Gabriel

Garcia Marquez

Sjeanje na moje tune kurve

ONE GODINE kad sam navrio devedesetu, poelio sam si dar ovati no razuzdane strasti s mla-
ahnom djevicom. Sjetio sam se Rose Cabarcas, vlasnice ileg alne javne kue koja je obiavala oba-
vjetavati svoje dobre klijente o novim raspoloivim djevojkama. Nikad nisam popustio takvoj, niti
bilo kojoj od njezinih brojnih besramnih kunji, ali ona nije vjer ovala u istou mojih naela. Mor al
je takoer pitanje vremena, govor ila je, pakosno se smijeei, vidjet e ve. Bila je neto mlada od
mene, a kako ve godinama nita o njoj nisam uo, moda vie i nije bila meu ivima. Ipak sam od-
mah prepoznao glas s drug e strane linije, te ispalio bez okolianja:
- Danas moe.
Uzdahnula je: O, jadna moja mudrice, nema te dvadeset godina, a onda se pojavi samo da bi tra-
io nemog ue. Odmah potom se pribrala i ponudila mi nekolicinu oar avajuih mog unosti, ali, is-
kreno, sve iskor itene. Odluno sam odbio, inzistir ajui na djevici, i to za tu istu no. Uznemir eno me
upitala: to zapravo eli dokazati? Nita, odg ovor ih, no pog odila me gdje najvie boli, jer sam do-
bro znao to mog u a to ne mog u. Ne trepnuvi odg ovor ila je da mudraci znaju mnog o, ali ne znaju
sve: Jedine Djevice koje jo postoje ste vi, roeni u kolovozu. Zato me nisi ranije pitao? Nadahnue
dolazi bez najave, rekao sam joj. Ali moda to moe priekati, rekla je, opet mudrija od bilo kojeg
mukarca, i zatraila bar em dva dana kako bi temeljito proeljala trite. Odg ovor io sam joj ozbilj-
nim glasom da je po ovom pitanju, u mojim godinama, svaki sat poput godine. Ti vrapca, onda nema
ekanja, odg ovor ila je bez ustezanja, ali nema veze, ovako je uzbudljivije, nazvat u te za sat vreme-
na. Nema potrebe isticati jer vidi se na kilometar: ruan sam, plah i zastar io. Ali budui da nisam e-
lio biti takav, umiljao sam si da sam potpuno drukiji. Pa do dana dananjeg u tome usrdno ustrajem,
bar em kako bih umir io vlastitu savjest. Sve sam zapoeo neuobiajenim pozivom Rosi Cabarcas, to
je, kad danas o tome razmiljam, bio poetak novog ivota, u dobi u kojoj je veina smrtnika ve
umrla.
ivim u kui kolonijalnog stila, na sunanoj strani parka San Nicolas, gdje sam proveo sve dane
svog ivota, bez ene i bez imetka, gdje su ivjeli i umrli moji roditelji i gdje sam naumio umrijeti
sam, u krevetu u kojem sam i roen, jednog dana za kojeg se nadam da je jo daleko, i da e biti bez
boli. Otac je kuu kupio na javnoj drabi krajem devetnaestog stoljea, prizemlje je iznajmio talijan-
skim trg ovcima za njihove luksuzne duane, a sebi namijenio drug i kat, gdje e ivjeti sretan s ker-
kom jednog od Talijana, Flor inom de Dio s Carg amantos, vrsnom interpretator icom Mozarta, poli-
glotkinjom, pobornicom Gar ibaldija, ujedno najljepom i najdar ovitijom enom koja je ikada ivjela
u ovom gradu: mojom majkom.
Kua je prostrana i svijetla, s lukovima ukraenim tukatur om i podovima poploenim dvobojnim
kockastim flor entinskim mozaicima, s etver okrilnim ostakljenim vratima koja vode na balkon gdje
je majka sjedila za oujskih veer i, pjevajui ljubavne arije zajedno sa svojim talijanskim roakinja-
ma. Otuda se vidi park San Nicolas s katedralom i spomenikom Kristofor u Kolumbu, a jo dalje skla-
dita rijenog pristanita i nepreg ledni obzor ir oke rijeke Magdalene, kilometrima daleko od njezi-
na ua. Jedina mana kue je to se sunce tijekom dana smjenjuje na prozor ima, pa ih sve valja poza-
tvar ati kad se pokua odrijemati siesta u pripeci tako stvor ena hlada. Kad sam ostao sam, s navrene
trideset i dvije godine, preselio sam se u sobu koja je pripadala mojim roditeljima, otvor io spor edna
vrata prema knjinici i zapoeo prodavati na drabama kako bih si osig ur ao ono neophodno za ivot,
rasprodavi na kraju gotovo sve osim knjig a i mehanikog klavir a.
etrdeset godina bio sam urednik brzojava u dnevnim novinama El Diario de la Paz, to je znailo
pretoiti u lokalni jezik vijesti iz svijeta koje smo hvatali u letu kroz zvjezdani prostor na kratkim va-
lovima ili kao Morseo vo znakovlje. Danas se kako-tako snalazim s mir ovinom zasluenom ovom iz-
umrlom profesijom; jo slabije snalazim se s onom koju sam si priskrbio kao uitelj kastiljanske i la-
tinske gramatike, gotovo nikako s prihodom od nedjeljne kolumne koju sam neprestano pisao tije-
kom vie od pola stoljea, i ama ba nikako s naknadom za kratke glazbene i kazaline dnevne vijesti
koje su mi usluno objavljivali prig odom estih posjeta uglednih izvoaa. Nikad nisam radio nita
drug o doli pisao, ali nemam smisla ni sposobnosti za pravog pisca, potpuno su mi nepoznate postav-
ke dramaturke kompozicije, a to to sam se naao u ovom poslu zahvaljujem svom ufanju u prosvje-
enost koju sam tijekom ivota stekao velikom naitanou. Grubo reeno, izdanak sam ljudskog ro-
da bez posebnih znaajki ili talenta, i ne bih imao to ostaviti buduim nar atajima da nije bilo dog a-
aja koje se spremam, kako najbolje znam i mog u, iznijeti u ovim sjeanjima na moju veliku ljubav.
Onog a dana kad sam navrio devedesetu, probudio sam se, kao i uvijek, u pet ujutro. Jedina obve-
za bila mi je, budui da je bio petak, napisati kolumnu koja je izlazila nedjeljom u novinama El Di-
ario de la Paz. Simptomi svitanja bili su kao stvor eni da zatome svaki nag ovjetaj sree: ve od zor e
boljele su me kosti, ar ilo me u dupetu i ula se olujna grmljavina nakon tri mjeseca sue. Pristavivi
kavu, okupao sam se, popivi potom poveu alicu zaslaenu medom, uz dva komada torte s branom
kor ijena yuke, odjenuvi udobnu platnenu odjeu za po kui. Tema kolumne tog a dana, nar avno, bio
je moj devedeseti roendan. Nikada o godinama nisam razmiljao kao o kapima kie koje teku niz
oluk pokazujui koliko nam je vremena preo stalo. Kao dijete uo sam govor iti da se ui iz vlasita,
kad ovjek umre, preplaene razmile po jastucima, na sramotu obitelji umrlog a. Kao rezultat, prije
polaska u kolu dao sam se oiati do gola, a i danas netedimice per em ono rijetkih vlasi to mi je
preo stalo. to e rei, danas to priznajem, da sam ve zar ana imao snanije izg raen osjeaj drutve-
nog stida neg o osvijetenost o neminovnosti smrti.
Prije nekoliko mjeseci odluio sam da moja roendanska kolumna nee biti tek tualjka nad pro-
teklim godinama, ve naprotiv pohvala star osti. Zapitao sam se kad sam uope spoznao da sam star i
vjer ujem da je to bilo tek prije koji dan. Kad sam imao etrdeset i dvije godine, otiao sam lijeniku
zbog bolova u leima koji su mi oteavali disanje. Nije tome pridao posebne vanosti: Ovi su bolovi
normalni u vaim godinama, rekao je.
- Ako je tako - odg ovor io sam mu - onda nisu normalne moje godine.
Lijenik mi se saalno osmjehnuo. Vidim, pravi ste filozof, rekao je. To je bilo prvi put da sam o
svojim godinama razmiljao kao o star osti, no ubrzo sam zabor avio na to. Ponekad bi me snala kak-
va boljka koja se inila poput samrtnog udarca, da bi sljedeeg dana nestala. U to sam doba uo da je
prvi pokazatelj star osti kad pone nalikovati svom ocu. ini se da sam, dakle, osuen na vjenu mla-
dost, pomislih, jer moj konjski profil nikada nee poprimiti nadutost kar akter a mog oca, niti e ga
krasiti klasine crte lica moje majke. Istina lei u injenici da prve promjene dolaze tako spor o da ih
se jedva primijeti, sami sebe iznutra vidimo onakvima kakvi smo oduvijek bili, no drug i ih opaaju
izvana.
U pedesetima sam polako poeo shvaati to znai star jeti, kad sam opazio prve praznine u pame-
nju. Prevrnuo bih kuu u potrazi za nao alama, dok ne bih primijetio da su mi na nosu, ili bih s njima
otiao pod tu ili bih stavio one za itanje, ne skinuvi prethodno one za daljinu. Jednog sam dana dva
puta dor ukovao jer sam zabor avio da sam to ve jednom uinio, i nauio sam prepoznavati paniku u
oima prijatelja kad se ne bi usuivali upozor iti me da ponavljam ono to sam im ve ispriao tjedan
ranije. U to sam doba u pamenju imao popis poznatih lica i popis imena za svako od njih, ali kad bih
se s nekim pozdravljao nisam uspijevao povezati lice s imenom.
 Po pitanju seksualnosti star enje me nije previe brinulo jer moja mo nije toliko ovisila o meni,
koliko o njima, a one, kad ele, dobro znaju to i kako. Danas su mi smijeni mladii u osamdesetima
koji odlaze lijeniku prog anjani raznim strahovanjima, a ne znaju da ona u devedesetima postaju i
gor a, ali nevana: to je rizik kojem se izlae iv ovjek. Meutim, trijumf ivota lei u injenici da se
iz pamenja star ih ljudi redovito gubi ono manje bitno, dok rijetko zakazuje kad se radi o neem uis-
tinu vanom. Cicer on je to saeto izr azio: Nema starca koji bi zabor avio gdje je sakrio svoje blag o.
Ovim i slinim razmiljanjima zavrio sam prvu biljeku za kolumnu kad je kolovoske sunce za-
sjalo kroz kronje bademovih stabala u parku a rijeni potanski brod, kasnei tjedan dana zbog sue,
oglasivi se sir enom, uplovio u luki kanal. Pomislio sam: Evo, stie moja devedeseta. Nikad neu
saznati zato, niti to pokuavam odg onetnuti, ali pod utjecajem ove zastraujue misli, odluio sam
nazvati Rosu Cabarcas kako bi mi jednom pustopanom noi pomog la uveliati proslavu roendana.
