Edgar Alan Po
Edgar Alan Po | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Edgar Po |
Datum rođenja | 19. januar 1809. |
Mesto rođenja | Boston, Masačusets, SAD |
Datum smrti | 7. oktobar 1849.40 god.) ( |
Mesto smrti | Baltimor, Merilend, SAD |
Porodica | |
Supružnik | Virdžinija Elajza Klem (v. 1836 — s. 1847) |
Potpis |
Edgar Alan Po (engl. Edgar Allan Poe; Boston, 19. januar 1809 — Baltimor, 7. oktobar 1849) bio je američki književnik, urednik i književni kritičar.
Pored poezije i kratkih priča, Po je naročito bio poznat zbog priča misterije i jeze. Smatran kao glavna ličnost romantizma u Americi, bio je njihov najraniji praktičar kratke priče. Osim što je smatran i za osnivača detektivskog žanra, priznat je i kao važan za još mladu naučnu fantastiku koja je tada počela da se probija u književnosti.[1] Bio je prvi poznati američki pisac koji je pokušao da živi od struke, zbog čega je imao finansijski težak život i karijeru.[2]
Rođen je u Bostonu kao drugo dete dvoje glumaca.[3] Otac je napustio porodicu 1810. godine, a njegova majka je preminula naredne godine. Kao siroče, odveden je u Virdžiniju u grad Ričmond gde su ga primili Džon i Fransis Alan. Iako nikad zvanično usvojen, proveo je veliki deo detinjstva kao deo te porodice. Uskoro je počela da se pojavljuje napetost između Džona i Edgara zbog dugova, najviše nastalih kockanjem, i cene školovanja. Po je jedan semestar pohađao Univerzitet u Virdžiniji pre nego što se ispisao zbog nemogućnosti plaćanja. Svađao se sa Dž. Alanom oko novčanih sredstava za svoje obrazovanje pre nego što se pod lažnim imenom regrutovao u vojsku 1827. godine. Tada mu je i počela, mada na početku skromna izdavačka karijera anonimnom zbirkom pesama, „Tamerlan i druge pesme“ (engl. Tamerlane and Other Poems), koja je bila pripisana „Bostoncu“. Smrću Fransis Alan 1829. godine, Po i Alan su se opet privremeno zbližili. Kasnije kao neuspešni oficirski pitomac (kadet) na Vest Pointu, Po se čvrsto odlučuje da bude pesnik i pisac, i rastavlja se sa Džonom Alanom.
Po se tad okrenuo ka prozi, i narednih nekoliko godina radio na književnim časopisima po kojima je njegov stil književne kritike postao poznat. Posao ga je naterao da se često seli iz grada u grad, kao što su Baltimor, Filadelfija i Njujork. U Baltimoru se 1835. godine oženio Virdžinijom Klem, svojom trinaestogodišnjom rođakom. U januaru 1845. godine je objavio svoju pesmu „Gavran“ (engl. The Raven), koja je odmah postala uspešna. Dve godine posle objavljivanja, žena mu umire od tuberkuloze. Četiri godine je planirao da napravi sopstveni časopis The Penn (Kasnije nazvan The Stylus), ali je umro pre nego što je bio realizovan. Po je umro kad je imao četrdeset godina, u Baltimoru, 7. oktobra 1849. godine. Uzrok smrti je nepoznat ali često pripisan alkoholu, koleri, drogama, srčanoj bolesti, besnilu, samoubistvu, tuberkulozi, i drugim uzrocima.[4]
Po i njegova dela su značajno uticali na književno stvaralaštvo u SAD i svetu, kao i na kosmologiju i kriptografiju. Pojavljuju se i u popularnoj književnosti, muzici, filmovima, i televiziji. Njegove mnogobrojne kuće su danas muzeji. Mystery Writers of America svake godine istaknutim radovima u žanru misterije dodeljuju nagradu poznatu kao Nagrada „Edgar”.
Biografija
[uredi | uredi izvor]Detinjstvo i školovanje
[uredi | uredi izvor]Rođen je kao Edgar Po, 19. januara 1809. godine, kao drugo dete glumice engleskog porekla Elizabete Arnold Hopkins i glumca Dejvida Poa ml. Imao je starijeg brata Vilijama Henrija Leonarda Poa i mlađu sestru Rozali Po.[5] Dejvid Po (Stariji) je iz okruga Kavan u Irskoj 1750. godine emigrirao u Ameriku.[6] Moguće je da je Edgar nazvan po liku iz Šekspirove drame Kralj Lir, predstave koju je par izvodio 1809. godine.[7] Otac ih je napustio 1810. godine,[8] a majka umrla godinu dana kasnije od tuberkuloze. Po je tada odveden u virdžinijski grad Ričmond i primljen u kuću Džona Alana, uspešnog škotskog trgovca duvana, raznih tkanina, pšenice, nadgrobnih spomenika i robova.[9] Iako zbog svojih staratelja nazvan Edgar Alan,[10] Po nikad nije zvanično usvojen.[11]
Velečasni Džon Bučenan ga je 1812. godine u američkoj episkopalnoj crkvi krstio u Edgara Alana Poa. Porodica je 1815. godine zajedno za Poom, Alanovom ženom Fransis Valentajn Alan i njenom sestrom En Mur (Nensi) Valentajn otplovila u Britaniju. Edgar je 1815. godine kratko pohađao školu u gradu Irvine (grad u Škotskoj gde je rođen Džon Alan) pre nego što se pridružio porodici u Londonu 1816. godine. Tamo je išao u internat u Čelsiju do leta 1817. godine. Naknadno je upisan u Manor House School Prečasnog Džona Bransbija koja se nalazila svega nekoliko kilometara od severnog Londona.[12]
Porodica se 1820. godine vratila u Ričmond. Po je 1824. godine kao načelnik služio u ričmondskoj omladinskoj brigadi kada je grad slavio posetu markiza de Lafajeta.[13] U martu 1825. godine, Vilijam Galt, poslovni mecen i jedan od najbogatijih ljudi u Ričmondu i ujak Džona Alana,[14] je preminuo i ostavio Alanu mnogo hektara nekretnine. Nasledstvo je vredelo 750.000 dolara. Alan je na leto 1825. godine proslavio svoje novo bogatstvo kupivši dvospratnu kuću zvanu Moldavija.[15]
