na dokazima.

Nastavljajući dugogodišnju suradnju s Channel 4, Dawkins je sudjelovao u petodijelnoj televizijskoj seriji Genij Britanije (Genius of Britain, 2010.) zajedno s kolegama znanstvenicima Stephenom Hawkingom, Jamesom Dysonom, Paulom Nurseom i Jimom Al-Khalilijem. Ova serija od pet epizoda bila je emitirana u lipnju 2010. Serija se fokusira na velika britanska znanstvena dostignuća tijekom povijesti.[124]

U dokumentarcu emitiranu na kanalu More4 pod naslovom Prijetnja vjerskih škola? (Faith School Menace?, 2010.) Dawkins u ulozi prezentanta argumentima »poziva sve nas da ponovo razmotrimo posljedice vjerske edukacije, koja... nasamaruje roditelje te indoktrinira i razdvaja djecu«.[125][126]

Godine 1998. Dawkins je izrazio zahvalnost za dvije knjige u vezi sa Sokalovom aferom:

Ove su knjige slavne po svojoj kritici postmodernizma na američkim sveučilištima (poimence na odjelima za književnosti, antropologiju i ostale kulturne studije).[127] Istom je prigodom Dawkins također kritizirao Sveučilište u Cambridgeu zbog dodjele počasnog doktorata filozofu Jacquesu Derridau.[127]

Godine 2011. Dawkins se pridružio profesorskom kolektivu na Novom koledžu humanističkih znanosti, novom privatnom sveučilištu u Londonu koje je osnovao A. C. Grayling i koje je bilo otvoreno u rujnu 2012.[128]

Zapažena djela i eseji

[uredi | uredi kôd]

Sebični gen

[uredi | uredi kôd]

Teorija sebičnoga gena bila je najracionalniji oblik kojim su se različita opažanja iz prirodnoga života uklopila u jedinstvenu istraživačku paradigmu, u jednostavno i racionalno objašnjenje fenomena koji su za klasični darvinizam, i njegovo poimanje opstanka tijela jedinki, bili neracionalni, odnosno koji se klasičnom paradigmom nisu mogli objasniti.[129] Teorija sebičnoga gena, odnosno teorija genske selekcije, koju je popularizirao Dawkins, a ne selekcije tijela, postala je stoga temelj danas važne znanstvene discipline pod imenom sociobiologija.[130] Dawkins je postao nositelj nove istraživačke matrice u bihejvioralnoj biologiji koju njegovi neprijatelji nazivaju "ultra-darvinizmom". Teorija sebičnoga gena uspjela je sintetizirati, odnosno podvesti pod jedinstveno objašnjenje fenomene recipročnog altruizma, srodničke selekcije, konkurencije među braćom, kanibalizam, diferencijalne roditeljske strategije prema prvorođenim i daljnjim potomcima, varijabilitet evolucijskih strategija u ponašanju mužjaka i ženki i brojne druge.[131]

Kao primjer može se razmotriti asimetrija spolnih uloga o kojoj je posebno pisao Robert Trivers. Broj gameta koju mogu proizvesti pripadnici različitih spolova u većini je prirodnih vrsta bitno različit. To znači da ulog oplodnje muških i ženskih gameta ne može biti jednak. Kod većine spolnih organizama, mužjak može oploditi više jajašca nego što ih ženka može roditi, odnosno mužjak u oplodnju ulaže razmjerno manje od ženke. Isto tako, gamete ženke bitno su veće od mužjakovih. "Tu počinje eksploatacija žena", piše Dawkins. Naime brojčana, tj. kvantitativna asimetrija gameta utječe na različito ponašanje spolova. Upravo razmjerno broju stvorenih gameta u odnosu na broj gameta suprotnoga spola, mužjak će biti skloniji poligamiji, odnosno promiskuitetu od ženki. To pak dovodi do različitih strategija parenja: za ženke veća investicija predstavlja razlog za oprez, odnosno sramežljivost i selekcija partnera, kako bi se naposljetku pronašao "onaj idealan" partner, koji će imati kvalitetne gamete i biti spreman žrtvovati se kasnije za odgoj mladunaca. Muška je reproduktivna strategija naprotiv oploditi što više ženki u što kraćem vremenu, izbjegavati dugotrajno parenje, odnosno pokušati uložiti što manje u odgoj djece. To je osnovni razlog borbe među spolovima.[132]

Isto vrijedi i za planiranje obitelji i za borbu među generacijama. Isplati li se roditeljima ulagati više u jednog potomka ili pružati manje njege prvorođenome kako bi se geni što prije "proširili" na sljedećeg potomka? Matematičke matrice teorije igara, i logika sebičnoga gena pokazuju da s porastom opasnosti za prvoga potomka raste i roditeljska briga. Ali interes sebičnih gena roditelja je što više proširiti gene na nove potomke, stoga će se razdoblje dozrijevanja, odnosno ulog po pojedinom potomku pokušati smanjiti. Interes potomka je međutim obrnut: premda i dijete ima interes da se n geni u braći što više šire, količina vlastitih gena ipak je dvostruko veća od gena braće i sestara, stoga će potomci pokušati što više roditeljske brige privući sebi, a odvući od braće. Sve su to primjeri univerzalnoga načela prirode o maksimaliziranju koristi i minimaliziranju troškova.[133]

Ukratko, teorija sebičnoga gena, u suvremenom obliku uz dodatnu pomoć matematičke teorije igara, pokušat će modelirati i kvantificirati interes pojedinih darvinističkih strojeva i sklopova gena, kao da je riječ o bihevioralnim racionalnim odlukama. Tako će primjerice spremnost na žrtvovanje života za drugoga biti upravo razmjerna količini gena koju dvije jedinke međusobno dijele. U slučaju brata ta je vjerojatnost 50%, ali već u slučaju bratića i sestrične ona pada na 12.5%, jer je upravo to količina gena koju te jedinke dijele.[134]

Slijepi urar

[uredi | uredi kôd]

Ultradarvinizam Dawkins razvija i u svojoj trećoj knjizi, Slijepi urar. Ali uz opći okvir teorije sebičnoga gena u toj je knjizi Dawkins pridodao svoj drugi glavni interes, tezu da se replikacija u prirodi odvija digitalno. Evolucija se može i računalno simulirati. To je temelj discipline pod imenom računalna biologija koja danas ima sve više zagovornika. Dawkins je naime 1986. godine stvorio kompjutorski program pod imenom Slijepi urar, kojim je simulirao načelo varijabilnosti fenotipskih oblika iz samo nekoliko naredbi ili načela replikacije. Na taj je način u samo nekoliko generacija stvorio brojne i početno vrlo nevjerojatne fenotipe, odnosno tzv. biomorfe, računalno oblikovane kreature. Nedavno je, što u šali što ozbiljno, simulirao transformacije ljudskih fenotipskih obilježja lica, i pokazao kako bi ljudska lica mogla izgledati u dalekoj budućnosti.

