Prijeđi na sadržaj

Edgar Allan Poe

Uredi veze
Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Edgar Alan Po)
Edgar Allan Poe
Tzv. "Ultima Thule" dagerotipija Edgara Allana Poea iz 1848. godine, što ju je izradio Edwin H. Manchester
Biografske informacije
RođenjeEdgar Poe
19. siječnja 1809.
Sjedinjene Američke Države Boston, MA, Sjedinjene Države
Smrt7. listopada 1849.
Sjedinjene Američke Države Baltimore, MD, Sjedinjene Države
PseudonimHenri Le Rennet
Quarles
DržavljanstvoSjedinjene Američke Države američko
SupružnikVirginia Eliza Clemm Poe
(v. 1836.; u. 1847.)
RodbinaDavid Poe Jr. (otac)
Eliza Poe (majka)
Henry Poe (brat)
Rosalie Poe (sestra)
Obrazovanje
ŠkolovanjeUniverzitet u Virginiji
Zanimanjepisac, urednik, književni kritičar
Opus
1827. – 1849.
Književni pravacromantizam
Književne vrstekrimi, triler, horor, znanstvena fantastika
Jezikengleski jezik
Znamenita djela
Inspiracija
Na
Potpis

Edgar Allan Poe (Boston, 19. siječnja 1809 – Baltimore, 7. listopada 1849), rođen kao Edgar Poe, bio je američki pisac, urednik i književni kritičar. Najpoznatiji po svojim pjesmama i kratkim pričama, posebice onima u kojima je njegovao misterij i makabrističan stil, Poe je nesumnjivo centralna figura američkog romantizma (posebice podstila mračnog romantizma), ali i jedna od najvažnijih i najutjecajnijih ličnosti svjetske književnosti; uz to je bio i jedan od pionira kratke priče u Sjedinjenim Državama. Danas ga se smatra začetnikom detektivskog i kriminalističkog žanra, a ističe se i njegov doprinos tada još uvijek mladom žanru znanstvene fantastike.[1] Bio je prvi poznati američki pisac koji je pokušao živjeti kao profesionalni pisac, nešto što je istovremeno u Francuskoj radio Honoré de Balzac, a kasnije u Rusiji i Fjodor Dostojevski, što je rezultiralo karijerom i životom obilježenim financijskim poteškoćama.[2]

Poe je rođen u Bostonu 1809. godine, kao drugo dijete u obitelji glumaca. Njegov otac je 1810. godine napustio obitelj, a majka mu je umrla naredne godine. Ostavši bez roditelja, Poe je udomljen od strane Johna i Frances Allan iz Richmonda, VA. Iako ga nikada nisu formalno posvojili, Poe je ostao živjeti s njima sve do rane odrasle dobi. S godinama je došlo do pojačanih tenzija između Johna Allana i Poea, koji su se redovito svađali oko dugova, uključujući i onih kockarskih, te troškova Poeovog obrazovanja. Pohađao je Univerzitet u Virginiji, ali ga je napustio nakon jedne godine zbog nedostatka novca. Poe se redovito prepirao s Allanom oko novca za svoje obrazovanje te se 1827. godine prijavio u vojsku pod lažnim imenom. Iste godine, istina u skromnim uvjetima i anonimno, objavljeno mu je i prvo djelo, zbirka pjesama Tamerlane and Other Poems (1827.), koja je inicijalno pripisana neimenovanom Bostoncu. Nakon smrti Frances Allan 1829. godine, Poe i John su se privremeno zbližili. Međutim, Poeova časnička karijera na West Pointu ubrzo je propala, nakon čega je on odlučio biti profesionalni pisac i ubrzo se trajno rastao s Johnom Allanom.

Iako je započeo kao pjesnik, Poe se vrlo brzo prebacio na prozu te je nekoliko godina proveo radeći u različitim književnim časopisima, postavši poznat po specifičnom stilu književne kritike. Posao ga je prisilio na česte selidbe, tako da je u tom periodu boravio i u Baltimoreu, Philadelphiji te New Yorku. Godine 1836., u Richmondu, oženio se Virginijom Clemm, svojom trinaestogodišnjom rođakinjom. U siječnju 1845., Poe je objavio poemu The Raven, koja je postala instantni uspjeh; dvije godine kasnije, Virginia Poe umire od tuberkuloze. Poe je godinama planirao pokrenuti vlastiti časopis, The Penn, kojeg će kasnije preimenovati u The Stylus, mada je umro prije nego je uspio realizirati tu ideju. Poe je umro 7. listopada 1849. godine u Baltimoreu, u dobi od 40 godina; uzrok smrti je i danas nepoznat, a različito se pripisivao alkoholu, "zatajenju mozga", koleri, drogama, bolesti srca, bjesnoći, suicidu, tuberkulozi i drugim uzrocima.[3]

Poe i njegov rad su izvršili trajan utjecaj na američku i svjetsku književnost, ali i na specijalizirana područja poput kozmologije ili kriptografije. Njegova djela i on su se često pojavljivali u popularoj kulturi, književnosti, glazbi i na filmu, a velik broj muzeja i spomenika posvećen njemu nalazi se u Sjedinjenim Državama. Udruga Mystery Writers of America na godišnjoj razini dodjeljuje nagradu Edgar za posebna ostvarenja u kriminalističkom žanru.

Biografija

[uredi | uredi kod]

Rani život

[uredi | uredi kod]
Spomen-ploča u Bostonu koja komemorira približnu lokaciju Poeova rođenja; kuća u kojoj je doista rođen danas je uništena.

Edgar Poe rođen je 19. siječnja 1809. godine u Bostonu, MA, kao drugo dijete engleske glumice Elizabeth Poe (née Arnold) i američkog glumca Davida Poea Jr., rođenog u Baltimoreu, MD. Imao je starijeg brata, Williama Henryja Poea (1807–1831), te mlađu sestru, Rosalie Poe (1810–1874).[4] Njegov djed, David Poe Sr., doselio je iz Irske u Sjedinjene Države oko 1750. godine.[5] Postoji mogućnost da je Edgar svoje ime dobio po istoimenom liku iz Shakespeareove tragedije King Lear, koju su njegovi roditelji izvodili tokom 1809. godine.[6] Otac je napustio obitelj tokom 1810. godine,[7] a Eliza Poe je umrla godinu dana kasnije od plućne tuberkuloze. Poe je nakon toga udomljen od strane Johna Allana, uspješnog škotskog trgovca iz Richmonda, VA, koji je trgovao raznolikom robom, uključujući duhan, tkaninu, pšenicu, nadgrobne spomenike i robove.[8] Allanovi su bili Poeovi udomitelji te su mu nadjenuli ime Edgar Allan Poe,[9] mada ga nikada nisu formalno posvojili.[10]

Allanovi su Poea krstili 1812. godine u Episkopalnoj crkvi. Kao otac, John Allan je varirao između naglašene nježnosti i agresivne discipline.[9] Obitelj je 1815. isplovila za Britaniju, gdje je Poe jedno vrijeme pohađao školu u škotskom Irvineu, Allanovom rodnom mjestu, prije nego se pridružio obitelji u Londonu tokom 1816. godine. Do 1817. godine je nastavio obrazovanje u školi u Chelseaju. Nakon svega je upisan u školu kod velečasnog Johna Bransbyja u Stoke Newingtonu, tada predgrađu Londona udaljenom oko 6 km sjeverno.[11]