Po se navodno verio Sarom Elmirom Rojster pre nego što se u februaru 1826. godine upisao u virdžinijski univerzitet gde je učio antičke i moderne jezike.[16][17] Mladi univerzitet, star svega jednu godinu, pratio je principe Tomasa Džefersona. Tomasova ustanova je imala stroga pravila protiv kockanja, oružja, duvana i alkohola. Međutim, ta pravila su često bila ignorisana. Džeferson je uneo sistem studentske samovlade, koji je dozvoljavao učenicima da biraju svoje predmete, da se dogovaraju oko življenja unutar škole, i prijavljuju sve prestupe fakultetu. Taj jedinstven sistem je tada još uvek bio u haosu i mnogi su se ispisivali.[18] Dok je bio tamo, Po je izgubio kontakt sa Rojster i otuđio od staratelja zbog kockarskih dugova. Tvrdio je da mu Džon nije dao dovoljno novca za časove, skripte, i nabavku i sređivanje studentskog doma. Alan mu je dodatno poslao novca i odeće, ali su se Poovi dugovi povećali.[19] Ispisao se posle godinu dana i pošto se nije osećao dobrodošlim u Ričmondu, pogotovo kad je čuo da se njegova ljubljena Rojster udala za Aleksandra Šeltona, otputovao je u aprilu 1827. godine u Boston, živeći na platama koje je dobijao radeći kao službenik i žurnalista.[20] Tada je počeo da koristi pseudonim Henri Li Renet.[21]
Vojska
[uredi | uredi izvor]Pošto mu je bio potreban novac Po je, 27. maja 1827. godine, upisao Armiju Sjedinjenih Država. Zapisan u vojsci kao Edgar A. Peri, potpisao se da ima 22 godine iako je tada imao samo 18.[22] Kao redov služio je u Masačusetsu na Fort Independence za mesečnu platu od pet dolara.[20] Te iste godine, objavio je svoju prvu knjigu, „Tamerlan i druge pesme“ (engl. Tamerlane and Other Poems); zbirku od četrdeset strana koja je bila pripisana „Bostoncu“. Knjiga je bila štampana u samo pedeset primeraka i nije primila naročitu pažnju u javnosti.[23] Edgar je ubrzo unapređen u starijeg vodnika Pešadijskog artiljerijskog puka, što mu je udvostručilo prihod.[24] Posle dvogodišnje službe, pod činom zastavnika za artiljeriju (najviši rang podoficira), Po je zaželeo da izađe iz vojske. Otkrio je nadležnom, načelniku Havardu, svoje okolnosti i pravo ime. Bilo mu je dozvoljeno da se ispiše samo ako se pomiri i napiše pismo Džonu Alanu. Mesecima je Alan ignorisao molbe, čak ga ne obaveštavajući da je Fransis bila bolesna. Poova pomajka je preminula 28. februara. Sahranjena je 2. marta. Sledećeg dana Po posećuje Džona koji je, verovatno pod utiskom smrti svoje žene, dozvolio da mu se sin ispiše da bi mogao da zakaže sastanak sa Vojnom Akademijom Sjedinjenih Država u Vest Pointu, u kojoj je Po trebalo da nastavi svoju službu.[25]
Po je otpušten 15. aprila 1829. godine kada mu je potvrđen ulaz u Vest Point.[26] Pre odlaska u vojsku se vratio u Baltimor da bi živeo sa tetkom Marijom Klem, njenom ćerkom Virdžinijom E. Klem, svojim bratom Henrijem, i babom Elizabetom K. Po.[27] U međuvremenu, Po je objavio svoju drugu knjigu, „Al Araf, Tamerlan, i manje pesme“ (engl. Al Aaraaf, Tamerlane, and Minor Poems).[28]
Upisao je Vest Point 1. jula 1830. godine.[29] Džon Alan se oktobra iste godine oženio Luizom Paterson.[30] Pošto je Alan imao vanbračnu decu koju Po nije odobravao, često su se svađali i ubrzo rastali.[31] Po je ubrzo posle toga namerno doveo sebe u situaciju da bude izbačen iz Vest Pointa, tako što je zapostavljao dužnosti i izbegavao naređenja da prisustvuje vojničkim vežbama, časovima i crkvi.[32]
Preselio se u Njujork u februaru 1831. godine gde je objavio treći tom pesama nazvan „Poeme“ (engl. Poems). Knjigu je finansirao uz pomoć svojih poznanika iz Vest Pointa koji su većinom donirali 75 centi kao doprinos zbirci, skupivši tako 170 dolara. Očekivali su satirične stihove slične onima koje je Po pisao o nadležnima dok je služio vojsku.[33] Zbirku, koja je označena kao „Drugo izdanje“, odštampao je Elam Blis iz Njujorka, zajedno sa posvetom: „Ovaj tom je sa poštovanjem posvećen korpusu kadeta Sjedinjenih Država“. U sadržaju knjige su se opet našle pesme „Tamerlan“ i „Al Araf“, kao i šest pre neobjavljenih, prvih verzija pesama, uključujući: „Heleni“ (engl. To Helen), „Izrafel“ (engl. Israfel), „Grad u moru“ (engl. The City in the Sea).[34] Vratio se u Baltimor kod svoje tetke, brata i rođake, marta 1831. godine. Njegov brat Henri je zbog bolesti, delom uzrokovanoj alkoholizmom, preminuo 1. avgusta 1831. godine.[35]
Izdavačka karijera
[uredi | uredi izvor]Posle bratovljeve smrti, Po je ozbiljnije pokušao da započne karijeru. Međutim, izabrao je veoma nezgodno vreme.[36] Bio je prvi poznati Amerikanac koji je pokušao da živi od pisanja,[2][37] što mu je bilo otežano zbog oskudice zakona međunarodnih ugovora o autorskim pravima.[38] Izdavači su radije proizvodili neovlašćene kopije britanskih radova nego plaćali za nova američka.[37] Industrija je delimično bila skrhana tkzv. „Panikom“ iz 1837. godine.[39] Iako mu je posao u američkim časopisima počeo da cveta, delimično zbog uticaja nove tehnologije, mnogi nisu trajali više od nekoliko izdanja[40] i izdavači su odbijali da plate piscima ili su ih plaćali mnogo kasnije nego dogovoreno.[41] Po je mnogo puta u svojoj karijeri morao da moli za pare i drugu pomoć.[42]
Posle poezije, Po se okreće ka prozi. Objavio je nekoliko priča sa izdavačkom kućom u Filadelfiji i započeo da piše svoju jedinu dramu, „Politije“ (engl. Politian). Baltimore Saturday Visiter je oktobra 1833. godine nagradio Poa za njegovo delo „Rukopis pronađen u boci“ (engl. MS. Found in a Bottle).[43] Priča je skrenula pažnju Džon P. Kenedija, koji je pomogao Edgaru tako što ga je upoznao sa Tomasom V. Vajtom, urednikom lista Southern Literary Messenger u Ričmondu.[44] Tamo je avgusta 1835. godine radio kao pomoćni urednik, ali je u roku od nekoliko nedelja otpušten zato što je pijan došao na posao.[45] Vraćajući se u Baltimor, Po se u tajnosti 22. septembra 1835. godine oženio Virdžinijom, svojom rođakom. On je imao 26 godina, a ona, na venčanom listu potpisana kao da ima 21, imala je 13 godina.[46][47]. Zbog obećanja da neće biti više incidenata, Vajt ga opet zapošljava i Po sa Virdžinijom i njenom majkom vraća u Ričmond. Radio je za časopis sve do januara 1837. godine. Tvrdio je da se za vreme njegovog radnog staža broj prodatih primeraka povećao sa 700 na 3,500.[5] U časopisu je objavio nekoliko pesama, recenzija knjiga, kritika i priča. On i Virdžinija su se u Ričmondu javno venčali 16. maja 1836. godine.
