Prijeđi na sadržaj

Sociobiologija

Izvor: Wikipedija

Sociobiologija je naučna disciplina koja je nastala sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća, a ime je dobila od osnivača Edwardа Osbornеа Wilsonа. On ovu nauku definira kao „naučno proučavanje bioloških osnova svih oblika socijalnih ponašanja različitih vrsta organizama, uključujući i čovjeka”.[1][2][3]

Sociobiologija je hibridna naučna disciplina nastala saznanjima iz etologije (naturalističko proučavanje obrazaca ponašanja), ekologije (proučavanje odnosa između organizama u datoj okolini) i genetike, na osnovu koje je potrebno izvesti opšta načela bioloških odlika svih društava.[4][5] U predgovoru kasnijeg izdanja svog dela O ljudskoj prirodi Wilson navodi da je sociobiologija nastala u politički turbulentnom periodu u SAD, a sociobiološka stanovišta kosila su se s većinom prihvaćenih stanovišta o čovjeku i njegovoj prirodi: s teološkim pristupom – prema kojem je čovjek po prirodi dobro biće, a njegova priroda proizvod božjeg stvaralaštva – i s biheviorističkom doktrinom o praznoj ploči – prema kojoj je ljudska priroda potpuno plastična, a čovjek je rezultat odgoja i može biti oblikovan na različite načine. Sociobiološko stanovište o urođenoj ljudskoj prirodi i ograničenosti njenog oblikovanja predstavljalo je radikalan raskid s većinom pristupa u proučavanju čovjeka. Urođene razlike nisu bile politički popularna tema u periodu kada se veliki broj društvenih intelektualaca borio za emancipaciju manjina i žena i njihovu potpunu integraciju u američko društvo. Stoga je sociobiologija doživjela kritike s različitih strana, a naročito političke.[6]

Sociobiologija se bavi uporednim analizama životinjskih i ljudskih društava. Budući da ova disciplina počiva na temeljima genetičke evolucije, sociobiolozi tragaju za načinima na koji razne vrste socijalnog organiziranja utiču na prilagođavanje posebnih vrsta povoljnim okolnostima, prvenstveno opasnostima na koje nailaze u okruženju.[7] Sociobiologija proučava genetički uticaj na društveno ponašanje kod različitih vrsta koje su nastale i razvile se kroz darvinističke mehanizme prirodne selekcije. Wilson je smatrao da je ova disciplina svojevrsno proširenje populacijske biologije i evolucijske teorije na društvenu organizaciju. Značajni problemi kojima se disciplina bavi vezani su za agresivnost, odnose između spolova i seksualni odabir, značaj roditeljskih uloga i ženskih reproduktivnih strategija, značaj roditeljske brige i roditeljske manipulacije, sukobe među generacijama i spolovima, veze između srodnika, altruizam i recipročni altruizam. Wilson je smatrao da nije pitanje da li je ljudsko društveno ponašanje genetički uslovljeno, nego u kojoj mjeri.[8] Wilson smatra da sociobiologija ne dokumentira puki genetički determinizam ljudskog ponašanja, nego da istražuje uticaj gena kao jedinica nasljeđivanja na psihološke, etološke i socijalne fenomene koje karakteriziraju živa bića.

Tako shvaćena teorija primjenjiva je na ponašanje jedinki u istoj mjeri kao što je primjenjiva na psihologiju. Pretpostavlja se da je uticaj gena značajan za ponašanje koje rezultira reproduktivnim uspjehom jedinki. Sociobiologija je s vremenom postala empirijski utemeljena nauka. Pretpostavke da se bića ponašaju maksimalizirajući vlastitu podobnost potvrđene su uz neke izuzetke, dok su neki dijelovi ljudskog ponašanja i dalje sporni.[9] Sociobiolozi se ne usmjeravaju samo na proučavanje ljudske društvenosti; znatan dio sociobiologa posmatra fenomen društvenosti kao pojavu koju dijele mnoge životinjske vrste, a društveno ponašanje obezbjeđuje im lakše savladavanje prepreka, a time i opstanak u datim habitatima. Mnogi sociobiolozi specijaliziraju se za proučavanje posebnih životinjskih vrsta, a njihova znanja često nisu korisna za široke generalizacije.[10]

Definicija

[uredi | uredi kod]

Edward Osborne Wilson definirao je sociobiologiju kao „proširenje populacijske biologije i evolucijske teorije na društvenu organizaciju”.[11]

Sociobiologija se temelji na pretpostavci da su neka ponašanja – socijalna i individualna – barem dijelom naslijeđena i da na njih može uticati prirodna selekcija.[12] Ona počiva na ideji da ponašanja evoluiraju s vremenom, kao što se smatra da su fizičke osobine evoluirale. Sociobiologija predviđa da će životinje djelovati na načine koji su se tokom vremena pokazali evolucijski uspješnim. To, između ostalog, može rezultirati formiranjem složenih društvenih procesa korisnih za evolucijsku održivost.