Godinama sam ivio u savrenom mir u s prohtjevima vlastita tijela, posvetivi se ponovnom pro-
izvoljnom iitavanju klasika i privatnim prog ramima klasine glazbe, ali pouda koja me obuzela
tog a dana inila mi se pravim dar om od Bog a. Nakon to sam je nazvao, nisam mog ao nastaviti s pi-
sanjem. Objesio sam viseu mreu u kutak knjinice kamo ne dopir e jutarnje sunce i prileg ao, nemir-
na duha izmuena iekivanjem.
Bio sam razmaeno dijete viestruko dar ovite majke koju je u pedesetima odnijela tuberkuloza, uz
strog og oca besprijekorna ugleda koji je smrt doekao u svom udovakom krevetu onog a dana kad
je potpisan Nizozemski spor azum kojim je obiljeen zavretak Tisuudnevnog rata i drug ih graan-
skih ratova prethodnog a stoljea. Mir je neoekivano i neeljeno promijenio grad. Gomila slobodnih
ena donijela je neslueno bog atstvo star im krmama u ir okoj ulici koja je kasnije postala poznata
kao per ivoj Abello a danas se zove Kolumbovo etalite, u gradu koji mi je prir astao srcu, omiljen
domaem i stranom svijetu zbog ugodna kar akter a njeg ovih stanovnika i istoe njeg ova svjetla.
Nikad nisam spavao sa enom a da joj nisam platio, a one rijetke koje nisu bile u tom poslu bih
uvjer io ili ih prisilio da uzmu novac, pa makar ga potom bacile. S dvadeset godina poeo sam voditi
zapisnik s imenima, godinama, mjestima, kratkim podsjetnikom na okolnosti i ljubavne tehnike. Do
pedesete sam zabiljeio petsto etrnaest ena s kojima sam bio bar em jednom. Prestao sam zapisivati
kad tijelo vie nije imalo toliko prohtjeva, pa sam mog ao nastaviti brojati ne biljeei dalje. Drao
sam se svojih pravila. Nikad nisam org ijao, sudjelovao u zavjer ama, nisam povjer avao tajne, niti pre-
priavao pustolovine tijela ili duha jer sam ve u mladosti spoznao da nita nije nekanjivo.
Jedina neobina veza bila je ona koju sam godinama odravao s Damianom. Bila je gotovo dje-
vojica, Indijanka, snana i divlja, govor ila je malo i odr jeito, hodala bosa kako me ne bi ometala
dok piem. Sjeam se da sam itao Portret Lozane Andaluanke u mrei u hodniku i sluajno je ugle-
dao nagnutu kako per e rublje, u suknji tako kratkoj da su njezine zanosne obline ostale u potpunosti
razotkrivene. Obuzet neodoljivim ar om, strag a sam joj zadig ao suknju, do koljena joj spustio gaice
i uzeo je onako kako ne prilii. Ajme, gospodine, rekla je, zajecavi potiteno, to nije za ulaz neg o za
izlaz. Snaan drhtaj potresao joj je tijelo, ali je ostala stajati. Posramljen time to sam je ponizio, e-
lio sam joj platiti dvostruko vie no to su u to vrijeme traile one najskuplje, ali nije eljela ni uti,
pa sam joj bio prisiljen povisiti plau, uraunavi po jedanput mjeseno, kad sam je uzimao, uvijek
dok je prala rublje i uvijek onako neprilino.
Ponekad bih pomislio kako bi ova prebrojavanja bila dobra podlog a za priu o mom nesreenom
ivotu, a naslov mi se sam nametnuo: Sjeanje na moje tune kurve. Moj je drutveni ivot, naprotiv,
bio nezanimljiv: oba roditelja mrtva, samac bez budunosti, osrednji novinar, etir i puta finalist Pro-
ljetnih knjievnih susreta u Cartag eni de Indias i ljubimac kar ikatur ista zbog moje izvanr edne runo-
e. Hiti: promaen ivot koji je krenuo nizbrdo onog popodneva kad me majka s devetnaest godina
povela da vidimo hoe li El diario de la Paz objaviti kroniku kolskog ivota koju sam napisao na sa-
tu kastiljanskog jezika i govornitva. Objavljena je u nedjelju uz ohrabrujuu dir ektor ovu uvodnu ri-
je. Kad sam godinama kasnije saznao da je majka platila objavljivanje te, i sedam sljedeih kolumni,
bilo je ve kasno da propadnem u zemlju od stida jer moja je tjedna kolumna ve letjela noena vlas-
titim krilima, a osim tog a bio sam i urednik brzojava i glazbeni kritiar.
im sam matur ir ao s odlinim uspjehom, poeo sam drati satove kastiljanskog i latinskog na tri
dravne gimnazije istovremeno. Nisam bio bogzna kakav uitelj, nedovoljno obrazovan, nedovoljno
zainter esir an, bez imalo suo sjeanja prema toj jadnoj djeci koja su ila u kolu jer je to bio najjed-
nostavniji nain izmicanja roditeljskim okrutnostima. Jedino to sam za njih mog ao uiniti bilo je da
im drvenim ravnalom utjer am strah u kosti kako bi upamtili bar em moju omiljenu pjesmu:
Ova, Fabio, srce me boli!,
to gleda, pusta polja
i snudeno brdace,
bila su nekad slavna Italika[1].
Tek kao star ac sluajno sam otkrio da su mi uenici potajice nadjenuli pog rdni nadimak: Profesor
Snudeno Brdace.
To bi ujedno bilo sve to mi je ivot udijelio, a ja nisam uinio nita da od njeg a izvuem tog od
vie. Ruao bih sam izmeu pojedinih satova, a u est popodne bih dolazio u novinsku redakciju u lov
na signale iz zvjezdanog prostor a. U jedanaest naveer, kad se zakljuivalo izdanje, zapoinjao bi
moj stvarni ivot. Spavao sam u Kineskoj etvrti, dva-tri puta na ijedan, s toliko razliitih druica da
sam dva puta ponio naslov klijenta godine. Nakon veer e u oblinjoj kavani Roma, nasumce bih oda-
bir ao kakav bordel, k risom ulazei kroz stranje dvor ite. inio sam to iz uitka, ali je na kraju ispa-
lo kor isnim za moj posao zahvaljujui blag og lag oljivosti velikih politikih riba, koji su svojim lju-
bavnicama za jednu no povjer avali dravne tajne, ni ne pomiljajui da ih javno mnijenje oslukuje
kroz tanku kartonsku preg radu. Na taj sam nain, dakako, saznao i da se moja neizljeiva samoa pri-
pisuje nonoj peder astiji s malim sir oiima iz ulice Del Crimen. Na to sam, sreom, brzo zabor avio,
dijelom i stog a jer sam takoer uo i ono dobro to se o meni govor ilo to mi je godilo u onolikoj
mjer i koliko je bilo istinito.
Nikad nisam imao velikih prijatelja a oni rijetki koji su to umalo postali, odoe u New York. to e
rei: umrli su, jer pretpostavljam da ispaene due tamo nalaze utoite kako ne bi mor ale probavljati
istine o svom prolom ivotu. Otkako sam u mir ovini, nemam mnog o obaveza, tek petkom predveer
nosim tekst u redakciju ili odraujem kakve drug e manje ili vie unosne poslove: koncerti na Akade-
miji, slikarske izlobe u Umjetnikom centru iji sam suo sniva, poneka gradska skuptina u Drutvu
za promicanje javnog napretka, ili neki znaajan dog aaj u kazalitu Apolo. Kao mladi odlazio sam
u kino na otvor enom gdje nas je podjednako mog la iznenaditi pomrina mjeseca kao i obostrana
upala plua uslijed sluajnog pljuska. Ali vie od filmova zanimale su me none ptiice koje su pris-
tajale i po cijeni od jedne ulaznice, ili davale badava ili na otplatu. Filmovi ba i nisu moja strast. Per-
verzni kult Shirley Temple bio je kap koja je prelila au.
Moja jedina putovanja bila su etir i izleta na Proljetne knjievne susrete u Cartag eni de Indias, pri-
je neg o to sam navrio trideset godina, i probdjevena no na motornom brodu, kad me Sacramento
Monid pozvala na otvar anje svog bordela u San Marti. to se tie mog privatnog ivota, nisam zahtje-
van po pitanju prehrane i bilo me je lako zadovoljiti. Otkako je Damiana ostar jela i prestala mi kuha-
ti, moj jedini redovni obrok bila je tortilla od krumpir a u kavani Roma nakon zakljuivanja izdanja.
 Tako sam dan uoi svog devedesetog roendana ostao bez ruka i nisam se mog ao usredotoiti na
itanje- u iekivanju kakvog glasa od Rose Cabarcas. ( vrci su glasno cvrali u eg i ranog poslije-
podneva, a sunce koje se smjenjivalo na otvor enim prozor ima tri puta me prisililo da mijenjam mjes-
to viseoj mrei. Uvijek mi se inilo da su dani oko mog roendana najtopliji u cijeloj godini, to
sam nauio toler ir ati, ali u ovom raspoloenju to je bilo vrlo teko. Oko etir i sata pokuao sam se
umir iti uz est suita za vio lonelo Johanna Sebastiana Bacha, u savrenoj izvedbi Pabla Casalsa. Sma-
tram ih vrhuncem cjelokupnog glazbenog stvar alatva, ali umjesto da mi po obiaju donesu smir enje,
dovele su me u stanje potpune klonulosti. Uz drug u sam zadrijemao, nekako mi je bila spor a, a u snu
sam pomijeao jecaje vio lonela sa sir enom odlazeeg broda. U taj as probudila me zvonjava tele-
fona, a hrapavi glas Rose Cabarcas vratio me u stvarnost. Ima ludu sreu, rekla mi je. Nala sam ti
bolju ptiicu neg o to si traio, ali postoji potekoa: jedva da je navrila etrnaest godina. Ne libim
se dirnuti u osinjak, rekao sam joj u ali, ne shvaajui to eli rei. Ne radi se o tebi, rekla je, pitanje
je tko e platiti da mene ne strpaju u zatvor na tri godine.
Nar avno da nitko nee platiti, a ponajmanje ona, to je bilo jasno. Obog atila se na maloljetnicama
koje su joj donosile najvei promet, poduavala ih je i iskor itavala sve dok ne bi krenule dalje teim
putem star ijih prostitutki u glasovitom bordelu kod Crne Eufemije. Nikad nije platila nikakvu globu
jer su hodnicima njezine kue defilir ali lokalni monici, od predstavnika vlasti do posljednjeg smut-
ljivca gradskog pog lavarstva, i bilo je teko i zamisliti da vlasnica ne bi iznala naina ogrijeiti se o
zakon kako joj se prohtije. Njezine su zakanjele bojazni bile tek pokuaj da izvue to vie kor isti za
sebe: to kanjivije, to skuplje. Problem je rijeen tako da je uslug a poskupjela za dva pesosa i dog o-
vor ili srno se da u u deset sati doi u njezinu kuu s pet pesosa u gotovini kako bih unaprijed platio.
