August Cesarec
| August Cesarec | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 4. 12. 1893. |
| Smrt | 17. 7. 1941. (dob: 47) |
| Opus | |
| Književni pravac | ekspresionizam, realizam |
August Cesarec (Zagreb, 4. prosinca 1893. - zagrebačka Dotrščina 17. srpnja 1941.) je bio istaknuti hrvatski komunista, intelektualac, pisac i španski borac.
Ubijen je zajedno sa drugim zatočenicima prilikom bijega iz ustaškog logora Kerestinec 1941. godine.
Poznat je i kao autor izraza "zlatna mladež".
Nakon osnovne škole pohađa gimnaziju (1904.-1912.) kada puno čita domaće i strane pisce (S.S. Kranjčević, Janko Polić Kamov, Emil Zola, Maksim Gorki, S. Stepnjak Kravčinski, P.A. Kropotkin i dr.).
Već kao gimnazijalac bio je socijalistički usmjeren, zbog čega je pod stalnom policijskom paskom i više puta je zatvaran. 1912. godine uhićen je i optužen za suučesništvo u atentatu na kraljevskog povjerenika Slavka Cuvaja te osuđen na tri godine robije. Robiju izdržava u kaznionici Srijemska Mitrovica. Godine 1914. Cesarec je pušten sa robije i odmah podnosi molbu za prijem u Socijaldemokratsku stranku ali molba mu nije prihvaćena s obrazloženjem: da se stranka ne bi kompromitirala. Pred kraj godine 1915. biva mobiliziran i poslan u Kruševac u okupiranoj Srbiji.
Nakon sloma Austro-Ugarske vraća se u Zagreb te pristupa Socijaldemokratskoj stranci. 1919. godine se opredjeljuje za ljevicu koja na Kongresu ujedinjenja u Beogradu osniva SRPJ (komunista) a 1920. na Drugom Kongresu u Vukovaru mijenja ime u KPJ.
S Miroslavom Krležom pokrenuo je i uređivao 1919. godine časopis Plamen koji u kolovozu iste godine biva zabranjen. U jesen 1922. godine od KPJ je poslan, u svojstvu delegata, na IV. kongres Komunističke internacionale u Moskvu. Poslije Kongresa u Moskvi ostaje pet mjeseci a na povratku je, na granici, uhićen i potom osuđen na dva mjeseca zatvora. Na vijest o uhićenju i utamničenju Augusta Cesarca listovi Borba i Savremenik traže njegovo puštanje na slobodu a Miroslav Krleža u svom poznatom članku Slučaj Augusta Cesarca u listu Nova Evropa (br. 16, 1923.) diže optužbu protiv tadašnje žalosne situacije u državi.
Nakon Hitlerovog dolaska na vlast, August Cesarec je 1934. godine u levičarskom listu Danas pisao o nespojivosti socijalizma i nacionalizma i nemogućnosti da isti pokret bude istovremeno i socijalan i nacionalan. Kapital, međutim, i kada je „najinternacionalniji po svojim vezama“, dok je imperijalističan i pred nuždom rata radi osvajanja novih tržišta, uvek se služi nacionalizmom. Zaključivao je da je zato nebitno da li on to radi iz oportunizma ili ne, iskreno ili neiskreno, jer iza „raspirenog nacionalizma i šovinističkih strasti“ uvek stoji samo njegov interes.[1]
Kao uvjereni antifašist boravio je 1937. godine u Španjolskoj, o čemu je pisao u knjizi Španjolski susreti.
U svom Dnevniku Miroslav Krleža iznosi svoje utiske o Augustu Cesarcu, posebno o njegovom držanju tokom staljinskih čistki:
Godinama me nervirao svojim nastranim stavovima, ah, tako često kao bezidejni politički gnjavator, i ne samo to, nego kao fanatik, koji bi istog trenutka, čim bi nanjušio ’politički sumnjivo lice’ počeo da mijenja boju glasa kao partijski istražni sudac. Koji je đavo ubrizgao u tog lirskog fantastu tako opasno jaku dozu fanatizma? Ne, to nije bila destilirana klasna svijest! Njegova strastvena klasna netrpeljivost, javljala se nesumnjivo kao znak izobličenja te svijesti, jer, po svojoj prijatnoj naravi, on je bio staromodno sentimentalan nervčik, da, ako se smije reći, upravo dekadentna, isposniöka pojava. Biti komunist za Augusta značilo je gladovati s gladnima, robovati sa političkim osuđenicima, stradavati sa stradalnicima iz solidarnosti. [...] Ljudi se udaljuju jedan od drugoga usprkos magnetizmu osobnim sklonostima zbog takozvanih ’Pogleda’ na nešto što oni misle da je ’Istina’. Politika među nama bila je trajnim izvorom razdora od beogradskog kongresa (1919) pa sve do finskog rata i do moskovskih procesa do konca. Iako su Đuka, i Milček, i Jovanka, i Vlado, i Sima, i Zora, i Filip, i Štefek, i svi oni drugi, s onom pedesetoricom naših, negdje u Sibiru ostali bezimeni grobovi, koliko god je bio sentimentalan, on se spram tih grobova odnosio inkvizitorski strogo. Bio ie uvjeren da su pravedno likvidirani i s time se uzvišeno, nadljudski pomirio.[2]
Nakon okupacije i uspostave NDH, zatočen je u logoru Kerestinec. Nakon strijeljanja Otokara Keršovanija i drugova organiziran je, u noći između 13. i 14. srpnja, bijeg iz Kerestinca. Bijeg nije uspio zbog loše organizacije i gotovo svi su bjegunci uhvaćeni i odvedeni u podrum zatvora u ulici Račkoga 9. Par dana poslije stavljeni su pred senat pokretnog prijekog suda i zbog pokušaja pobune protiv Državne vlasti osuđeni na smrt. Vjerojatno je pogubljen zajedno sa ostalim drugovima u zagrebačkoj Dotrščini 17. srpnja 1941.[3]
Poslije Drugog svjetskog rata, tokom preuređenja prostorija u bivšem ustaškom zatvoru u ulici Račkoga 9, pronađen je zapis:
U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!.[4]
Ekspertizom rukopisa utvrđeno je da je autor zapisa August Cesarec.[4]
Objavljivao je putopise, prevodio Maksima Gorkog, Victora Hugoa i Emilea Zolu te je pisao mnogim listovima, časopisima i tjednicima kao što su: Plamen (1919), Istina (1919), Nova Istina (1919), Novi svijet (1920), Komunista (1921), Borba (1922.-1924.), Kritika (1922), Omladinska borba (1923), Književna republika (1923.-1925.), Nova Evropa (1923), Savremenik (1923, 1926.-1927.), Radnička borba (1924), Obzor (1925), Jutarnji list (1925), Hrvat (1925.-1926.), Vijenac (1925.-1928.), Hrvatsko kolo (1927.-1932.), Zaštita čovjeka (1928.-1929.), Hrvatska revija (1928.-1932.), Književnik (1928.-1933.), Literatura (1931.-1932.), Savremena stvarnost (1933), Danas (1934), Nova riječ (1938.-1939.) i Izraz (1939.-1941.).
