Samostan sv. Stjepana pod borovima
Samostan sv. Stjepana pod borovima (lat. Sanctus Stephanus sub pinis ili de pinis), nekadašnji muški benediktinski samostan koji se u prošlosti nalazio izvan grada Splita, na poluotoku Sustipan. Izgrađen je nad ostacima rimske ranokršćanske bazilike. Iako izvan gradskih bedema, pripadao je gradu Splitu, a njegovi su redovnici i opati uživali osobit ugled i veliko poštovanje u gradu.[1]
Samostan sv. Stjepana Prvomučenika (poznatiji kao samostan sv. Stjepana "pod borovima") spominje se prvi put u izvorima oko 1020. godine, no iz isprave se iščitava da je samostan postojao i u ranijim vremenima.
Ugledni Splićani su često darivali samostan i povlačili se u njega iz svjetovnog života. Oko 1060. godine postao je Črne, sin bivšeg splitskog priora Prestancija, redovnik tog samostana. U to vrijeme opat je bio sin priora Crnog, Dabro.
Godine 1069. darovao je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. († 1074.), na zamolbu splitskog nadbiskupa Lovre († 1099.) i opata Gisilberta, samostanu sv. Stjepana mjesto za mlin blizu crkve sv. Petra na solinskom teritoriju.[2]
Hrvatski vojvoda (dux) Stjepan († 1090./91.), nećak hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., odrekao se prava na hrvatsko prijestolje u korist bana Zvonimira († 1089.) i povukao se 1078. godine u samostan sv. Stjepana na Sustipanu. Nakon smrti kralja Zvonimira, Stjepan je ipak stupio na hrvatsko prijestolje i tada je darovao samostanu kraljevski teritorij u Raduni.[3]
Početkom 13. stoljeća splitski građani Rako i supruga mu Elizabeta darovali su marjansku crkvu sv. Nikole na Gori opatu Bogdanu te je ona do raspuštanja samostana dio benediktinskog posjeda.[4]
Od 14. stoljeća samostan je povremeno davan na uživanje (komendu) pojedinim klericima. Godine 1445. dao je papa opatiju splitskom nadbiskupu Lovri koji je popravio samostan i samostansku kuću uz crkvu sv. Mihovila na splitskoj obali. Međutim, u to vrijeme u samostan u nije više bilo redovnika i otada je samostan služio kao komenda. Ti komendatori imali su ponekad i naslov opata sv. Stjepana. Zadnji je bio neki svećenik Bonerio koji je umro 1700. godine i tada je cjelokupnu imovinu samostana preuzelo novo nadbiskupsko sjemenište.[5]
Godine 1814. je na mjestu zapuštenog i urušenog samostana sagrađena župna crkva sv. Stjepana Prvomučenika, u čije su dijelove ugrađene spolije iz propalog benediktinskog samostana. Godine 1820. ustupilo je Nadbiskupsko sjemenište samostan i poluotočić splitskoj općini, koja je porušila ostatke samostana oko nove crkvice i izgradila gradsko groblje.
- Novak, Grga, Povijest Splita I., Čakavski sabor, Split, 1978.
- Vilogorac, Inga, Splitske crkve, Spomenička baština, Ex libris, Split-Zagreb, 2005. ISBN 953-6310-45-7
-
Ruševine samostanske crkve na Sustipanu -
Spolija iz samostanskog kompleksa na Sustipanu -
Spolija iz starog samostana -
Kamena dekoracija iz starog samostana
