Livonski križarski rat

Datum	13. vijek
Lokacija	Estonija, Latvija
Ishod	Pobjeda križara; Stvaranje Terra Mariane i Vojvodstvo Estonija

Livonski križarski rat
	Segment sjevernih križarskih ratova
Datum	13. vijek
Lokacija	Estonija, Latvija
Ishod	Pobjeda križara; Stvaranje Terra Mariane i Vojvodstvo Estonija
Sukobljene strane
	Križari Bratstvo mača; Livonski red; Danska; Švedska;
Komandanti i vođe
Albert od Rige; Anders Sunesen; Berthold od Hanovera †; Caupo od Turaide † ; Theoderich von Treyden †; Valdemar Veliki; Volquin †; Wenno; Wilken von Endorp †; Otto von Lutterberg †; Tālivaldis od Tālave †	Ako od Salaspilsa †; Vjačko od Kukenoisa †; Visvaldis od Jersike; Lembitu od Lehole †; Viestards od Tērvetea; Nameisis od Zemgalea

Livonski križarski rat^[1]^[2] odnosi se na osvajanje teritorija kojeg sačinjavaju današnja Latvija i Estonija tokom sjevernih križarskih ratova odobrenih od strane pape: glavni počinioci većinom su bili Nijemci iz Svetog Rimskog Carstva i Danske, a završio je stvaranjem Terra Mariana i Vojvodstva Estonija. Zemlje na istočnim obalama Baltičkog mora bile su posljednji dijelovi Evropa koji su bili pokršteni.

2. februara 1207. godine,^[3] u osvojenim teritorijima, osnovana je crkvena država zvana Terra Mariana kao kneževina Svetog Rimskog Carstva,^[4] a 1215. papa Inocent III ju je proglasio podanikom Svete stolice.^[5] Nakon uspjeha tog križarskog rata, Vilim iz Modene je teritorije pod okupacijom Nijemaca i Danaca podijelio na šest feudalnih kneževina.

Ratovi protiv Livonaca i Latgala (1198–1209)

Kršćanstvo je došlo u Latviju sa naseljavanjem Grobiņe od strane Šveđana u 7. i Danaca u 11. vijeku. Do vremena kada su njemački trgovci počeli dolaziti u drugoj polovini 12. vijeka kako bi trgovali duž drevne trgovačke rute od Varjaga do Grka, neki lokalni stanovnici već su pokršteni.

Sveti Meinhard od Segeberga došao je u Ikšķile 1184. sa misijom da preobrati paganske Livonce i 1186. je osvešten za biskupa Üxkülla. Taj grad na riječnoj obali tada je bio centar nadolazećih križarskih aktivnosti u livonskom području.

Autohotni Livonci (Līvi), koji su plaćali danak istočnoslavenskoj Kneževini Polotsk i često bili pod napadom od strane svojih južnih susjeda Zemgala, isprva su smatrali Niže Nijemce (Sase) korisnim saveznicima. Prvi istaknuti Livonac koji je bio preobraćen bio je njihov vođa Kaupo od Turaide, koji je pokršten oko 1189. godine.

Papa Celestin III pozvao je na križarski rat protiv pagana u Sjevernoj Evropi 1193. godine. Kada miroljubivi načini preobraćanja nisu pružili zadovoljavajuće rezultate, nestrpljivi Meinhard kovao je zavjeru da prisilno preobrati Livonce, ali je ona osujećena. Umro je 1196., bez da je postigao uspjeh u svojoj misiji. Njegov izabrani zamjenik, biskup Berthold od Hanovera, cistercitski opat Loccuma, 1198. je došao sa velikim kontingentom križara. Ubrzo nakon toga, dok je jahao ispred svojih trupa u bitku, Berthold je okružen i ubijen, a njegove snage doživjele su poraz od strane Livonaca.

Kako bi osvetio Bertholdov poraz, papa Inocent III izdao je bulu u kojoj je proglasio križarski rat protiv Livonaca. Albrecht von Buxthoeven, postavljen za biskupa 1199. iskrcao se iduće godine sa velikom vojskom i pretvorio Rigu usjedište svoje Riške nadbiskupije 1201. godine. On je 1202. formirao Livonsko bratstvo mača radi pomoći pri preobraćanju pagana na kršćanstvo i, važnije, radi obrane njemačke trgovine i osiguravanja njemačke kontrole nad trgovanjem.

