Tijest
Tijest (starogrčki: Θυέστης) bio je, u grčkoj mitologiji, sin Pelopa i Hipodamije te brat Atrejev i otac Egistov.[1]
U mitu se spominje velika mržnja koja se razvila između Tijesta i njegovog brata Atreja te mnogobrojni zločini koje su obojica počinila da bi se osvetili jedan drugom. Tu mržnju prouzrokovalo je prokletstvo koje je na Pelopove potomke bacio Mirtil,[2] sin boga Hermesa i kočijaš kralja Enomaja, kad ga je Pelop ubio bacivši ga u more.[3]
Ova je tragična priča počela kad su Atrej i Tijest, na nagovor majke Hipodamije, ubili svog polubrata Hrisipa, sina Pelopa i nimfe Aksiohe.[4] Prema sholiji uz Tukidida (I, 9), koji izgleda da opravdava primedbu svog komentatora, Pelop je bio taj koji je ubio Hrisipa. Atrej i Tijest su se potom dali u bekstvo, plašeći se posledica svog dela ili, prema Tukididovoj predaji, da bi izbegli Hrisipovu sudbinu.[5] Stenel, mikenski kralj i suprug njihove sestre Nikipe[6] pozvao ih je da dođu u Mideju, koju im je dodelio kao mesto boravka.[7]
Kada je posle Euristej, sin Stenelov, krenuo protiv Heraklida, poverio je vlast u Mikeni svom ujaku Atreju; a nakon Euristejeve pogibije u Atici, Atrej je postao njegov naslednik na mikenskom prestolu. Od ovog trenutka, zločini i nesreće sledili su se jedan za drugim u brzom nizu.[5] Braća su u početku složno vladala Mikenom, smenjujući se na prestolu svake godine, a onda je Atrej u svom stadu našao jagnje sa zlatnim runom.[8] Umesto da ga žrtvuje Artemidi, on je ovo jagnje zatvorio u kovčeg, jer se smatralo da zlatno runo, stari simbol Pelopida, osigurava trajnu vlast.[2] U međuvremenu, Tijest je zaveo Eropu, ženu Atrejevu, i oteo mu jagnje sa zlatnim runom, koje je zapravo bilo Hermesov dar.[9] Tada je Tijest predložio da vladar Mikene bude onaj u čijem se vlasništvu nalazi zlatno runo, što je Atrej prihvatio, uveren da je zlatno runo kod njega; kad je Tijest pokazao narodu zlatno runo, Zevs je, želeći da spreči njegov dolazak na presto, tražio od naroda da za vladara izaberu Atreja ako Sunce promeni svoju putanju i zađe na istoku: to se i dogodilo i narod je Atreja proglasio za kralja.[2][10][11]
Zbog ovog zločina, Tijesta je njegov brat proterao iz Mikene. Ali Tijest je iz progonstva poslao Plistena, sina Atrejeva, kojeg je odgojio kao svoje dete, zapovedivši mu da ubije Atreja. Međutim, Atrej je ubio izaslanika, ne znajući da je to njegov rođeni sin. Ovaj deo priče sadrži očiglednu kontradikciju: naime, ako je Atrej ubio Plistena pod ovim okolnostima, njegova supruga Eropa, koju je Tijest zaveo, nije mogla biti Plistenova udovica.[5][12][13]
Kad je saznao da ga je supruga prevarila s Tijestom, Atrej se, da bi se osvetio, pretvarao da se želi izmiriti s Tijestom, pa ga je pozvao u Mikenu. Kad je Tijest došao, Atrej je ubio dva Tijestova sina, Tantala i Plistena, pripremio njihovo meso i stavio ga pred Tijesta kao obrok.[5] Prema drugima, radilo se o Tijestovim sinovima Aglaju, Kalileju i Orhomenu.[2] Nakon što ga je Tijest pojeo, Atrej je naredio da se unesu ruke i kosti dece, a Tijest je, prestravljen onim što vidi, prokleo kuću Tantala i pobegao, a sam Helije odvratio je svoj pogled od te zastrašujuće scene i promenio svoju putanju.[14][15][16][17]
Atrejevo kraljevstvo tada su napali siromaštvo i glad, a proročište je, kada je bilo pitano za način na koji se nesreća može odvratiti, savetovalo Atreja da pozove Tijesta natrag. Atrej, koji je krenuo u potragu za njim, došao je do kralja Tesprota u Sikionu; tamo nije našao brata, ali se oženio svojom trećom ženom, Pelopijom, kćerkom Tijestovom, za koju je Atrej verovao da je Tesprotova kćerka. Pelopija je u to vreme bila trudna, noseći dete koje joj je napravio vlastiti otac, a nakon što je rodila dečaka (Egista), ostavila ga je na ulici. Međutim, dete su pronašli pastiri, a podojila ga je koza; Atrej je, čuvši za njegovo postojanje, poslao po njega i odgojio ga kao vlastitog sina.[5]