Njegov omiljeni primjer "slijepoga urara" u stvarnosti, naime tvorca koji bez znanja o smislu i svrsi postojanja varijacija, uspijeva stvoriti bogatstvo varijeteta, jesu puževi. Bogatstvo varijanti puževa (u stvarnosti), kao i njegovih biomorfa (u kompjutorskoj simulaciji), moguće je postići na temelju samo tri vrlo osnovna načela:

  • načelo okretanja (lijevo ili desno)
  • različit radijus okretanja
  • načelo dimenzionalnosti (širenja u visinu ili širinu)

Dawkinsova ideja slijepoga urara tvrdi da evoluciji ne trebaju složeni planovi, neki tvorac ili Bog, koji bi, prema mišljenju evoluciji nesklonih ljudi, bio jedino sposoban stvoriti tako složena tijela ili organe koji postoje u stvarnosti. Naprotiv, evoluciji je potrebno samo nekoliko načela da iz jednostavnoga genskoga materijala dugim nizom generacija tj. replikacija stvori bogatstvo varijacija koje opstaju u najrazličitijim okolinama. Slijepi je urar evolucija. Ona je odredila jednostavni niz funkcija – točnije, samo jednu, a to je naredba genima "replikaciraj se!", ali je rezultate replikacije ostavila slijepoj prirodnoj selekciji. Na taj je način, uvijek uzimajući u obzir duga vremenska razdoblja, moglo doći do golemog broja fascinantnih prilagodbi.

Slijepi urar, odnosno personificirani digitalni stroj, stvoritelj puževa iz knjige "Uspon na nemoguću planinu", trebaju dokazati da se evolucija u stvarnosti služi malim brojem naredbi. Ali u tome postoji, kaže Dawkins, evolucijska kvaka 22. Naime, što je replikator (tj. gen) složeniji, to je vjerojatnije da će se pogrešno kopirati, i naposljetku dovesti do potpune disfunkcionalnosti i smrti organizma. “To znači da će početni replikatori imati vrlo malo komponenti. Međutim molekule s manjim brojem komponenti od određenog minimuma, bit će isuviše jednostavne da stvore vlastite kopije.” Drugim riječima, između dva zahtjeva opstanka svih replikatora: točnog kopiranja i osposobljavanja za daljnje kopiranje uvijek dolazi do evolucijskog kompromisa. Između točnosti i složenosti, baš kao i u odnosu među spolovima i generacijama, postoji matematička matrica koristi: reprodukcijska molekula pokušat će biti što složenija, a da pri tome ne ugrozi zahtjev točnosti.

Rijeka što teče iz rajskoga vrta

[uredi | uredi kôd]

U knjizi Rijeka što teče iz rajskoga vrta, odnosno u eseju Digitalna rijeka, Dawkins opisuje mehanizam specijacije, odnosno varijacije genetske strukture darvinističkih "strojeva" (prirodnih jedinki i vrsta) pomoću digitalnog prenošenja informacija. Zamislimo, kaže Dawkins, fotokopiranje fotokopija. Nakon osam stotina fotokopirnih "generacija", preostat će nam samo potpuno siva kopija. Revolucija u molekularnoj biologiji s otkrićem strukture DNK sastojala se u shvaćanju da se replikacija informacija odvija digitalno, a ne analogno (poput fotokopiranja fotokopija); drugim riječima, geni se repliciraju tako da kopije nisu ništa slabije od svojih originala.

"Svi organizmi koji su ikada živjeli, mogu se osvrnuti prema svojim precima i ponosno izreći sljedeću tvrdnju: niti jedan jedini njihov predak nije umro u djetinjstvu. Niti jedan nije postao žrtva neprijatelja ili virusa, ili napravio korak previše na strmoj evolucijskoj litici prije negoli je ostavio barem jedno dijete na ovome svijetu. Milijuni suvremenika naših predaka napravili su takve greške, ali niti jedan jedini naš predak nije pogriješio."

Svaku generaciju možemo predstaviti i kao sito: dobri geni ispadaju kroz sito u sljedeću generaciju, loši geni završavaju u tijelima koja umiru mlada bez reprodukcije. Nakon tisuća generacija, geni koji su uspjeli, vjerojatno će biti dobri, tvrdi Dawkins.

Paranje duge - znanost, iluzija i apetit za čudesno

[uredi | uredi kôd]

U knjizi, Paranje duge - znanost, iluzija i apetit za čudesno (1998.), Dawkins tematizira jednu od svojih bitnijih teza iz dosadašnjih knjiga: priroda je mnogo čudesnija od pjesničke fantazije. Potrebno je imati mnogo više mašte, otvorenosti prema čudesnosti prirode, tvrdi Dawkins, ali i uložiti mnogo truda da bismo shvatili njezinu složenost, da bismo se mogli diviti prirodi, ali i svojoj sposobnosti razotkrivanja tajni slijepoga urara. Dilema da li biti pjesnik ili znanstvenik je pogrešna, jer u svakom dobrom znanstveniku mora ležati pjesnik. Kako bi pokazao složenost prirode, i našu sposobnost da čuđenjem dođemo do objašnjenja, da se divimo i uživamo u ljepoti složenosti Dawkins analizira fenomene i teorije svjetlosti i difrakcije, radio valova, spektrometrije, digitalizaciju genetike, umjetne inteligencije, odnosno pokušaje svođenja raznolikih složenih pojavnih oblika na jednostavne matematičke redukcije poput bar-kodova. Naš um ima sposobnost uživanja upravo u mjeri u kojoj je riječ o emanaciji jedinstvenog načela što vlada prirodom - mathesys universalis. Estetski pristup ostavlja prirodu nerazumljivom i stranom, dok znanstveni nalazi ljepotu u pronalaženju dubljeg jedinstva.

Eseji

[uredi | uredi kôd]

O ljudskom srodstvu

[uredi | uredi kôd]

