Jurjevo
| Đurđevdan Jurjevo | |
|---|---|
| |
| Slika svetog Georgija | |
| Tip | kršćanski praznik |
| Datum | 23. april (Gregorijanski kalendar) 6. maj (Julijanski kalendar) |
Đurđevdan ili Jurjevo (engleski: Saint George's Day, njemački: Georgstag, španjolski: Día de San Jorge, ruski: Юрьев день, bugarski: Гергьовден) je vjerski praznik u čast Sv. Georgija (ili Jurja) koji se slavi u brojnim kršćanskim zemljama na dan njegove smrti 23. aprila po Gregorijanskom kalendaru (katolici, anglikanci i protestanti) ili 6. maja po Julijanskom kalendaru (pravoslavci) 303. godine.
Dan Sv. Georgija (Jurja) osobito se slavi u Engleskoj, u kojoj je Sv. Georgij (Juraj) Svetac zaštitnik, te u; Kanadi, Španjolskoj, Njemačkoj, Hrvatskoj, Portugalu, Cipru, Grčkoj, Gruziji, Srbiji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Bosni i Hercegovinii i Severnoj Makedoniji. Đurđevdan slave i Palestinci kao Georgemas[1] osobito u manastiru Sv. Georgija pored Betlehema. Sv. Georgij (Juraj) je vrlo značajan svetac u Pravoslavnim crkvama. Taj praznik je povezan sa starijim predkršćanskim običajima proslave proljeća. Po kršćanskoj hagiografiji Sv. Georgije je mučenik koji je umro za svoju vjeru, na ikonama se obično prikazuje kao konjanik koji ubija zmaja.
Dan Sv. Đžorđa je jedna od glavnih svetkovina i državni praznik u Engleskoj na nivou Božića od početka 15. vijeka. [2] Tradicija proslave Dana Sv. Đžorđa je oslabila do kraja 18. vijeka nakon ujedinjenja Engleske i Škotske. [3] U posljednjih nekoliko godina popularnost Dana Sv. Đžorđa čini se da ponovno raste.
Kako Uskrs nekiput pada blizu Dana Sv. Georgija, anglikanska i katolička crkva premješta praznik sa 23. aprila, na druge dane. Tako se ove godine 2011. slavio prvog ponedjeljka nakon uskrsa - 2. maja, a 2014. će to biti [[28. aprila. [4] [5]
Jurjevo se osobito slavi u ruralnim dijelovima Hrvatske, naročito po Turopolju, oko Duge Rese gdje je Svetac zaštitnik i stubičkom kraju 23. aprila po Gregorijanskom kalendaru. Jurjevo se slavi i kao početak proljeća, a to ima korijene u slavenskoj mitološkoj tradiciji. U Turupolju je običaj da se izabere pet najljepših djevojaka u selu i pjevaju dodoledarske pjesme, ukrašene lišćem. Za Jurjevo se u stubičkom kraju pale velike vatre, koje moraju preskočiti mladi, da bi cijelu godinu bili zdravi.[6]
U Srbiji je Đurđevdan veliki praznik, na taj dan mnoge porodice i sela imaju slave. Đurđevdan je granica između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve. Glavni običaji vezani uz Đurđevdan su pletenje vjenaca od bilja, umivanje biljem i kupanje u rijeci. Na Đurđevdan, se ustaje rano prije zore i odlazi u prirodu na zajednički đurđevdanski uranak, sa pripremljenim jelom i pićem, pjeva se i pleše do podne.[7]
Za vrijeme osmanske vlasti u Srbiji, godišnji porez se plaćao u dva navrata; na Đurđevdan i na Mitrovdan (praznik posvećen Sv. Dimitriju 8. novembra). Za Đurđevdan su hajduci odlazili u planinu, a vraćali bi se kućama za Mitrovdan, pa je iz tog vremena ostala izreka Đurđev danak - hajdučki sastanak, Mitrov danak - hajdučki rastanak.[8]
Đurđevdan se slavi kao crkveni praznik u Crnoj Gori i Severnoj Makedoniji na vrlo sličan način kao u Srbiji.
Đurđevdan je veliki praznik za sve Rome iz bivše Jugoslavije i Balkana, bez obzira na religijsku grupu kojoj pripadaju, kojeg oni zovu na romskom Ederlezi (Herdeljez, Hıdırellez). Đurđevdan Romi slave kao dolazak proljeća, i to je za njih veliki praznik. Na taj dan ukrašavaju kuće cvijećem i rasvjetalim grančicama. Čitav dan se pleše i pjeva uz janjetinu sa ražnja. Sastav Bijelo dugme iskoristili su popularni refren njihove pjesme Ederlezi za svoju pjesmu Đurđevdan.