Ni minute ranije jer je djevojica mor ala nahraniti i uspavati mladu brau i opremiti na spavanje re-
umatinu majku.
Jo etir i sata. Kako su pretjecali, srce mi se ispunilo kiselkastom pjenom koja mi je oteavala di-
sanje. Uzalud sam se trudio ispuniti vrijeme, posvetivi se procedur i odijevanja. Nita neobino za
mene, ak i Damiana kae da se spremam kao mlada. Obrijao sam se britvom, ekao da se rashladi
voda u kupao nici, preg rijana u suncu izloenim cijevima, a u jednostavnom napor u brisanja runi-
kom ponovno sam se sav preznojio. Odjenuo sam se u skladu s predstojei m nonim pothvatom: bi-
jele platnene hlae, kruta koulja utirkana ovratnika s plavim prug ama, kravata od kineske svile, ula-
tene izme i sat od istog zlata na lancu privren o rupicu na rever u. Na kraju sam podvinuo kraje-
ve hlaa kako se ne bi vidjelo da sam se za pedalj smanjio.
Smatraju me krcem jer nitko ne moe ni zamisliti koliko sam sir omaan s obzir om na to gdje i-
vim, a prava je istina da ovakva no daleko nadilazi moje mog unosti. Iz koveg a s uteevinom,
spremljenog ispod kreveta, izvukao sam dva pesosa za sobu, etir i za vlasnicu, tri za djevojku i jo
pet da mi se nae za veer u i drug e manje izdatke. Dakle, etrnaest pesosa, onoliko koliko mi novine
plaaju za nedjeljnu kolumnu. Sakrio sam ih u skriveni dep na opasau i namir isao se kolonjskom
vodom Lanman & Kemp-Barclay & CO. Osjetio sam navalu panike i na prvi otkucaj zvona spustio
sam se nesig urno mranim stubitem, preznojavajui se od straha, te zakor aio u blistavo predveer je
uoi mog roendana.
Zahladilo je. Grupice osamljenih mukar aca glasno su raspravljale o nog ometu na Kolumbovom
etalitu, stojei izmeu nanizanih taksija usred kolnika. Orkestar limene glazbe izvodio je eznutljivi
valcer pod rascvjetanim kronjama. Jedna od ocvalih prostitutki koje su mamile slubenike u ulici De
los Notar io s upitala me, kao i obino, imam li cig ar etu, a ja sam joj, kao i obino, odg ovor io: Ne pu-
im ve trideset i tri godine, dva mjeseca i sedamnaest dana. Prolazei ispred El Alambre de Oro, po-
gledao sam se u osvijetljenim izlozima i nisam izg ledao onako kako sam se osjeao, ve star ije i
odjeven u prnje.
Malo prije deset uao sam u taksi i zamolio vozaa da me odveze do gradskog groblja, pokuava-
jui prkriti kamo zapravo idem. Smijeei se, pog ledao me ogledalu i rekao: Nemojte me plaiti, vaa
uenost dao Bog da i sam doivim vae godine. Zajedno smo izali kod groblja jer nije imao sitnia,
pa smo otili razmijeniti novac u La Tumba, bijednu gostio nicu i kojoj jadni pijanci oplakuju svoje
mrtve. Kad smo sredili raun, voza mi veli ozbiljnim glasom: Budite oprezni, gospodine, kua Rose
Cabarcas nije ni sjena onog a to je bila. Mog ao sam mu tek zahvaliti, te jo jednom konstatir ati kako
za vozae s Kolumbovog etalita nema tajne pod kapom nebeskom.
Zaao sam u sir omanu etvrt koja nije imala nita zajednikog s onom koju sam poznavao u moje
vrijeme. Bile su to iste one ir oke ulice prekrivene toplim pijeskom, kue otvor enih vrata, zidovi od
sir ovih dasaka, krovovi od palmina lia i ljunana dvor ita. Njihovi su stanovnici izg ubili svoj mir.
U veini kua odravale su se uobiajene zabave petkom od ilih vam je bubnjeva i inela podrhtava-
lo u utrobi. Svatko je za pedeset centava mog ao ui na zabavu koja mu se najvie sviala, ali mog ao
je ostati i vani i besplatno plesati. Hodao sam proet nelag odnim osjeajem da bi me vrlo lako mog ao
prog utati mrak, ali nitko na mene nije obraao pozornost, osim nekog mravog mulata koji je drije-
mao na ulaznim vratima oblinje kue.
- Zbog om, doktor e - doviknuo mi je iz sveg glasa - Dobro je opalite!
to sam drug o mog ao neg o zahvaliti mu. Mor ao sam tri puta zastati da bih povratio dah, prije no
to sam svladao i posljednji obronak. Otamo sam vidio ogromni bakreni mjesec visoko na obzor u, a
nenadana bol u trbuhu natjer ala me da zadrhtim nad vlastitom sudbinom; ipak ubrzo je iezla. Na sa-
mom kraju ulice, koja se pretvar ala u vonjak, uao sam u radnju Rose Cabarcas.
Ona nije izg ledala isto. Bila je najo bzirnija madam te stog a i najpoznatija. Kako je bila visoka sta-
sa, zvali smo je vatrog asnom zapovjednicom, koliko zbog njezine korpulentnosti, toliko i zbog nje-
zine uinkovitosti pri gaenju uzavrelih strasti medu klijentelom. Ipak, samoa joj je usukala tijelo,
smeur ala kou i utanjila glas tolikom umjenou da je nalikovala star oj djevojici. Otprije su joj
ostali samo savreni zubi, i onaj jedan to ga je iz koketer ije dala pozlatiti. Nosila je iskljuivo crninu
u znak alosti za suprug om koji je umro nakon pedeset godina zajednikog ivota, nag laavajui je
crnom kapicom kojom je alila za preminulim sinom jedincem koji joj je pomag ao kad bi zapala u
tekoe. Samo su joj sjajne oi bile ive i okrutne i one su me uvjer ile da joj se nar av nije promijeni-
la.
Radnja je imala malenu svjetiljku na stropu i gotovo nita za prodaju u ormar ima koji ak nisu ni
bili par avan glasovitoj profesiji za koju je svatko znao, ali je nitko nije priznavao. Kad sam stig ao,
Rosa Cabarcas upravo je ispraala muter iju, hodajui na vrhovima prstiju. Ne znam je li me uistinu
nije prepoznala ili se tek pretvar ala, reda radi. Sjeo sam dokono na klupu i pokuao je u sjeanju pri-
zvati onakvu kakva je nekad bila. Ne jednom me je, dok smo jo oboje bili u punoj snazi, i sama spa-
sila od mojih tlapnji. Mislim da mi je proitala misli jer se okrenula prema meni pomno me motrei
uznemir ujuom prodornou. Vrijeme se za tebe zaustavilo, tuno je uzdahnula. elio sam joj pola-
skati: ali za tebe nije, uinilo te boljom. Ozbiljno, rekla je, ak ti je pomalo zasjalo lice star e kljusine.
Moda stog a to sam promijenio panjak, rekoh u ali. ivnula je. Koliko se sjeam, krasila te divov-
ska batina, rekla je. Kako ide? Izvukao sam se rijeima: Otkako se nismo vidjeli, jedina novost je to
me ponekad ar i u dupetu. Trenutano je uspostavila dijagnozu: Nedovoljna upor aba. Rabim ga u svr-
hu za koju ga je Bog stvor io, rekao sam joj, ali istina je da se ar enje javlja ve due vrijeme i uvijek
za puna mjeseca. Rosa je stala prevrtati po svom krojakom koveg u i otvor ila kutijicu s nekom zele-
nom kremom koja je mir isala na ulje za masau na bazi aranike. Reci maloj da te namae svojim pr-
stiem ovako, kruila je kaiprstom s bezo nom rjeitou. Odg ovor io sam joj da sam, Bog u hvala,
jo sposoban opstati bez nar odskih pripravaka. Nar ug ala mi se: Ajme, maestro, oprostite to sam se
drznula pouavati vas. Preli smo na posao.
Djevojka je bila u sobi od deset sati, rekla je, lijepa je, ista i dobro odg ojena, ali prestravljena jer
joj je neka prijateljica, koja je pobjeg la s lukim radnikom iz Gayra, iskrvar ila za dva sata. No dobro,
priznala je Rosa, to je i razumljivo jer oni iz Gayra su na glasu da s njima nema ale. Vratila se na te-
mu: Jadnica, por ed sveg a prisiljena je po cijele dane priivati dugmad u tvornici. To mi se ne ini isu-
vie napornim poslom. Tako mislite vi mukarci, odg ovor ila je, ali to je tee od klesanja kamena. Jo
mi je priznala da je maloj dala napitak od odoljena i da ona sad spava. Pobojao sam se da je poticanje
saaljenja drug a lukavtina za podizanje cijene, ali ne, moja rije vrijedi zlata, rekla je. Uz strog a
pravila: sve se zasebno plaa, u gotovini i unaprijed. Tako je i bilo.
Poao sam za njom preko dvor ita, ganut ocvalou njezine puti i teinom kor aka njezinih otee-
nih nog u u ar apama od tekog pamuka. Pun mjesec dosizao je sredite nebeskog svoda i inilo se da
je svijet uronjen u zelenu vodu. U blizini radnje nalazio se podest natkriven palminim liem predvi-
en za javne prir edbe, s brojnim konim stolicama i mreama ovjeenim na raljaste kolce. U stra-
njem dvor itu, koje je graniilo s vonjakom, nalazio se trijem sa est soba neobukanih zidova, iji
su prozor i bili zastrti grubim platnom za zatitu od komar aca. Jedina zauzeta soba bila je u polumra-
ku, a Tona la Neg ra s radija je pjevala o nesretnim ljubavima. Rosa Cabarcas se trgnula: Boler o je i-
vot. Sloio sam se, iako se do danas nisam usudio to napisati. Odg urnula je vrata, nakratko ula, pa
izala. Jo spava, rekla je. Najbolje je da je pusti da se do sita naspava, tvoje su noi due od njenih.
Bio sam smeten: to misli da bih trebao initi? Znat e, rekla je s neprimjer enom mirnoom, emu
ti sva uenost. Okrenula se i ostavila me samog i obuzetog stravom.
Nije bilo drug e. Obeshrabren sam uao u sobu i vidio djevojicu kako spava, golu, kao od majke
roenu i bespomonu na ogromnom iznajmljenom krevetu. Leala je na boku, licem okrenuta prema
vratima, obasjana jakom stropnom svjetlou koja nita nije ostavljala skrivenim. Sjeo sam na rub
kreveta i oar ano je promatrao upijajui svim osjetilima. Bila je crna i topla. Podvrg li su je strog om
tretmanu pranja i uljepavanja kojem nije umakao ni pubis. Nakovrali su joj kosu, nalakir ali nokte
na rukama i nog ama, ali njezina put boje melase bila je vidljivo ogrubjela i nenjeg ovana. Tek propu-
pale grudi nalikovale su djeakima, ali skrivena sila u njima bila je spremna za eksploziju. Na njezi-
nu su tijelu najljepa bila uska stopala, s dug im i njenim prstima poput onih na rukama. Usprkos
ventilator u, tijelo joj je svjetlucalo pod kapljicama znoja a kako je no odmicala vruina je postajala
sve neizdrljivija. Bila je tako nalickana, s dva kolobar a na obrazima, s umjetnim trepavicama, s obr-
vama i kapcima potamnjenim crnilom, s usnama poveanim sjajilom u boji okolade da je bilo ne-
mog ue odg onetnuti kako uistinu izg leda ispod naslag a riina puder a. Ipak, ni krpice ni minka nisu
uspjeli prikriti njezinu ud: uznosit nos, tvrdog lav luk obrva, odlune usne. Pomislio sam: Poput mla-
ahna bika u bor ilitu.