U eseju pod naslovom Afrika i njezini potomci iz iste knjige Dawkins ispituje broj naših predaka i načine njihova utvrđivanja. Nekoga će možda začuditi matematički modelirani podatak da je najbliži zajednički rođak nas i našeg susjeda živio otprilike u 12. stoljeću. "Mi smo međusobno puno srodniji negoli se to obično misli". Katkada čujemo kako netko kaže da je daljnji rođak kralja, kraljice ili predsjednika, ali to je prilično prenemaganje, jer smo svi mi daleki rođaci kraljice ili predsjednika: jedina razlika između nas i aristokrata jest u tome da aristokrati svoje porijeklo mogu izvesti eksplicitno. Dok takve tvrdnje, po Dawkinsu, možemo izvesti ne izlazeći iz radne sobe, za utvrđivanje datuma kada je živio zajednički rođak svima nama, trebaju nam empirijske studije, tj. molekularna biologija. Dok se spolne stanice miješaju, tako da možemo reći da "nijedan slon nije toliko oštetio prodavaonicu porculana, kao što spolno sparivanje zloupotrebljava arhive DNA", DNA mitohondrija nasljeđuje se bez izmjena isključivo preko majke. Zbog studija mitohondrija ljudi, koje su s izvjesnim stupnjem neizvjesnosti utvrdile da je izvor digitalne rijeke ljudske DNK u Africi, govorimo o afričkoj Evi, a ne o afričkome Adamu. Grana koja povezuje sve žene, prema dostupnim podacima, nastala je prije 150.000 do 250.000 godina. Međutim istraživanje Y kromosoma, kromosoma koji određuje muški spol, pokazalo je da je varijabilitet toga kromosoma mnogo veći od varijabiliteta ženskoga mitohondrija. Zbog razlika u varijabilnosti plodnosti muškaraca i žena (prema kojoj neki muškarci ostavljaju velik broj potomaka, a mnogi nijednoga; za razliku od žena koje uglavnom imaju sličan broj potomaka), naš je zajednički otac živio mnogo ranije od naše zajedničke majke. Drugim riječima, Adam i Eva nisu mogli biti naši zajednički preci, osim naravno, ako nisu živjeli u već ljudima napučenome svijetu.

Ateizam

[uredi | uredi kôd]

Niz eseja Dawkins je posvetio odbacivanju postojanja Boga, odnosno kritici kreacionizma. To se posebno odnosi na njegove novije pamflete i priloge što ih objavljuje u časopisu Rational Inquirer i na internetu. Dawkinsov je ateizam funkcionalniji u knjigama negoli u ateističkim pamfletima, jer uvijek služi kao početna točka ili polemično sredstvo protiv pogrešnih doktrina o biološkoj raznolikosti. Primjerice u eseju Korist od krađe iz knjige Rijeka što teče iz rajskoga vrta, Dawkins kritizira kreacionistički argument koji kaže da je posve nevjerojatno da bi slijepa priroda mogla sklopiti tako savršeni organizam poput našeg. Vjerojatnost da se to dogodi, kaže kreacionistički argument, jednak je vjerojatnosti da tornado iz starog otpada sklopi Boeing 747. Stoga: takav je sklop moglo napraviti samo neko natprirodno biće. Sličan argument iznosi se za mnoge pothvate evolucije, primjerice za složenost oka. U jednome eseju Dawkins započinje pričom nekog kulturnog antropologa o smokvi, kako bi pokazao kako je kulturno-mitsko objašnjenje siromašno u usporedbi sa složenošću smokvine građe i prilagodbe jednoj jedinstvenoj vrsti kukca koji oplođuje njezin cvijet (tj. ono što mi obično zovemo njezinim plodom). Dawkinsova osnovna poruka temelji se na brižljivom dokazivanju da se nizom generacija, replikacija, izbora i selekcija, takva složenost doista mogla izvesti posve prirodnim putem, selekcijom raznovrsnih varijacija genetskih pokušaja.

U novije je vrijeme Dawkins utjecajniji među društvenim znanstvenicima nego među prirodnim. Ideja sebičnoga gena je prirodnjacima, specijalistima, sociobiolozima, postala isuviše poznata da im pruži nova objašnjenja. Paradigmom sebičnoga gena istražuje se prirodna evolucija već najmanje trideset godina. Dawkins je stoga za stručnjake prirodnih znanosti prvenstveno pisac, a ne originalni teoretičar. Stručnjaci društvenih znanosti teoriju sebičnoga gena čitaju drukčije. Dawkins je naime svojom idejom o memima i virusima uma ponudio spekulacije o mogućnosti protezanja svoje redukcionističke teorije na kulturu. Pokušaj da se definira memetika, odnosno teorija kulturne selekcije kao analogija prirodnoj, tek je novijeg datuma, i u njoj je još mnogo nedorečenosti, ali i mnogo objašnjavalačkih obećanja. Nedavno je Dawkinsova kolegica Susan Blackmore objavila knjigu posvećenu memetici. Posebno se intenzivna rasprava o memetici vodi na internetu. Danski sociolog Agmar Hog objavio je svoju knjigu o kulturnoj selekciji koja počiva na Dawkinsovoj memetici. Ideja se sastoji u tome da zakoni selekcije vrijede u prirodi djelovanjem gena, a isto vrijedi i za kulturu. Razlika je jedino u tome što je jedinica selekcije i replikacije mem, jedinica oponašanja i kulturne replikacije. Za razliku od gena koji je prilično dobro definiran (premda današnji molekularni biolozi i u to sumnjaju), mem mogu biti različite stvari. Dawkins je memom, ili virusom uma nazvao lanac Sv. Antuna i prvi takt Beethovenove Pete simfonije. Hog je primjerice memom nazvao dijelove narodnih nošnji. Memetika još nije dobila svoju kodifikaciju i točniju definiciju fenomena koje bi trebala objasniti. Osim toga, ne znamo točno ni kako se memi repliciraju i šire.

Nagrade i priznanja

[uredi | uredi kôd]
Dawkins prima Deschnerovu nagradu u Frankfurtu 12. listopada 2007. iz ruku Karlheinza Deschnera.

Godine 1989. Sveučilište u Oxfordu dodijelilo je Dawkinsu titulu doktora znanosti (Doctor of Science). Dawkins je nositelj počasnih doktorata znanosti Sveučilišta u Huddersfieldu, Sveučilišta u Westminsteru, Sveučilišta u Durhamu,[135] Sveučilišta u Hullu, Sveučilišta u Antwerpenu i Sveučilišta u Oslu[136] te počasnih doktorata Sveučilišta u Aberdeenu,[137] Otvorenog sveučilišta, Slobodnog sveučilišta u Bruxellesu[8] i Sveučilišta u Valenciji.[138] Nositelj je također počasnih doktorata književnosti Sveučilišta u St Andrewsu i Australskog nacionalnog sveučilišta (HonLittD, 1996.), za člana Kraljevskog književnog društva izabran je 1997., a za člana Kraljevskog društva 2001.[8] Jedan je od patrona Znanstvenog društva Sveučilišta u Oxfordu.