Ova disciplina nastoji objasniti ponašanje kao proizvod prirodne selekcije. Stoga se ponašanje smatra pokušajem očuvanja gena date jedinke u populaciji. Sociobiološkom rezoniranju svojstvena je ideja da se određeni geni ili kombinacije gena koji utiču na određene karakteristike ponašanja mogu naslijediti s generacije na generaciju.[13]

Na primjer, novouspostavljeni dominantni lavovi često ubijaju mladunce u čoporu koji nisu njihovo potomstvo. To ponašanje je adaptivno jer ubijanje mladunaca eliminira konkurenciju za njihovo potomstvo i uzrokuje da ženke mnogo brže postanu spolno dostupne. To omogućava da više njihovih gena uđe u populaciju. Sociobiolozi bi ovo instinktivno ponašanje ubijanja mladunaca smatrali manifestacijom nasljednih gena uspješnog reproduciranja mužjaka lavova, dok je ponašanje bez ubijanja vjerovatno izumrlo jer su takvi lavovi bili manje uspješni u reprodukciji.[14]

Koncepti

[uredi | uredi kod]

Sam naziv sociobiologija prvi put se spominje u Wilsonovom djelu Sociobiologija: nova sinteza, gdje autor aludira na delo Juliana Huxleyja – Evolucija: moderna sinteza (1943). U središtu Wilsonove teorije jeste koncept ljudske prirode. S obzirom na to da se putem biologije proučava ljudsko ponašanje, spomenuta knjiga izazvala je brojne kontroverze. Sociobiološka teorija temelji se na tri međusobno povezana koncepta:

  1. Individualna prirodna selekcija. Wilson smatra da se osobine živih sistema mogu razumjeti i objasniti kao adaptacije putem koncepta prirodne selekcije. Sociobiologija počiva na pretpostavci da prirodna selekcija ne djeluje na jedinke i grupe, nego na gene.
  2. Inkluzivna adaptivna vrijednost. Ovaj koncept počiva na preispitivanju sebičnih korijena altruizma, koji naizgled smanjuje adaptivnu vrijednost jedinke. Pomoću matematičkih modela teorije igara sociobiolozi su ukazali na to da altruizam prema dalekim srodnicima ili nesrodnim jedinkama može podrazumijevati adaptivnu prednost.
  3. Evolucijski stabilna strategija (ESS). Ovaj koncept predstavlja strategiju koja daje najveću prosječnu adaptivnu vrijednost u okviru populacije. Ako se aleli za pojedine karakteristike fenotipa eliminiraju putem prirodnog odabira, ostaju one karakteristike koje se uklapaju u prosjek populacije. Kada populacija nije u ESS-u, razvijaju se genske mutacije i mijenjaju srednje vrijednosti fenotipova.[15]

Znatan doprinos sociobiološkim istraživanjima vidljiv je i u konceptima teorije igara. Taj pristup prvobitno se bavio ekonomskim odnosima i zasnovao na ljudskoj racionalnosti i sebičnom interesu. Međutim, u biologiji se kriterij racionalnosti nadoknađuje populacijskom dinamikom i stabilnošću, a kriterij sebičnog interesa biološkom podobnošću zasnovanoj na Darwinovoj teoriji prirodne selekcije. Spomenute teorije služe da bi se objasnili pojedinačni evolucijski događaji. Oni nisu podložni kriterijima opovrgavanja, ali imaju važnu heurističku vrijednost. Primijenjeni na stvarni svijet, evolucijski događaji mogu postati provjerljivi. Središnji pojam teorije igara jeste ESS, koji predstavlja određeni bihevioralni fenotip, tj. onu vrstu strategije koja bi, kada bi bila prihvaćena od svih članova populacije, istisnula sve konkurentne mutirajuće strategije.[16]

Teorija igara može biti primjenjiva na širok spektar pojava koje oblikuju biološku stvarnost, kao što je proučavanje strategija koje su razvili i organizmi na najnižem stepenu razvoja. „Igranje igara” mnogo je složenije kod organizama s razvijenim nervnim sistemom, a naročito kada je riječ o visokointeligentnim vrstama poput primata. Njihovu inteligenciju odlikuju sljedeće složenosti: pamćenje, obrada informacija na temelju iskustva (da bi se odlučilo o narednom potezu), bolje predviđanje budućih odnosa sa istom jedinkom i bolje razlikovanje pojedinaca.[17]

Uticaj gena na ponašanje

[uredi | uredi kod]