Delo „Avanture Artura Gordona Pima“ (engl. The Narrative of Arthur Gordon Pym of Nantucket) je 1838. godine objavljeno i uveliko primljeno u javnosti.[48] Na leto 1839. godine počeo je da radi kao pomoćni urednik u časopisu Burton's Gentleman's Magazine. Tu je objavio mnoge članke, priče i recenzije, što mu je poboljšalo već ustaljenu reputaciju kritičara. Iste godine je objavio „Priče iz Groteske i Arabeske“ (engl. Tales of the Grotesque and Arabesque), koje su bile podeljene u dva toma, i od kojih je dobio malo novca i podeljene kritike.[49] Po je ovaj časopis napustio posle godinu dana, da bi u kratkom periodu posle počeo da radi za Graham's Magazine.[50]
Juna 1840. godine, objavljuje prospekt koji je najavio njegove namere da započne sopstveni časopis, The Stylus.[51] Originalni naslov je trebalo da bude The Penn, jer je ideja bila da se novine objave u Filadelfiji. Šestog juna 1840. godine je kupio mesto za svoju reklamu u časopisu Saturday Evening Post, koja je glasila: „Prospekt za The Penn časopis, mesečni književni žurnal, koji će uređivati u Filadelfiji Edgar A. Po“.[52] Po je umro pre nego što je časopis zaživeo. Pokušao je da dobije mesto u administraciji Džona Tajlera tako što je tvrdio da je član Vigovske stranke.[53] Nadao se da će mu Robert,[54] sin predsednika Tajlera i poznanik Frederika Tomasa (Poov prijatelj), pomoći u dobijanju posla na filadelfijskoj carini.[55] Sredinom septembra 1842. godine kada je trebalo da se dogovori sa Tomasom oko sastanka, Po se nije pojavio. Kao izgovor je uzeo da je bio bolestan, mada je Frederik verovao da je Po u stvari bio pijan.[56] Iako mu je bio obećan sastanak, sva radna mesta su se popunila.[57]
Virdžinija je jedne večeri dok je pevala i svirala klavir, u januaru 1842. godine, počela da ispoljava simptome svoje tuberkuloze. Po je taj prizor opisao kao da joj je krvni sud pukao u grlu.[58] Samo se delimično oporavila, a on je zbog njene bolesti počeo još više da pije. Napustio je svoju poziciju u Graham's i pokušao da nađe novo radno mesto. U Njujorku je neko vreme radio za Evening Mirror, pre nego što je postao urednik, a kasnije i vlasnik časopisa Broadway Journal.[59] Po se tada otuđio od ostalih pisaca kada je javno optužio Henrija Vodsvorta Longfeloua za plagijat, optužbu na koju Longfelou nikad nije dao priznanje.[60] Kratka pesma „Gavran“ (engl. The Raven) je januara 1845. godine odštampana u stranicama Mirror časopisa i brzo postala senzacija. Iako ga je proslavila,,[61] Po je za pesmu bio plaćen samo 9 dolara.[62] Objavljena je i u žurnalu The American Review: A Whig Journal pod pseudonimom „Kvarlz.“[63]
Kada je Broadway Journal propao 1846. godine, Po se preselio u Bronks, oblast u Njujorku. U ulici gde se nalazila njegova kuća, danas poznata kao „Po koliba“, Edgar se sprijateljio sa Jezuitima koji su išli u obližnju školu.[64] Tamo je i umrla Virdžinija, 30. januara 1847 godine.[65] Mnogi biografičari i kritičari veruju da Poov čest motiv „smrti prelepe žene“ proizilazi od žalosti zbog svih žena koje je izgubio u toku svog života.[66]
Nestabilan posle smrti svoje žene, Po prosi Saru Helen Vitman koja je živela u gradu Providens u Roud Ajlandu. Njihova veridba nije dugo potrajala zbog Edgarovog stalnog alkoholisanja i nestalnog ponašanja. Ima i dokaza da je Vitmanina majka intervenisala njihov odnos.[67] Po se posle toga vratio u Ričmond i nastavio vezu sa Sarom E. Rojster.[68]
Smrt
[uredi | uredi izvor]Po je nađen zbunjen na ulicama Baltimora 3. oktobra 1849. godine. Džozef V, čovek koji ga je našao,[69] pozvao je pomoć i Po je odveden u Washington College Hospital, gde je i umro u pet ujutru, 7. oktobra 1849 godine.[70] Nije bio pri sebi dovoljno dugo da bi objasnio kako je završio u tuđoj odeći i u takvom stanju. Mnogi tvrde da je na noć pred smrt stalno ponavljao ime „Renolds“. Prema nekim izvorima, njegove poslednje reči su bile: „Gospode, pomozi mojoj jadnoj duši“.[70] Sva evidencija, uključujući i umrlicu, je izgubljena.[71] Mnoge novine u to vreme su pisale kako je Po umro zbog alkoholizma.[72] Međutim, pravi uzrok smrti je i dan danas nepoznat.[73] Drugi mogući uzroci: delirijum tremens, srčana bolest, epilepsija, sifilis, meningitis,[4] kolera[74] i besnilo[75]. Jedna teorija iz 1872. godine ukazuje na mogućnost da je Po ubijen zbog političkih razloga. Naime, u to vreme su neki građani bili prisiljeni da glasaju za određenog kanditata, posle čega su često bili ubijeni.[76][77]
Grizvoldovi „Memoari“
[uredi | uredi izvor]Na dan Poove sahrane, u New York Tribune, na videlo izlazi obimna čitulja potpisana sa „Ludvig“. Njen uvod je glasio: „Edgar Alan Po je mrtav. Prekjuče je umro u Baltimoru. Ovo obaveštenje će iznenaditi mnoge, malo njih će ožalostiti“. Ubrzo je „Ludvigov“ identitet otkriven kao Rufus Vilmot Grizvold (engl. Rufus Wilmot Griswold). Ovaj kritičar, urednik i antologičar je imao loše odnose sa Poom od 1842. godine. Grizbold je zbog toga pokušao da mu posthumno ukalja ugled.[78]
Rufus Grizvold je u zbirci pesama 1850. godine napisao biografski članak o Pou nazvan Memoir of the Author. U njemu je Poa prikazao kao pijanog narkomana, lišenog razuma. Kao dokaz je dao u prilog piščeva pisma.[78] Međutim, mnoge informacije u članku su ili bile potpune laži ili izopačene poluistine. Na primer, sad se zna da Edgar nije bio zavisnik od droge.[79] Iako su Poovi poznanici bili protiv knjige,[80] ona je postala popularna. To je bio slučaj većinom zbog toga što je to bila jedina celovita biografija i zbog toga što se ljudima svidelo da čitaju dela „zlog“ čoveka.[81] Ubrzo je otkriveno da su pisma koja je Grizvold dao kao dokaze bila falsifikati.[82]
Tematika i književni stil
[uredi | uredi izvor]Žanr