Tokom 1820., Poe i Allanovi se vraćaju u Richmond. Četiri godine kasnije, mladi Poe je bio poručnik u počasnoj gardi mladih povodom svečanog posjeta markiza de La Fayettea Richmondu.[12] U ožujku 1825. godine umire Allanov ujak i poslovni mecena, William Galt, koji je navodno bio najbogatiji čovjek u Richmondu;[13] Allan je u nasljedstvo dobio nekoliko araka njegovih posjeda, procijenjenih na oko $750,000 (otprilike $16,000,000 u protuvrijednosti za 2017. godinu). Do kraja ljeta iste godine, Allan je proslavio svoje nasljedstvo kupovinom dvokatnice od cigle, koju je nazvao Moldavia.[14]

Prije nego se u veljači 1826. godine upisao na prvu godinu studija antičkih i modernih jezika na Univerzitetu u Virginiji, Poe se moguće zaručio sa Sarah Royster, svojom mladenačkom ljubavi;[15][16] veza je prekinuta na intervenciju njezina oca nakon što se Poe upisao na fakultet. Tada još uvijek mladi univerzitet bio je utemeljen na idealima svog osnivača, Thomasa Jeffersona, te je imao strogu politiku protiv kockanja, konja, oružja, duhana i alkohola, mada su ta pravila načelno ignorirana. Jefferson je uspostavio sustav studentskog samoupravljanja, omogućivši studentima da sami biraju kolegije, organiziraju smještaj i prijavljuju svaki oblik kršenja pravila. Taj jedinstveni sustav je u vrijeme Poeova upisa još uvijek bio kaotičan, a broj ispisanih je bio izrazito visok.[17] Tokom studija, Poe je izgubio kontakt s Roysterovom, ali je došao i u sukob s Allanom zbog kockarskih dugova. Poe je tvrdio kako mu Allan nije poslao dovoljno novca da se prijavi na kolegije, nabavi knjige i namjesti sobu; Allan je poslao dodatni novac i nešto odjeće, ali Poeovi dugovi su svejedno rasli.[18] Odustao je nakon prve godine, ali nije se želio vratiti u Richmond, pogotovo nakon što je saznao da se Roysterova udala za Alexandera Sheltona. U travnju 1827. godine odlazi u Boston, gdje živi radeći u uredu i kao pisac za novine.[19] U jednom trenutku počeo je koristiti pseudonim Henri Le Rennet.[20]

Karijera u vojsci

[uredi | uredi kod]
Naslovnica prvog izdanja zbirke Tamerlane and Other Poems, prvog objavljenog djela Edgara Allana Poea.

Kada se više nije mogao uzdržavati, Poe se 27. svibnja 1827. godine prijavio u američku vojsku, koristeći ime Edgar A. Perry. Prilikom prijave je tvrdio da imam 22, iako je ustvari imao samo 18 godina.[21] Inicijalno je bio stacioniran u Fort Independenceu u Bostonskoj luci za plaću od pet dolara mjesečno.[19] Iste godine objavio je i svoju prvi knjigu, zbirku pjesama od 40-ak stranica naslova Tamerlane and Other Poems, objavljenu anonimno; kao autor je naveden "jedan Bostonac". Zbirka je tiskana u samo 50 primjeraka i prošla je praktički nezamijećeno.[22] Njegova regimenta ubrzo je premještena u Fort Moultrie u Charlestonu, SC, gdje su otputovali brodom Waltham, 8. studenog 1827. godine. Poe je ubrzo dobio unaprijeđenje, postavši regrutirani obrtnik zadužen za pripremu streljiva za artiljeriju, što je za sobom povuklo i duplo veću plaću.[23] U službi je bio ukupno dvije godine i došao do čina majora-narednika artiljerije, što je bio najviši čin što ga je mogao imati neborbeni časnik; nakon toga je zatražio da mu se petogodišnji vojni rok ranije prekine. Svom nadređenom, poručniku Howardu, otkrio je svoje pravo ime i svoju životnu priču. Howard je pristao dati mu otpust samo ako se prethodno pomiri s Allanom te mu je napisao pismo, međutim ovaj nije bio pretjerano oduševljen. Prolazili su mjeseci, a molbe upućene Allanu su mahom ignorirane; postoji mogućnost kako Allan čak nije pisao ni kako bi obavijestio Poea da mu je majka bolesna. Frances Allan je umrla 28. veljače 1829. godine, a Poe je došao u posjet dan nakon njezina sprovoda. Moguće omekšan zbog suprugine smrti, John Allan se pomirio s Poeom te je pristao pomoći mu u dobivanju otpusta s kako bi dobio namještenje na Vojnoj akademiji u West Pointu, NY.[24]

Poe je konačno otpušten 15. travnja 1829. godine, nakon što je pronašao zamjenu koja bi do kraja odslužila vojni rok umjesto njega.[25] Prije odlaska na West Point, Poe je nakratko otišao u Baltimore, gdje je odsjeo kod tete Marije Clemm, s kojom su živjeli njezina kći Virginia (Poeova prva rođakinja), njegov brat William Henry i njegova invalidna baka, Elizabeth Cairnes Poe.[26] U međuvremenu je u Baltimoreu, tokom 1829. godine, objavio i svoju drugu knjigu, zbirku poezije Al Aaraaf, Tamerlane and Minor Poems.[27]

Ubrzo se uputio na Point West, gdje je 1. srpnja 1830. godine položio kadetski ispit.[28] U listopadu iste godine, John Allan se vjenšao svojom drugom suprugom, Louisom Patterson.[29] Taj brak, kao i česte svađe s Poeom oko Allanove vanbračne djece, dovele su toga da ga se njegova udomiteljska obitelj u konačnici odrekla.[30] Poe je tada odlučio napustiti West Point tako što je namjerno izazvao incident zbog kojega je završio pred vojnim sudom. Dana 8. veljače 1831. godine, Poeu je suđeno zbog teškog neizvršavanja dužnosti i neposluha zato što je odbio prisustvovati prozivkama, nastavi i misama. Poe je taktički izjavio kako se ne smatra krivim da bi dobio otpust, znajući da će ga sud proglasiti krivim.[31]

U veljači 1831. godine oišao je u New York, gdje je objavio novu zbirku poezije, naslovljenu jednostavno Poems. Knjiga je financirana uz pomoć njegovih kolega kadeta s West Pointa, mnogi od kojih su donirali 75 centi i tako doveli ukupnu sumu do $170. Postoji mogućnost kako su očekivali da će zbirka sadržavati satiričke pjesme slične onima koje je na akademiji pisao o zapovjednicima.[32] Knjigu je u New Yorku tiskao Elam Bliss, navodeći da se radi o drugom izdanju, uz posvetu: "Ova zbirka je s poštovanjem posvećena američkom kadetskom korpusu". Zbirka je sadržavala reizdanja poemā Tamerlane i Al Aaraaf, ali i šest dotad neobjavljenih pjesama, uključujući i rane verzije pjesama "To Helen", "Israfel" i "The City in the Sea".[33] Nakon mjesec dana u New Yorku, Poe se u ožujku 1831. godine vratio k teti u Baltimore. Dana 1. kolovoza 1831. godine, od posljedica bolesti, djelomično uzrokovane alkoholizmom, umro je Poeov brat, William Henry.[34]

