Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka
U Sandžaku je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bila konstituisana uprava Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka koje je utemeljeno u Pljevljima 20. studenoga 1943.
Slijedeći ideje o nacionalnom i socijalnom oslobođenju ugrađene u platformi Narodnooslobodilačke borbe, a cijeneći sudjelovanje i antifašističku borbu naroda Sanđaka, predsjedništvo Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije na Drugom zasjedanju 29. studenog 1943. godine u Jajcu je donijelo odluku za osnivanje posebnog antifašističkog vijeća Sandžaka.
Inicijativni odbor kojeg su sačinjavali partijski rukovoditelji Sreten Vukosavljević, profesor Beogradskog sveučilišta i Murat Šećeragić muftija i vrhovni šerijatski sudac i povjerenik Islamske vjerske zajednice za Sandžak, Crnu Goru i Srbiju u Kraljevini Jugoslaviji, ocijenili su: "Na inicijativu AVNOJ-a koncem studenog 1943. godine osnovano je ZAVNO Sandžaka, iako u odlukama Drugog zasjedanja (AVNOJ-a) Sandžak nije predviđen kao federalna jedinica (...) Ovo osnivanje bilo je uvjetovano razvojem prilika u Sandžaku. Okupatorom i izdajnicima našeg naroda bilo je uspjelo da zaoštre odnose između srpskog i muslimanskog življa što je svakako za narod Sandžaka imalo posljedica."[1]
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka osnovano je 20. studenog 1943. godine u Pljevljima.
Prvi trag inicijative za osnivanje ZAVNOS može se naći u pismu Vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske, Josipa Broza Tita upućenom u jesen 1943. godine Ivanu Milutinoviću, delegatu CK KPJ, u kojem Tito izražava želju da se formira jedno vijeće za cijelu teritoriju Crne Gore, Boke, Sandžaka i Metohije. U pismu se navodi: "Smatram da bi bilo potrebno da vi što prije pristupiti u Crnoj Gori, Boki, Sandžaku i Metohiji - pripremanju konferencije antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja za te krajeve, i to, po mogućnosti, odozdo, demokratskim putem, tajnim biranjem po srezovima ".[2].
Međutim, Titova ideja da se osnuje jedno vijeće za sve ove "krajeve", kako ih je on nazvao, nije ispoštovana, te mu Ivan Milutinović odgovara 15.oktobra 1943. godine da je osnovano vijeće za Crnu Goru i Boku, iu pismu uopće ne spominje Sandžak i Metohiju. Istovremeno, u jesen 1943. godine, kapitulacijom Italije u Drugom svjetskom ratu, došlo je oslobođenja Pljevlja, Bijelog Polja, Nove Varoši, pribija i dijela Novog Pazara, Tutina, Sjenice i Prijboja, što je izazvalo ubrzano rasplamsavanje narodnooslobodilačkog pokreta u ovim mjestima, i nekoliko mjeseci kasnije dovelo do osnutka ZAVNO Sandžaka.
Na prvom zasjedanju ZAVNOS odabrana su 62 vijećnika, i to: 14 iz pljevaljskog i bijelopoljskog sreza 0,12 iz mileševskog sreza i po 11 iz srezova Priboj i Nova Varoš. Među izabranim vijećnicima bilo je pripadnika svih nacionalnosti, socijalne strukture i vjeroispovesti, a također i pet žena. Kako se navodi u već citiranom pismu Inicijativnog odbora, na osnivačkoj skupštini bili su prisutni svi "koji su svojim držanjem i radom u narodnooslobodilačkoj borbi dokazali svoju ljubav prema narodu i slobodi, koji zaista leže interesi naše borbe, našeg naroda, bratstva Srba i Muslimana, njihove budućnosti i slobode ".[1]
Tada je također formiran i Izvršni odbor sa Sretenom Vukosavljevićem kao predsjednikom i Murat ef.. Šećeragićem, kao podpredsjednikom.[3]
ZAVNOS je ukinut 29. marta 1945. godine na zasjedanju u Novome Pazaru, a područje pod upravom ZAVNOS-a podijeljeno je između SR Crne Gore i SR Srbije, Na zasjedanju u Novome Pazaru 29. ožujka 1945. ZAVNO Sandžaka zaključilo je podijeliti područje Sandžaka između Crne Gore i Srbije, i time raspustilo to tijelo javne uprave. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka poslužilo je svrsi rasplamsavanja narodnooslobodilačke borbe i širenja narodnooslobodilačkog pokreta, ali nije uspjelo prerasti u saveznu jedinicu Nove Jugoslavije. Odluka o podjeli Sandžaka donijeta je na sjednici Predsjedništva AVNOJ-a bez prethodnoga izjašnjavanja naroda,[4] suprotno volji dijela političkog rukovodstva ovog upravnog područja,[4] utjecala je da jedan dio vodećih ljudi Sandžaka ne sudjeluje u njezinoj primjeni.[4] Za dio manjine radilo se o »političkoj grešci«.[4] Sreten Vukosavljević,[4] predsjednik i Mirko Ćuković, treći potpredsjednik ZAVNO Sandžaka, odbili su nazočiti poslijednjemu zasjedanju ZAVNO Sandžaka.[4] Oni nisu ni potpisali odluku od 29. ožujka 1945., već su to učinili prvi potpredsjednik Murat Ševarović i drugi potpredsjednik Dušan Ivković.[4]
- ↑ 1,0 1,1 Proglas vjećnika AVNOJ-a iz Sandžaka, 20. VIII 1943. godine, AIIT - IV 2-3 (45) u Zoran Lakić, "Partizanska autonomija Sandžaka", Stručna knjiga, 1992.
- ↑ Zoran Lakić, "ZAVNO Crne Gore i Boke", Titograd 0,1963, dok. br. 1
- ↑ Petranović, Branko; Zečević, Momčilo. Jugoslavenski federalizam: ideje i stvarnost: tematska zbirka dokumenata, T. 2: 1943-1986, Prosveta, Beograd, 1987, str. 167, ISBN 86-07-00187-6
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Petranović, Branko; Zečević, Momčilo. Jugoslovenski federalizam : ideje i stvarnost : tematska zbirka dokumenata, T. 2 : 1943–1986, Prosveta, Beograd, 1987, str. 167, ISBN 86-07-00187-6