[uredi | uredi izvor]Njegova najpoznatija dela fikcije su u gotičarskom stilu,[83] u kome su najčešće teme smrt (i njene fizičke karakteristike kao što su dekompozicija), prevremeno sahranjivanje, vaskrsenje mrtvih, i žal.[84] Najveći broj Poovih dela se smatra da pripadaju mračnom ili crnom romantizmu koji je nastao kao reakcija na transcendentalizam,[85] pokret koji Po nije podržavao.[86] Pošto je često zvao Boston Barom („Frogpond“), smatrajući ga štabom „klika ljudskog roda“, ljudima koji su pripadali transcendentalizmu dao je nadimak „frogpondijans“.[87][88] Kritikovao je članove tog pokreta, opisujući njihove radove kao „poludele metafore“ koje su „nejasne samo da bi bile nejasne“[89] ili „mistične samo da bi bile mistične“.[86] U pismu napisanom Tomasu H. Čiversu, Po je objasnio da ne mrzi transcendentaliste, već samo „simulante i sofiste među njima“.[90]
Pored horora pisao je i satire, humorističke priče i podvale. Da bi povećao komičnost i omogućio čitaocu da se oslobodi društvenih normi i pravila, Po je često koristio ironiju i smešna preuveličavanja u svojim delima.[91][91] Njegovo prvo nama poznato delo „Mecengerštajn“[92] (engl. Metzengerstein), koje je ujedno bilo i njegov prvi horor, trebalo je da bude satira horor žanra.[93] Pored toga, obnovio je naučnu fantastiku kada je zbog vazduhoplovnih balona napisao „Podvala sa balonom“ (engl. The Ballon-Hoax).[94] Dosta je pisao po ukusima masovnog tržišta.[95] Zbog toga je u svojoj fikciji često pisao o pseudonaukama, kao što su frenologija[96] i fiziognomika.[97]
Književna teorija
[uredi | uredi izvor]Svoje književne teorije koje su se često ogledale u njegovim delima, Po je predstavio u svojim kritikama i esejima- kao što je „Pesničko načelo“ (engl. The Poetic Principle).[98] Iako je verovao da smisao ili značenje u književnosti treba da bude ispod površine, Po nije podržavao didakticizam[99] i alegoriju.[100] Dela sa očiglednim značenjem, piše on, prestaju da budu umetnost.[101] Smatrao je da kvalitetno delo treba da bude kratko i da se koncentriše na jedan utisak.[98] Do kraja je verovao da pisac mora pažljivo da se brine o ideji i osećanjima u svojim delima.[102]
U svom eseju „Filozofija kompozicije“ (engl. The Philosophy of Composition), u kojoj opisuje metode koje je koristio da bi napisao pesmu „Gavran“ (engl. The Raven), Po tvrdi da je strogo pratio taj metod. Međutim, postoje sumnje da se nije držao tog sistema. T.S. Eliot je rekao: „Teško nam je da čitamo taj ogled, a da ne uvidimo da, ako je Po stvarno tako precizno isplanirao svoju pesmu, onda se verovatno previše mučio oko nje: Metodi ne pripada zasluga za rezultat“.[103] Biografičar Dž.V. Krutč je opisao esej kao: „Veoma genijalnu vežbu u tehnikama racionalizacije.“[104]
Nasledstvo
[uredi | uredi izvor]Književni uticaji
[uredi | uredi izvor]Za života najviše je bio poznat po svojim kritikama. Džejms Rasel Lovel ga je opisao kao jednog od najboljih kritičara fiktivnih dela u Americi, čak rekavši da je Po ponekad koristio prusku kiselinu umesto mastila kad je pisao.[105] Zbog svojih recenzija dobio je reputaciju „tomahavk čoveka“.[106] Često je kritikovao Henrija Vodsvorta Longfeloua, kome je objavio tkzv. „Longfelou rat“. Po je smatrao da su njegova dela previše propovedački nastrojena, izvedena iz tuđih radova i da su plagijati.[107] Predvideo je da će se Longfelouva reputacija i stil pisanja pogoršati.[108]
Bio je i poznat po delima fikcije. Bio je jedan od prvih američkih pisaca 19. veka koji je postao poznatiji u Evropi nego SAD.[109] Šarl Bodler je preveo njegova dela, zbog čega je Po postao veoma poznat u Francuskoj.[110]
Po je postavio osnove detektivskog žanra. Artur Konan Dojl je o tome rekao: „Svaka Poova detektivska priča je koren iz kog se jedna cela književnost razvila... Gde je bila detektivska priča pre nego što joj je Po dao dah života?“.[111] Mystery Writers of America su nagrade koje dodeljuju za taj žanr nazvali „Edgar“.[112] Dosta je i uticao na naučnu fantastiku. Žil Vern je napisao nastavak Poovog dela „Avanture Artura Gordona Pima“ pod nazivom „Antarktička misterija“ (engl. An Antarctic Mystery), poznatiji kao „Ledena sfinga“ (engl. The Sphinx of the Ice Fields).[113] Herbert Džordž Vels, poznati pisac naučne fantastike, je o Poovom romanu rekao: „Pim je ono što veoma inteligentan um može da smisli o svetu južnog pola pre sto godina.“[114] The Guardian je 2013. godine objavio da je delo „Avanture Artura Gordona Pima“ jedno od najboljih novela napisanih na engleskom jeziku, i da je uticao na mnoge autore kao što su Henri Džejms, Artur Konan Dojl, B. Traven i Dejvid Morel. Alfred Hičkok je jednom rekao da ga su ga Poova dela inspirisala da piše napete filmove.[115]
Kao mnogi umetnici, i Po je imao imitatore.[116] Mnogi njegovi imitatori koji su bili vidovnjaci su tvrdili da „kanališu“ pesme preko Poovog duha. Poznati primer ovoga je delo Lizi Doten iz 1863. godine, „Pesme iz unutrašnjeg života“ (engl. Poems from the Inner Life), gde je tvrdila da joj je Poov duh „dao“ nove kompozicije. Te nove kompozicije su bile prerađeni radovi poznatih Poovih dela kao što su „Zvona“ (engl. The Bells), ali sa novim, pozitivnim gledištem.[117]
Dosta je bio i kritikovan.[109] Vilijam Batler Jejts ga je jednom pak nazvao vulgarnim.[118] Transcendentalista Ralf Voldo Emerson je često nazivao Poa „galamdžijom“,[119] čak rekavši za njegovo delo „Gavran“ da „ne vidi ništa u njemu“.[120] Oldus Haksli je za Poova dela rekao da su „vulgarna“ zato što su „previše poetična“- kao kada neko nosi dijamantski prsten na svakom prstu.[121]
Veruje se da postoji samo 12 kopija Poove prve knjige „Tamerlan i druge pesme“. Jedna kopija je prodata za 662,500 dolara u Njujorku, što je rekordna cena za američka književna dela.[122]