Oko jedanaest sam prio nuo rutinskoj procedur i u kupao nici gdje je na stolici leala njezina jadna
odjea sloena briljivou bog ataice: koulja od fine tkanine s uzorcima leptir a, ute hlae i pag e-
rice. Povrh odjee leala je jeftina nar ukvica i lijepo izr aen lani s medaljonom Djevice. Na polici
iznad umivao nika, runa torbica s ruem, rumenilo, klju i neto sitnia. Sve tako jeftino i iskrzano
da sam jedva mog ao shvatiti da bi itko mog ao biti toliko sir omaan.
Razodjenuo sam se i raspor edio odjeu to sam bolje mog ao na klinanici, kako ne bih izg uvao
svilenu koulju i platnene hlae. Pomokrio sam se u zahodsku koljku s lancem za putanje vode, sje-
dei, onako kako me u djetinjstvu nauila Flor ina de Dio s, kako ne bih smoio rubove none posudi-
ce, i jo uvijek, nije da se hvalim, trenutanim i monim mlazom divljeg drepca. Prije no to sam iz-
aao, nagnuo sam se prema ogledalu iznad umivao nika. Konjska njuka koja me gledala s drug e stra-
ne nije bila mrtvaka ve alobna, s odebljalim podbratkom, podbuhlim kapcima i sa slabom kosom,
ostacima moje nekad neukrotive umjetnike grive.
- Sranje - rekao sam - to da radim ako me nee htjeti?
Trudei se da je ne probudim, sjeo sam gol na krevet, oiju ve naviklih na izdaju crvenog svjetla,
i stao je promatrati, pedalj po pedalj. Jag odicom kaiprsta klizio sam niz njen oroen zatiljak, na to
je zatreper ila poput akorda na harfi, okrenula se prema meni mrmljajui i zapahnula me svojim kisel-
kastim dahom. Palcem i kaiprstom stisnuo sam joj nos, odmakla je glavu i okrenula mi leda ne pro-
budivi se. Pokuao sam joj razmaknuti nog e koljenom, tjer an nenadanim iskuenjem. U prva dva po-
kuaja usprotivila se stisnutim miiima. Pjevao sam joj na uho: Delg adinin krevet okruen je aneli-
ma. Malo se opustila. Toplina mi je prostrujala venama, a moja troma zvijer probudila se iz svog du-
gog sna.
Delg adina, duo moja, preklinjao sam je poudno. Delg adina. Dar ovala mi je tug aljiv jecaj, iz-
makla mom dodir u, okrenula mi leda i sklupala se poput pua. ini se da je napitak od odoljena bio
blag otvor an i za nju i za mene jer se nije dog odilo nita, ni njoj niti ikome drug om. Ali nije mi bilo
vano. Pitao sam se emu je buditi kad sam se osjeao tako posramljen i tuan, i hladan kao led.
Zvona, jasna i neizbjena, otkucala su pono te smo zakor aili u zor u 29. kolovoza, u dan svetog
muenika Ivana Krstitelja. Netko je na sav glas plakao na ulici ali nitko nije obraao pozornost. Po-
molio sam se za njeg a, moda mu to pomogne, a i za sebe, u znak zahvalnosti za primljenu blag odat:
Neka se nitko ne zavar ava, a ne, da e due potrajati ono sto prieljkuje no stoje trajalo ono to je
proivio. Djevojica je zajecala u snu pa sam se pomolio i za nju: Sve to ionako mor a proi. Potom
sam iskljuio radio i ugasio svjetlo ne bih li usnuo.
Probudio sam se u osvit, ne znajui gdje se nalazim. Mala je jo spavala okrenuta mi leima u fe-
talnom poloaju. Imao sam neki neodreen osjeaj daje po noi ustajala i da sam uo putanje vode u
kupao nici, ali mog ue je i da sam samo sanjao. Ovo je bilo neto novo za mene. Nita nisam znao o
tajnoj moi zavoenja i uvijek sam nasumce odabir ao djevojke za jednu no, vie gledajui cijenu ne-
go njihove drai i zatim bismo vodili ljubav bez ljubavi, najee polu-odjeveni i uvijek u mraku ka-
ko bismo se zamiljali ljepima. Ove sam noi otkrio neuspor ediv uitak promatranja enskog tijela
u snu, bez pritiska elje, bez smetnje ili stida.
Ustao sam u pet, zabrinut jer je moja kolumna mor ala biti na redakcijskom stolu prije dvanaest.
Jo uz svjetlost punog mjeseca obavio sam ustaljenu nudu i kad sam pustio vodu osjetio sam kako se
sva moja prola zlovolja slijeva niz kanal. Kad sam se osvjeen i odjeven vratio u spavao nicu, dje-
vojka je spavala na leima, okupana utjenom svjetlou svitanja, leei poprijeko na krevetu, rair e-
nih ruku tvor ei kri, apsolutna metresa vlastitog djevianstva. uvao ti ga Bog, rekao sam joj. Sav
novac koji mi je ostao, i njezin i svoj, ostavio sam na jastuku, i zauvijek se oprostio s njom poljup-
cem u elo. Kua, poput svakog bordela u ranim jutarnjim satima, bila je olienje raja. Izaao sam na
vrata koja su vodila u dvor ite kako se ne bih ni s kime susreo. Na sunanoj ulici poeo sam osjeati
ter et svojih devedeset godina i odbrojavati minutu po minutu noi preo stalih do moje smrti.
 02.

OVA SJEANJA ispisujem u onome to je ostalo od knjinice mojih roditelja i ije police samo
to se ne stropotaju uslijed rada marljivih crva. Na kraju krajeva, za ono to mi je preo stalo uiniti
na ovome svijetu dostajali bi mi moji rjenici svih vrsta, uz prva dva sveska Nacio nalnih epizoda don
Benita Per eza Galdosa i uz ar obnu gor u koja mi je pomog la shvatiti majina nepredvidiva raspolo-
enja nastala napretkom tuberkuloze.
Za razliku od ostalog namjetaja, ukljuujui i mene samog, masivni stol za kojim piem ini se
da je s vremenom postao sve solidniji jer ga je od plemenita drva izr adio moj djed s oeve strane,
brodog raditelj. ak i kad ne mor am pisati, svako ga jutro sreujem dokonom ustrinom zbog koje
sam izg ubio tolike ljubavi. Nadohvat ruke imam moje ner azdvojne knjig e: oba sveska Prvog ilustri-
ranog rjenika Kraljevske akademije iz 1903. godine; Riznicu kastiljanskog ili panjolskog jezika
don Sebastiana de Coyarr ubiasa; gramatiku don Andresa Bella, u sluaju semantikih nedoumica ona
mi je neophodna; novi Ideo loki rjenik don Julia Casar esa, drag ocjen zbog njeg ovih antonima i si-
nonima; Rjenik talijanskog jezika Nicola Zing ar ellija, kako bih se potpomog ao jezikom moje maj-
ke, koji sam nauio jo kao dijete, i rjenik latinskog, kojeg smatram svojim mater inskim jezikom
budui da je ishodite ostalim dvama jezicima.
S lijeve strane pisaeg stola uvijek drim pet listova papir a uredske veliine za moju nedjeljnu ko-
lumnu i tuljac s prahom za upijanje tinte koji mi je drai od modernog jastuia s upijajuim papi-
rom. Na desnoj je kutija s per ima za pisanje i lag ano dralo sa zlatnim per om budui da jo uvijek pi-
em krasopisom kojem me pouila Flor ina de Dio s kako ne bih usvojio krutu kalig rafiju njezinog
suprug a koji je bio javni biljenik i do svog posljednjeg daha prisegnuti raunovoa. Ve neko vrije-
me u redakciji se nalae kor itenje pisaeg stroja radi lakeg izr auna kartica i pripreme teksta, ali ja
nikad nisam usvojio tu lou naviku. I dalje piem rukom pa prepisujem na stroju muno kuckajui,
zahvaljujui nezavidnom poloaju najstar ijeg zaposlenika. Danas, umir ovljen ali nepotuen, uivam
svetu povlasticu pisanja kod kue, iskljuenog telefona kako me nitko ne bi smetao, i bez cenzor a ko-
ji bi me vrebao preko ramena.
ivim bez psa, ptica, poslug e, osim odane Damiane koja mi je pomog la i u bezazlenijim situacija-
ma, i jo uvijek jednom tjedno obavlja ono najnunije, pa i u ovakvom stanju, kratkovidna i zabor av-
na. Majka me na svom samrtnom odru preklinjala neka se mlad oenim bjelkinjom, pa da imamo ba-
rem troje djece, jednu djevojicu s njezinim imenom, imenom njezine majke i njezine bake. elio
sam odrati obeanje, ali moje poimanje mladosti bilo je u tolikoj mjer i elastino da mi se inilo da
nikad nije isuvie kasno. Sve do onog vrueg podneva kad sam, pog rijeivi vrata u kui obitelji Pa-
lomar es de Castro u Pradomar u, golu zatekao Ximenu Ortiz, najmlau ker, koja je spavala u susjed-
noj sobi. Leala je leima okrenuta vratima, pog ledala me preko ramena takvom brzinom da nisam
stig ao pobjei. Ajme, oprostite, uspio sam promucati, dok mi je srce tuklo u grlu. Osmjehnula se,
okrenula se gipkou gazele, dok mi se njezino tijelo nije u potpunosti razotkrilo. Cijela je prostor ija
odisala njezinom intimom. Nije bila sasvim nag a jer je ponad uha imala pog uban cvijet nar anastih
latica, kao Manetova Olimpija, i jo zlatnu nar ukvicu na desnom zglobu i ogrlicu od siunih biser a.
Nisam mog ao zamisliti da bih mog ao ikada vie vidjeti ita tako uzbudljivo i danas mog u sa sig ur-
nou potvrditi da sam bio u pravu.