Poe kao književnik

[uredi | uredi kod]

Nakon bratove smrti, Poe je odlučio ozbiljno se posvetiti pisanju. Period kojeg je odabrao bio je težak period za američke izdavače.[35] Bio je prvi javno poznati Amerikanac koji je pokušao živjeti kao profesionalni pisac,[2][36] s tim da ga je nedostatak međunarodnog okvira za autorska prava uvelike ograničavao.[37] Izdavači su u tom periodu često tiskali ilegalne kopije britanskih autora, zanemarujući tako nove, američke pisce, kojima bi trebali platiti.[36] Izdavači su također doživjeli težak udarac tokom panike iz 1837. godine.[38] Mjesečnici i slični časopisi koji su izlazili u redovnim intervalima doživjeli su procvat u ovom periodu, djelomično zbog razvoja novih tehnologija, međutim mnogi od njih su ugašeni nakon samo par brojeva,[39] dok su izdavači često odbijali platiti autorima, ili bi znatno kasnili s dogovorenim isplatama.[40] Dok je pokušavao preživjeti kao pisac, Poe je često morao slati ponižavajuće molbe za novcem i drugim oblicima pomoći.[41]

Godine 1835., tada dvadesetšestogodišnji Poe dobio je dozvolu da se vjenča sa svojom trinaestogodišnjom rođakinjom, Virginijom Clemm. U braku su bili 11 godina, dok Virginia nije preminula od posljedica bolesti. Taj je gubitak vjerojatno inspirirao neka Poeova djela.

Nakon ranih pokušaja s poezijom, Poe se posvetio prozi. Objavio je nekoliko priča kod izdavača u Philadelphiji te se posvetio radu na svojoj jedinoj drami, Politian. U listopadu 1833. godine, časopis Baltimore Saturday Visiter je dodijelio Poeu nagrad za njegovu priču "MS. Found in a Bottle".[42] Njegove priče privukle su pažnju pisca i političara Johna P. Kennedyja, utjecajnog u Baltimoreu, koji je pomogao Poeu objaviti nekoliko priča te ga je upoznao s Thomasom W. Whiteom, urednikom časopisa Southern Literary Messenger iz Richmonda. U kolovozu 1835. godine postao je pomoćnik urednika,[43] međutim je dobio otkaz nakon samo par tjedana jer ga je šef uhvatio pijanog na poslu.[44] Vrativši se u Baltimore, Poe je 22. rujna 1835. ishodio dozvolu za brak sa svojom rođakinjom, Virginijom Clemm, mada nije poznato jesu li se vjenčali tada ili kasnije;[45] Poe je tada imao 26 godina, a Virginia 13.

White ga je ubrzo vratio na posao nakon što mu je Poe obećao da će se dolično ponašati, nakon čega se s Virginijom i njezinom majkom preselio u Richmond. U Messengeru je ostao do siječnja 1837. godine. Poe je tvrdio da je u tom periodu tiraža časopisa porasla sa 700 na 3,500 primjeraka.[4] On sam je u časopisu objavio nekoliko pjesama, recenzija knjiga, kritika i priča. Dana 16. svibnja 1836., Poe i Virginia Clemm su održali prezbiterijansku bračnu ceremoniju u svom domu u Richmondu, tokom koje je jedan od svjedoka pogrešno potvrdio da je Virginia imala 21 godinu.[45][46]

U srpnju 1838. godine, izdavačka kuća Harper & Brothers izdala je Poeov (jedini dovršeni) roman The Narrative of Arthur Gordon Pym of Nantucket, koji je recenziran diljem zemlje.[47] Tokom ljeta 1839. godine, Poe postaje pomoćni urednik u časopisu Burton's Gentleman's Magazine. Tu je objavio brojne članke, priče i recenzije, jačajući svoju reputaciju oštrog kritičara, koju je izgradio još dok je pisao za Southern Literary Messenger. Iste godine je u dva toma objavio i zbirku Tales of the Grotesque and Arabesque, međutim ista je dobila miješane kritike i nije Poeu donijela nikakav značajan profit.[48] Burtona je napustio nakon otprilike godine dana te je pronašao posao pomoćnika u časopisu Graham's Magazine.[49]

U lipnju 1840. godine, Poe je objavio prospekt u kojemu je obznanio kako namjerava pokrenuti vlastiti časopis, naziva The Stylus;[50] časopis se inicijalno trebao zvati The Penn, s obzirom da mu je središte trebalo biti u Philadelphiji. Dana 6. lipnja je u filadelfijskom časopisu Saturday Evening Post kupio oglasni prostor i tu objavio sljedeće: "Prospekt časopisa Penn, književnog mjesečnika iz Philadelphije što će ga izdavati i čiji će urednik biti Edgar A. Poe".[51] Časopis nikada nije pokrenut do Poeove smrti.

U ovom je periodu pokušao osigurati mjesto u administraciji predsjednika Johna Tylera, tvrdeći kako je član Vigovske stranke.[52] Nadao se kako bi uz pomoć Tylerova sina, Roberta,[53] koji je pak bio prijatelj njegova prijatelja Fredericka Thomasa,[54] mogao dobiti mjesto u carini u Philadelphiji. Sredinom rujna 1842. godine, Poe se nije pojavio na sastanku s Thomasom oko zaposlenja, tvrdeći kako je bio bolestan, međutim Thomas je bio uvjeren kako ja zapravo bio pijan.[55] Iako mu je obećano mjesto, sve slobodne pozicije popunili su drugi kandidati.[56]

Odmah po izlasku 1845. godine, Poeova poema The Raven je postala senzacija i donijela je piscu enormnu popularnost. Na slici je ilustracija Johna R. Neilla iz 1910. godine.

Tokom jednog poslijepodneva u siječnju 1842. godine, Poeova supruga Virginia je počela pokazivati prve simptome tuberkuloze, dok je pjevala i svirala klavir. Poe je taj događaj opisao kao puknuće krvne žile u njezinom grlu.[57] Virginia se samo djelomično oporavila. Zbog stresa uzrokovanog njezinom bolešću, Poe je sve više pio. Napustio je Graham's i pokušao naći drugi posao, ciljajući jedno vrijeme na državnu službu. Vratio se u New York gdje je jedno vrijeme radio za Evening Mirror prije nego je postao urednik, a kasnije i jedini vlasnik, časopisa Broadway Journal.[58] S te je pozicije javno optužio Henryja Wadswortha Longfellowa za plagiranje; Longfellow nikada nije odgovorio, međutim Poeov postupak ga je izolirao od ostalih pisaca.[59] Evening Mirror je 29. siječnja 1845. godine objavio njegovu poemu The Raven, koja je postala nevjerojatna senzacija. Iako je dobio samo $9 za objavljivanje poeme,[60] ona ga je gotovo odmah pretvorila u hit pisca.[61] Poema je istovremeno objavljena u časopisu The American Review: A Whig Journal pod pseudonimom Quarles.[62]

