Prijeđi na sadržaj

Vedrana Rudan

Izvor: Wikipedija
Vedrana Rudan
Vedrana Rudan
Vedrana Rudan
Rođenje 29. listopada 1949.
Prebivalište Rijeka
Nacionalnost Hrvatica
Zanimanje književnica i novinarka
Suprug Ljubiša Drageljević
Portal o životopisima

Vedrana Rudan (Opatija, 29. listopada 1949.) hrvatska je književnica i novinarka.[1]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Završila je hrvatski i njemački jezik na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Bila je učiteljica, turistički vodič, prodavala je sladoled, radila je kao novinarka za više hrvatskih novina. Radila je kao urednica na Hrvatskome radiju i bila voditeljica televizijske emisije. 1991. dobila je otkaz. Prvostupanjskom sudskom presudom 1993. vraćena je na posao, ali je uskoro sama dala otkaz. U siječnju 2009. dobila je otkaz na Novoj TV.

Piše kratkim i britkim stilom. Kritičari joj zamjeraju vulgarnost. Članica je Hrvatskog društva pisaca.

Objavila je djela koje su prevedena na: engleski, mađarski, slovenski, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji joj je prevedeno nekoliko knjiga, a u Americi nekoliko priča i knjiga. Kazališne predstave dramatizirane prema njezinim knjigama igrane su u: Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Monici, Budimpešti.[2]

Živi u Rijeci.

Stavovi

[uredi | uredi kôd]

Pojedini mediji optužuju Vedranu Rudan za antisemitizam. U svojoj kolumni u Nacionalu napisala je kako hrvatski Židovi hrvatske nacionaliste etiketiraju kao fašiste, a istodobno podržavaju one koji imaju bliske veze s Izraelom.[3] Rudan je 2009. na Dan sjećanja na holokaust na Novoj TV usporedila stanje u Gazi s holokaustom. Zbog toga je prekinuta njezina suradnja s Novom TV, a Rudan je ustvrdila da je razlog tomu članstvo vlasnika Nove TV u Svjetskom židovskom kongresu.[4]

Više je puta u svojim javnim nastupima Katoličku Crkvu nazvala "zločinačkom organizacijom".[5]

Nerijetko u svojim kolumnama i pojavljivanjima u medijima optužuje SAD za poticanje ratnih sukoba i nemira na svjetskoj razini. Iznimno kritički se postavlja prema ulozi Baracka Obame i Joe Bidena u ratnim previranjima. Drukčije mišljenje ima o bivšem predsjedniku Donaldu Trumpu za kojeg nije skrivala javne simpatije, ističući da njegova vladavina nije bila "ogrnuta demokratskim fašizmom" kao što je to bio slučaj kod njegovih prethodnika i nasljednika.[6]

Pisala je i o invaziji Rusije na Ukrajinu 2022. Smatra da se ne radi o ratu između Rusije i Ukrajine, već Rusije i SAD-a. Drži da je odgovornost i krivnja SAD-a znatno veća od ruske te Vladimira Putina ne smatra pokretačem rata. U kolumni Zimmer frei optužuje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, da je "licemjer" jer navodno iznajmljuje vile u inozemstvu ruskim državljanima.[7]

Između ostalog, Rudan se protivi posvajanju djece iz siromašnih (afričkih) zemalja, navodeći da to "najčešće jest kriminal i svi to znamo". U kolumni Pošto crna beba?, koju je objavila u siječnju 2023., kritizirala je skupinu hrvatskih građana, inače blisku lijevoj političkoj stranci Možemo!, koju je uslijed pokušaja posvajanja djece iz DR Konga pritvorila zambijska vlast, i to zbog sumnje u trgovinu ljudima. Njihov čin, kao i slične činove, Rudan povezuje s rasizmom, robovlasništvom, bjelačkom nadmoći, lažnom humanosti i sl.[8][9]

Potpisnca je Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika.[10][11]

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Uho, grlo, nož (Zagreb, 2002.)
  • Ljubav na posljednji pogled (Zagreb, 2003.)
  • Ja, nevjernica (Zagreb, 2005.)
  • Crnci u Firenci (Zagreb, 2006.)
  • Kad je žena kurva, kad je muškarac peder (Zagreb, 2008.)
  • Strah od pletenja (Zagreb, 2009.)
  • Dabogda te majka rodila (Zagreb, 2010.)
  • Kosturi okruga Madison (Zagreb, 2012.)
  • U zemlji krvi i idiota (Zagreb, 2013.)
  • Amaruši (Zagreb, 2013.)
  • Zašto psujem (Beograd, 2015.)
  • Muškarac u grlu (Beograd, 2016.)
  • Život bez krpelja (Beograd, 2018.)
  • Ples oko sunca: autobiografija (Beograd, 2019.)
  • Dnevnik bijesne domaćice: predgovor novom izdanju (Beograd, 2020.)
  • Puding od vanilije (Beograd, 2021.)
  • Doživotna robija (Beograd, 2022.)
  • Besplatna dostava (Beograd, 2023.)

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Vedrana Rudan - Biografija. biografija.com. Pristupljeno 27. prosinca 2018.
  2. Vedrana Rudan. laguna.rs. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  3. Fascist Overtones From Blithely Oblivious Rock Fans. The New York Times. 2. srpnja 2007. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  4. Croatia: International Religious Freedom Report 2009. www.lupiga.com. 26. listopada 2009. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  5. VEDRANA RUDAN: Katolička Crkva je skupina razbojnika. www.lupiga.com. 1. ožujka 2023. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  6. Hirošima na Balkanu. www.rudan.info. 31. siječnja 2023. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  7. Vedrana Rudan: 'Meni se j*** za Ukrajinu, Zelenski svoje vile u inozemstvu iznajmljuje Rusima'. Večernji list. 6. rujna 2022. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  8. ‘POŠTO CRNA BEBA?’ Vedrana Rudan s nikad manje psovki i nikad više oštrine: ‘Nikad neću povjerovati u to s*anje’. Dnevno.hr. 24. siječnja 2023. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  9. Pošto crna beba?. www.rudan.info. 23. siječnja 2023. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  10. Derk, Denis. 28. ožujka 2017. Deklaracija o zajedničkom jeziku iz Zagreba. Večernji list. Zagreb. str. 6–7. ISSN 0350-5006. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. rujna 2017. Pristupljeno 30. ožujka 2024. Alt URL.
  11. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Jezici i nacionalizmi. Pristupljeno 30. ožujka 2024.

Vanjske povezice

[uredi | uredi kôd]