Brzo sam zatvor io vrata, posramljen svojom nespretnou i odluan da je zabor avim. Ali Ximena
Ortiz osujetila je tu moju odluku. Preko zajednikih prijateljica slala mi je por uke, provokativna pi-
samca, grube prijetnje, ir ila je glas kako smo ludo zaljubljeni jedno u drug o, iako nismo izmijenili
ni rijei. Bilo je nemog ue opir ati joj se. Imala je oi divlje make, izazovno tijelo u odjei ili bez nje
i guste zlatne razig rane uvojke iji me enski mir is tjer ao da ljuti to plaem licem zar onjenim u jastu-
ke. Znao sam da se to nikada nee pretvor iti u ljubav, ali avolska privlanost kojom me opsjela bila
je tako gor ua da sam se odluio utjeiti s prvom suknjom zelenih oiju na koju naiem. Nikad nisam
uspio utrnuti ar sjeanja na nju u krevetu u Pradomar u, pa sam pred nju poloio svoje oruje, slu-
beno zatraivi njezinu ruku, uz izmjenu prstenja i najavu velikog vjenanja prije Duhova.
Vijest je naila na snaniji odjek u Kineskoj etvrti neg o u drutvenim krug ovima. Ismijavanje se
pretvor ilo u otvor eno protivljenje akademskih krug ova za koje je brak bio vie smijeno, a manje
sveto stanje. Moje su zar uke udovoljile svim propisima kranskog udor ea, na ter asi ukraenoj
amazonskim orhidejama i viseom paprati, u kui moje budue. Dolazio sam oko sedam uveer,
odjeven u bijelo, s kakvim znakom panje, primjer ice nakitom od ar enih stakalaca ili vicarskom
okoladom, pa bismo razg ovar ali poluifrir ano-poluo zbiljno sve do deset sati, pod nadzor om tete
Arg enide, koja bi u trenu zadrije-mala, ba poput pratilja iz ondanjih romana.
to smo se bolje upoznavali, Ximena je postajala nezasitnija, otkopavala bi prsluie i haljine
im su pritisnule prve lipanjske spar ine, i bilo je lako zamisliti kakvu bi razornu snag u mog la ispolji-
ti pod okriljem tame. U dva mjeseca zar uka nismo imali o emu razg ovar ati, a ona je nijemo kovala
planove o djeci nita ne govor ei, tek pletui lapice za novor oenad od sir ove vune. Ja sam poput
paljivog zar unika uz nju uio plesti, i tako su nam protekli ti beskor isni sati koji su nas dijelili od
vjenanja, ja sam pleo plave lapice za djeake, a ona ruiaste za djevojice, pa da vidimo tko e po-
goditi, sve dok ih nije bilo dovoljno za pedeseter o maliana. Prije no to bi odzvonilo deset sati, ula-
zio bih u koiju s konjskom zapreg om i odlazio u Kinesku etvrt kako bih u mir u Bojem proivio
svoju no.
Temper amentni pozdravi neenji, kojima su me obasipali u Kineskoj etvrti, bili su suta suprot-
nost munim sijelima u Drutvenom domu. Takva oprena raspoloenja posluila su mi da razluim
koji je od ta dva svijeta uistinu bio moj, premda sam ivio u iluziji da su oba moja, svaki u svoje vri-
jeme, jer sam s gledita jednog od ta dva svijeta promatrao kako se onaj drug i udaljava uz bolne jeca-
je kojima se dijele dva broda na uzburkanoj puini. Momaka veer u restor anu El Poder de Dio s
ukljuila je zavrnu cer emoniju kakvu je mog ao osmisliti samo pohotni panjolski sveenik. Sve pri-
sutne enske osobe odjenuo je u velove i mir ise, ne bi li se sve vjenale sa mnom u jedinstvenom sa-
kramentu. Bila je to no velikih svetog ra u kojoj su njih dvadeset i dvije priseg le na ljubav i poslu-
nost, a ja sam im se zauzvrat obvezao na zag robnu vjernost i uzdravanje.
Lo predosjeaj nije mi dao usnuti. Od zor e sam stao brojati otkucaje sata s katedrale sve do uas-
nih sedam sati kad sam se trebao pojaviti u crkvi. Telefon je poeo zvoniti u osam; dug o, uporno, ne-
predvidivo, vie od sat vremena. Ne samo da se nisam javio: nisam ni disao. Malo poslije deset zaku-
cali su na vrata, prvo akom, a potom viui poznatim i zastraujuim glasovima. Pobojao sam se da
bi vrata mog la popustiti pod kakvim jaim udarcem, ali oko jedanaest kuom je zavladala napeta tii-
na kakva slijedi nakon velikih katastrofa. Tada sam zaplakao nad sobom i nad njom, i svim srcem
usrdno molio da se nikada vie ne susretnemo. Neki me je svetac napola uo jer je Ximena Ortiz iste
noi otputovala iz zemlje da bi se vratila tek nakon nekih dvadeset godina, udana i sa sedmer o djece
koja su mog la biti moja.
Dobrano sam se namuio kako bih zadrao posao i kolumnu u novinama El Diario de la Paz na-
kon takvog skandala. Ali nisu zbog tog a pomakli moje tekstove na jedanaestu stranicu, ve zbog zas-
ljepljujue siline kojom je dolo na scenu dvadeseto stoljee. Napredak je postao gradski mit. Sve se
promijenilo; avio ni su letjeli pa je neki ovjek iz Junker a izvukao vreu punu pisama, izmislivi tako
zranu potu.
Jedino to je ostalo isto bili su moji novinski tekstovi. Nove su se gener acije okomile na njih kao
na kakvu okaminu iz prolosti koju treba satrti, ali ja sam zadrao isti stil, bez ustupaka, prkosei
struji obnove. Na sve sam se ogluio. Navrio sam etrdesetu, ali mladi su urednici moju kolumnu
nazivali Kolumnom Mumije. Tadanji me dir ektor pozvao na razg ovor i zamolio da se priklonim no-
vom valu. Pomalo sveano, kao da je on sam to upravo otkrio, rekao je:
Svijet ide naprijed. Da, odg ovor io sam mu, ide naprijed, ali napreduje okreui se oko Sunca. Bit
e da je moju nedjeljnu kolumnu zadrao jer nije mog ao nai drug og urednika brzojava. Danas znam
da sam bio u pravu, a znam i zato. Moja gener acija mladih, gladnih ivota, sasvim je zabor avila na
obmane budunosti, dok ih svakodnevica nije pouila da budunost nije onakva kakvu su sanjali, pa
su upoznali nostalg iju. Tu na scenu stupaju moji nedjeljni tekstovi, poput arheo loke iskopine medu
ruevinama prolosti, za koje su ustanovili da nisu samo za star e ve i za mlade koji se ne boje osta-
rjeti. Tekstovi su se potom vratili na urednike stranice, a u posebnim prig odama i na naslovnicu.
Ako me pitate, iskreno odg ovar am: kurve mi nisu dale vremena da se oenim. Iako, priznajem, to
sam uvidio tek onog a dana kad sam navrio devedesetu, dok sam izlazio iz kue Rose Cabarcas odlu-
an da vie nikada ne iskuavam sudbinu. Osjetih da sam se promijenio. Protrnuo sam ugledavi voj-
nike postrojene uz eljezne reetke koje su okruivale park. Damianu sam zatekao kako na sve etir i
riba podove u dnevnom bor avku, a jedrost njezinih miica u njezinoj dobi u meni je izazvala negda-
nje uzbuenje. Mor a da je to osjetila jer je stala prikupljati krajeve suknje. Nisam odolio por ivu da je
upitam: Damiana, reci mi, eg a si se to sjetila? Nisam se nieg a sjetila, rekla je, ali vae me je pitanje
na neto podsjetilo. Osjetio sam teinu u prsima. Nikad se nisam zaljubio, rekao sam joj. Kao iz topa
je odvratila: Ja jesam. Ne prekidajui svoj posao, dometnula je: Zbog vas sam proplakala dvadeset i
dvije godine. Srce mi se stegnulo. Traei dostojanstven izlaz iz ove situacije, rekoh joj: Bili bismo
uistinu krasan par. Nema nikakvog a smisla to govor iti, rekla je, jer sad mi vie ne moe pruiti utje-
hu. Izlazei iz kue, najprir odnijim tonom dometnula je: Neete mi vjer ovati, ali, Bog u hvala, jo uvi-
jek sam djevica.
Ubrzo sam uoio da su posvuda vaze s crvenim ruama a na jastuku sam pronaao estitku: elim
vam da doivite stotu, S tim gorkim okusom, dovravao sam tekst koji sam dan ranije ostavio usred
pisanja. Okonao sam ga u jednom dahu za manje od dva sata i mor ao sam svojski stisnuti zube i pre-
grmjeti a da se ne osjeti da grcam u suzama. U iznenadnom i zakanjelom naletu inspir acije, odluio
sam za kraj nag ovijestiti da ova kolumna predstavlja sretan svretak dug og i dostojanstvenog radnog
vijeka prije samog neminovnog kraja ivotnog a.
Namjer avao sam je ostaviti na porti redakcije i vratiti se kui. Ali nisam uspio. Svi su se zaposleni-
ci okupili kako bi mi nazdravili povodom roendana. Zgrada je bila u radovima, skele i uta na sve
strane, ali za ovu su prig odu obustavili radove. Na tesarskom stolu stajalo je pie pripremljeno za
zdravicu i pokloni umotani u ar ene papir e. Oamuen bljeskanjem fotog rafskih apar ata, sa svima
sam se slikao za uspomenu.
Razveselio me susret s radijskim novinar ima i reporter ima gradskih novina: La Prensa, jutarnjih
konzervativnih novina; El Her aldo, jutarnjih liber alnih novina i El Nacio nal, senzacio nalistikih ve-
ernjih novina koje su ljubavnim feljtonima nastojale razonoditi napeto puanstvo. Nije bilo neobi-
no vidjeti ih zajedno jer je javno mnijenje uvijek dralo da prijateljstvo valja uvati netaknutim dok
gener ali biju urednike bitke.
Ovdje se takoer, izvan svog radnog vremena, zatekao i slubeni redakcijski cenzor, don Jer oni-
mo Orteg a, kojeg smo zvali Grozni ovjek u devet jer je dolazio tono u devet naveer sa svojom kr-
vavo crvenom olovkom okrutnog satrapa. Zadravao bi se sve dok ne bi bio sig ur an da nijedno slovo
izdanja u pripremi nije promaklo njeg ovom strog om oku. Prema meni je gajio osobnu odbojnost
zbog mojih gramatikih pretjer ivanja ili zato to sam kor istio talijanske rijei, ne stavljajui ih u na-
vodnike niti u kurziv, onda kad su mi se inile izr aajnijima od kastiljanskih, to bi trebalo biti leg i-
timnim postupkom medu srodnim jezicima. Trpei takav odnos etir i godine, na kraju smo ga i pri-
hvatili kao priznavanje vlastite grinje savjesti.
Tajnice su u predvor je donijele tortu s devedeset upaljenih svjeica koje su me prvi put suo ile s
brojanim stanjem mojih godina. Gutao sam suze dok su mi pjevali roendansku pjesmicu i bez ne-
kog posebnog razlog a sjetio sam se djevojice. Nije to bilo predbacivanje, ve zakanjelo suo sjea-
nje s osobom o kojoj nisam mislio da u ponovno razmiljati. Poto je mikrofon proao iz ruke u ru-
ku, netko mi je dodao no kako bih razr ezao tortu. Strahujui od podsmijeha, nitko se nije odvaio na
prig odni govor. Radije bih umro no da sam primor an odg ovar ati na tako neto. Privodei proslavu
kraju, glavni urednik, koji mi nikad nije bio previe simpatian, vratio nas je gruboj stvarnosti: A sa-
da, uvaeni slavljenice, rekao mi je: gdje je vaa kolumna?