Godine 1987. Dawkins je za svoju knjigu Slijepi urar primio nagradu Kraljevskog književnog društva i Književnu nagradu Los Angeles Timesa. Iste je godine za svoj rad na epizodi Slijepi urar (The Blind Watchmaker) serije Horizon BBC-ja primio Znanstvenotehnološku nagradu za najbolji televizijski dokumentarni znanstveni program godine.[8]

Među njegovim ostalim nagradama nalaze se Srebrna medalja Londonskog zoološkog društva (1989.), Finlayeva nagrada za inovacije (1990.), Nagrada Michaela Faradaya (1990.), Nakayamina nagrada (1994.), Nagrada za humanista godine Američke humanističke asocijacije (1996.), peta Međunarodna nagrada Cosmos (1997.), Kistlerova nagrada (2001.), Medalja Predsjedništva Talijanske Republike (2001.), Nagrada Car je gol Zaklade za slobodu od religije (2001. i 2012.), Bicentenarijska Kelvinova medalja Kraljevskog filozofskog društva u Glasgowu (2002.)[8] i Nierenbergova nagrada za znanost u javnom interesu (2009.).[139]

Dawkins se, po odluci čitateljâ, našao na vrhu liste 100 vrhunskih javnih britanskih intelektualaca objavljene 2004. u magazinu Prospect, dobivši dvostruko više glasova nego drugoplasirani.[140][141] U njihovu nastavku ankete objavljenu 2008. ušao je kao kandidat u uži izbor.[142] Godine 2005. Zaklada Alfreda Toepfera sa sjedištem u Hamburgu dodijelila mu je Shakespearovu nagradu kao priznanje za njegovu »konciznu i dostupnu prezentaciju znanstvenog znanja«. Osvojio je Nagradu Lewisa Thomasa za pisanje o znanosti za 2006. godinu te Nagradu za autora godine za 2007. godinu Galaxyjevih britanskih knjižnih nagrada.[143] Iste godine magazin Time uvrstio ga je na popis 100 najutjecajnih ljudi na svijetu u 2007. godini,[144] a našao se i na 20. mjestu liste 100 najvećih živućih genija objavljene 2007. u The Daily Telegraphu.[145] Deschnerovu nagradu, nazvanu po njemačkom antiklerikalnu autoru Karlheinzu Deschneru, dobio je 2007.[146]

Od 2003. godine Međunarodna ateistička alijansa tijekom svoje godišnje konferencije dodjeljuje nagradu kojom odaje priznanje izvanrednu ateistu čije je djelo najviše doprinijelo podizanju javne svijesti o ateizmu u toj godini; poznata je kao Nagrada Richarda Dawkinsa u počast Dawkinsovim vlastitim naporima.[147]

U veljači 2010. Dawkins je imenovan u Počasni odbor istaknutih pregalaca Zaklade za slobodu od religije.[148]

Godine 2012. ihtiolozi na Šri Lanki odali su Dawkinsu počast time da su novom rodu dali ime Dawkinsia (članovi ovog roda prethodno su bili članovi roda Puntius). Obrazlažući tok misli u pozadini imena roda, vodeći istraživač Rohan Pethiyagoda u navodu je ustvrdio: »Richard Dawkins pomogao nam je, kroz svoja pisanja, razumjeti da je svemir daleko ljepši i zapanjujući nego što je ijedna religija zamišljala. (...) Nadamo se da će Dawkinsia služiti kao podsjetnik elegancije i jednostavnosti evolucije, jedinog racionalnog objašnjenja koje postoji za nezamislivu raznolikost života na Zemlji.«[149]

U anketi koju je 2013. proveo magazin Prospect glasovima je odlučeno da je Dawkins najbolji mislilac na svijetu među 65 imena koja je izabrao panel eksperata iz SAD-a i UK-a.[150]

Mediji

[uredi | uredi kôd]

Izabrane publikacije

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: bibliografija Richarda Dawkinsa

Dokumentarni filmovi

[uredi | uredi kôd]

Ostali nastupi

[uredi | uredi kôd]
  • Doctor Who: Ukradena Zemlja (The Stolen Earth, 2008.), u ulozi sebe sama
  • Simpsoni: Black Eyed, Please, pojavljuje se u snu Neda Flandersa u kojem ovaj sanja pakao; dao glas demonskoj verziji sebe sama[154]
  • Nightwish: Finski simfonijski metal bend Nightwish najavio je Dawkinsa kao gostujuću zvijezdu na svojem nadolazećem albumu iz 2015. Klavijaturist i tekstopisac Nightwisha Tuomas Holopainen o Dawkinsovim je djelima kazao: »Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci bio sam toliko entuzijastičan o ovoj vrsti književnosti i bit ću u nadolazećim mjesecima da će to morati nekako izići... nešto se dogodilo tijekom proteklih pet, šest, sedam godina i dosta toga ima veze s knjigama koje sam pročitao, uglavnom Whitmana, Hitchensa i Dawkinsa.«[155][156]
  • Izbačeni: inteligencija nije dopuštena (Expelled: No Intelligence Allowed, 2008.), u ulozi sebe sama, predstavljen kao vodeći znanstveni oponent inteligentnom dizajnu u filmu u kojem se tvrdi da srednjostrujaški znanstveni establišment suprimira akademičare koji vjeruju u to da vide dokaz inteligentnog dizajna u prirodi i koji kritiziraju dokaz koji podupire darvinističku evoluciju

Bilješke

[uredi | uredi kôd]

a. ^ W. D. Hamilton izvršio je golem utjecaj na Dawkinsa i taj se utjecaj može vidjeti kroz Dawkinsovu knjigu Sebični gen.[21] Prijatelji su postali na Oxfordu a Dawkins je poslije Hamiltonove smrti 2000. napisao nekrolog i organizirao sekularnu memorijalnu službu.[157]

