Tavringerski romski jezik
| Tavringerski romski jezik | |
| rommano | |
| Države |  Norveška Švedska
|
| Etnicitet | Skandinavski Romi |
| Govornici | nepoznato (barem 100) |
| Razredba | pararomani (romski jezik i skandinavski jezici) |
| Službeni status | |
| Služben | manjinski jezik: Norveška (1998.)
|
| Jezični kôd | |
| ISO 639-3 | rmg, rmu, rmd |
| Glottolog | scan1239 |
| Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) | |
Tavringerski romski (tavrigerski: rommano,[1] norveški i švedski: skandoromani) je idiom romskoga jezika temeljen na sjevernogermanskim jezicima. Čisti oblik jezika govori 100 – 150 starijih govornika u Norveškoj i Švedskoj (2014.), među kojima se jezik dijeli na južnu varijantu u Švedskoj i sjevernu varijantu u obje države.[2]
Tavringerski je romski specifičan po preuzimanju sintaktičkih, konjugacijskih i sklonidbenih karakteristika skandinavskih jezika[3] (čimbenik koji ga prema nekim analizama čini pararomani jezikom).[4] Nema standardiziranu ortografiju, no 2014. je godine objavljena prva knjiga na tavringerskom jeziku koja koristi konzistentan pravopis, Vandriane rakkrar Rolfa Theila.[3] Prema norveškom zakonu iz 1998. godine, ovo je zaštićeni manjinski jezik te se smatra različitim od vlaškog romskog, koji je također manjinski jezik u državi.[3]
Inačice ovog jezika dijele se na tri skupine:
- norvešku (engleski: Traveller Norwegian),[5][6] nazivan i romani te norsk romani na norveškome, čime ga se razlikuje od vlaškog romskog jezika, koji se naziva romanés (Theil 2022c)
- švedsku (švedski: svensk romani), koja se također naziva tavringer romani[7] i tattare[8]
- dansku (engleski: Traveller Danish),[9] koja se od 2009. godine vodi kao izumrla.[10]
Vjeruje se da su pretci govornika tavringerskoga romskog doselili u Skandinaviju početkom 16. stoljeća,[3] no prvi izvor i potvrda da se radi o zasebnome jeziku pojavljuje se tek 1730. godine, u Švedskoj. Taj je popis, u sklopu eseja Dissertatio academica de cingaris Samuela P. Björckmana, sastavljen prema intervjuu Jacoba Helsinga, zatvorenika u Uppsali, kojega je Björckman ispitivao koliko riječi prepoznaje iz popisa riječi Bonaventure Vulcaniusa, jednog od najstarijih izvora o romskim jezicima.[11] Sredinom 19. stoljeća, govornici ovog jezika postali su jedna od manjina koje se na razne načine pokušalo asimilirati u norveško društvo, a jezik istrijebiti.[12]
Ratifikacijom Europske povelje o manjinskim jezicima 1993. i promjenom zakona 1998. godine službeno postaje manjinskim jezikom Norveške.[3]
- ↑ Carling, Lindell i Ambrazaitis 2014., str. 5.
- ↑ Carling, Lindell i Ambrazaitis 2014., str. 4–5.
- ↑ a b c d e Theil, Rolf. 2022. romani – språk. Store norske leksikon (norveški). Pristupljeno 12. veljače 2023.
- ↑ Romski jezik. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 23. listopada 2024.
- ↑ Karlsen, Ludvig. Tavringens Rakripa: Romanifolkets Ordbok. Landsorganisasjonen for Romanifolket (norveški i Traveller Norwegian). Inačica izvorne stranice arhivirana 17. svibnja 2008. Pristupljeno 18. studenoga 2008.
- ↑ Traveller Norwegian in the Language Cloud. Ethnologue (engleski). Pristupljeno 3. rujna 2019.
- ↑ Tavringer Romani in the Language Cloud. Ethnologue (engleski). Pristupljeno 3. rujna 2019.
- ↑ Tavringer Romani. LLOW Language Server. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. lipnja 2011. Pristupljeno 26. siječnja 2022.
- ↑ Traveller Danish. Ethnologue (engleski). Pristupljeno 3. rujna 2019.
- ↑ rmd. ISO 639-3. Pristupljeno 23. listopada 2024.
- ↑ Carling, Lindell i Ambrazaitis 2014., str. 8.
- ↑ Kalsås, Vidar Fagerheim. 2015. Norway – narrating essay - RomArchive. RomArchive. Pristupljeno 12. ožujka 2023.
- Carling, Gerd; Lindell, Lenny; Ambrazaitis, Gilbert. 2014. Scandoromani: Remnants of a Mixed Language. Brill. Leiden. ISBN 9789004266445
- Romski jezik, Hrvatska enciklopedija