Đurđevdan je u Bosni i Hercegovini imao svoje duboke predkršćanske korijene a u tradiciji bošnjačkog naroda je poznat kao "Jurjevo". Praznik Jurjevo potiče od svetkovine predkršćanskog božanstva proljeća i plodnosti. Bošnjaci Bosne i Hercegovine i Sandžaka su sve do 1960-ih godina obilježavali "Jurjevo" 6. maja, a danas je ovaj običaj zamijenjen obilježavanjem 1. maja. Obilježavanje bi počelo već 5. maja tj. "uoči Jurjeva". Po tradiciji izlazilo bi se na određena mjesta u prirodi, pržila bi se jaja provodili drugi običaji. U Sandžaku je uobičajen naziv "Omaha" jer se sakuplja voda koja pršti na potoku - omaha i sa njom se umiva. Svetkovina obilježavanja Jurjeva se uvijek obavljala na istom mjestu. Dani uoči Jurjeva su bili za spremanje kuće, uljepšavanje ukućana i međusobnih komšijskih posjeta. Roditelji su odlazili u gajeve da uberu drenov prut, tanak i dugačak, poznat kao žitkovac. Više domaćina se udruživalo da nabave janjca i zajednički ispeku na ražnju. Zapamćeno je, da se računala oka mesa na četiri osobe, pa je prosječan janjac od 10 oka čista mesa, bio dovoljan za 40 osoba. To se sve dogovaralo tokom međusobnih posjeta komšija u dane pripreme za Jurjevo. Dogovaralo se šta će ko da uradi, donese i šta će raditi u vrijeme teferiča. Muževi su izlazili na teferič ranije, da pripreme vatru i žeravice za ražanj. Žene su sa djecom dolazile kasnije. Na ovom teferiču je bilo nekih posebnih rituala. Svi su išli na izvor da se umiju vodom i popiju jedan gutljaj. Potom su stariji žitkovcem djecu blago šibali po nogama. Cure i momci su šetali pod budnim okom svojih roditelja. Momci i cure su se kao biva šibali žitkovcima po nogama. To ritualno šibanje žitkovcem je vršeno, da bi onaj koji je šiban, u narednom periodu bio zdrav kao drijen! Žitkovac se nije bacao nakon teferića, nego nosio kući i postavljao iznad ulaznih vrata, s unutarnje strane. U podne su se zaposjedala mjesta oko jela. Sjedilo se na raznim vrstama prostirke, po nekoliko porodica zajedno. Stariji su sjedili odvojeno od djece, cura i momaka. Najstariji je rezao janjetinu i raspoređivao prisutnima. Prvo se davalo ženama, potom djeci, a muževima posljednjima i najčešće su dobivali i glavu, kao „glava ide glavi porodice“. Nakon posluživanja svih oko jela, ostatak pečenoga janjca se davao onima, koji su bili na teferiču, a nisu mogli ispeći janjca. Osim pečenoga janjca, bilo je i drugih jela. Najčešće razne vrste čorbi, a uobičajena je bila salata od mladoga luka i mladoga masnoga sira – satrica. Nakon slanih jela, bilo je jedno slatko, najčešće hurmašica. Nakon slatkog jela, djeca, cure i momci, su ustajali i odlazili u šetnju, a stariji su uz kafu dovršavali objed. Nakon kafe, ustajali su i šetali od jedne do druge grupe na pozdravljanje i razgovor. Uobičajeno je bilo da mladi zaigraju kolo uz svirku lokalnih harmonikaša. Stariji bi tada zapjevali i natpjevavali. U zavisnosti od vremenskih prilika, ostajalo se do kasnog popodneva.
Grad Ljubljana slavi Jurjevo kao dan svoga zaštitnika, uz Ljubljanu Jurjevo se naročito slavi u Beloj Krajini na vrlo sličan način kao u Hrvatskoj, ali 24. aprila.[9]
U Albaniji i na Kosovu se Đurđevdan zove Shën Gjergji (Shëngjergji) proslavlja se 6. maja, običaj je da se toga dana pale velike vatre oko kojih se pleše.
Đurđevdan praznuju i Gorani iz Gore na jugu Kosova. Goranci koji su prešli na islam u 18. vijek u, zadržali su taj praznik. Središnja proslava održava se u ataru sela Vranište na lokaciji koja se naziva Vlaška.
- ↑ Funk & Wagnalls New Standard Dictionary of the English Language (New York, 1943, str. 1023).
- ↑ Tradition English Festivals
- ↑ McSmith, Andy (23 April 2009). „Who is St George?”. London: Independent.co.uk. Pristupljeno 23. 04. 2010.
- ↑ The Calendar: Rules to Order the Christian Year na portalu The Church of England (2011-04-22) pristupljeno 18. 05. 2011.
- ↑ Liturgical Calendar: May 2011, sa portala The Catholic Church in England and Wales (2011-04-22) pristupljeno 18. 05. 2011.
- ↑ Robert Majetić: Jurjevo u Stubici na portalu za škole, pristupljeno 18. 05. 2011.
- ↑ Milan Vuković: Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba, Beograd, 1985.
- ↑ Danka Ivanović: Đurđevdan na portalu - Višegrad, pristupljeno 18. 05. 2011.[mrtav link]
- ↑ 24 april - Jurjevo praznik pomladi, sa portala MMC RTV Slovenija (2011-04-22) pristupljeno 18. 05. 2011.