Kako se njemački stisak stezao, Livonci i njihov pokršteni vođa pobunili su se protiv križara. Kaupove snage pobijeđene su kod Turaide 1206. godine i proglašeno je da su Livonci preobraćeni. Kaupo je nakon toga ostao saveznik križara do svoje smrti u Bici na dan sv. Mateja 1217. godine.

Do 1208. važne pogranične trgovačke kuće Salaspils (Holme), Koknese (Kokenhusen) i Sēlpils (Selburg) preuzete su kao razultat Albertovog energičnog vođenja kampanje. Iste te godine, vladari latgalskih okruga Tālava, Satekle i Autine uspostavili su vojne saveze sa Redom i počela je izgradnja i zamka Cēsis i kamenog zamka Koknese, gdje se susreću rijeke Zapadna Dvina i Pērse, tako zamijenivši drveni zamak Latgala.

Albert je 1209. godine, vodeći snage Reda, zauzeo glavni grad latgalske Kneževine Jersike i živu zarobio ženu vladara Visvaldisa. Visvaldis je bio primoran potčiniti svoje kraljevstvo Albertu kao dar Riške nadbiskupije, a vraćen mu je jedan njegov dio kao feudalno dobro. Tālava, oslabljena u ratovima sa Estoncima i Rusima, postala je vazalna država Riške nadbiskupije 1214. godine, a 1224. je konačno podijeljena između nadbiskupije i Reda.

Ratovi protiv Estonaca (1208–27)

Do 1208. križari su bili dovoljno snažni da započnu borbena dejstva protiv Estonaca, koji su tada bili podijeljeni na osam većih i sedam manjih okruga, predvođenih starješinama, sa ograničenom međusobnom saradnjom. Uz pomoć nedavno preobraćenih lokalnih plemena Livonaca i Latgala, križari su pokrenuli pljačke u Sakali i Ugauniji u južnoj Estoniji. Estonska plemena pružala su žestok otpor napadima iz Rige i povremeno su pljačkala teritorije koje su kontrolirali križari.

Vojnici zaraćenih strana su 1208–27 divljali Livonijom, Latgalijom i ostalim estonskim okruzima, pri čemu su Livonci, Latgali i Rusi Novgorodske Republike služili kao povremeni saveznici i križara i Estonaca. Gradine, koje su bile ključni centri Estonskih zajednica, bivale su pod opsadom, zauzete i ponovo osvojene mnogo puta. Primirje između strana umornih od rata uspostavljen je na tri godine (1213–1215). Pokazao se generalno povoljnijim za Nijemce, koji su konsolidovali svoju političku poziciju, dok Estonci nisu bili u stanju razviti svoj sistem nestalnih saveza u centraliziranu državu. Predvodio ih je Lembitu od Lehole, starješina okruga Sakala, koji je do 1211. zaokupio pažnju njemačkih hroničara kao centralna ličnost estonskog otpora. Livonski vođa Kaupo ubijen je u Bici na dan sv. Mateja u blizini Viljandija (Fellin) 21. septembra 1217. godine, ali je ubijen i Lembitu, tako da je ta bitka bila katastrofalan poraz za Estonce.

Kršćanska kraljevstva Danska i Švedska također su žarko željela proširiti se na istočne obale Baltika. Albert je 1218. pitao kralja Valdemara II od Danske za pomoć, ali je Valdemar umjesto toga napravio dogovor sa Redom. Kralj je izašao iz Bitke kod Lyndanissea u Revelu 1219. kao pobjednik, što je također događaj kojem se pripisuje porijeklo zastave Danske. Nakon toga je osnovao utvrdu Castrum Danorum, oko koje su 1220. i 1223. Estonci neuspješno vršili opsadu. Kralj Johan I od Švedske pokušao je uspostaviti švedsko prisustvo u provinciji Wiek, ali njegove su trupe pobijeđene od strane Saarlaseda u Bici kod Lihule 1220. godine. Revelija, Harrien i Virumaa, čitava sjeverna Estonija, završila je pod kontrolom Danaca.

