Eufuizam
Eufuizam (engl. euphuism), engleski književni pravac koji je se razvio krajem 16. vijeka.
Eufuizam je nazvan prema Lylyjevom djelu Euphues (1578-1580). Tim književnim krajevima su se ophodili prevoditelji iz 16. vijeka kao što su John Bourchier, Pettie, Thomas Watson a usavršio ih je Lyly. Eufuizam preuzima latinsku strukturu iz proze Giovannija Boccaccia i talijanskih (marinizam) i španjolskih (gongorizam) humanista, ukrašavajući ju retoričkim sredstvima, sofisticiranim pridjevima i složenim metaforama. Lylyjeva proza, koja je u to vrijeme bila vrlo popularna i koju su prisvojili mnogi autori romana iz 16. i 17. vijeka, također je utjecala na pisce umjetničke proze – kao što je Browne – i imala je veliki broj sljedbenika ne samo u parodiji – na primjer u Uzaludnom ljubavnom trudu i u Romeu i Juliji – anticipirajući razmjenu blistavih duhovitosti (tzv. wit) i slikoviti jezik komedije u dobi monarhijske obnove 17. stoljeća.
It is virtue, yea virtue, gentlemen, that maketh gentlemen; that maketh the poor rich, the base-born noble, the subject a sovereign, the deformed beautiful, the sick whole, the weak strong, the most miserable most happy. There are two principal and peculiar gifts in the nature of man, knowledge and reason; the one commandeth, and the other obeyeth: these things neither the whirling wheel of fortune can change, neither the deceitful cavillings of worldlings separate, neither sickness abate, neither age abolish.
– J. Lyly, Euphues, the Anatomy of Wit.
Naziv potiče iz navedenog romana Euphues ili anatomija duhovitosti[α 1] (1578) od Ivana Lilija. Lylyjevo djelo je nadahnuto djelom Rogera Aschama Scholemaster iz 1570., gdje je se navodi Platonova Republika, i gdje nalazimo grčki izraz εὐφυής[α 2]. U Lylyjevom romanu, Euphues je atenski junak uhvaćen u neobuzdanu korupciju grada Napulja. Riječ «anatomija» u naslovu, vrlo popularna u to vrijeme, upućivala je na analizu jedne aktualne teme, dok je riječ «duhovitost» upućivala na želju za znanjem, tipičnu za renesansu, koje je dostižno putem duhovitoti i kroz pojam.
Inače sintaktička struktura eufuističkog teksta je vrlo razrađena, a eruditske digresije su česte te ponekad i pedantne. Shakespeare u svom Henriku IV. stavlja u usta komičnog lika Falstaffa moralne rečenice ocrtavajući strukturu eufuizma, na taj način ismijavajući književnu modu koja je vladala na Elizabetinom dvoru, a koja je, unatoč ruganju, bitno utjecala na Shakespeara. Na dvoru Elizabete I. je se u to vrijeme formirao krug konceptualnih intelektualaca, sklonih viziji idealističnog srednjeg vijeka koja je se suprostavljala suvremenom vladajućem makijavelizmom.
- George Pettie, A Petite Pallace of Pettie his pleasure (1576)
- John Lyly, Euphues (1578)
- John Lyly, Euphues and His England (1579)
- Child, Clarence Griffin (1894). John Lyly and Euphuism. Leipzig: A. Deichert.
Gosse, Edmund William (1911) „Euphuism” Encyclopædia Britannica Eleventh Edition 9 (11th izd.) pp. 898–900- Hunt, T.W. (1889). "Euphuism in Literature and Style," New Englander and Yale Review, Vol. L, br. 228, str. 189–200.
- Pater, Walter (1885). "Euphuism." u djelu: Marius the Epicurean. London: Macmillan & Co., str. 94–111.
