Aristide Briand
| Aristide Briand | |
|---|---|
 | |
| Mandat 24. srpnja 1909. – 27. veljače 1911. | |
| Predsjednik | Armand Fallières |
| Prethodnik | Georges Clemenceau |
| Nasljednik | Ernest Monis |
| Mandat 21. siječnja 1913. – 18. ožujka 1913. | |
| Predsjednik | Armand Fallières Raymond Poincaré |
| Prethodnik | Raymond Poincaré |
| Nasljednik | Louis Barthou |
| Mandat 29. listopada 1915. – 17. ožujka 1917. | |
| Predsjednik | Raymond Poincaré |
| Prethodnik | René Viviani |
| Nasljednik | Alexandre Ribot |
| Mandat 16. siječnja 1921. – 12. siječnja 1922. | |
| Predsjednik | Alexandre Millerand |
| Prethodnik | Georges Leygues |
| Nasljednik | Raymond Poincaré |
| Mandat 28. studenog 1925. – 17. srpnja 1926. | |
| Predsjednik | Gaston Doumergue |
| Prethodnik | Paul Painlevé |
| Nasljednik | Édouard Herriot |
| Mandat 29. srpnja 1929. – 22. listopada 1929. | |
| Predsjednik | Gaston Doumergue |
| Prethodnik | Raymond Poincaré |
| Nasljednik | André Tardieu |
| Rođenje | 28. ožujka 1862. Nantes, Francuska
|
| Smrt | 7. ožujka 1932. Pariz, Francuska
|
| Politička stranka | PRS |
Aristide Briand (Nantes, 28. ožujka 1862. – Pariz, 7. ožujka 1932.) je bio francuski političar i državnik koji je u šest premijerskih mandata vodio ukupno 11 vlada i držao čak 32 ministarska mandata u razdoblju od 1906. do 1932. godine. Briand je bio jedan od najutjecajnijih francuskih i europskih političara u međuratnom razdoblju, a njegovi mirovni napori kao i oni oko uspješnog djelovanja Lige naroda donijeli su mu Nobelovu nagradu za mir 1926. godine, koju je podijelio s Gustavom Stresemannom zbog uspješne stabilizacije odnosa s Njemačkom.
Rođen je 1862. godine u Nantesu u buržujskoj obitelji. Osnovnu i srednju školu završava u Nantesu, gdje je također razvio blisko prijateljstvo s Julesom Verneom. Briand upisuje studij prava, tokom kojega se povezuje s ljevičarima, pišući članke za časopise Le Peuple, La Lanterne i Petite République. Potonji je napustio 1904. godine kako bi, zajedno s Jeanom Jaurèsom, osnovao L'Humanité. Godine 1894., uspješno je organizirao razjedinjene cehove u Nantesu da koriste opći štrajk kao sredstvo za ostvarivanje osobnih prava.
Njegova politička karijera započinje s tri neuspjele kandidature za Zastupnički dom - 1889., 1893. i 1898. godine. Tokom 1901., postaje generalni sekretar Socijalističke partije, a sljedeće godine konačno osvaja zastupničko mjesto u departmanu Loire. Briand će do svoje smrti ostati član Zastupničkog doma. Njegov prvi veliki politički uspjeh stigao je 1905. godine, kada je imenovan izvestiteljem u komisiji koja je pripremala Zakon o odvajanju crkve i države. Njegov izvanredno skrojeni izvještaj etablirao ga je kao budućeg vođu. Kao jedan od tvoraca zakona, Briand je želio biti među onima koji ga provode. Sve ovo dovelo je do toga da je 1906. godine imenovan ministrom javnog obrazovanja u vladi Ferdinanda Sarriena. Ulazak u vladu koju su vodili radikali za Brianda je bio samo korak naprijed, ali je doveo do raskola sa Jaurèsom i ostatkom socijalista. Za razliku od Jaurèsa, Briand je smatrao da bi socijalisti trebalo aktivno surađivati s radikalima kako bi se ostvario društveni napredak.
Još 1887. godine, Briand se pridružio masonima.
Nakon još jednog ministarskog mandata, Briand je u srpnju 1909. godine naslijedio Georgesa Clemenceaua na mjestu premijera. Poziciju je držao do 1911. godine i ponovo tokom nekoliko mjeseci 1913. godine. U listopadu 1915. godine, nakon serije francuskih poraza u Prvom svjetskom ratu, Briand je ponovo postao premijer i, po prvi puta, ministar vanjskih poslova, naslijedivši Renéa Vivianija, odnosno Théophilea Delcasséa. Ipak, Briandov ratni mandat nije bio pretjerano uspješan tako da u ožujku 1917. godine podnosi ostavku zbog nesuglasica oko isplativosti Nivelleove ofenzive. Na mjestu premijera naslijedio ga je Alexandre Ribot.