Tokom ustanka 1223. godine, sve kršćanske tvrđave u Estoniji osim u Tallinnu pale su u ruke Estonaca, a njihovi su branitelji ubijeni. Do 1224. križari su osvojili sve veće utvrde, osim Tharbate, koju je branio odlučan estonski garnizon i 200 ruskih plaćenika. Vođa ruskih trupa bio je Vjačko, kome je Novgorodska Republika obećala tvrđavu i njene okolne zemlje "ako bi ih uspio osvojiti sam za sebe".^[6] Križari su konačno osvojili Tharbatu u augustu 1224. i ubili sve njene branitelje.

Rane 1224. car Fridrik II najavio je u Kataniji da se Livonija, Pruska, Sambija i veliki broj susjednih provincija od tada smatra za reichsfrei, tj. da su direktno potčinjene samo Rimokatoličkoj crkvi i Svetom Rimskom Carstvu, umjesto da su u nadležnosti lokalnih vladara. Na kraju godine papa Honorije III najavio je odabir biskupa Vilima iz Modene kao papinskog legata za Livoniju, Prusku i ostale zemlje.

Livonsko bratstvo mača je 1224. uspostavilo svoje glavno sjedište u Fellinu (Viljandiju) u Sackaliji, gdje još uvijek stoje zidine Gospodarevog zamka. Ostale tvrđave bile su Wenden (Cēsis), Segewold (Sigulda) i Ascheraden (Aizkraukle).

Hronike Henrika od Livonije, jedna od najvećih srednjovjekovnih pripovijesti, napisana je vjerojatno kao izvještaj za Vilima iz Modene, pružajući mu historiju Crkve u Livoniji do njegovog vremena. Pripovijeda kako je 1226. godine, u utvrdi Tarwanpe, Viliam iz Modene uspješno dogovorio mir između Nijemaca, Danaca i Vironaca.

Rat protiv Saarlaseda (1206–61)

Glavni članak: Saarlased

Dogovor iz 1241. između Livonskog reda, Biskupije Ösel-Wiek i Saarlaseda u Nacionalnom arhivu Švedske

Posljednji estonski okgur koji je izdržao protiv napadača bio je otok Saaremaa (Ösel), čije su ratne flote nastavile pljačkati Dansku i Švedsku tokom godina borbe protiv njemačkih križara.

Danska vojska predvođena kraljem Valdemarom II i Andersom, biskupom Lunda 1206. se iskrcala na otoku Saaremaa i bezuspješno pokušala uspostaviti utvrdu. Livonsko bratstvo mača i biskup Theodorich su 1216. udružili snage i napali otok preko zaleđenog mora. Saarlasedi su se osvetili pljačkanjem teritorija Latvije pod njemačkom kontrolom idućeg proljeća. Švedska vojska predvođena kraljem Johanom I od Švedske i biskupom Karlom od Linköpinga je 1220. zauzela Lihulu u Rotaliji u zapadnoj Estoniji. Saarlasedi su napali švedsku utvrdu kasnije iste godine i pobili čitav garnizon, uključujući i biskupa Linköpinga.

Danski kralj Valdemar II je 1222. pokušao po drugi put okupirati Saaramu, ovaj put podigavši kamenu utvrdu sa snažnim garnizonom. Utvrda je bila pod opsadom i predala se za pet dana, a danski garnizon vratio se u Revel, ostavivši brata biskupa Alberta od Rige, Theodorica, i ostale kao taoce radi mira. Saarlasedi su sravnili taj zamak sa zemljom.^[7]

Livonsko bratstvo mača, grad Riga i biskup Rige su 1227. organizirali zajednički napad na Saaremu. Nakon predaje dvije glavne Saarlasedske utvrde, Muhu u Valjala, Saarlasedi su službeno prihvatili kršćanstvo.

Nakon poraza Livonskog bratstva mača u Bitci kod Saule 1236. rat je ponovo izbio na otoku Saaremaa. Saarlasedi su 1241. ponovo prihvatili kršćanstvo potpisivanjem dogovora sa Velikim majstorom Livonskog reda, Andreasom de Velvenom i Biskupijom Ösel-Wiek. Nakon toga je uslijedio dogovor potpisan 1255. između Velikog majstora reda, Annoa Sangerhausenna, i u ime Saarlaseda, starješina čija su imena latinski pisari fonetski zapisali kao Ylle, Culle, Enu, Muntelene, Tappete, Yalde, Melete i Cake ^[8] Dogovor je pružio Saarlasedima nekoliko karakterističnih prava u pogledu vlasništva i nasljeđivanja zemlje, društvenog reda i prakticiranja religije.