Broadway Journal je propao 1846. godine. Poe se tada preselio u kolibu u Fordhamu, danas dijelu Bronxa; ta je kuća, otkako je preseljena na novu lokaciju, poznata kao Poeova koliba te je turistički lokalitet. Živeći tu, sprijateljio se s isusovcima iz obližnjeg Koledža St. John's, danas Univerziteta Fordham.[63] Virginia Poe umrla je u toj kolibi 30. siječnja 1847. godine.[64] Biografi i kritičari ističu kako je Poeov česti motiv "smrti prelijepe žene" posljedica opetovanih gubitaka žena u njegovom životu, uključujući i gubitak supruge.[65]

Nakon Virginijine smrti, Poe je postao izrazito nestabilan. Jedno vrijeme se udvarao pjesnikinji Sarah Helen Whitman, koja je živjela u Providenceu, RI, te s kojom se eventualno i zaručio, međutim zaruke su propale, vjerojatno zbog Poeovog opijanja i kaotičnog ponašanja. Postoje i snažni dokazi kako se Whitmanina majka uplela i učinila sve da upropasti njihov odnos.[66] Poe se tada vratio u Richmond, gdje je obnovio vezu sa Sarah Elmirom Royster, u koju je bio zaljubljen u djetinjstvu.[67]

Smrt

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Smrt Edgara Allana Poea
Poevo tijelo danas se nalazi ispod ovog spomenika u Baltimoreu, nakon što je premiještno 1875. godine. Autorova smrt je i danas obavijena misterijem.

Dana 3. listopada 1849. godine, Edgar Allan Poe je lutao ulicama Baltimorea u stanju teškog delirija te je, prema izjavi Josepha W. Walkera, koji ga je pronašao, bio "u velikoj opasnosti te... mu je hitno bila potrebna pomoć".[68] Odveden je na Medicinski koledž Washington, gdje je preminuo u nedjelju, 7. listopada 1849. godine, u 5:00 sati ujutro.[69] Poe nikada nije bio dovoljno lucidan da bi objasnio kako se doveo u tako teško stanje te je, što je bilo neobično, nosio odjeću koja nije bila njegova. Navodno je u noći prije svoje smrti opetovano ponavljao ime Reynolds, međutim i danas je nepoznato na koga je mislio. Neki izvori navode kako su njegove posljednje riječi bile: "Gospodine, pomozi mojoj jadnoj duši".[69] Svi medicinski izvještaji su izgubljeni, uključujući i potvrdu o smrti.[70]

Tadašnje novine su izvještavale kako je Poe umro od "odumiranja mozga" ili "cerebralne upale", što su redom bili česti eufemizmi za smrti uzrokovane neuglednim stanjima poput alkoholizma.[71] Pravi uzrok njegove smrti ostaje misterij.[72] Među mogućim uzrocima navodili su se delirium tremens, kardiovaskularna bolest, epilepsija, sifilis, meningitis,[3] kolera[73] i bjesnoća.[74] Jedna teorija iz 1872. godine navodi kako je Poe bio žrtva tzv. coopinga, tada popularnog oblika izborne prevare koji se svodio na otimanje i prisilno alkoholiziranje prolaznika na cestama s ciljem njihovog glasovanja za određenog izbornog kandidata, a koji je često bio popraćen nasiljem, čak i ubojstvima.[75]

Griswoldov "Memoar"

[uredi | uredi kod]

Na dan Poeovog pogreba, New York Tribune je objavio podužu osmrtnicu čiji je autor bio izvjesni Ludwig. Osmrtnica je ubrzo objavljena diljem zemlje. Počela je na sljedeći način: "Edgar Allan Poe je mrtav. Umro je u Baltimoreu prije dva dana. Ova će objava iznenaditi mnoge, ali će rastužiti mali broj ljudi".[76] Ludwig je ubrzo identificiran kao Rufus Wilmot Griswold, urednik i kritičar koji je još od 1842. godine gajio snažan animozitet prema Poeu. Griswold je nekim čudom postao Poeov literatni izvršitelj te je pokušao uništiti ugled svog neprijatelja nakon njegove smrti.[77]

Griswold je napisao biografski članak o Poeu naslova "Memoir of the Author", koji je uvršten u izdanje sabranih djela iz 1850. godine. Poea je opisao kao odvratnog, pijanog i nadrogiranog luđaka te je kao dokaz priložio autorova pisma.[77] Mnoge njegove tvrdnje bile su ili lažne ili izvrnute poluistine. Primjerice, danas se pouzdano zna da Poe nije bio ovisnik o drogama.[78] Oni koji su dobro poznavali Poea denuncirali su Griswoldovu knjigu,[79] ali je ista postala jako popularna. Popularnost je djelomično bila i posljedica činjenice da je to bila jedina potpuna biografija dostupna u tom periodu te je naširoko tiskana, a djelomično i zbog toga što su čitatelji bili uzbuđeni što su imali priliku čitati knjige "zlog" čovjeka.[80] Pisma koja je Griswold priložio kao dokaze kasnije su identificirana kao krivotvorine.[81]

Literarni stil i teme

[uredi | uredi kod]

Žanrovi

[uredi | uredi kod]
Statua Edgara Allana Poea u Baltimoreu, što je izradio Moses J. Ezekiel.

Poeova najpoznatija djela spadaju u gotsku fikciju,[82] žanr kojemu se posvetio kako bi zadovoljio afinitete publike.[83] Njegove najčešće teme su smrt, uključujući i njezine fizičke manifestacije, učinke raspadanja, brigu oko preranog pokopa, reanimaciju mrtvih i žalovanje.[84] Mnoga njegova djela uglavnom se smatraju dijelom mračnog romantizma, književne reakcije na transcedentalizam,[85] prema kojemu je Poe gajio izraženo negativne sentimente.[86] Sljedbenicima pokreta nadjenuo je satirički nadimak "Frog-Pondians", prema bari sa žabama u parku Boston Common,[87][88] a njihov je stil ismijavao kao "metafore bez kontrole",[89] tvrdeći da ti autori odlaze u "opskurnost opskurnosti radi" ili "misticizam misticizma radi".[86] U pismu Thomasu Holleyju Chiversu, Poe je napisao kako on ne prezire transcedentaliste, "samo pretendente i sofiste među njima".[90]

Izuzev horor priča, Poe je pisao i satire, humoristične priče i obmane. Kako bi postigao humoristični efekt, Poe je koristio ironiju i suludu ekstravaganciju, često kako bi čitatelja oslobodio od kulturološkog konformizma.[83] "Metzengerstein", prva priča koju je Poe objavio,[91] bila je njegov prvi korak u žanr horora, mada je inicijalno zamišljena kao burleska koja je trebala satirizirati popularni žanr.[92] Poe je također reformirao znanstvenu fantastiku, prateći u svojim djelima nove tehnologije poput balona na vrući zrak u priči "The Balloon-Hoax".[93]

Poe je velik dio svojih djela pisao koristeći teme za koje je znao da će se dopasti široj čitateljskoj publici.[94] U tu svrhu, Poe je u svoja djela često ubacivao elemente pseudoznanosti, poput frenologije[95] ili fiziognomije.[96]

Književna teorija

[uredi | uredi kod]