Vanjskopolitički krah i povratak na velika vrata u ulozi ministra vanjskih poslova
[uredi | uredi kod]
Sljedeće tri godine, Briand uglavnom djeluje u pozadini, izuzev njegovog otvorenog i glasnog zalaganja za osnivanje Lige naroda i koncept kolektivne sigurnosti. Godine 1921., ponovo postaje premijer. U tom svojstvu, predstavljao je Francusku na Washingtonskoj pomorskoj konferenciji, no njegovo nesnalažanje po pitanju njemačkih reparacija dovelo je do toga da ga je u siječnju 1922. naslijedio ratoborniji Raymond Poincaré. Ipak, nakon Ruhrske krize, Briandovi pomirljivi stavovi prema Njemačkoj postali su sve prihvatljiviji tako da se 1925. godine vratio u Quai d'Orsay, gdje je bilo sjedište ministra vanjskih poslova. Uz kratku šestodnevnu stanku tokom koje je ministarstvo vodio Édouard Herriot, Briand će voditi ministarstvo vanjskih poslova do siječnja 1932., manje od dva mjeseca prije svoje smrti. Pozciju je držao u ukupno 14 sukcesivnih vlada.
Njegovo vanjskopolitičko djelovanje bilo je od enormne važnosti, kako za Francusku tako i izvan nje te ono danas ostaje najvažnija stavka Briandova političkog djelovanja. Već 1925. godine, Briand je sudjelovao na pregovorima u Locarnu koji su izrodili sedam sporazuma znanih kao ugovori iz Locarna. Tokom tih je pregovora došlo do stabilizacije odnosa s Njemačkom, za što su Briand i njemački kancelar Gustav Stresemann podijelili Nobelovu nagradu za mir sljedeće godine. Tokom 1926., sklapa s Vatikanom Briand-Cerettijev sporazum kojim je osigurao ulogu francuskih ministarstava unutarnjih i vanjskih poslova u izboru francuskog klera. Godine 1927., Briand i američki Državni tajnik Frank B. Kellogg predlažu donošenje pakta koji bi na međunarodnoj razini zabranio rat kao sredstvo rješavanja konflikata. Taj je prijedlog sljedeće godine doveo do potpisivanja Briand-Kelloggovog pakta, u sklopu kojega se 60 zemalja obvezalo prihvatiti rat kao protuzakonito sredstvo. U prosincu 1930., Briand se, što se tada smatralo hrabrim potezom, javno zalagao za federalnu zajednicu europskih država.
Briandova politička ostavština bila je enormna za ondašnje prilike, no iznenadna smrt Gustava Stressemana 1929. godine, ali i Briandova tokom 1932. uvelike su anulirale pozitivne pomake koji su učinjeni.
U svibnju 1931., Briand se kandidirao za predsjednika Francuske. Iako je u prvom krugu, kao nezavisni kandidat, završio na drugom mjestu s 401 glasom (44.70%), iza Paula Doumera i njegovih 49.28%, u drugom krugu je doživio neočekivani debakl i sa samo 12 glasova (1.36%) završio na pretposljednjem mjestu. Za predsjednika je izabran Doumer. Nakon tog neuspjeha, Briand se u siječnju 1932. godine konačno povukao u mirovinu.
Umro je 7. ožujka 1932. godine u svom stanu u Aveniji Kléber 52 u Parizu.
| Političke funkcije | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Jean-Baptiste Bienvenu-Martin |
Ministar javnog obrazovanja 1906–1908 |
Slijedi: Gaston Doumergue |
| Ministar kulture 1906–1911 |
Slijedi: Ernest Monis | |
| Prethodi: Edmond Guyot-Dessaigne |
Ministar pravosuđa 1908–1909 |
Slijedi: Louis Barthou |
| Prethodi: Georges Clemenceau |
Premijer Francuske 1909–1911 |
Slijedi: Ernest Monis |
| Ministar unutarnjih poslova 1909–1911 | ||
| Prethodi: Jean Brun |
Ministar rata (v.d.) 1911 |
Slijedi: Maurice Berteaux |
| Prethodi: Jean Cruppi |
Ministar pravosuđa 1912–1913 |
Slijedi: Louis Barthou |
| Prethodi: Raymond Poincaré |
Premijer Francuske 1913 |
Slijedi: Louis Barthou |
| Prethodi: Théodore Steeg |
Ministar unutarnjih poslova 1913 |
Slijedi: Louis Lucien Klotz |
| Prethodi: Jean-Baptiste Bienvenu-Martin |
Ministar pravosuđa 1914–1915 |
Slijedi: René Viviani |
| Prethodi: René Viviani |
Premijer Francuske 1915–1917 |
Slijedi: Alexandre Ribot |
| Ministar vanjskih poslova 1915–1917 | ||
| Prethodi: Georges Leygues |
Premijer Francuske 1921–1922 |
Slijedi: Raymond Poincaré |
| Ministar vanjskih poslova 1921–1922 | ||
| Prethodi: Édouard Herriot |
Ministar vanjskih poslova 1925–1926 |
Slijedi: Édouard Herriot |
| Prethodi: Paul Painlevé |
Premijer Francuske 1925–1926 | |
| Prethodi: Édouard Herriot |
Ministar vanjskih poslova 1926–1932 |
Slijedi: Pierre Laval |
| Prethodi: Raymond Poincaré |
Premijer Francuske 1929 |
Slijedi: André Tardieu |