Rat je izbio 1261. kada su Saarlasedi ponovo odbacili kršćanstvo i pobili sve Nijemce na otoku. Dogovor o primirju potpisan je nakon što su udružene snage Livonskog reda, Biskupije Ösel-Wiek i Danske Estonije, uključujući kontinentalne Estonce i Latvijce, pobijedile Saarlasede zauzimanjem njihove utvrde u Kaarmi. Ubrzo nakon toga, Livonski red izgradio je kamenu utvrdu u Pöideu.

Saarlasedi su se ponovno pobunili 24. jula 1343., pobivši sve Nijemce na otoku, utopivši sve svećenike i izvršivši opsadu zamka Livonskog reda u Pöideu. Nakon predaje garnizona Saarlasedi su masakrirali branitelje i uništili zamak. U februaru 1344. Burchard von Dreileben je pokrenuo pohod preko zaleđenog mora na otok Saaremaa. Saarlasedska utvrda je bila osvojena, a njihov vođa Vesse je ubijen. U rano proljeće 1345. idući pohod Livonskog reda završio je dogovorom koji se spominje u kronici Hermanna von Wartbergea i Prvom novgorodskom ljetopisu.

Saaremaa je ostala domena Livonskog reda i Biskupije Ösel-Wiek do 1559. godine.

Ratovi protiv Kurša (1242–67)

Nakon poraza Estonaca, križarski rat preusmjeren je na Kurše i Zemgale, baltska plemena koja su živjela južno i zapadno od Zapadne Dvine i bila u bliskoj vezi sa Žemajtima.

U julu 1210. Kurši su napali Rigu.^[9] Nakon jednog dana borbi, Kurši se nisu uspjeli probiti kroz gradske zidine. Prešli su na drugu obalu Dvine kako bi spalili svoje mrtve i žalili su tri dana.^[10] Kurši su 1228. zajedno sa Zemgalima ponovo napali Rigu. Iako su ponovo bili neuspješni u napadu na grad, uništili su manastir u Daugavgrivi i ubili sve monahe.

Nakon poraza Estonaca i Saarlaseda 1227., Kurši su bili suočeni sa litvanskim neprijateljima na istoku i jugu, a sa sjevera ih je uznemiravalo Livonsko bratstvo mača; na zapadu, na obali mora, vrebali su njihovi najveći neprijatelji, Danci i Šveđani, čekajući svoju priliku. U toj beznadežnoj situaciji, dodatno zagorčanoj glađu, Kurši su radije odabrali da pokušaju sklopiti mir sa kršćanskim osvajačima, pozvavši monahe u svoju zemlju, tako pobjegavši od napada skandinavskih nacija.^[11] Kurši u sjevernim dijelovima Kurlandije, pod vođstvom svog poglavara Lamekinsa (Lammechinus Rex), 1230. su potpisali primirje sa Nijemcima, a zemlje koje su do tada nastanjivali postale su poznate kao Vredecuronia ili Courland Mira. Južni Kurši su, međutim, nastavili pružati otpor osvajačima.

Kurši su 1260. sudjelovali u Bitci kod Durbe, jednoj od najvećih bitaka u Livoniji u 13. vijeku. Bili su prisiljeni boriti se na strani križara. Kada je bitka počela, Kurši su napustili vitezove. Peter von Dusburg navodi da su Kurši čak napali vitezove odozada. Estonci i ostali lokalni narodi uskoro su krenuli stopama Kurša i napustili vitezove i to je omogućilo Žemajtima da postignu pobjedu nad Livonskim redom. To je bio težak poraz za Red i uskoro su izbile pobune protiv križara u kurškim i pruskim zemljama.