b. ^ Debata je bila okončana glasanjem kojim je prijedlog »da je doktrina evolucije valjanija od teorije evolucije« odbačen sa 198 prema 115 glasova.[158][159]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Ridley, Mark. 2007. Richard Dawkins: How a Scientist Changed the Way We Think : Reflections by Scientists, Writers, and Philosophers. Oxford University Press. Str. 228. ISBN 0-19-921466-2. Izvadak sa stranice 228.
  2. ↑ Emeritus, Honorary and Wykeham Fellows, New College, Oxford
  3. ↑ Previous holders of The Simonyi Professorship. The University of Oxford. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. kolovoza 2012. Pristupljeno 23. rujna 2010.
  4. ↑ European Evolutionary Biologists Rally Behind Richard Dawkins's Extended Phenotype. Sciencedaily.com. 20. siječnja 2009. Pristupljeno 28. lipnja 2011.
  5. ↑ Richard Dawkins o militantnom ateizmu. TED Conferences, LLC. Pristupljeno 14. prosinca 2011.
  6. ↑ a b c d e f Dawkins, Richard. 2006. The God Delusion. Transworld Publishers. ISBN 0-593-05548-9
  7. ↑ The God Delusion – back on the Times extended list at #24. Richard Dawkins na RichardDawkins.net. 27. siječnja 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. kolovoza 2012. Pristupljeno 6. veljače 2010.
  8. ↑ a b c d e f g h Curriculum vitae of Richard Dawkins (PDF). The University of Oxford. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. travnja 2008. Pristupljeno 13. ožujka 2008.
  9. ↑ a b Dawkins, Richard (11. prosinca 2010). Lives Remembered: John Dawkins. The Independent (London). Pristupljeno 12. prosinca 2010.
  10. ↑ Dawkins, Richard 1941- - Contemporary Authors, New Revision Series. Encyclopedia.com. Pristupljeno 16. svibnja 2014.
  11. ↑ A twitter status update by Dawkins saying that he identifies as English. Twitter.com. Pristupljeno 16. svibnja 2014.
  12. ↑ Andrew Anthony. 15. rujna 2013. Richard Dawkins: 'I don't think I am strident or aggressive'. The Guardian. Pristupljeno 21. rujna 2014.
  13. ↑ a b c d Hattenstone, Simon. 10. veljače 2003. Darwin's child. The Guardian. London. Pristupljeno 22. travnja 2008.
  14. ↑ Richard Dawkins. Listopad 2004. The Ancestor's Tale. Houghton Mifflin Harcourt. str. 317. ISBN 978-0-618-00583-3
  15. ↑ Dawkins, Richard. Brief Scientific Autobiography. RichardDawkins.net. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. lipnja 2010. Pristupljeno 17. srpnja 2010.
  16. ↑ Richard Dawkins: The foibles of faith. BBC News. 12. listopada 2001. Pristupljeno 13. ožujka 2008.
  17. ↑ Pollard, Nick (travanj 1995.). High Profile. Third Way (Harrow, England: Hymns Ancient & Modern Ltd) 18 (3): 15. ISSN 0309-3492.
  18. ↑ The Oundle Lecture Series. Oundle School. 2012b. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. travnja 2012. Pristupljeno 12. lipnja 2012.
  19. ↑ Schrage, Michael. Srpanj 1995. Revolutionary Evolutionist. Wired. Pristupljeno 21. travnja 2008.
  20. ↑ Dawkins, Richard. 1969. A threshold model of choice behaviour. Animal Behaviour. 17 (1): 120. doi:10.1016/0003-3472(69)90120-1. ISSN 0003-3472
  21. ↑ a b c "Belief" interview. BBC. 5. travnja 2004. Pristupljeno 8. travnja 2008.
  22. ↑ Simonyi, Charles. 15. svibnja 1995. Manifesto for the Simonyi Professorship. The University of Oxford. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. travnja 2008. Pristupljeno 13. ožujka 2008.
  23. ↑ Aims of the Simonyi Professorship. 23. travnja 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. travnja 2008. Pristupljeno 28. lipnja 2011.
  24. ↑ The Current Simonyi Professor: Richard Dawkins. The University of Oxford. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. travnja 2008. Pristupljeno 13. ožujka 2008.
  25. ↑ Editorial Board. The Skeptics' Society. Pristupljeno 22. travnja 2008.
  26. ↑ Richard Dawkins, 2006. Curriculum Vitae. Arhivirano 23. travnja 2008. na Wayback Machineu.
  27. ↑ The Dawkins Prize for Animal Conservation and Welfare. Balliol College, Oxford. 9. studenoga 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. rujna 2007. Pristupljeno 30. ožujka 2008.
  28. ↑ Martin Beckford and Urmee Khan. 24. listopada 2008. Harry Potter fails to cast spell over Professor Richard Dawkins. The Daily Telegraph. London. Pristupljeno 1. studenoga 2008.
  29. ↑ Marriage (PDF). The Times. London. 23. kolovoza 1967. str. 8[neaktivna poveznica]
  30. ↑ a b c Births, Marriages and Deaths, England and Wales 1984–2006. Findmypast.com. Pristupljeno 29. srpnja 2010.
  31. ↑ a b McKie, Robin. 25. srpnja 2004. Doctor Zoo. The Guardian. London. Pristupljeno 17. ožujka 2008.
  32. ↑ Simpson, M. J. 2005. Hitchhiker: A Biography of Douglas Adams. Justin, Charles & Co. str. 129. ISBN 1-932112-35-9, Chapter 15, p. 129
  33. ↑ Lloyd, Elisabeth Anne. 1994. The structure and confirmation of evolutionary theory. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-00046-6
  34. ↑ Gould, Stephen Jay; Lewontin, Richard C. 1979. The Spandrels of San Marco and the Panglossian Paradigm: A Critique of the Adaptationist Programme. Proceedings of the Royal Society of London. B. London. 205 (1161): 581–598. doi:10.1098/rspb.1979.0086. PMID 42062. Pristupljeno 14. kolovoza 2009.
  35. ↑ Dawkins, Richard. 1999. The extended phenotype: the long reach of the gene. Rev. ed. with new afterword and further reading izdanje. Oxford Univ. Press. Oxford [u.a.]. ISBN 0192880519
  36. ↑ Hamilton, W. D. 1964. The genetical evolution of social behaviour I and II. Journal of Theoretical Biology. 7 (1): 1–16, 17–52. doi:10.1016/0022-5193(64)90038-4. PMID 5875341
  37. ↑ Trivers, Robert. 1971. The evolution of reciprocal altruism. Quarterly Review of Biology. 46 (1): 35–57. doi:10.1086/406755
  38. ↑ Dawkins, Richard. 1979. Twelve Misunderstandings of Kin Selection (PDF). Zeitschrift fur Tierpsychologie. 51: 184–200. doi:10.1111/j.1439-0310.1979.tb00682.x. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 29. svibnja 2008. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  39. ↑ Williams, George Ronald. 1996. The molecular biology of Gaia. Columbia University Press. str. 178. ISBN 0-231-10512-6, izvadak sa stranice 178.
  40. ↑ Schneider, Stephen Henry. 2004. Scientists debate gaia: the next century. MIT Press. str. 72. ISBN 0-262-19498-8, izvadak sa stranice 72.
  41. ↑ Dawkins, Richard. 2000. Unweaving the Rainbow: Science, Delusion and the Appetite for Wonder. Houghton Mifflin Harcourt. str. 223. ISBN 0-618-05673-4, izvadak sa stranice 223.