Fizika i kosmologija
[uredi | uredi izvor]U njegovom eseju „Eureka: pesma u prozi“ (engl. Eureka: A Prose Poem; 1848) se nalazi kosmološka teorija koja sluti o Velikom prasku 80 godina pre zvanične teorije o tom fenomenu,[123][124] kao i prvo verodostojno rešenje na Olbersov paradoks.[125][126] Esej je pisao intuitivno[127] i nije se obazirao mnogo na naučne činjenice. Iako je zbog toga tvrdio da je „Eureka“ umetnost, a ne nauka,[127] Po je insistirao da je sve napisano istinito[128] i smatrao esej svojim remek-delom.[129] „Eureka“ je ipak puna naučnih grešaka. Na primer, Po je davajući svoje predloge ignorisao Njutnove zakone o gustini i rotaciji planeta.[130]
Kriptografija
[uredi | uredi izvor]Po se mnogo zanimao za kriptografiju. Izjavio je svoje zainteresovanje u časopisu Alexander's Weekly (Express) Messenger gde je pozivao ljude da mu šalju šifre koje bi on kasnije i dešifrovao.[131] Jula 1841. godine je u Graham's Magazine objavio esej A Few Words on Secret Writing. U svom delu „Zlatni jelenak“ (engl. The Gold-Bug ), Po je ubacio šifre koje su ne samo bile zanimljive javnosti već i važne za celokupnu priču dela.[132] Ipak, Po nije bio naročito upoznat sa kriptografijom (najčešće je samo koristio metod supstitucije). Bio je uspešan u tom polju zahvaljujući tome što njegova publika nije bila upoznata sa kriptografijom, što je on uveliko iskorišćavao.[131] Osim toga, doprineo je popularizaciji kriptograma u novinama i časopisima.[133]
Njegov uticaj se proširio dalje od obične javnosti. Po je dosta uticao na poznatog kriptologa Vilijama Fridmana.[134] Fridman je kao dete pročitao „Zlatni jelenak“, što je i pobudilo njegovu zainteresovanost za kriptografiju. Vilijam je zbog toga za vreme Drugog svetskog rata uspeo da dešifruje japansku PURPLE šifru.[135]
U popularnoj kulturi
[uredi | uredi izvor]Lik
[uredi | uredi izvor]Po je u fikciji često prikazivan kao „ludi genije“ ili „mučeni umetnik.“[136] Osim toga, često je poistovećen sa svojim likovima.[137] Ponekad je prikazivan i kao detektiv, na primer kao u romanu „Poova senka“ (engl. [The Poe Shadow] грешка: {{lang}}: текст има искошену назнаку (помоћ)) Metjua Perla.[138]
Spomenici, kuće i muzeji
[uredi | uredi izvor]Nažalost, nijedna kuća iz Poovog detinjstva nije opstala. Trenutno se kuća u Ričmondu, The Old Stone House, koristi kao njegov muzej. Tu se nalazi kolekcija Poovih igračaka i ostalih predmeta koje je koristio kada je živeo sa Alanima, kao i nekoliko njegovih retkih prvih izdanja. Takozvano „Društvo Gavrana“ (engl. Raven Society) održava 13 West Range, sobu u kojoj je Po živeo dok je studirao u Univerzitetu u Virdžiniji.[139]
Najstarija očuvana kuća u kojoj je Po živeo je u Baltimoru i danas se koristi kao muzej. Veruje se da je u njoj sa 23 godine živeo zajedno sa Marijom Klem i Virdžinijom (kao i sa svojom bakom i verovatno bratom Vilijamom Henrijem Leonardom Poom).[140] Otvorena je za javnost i koristi se kao sedište „Društva Edgara Alana Poa“ (engl. Edgar Allan Poe Society). Od kuđa u Filadelfiji gde je živeo sa svojom ženom Virdžinijom i svekrvom, samo je poslednja opstala. Kuća Spring Garden u kojoj je živeo 1843–1844 je zaštićena kao kulturno dobro,[141] a koliba u Bronksu u kojoj je proveo svoje poslednje godine života je danas poznata kao „Poova koliba“ (engl. Poe Cottage).[65]
U Bostonu u ulici Bojlston, nedaleko od mesta gde je Po rođen, okačena je pločica u njegovu čast.[142] Kuća u kojoj je rođen koja se nalazila u bivšoj ulici Karver br. 62 (danas poznata kao ulica Čarls–jug) više ne postoji. „Trg“ na raskršću ulica Brodvej–Fajet–Čarls je neko vreme bio nazvan po njemu, ali je nestao kada su ulice bile izmeštene. Srećom, 2009. godine, raskrsnica između ulica Čarls i Bojston je postala novi „trg,“ a u martu 2014. godine, na tom mestu je podignuta skulptura u njegovu čast. Skulpturu je dizajnirala Stefani Roknek i prikazuje Poa u prirodnoj veličini kako zajedno sa gavranom i koferom iz kog izleću papiri ide uz vetar. Spomenik je zvanično otkriven petog oktobra 2014. godine i u publici je bio poznati pesnik Robert Pinski.
Od ostalih spomenika imamo zgradu u Aper Vest Sajdu gde je Po živeo kada se preselio u Njujork (veruje se da je tu napisao „Gavrana“). Tu je i kafana u Fels Pointu u Baltimoru u kojoj je, po legendi, Po pio neposredno pred smrt. Kafana je danas poznata pod nazivom The Horse You Came in On (grub prevod: „Konj na kome si dojahao“) i meštani tvrde da duh po imenu „Edgar“ često pije tamo.[143]
Fotografije
[uredi | uredi izvor]Najpoznatije dagerotipije ovog pisca su:[144]
- Ultima Thule („daleko otkriće“) nastalo u čast ove nove tehnike fotografisanja. Slikana je novembra 1848. godine u Providensu (Roud Ajlend). Fotograf je verovatno bio Edvin H. Mančester.
- „Eni“ (engl. Annie) koja je verovatno data Poovoj prijateljici Eni L. Ričmond. Verovatno je slikana juna 1849. godine u Louelu (Masačusets). Fotograf je nepoznat.
Tajanstveni posetilac
[uredi | uredi izvor]Decenijama je nepoznati posetilac, takozvani „Poov zdravičar“ (engl. Poe Toaster), svakog 19. januara ostavljao flašu konjaka i tri ruže na Poovom grobu. Sem Porpora, istoričar iz Vestminster crkve u Baltimoru gde je Po sahranjen, objavio je 15. avgusta 2007. godine da je on 1949. godine započeo tu tradiciju jer je hteo da pomogne Vestminster crkvi. Njegova priča još uvek nije potvrđena,[145] ali se veruje da je lagao jer neki podaci koje je izneo nisu bili tačni.[146] Poov zdravičar je poslednji put posetio grob 19. januara 2009, na dvestogodišnjici Poovog rođenja.
Odabrana dela
[uredi | uredi izvor]Poov opus obiluje romanima, kratkim pričama i pesmama. Smatra se ogromnim doprinosom svetskoj književnosti, pogotovo u žanru horora i kriminalistike.