Poeova djela reflektiraju njegove književne teorije, koje je iznosio u svojim kritikama, ali i esejima poput onog "The Poetic Principle".[97] Prezirao je didakticizam[98] i alegoriju,[99] iako je vjerovao da bi značenje u književnosti trebalo biti struja koja teče točno ispod površine. Djela s jasno očitovanim značenjem, napisao je, prestaju biti umjetnost.[100] Vjerovao je da bi kvalitetna djela trebala biti kratka i fokusirana na jedan specifični efekt.[97] U tu svrhu, Poe je vjerovao kako pisac mora precizno iskalkulirati svaki sentiment i ideju.[101]

U eseju "The Philosophy of Composition", Poe je opisao svoju metodu pisanja poeme The Raven, tvrdeći da se striktno pridržavao te metode. Neki kritičati su doveli u pitanje to je li Poe doista ustrajano slijedio tu metodu, poput T. S. Eliota, koji je rekao: "Nama je teško iščitavati taj esej bez da promislimo da, ako je Poe doista smislio svoju poemu s tolikim kalkulacijama, da bi se malo više potrudio oko svega: rezultat teško da odaje počast metodi".[102] Biograf Joseph Wood Krutch opisao je taj esej kao "prilično visoko ingenioznu vježbu u umijeću racionalizacije".[103]

Ostavština

[uredi | uredi kod]

Utjecaj

[uredi | uredi kod]
Lixova ilustracija za Poeovu priču "The Purloined Letter", u kojoj se pojavljuje C. Auguste Dupin. Poe se danas smatra ocem detektivske priče, dok je Dupin bio inspiracija za mnoge kasnije literarne detektive, uključujući i Sherlocka Holmesa.
Ilustracija balona Victoria koja je popratila novinski članak "The Baloon-Hoax", u kojem je Poe podvalio prevaru pod istinitu priču.
Jednostavni supstitucijski kriptogram korišten u Poeovoj priči "The Gold-Bug".

Za života, Poe je bio najpriznatiji kao književni kritičar. Njegov kolega James Russell Lowell nazvao ga je "najperceptivnijim, najfilozofskijim i najneustrašivijim kritičarem kreativnih djela što je ikada pisao u Americi", sugerirajući — simbolično — da je povremeno koristio prusku kiselinu umjesto tinte.[104] Poeove oštre kritike donijele su mu ugled "čovjeka-skalpela" (eng. "tomahawk man").[105] Jedna od njegovih najomiljenijih "žrtava" bio je ugledni bostonski pjesnik Henry Wadsworth Longfellow, kojega su njegovi književni prijatelji često branili u sklopu onoga što će kasnije biti nazvano "Longfellowovim ratom". Poe ga je optužio za "herezu didaktike", nazivajući njegovu poeziju propovjedajućom, derivativnom i tematski plagiranom.[106] Poe je točno predvidio da će ugled i stil Henryja Wadswortha Longfellowa s vremenom izgubiti na vrijednosti, napisavši: "Pripisujemo mu visoke kvalitete, ali uskraćujemo mu Budućnost".[107]

Poe je bio poznat i kao autor fikcije te je postao jedan od prvih američkih pisaca XIX. vijeka koji je postao popularniji u Europi, nego u Sjedinjenim Državama.[108] Posebno ga se cijeni(lo) u Francuskoj, mahom zahvaljujući ranim prijevodima Charlesa Baudelairea. Baudelaireovi prijevodi bili su tada definitivna izdanja Poeovih djela za cijelu Europu.[109]

Poeova rana detektivska fikcija u kojoj se pojavljuje C. Auguste Dupin postavila je temelj za sve buduće literatne detektive. Sir Arthur Conan Doyle je jednom prilikom rekao: "Svaka [Poeova detektivska priča] je korijen iz kojega se razvija cijela literatura... Gdje je bila detektivska priča dok joj Poe nije udahnuo život?".[110] Udruga Mystery Writers of America je svoje nagrade za izvrsnost u detektivskoj fikciji nazvala Edgarima.[111] Poe je također izvršio utjecaj na pisce znanstvene fantastike, među njima i Julesa Vernea, koji je napisao nastavak njegova romana The Narrative of Arthur Gordon Pym of Nantucket, naslovljen Le Sphinx des glaces.[112] Pisac H. G. Wells je jednom prokomentirao kako "Pym govori ono što je jedan vrlo inteligentan um mogao zamisliti o regiji Južnog pola prije stotinu godina".[113] Godine 2013., The Guardian je naveo The Narrative of Arthur Gordon Pym of Nantucket kao jedan od najvećih romana ikada napisanih na engleskom jeziku, ističući njegov utjecaj na autore kao što su Henry James, Arthur Conan Doyle, B. Traven i David Morrell.[114]

Kao što je slučaj s mnogim poznatim umjetnicima, Poeova djela su izrodila mnoge imitatore.[115] Jedan od trendova među njima bile su tvrdnje vidovnjaka i sličnih kako "kanaliraju" pjesme od Poeovog duha. Jedna od najpoznatijih takvih autorica bila je Lizzie Doten, koja je tvrdila da je kompoziciju za svoju zbirku Poems from the Inner Life (1863.), dobila direktno od Poeovog duha. Ta zbirka sadržavala je prerade poznatih Poeovih djela (poput "The Bells"), ali s novim, pozitivnim senzibilitetom.[116]

Unatoč značajnom utjecaju, Poe je bio i meta kritika. Negativne kritike uvelike su bile posljedice negativne percepcije njegove osobnosti te utjecaja te percepcije na njegov ugled.[108] William Butler Yeats je u nekoliko navrata kritizirao Poea, jednom ga prilikom čak nazvavši i "vulgarnim".[117] Transcedentalist Ralph Waldo Emerson je o poemi The Raven rekao kako u njoj ne vidi apsolutno ništa,[118] dok je Poea osobno nazvao "čovjekom za jingleove".[119] Aldous Huxley je napisao kako Poeova djela "padaju u vulgarnost" tako što su "previše poetična", kao da netko nosi dijamantni prsten na svakom prstu.[120]

Vjeruje se kako je do danas preživjelo samo 12 kopija Poeove prve objavljene zbirke, Tamerlane and Other Poems. U prosincu 2009. godine, jedna od njih prodana je u njujorškom Christie'su za $662,500, što je rekordni iznos za neko djelo američke književnosti.[121]

Fizika i kozmologija

[uredi | uredi kod]

Poeov esej Eureka: A Prose Poem (1848.) sadržavao je kozmološku teoriju koja je prethodila velikom prasku čak 80 godina,[122][123] kao i prvo prihvatljivo rješenje Olbersovog paradoksa.[124][125] U tom eseju, Poe je namjerno izbjegao koristiti znanstvenu metodu te je pisao iz čiste intuicije.[126] Upravo iz tog razloga, on ga je smatrao umjetničkim djelom, a ne znanstvenim radom,[126] iako je inzistirao da je sve u njemu istinito[127] te ga je smatrao remek-djelom.[128] Ipak, Eureka je unatoč svemu prepuna znanstvenih pogrešaka. Jedan od očitijih primjera je Poeovo ignoriranje Newtonovih zakona po pitanju gustoće i rotacije planeta.[129]

Kriptografija

[uredi | uredi kod]