U početku piše ekspresionistički (njegov roman Bijeli lutalac zasigurno je najveće hrvatsko romansijersko ekspresionističko djelo), a poslije se sve više priklanja realističkom konceptu književnog oblikovanja. Najznačajniji dio opusa čine mu romani Careva kraljevina, Zlatni mladić i Bjegunci u kojima se bavi moralnom dekadencijom hrvatskoga građanskog društva prije i neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Cesarčevo posljednje za života objavljeno djelo, Sin domovine, drama o Eugenu Kvaterniku, napisana je u duhu slobodarskih težnji hrvatskog naroda. Cesarčeva Sabrana djela, u dvadeset svezaka, objavljena su u Zagrebu (1982.-1988.).
- Đački pokret, Zagreb 1912. (pod pseudonimom Budislav Mirković)
- Stihovi, Zagreb 1919.
- Sudite me, Zagreb 1922.
- Careva kraljevina, 1925.
- Stjepan Radić i republika, Zagreb 1925.
- Za novim putem, Zagreb 1926.
- Zlatni mladić i njegove žrtve, Koprivnica 1928.
- Tonkina jedina ljubav, 1931.
- Psihoanaliza i individualna psihologija, Zagreb 1932. (u vlastitoj nakladi)
- Bjegunci, Zagreb 1933.
- Današnja Rusija, Zagreb 1938. (pod pseudonimom Vuk Korneli)
- Španjolski susreti, Toronto 1938.
- Izraelov izlazak i druge legende, Zagreb 1938.
- Novele, Zagreb 1939.
- Putovanje po Sovjetskom Savezu, Zagreb 1940.
- Na Ukrajini, Zagreb 1940.
- Kod sovjetskih malih naroda, Zagreb 1940.
- Sin domovine, Zagreb 1940.
- Smijeh Jude Iškarijota, Zagreb 1946. (Novele)
- Put u novi život, Zagreb 1947. (Novele)
- Legende i druge pripovijesti, Zagreb 1951.
- Kći crne ruke - Ćuk u njenome duplju, Zagreb 1951.
- Kriza stranke prava i naši 'komunari' 1871, Zagreb 1951.
- Majka božja bistrička, Zagreb 1955. (Roman)
- Izabrane pjesme, Zagreb 1961.
- Izbor članaka, Beograd, 1962.
- Svjetlost u mraku, Zagreb 1963. (publicistički radovi i članci Augusta Cesarca, priredio Jure Kaštelan)
- Eseji i putopisi, Zagreb-Beograd-Sarajevo 1964. (Izabrana djela) (Knjiga II. Izbor i napomene: Marin Franičević i Marijan Matković. Srpski i hrvatski pisci XX veka. Kolo I. Knjiga 7.)
- Otkriće (Tragedija u tornju i gledana kroz toranj jedne vile), Krčma široko grlo (Drama), Legenda o zvonu na groblju (Fragment), Zagreb 1965. (Rad JAZU. Knjiga 342.)
- "AUGUST CESAREC, I, Pjesme, Novele, Zapisi, Eseji i Putopisi" Zagreb 1966.
- Brodolom obitelji Rožman, Beograd 1968.
- Bijeli lutalac, Zagreb 1982.
Lik Augusta Cesarca se pojavljuje u TV-seriji Nepokoreni grad iz 1981. godine, kada ga je tumačio Pero Kvrgić.
- ↑ Olivera Milosavljević, Savremenici fašizma: Percepcija fašizma u beogradskoj javnosti, 1933-1941
- ↑ Miroslav Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova, drugo izdanje, Sarajevo 1982. str. 464—465
- ↑ „AUGUST CESAREC”. hrt.hr. Pristupljeno 20. srpnja 2010.
- ↑ 4,0 4,1 Tko je tko u NDH Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 68-69
- "AUGUST CESAREC, I, Pjesme, Novele, Zapisi, Eseji i Putopisi" (Matica Hrvatska, Zora, Zagreb 1966.)
- Kratka biografija na brckovljani.hr Arhivirano 2009-10-06 na Wayback Machine-u