Pripovetke
[uredi | uredi izvor]
|
Poezija[uredi | uredi izvor]
|
Ostala dela
[uredi | uredi izvor]- „Politije“ (1835) - Poova jedina drama
- „Avanture Artura Gordona Pima“ (1838) - Poov jedini završeni roman
- „Filozofija nameštaja“ (1840) - Esej
- „Filozofija kompozicije“ (1846) - Esej
- „Pesničko načelo“ (1848) - Esej
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Stableford 2003, str. 18–19
- ^ a b Meyers 1992, str. 138
- ^ Semtner, Christopher P. (2012). Edgar Allan Poe's Richmond : the Raven in the River City. Charleston [SC]: History Press. str. 15. ISBN 9781609496074. OCLC 779472206.
- ^ a b Meyers 1992, str. 256
- ^ a b Allen 1927
- ^ Quinn 1998, str. 13
- ^ Nelson 1981, str. 65
- ^ Canada 1997
- ^ Meyers 1992, str. 8
- ^ Meyers 1992, str. 9
- ^ Quinn 1998, str. 61
- ^ Silverman 1991, str. 16–18
- ^ PoeMuseum.org 2006
- ^ Meyers 1992, str. 20
- ^ Silverman 1991, str. 27–28
- ^ Silverman 1991, str. 29–30
- ^ University of Virginia. A Catalogue of the Officers and Students of the University of Virginia. Second Session, Commencing February 1st, 1826. Charlottesville, VA: Chronicle Steam Book Printing House, 1880, p. 10
- ^ Meyers 1992, str. 21–22
- ^ Silverman 1991, str. 32–34
- ^ a b Meyers 1992, str. 32
- ^ Silverman 1991, str. 41
- ^ Cornelius 2002, str. 13
- ^ Meyers 1992, str. 33–34
- ^ Meyers 1992, str. 35
- ^ Silverman 1991, str. 43–47
- ^ Meyers 1992, str. 38
- ^ Cornelius 2002, str. 13–14
- ^ Sova 2001, str. 5
- ^ Krutch 1926, str. 32
- ^ Cornelius 2002, str. 14
- ^ Meyers 1992, str. 54–55
- ^ Hecker 2005, str. 49–51
- ^ Meyers 1992, str. 50–51
- ^ Hecker 2005, str. 53–54
- ^ Quinn 1998, str. 187–188
- ^ Whalen 2001, str. 64
- ^ a b Quinn 1998, str. 305
- ^ Silverman 1991, str. 247
- ^ Whalen 2001, str. 74
- ^ Silverman 1991, str. 99
- ^ Whalen 2001, str. 82
- ^ Meyers 1992, str. 139
- ^ Sova 2001, str. 162
- ^ Sova 2001, str. 225
- ^ Meyers 1992, str. 73
- ^ Silverman 1991, str. 124
- ^ Meyers 1992, str. 85
- ^ Silverman 1991, str. 137
- ^ Meyers 1992, str. 113
- ^ Sova 2001, str. 39, 99
- ^ Meyers 1992, str. 119
- ^ Silverman 1991, str. 159
- ^ Quinn 1998, str. 321–322
- ^ Silverman 1991, str. 186
- ^ Meyers 1992, str. 144
- ^ Silverman 1991, str. 187
- ^ Silverman 1991, str. 188
- ^ Silverman 1991, str. 179
- ^ Sova 2001, str. 34
- ^ Quinn 1998, str. 455
- ^ Hoffman 1998, str. 80
- ^ Ostram 1987, str. 5
- ^ Silverman 1991, str. 530
- ^ Schroth, Raymond A. Fordham: A History and Memoir. New York: Fordham University Press, 2008: 22–25.
- ^ a b BronxHistoricalSociety.org 2007
- ^ Weekes 2002, str. 149
- ^ Benton 1987, str. 19
- ^ Quinn 1998, str. 628
- ^ Quinn 1998, str. 638
- ^ a b Meyers 1992, str. 255
- ^ Bramsback 1970, str. 40
- ^ Silverman 1991, str. 435–436
- ^ Silverman 1991, str. 435
- ^ CrimeLibrary.com 2008
- ^ Benitez 1996
- ^ Walsh 2000, str. 32–33
- ^ Besnilo, kolera, politički atentat, droga: Misterija smrti Edgara Alana Poa (B92, 10. novembar 2021)
- ^ a b Hoffman 1998, str. 14
- ^ Quinn 1998, str. 693
- ^ Sova 2001, str. 101
- ^ Meyers 1992, str. 263
- ^ Quinn 1998, str. 699
- ^ Meyers 1992, str. 64
- ^ Kennedy 1987, str. 3
- ^ Koster 2002, str. 336
- ^ a b Ljunquist 2002, str. 15
- ^ Royot 2002, str. 61–62
- ^ „(Introduction)”. The Raven in the Frog Pond: Edgar Allan Poe and the City of Boston. The Trustees of Boston College. 17. 12. 2009 — March 31, 2010. Arhivirano iz originala (Exhibition at Boston Public Library) 02. 12. 2016. g. Pristupljeno 26. 5. 2012. Proverite vrednost paramet(a)ra za datum:
|date=
(pomoć) - ^ Hayes 2002, str. 16
- ^ Silverman 1991, str. 169
- ^ a b Royot 2002, str. 57
- ^ Silverman 1991, str. 88
- ^ Fisher 1993, str. 142, 149
- ^ Tresch 2002, str. 114
- ^ Whalen 2001, str. 67
- ^ Hungerford 1930, str. 209–231
- ^ Grayson 2005, str. 56–77
- ^ a b Krutch 1926, str. 225
- ^ Kagle 1990, str. 104
- ^ Poe 1847, str. 252–256
- ^ Wilbur 1967, str. 99
- ^ Jannaccone 1974, str. 3
- ^ Hoffman 1998, str. 76
- ^ Krutch 1926, str. 98
- ^ Quinn 1998, str. 432
- ^ Zimmerman, Brett (2005). Edgar Allan Poe: Rhetoric and Style. Montreal: McGill-Queen's University Press. str. 85–87. ISBN 978-0-7735-2899-4.
- ^ Lewis, Paul (6. 3. 2011). „Quoth the detective: Edgar Allan Poe's case against the Boston literati”. boston.com. Globe Newspaper Company. Arhivirano iz originala 3. 6. 2013. g. Pristupljeno 9. 4. 2013.
- ^ „Longfellow's Serenity and Poe's Prediction” (Exhibition at Boston Public Library and Massachusetts Historical Society). Forgotten Chapters of Boston's Literary History. The Trustees of Boston College. mart 28 — July 30, 2012. Pristupljeno 22. 5. 2012. Proverite vrednost paramet(a)ra za datum:
|date=
(pomoć) - ^ a b Meyers 1992, str. 258
- ^ Harner 1990, str. 218
- ^ Frank & Magistrale 1997, str. 103
- ^ Neimeyer 2002, str. 206
- ^ Frank & Magistrale 1997, str. 364
- ^ Frank & Magistrale 1997, str. 372
- ^ „Edgar Allan Poe”. The Guardian. 22. 7. 2008. Pristupljeno 14. 2. 2019.