Kurški otpor konačno je obuzdan 1266., kada je cijela Kurlandija podijeljena između Livonskog reda i Riške nadbiskupije. Kurški plemići, među njima 40 klanova potomaka kurških poglavica, koji su živjeli u gradu Kuldīga, očuvali su ličnu slobodu i dio svojih privilegija.^[11]^[12]

Ratovi protiv Zemgala (1219–90)

Prema Kronici Henrika od Livonije, Zemgali su formirali savez sa biskupom Albertom od Rige protiv pobunjeničkih Livonaca prije 1203. i primili vojnu podršku kako bi odbili litvanske napade 1205. godine. Zemgalski vojvoda Viestards (latinski: dux Semigallorum) je 1207. pomogao pokrštenom livonskom poglavaru Kaupu da osvoji nazad svoj zamak u Turaidi od paganskih pobunjenika.

Zemgalsko-njemački savez je prekinut 1219. nakon križarske invazije Žemajtije. Vojvoda Viestards je brzo formirao savez sa Litvancima i Kuršima. Zemgali i Kurši su 1228. napali samostan u Daugavgrīvi, glavnom križarskom uporištu u riječnoj delti Zapadne Dvine. Križari su se osvetili i napali Zemgaliju. Zemgali su zauzvrat opljačkali zemlju oko gradine Aizkraukle.

Zemgali su 1236. napali križare koji su se povlačili u Rigu nakon Bitke kod Saule, ubivši veliki broj njih. Nakon redovnih napada, Livonski red je djelimično obuzdao Zemgalce 1254.

Litvanski veliki vojvoda Traidenis je 1270. godine, zajedno sa Zemgalima, napao Livoniju i otok Saaremaa. Za vrijeme Bitke kod Karusea na zaleđenom Riškom zaljevu, Livonski red je pobijeđen, a njegov gospodar Otto von Lutterberg je ubijen.

1287. je oko 1400 Zemgala napalo križarsku tvrđavu u Ikšķilu i opljačkali obližnje zemlje. Dok su se vraćali u Zemgaliju snage Reda su ih uhvatile i u blizini rijeke Garoze započela je velika Bitka kod Garoze. Križarske snage bile su pod opsadom i doživjele težak poraz. Ubijeno je više od 40 vitezova, uključujući Velikog majstora Livonskog reda Willekina vond Endorpa, i nepoznat broj saveznika križara. To je bila posljednja Zemgalska pobjeda nad rastućim snagama Livonskog reda.

1279. godine, nakon Bitke kod Aizkrauklea, veliki vojvoda Traidenis od Litvanije podržao je Zemgalski ustanak Livonskog reda predvođen vojvodom Nameisisom.

Tokom 1280-ih, Livonski je red počeo masivan pohod protiv Zemgala, u sklopu kojeg su spaljena njihova polja, što je dovelo do gladi. Zemgali su nastavili svoj otpor do 1290., kada su spalili svoj posljednji zamak u Sidrabeneu i krenuli prema jugu. Rimovana hronika tvrdi da se 100 000 preselilo u Litvaniju i tu se nastavilo boriti protiv Nijemaca.

Neosvojeni južni dijelovi kurških i zemgalskih teritorija (Sidrabe, Rakte, Ceklis, Megava itd.) ujedinjeni su pod vladavinom Velike kneževine Litvanije.

Posljedice

1227. Livonsko bratstvo mača osvojilo je sve danske teritorije u sjevernoj Estoniji. Nakon Bitke kod Saule preživjeli članovi Bratstva mača udružili su se sa Teutonskim redom Pruske 1237. i postali poznati kao Livonski red. 7. juna 1238. godine, prema Sporazumu iz Stensbyja, teutonski vitezovi vratili su Vojvodstvo Estoniju Valdemaru II, sve do 1346. godine, kada su te zemlje nakon Jurjevskog noćnog ustanka prodane nazad tom redu i postale dio Redovničke države Teutonskog viteškog reda.