Istina je da sam cijele veer i u depu osjeao ivu er avicu, ali od iskrena ganua nisam imao srca
nar uiti proslavu najavom svog odlaska. Rekao sam: Ovaj put je nemam. Glavni se urednik snebivao
nad propustom nezamislivim jo od prolog stoljea. Shvatite me, rekao sam mu, proveo sam tako te-
ku no, da sam se probudio sav izmoden. Onda ste trebali o tome i pisati, rekao je svojim otrovnim
humor om. itatelji bi voljeli iz prve ruke saznati kakav je ivot devedesetog odinjaka. Jedna od tajni-
ca mu je pripomog la: Moda je posrijedi kakva slatka tajna, rekla je, gledajui me zlobno: Ili nije?
Val vruine razlio mi se obrazima. Izdajniko crvenilo, zavapih u sebi. Drug a je sva ushiena uprla
prstom u mene. Prekrasno! Jo mu ostaje ednosti da se zar umeni. Njena me nespretna netaktinost
natjer ala da se zacrvenim povrh prijanjeg crvenila. Bila je to no za pamenje, rekla je prva tajnica:
Ba sam ljubomorna! Potom mi je utisnula poljubac koji mi se ucrtao u obraz. Fotog rafi su se raspo-
mamili. Zbunjen, predao sam tekst glavnom uredniku, rekavi kako sam se maloas alio, evo vam
ga, te sam se iskrao zbunjen posljednjim valom pljeska, kako ne bih bio nazoan kad otkriju da se ra-
di o mom odlasku nakon pola stoljea robovanja.
Sav tjeskoban naveer sam kod kue razmotavao poklone. Strojoslag ar i su promaili poklonivi
mi elektrini apar at za kavu, isti kao i ona tri koja sam dobio za prethodnih roendana. Tiskar i su mi
uruili potvrdu za preuzimanje ang or a maka iz gradskog prihvatilita za ivotinje. Raunovodstvo
mi je udijelilo simbolian novani bon. Tajnice su mi poklonile tri par a svilenih gaica prekrivenih
uzorcima poljubaca, uz pisamce u kojem se nude da mi ih skinu. Palo mi je na pamet kako u ar i sta-
rosti spadaju i provokacije koje si doputaju mlade koleg ice koje vjer uju da vie nismo za upotrebu.
Nisam saznao tko mi je poklonio plou s dvadeset i etir i Chophinova preludija u izvedbi Stefana
Askenasea. Urednici su mi uglavnom poklanjali bestseler e. Prije no to sam razmotao sve poklone,
nazvala me Rosa Cabarcas s pitanjem koje nisam elio uti: to ti se dog odilo s malom? Nita, odg o-
vor io sam bez puno razmiljanja. Nita? A nisi je ni probudio, rekla je Rosa Cabarcas. ena nikada ne
oprata mukarcu koji ostaje ravnoduan pred njenim ar ima. Primijetio sam kako djevojka nije mo-
gla biti toliko iscrpljena samo zbog priivanja dugmadi, te se moda samo pretvar ala da spava iz
straha pred oekivanim. Jedini problem je u tome, rekla je Rosa, to ona uistinu vjer uje da vie nisi ni
za to, a ja ne bih eljela da se to razg lasi na sve strane.
Nisam joj elio pruiti to zadovoljstvo da osjeti moju zateenost. Sto god da se dog odilo, rekao
sam joj, djevojka je u tako jadnom stanju da nije ni za to, spavala-ne spavala: mjesto joj je u bolnici.
Rosa Cabarcas utiala je glas: Krivnja je u urbi u kojoj smo sve dog ovor ili, ali situacija se moe
urediti, vidjet e. Obeala je primor ati djevojku na iskren razg ovor, pa pokae li se potrebnim, vratit
e novac. Sto misli? Pusti, rekao sam, premda se nita nije dog odilo bar em sam uvidio da vie nisam
za takve pothvate. U tom smislu, djevojka je u pravu: nisam vie ni za to. Kad sam spustio slualicu
preplavio me osjeaj slobode kakav u ivotu nisam iskusio, jer sam se konano izbavio ropstva ko-
jem sam se podinio u svojoj trinaestoj godini.
Kao poasni gost, u sedam sati uveer, otiao sam na koncert Jacquesa Thibaulta i Alfreda Cortota
u Koncertnu dvor anu, na velianstvenu izvedbu Sonate za vio linu i klavir Cesar a Franka, a za stanke
sam se nasluao neumjer enih pohvala o sebi. Maestro Pedro Biava, na gig antski glazbenik, gotovo
me odvukao u garder obu kako bi me predstavio izvoaima. Toliko sam se smeo da sam im estitao
na Schumannovoj sonati, koju nisu izveli, pa me netko od prisutnih prilino grubo ispravio. Dojam
da sam pobrkao dvije sonate iz puka neznanja visio je u zraku, a jo sam ga pojaao sljedee nedjelje
pokuavajui se opravdati nespretnim objanjenjem iznesenim u kritici tog a koncerta.
Prvi put u svom dug om ivotu osjetio sam se sposobnim nekome zavrnuti vrat. Vratio sam se kui
prog onjen vraikom koji mi je, daui za vratom, u uho toio razorne odg ovor e koje nikada ne da-
jemo kad treba, tako da ni itanje ni glazba nisu uspjeli utiati moju srdbu. Sreom, Rosa Cabarcas
me spasila dovikujui kroz slualicu: Ba me razveselio lanak u novinama, jer stekla sam dojam da
si navrio stotu, a ne devedesetu. Upitao sam je srdito: Zar sam ispao tako jadan? Naprotiv, rekla je,
iznenadila sam se kako se dobro dri. Dobro je da nisi poput star ih puhala koja si dodaju godine ka-
ko bi ih se smatralo dobrodreima. Bez najave je promijenila temu: Imam dar za tebe. Iskreno sam
se iznenadio: A to je? Mala, rekla je.
Nisam si dao vremena da promislim. Hvala, rekao sam joj, ali to je ve stvar prolosti. Nastavila je
razr aivati svoj plan: Poslat u ti je umotanu u ukrasni papir i servir ati ti je na lag anoj vatrici, sve
besplatno. Nisam se dao pokolebati, ali ona je ustrajala u svojim nezg rapnim objanjenjima koja su
mi se uinila iskrenima. Rekla je da je djevojka bila u tako jadnom stanju tog petka zato to je bila na-
ila dvjesto komada dugmadi, iglom i naprnjakom. Da je njen strah od okrutna silovanja iskren,
premda je ve pripravna na svoju rtvu. Da je te noi koju je provela sa mnom uistinu ustajala jer je
mor ala u kupao nicu, ali da sam tako vrsto spavao da joj je bilo ao buditi me, a kad se ponovno uju-
tro probudila ve sam bio otiao. Pobunio sam se protiv ove nepotrebne lai. No dobro, nadovezala
se Rosa Cabarcas, sve daje i tako, djevojka se kaje. Evo, jadnica, tu je uz mene. eli li razg ovar ati s
njom? Zabog a, ne, rekao sam.
Taman sam zapoeo s pisanjem kad je nazvala tajnica redakcije. Por uila mi je da me dir ektor eli
vidjeti sutradan u jedanaest ujutro. Tono u jedanaest bio sam tamo. Buka radova na zgradi bila je je-
dva podnoljiva, zrak zasien udarcima ekia, cementnom prainom i katranskim dimom, ali redak-
cija je ionako navikla na kao s svakodnevice. Dir ektor ov ured, naprotiv, hladan i tih, pripadao je ne-
kom drug om idealnom svijetu koji s naim nije imao nikakve veze.
Marco Tulio trei, mlaahna izg leda, ustao je vidjevi da ulazim, ne prekidajui telefonski razg o-
vor, pruio mi je ruku preko pisaeg stola pokazujui da sjednem. ak sam pomislio da s drug e stra-
ne nema nikog a i da igra ovu farsu ne bi li me impresio nir ao, no ubrzo sam otkrio da razg ovar a s
upraviteljem te da je u tijeku napet dijalog izmeu sranih neprijatelja. Povrh sveg a, inilo se da se u
mojoj nazonosti posebice trsio biti energ inim, iako je itavo vrijeme stajao govor ei autor itativ-
nim tonom.
Uoio sam odreen nedostatak profinjenosti. Navrio je dvadeset i devet godina, govor i etir i jezi-
ka i ima tri meunar odne diplome, za razliku od prvog doivotnog predsjednika, njeg ova djeda po
ocu, koji je postao priueni novinar nakon to je zar adio bog atstvo trg ujui bijelim robljem. Jednos-
tavnih manir a, bio je staloen i mir an, a jedino to je nar uavalo dojam bio je neki prijetvor an pri-
zvuk u glasu. Nosio je sportsku jaknu s pravom orhidejom na rever u, i sve mu je pristajalo kao sali-
veno, premda nita na njemu nije bilo stvor eno za atmosfer u ulice ve za ugodu njeg ova ureda. A ja,
koji sam utroio gotovo dva sata na odijevanje, postidio sam se svog sir omatva i moja je srdba po-
rasla.
No posljednji udar ac bila je skupna fotog rafija osoblja snimljena prig odom proslave dvadeset i
pete obljetnice novina, na kojoj su kriiem povrh glave oznaeni svi koji su preminuli. Ja sam bio
trei s desne strane, sa slamnatim eir om, s velikom kravatom i biser om u pripadajuoj kopi, s pr-
vim brkom civilnog pukovnika kojeg sam nosio sve do svoje etrdesete godine, izg ledajui poput
sjemenitarca s nao alama metalnih okvir a koje mi nakon pola stoljea vie nisu trebale. Ovu sam fo-
tog rafiju godinama gledao po zidovima raznih ureda, no tek sam se sad osjetio pog oenim por ukom
koju je nosila: od etrdeset i osam ondanjih zaposlenika samo nas je etver o bilo ivih a najmlai od
nas izdrava kaznu od dvadeset godina zatvor a zbog viestruka ubojstva.