Poe je bio uvelike zainteresiran za kriptografiju. U filadelfijskom časopisu Alexander's Weekly (Express) Messenger je jednom prilikom postavio oglas u sklopu kojega je tražio od čitatelja da mu šalju svoje šifre, koje bi on onda rješavao.[130] U srpnju 1841., Poe je u Graham's Magazineu objavio esej naslova "A Few Words on Secret Writing". Kapitalizirajući na javnom interesu za temu, Poe je napisao priču "The Gold-Bug", koje su šifre činile esencijalni dio.[131] Poeov uspjeh u kriptografiji nije bio temeljen na njegovom dubokom poznavanju materije (metoda mu je uglavnom bila ograničena na jednostavni supstitucijski kriptogram) koliko na poznavanju čitateljske publike. Njegove izvrsne analitičke sposobnosti, koje su bile tako evidentne u njegovim detektivskim pričama, omogućile su mu da shvati da je opća publika uglavnom neinformirana po pitanju rješavanja običnog supstitucijskog kriptograma, što je vješto iskoristio.[130] Senzacija koju je Poe izazvao svojim kriptogramima potpomogla je popularizaciji istih u novinama i časopisima.[132]

Međutim, njegov utjecaj na kriptografiju išao je i dalje. Tako je izvršio snažan utjecaj na Williama Friedmana, vodećeg američkog kriptologa.[133] Njegov inicijalni interes za kriptografiju potaknut je čitanjem priče "The Gold-Bug" u djetinjstvu, a kasnije je upravo tu zanimaciju koristio kako bi probio japanski PURPLE kod tokom Drugog svjetskog rata.[134]

Poe u popularnoj kulturi

[uredi | uredi kod]

Kao lik

[uredi | uredi kod]
Glavni članci: Edgar Allan Poe u popularnoj kulturi i Edgar Allan Poe na filmu i televiziji
John Cusack kao Edgar Allan Poe na promotivnoj fotografiji za film The Raven (2012.).

Stvarni Edgar Allan Poe često se pojavljivao kao fiktivna verzija samoga sebe u različitim medijskim adaptacijama, gdje je često portretiran kao "ludi genije" ili "napaćeni umjetnik", dok su sami materijali obrađivali njegove osobne probleme.[135] Mnoge takve adaptacije spajale su stvarne činjenice iz Poeova života s fikitivnim biografijama njegovih likova, sugerirajući tako da je Poe dijelio identitet sa svojim likovima.[136] Nerijetko je Poe u tim adaptacijama koristio detektivske vještine kako bi rješavao različite slučajeve, poput romana The Poe Shadow Matthewa Pearla ili filma The Raven, gdje ga je tumačio John Cusack.[137]

Spomenici i muzeji

[uredi | uredi kod]

Nijedan od domova u kojima je Poe živio dok je bio dijete danas nije preživio, uključujući i imanje Moldavia, na kojemu su živjeli Allanovi. Najstariji preživjeli dom, Old Stone House u Richmondu, danas je Muzej Edgara Allana Poea, mada, ironično, Poe nikada nije živio tu. Muzej sadrži brojne predmete koje je Poe koristio dok je živio s Allanovima te nekoliko rijetkih prvih izdanja Poeovih djela. West Range 13 je broj sobe za koju se vjeruje da je Poe živio u njoj dok je studirao na Univerzitetu u Virginiji tokom 1826. godine; soba je očuvana i otvorena za posjete. Njezino održavanje nadzire grupa studenata i zaposlenika poznata kao Društvo gavrana.[138]

Najstariji preživjelo dom u kojemu je Poe doista živio nalazi se u Baltimoreu te je danas Dom i muzej Edgara Allana Poea. Vjeruje se kako je Poe živio na lokaciji kada je imao 23 godine, dok je živio s Virginijom i Marijom Clemm, kao i sa svojom bakom i starijim bratom, Williamom Henryjem.[139] Otvoren je za javnost, a u njemu se nalazi i središte Društva Edgara Allana Poea. Među nekolicinom domova što su ih Poe i Virginia te Maria Clemm iznajmljivali u Philadelphiji, samo je posljednji preživio. Kuća Spring Garden, gdje je Poe živio od 1843. do 1844. godine, danas je organizirana kao Nacionalno historijsko mjesto Edgara Allana Poea, a održava ju Državna služba za parkove.[140] Poeov posljednji dom sačuvan je kao koliba Edgara Allana Poea u Bronxu, New York.[64]

U Bostonu, komemorativna ploča u Ulici Boylston nalazi se nekoliko ulica od stvarne lokacije Poeova rođenja.[141][142][143][144] Kuća u kojoj se rodio, u Ulici Carver 62, danas više ne postoji; uz to, ulica je u međuvremenu preimenovana u Ulica Charles – jug.[145][146] "Trg" na križanju ulica Broadway, Fayette i Carver jedno je vrijeme nosio njegovo ime,[147] ali je nestao nakon reorganizacije ulica. Tokom 2009. godine, križanje ulica Carver i Bolyston (dvije ulice sjeverno od mjesta njegova rođenja) preimenovano je u Trg Edgara Allana Poea.[148] U ožujku 2014. godine završeno je prikupljanje sredstava za postavljanje trajnog spomenika na lokaciji. Pobjednički spomenik dizajnirala je Stefanie Rocknak, a prikazuje Poea u borbi s vjetrom, dok oko njega leti gavran; njegova aktovka je pala i otvorila se, ostavljajući za njim papirnati trag njegovih djela.[149][150][151] Spomenik je javno predstavljen 5. listopada 2014. godine, a prisustvovao mu je američki pjesnik Robert Pinsky.[152]

Među ostale spomeničke lokacije spada zgrada na Upper West Sideu, gdje je Poe privremeno živio kada je prvi put došao u New York. Spomen-ploča sugerira kako je na toj lokaciji napisana poema The Raven. Na lokaciji na kojoj je Poe navodno posljednji put pio prije nego je umro, u četvrti Fell's Point u Baltimoreu, još uvijek se nalazi gostionica, koja danas nosi ime The Horse You Came In On; lokalni stanovnici i gosti inzistiraju da duh po imenu Edgar opsjeda sobe iznad gostionice.[153]

Fotografije

[uredi | uredi kod]

Rane dagerotipije Edgara Allana Poea još uvijek izazivaju veliko zanimanje među historičarima književnosti.[154] Među istima se posebno ističu:

  • Dagerotipija "Daly", pronađena u kolekciji pisca Augustina Dalyja snimljena 1847. godine u New Yorku, NY; autor nepoznat
    Dagerotipija "Daly", pronađena u kolekciji pisca Augustina Dalyja
    snimljena 1847. godine u New Yorku, NY; autor nepoznat
  • Dagerotipija "Ultima Thule", nazvana u čast nove fotografske tehnike snimljena 1848. godine u Providenceu, RI; autor: Edwin H. Manchester
    Dagerotipija "Ultima Thule", nazvana u čast nove fotografske tehnike
    snimljena 1848. godine u Providenceu, RI; autor: Edwin H. Manchester
  • Dagerotipija "Whitman", vjerojatno zaručnički poklon za Sarah Helen Whitman snimljena 1848. godine u Providenceu, RI; autor: Edwin H. Manchester
    Dagerotipija "Whitman", vjerojatno zaručnički poklon za Sarah Helen Whitman
    snimljena 1848. godine u Providenceu, RI; autor: Edwin H. Manchester
  • Dagetoripija "Annie", uručena kao dar gospođi Annie L. Richmond, prijateljici Edgara Allana Poea snimljena 1849. godine u Lowellu, MA; autor nepoznat
    Dagetoripija "Annie", uručena kao dar gospođi Annie L. Richmond, prijateljici Edgara Allana Poea
    snimljena 1849. godine u Lowellu, MA; autor nepoznat
  • Dagerotipija "Stella", nazvana u čast Poeove ljubavi, Sarah Anne Lewis snimljena 1849. godine u Lowellu, MA; autor nepoznat
    Dagerotipija "Stella", nazvana u čast Poeove ljubavi, Sarah Anne Lewis
    snimljena 1849. godine u Lowellu, MA; autor nepoznat
  • Dagerotipija "Thompson", dana kao poklon uredniku Johnu Reubenu Thompsonu snimljena 1849. godine u Richmondu, VA; autor: William Abbott Pratt
    Dagerotipija "Thompson", dana kao poklon uredniku Johnu Reubenu Thompsonu
    snimljena 1849. godine u Richmondu, VA; autor: William Abbott Pratt

Poe Toaster

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Poe Toaster

Tokom nekoliko desetljeća, na Poeov rođendan, 19. siječnja, nepoznati muškarac, koji je simpatično prozvan Poe Toaster (u čast zdravice koju je pravio u čast Poea), ostavljao je bocu konjaka i tri ruže na piščevom grobu. Dana 15. kolovoza 2007. godine, bivši historičar u crkvi Westimnster, gdje je Poe pokopan, Sam Porpora, rekao je kako je on započeo tradiciju 1949. godine. Porpora je rekao kako je cilj bio skupiti novac i pojačati profil crkve. Njegova priča nikada nije potvrđena,[155] a izjave što ih je davao medijima bile su činjenično neispravne.[156] Posljednje pojavljivanje Toastera bilo je 19. siječnja 2009. godine, na dvjestotu obljetnicu piščeva rođenja.[157]

Bibliografija

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Bibliografija Edgara Allana Poea

