Carevinsko vijeće
Carevinsko vijeće
Reichsrat | |
|---|---|
 | |
| Država |  Austrijsko Carstvo Austro-Ugarska
|
Carevinsko vijeće (njemački: Reichsrat, češki: Říšská rada, slovenski: Državni zbor, poljski: Rada Państwa) bilo je naziv za parlament austrijskog dijela Austro-Ugarske zvanog Cislajtanija od 1861. do 1918. godine.[1] Reichsrat je po uzoru na britanski bio isto tako dvodomni parlament, imao je gornji dom (senat) tj. Herrenhaus (dosl. Dom gospode) te donji (poslanički) dom tj. Abgeordnetenhaus. Carevinsko vijeće je isprva bilo smješteno u privremenoj drvenoj zgradi zvanoj Schmerlingtheater na Währinger Straße, a od 1883. u novizgrađenoj palači parlamenta na bečkoj Ringstrasse.[1]
Za vrijeme revolucionarne 1848. godine, već su poslanici tadašnjeg prvog izabranog Reichstaga krunskih zemalja austrijskog carstva donijeli zakone o ukidanju kmetstva i potrebi izrade ustava, koji je trebao odražavati višenacionalni karakter imperije, u svjetlu slavenskih zahtjeva kako ih je iznio češki političar František Palacky.
Međutim, to nije dugo trajalo jer je 4. februara 1849. tadašnji premijer Felix Schwarzenberg preuzeo inicijativu i nametnuo svoju verziju ustava, koji je isto tako obećao jednakost svim narodima imperije, te nudio dvodomni parlament. To je bio samo manevar jer je Schwarzenberg tri dana kasnije silom raspustio Reichstag i ukinuo ustav, te ga zamjenio sa novogodišnjim patentom (Silvesterpatent) 1851. Od tad je car Franjo Josip ponovno apsolutistički vladao, a umjesto Reichstaga osnovano je Carevinsko vijeće, ali kao savjetodavno tijelo cara, koji je ujedno sam birao njegove članove.
Nakon krvavog austrijskog poraza u Bitci kod Solferina 1859. u Drugom talijanskom ratu, car Franjo Josip nije imao više odstupnice pa je morao nekako smiriti naraslo nezadovoljstvo i dobiti podršku bogate buržuazije. Zbog tog je 1860. izdao Oktobarsku diplomu, koja je imala sve karakteristike ustava, ona je predviđala parlament (Reichstag), koji je trebao imati ipak samo savjetodavnu funkciju, sa sto članova koje bi izabrale skupštine austrijskih krunskih zemalja. Te odredbe nisu zadovoljavale niti građanske liberale, a niti mađarsku aristokraciju, pa su je oni snažno odbacili uz velike proteste.
Iduće 1861. godine je Franjo Josip proglasio novi ustav carevine poznat kao Februarski patent, koji je priredio predsjednik vlade liberal Anton von Schmerling. On je predvidio dvodomni parlament i zato se drži rodnim listom Carevinskog vijeća. Prvi saziv Carevinskog vijeća imao je 343 poslanika od toga 120 iz mađarskog dijela carstva, koje su izabrale skupštine austrijskih krunskih zemalja.[2] Mađari su i nadalje ostali nezadovoljni svojim položajem u carevini i službeno su odbacili taj ustav 1865. pa je to nakraju dovelo do austro-ugarske nagodbe 1867. godine. Zbog tog je u decembru 1867. donesen je novi ustav, koji je ponovno vratio na snagu Februarski patent, ali sa primjenom samo po Cislajtaniji, a ne i po Translajtaniji (mađarski dio Austro-Ugarske).
Carevinsko vijeće je u nekoliko navrata obustavilo svoj rad zbog nacionalnih sukoba, kao 1914. kada nije moglo usaglasiti svoje stavove u pogledu uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata. Nakon tog nije sazivano do 1917., ali se već u jesen 1918. raspalo na pojedine nacionalne skupine. Zbog tog su 1918. austrijski poslanici formirali Privremenu narodnu skupštinu (Deutsch-Österreich.Reichsrat).[1]
Nakon izborne reforme iz 1873., poslanici za Donji dom su birani neposredno, na mandat od šest godina, ali pod vrlo restriktivnim uvjetima. Na izbore su mogli izaći samo muškarci, koji su platili najmanje 10 guldena direktnog poreza godišnje (a to je bilo svega 6 % sve populacije),[2] na taj način je osigurana njemačka većina po Češkoj (jer je dobar dio Čeha bio ispod praga imovinskog cenzusa). Abgeordnetenhaus je imao 353 poslanika i široke zakonodavne ovlasti, ali je imenovanje i razrješenje ministara i predsjednika cislajtanijske vlade ostao privilegij cara.