- ^ Meyers 1992, str. 281
- ^ Carlson 1996, str. 476
- ^ Meyers 1992, str. 274
- ^ New York Times 1894
- ^ Silverman 1991, str. 265
- ^ Huxley 1967, str. 32
- ^ New York Daily News 2009
- ^ Cappi 1994
- ^ Rombeck 2005
- ^ Harrison 1987
- ^ Smoot & Davidson 1994
- ^ a b Meyers 1992, str. 214
- ^ Silverman 1991, str. 399
- ^ Meyers 1992, str. 219
- ^ Sova 2001, str. 82
- ^ a b Silverman 1991, str. 152
- ^ Rosenheim 1997, str. 2, 6
- ^ Friedman 1993, str. 40–41
- ^ Rosenheim 1997, str. 15
- ^ Rosenheim 1997, str. 146
- ^ Neimeyer 2002, str. 209
- ^ Gargano 1967, str. 165
- ^ Maslin 2006
- ^ The Raven Society 2014
- ^ Edgar Allan Poe Society 2007
- ^ Burns 2006
- ^ Glenn 2007
- ^ Lake 2006, str. 195
- ^ Deas, Michael J. (1989). The Portraits and Daguerreotypes of Edgar Allan Poe. University of Virginia. str. 47—51. ISBN 978-0813911809.
- ^ Hall 2007
- ^ Associated Press 2007
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Allen, Hervey (1927). „Introduction”. The Works of Edgar Allan Poe. New York: P.F. Collier & Son.
- Benitez, R, Michael (15. 9. 1996). „Poe's Death Is Rewritten as Case of Rabies, Not Telltale Alcohol”. New York Times. Based on „A 39-year-old man with mental status change”. Maryland Medical Journal. 45: 765—769. 1996.
- Benton, Richard P. (1987). „Poe's Literary Labors and Rewards”. Ur.: Fisher, Benjamin Franklin IV. Myths and Reality: The Mysterious Mr. Poe. Baltimore: The Edgar Allan Poe Society. str. 1—25. ISBN 978-0-9616449-1-8.
- Bramsback, Birgit (1970). „The Final Illness and Death of Edgar Allan Poe: An Attempt at Reassessment”. Studia Neophilologica. XLII: 40. doi:10.1080/00393277008587456.
- BronxHistoricalSociety.org (2007). „Edgar Allan Poe Cottage”. Arhivirano iz originala 11. 10. 2007. g. Archived from the original on 2007-10-11.
- Cappi, Alberto (1994). „Edgar Allan Poe's Physical Cosmology”. Quarterly Journal of the Royal Astronomical Society. 35: 177—192. Bibcode:1994QJRAS..35..177C.
- Carlson, Eric Walter (1996). A Companion to Poe Studies. Westport, CT: Greenwood Press. ISBN 978-0-313-26506-8.
- Cornelius, Kay (2002). „Biography of Edgar Allan Poe”. Ur.: Harold Bloom. Bloom's BioCritiques: Edgar Allan Poe. Philadelphia, PA: Chelsea House Publishers. ISBN 978-0-7910-6173-2.
- Edgar Allan Poe Society (2007). „The Baltimore Poe House and Museum”. Pristupljeno 13. 10. 2007.
- Fisher, Benjamin Franklin IV (1993). „Poe's 'Metzengerstein': Not a Hoax (1971)”. On Poe: The Best from American Literature. Durham, NC: Duke University Press. str. 142–149. ISBN 978-0-8223-1311-3.
- Foye, Raymond, ur. (1980). The Unknown Poe (Paperback izd.). San Francisco, CA: City Lights. ISBN 978-0-87286-110-7.
- Frank, Frederick S.; Magistrale, Anthony (1997). The Poe Encyclopedia. Westport, CT: Greenwood Press. ISBN 978-0-313-27768-9.
- Friedman, William F. (1993). „Edgar Allan Poe, Cryptographer (1936)”. On Poe: The Best from American Literature. Durham, NC: Duke University Press. str. 40–54. ISBN 978-0-8223-1311-3.
- Gargano, James W. (1967). „The Question of Poe's Narrators”. Ur.: Regan, Robert. Poe: A Collection of Critical Essays. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall. str. 165. ISBN 978-0-13-684963-6.
- Glenn, Joshua (9. 4. 2007). „The house of Poe – mystery solved!”. The Boston Globe.
- Grayson, Eric (2005). „Weird Science, Weirder Unity: Phrenology and Physiognomy in Edgar Allan Poe”. Mode 1: 56—77.
- Hall, Wiley (15. 8. 2007). „Poe Fan Takes Credit for Grave Legend”. USA Today. Associated Press.
- Harner, Gary Wayne (1990). „Edgar Allan Poe in France: Baudelaire's Labor of Love”. Ur.: Fisher, Benjamin Franklin IV. Poe and His Times: The Artist and His Milieu. Baltimore: The Edgar Allan Poe Society. ISBN 978-0-9616449-2-5.
- Harrison, Edward (1987). Darkness at Night: A Riddle of the Universe. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press. ISBN 978-0-674-19270-6.
- Harrowitz, Nancy (1984), „The Body of the Detective Model: Charles S. Peirce and Edgar Allan Poe”, Ur.: Umberto Eco; Thomas Sebeok, The Sign of Three: Dupin, Holmes, Peirce, Bloomington, IN: History Workshop, Indiana University Press, str. 179—197, ISBN 978-0-253-35235-4.
- Hayes, Kevin J. (2002). The Cambridge Companion to Edgar Allan Poe. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-79326-1.
- Hecker, William J. (2005), Private Perry and Mister Poe: The West Point Poems, Baton Rouge, LA: Louisiana State University Press, ISBN 978-0-8071-3054-4
- Hoffman, Daniel (1998) [1972]. Poe Poe Poe Poe Poe Poe Poe. Baton Rouge: Louisiana State University Press. ISBN 978-0-8071-2321-8.
- Hungerford, Edward (1930). „Poe and Phrenology”. American Literature. 1 (3): 209—231. JSTOR 2920231. doi:10.2307/2920231.
- Huxley, Aldous (1967). „Vulgarity in Literature”. Ur.: Regan, Robert. Poe: A Collection of Critical Essays. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall. str. 32. ISBN 978-0-13-684963-6.
- Jannaccone, Pasquale (translated by Peter Mitilineos) (1974). „The Aesthetics of Edgar Poe”. Poe Studies. 7 (1): 1—13. doi:10.1111/j.1754-6095.1974.tb00224.x.
- Kagle, Steven E. (1990). „The Corpse Within Us”. Ur.: Fisher, Benjamin Franklin IV. Poe and His Times: The Artist and His Milieu. Baltimore: The Edgar Allan Poe Society. ISBN 978-0-9616449-2-5.
- Kennedy, J. Gerald (1987). Poe, Death, and the Life of Writing. New Haven: Yale University Press. ISBN 978-0-300-03773-9.
- Koster, Donald N. (2002). „Influences of Transcendentalism on American Life and Literature”. Ur.: Galens, David. Literary Movements for Students Vol. 1. Detroit: Thompson Gale.