Dir ektor je okonao telefonski razg ovor, zatekao me kako promatram fotog rafiju, te se nasmije-
io. Nisam ja stavio kriie, rekao je. ine mi se vrlo neumjesnima. Sjeo je na pisai stol i obratio mi
se drug im tonom: Dopustite mi da vam kaem da ste najnepredvidljivija osoba koju sam ikad upoz-
nao. Vidjevi moju zauenost otvor eno je rekao: Govor im to vezano uz va otkaz. Jedva sam proci-
jedio: Proao je cijeli jedan ivotni vijek. Odg ovor io je da upravo stog a to ne smatra pravim rjee-
njem. Tekst mu se inio velianstvenim, i sve to sam govor io o star osti bilo je najbolje to je ikada
proitao, pa nema smisla zavriti ga odlukom koja nalikuje civilnoj smrti. Sudbinski, rekao je, Groz-
ni ovjek u devet proitao ga je kad je urednika stranica ve bila zakljuena ne smatrajui ga pri-
hvatljivim. Ne traei niije miljenje, jednim potezom svoje inkvizitorske olovke ga je precrtao. Kad
sam to jutros saznao, naloio sam da se uputi prosvjedno pismo Vladi. To mi je dunost, ali medu na-
ma, mog u vam rei da sam mu izuzetno zahvalan na samovolji, to znai da nisam bio pripravan pri-
hvatiti njeg ovo odbijanje. Preklinjem vas, rekao je. Ne naputajte brod na sredini puine. Zavrio je u
velikom stilu: Jo valja mnog o tog a rei o glazbi.
Uinio mi se tako odlunim da se nisam usudio uputati u raspravu banalnim arg umentima. Pro-
blem je bio to tada ni sam nisam nalazio opravdanog razlog a za naputanje koloteine, a uasavala
me pomisao da u opet popustiti samo da bih dobio na vremenu. Mor ao sam se kontrolir ati da ne
ugleda suze u mojim oima. I ponovno je, kao i uvijek, i nakon tolikih godina sve ostalo po star om.
Sljedeeg sam tjedna, vie zbunjen no veseo, otiao u prihvatilite po maka kojeg su mi dar ovali
tiskar i. Slabo se snalazim sa ivotinjama, isto kao to se slabo snalazim s djecom koja jo nisu pro-
govor ila. Ona kao da su nijema u dui. Ne mrzim ih, ali ih jedva podnosim jer nikada nisam nauio
kako postupati s njima.
Mislim da je protuprir odno da se ovjek bolje razumije sa svojim psom neg o sa svojom supru-
gom, da ga ui kad treba jesti i ii na stranu, odg ovar ati na pitanja i dijeliti s njim svoje probleme. Ali
bilo bi neotesano ne preuzeti poklonjenog maka. Povrh sveg a, bio je to izuzetno draestan ang or a
maak, ar ene, sjajne dlake i blistavih oiju, a njeg ovo je mijaukanje nalikovalo rijeima. Predali su
mi ga u koar i od prua s potvrdom njeg ova roda i prir unikom za kor itenje poput onih za sastav-
ljanje bicikla.
Vojna je patrola provjer avala identitet prolaznika prije no to bi im dopustila prolaz parkom San
Nicolas. Nikad nisam vidio nita slino niti sam si mog ao u veoj mjer i predoiti obeshrabrujui
simptom vlastite star osti. Bila je to etver olana patrola, pod zapovjednitvom mlaahnog asnika.
Vojnici su bili pustinjaci, grubi i utljivi, vonjali su po talama. asnik ih je nadg ledao kao gortake
na plai. Preg ledavi moju osobnu iskaznicu i moju novinarsku akreditaciju, upitao me to nosim u
koar i. Maka, rekao sam mu. elio ga je vidjeti. Vrlo sam oprezno otklopio koar u, bojei se da ne
pobjegne, ali jedan od vojnika elio je provjer iti da nemam jo neto na dnu koar e, pri emu ga je
maak ogrebao. asnik se umijeao. Taj ang or a maak je pravi drag ulj, rekao je. Gladio ga je mrm-
ljajui, a maak ga nije ogrebao, niti na njeg a obraao panju. Koliko ima godina?, upitao je. Ne
znam, rekao sam mu, upravo mi je dar ovan. Pitam vas zato to se vidi da je prilino star, moda ima
deset godina. Poelio sam ga upitati kako zna, i jo poneto, no usprkos njeg ovom pristojnom opho-
enju i razg ovorljivosti, nisam imao eluca za razg ovor s njim. Izg leda mi poput naputena maka
koji je proao sve i svata, rekao je. Promatrajte ga, nemojte ga prilag oavati sebi ve se pokuajte vi
prilag oditi njemu i pustite ga, neka stekne povjer enje u vas. Zatvor io je poklopac koar e i upitao me:
Cime se bavite? Novinar sam. Koliko dug o? itavo stoljee, rekao sam mu. Ne sumnjam, odg ovor io
je. Ispruio je ruku i pozdravio me rijeima koje su mog le biti dobar savjet ili prijetnja:
- uvajte se.
U podne sam iskljuio telefon da bih potraio utoite u izuzetnom glazbenom prog ramu: Wagne-
rova Rapsodija za klar inet i orkestar, Debussyjeva Rapsodija za saksofon i Bruckner ov Gudai kvin-
tet, idilini trenutak njeg ovog inae kataklizmikog opusa. Utonuo sam u tamu radne sobe. Osjetio
sam kako se ispod stola provlai neto to mi se nije inilo ivim ve nadnar avnim biem koje mi je
dotaklo nog u, pa sam poskoio vrisnuvi. To je bio maak, lijepa kitnjasta repa, lakih i tajanstvenih
kretnji i mitskog por ijekla, i nisam mog ao suspregnuti jezu nad injenicom da sam u kui sam sa i-
vim biem koje nije ovjek.
Kad je s katedrale odzvonilo sedam sati, na ruiastom svodu zablistala je tek jedna sjajna zvijez-
da, neki je brod ispustio svoj neutjeni pozdrav, a ja sam u grlu osjetio gordijski vor koji se stezao
nad svim onim ljubavima koje su se mog le ostvar iti. Nisam vie izdrao. Podig ao sam slualicu dok
mi je srce tuklo u grlu, sasvim polako bir ao sam etir i brojke, da ne pog rijeim, i na trei zvuk zvona
prepoznao sam glas. Molim te, rekao sam s uzdahom olakanja: Oprosti zbog jutronjeg ispada. A
ona e mirnim glasom: Ne brini, oekivala sam tvoj poziv. Upozor io sam je: Zelini da me mala doe-
ka kao od majke roena i bez trag a minke na licu. Grleno se nasmijala. Kako ti kae, rekla je, no ta-
ko e propustiti uitak postupnog razodijevanja, to starci, ne znam zato, vole. Ali ja znam, rekao
sam joj: Jer su svaki put sve star iji. Pristala je.
- Dog ovor eno - rekla je - onda veer as tono u deset, prije no to se ribica ohladi.
 03.

KAKO BI mog lo glasiti njezino ime? Vlasnica mi to nije rekla. Kad bi govor ila o njoj, rekla bi:
mala, la nina. A ja sam to pretvor io u nadimak, neto kao malena mojih snova ili mala moja. Kosa
Cabarcas je, osim tog a, svoje tienice imenovala razliitim imenom za svaku muter iju. Zabavljalo
me je pog aati imena prema njihovim licima i od poetka sam bio uvjer en da je djevojino ime du-
go, kao Filomena, Saturnina ili Nicolasa. Razmiljao sam o tome kad se pomakla u krevetu okrenutih
mi lea, a meni se uinilo da je ostavila lokvicu krvi veliine i Oblika tijela. Uas sam protrnuo, dok
nisam shvatio da je to vlaan otisak znoja na plahti.
Rosa Cabarcas mi je savjetovala da budem paljiv prema njoj, jer je jo ustraena od prvog susre-
ta. tovie: ini mi se da je sama uzvienost ina samo pojaala njen strah pa su joj poveali dozu
odoljena, te je spavala tako spokojno da bi bila prava teta nag lo je probuditi. Stog a sam je brisao
runikom pjevajui joj polug lasno pjesmicu o Delg adini, mlaoj kraljevoj ker i, okruenoj oevom
ljubavi. Kako sam je brisao, tako sam u ritmu pjesme otkrivao njene znojne bokove: Delg adina, Del-
gadina, bit e moja voljena. Bio je to beskrajan uitak jer dok sam je obrisao s jednog boka, ona bi
se ve oznojila po drug om, pa pjesmi nikad ne bi bilo kraja. Probudi se, Delg adina, odjeni svilenu
haljinu, pjevao sam joj na uho. Na kraju pjesme, kad je kraljevi slug e pronau u krevetu, umrlu od
ei, uinilo mi se da se moja djevojica budi, dozvana njenim imenom. Znai to je ona: Delg adina.
Vratio sam se u krevet gaama s poljupcima, i leg ao uz nju. Spavao sam do pet sati uz zvukove
njezinog spokojnog disanja. Na brzinu sam se, bez umivanja, odjenuo i tek tada ugledao reenicu na-
pisanu ruem za usne na ogledalu iznad umivao nika: Vrag nikad ne spava. Znam da prole noi nije
bila tu i da nitko nije mog ao ui u sobu, pa sam to protumaio kao roendanski poklon samog neas-
tivog. Na izlasku me zatekla zastraujua grmljavina, a soba se ispunila opominjuim mir isom vlane
zemlje. Nisam imao vremena umai neoskvrnut. Prije no to sam naiao na taksi, spustio se jak plju-
sak, kakvi obino od svibnja do listopada gradu donesu sveo pu pomutnju, jer se ulice prekrivene to-
plim pijeskom, koje silaze prema rijeci, pretvor e u bujice koje odnose sve to im se nade na putu.
Obor ine ovog udnovatog rujna, nakon tri suna mjeseca, mog le su biti koliko spasonosne toliko i
razorne.
im sam otvor io kuna vrata obuzeo me gotovo opipljiv osjeaj da nisam sam. Uhvatio sam obris
maka koji je skoio sa sofe i zamakao prema balkonu. U njeg ovoj zdjelici bili su ostaci hrane koju
mu ja nisam posluio. Smrad njeg ove kiselkaste mokrae i toplog izmeta bio je sveprisutan. Odluio
sam da u ga prouavati onako kako sam prouavao latinski. U prir uniku je pisalo da make vre
nudu u zemlji kako bi sakrile svoj izmet, i da e u kuama bez dvor ita, poput ove, to initi u teg la-
ma za cvijee ili u kakvom drug om skrovitom kutku. Najbolje bi bilo im od prvog dana pripremiti
kutiju s pijeskom da bi stekli naviku, pa sam tako i postupio. Pisalo je i da u novom prostor u prvo
obiljeavaju svoje podruje mokrei gdje stignu, mog ue da je uistinu tako, ali prir unik nije savje-
tovao kako to sprijeiti. Slijedio sam ga kako bih se upoznao s njeg ovim steenim navikama, ali ni-
sam otkrio njeg ova skrovita mjesta, njeg ova mjesta za odmor ili uzr oke njeg ovih promjenjivih ras-
poloenja. elio sam ga nauiti da jede u odreeno vrijeme, da kor isti kutiju s pijeskom na ter asi, da
mi ne dolazi u krevet dok spavam i da ne njuka po hrani na stolu, i nisam ga uspio uvjer iti da kuu
smatra vlastitim domom, a ne ratnim plijenom. Na kraju sam dig ao ruke od sveg a.