  42. ↑ Thorpe, Vanessa. 24. lipnja 2012. Richard Dawkins in furious row with EO Wilson over theory of evolution. Book review sparks war of words between grand old man of biology and Oxford's most high-profile Darwinist. The Guardian. London. Pristupljeno 3. listopada 2012.
  43. ↑ Dover, Gabriel. 2000. Dear Mr Darwin. London: Weidenfeld & Nicolson. ISBN 0-7538-1127-8
  44. ↑ Williams, George C. 1966. Adaptation and Natural Selection. Princeton University Press. United States. ISBN 0-691-02615-7
  45. ↑ Mayr, Ernst. 2000. What Evolution Is. Basic Books. ISBN 0-465-04426-3
  46. ↑ Midgley, Mary. 1979. Gene-Juggling. Philosophy. 54 (210). str. 439–458. doi:10.1017/S0031819100063488. Pristupljeno 18. ožujka 2008.
  47. ↑ Dawkins, Richard. 1981. In Defence of Selfish Genes. Philosophy. 56. str. 556–573. doi:10.1017/S0031819100050580. Pristupljeno 17. ožujka 2008.
  48. ↑ Midgley, Mary. 2000. Science and Poetry. Routledge. ISBN 0-415-27632-2
  49. ↑ Midgley, Mary. 2010. The solitary self: Darwin and the selfish gene. McGill-Queen's University Press. ISBN 978-1-84465-253-2
  50. ↑ Brown, Andrew. 1999. The Darwin Wars: How stupid genes became selfish genes. London: Simon and Schuster. ISBN 0-684-85144-X
  51. ↑ Brown, Andrew. 2000. The Darwin Wars: The Scientific Battle for the Soul of Man. Touchstone. London. ISBN 0-684-85145-8
  52. ↑ Brockman, J. 1995. The Third Culture: Beyond the Scientific Revolution. Simon & Schuster. New York. ISBN 0-684-80359-3
  53. ↑ Sterelny, K. 2007. Dawkins vs. Gould: Survival of the Fittest. Icon Books. Cambridge, UK. ISBN 1-84046-780-0 Also ISBN 978-1-84046-780-2
  54. ↑ Morris, Richard. 2001. The Evolutionists. W. H. Freeman. ISBN 0-7167-4094-X
  55. ↑ Dawkins, Richard. 24. siječnja 1985. Sociobiology: the debate continues. New Scientist. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. svibnja 2008. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  56. ↑ Dennett, Daniel. 1995. Darwin's Dangerous Idea. Simon & Schuster. United States. ISBN 0-684-80290-2
  57. ↑ Transworld signs new book from Dawkins. The Bookseller. 15. veljače 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. veljače 2009. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  58. ↑ Dawkins, Richard. 2009. The Greatest Show on Earth: The Evidence for Evolution. Transworld Publishers. London. str. xii. ISBN 0-593-06173-X
  59. ↑ a b Dawkins, Richard. 1989. The Selfish Gene. 2nd izdanje. Oxford University Press. United Kingdom. ISBN 0-19-286092-5
  60. ↑ Burman, J. T. (2012.). The misunderstanding of memes: Biography of an unscientific object, 1976–1999. Perspectives on Science, 20 (1), 75-104. [1] DOI:10.1162/POSC_a_00057 (Ovo je članak s otvorenim pristupom, učinjen je slobodno dostupnim ljubaznošću MIT Pressa.)
  61. ↑ Kelly, Kevin. 1994. Out of Control: The New Biology of Machines, Social Systems, and the Economic World. Addison-Wesley. United States. str. 360. ISBN 0-201-48340-8
  62. ↑ Shalizi, Cosma Rohilla. Memes. Center for the Study of Complex Systems. University of Michigan. Pristupljeno 14. kolovoza 2009.
  63. ↑ Laurent, John. 1999. A Note on the Origin of 'Memes'/'Mnemes'. 3. Journal of Memetics. str. 14–19. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. travnja 2021. Pristupljeno 17. ožujka 2008.
  64. ↑ James Gleick. 15. veljače 2011. The Information: A History, a Theory, a Flood. Pantheon. str. 269. ISBN 978-0-375-42372-7
  65. ↑ Ruse, Michael. Creationism. Stanford Encyclopedia of Philosophy. Metaphysics Research Laboratory, Stanford University. Pristupljeno 9. rujna 2009.. a Creationist is someone who believes in a god who is absolute creator of heaven and earth.
  66. ↑ Scott, Eugenie C. 3. kolovoza 2009. Creationism. Evolution vs. creationism: an introduction. University of California Press. Berkeley, CA. str. 51. ISBN 978-0-520-26187-7. The term 'creationism' to many people connotes the theological doctrine of special creationism: that God created the universe essentially as we see it today, and that this universe has not changed appreciably since that creation event. Special creationism includes the idea that God created living things in their present forms..
  67. ↑ Dawkins, Richard. 9. ožujka 2002. A scientist's view. The Guardian. London. Pristupljeno 7. studenoga 2009.
  68. ↑ Catalano, John. Book: The Blind Watchmaker. The University of Oxford. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. travnja 2008. Pristupljeno 28. veljače 2008.
  69. ↑ Dawkins, Richard. 2004. A Devil's Chaplain: Reflections on Hope, Lies, Science, and Love. Houghton Mifflin Harcourt. str. 218. ISBN 0-618-48539-2, Chapter 5, p 218
  70. ↑ Moyers, Bill. 3. prosinca 2004. Now with Bill Moyers. Public Broadcasting Service. Pristupljeno 29. siječnja 2006.
  71. ↑ Dawkins, Richard and Coyne, Jerry. 1. rujna 2005. One side can be wrong. The Guardian. London. Pristupljeno 21. prosinca 2006.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  72. ↑ Hall, Stephen S. 9. kolovoza 2005. Darwin's Rottweiler. Discover magazine. Pristupljeno 22. ožujka 2008.
  73. ↑ Swinford, Steven. 19. studenoga 2006. Godless Dawkins challenges schools. The Times. London. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. kolovoza 2011. Pristupljeno 3. travnja 2008.
  74. ↑ Bass, Thomas A. 1994. Reinventing the future: Conversations with the World's Leading Scientists. Addison Wesley. str. 118. ISBN 978-0-201-62642-1 izvadak sa stranice 118.
  75. ↑ Our Honorary Associates. National Secular Society. 2005. Pristupljeno 21. travnja 2007.
  76. ↑ The HSS Today. The Humanist Society of Scotland. 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. travnja 2008. Pristupljeno 3. travnja 2008.
  77. ↑ Secular Coalition for America Advisory Board Biography. Secular.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. ožujka 2013. Pristupljeno 29. srpnja 2010.
  78. ↑ The International Academy Of Humanism — Humanist Laureates. Council for Secular Humanism. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. travnja 2008. Pristupljeno 7. travnja 2008.
  79. ↑ The Committee for Skeptical Inquiry — Fellows. The Committee for Skeptical Inquiry. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. lipnja 2008. Pristupljeno 7. travnja 2008.
  80. ↑ Humanism and Its Aspirations — Notable Signers. American Humanist Association. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. lipnja 2010. Pristupljeno 9. veljače 2010.
  81. ↑ McNally, Terrence. 17. siječnja 2007. Atheist Richard Dawkins on 'The God Delusion'. alternet.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. prosinca 2012. Pristupljeno 30. prosinca 2012.