Vjeruje se da su mnogi oblici ponašanja uslovljeni genima. Nastanak osnovne društvene strukture proizvod је gena jer oni oblikuju ljudsko ponašanje, a time i ljudsku društvenost. Ova teorija predstavlja naučni pristup koji organizme vidi kao „mašine” namijenjene opstanku gena u genskom fondu. Ponašanje predstavlja strategije gena koje jedinki obezbjeđuju opstanak. Budući da je ljudska društvenost oblik ponašanja koji omogućuje pojedinačnim nosiocima da prežive i reproduciraju se, pretpostavlja se da su te genetičke dispozicije postigle uspjeh u smislu prosljeđivanja gena koji ih čine na potomstvo. Na primjer, nastanak i razvoj ljudske porodice posmatra se kao bihevioralna socijalna karakteristika prema kojoj individue, štiteći svoje srodnike, obezbjeđuju opstanak gena koje i sami posjeduju. Jedna novija varijanta sociobiologije jeste evolucijska psihologija. Osnovna razlika između ta dva pristupa jeste u tome što evolucijska psihologija polazi od pretpostavke da prirodna selekcija, birajući gene koji utiču na stvaranje i funkcioniranje ljudskog mozga, stvara „module”, tj. procedure u mozgu koje usmjeravaju ljudsko ponašanje. Ovi geni uspijevaju da opstanu i da se razmnože zbog adaptivne prednosti do koje dovodi spomenuta modularnost mozga.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Tucić 1999: str. 154
  2. ↑ Freedman, Daniel G. (januar 1985). „Sociobiology and the human dimension”. Ethology and Sociobiology 6 (2): 121–122. DOI:10.1016/0162-3095(85)90006-8. ISSN 0162-3095. 
  3. ↑ Dennett, Daniel (1995). Darwin's Dangerous Idea. Simon and Schuster. str. 453–454. ISBN 978-0140167344. 
  4. ↑ Polšek 1999
  5. ↑ „The Social Insects”, Sociobiology (Harvard University Press): pp. 397–437, 24. 3. 2000, ISBN 978-0-674-74416-5, pristupljeno 26. 5. 2020 
  6. ↑ Wilson 2007
  7. ↑ Wilson 1996b
  8. ↑ Polšek 1997
  9. ↑ Barash 1997
  10. ↑ Kitcher 1997
  11. ↑ Wilson, E. O. (1978). On Human Nature. Harvard. str. x. ISBN 978-0674016385. 
  12. ↑ Mohammed, Sulma I.; Alfarouk, Khalid O.; Elhassan, Ahmed M.; Hamad, Kamal; Ibrahim, Muntaser E. (2019) (en). Sociobiological Transition and Cancer. 
  13. ↑ Wilson, David Sloan Wilson; Wilson, Edward O. (2007). „Rethinking The Theoretical Foundation of Sociobiology”. The Quarterly Review of Biology 82 (4): 327–348. DOI:10.1086/522809. PMID 18217526. 
  14. ↑ Packer, Craig; Pusey, Anne E. (1983). „Adaptations of Female Lions to Infanticide by Incoming Males”. Am. Nat. 121 (5): 716–728. DOI:10.1086/284097. Arhivirano iz originala na datum 29. 12. 2015. Pristupljeno 17. 06. 2020. 
  15. ↑ (Tucić, 1999)
  16. ↑ Maynard-Smith, 1982
  17. ↑ Axelrod & Hamilton 1997

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Alcock, John (2001). The Triumph of Sociobiology. Oxford: Oxford University Press. Directly rebuts several of the above criticisms and misconceptions listed above.
  • Barkow, Jerome (Ed.). (2006) Missing the Revolution: Darwinism for Social Scientists. Oxford: Oxford University Press.
  • Cronin, H. (1992). The Ant and the Peacock: Altruism and Sexual Selection from Darwin to Today. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Etcoff, Nancy (1999). Survival of the Prettiest: The Science of Beauty. Anchor Books. ISBN 978-0-385-47942-4. 
  • Haugan, Gørill (2006) Nursing home patients’ spirituality. Interaction of the spiritual, physical, emotional and social dimensions (Faculty of Nursing, Sør-Trøndelag University College Norwegian University of Science and Technology)
  • Lerner, Richard M. (1992). Final Solutions: Biology, Prejudice, and Genocide. Pennsylvania State University Press. ISBN 978-0-271-00793-9. 
  • Richards, Janet Radcliffe (2000). Human Nature After Darwin: A Philosophical Introduction. London: Routledge.
  • Segerstråle, Ullica (2000). Defenders of the Truth: The Battle for Science in the Sociobiology Debate and Beyond. Oxford: Oxford University Press.
  • Gisela Kaplan, Lesley J Rogers (2003). Gene Worship: Moving Beyond the Nature/Nurture Debate over Genes, Brain, and Gender. Other Press. ISBN 978-1-59051-034-6. 
  • Suckow, Mark A.; Weisbroth, Steven H.; Franklin, Craig L., ur. (2006). The Laboratory Rat. ISBN 978-0-12-074903-4. Arhivirano iz originala na datum 2021-12-16. Pristupljeno 2021-09-13. 
  • Kastin, Abba J., ur. (2013). Handbook of Biologically Active Peptides. Elsevier Science. ISBN 978-0-12-385095-9. Arhivirano iz originala na datum 2021-12-16. Pristupljeno 2021-09-13. 
  • Homans, George C. (1958). „Social Behavior as Exchange”. American Journal of Sociology 63 (6): 597–606. DOI:10.1086/222355. JSTOR 2772990. 
  • Snyder, Mark; Ickes, W. (1985). „Personality and social behavior”. u: Lindzey, G.; Aronson, E.. Handbook of Social Psychology. str. 883–948. OCLC 567970783. 

Eksterni linkovi

[uredi | uredi kod]
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Sociobiologija&oldid=42041932