Prema Eshilu,[18] Egist je još kao dete bio prognan sa ocem Tijestom iz Mikene i tamo se nije vratio dok nije dostigao zrelost. Godine su prolazile i, kad su Atrejevi sinovi Agamemnon i Menelaj odrasli, Atrej ih je poslao u potragu za Tijestom. Pronašli su ga u Delfima i odveli natrag u Mikenu. Tu ga je Atrej bacio u tamnicu i poslao Egista da ga ubije. Ali, Egista je prepoznao njegov otac i ispričao mu sva stričeva nedela. Vrativši se Atreju, Egist se pretvarao da je ubio Tijesta, a zatim je ubio samog Atreja, koji je upravo prinosio žrtvu na morskoj obali.[19]
- Podrobnije informacije: Tijest (Seneka)
U 1. veku nove ere, možda 62. g. n.e., Seneka Mlađi napisao je tragediju Tijest.[20]
Godine 1560. Jasper Heywood, tada profesor na All Souls Collegeu u Oksfordu, objavio je stihovani prevod. Shakespeareova tragedija Tit Andronik sadrži neke od elemenata radnje iz priče o Tijestu. John Crowne je 1681. godine napisao Thyestes, A Tragedy, koja sledi Senekin zaplet, ali dodaje i ne baš skladnu ljubavnu priču. Prosper Jolyot Crebillon (1674-1762) napisao je tragediju Atree et Thieste (1707), koja je je uticala na dve priče Edgara Allana Poa. Ugo Foscolo (1778–1827) napisao je 1796. tragediju pod nazivom Tieste, koja je prvi put izvedena u Veneciji godinu dana kasnije. Caryl Churchill, britanska dramaturginja, takođe je napisala Tijesta: njen specifičan prevod izveden je u Royal Court Theatre Upstairs u Londonu 7. juna 1994.[21] Jan van Vlijmen (1935–2004) je 2004. dovršio svoju operu Thyeste. Tekst za libreto sastavio je na francuskom Hugo Claus na temelju svoju drame iz 20. veka sa istim naslovom (na holandskom: Thyestes). Lik Tijesta pojavljuje se u jednočinki Persephone, koju je napisao Ford Ainsworth.
Senekin uticaj u književnosti ogleda se i kroz druga dela. U Arnoldovom Sonetu o Shakespeareu očigledan je uticaj Seneke. "Podsećanje na Atrejev govor u Senekinom Tijestu [...] moglo bi umanjiti i Kleopatrinu strasnu, rastegnutu retoriku o Antoniju".[22]
- ↑ Smith 1873, s.v. "Thyestes"
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Srejović & Cermanović-Kuzmanovic 1889, s.v. "Atrej"
- ↑ Srejović & Cermanović-Kuzmanovic 1889, s.v. "Mirtil"
- ↑ Higin, Fabulae, 85.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 Smith 1873, s.v. "Atreus"
- ↑ Sholija uz Tukidida, Istorija peloponeskog rata, I, 9, 2, naziva je Astidamijom.
- ↑ Pseudo-Apolodor, Biblioteka, II, 4, 6.
- ↑ Seneka Mlađi, Tijest, 222 sqq.
- ↑ Evstatije, komentar uz Homera, str. 184.
- ↑ Pseudo-Apolodor, Biblioteka, Ep. II, 10.
- ↑ Euripid, Orest, 807 sqq.
- ↑ Higin, Fabulae, 86.
- ↑ Sholija uz Homerovu Ilijadu, II, 249.
- ↑ Eshil, Agamemnon, 1096 sqq, 1217 sqq, 1573 sqq.
- ↑ Sofokle, Ajant, 1266.
- ↑ Eshil, Hoefore, 1088.
- ↑ Euripid, Orest, 814.
- ↑ Eshil, Agamemnon, 1605.
- ↑ Higin, Fabulae, 88.
- ↑ Howatson 1997, s.v. Thyestes
- ↑ Seneca; Churchill, Caryl. Thyestes. : Nick Hern Books, 2014. Ebook Library. Web. 21 Oct. 2015.
- ↑ Edgecombe, Rodney Stenning. "A Debt To Seneca In Arnold's Sonnet On Shakespeare." Notes And Queries 60.2 (2013): 258. Print.
- Howatson, M.C. (1997). Oxford University Press (2 izd.). Oxford & New York.
- Smith, William (1873). A Dictionary of Greek and Roman biography and mythology. London.
- Srejović, Dragoslav; Cermanović-Kuzmanović, Aleksandrina (1989). Rečnik grčke i rimske mitologije. Beograd: Srpska književna zadruga.