  82. ↑ Sheahen, Laura. Listopad 2005. The Problem with God: Interview with Richard Dawkins (2). Beliefnet.com. Pristupljeno 11. travnja 2008.
  83. ↑ Interview with Richard Dawkins. PBS. Pristupljeno 12. travnja 2008.
  84. ↑ Van Biema, David. 5. studenoga 2006. God vs. Science (3). Time. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. veljače 2012. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  85. ↑ Dawkins, Richard. Is Science A Religion?. The Humanist. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. listopada 2012. Pristupljeno 31. prosinca 2012.
  86. ↑ Powell, Michael. 19. rujna 2011. A Knack for Bashing Orthodoxy. New York Times. Pristupljeno 31. prosinca 2012.
  87. ↑ Hooper, Simon. The rise of the New Atheists. CNN. Pristupljeno 16. ožujka 2010.
  88. ↑ Smith, Alexandra. 27. studenoga 2006. Dawkins campaigns to keep God out of classroom. The Guardian. London. Pristupljeno 15. siječnja 2007.
  89. ↑ a b c Dawkins, Richard. 21. lipnja 2003. The future looks bright. The Guardian. London. Pristupljeno 13. ožujka 2008.
  90. ↑ Powell, Michael. 19. rujna 2011. A Knack for Bashing Orthodoxy. The New York Times. str. 4. Pristupljeno 20. rujna 2011.
  91. ↑ Beckford, Martin. 24. lipnja 2010. Richard Dawkins interested in setting up 'atheist free school'. Telegraph. London. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. lipnja 2010. Pristupljeno 10. prosinca 2017.
  92. ↑ Garner, Richard. 29. srpnja 2010. Gove welcomes atheist schools – Education News, Education. The Independent. London. Pristupljeno 29. srpnja 2010.
  93. ↑ Chittenden, Maurice; Waite, Roger. 23. prosinca 2007. Dawkins to preach atheism to US. The Sunday Times. London. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. svibnja 2008. Pristupljeno 1. travnja 2008.
  94. ↑ Dawkins, Richard. 24. listopada 2007. Richard Dawkins speech at Atheist Alliance International Convention 2007. The Richard Dawkins Foundation for Reason and Science. RichardDawkins.net. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. studenoga 2012. Pristupljeno 1. travnja 2008.
  95. ↑ The Out Campaign (original announcement). RichardDawkins.net. 30. srpnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. travnja 2008. Pristupljeno 1. travnja 2008.
  96. ↑ The God Delusion — Reviews. RichardDawkins.net. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. srpnja 2008. Pristupljeno 8. travnja 2008.
  97. ↑ Hitchens, Christopher. 3. veljače 2012. In Defense of Richard Dawkins. Free Inquiry. London. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. ožujka 2015. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  98. ↑ Ruse, Michael. 2. studenoga 2009. Religion (News),Atheism (News),Richard Dawkins,Creationism (News),Philosophy (News). The Guardian. London
  99. ↑ Ruse, Michael. 2. listopada 2012. Atheism (News),Religion (News),World news, Richard Dawkins. The Guardian. London
  100. ↑ London Review of books, Vol. 28 No. 20 • 19 October 2006 pages 32-34. Lrb.co.uk. Pristupljeno 16. svibnja 2014.
  101. ↑ McGrath, Alister. 2004. Dawkins' God: Genes, Memes, and the Meaning of Life. Blackwell Publishing. Oxford, England. str. 81. ISBN 1-4051-2538-1
  102. ↑ Dawkins, Richard. 17. rujna 2007. Do you have to read up on leprechology before disbelieving in them?. RichardDawkins.net. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. prosinca 2007. Pristupljeno 14. studenoga 2007.
  103. ↑ Jha, Alok. 29. svibnja 2007. Scientists divided over alliance with religion. The Guardian. London. Pristupljeno 17. ožujka 2008.
  104. ↑ Peter Higgs criticises Richard Dawkins over anti-religious 'fundamentalism' The Guardian 26. prosinca 2012.
  105. ↑ Dawkins, Richard. 2006. When Religion Steps on Science's Turf. Free Inquiry magazine. Pristupljeno 3. travnja 2008.
  106. ↑ Dawkins, Richard. How dare you call me a fundamentalist. Richard Dawkins Foundation. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. prosinca 2012. Pristupljeno 28. prosinca 2012.
  107. ↑ Hay Festival. Richard Dawkins: 'I am a secular Christian'. Telegraph. Pristupljeno 9. lipnja 2014.
  108. ↑ Our Mission. The Richard Dawkins Foundation for Reason and Science. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. studenoga 2006. Pristupljeno 17. studenoga 2006.
  109. ↑ a b Sean Faircloth joins RDFRS (US) as Director of Strategy and Policy. The Richard Dawkins Foundation for Reason and Science. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. listopada 2011. Pristupljeno 1. listopada 2011.
  110. ↑ Dawkins, Richard. 1998. Unweaving The Rainbow. Penguin. United Kingdom. str. 4–7. ISBN 0-618-05673-4
  111. ↑ Diamond, John. 2001. Snake Oil and Other Preoccupations. Vintage. United Kingdom. ISBN 0-09-942833-4
  112. ↑ Dawkins, Richard. 2003. A Devil's Chaplain. Houghton Mifflin. United States. str. 58. ISBN 0-618-33540-4
  113. ↑ The Selfish Green. RichardDawkins.net. 2. travnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. svibnja 2008. Pristupljeno 22. travnja 2008.
  114. ↑ edited by Paola Cavalieri and Peter Singer.; Paola Cavalieri; Peter Singer. 1993. The Great Ape Project. Fourth Estate. United Kingdom. ISBN 0-312-11818-XCS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  115. ↑ Dawkins, Richard. 22. ožujka 2003. Bin Laden's victory. The Guardian. London. Pristupljeno 15. ožujka 2008.
  116. ↑ Dawkins, Richard. 18. studenoga 2003. While we have your attention, Mr President... The Guardian. London. Pristupljeno 16. ožujka 2008.
  117. ↑ Ponedjeljak, 20. studenoga 2006. 20. studenoga 2006. From the Afterword. Herald Scotland. Pristupljeno 9. lipnja 2014.
  118. ↑ Our supporters. Republic. 24. travnja 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. ožujka 2012. Pristupljeno 29. travnja 2010.
  119. ↑ Dawkins, Richard. 1989. Endnotes. Chapter 1. Why are people?. The Selfish Gene (1st extra chapter). 2nd izdanje. Oxford University Press. United Kingdom. ISBN 0-19-286092-5
  120. ↑ Richard Dawkins: Keep Libel Laws OUT of Science. YouTube. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. prosinca 2020. Pristupljeno 12. prosinca 2009.
  121. ↑ Show your support – vote for the Liberal Democrats on May 6th. libdems.org.uk. Monday, 03 May 2010. Libdems.org.uk. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. travnja 2013. Pristupljeno 29. srpnja 2010.
  122. ↑ Celebrities' open letter to Scotland – full text and list of signatories | Politics. theguardian.com. 7. kolovoza 2014. Pristupljeno 26. kolovoza 2014.
  123. ↑ The Enemies of Reason. Channel 4. Kolovoz 2007. Pristupljeno 13. travnja 2008.