- Krutch, Joseph Wood (1926). Edgar Allan Poe: A Study in Genius. New York: Alfred A. Knopf. (1992 reprint: ISBN 978-0-7812-6835-6)
- Lake, Matt (2006). Weird Maryland. New York: Sterling Publishing. ISBN 978-1-4027-3906-4.
- Ljunquist, Kent (2002). „The poet as critic”. Ur.: Hayes, Kevin J. The Cambridge Companion to Edgar Allan Poe. Cambridge: Cambridge University Press. str. 7–20. ISBN 978-0-521-79727-6.
- Maslin, Janet (6. 6. 2006). „The Poe Shadow”. New York Times. Pristupljeno 13. 10. 2007.
- Meyers, Jeffrey (1992). Edgar Allan Poe: His Life and Legacy (Paperback izd.). New York: Cooper Square Press. ISBN 978-0-8154-1038-6.
- Neimeyer, Mark (2002). „Poe and Popular Culture”. Ur.: Hayes, Kevin J. The Cambridge Companion to Edgar Allan Poe. Cambridge: Cambridge University Press. str. 205–224. ISBN 978-0-521-79727-6.
- Nelson, Randy F. (1981). The Almanac of American Letters. Los Altos, CA: William Kaufmann, Inc. ISBN 978-0-86576-008-0.
- New York Daily News (5. 12. 2009). „Edgar Allan Poe's first book from 1827 sells for $662,500; record price for American literature”. Pristupljeno 24. 12. 2009.
- New York Times (20. 5. 1894). „Emerson's Estimate of Poe”. The New York Times. Pristupljeno 2. 3. 2008.
- Ostram, John Ward (1987). „Poe's Literary Labors and Rewards”. Ur.: Fisher, Benjamin Franklin IV. Myths and Reality: The Mysterious Mr. Poe. Baltimore: The Edgar Allan Poe Society. str. 37—47. ISBN 978-0-9616449-1-8.
- Poe, Edgar Allan (novembar 1847). „Tale-Writing – Nathaniel Hawthorne”. Godey's Ladies Book: 252—256. Pristupljeno 24. 3. 2007.
- Quinn, Arthur Hobson (1998). Edgar Allan Poe: A Critical Biography. Baltimore: Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-5730-0.
- The Raven Society (2014). „History”. University of Virginia alumni. Pristupljeno 18. 5. 2014.
- Rombeck, Terry (22. 1. 2005). „Poe's little-known science book reprinted”. Lawrence Journal-World & News.
- Rosenheim, Shawn James (1997). The Cryptographic Imagination: Secret Writing from Edgar Poe to the Internet. Baltimore: Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-5332-6.
- Royot, Daniel (2002), „Poe's Humor”, Ur.: Hayes, Kevin J., The Cambridge Companion to Edgar Allan Poe, Cambridge: Cambridge University Press, str. 57—71, ISBN 978-0-521-79326-1
- Silverman, Kenneth (1991). Edgar A. Poe: Mournful and Never-Ending Remembrance (Paperback izd.). New York: Harper Perennial. ISBN 978-0-06-092331-0.
- Smoot, George; Davidson, Keay (1994). Wrinkles in Time (Reprint izd.). New York: Harper Perennial. ISBN 978-0-380-72044-6.
- Sova, Dawn B. (2001). Edgar Allan Poe A to Z: The Essential Reference to His Life and Work (Paperback izd.). New York: Checkmark Books. ISBN 978-0-8160-4161-9.
- Stableford, Brian (2003). „Science fiction before the genre”. Ur.: James, Edward; Mendlesohn, Farah. The Cambridge Companion to Science Fiction. Cambridge: Cambridge University Press. str. 15–31. ISBN 978-0-521-01657-5.
- Tresch, John (2002). „Extra! Extra! Poe invents science fiction”. Ur.: Hayes, Kevin J. The Cambridge Companion to Edgar Allan Poe. Cambridge: Cambridge University Press. str. 113–132. ISBN 978-0-521-79326-1.
- Van Hoy, David C. (18. 2. 2007). „The Fall of the House of Edgar”. The Boston Globe.
- Walsh, John Evangelist (2000) [1968]. Poe the Detective: The Curious Circumstances behind 'The Mystery of Marie Roget'. New York: St. Martins Minotaur. ISBN 978-0-8135-0567-1.
- Weekes, Karen (2002). „Poe's feminine ideal”. Ur.: Hayes, Kevin J. The Cambridge Companion to Edgar Allan Poe. Cambridge: Cambridge University Press. str. 148–162. ISBN 978-0-521-79326-1.
- Whalen, Terance (2001). „Poe and the American Publishing Industry”. Ur.: Kennedy, J. Gerald. A Historical Guide to Edgar Allan Poe. New York: Oxford University Press. str. 63–94. ISBN 978-0-19-512150-6.
- Wilbur, Richard (1967). „The House of Poe”. Ur.: Regan, Robert. Poe: A Collection of Critical Essays. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall. str. 99. ISBN 978-0-13-684963-6.
- Ackroyd, Peter (2008). Poe: A Life Cut Short. London: Chatto & Windus. ISBN 978-0-7011-6988-6.
- Bittner, William (1962). Poe: A Biography. Boston: Little, Brown and Company. ISBN 978-0-316-09686-7.
- George Washington Eveleth (1922). Thomas Ollive Mabbott, ur. The letters from George W. Eveleth to Edgar Allan Poe. Volume 26 of Bulletin of the New York Public Library (reprint izd.). The New York Public Library.
- Hutchisson, James M. (2005). Poe. Jackson: University Press of Mississippi. ISBN 978-1-57806-721-3.
- Poe, Harry Lee (2008). Edgar Allan Poe: An Illustrated Companion to His Tell-Tale Stories. New York: Metro Books. ISBN 978-1-4351-0469-3.
- Pope-Hennessy, Una (1934). Edgar Allan Poe, 1809–1849: A Critical Biography. New York: Haskell House.
- Robinson, Marilynne, "On Edgar Allan Poe", The New York Review of Books, vol. LXII, no. 2 (February 5, 2015), pp. 4, 6.
Spoljašnje veze
[uredi | uredi izvor]- Edgar Allan Poe na sajtu Projekat Gutenberg (jezik: engleski)
- Edgar Alan Po na sajtu Internet Archive (jezik: engleski)
- Edgar Alan Po na sajtu LibriVox (jezik: engleski)
- Works by Edgar Alan Po at Open Library
- Edgar Allan Poe National Historic Site
- Edgar Allan Poe Society in Baltimore
- Poe Museum in Richmond, Virginia
- Edgar Allan Poe's Personal Correspondence Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. februar 2015) Shapell Manuscript Foundation
- Edgar Allan Poe's Collection Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. mart 2012) at the Harry Ransom Center at The University of Texas at Austin
- 'Funeral' honours Edgar Allan Poe BBC News (with video) 2009-10-11
- Selected Stories from American Studies at the University of Virginia
- Edgar Alan Po na sajtu ISFDb (jezik: engleski)
- Edgar Allan Poe na sajtu LCCN, sa 944 kataloška evidencija