Nakon nekoliko izbornih reformi, koje su donijele vlade Eduarda Taaffe i Kazimira Felixa Badenija, napokon je 1907. glasačko pravo postalo nezavisno od iznosa plaćenog poreza, i time zadovoljen princip "jedan čovjek, jedan glas", pa je time porasla zastupljenost siromašnijih slojeva društva poput radnika, i smanjen je utjecaj njemačke buržuazije. Druga strana medalje ovog demokratskog iskoraka, bila je raspad Donjeg doma na brojne frakcije, prvenstveno prema geografskoj pripadnosti, a ne toliko po ideološkim razlikama pa je njegov rad postao gotovo nemoguć.
Nakon novih izbora po novim pravilima 1907. godine, Donji dom je imao 516 poslanika[2] u sastavu:
- 96 Kršćanska socijalna partija (ekstremna desnica)
- 86 Socijaldemokratska partija Austrije
- 84 pronjemačke i Pangermanizam|pangermanističke partije]]
- 82 češke partije
- 70 poljske partije
- 29 rusinske partije
- 23 slovenske partije
- 14 talijanske partije
- 12 hrvatske partije
- 5 rumunjske partije
- 5 židovske partije
- 2 srpske partije
- 1 ruski poslanik
- 1 nezavisni socijalistički poslanik
- 1 slobodni socijalist
- 1 socijalni radnik
- 2 neoprijedjeljena poslanika
- 2 prazna mjesta
Tako razjedinjen Donji dom bio je vrlo nestabilan, bez čvrste parlamentarne većine pa su se između 1867. i 1918. na čelu austrijske vlade izmjenila čak 29 premijera. U parlamentu su vladala krhka savezništva, vlada se često morala oslanjati na podršku poljskih poslanika (Polenklub).
Sjednice Abgeordnetenhausa često su bile vrlo kaotične, jer se poslanici nisu mogli dogovoriti čak ni o jeziku (službeno to je bio njemački) koji su Češki delegati 1897. odbili govoriti, pa su bojkotirali rad parlamenta. To je s druge strane razjarilo njemačke radikale koji su tražili pripojenje austrijskih dijelova Njemačkom Carstvu. Posljednji izbori za Abgeordnetenhaus održani su 1911.[1]
Većina zakona koje je izglasao Donji dom, na kraju su morala proći kroz Gornji dom, osim državnog budžeta i pitanja vezana uz vojsku. Članove Herrenhausa postajali su to nasljedstvom, zbog svoje pozicije unutar Katoličke crkve ili ukazom cara za izvaredne zasluge, tako da se Gornji dom sastojao od:
- Nadvojvode (Erzherzöge) iz vladajuće habsburgške dinastije koje je imenovao car[3]
- Nadbiskupa i biskupa aristokratskog ranga[3], a to su bili; nadbiskup Beča, Salzburga, Praga, Olomouca, Lavova, Zadra i Gorice, te biskupi: Graza, Maribora, Wrocława, Trenta, Brixena, Trsta, Ljubljane, Königgrätza, Krakówa, Przemyśla i Transilvanije; te grkokatoličkih nadbiskupa iz Arhidioceze Făgăraşa i Albe Julije i Eparhije Lavovske i nadbiskupa Armenske katoličke crkve iz Lavova
- Austrijske aristokracije, kojoj je car dodjelio nasljedno pravo na članstvo u Herrenhausu[3]
- Austrijskim građanima kojima je to pravo dodijelio car za zasluge prema državi, crkvi, umjetnosti ili nauci.[3]
Herrenhaus je 1914. imao 291 poslanika.[1] Članovi Herrenhausa mogli su se kandidirati i biti izabrani i kao poslanici Abgeordnetenhausa.[1]