  124. ↑ C4 lines up Genius science series. Broadcast. 2009. Pristupljeno 31. siječnja 2009.
  125. ↑ Faith School Menace? – Faith School Menace?. Channel 4. 18. kolovoza 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. rujna 2010. Pristupljeno 17. rujna 2010.
  126. ↑ Sutcliffe, Tom. 19. kolovoza 2010. Last Night's TV: Faith Schools Menace?/More 4 – Reviews, TV & Radio. The Independent. London. Pristupljeno 17. rujna 2010.
  127. ↑ a b Dawkins, Richard. Postmodernism Disrobed. Pristupljeno 24. rujna 2010.
  128. ↑ "New university to rival Oxbridge will charge £18,000 a year". Sunday Telegraph. 5. lipnja 2011.
  129. ↑ Competition, Cooperation, and the Selfish Gene. Farnam Street (engleski). 12. ožujka 2017. Pristupljeno 23. veljače 2019.
  130. ↑ Jones, Lindsay. 2005. Mircea Eliade, Charles J. Adams (ur.). Sociobiology and Evolutionary Psychology (PDF). Mountain Scholar (engleski). Pristupljeno 23. veljače 2019.
  131. ↑ Selfish Gene Theory And Evolution Of Altruistic Behaviour Psychology Essay. UKEssays (engleski). 5. prosinca 2016. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. veljače 2019. Pristupljeno 23. veljače 2019.
  132. ↑ Segal, Lynne. 2000. Corinne Squire (ur.). Gender, Genes and Genetics: From Darwin to the Human Genome (PDF). CORE (engleski). Pristupljeno 23. veljače 2019.
  133. ↑ H. Charles J. Godfray. 29. ožujka 2005. Parent–offspring conflict. Cell.com (engleski). Pristupljeno 23. veljače 2019.
  134. ↑ Okasha, Samir. 3. lipnja 2003. Biological Altruism. Stanford Encyclopedia of Philosophy (engleski). Pristupljeno 23. veljače 2019.
  135. ↑ Durham salutes science, Shakespeare and social inclusion. Durham News & Events Service. 26. kolovoza 2005. Pristupljeno 11. travnja 2006.
  136. ↑ Æresdoktorer i 2011 - Universitetet i Oslo (norveški). Uio.no. Pristupljeno 22. listopada 2011. [neaktivna poveznica]
  137. ↑ Best-selling biologist and outspoken atheist among those honoured by University, University of Aberdeen. (arhivirana verzija).
  138. ↑ Richard Dawkins, doctor 'honoris causa' per la Universitat de València. 31. ožujka 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. listopada 2011. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  139. ↑ Scripps Institution of Oceanography. 7. travnja 2009. Scripps Institution of Oceanography Honors Evolutionary Biologist, Richard Dawkins, in Public Ceremony and Lecture. Scripps Institution of Oceanography. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. srpnja 2011. Pristupljeno 7. travnja 2009.
  140. ↑ Q&A: Richard Dawkins. BBC News. 29. srpnja 2004. Pristupljeno 9. ožujka 2008.
  141. ↑ Herman, David. 2004. Public Intellectuals Poll. Prospect magazine. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. studenoga 2011. Pristupljeno 9. ožujka 2008.
  142. ↑ The Top 100 Public Intellectuals. Prospect magazine. Pristupljeno 22. travnja 2008.
  143. ↑ Galaxy British Book Awards — Winners & Shortlists 2007. Publishing News. 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. rujna 2007. Pristupljeno 21. travnja 2007.
  144. ↑ Behe, Michael. 3. svibnja 2007. Time Top 100. TIME. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. ožujka 2008. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  145. ↑ Top 100 living geniuses. The Daily Telegraph. London. 28. listopada 2007. Pristupljeno 4. listopada 2010.
  146. ↑ Giordano Bruno Stiftung. 28. svibnja 2007. Deschner-Preis an Richard Dawkins. Humanistischer Pressedienst. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. veljače 2008. Pristupljeno 4. travnja 2008.
  147. ↑ Slack, Gordy. 30. travnja 2005. The atheist. Salon. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. srpnja 2007. Pristupljeno 3. kolovoza 2007.
  148. ↑ Honorary FFRF Board Announced. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. prosinca 2010. Pristupljeno 20. kolovoza 2008.
  149. ↑ Sri Lankans name new fish genus after atheist Dawkins. Google News. Agence France-Presse. 15. srpnja 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. svibnja 2013. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  150. ↑ Richard Dawkins named world's top thinker in poll The Guardian, 25. travnja 2013. Pristupljeno 26. travnja 2013.
  151. ↑ "The Magic of Reality - new book by Richard Dawkins this Fall" 10 May 2011. Richarddawkins.net. 10. svibnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. lipnja 2012. Pristupljeno 28. lipnja 2011.
  152. ↑ Staff. BBC Educational and Documentary: Blind Watchmaker. BBC. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. lipnja 2007. Pristupljeno 2. prosinca 2008.
  153. ↑ Sex, Death and the Meaning of Life. Channel 4. Pristupljeno 16. listopada 2012.
  154. ↑ "Richard Dawkins Appears in Ned Flanders' Nightmare on The Simpsons" Patheos.com. 10. ožujka 2013. Autor: Hemant Mehta.
  155. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. listopada 2012. Pristupljeno 15. siječnja 2021. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  156. ↑ http://www.blabbermouth.net/news/nightwishs-next-album-to-feature-guest-appearance-by-atheist-writerleader-richard-dawkins/
  157. ↑ Dawkins, Richard. 3. listopada 2000. Obituary by Richard Dawkins. The Independent. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. kolovoza 2003. Pristupljeno 15. siječnja 2021.
  158. ↑ Critical-Historical Perspective on the Argument about Evolution and Creation, John Durant, u: From Evolution to Creation: A European Perspective (urr. Sven Anderson, Arthus Peacocke), Aarhus Univ. Press, Aarhus, Danska
  159. ↑ 1986 Oxford Union Debate: Richard Dawkins, John Maynard Smith. RichardDawkins.net. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. listopada 2007. Pristupljeno 10. svibnja 2007. Debata dostupna za preuzimanje u obliku datoteka MP3.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
v • u
Richard Dawkins
knjige
povezana djela
dokumentarci
Dobri momci prvi stignu (1987.) · Slijepi urar (1987.) · Proboj znanstvene granice (1996.) · Zapisi o ateizmu (2004.) · Korijen sveg zla? (2006.) · Neprijatelji razuma (2007.) · Genij Charlesa Darwina (2008.) · Vjerske škole, prijetnja? (2010.) · Seks, smrt i smisao života (2012.) · Nevjernici (2013.)
više informacija
kategorija: Richard Dawkins · portal: biografija
v • u
kritika religije
po religijama
religijski tekstovi
religijske figure
religija i nasilje
knjige
pokreti
ljudi
v • u
evolucijska psihologija
procesi
područja
seminalni pisci
povezani predmeti
popisi
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Richard_Dawkins&oldid=7057341"