Priče

Poezija

Ostala djela

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Stableford 2003: str. 18–19
  2. ↑ 2,0 2,1 Meyers 1992: str. 138
  3. ↑ 3,0 3,1 Meyers 1992: str. 256
  4. ↑ 4,0 4,1 Allen 1927
  5. ↑ Quinn 1998: str. 13
  6. ↑ Nelson 1981: str. 65
  7. ↑ Canada 1997
  8. ↑ Meyers 1992: str. 8
  9. ↑ 9,0 9,1 Meyers 1992: str. 9
  10. ↑ Quinn 1998: str. 61
  11. ↑ Silverman 1991: str. 16–18
  12. ↑ PoeMuseum.org 2006
  13. ↑ Meyers 1992: str. 20
  14. ↑ Silverman 1991: str. 27–28
  15. ↑ Silverman 1991: str. 29–30
  16. ↑ University of Virginia. A Catalogue of the Officers and Students of the University of Virginia. Second Session, Commencing February 1st, 1826. Charlottesville, VA: Chronicle Steam Book Printing House, 1880, str. 10
  17. ↑ Meyers 1992: str. 21–22
  18. ↑ Silverman 1991: str. 32–34
  19. ↑ 19,0 19,1 Meyers 1992: str. 32
  20. ↑ Silverman 1991: str. 41
  21. ↑ Cornelius 2002: str. 13
  22. ↑ Meyers 1992: str. 33–34
  23. ↑ Meyers 1992: str. 35
  24. ↑ Silverman 1991: str. 43–47
  25. ↑ Meyers 1992: str. 38
  26. ↑ Cornelius 2002: str. 13–14
  27. ↑ Sova 2001: str. 5
  28. ↑ Krutch 1926: str. 32
  29. ↑ Cornelius 2002: str. 14
  30. ↑ Meyers 1992: str. 54–55
  31. ↑ Hecker 2005: str. 49–51
  32. ↑ Meyers 1992: str. 50–51
  33. ↑ Hecker 2005: str. 53–54
  34. ↑ Quinn 1998: str. 187–188
  35. ↑ Whalen 2001: str. 64
  36. ↑ 36,0 36,1 Quinn 1998: str. 305
  37. ↑ Silverman 1991: str. 247
  38. ↑ Whalen 2001: str. 74
  39. ↑ Silverman 1991: str. 99
  40. ↑ Whalen 2001: str. 82
  41. ↑ Meyers 1992: str. 139
  42. ↑ Sova 2001: str. 162
  43. ↑ Sova 2001: str. 225
  44. ↑ Meyers 1992: str. 73
  45. ↑ 45,0 45,1 Silverman 1991: str. 124
  46. ↑ Meyers 1992: str. 85
  47. ↑ Silverman 1991: str. 137
  48. ↑ Meyers 1992: str. 113
  49. ↑ Sova 2001: str. 39, 99
  50. ↑ Meyers 1992: str. 119
  51. ↑ Silverman 1991: str. 159
  52. ↑ Quinn 1998: str. 321–322
  53. ↑ Silverman 1991: str. 186
  54. ↑ Meyers 1992: str. 144
  55. ↑ Silverman 1991: str. 187
  56. ↑ Silverman 1991: str. 188
  57. ↑ Silverman 1991: str. 179
  58. ↑ Sova 2001: str. 34
  59. ↑ Quinn 1998: str. 455
  60. ↑ Ostram 1987: str. 5
  61. ↑ Hoffman 1998: str. 80
  62. ↑ Silverman 1991: str. 530
  63. ↑ Schroth, Raymond A. Fordham: A History and Memoir. New York: Fordham University Press, 2008: 22–25.
  64. ↑ 64,0 64,1 BronxHistoricalSociety.org 2007
  65. ↑ Weekes 2002: str. 149
  66. ↑ Benton 1987: str. 19
  67. ↑ Quinn 1998: str. 628
  68. ↑ Quinn 1998: str. 638
  69. ↑ 69,0 69,1 Meyers 1992: str. 255
  70. ↑ Bramsback 1970: str. 40
  71. ↑ Silverman 1991: str. 435–436
  72. ↑ Silverman 1991: str. 435
  73. ↑ CrimeLibrary.com 2008
  74. ↑ Benitez 1996
  75. ↑ Walsh 2000: str. 32–33
  76. ↑ Meyers 1992: str. 259 Ukoliko želite pročitati cijeli tekst osmrtnice, pogledajte Poeovu osmrtnicu na engleskom Wikizvoru.
  77. ↑ 77,0 77,1 Hoffman 1998: str. 14
  78. ↑ Quinn 1998: str. 693
  79. ↑ Sova 2001: str. 101
  80. ↑ Meyers 1992: str. 263
  81. ↑ Quinn 1998: str. 699
  82. ↑ Meyers 1992: str. 64
  83. ↑ 83,0 83,1 Royot 2002: str. 57
  84. ↑ Kennedy 1987: str. 3
  85. ↑ Koster 2002: str. 336
  86. ↑ 86,0 86,1 Ljunquist 2002: str. 15
  87. ↑ Royot 2002: str. 61–62
  88. ↑ „(Introduction)” (Exhibition at Boston Public Library). The Raven in the Frog Pond: Edgar Allan Poe and the City of Boston. The Trustees of Boston College. December 17, 2009 – March 31, 2010. Arhivirano iz originala na datum 2017-02-03. Pristupljeno May 26, 2012. 
  89. ↑ Hayes 2002: str. 16
  90. ↑ Silverman 1991: str. 169
  91. ↑ Silverman 1991: str. 88
  92. ↑ Fisher 1993: str. 142, 149
  93. ↑ Tresch 2002: str. 114
  94. ↑ Whalen 2001: str. 67
  95. ↑ Hungerford 1930: str. 209–231
  96. ↑ Grayson 2005: str. 56–77
  97. ↑ 97,0 97,1 Krutch 1926: str. 225
  98. ↑ Kagle 1990: str. 104
  99. ↑ Poe 1847: str. 252–256
  100. ↑ Wilbur 1967: str. 99
  101. ↑ Jannaccone 1974: str. 3
  102. ↑ Hoffman 1998: str. 76
  103. ↑ Krutch 1926: str. 98
  104. ↑ Quinn 1998: str. 432
  105. ↑ Zimmerman, Brett (2005). Edgar Allan Poe: Rhetoric and Style. Montreal: McGill-Queen's University Press. str. 85–87. ISBN 0-7735-2899-7. 
  106. ↑ Lewis, Paul (March 6, 2011). „Quoth the detective: Edgar Allan Poe's case against the Boston literati”. boston.com (Globe Newspaper Company). Arhivirano iz originala na datum June 3, 2013. Pristupljeno April 9, 2013. 
  107. ↑ „Longfellow's Serenity and Poe's Prediction” (Exhibition at Boston Public Library and Massachusetts Historical Society). Forgotten Chapters of Boston's Literary History. The Trustees of Boston College. March 28 – July 30, 2012. Pristupljeno May 22, 2012. 
  108. ↑ 108,0 108,1 Meyers 1992: str. 258
  109. ↑ Harner 1990: str. 218
  110. ↑ Frank & Magistrale 1997: str. 103
  111. ↑ Neimeyer 2002: str. 206
  112. ↑ Frank & Magistrale 1997: str. 364
  113. ↑ Frank & Magistrale 1997: str. 372
  114. ↑ McCrum, Robert (2013). „The 100 best novels: No 10 – The Narrative of Arthur Gordon Pym of Nantucket by Edgar Allan Poe (1838)”. The Guardian. Arhivirano iz originala na datum September 11, 2016. Pristupljeno August 8, 2016. 
  115. ↑ Meyers 1992: str. 281
  116. ↑ Carlson 1996: str. 476
  117. ↑ Meyers 1992: str. 274
  118. ↑ Silverman 1991: str. 265
  119. ↑ New York Times 1894
  120. ↑ Huxley 1967: str. 32
  121. ↑ New York Daily News 2009
  122. ↑ Cappi 1994
  123. ↑ Rombeck 2005
  124. ↑ Harrison 1987
  125. ↑ Smoot & Davidson 1994
  126. ↑ 126,0 126,1 Meyers 1992: str. 214
  127. ↑ Silverman 1991: str. 399
  128. ↑ Meyers 1992: str. 219
  129. ↑ Sova 2001: str. 82
  130. ↑ 130,0 130,1 Silverman 1991: str. 152
  131. ↑ Rosenheim 1997: str. 2, 6
  132. ↑ Friedman 1993: str. 40–41
  133. ↑ Rosenheim 1997: str. 15
  134. ↑ Rosenheim 1997: str. 146
  135. ↑ Neimeyer 2002: str. 209
  136. ↑ Gargano 1967: str. 165
  137. ↑ Maslin 2006
  138. ↑ The Raven Society 2014
  139. ↑ Edgar Allan Poe Society 2007
  140. ↑ Burns 2006
  141. ↑ „Poe & Boston: 2009”. The Raven Returns: Edgar Allan Poe Bicentennial Celebration. The Trustees of Boston College. Arhivirano iz originala na datum July 30, 2013. Pristupljeno May 26, 2012. 
  142. ↑ „Edgar Allan Poe Birth Place”. Massachusetts Historical Markers on Waymarking.com. Groundspeak, Inc. Arhivirano iz originala na datum May 15, 2013. Pristupljeno May 11, 2012. 
  143. ↑ Van Hoy 2007
  144. ↑ Glenn 2007 harvnb error: multiple targets (2×): CITEREFGlenn2007 (help)
  145. ↑ „An Interactive Map of Literary Boston: 1794–1862” (Exhibition). Forgotten Chapters of Boston's Literary History. The Trustees of Boston College. March 28 – July 30, 2012. Pristupljeno May 22, 2012. 
  146. ↑ Glenn, Joshua (April 9, 2007). „The house of Poe – mystery solved!”. boston.com (The Boston Globe). Arhivirano iz originala na datum October 26, 2012. Pristupljeno May 22, 2012. 
  147. ↑ „Edgar Allan Poe Square”. The City Record, and Boston News-letter. Arhivirano iz originala na datum July 10, 2010. Pristupljeno May 11, 2011. 
  148. ↑ „Edgar Allan Poe Square”. Massachusetts Historical Markers on Waymarking.com. Groundspeak, Inc. Arhivirano iz originala na datum May 15, 2013. Pristupljeno May 11, 2012. 
  149. ↑ Fox, Jeremy C. (February 1, 2013). „Vision for an Edgar Allan Poe memorial in Boston comes closer to reality”. boston.com (Boston Globe). Arhivirano iz originala na datum April 30, 2015. Pristupljeno April 9, 2013. 
  150. ↑ Kaiser, Johanna (April 23, 2012). „Boston chooses life-size Edgar Allan Poe statue to commemorate writer's ties to city”. boston.com (Boston Globe). Arhivirano iz originala na datum May 29, 2013. Pristupljeno April 9, 2013. 
  151. ↑ „About the project”. Edgar Allan Poe Square Public Art Project. Edgar Allan Poe Foundation of Boston, Inc. Arhivirano iz originala na datum April 23, 2013. Pristupljeno April 9, 2013. 
  152. ↑ Lee, M. G. (October 5, 2014). „Edgar Allan Poe immortalized in the city he loathed”. Boston Globe. Arhivirano iz originala na datum July 2, 2015. Pristupljeno July 2, 2015. 
  153. ↑ Lake 2006: str. 195
  154. ↑ Deas, Michael J. (1989). The Portraits and Daguerreotypes of Edgar Allan Poe. University of Virginia. str. 47–51. ISBN 978-0813911809. 
  155. ↑ Hall 2007
  156. ↑ Associated Press 2007
  157. ↑ „Poe Toaster tribute is 'nevermore'”. The Baltimore Sun (Tribune Company). January 19, 2010. Arhivirano iz originala na datum January 20, 2012. Pristupljeno January 19, 2012. 

Izvori

[uredi | uredi kod]

Dodatna literatura

[uredi | uredi kod]

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Edgar_Allan_Poe&oldid=42134121