Nakon osvajanja, sve preostale lokalne populacije tobože su pokrštene. Prva postojeća knjiga na njihovom domaćem jeziku štampana je 1535. godine, a u pitanju je bio luteranski katehizam.^[13] Osvajači su podržavali vojnu kontrolu svojom mrežom zamaka u čitavoj Estoniji i Latviji.^[14]

Papinski legat Vilim iz Modene podijelio je tu zemlju na šest feudalnih kneževina: Rišku nadbiskupiju; Kurlandsku biskupiju; Dorpatsku biskupiju; Biskupiju Ösel-Wiek, Vojvodstvo Estonija (kao domenu danskog kralja) i zemlje pod vojnom upravom Livonskog bratstva mača^[15]^[16]

Bitke

Povezano

Vanjske poveznice

Saaremaa 1100–1227 Arhivirano 2008-02-22 na Wayback Machine-u

Reference

↑ Urban, William (1981). Livonian Crusade. University Press of America. ISBN 0-8191-1683-1.
↑ Riley-Smith, Jonathan (2005). The Crusades: A History. Continuum International Publishing Group. str. 161. ISBN 0-8264-7269-9.
↑ Bilmanis, Alfreds (1944). Latvian–Russian Relations: Documents. The Latvian legation.
↑ Herbermann, Charles George (1907). The Catholic Encyclopedia. Robert Appleton Company.
↑ Bilmanis, Alfreds (1945). The Church in Latvia. Drauga vēsts.
↑ Tarvel, Enn (ed.). 1982. Henriku Liivimaa kroonika. Heinrici Chronicon Livoniae. str. 246. Tallinn: Eesti Raamat.
↑ The Baltic Crusade By William L. Urban; str. 113–114 ISBN 0-929700-10-4
↑ Liv-, est- und kurländisches Urkundenbuch: Nebst Regesten
↑ http://www.euratlas.net/history/europe/1500/entity_4029.html
↑ Hronika Henrika od Livonije
↑ ^11,0 ^11,1 Edgar V. Saks. Aestii. 1960. str. 244.
↑ F. Balodis. Lettland och letterna: Ha de rätt at leva. Stockholm 1943. str. 212.
↑ Estonski jezik Arhivirano 2016-04-07 na Wayback Machine-u sa Estonia.eu, pristupljeno 12. marta 2016.
↑ Harrison, Dick (2005) (Swedish). Gud vill det! - Nordiska korsfarare under medeltid. Ordfront. str. 573. ISBN 978-91-7441-373-1.
↑ Christiansen, Eric (1997). The Northern Crusades. Penguin. ISBN 0-14-026653-4.
↑ Knut, Helle (2003). The Cambridge History of Scandinavia: Prehistory to 1520. Cambridge University Press. str. 269. ISBN 0-521-47299-7.
↑ http://www.kernave.org/en/archaeological-site/arch-site/site-history

[1] Urban, William (1981). Livonian Crusade. University Press of America. ISBN 0-8191-1683-1.

[2] Riley-Smith, Jonathan (2005). The Crusades: A History. Continuum International Publishing Group. str. 161. ISBN 0-8264-7269-9.

[3] Bilmanis, Alfreds (1944). Latvian–Russian Relations: Documents. The Latvian legation.

[4] Herbermann, Charles George (1907). The Catholic Encyclopedia. Robert Appleton Company.

[5] Bilmanis, Alfreds (1945). The Church in Latvia. Drauga vēsts.

[6] Tarvel, Enn (ed.). 1982. Henriku Liivimaa kroonika. Heinrici Chronicon Livoniae. str. 246. Tallinn: Eesti Raamat.

[7] The Baltic Crusade By William L. Urban; str. 113–114 ISBN 0-929700-10-4

[8] Liv-, est- und kurländisches Urkundenbuch: Nebst Regesten

[9] ttp://www.euratlas.net/history/europe/1500/entity_4029.html

[10] Hronika Henrika od Livonije

[Saks244-11] 11,0 ^11,1 Edgar V. Saks. Aestii. 1960. str. 244.

[12] F. Balodis. Lettland och letterna: Ha de rätt at leva. Stockholm 1943. str. 212.

[13] Estonski jezik Arhivirano 2016-04-07 na Wayback Machine-u sa Estonia.eu, pristupljeno 12. marta 2016.

[14] Harrison, Dick (2005) (Swedish). Gud vill det! - Nordiska korsfarare under medeltid. Ordfront. str. 573. ISBN 978-91-7441-373-1.

[15] Christiansen, Eric (1997). The Northern Crusades. Penguin. ISBN 0-14-026653-4.

[16] Knut, Helle (2003). The Cambridge History of Scandinavia: Prehistory to 1520. Cambridge University Press. str. 269. ISBN 0-521-47299-7.

[17] ttp://www.kernave.org/en/archaeological-site/arch-site/site-history

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]

[17]