Predveer sam primijetio da je poela oluja koja je prijetila da e sruiti kuu. Imao sam uzastopne
napadaje kihanja, boljela me glava i tresla groznica, ali sam u sebi osjeao snag u i odlunost koja se
u meni nikada ranije nije razbudila. Po stanu sam razmjestio posude da u njih kaplje, pri emu sam
otkrio da postoje i nova mjesta na kojima prokinjava. Najvie je prokinjavalo uz desni zid knjini-
ce. urno sam pohrlio izbaviti grke i latinske autor e koji su nastanjivali taj kutak, no kad sam po-
maknuo knjig e otkrio sam mlaz koji je punom snag om izlazio iz oteene cijevi u dnu zida. Zatvor io
sam ga krpama to sam bolje mog ao kako bih dobio na vremenu za spaavanje knjig a. Rubor enje ka-
pi i zavijanje vjetra u parku postajalo je sve jae. Zastraujue bljeskanje i istovremena grmljavina
umah su proeli zrak mir isom afrana, nalet vjetra otvor io je ostakljena vrata balkona, a snaan udar
bur e rastvor io je kapke i provalio u kuu. No, nije prolo ni deset minuta i sve se najednom umir ilo.
Blistavo sunce osuilo je ulice prepune najr azliitijih nanosa i opet je nastupila eg a.
Kad je proao pljusak opet me obuzeo osjeaj da nisam sam u kui. Objanjavam to jedino time da
smo sposobni osjeati stvarnim neto to se nikada nije zbilo jednako kao to zabor avljamo stvarne
dog aaje. Jer kad bih evocir ao olujnu opasnost, nisam vidio sebe samog, ve u drutvu Delg adine.
Nou sam je osjeao tako blizu da sam mog ao nazr ijeti zvuk njezina disanja u spavaoj sobi i otkuca-
je bila njene sljepoo nice na mom jastuku. Jedino sam si tako uspio protumaiti kako smo mog li ui-
niti tako mnog o u tako kratkom vremenu. Sjeam se da sam se uspeo na klupicu u knjinici i sjeam
se kako probuena, u kompletiu cvjetnog uzorka, prihvaa knjig e da bi ih stavila na sig urno. Gledao
sam kako tri s jedne na drug u stranu kue, bor ei se s nevremenom, sva mokra od kie, do glenjeva
u vodi. Sjeam se kako je sljedeeg dana pripravila dor uak koji se nikada nije zbio, i postavila stol
dok sam brisao podove i uvodio red u poplavljenu kuu. Nikad neu zabor aviti njezin aloban pog led
koji sam nazr eo dok smo dor ukovali: Zato si me upoznao tek ovako star? Rekao sam joj istinu: o-
vjek nije star po godinama, ve onoliko koliko se osjea star im.
Otada sam je imao u mislima tako stvarnu da sam s njom mog ao initi to sam htio. Mijenjao bih
joj boju oiju prema vlastitom raspoloenju: boja vode kad bi se budila, boja sir upa kad se smije, bo-
ja svjetla kad bih je naljutio. Odijevao bih je prema godinama i prilikama koje su odg ovar ale pro-
mjenama mog raspoloenja: dvadesetog odinja zaljubljena naunica, etrdesetog odinja prostitutka,
sedamdesetog odinja babilonska kraljica, stog odinja svetica. Pjevali bismo Puccinijeve ljubavne du-
ete, boler e Agustma Lar e, tang a Carlosa Gardela, i iznova bismo se uvjer ili da oni koji ne pjevaju ne
mog u ni zamisliti radost pjevanja. Danas znam da to nije bila halucinacija, ve jo jedno udo prve
ljubavi mog ivota u devedesetoj godini.
Kad je kua ureena, nazvao sam Rosu Cabarcas. Boe sveti!, uskliknula je zauvi moj glas, mis-
lila sam da si se utopio. Ne mog u shvatiti da si opet proveo no s malom ne dotaknuvi je. Doputam
da ti se moda ne svia, ali mor ao bi se ponijeti kao odrastao ovjek. Pokuao sam joj objasniti, no
iznenada je promijenila temu: U svakom sluaju, namijenila sam ti drug u, malo star iju ljepoticu i ta-
koer djevicu. Otac za nju trai kuu, ali preg ovor ima moemo spustiti cijenu. Srce mi se sledilo. Ni
govor a, pobunio sam se prestraen, elim istu, kao i do sada, bez galame, svae, i runih uspomena. S
drug e strane se ula tek tiina, i konano pomir en glas prog ovar ajui kao za sebe: Dakle, ini se da je
to ono to lijenici nazivaju star akom demencijom.
Stig ao sam u deset sati s vozaem koji je bio poznat po rijetkoj vrlini da ne postavlja pitanja. Do-
nio sam prijenosni ventilator i sliku Orlanda River e, omiljenog Fig ur ite, eki i avao da je objesim.
Putem sam zastao kako bih kupio etkice i pastu za zube, mir isni sapun, kolonjsku vodu, pastile od
metvice. elio sam donijeti jo neku lijepu vazu i buket utih rua koje bi se slag ale s uzorkom na ta-
petama, ali sve je bilo zatvor eno pa sam mor ao posegnuti u neiji vrt za strukom tek procvalih as-
tromelija.
Prema gazdar iinom naputku, doao sam stranjom ulicom, iz smjer a vodovoda, da me nitko ne
vidi kako ulazim na dvor ina vrata. Voza me upozor io: Oprez, vaa uenosti, u ovoj kui ubijaju.
Odg ovor io sam mu: Ako je zbog ljubavi, onda je nevano. Dvor ite je bilo u mraku, ali na prozor i-
ma se vidjela svjetlost, a iz est soba dopir ali su zvui glazbe. U mojoj sobi, neto glasnije, raspoznao
sam Pedra Varg asa, amer ikog tenor a, koji je pjevao boler o Mig uela Matamor osa. Poelio sam
umrijeti. Odg urnuo sam vrata i ugledao Delg adinu na krevetu, onakvu kakva je bila u mom sjeanju:
gola u snu, u blaenom mir u na strani svog a srca.
Prije no to sam leg ao, namjestio sam budilicu, oronuli ventilator zamijenio sam novim, te objesih
sliku tako da je ona moe vidjeti iz kreveta. Leg ao sam do nje i stao istraivati poznate predjele, pe-
dalj po pedalj. To je bila ista djevojka koja je hodala po mojoj kui: iste ruke koje su me dodir om
prepoznavale u tami, ista stopala beumnih kor aka koje sam pobrkao s majim, isti mir is znoja s mo-
je postelje, isti prst s naprnjakom. Nevjer ojatno: dok sam je promatrao i dodir ivao ivu, inila mi se
manje stvarnom no u mojim mislima.
Na onom zidu je slika, rekao sam joj. Naslikao ju je Fig ur ita, ovjek kojeg smo izuzetno voljeli,
najbolji bordelski plesa ikada, tako dobra srca da je i samom vrag u bio drag. Naslikao ju je brod-
skim lakom na spaljenom platnu nekog avio na koji se sruio na Sierr a Nevadi na Santa Marti s kisto-
vima koje je sam izr adio od dlake vlastita psa. ena koju je naslikao bila je redovnica koju je oteo iz
samostana i s kojom se oenio. Ostavit u je ovdje da bude prvo to e ugledati nakon to se probu-
di.
Nije promijenila poloaj kad sam ugasio svjetlo, u jedan izjutra, a disanje joj je bilo jedva ujno
tako da sam joj opipao bilo da se uvjer im da je iva. Krv je tekla njezinim venama poput pjesme, gra-
najui se do najskrovitijih predjela njezinog tijela pa se proiena ljubavlju vraala njezinom srcu.
Prije no to sam ujutro otiao, olovkom sam na papir precrtao linije s njena dlana i dao Divi Sa-
hibf da mi ih proita kako bih upoznao njenu duu. Bilo je ovako: osoba koja uvijek kae to misli.
Stvor ena za rune radove. U kontaktu s nekim tko je umro i od kog a oekuje pomo, ali tu grijei:
pomo koju trai nadohvat je ruke. Nije bila u vezi, ali umrijet e star a i udana. Sad ima nekog tam-
nokosog mukarca ali on nije odabranik njena ivota. Mog la bi imati osmer o djece, ali odluit e se
samo za troje. U trideset i petoj godini, bude li sluala srce a ne pamet, upravljat e znatnom kolii-
nom novca, a sa etrdeset primit e nasljedstvo. Puno e putovati. Vodi dvostruki ivot i prati je dvo-
jaka srea, a sama moe znatno utjecati na vlastitu sudbinu. Sve e isprobati, iz znatielje, ali pokajat
e se ukoliko ne dopusti da je vodi srce.
Ponesen ljubavnim zanosom stao sam uklanjati trag ove nevremena, kor istei prig odu da izvrim
mnog e drug e radove, godinama odg aane zbog bespar ice ili nemar a. Presloio sam knjinicu, por e-
davi knjig e onim redom kojim sam ih itao. Na koncu sam rastavio mehaniki klavir, taj ostatak po-
vijesti s vie od stotinu klasinih melodija, i kupio rabljeni gramofon, bolji od onog kojeg sam imao,
sa kvalitetnim zvunicima, koji su stvor ili dojam vee prostranosti kue. Time sam se doveo na pro-
sjaki tap, ali nag rada je leala u udesnoj injenici da sam u toj dobi jo uope iv.
Kua je uskrsla iz vlastita pepela a ja sam lebdio na krilima ljubavi takvim elanom i sreom kakvu
nikada za dosadanjeg ivota nisam upoznao. Zahvaljujui njoj, prvi sam se put suo io sa svojom
pravom prir odom u svojoj devedesetoj godini. Uvidio sam da moje opsesivno nastojanje da svaka
stvar bude na svome mjestu, svaki posao izvren na vrijeme, svaka rije pog oenog stila, nije rezultat
uravnoteenosti mog a uma, ve naprotiv, itav sustav pretvar anja koji sam sam izmislio kako bih pri-
krio neuravnoteenost vlastite prir ode. Shvatio sam da moja disciplinir anost nije jedna od mojih vrli-
na, neg o reakcija na moju nemarnost; da se pravim velikodunim kako bih sakrio vlastitu krtost, da
sam oprezan jer sam u biti nepovjerljiv, da sam pomirljiv kako ne bih upao u zamku svojih neobuz-
danih ljutnji, da se trudim uvijek biti toan da se ne otkrije koliko mi malo znai tue vrijeme. Kona-
no, shvatio sam da ljubav nije stanje due, ve hor oskopski znak.
Postao sam drug aiji. Pokuao sam itati klasinu liter atur u koja me nadahnjivala u mladosti, ali
nisam je vie mog ao provakati. Zaneseno sam itao romantina djela, kojih sam se grozio kad mi ih
je majka vrstom rukom pokuavala nametnuti, te kroz njih spoznao da nepobjediva snag a koja po-
kree svijet nisu sretne ljubavi, ve one koje nailaze na potekoe. Kad mi je glazbeni ukus upao u
krizu, uvidio sam da sam zao stao i star, pa sam srce otvor io usputnim uicima.
Pitam se kako sam mog ao zapasti u tu neprestanu grozniavost koju sam sam izazivao i koje sam
se bojao. Lebdio sam medu putujuim oblacima i sam sa sobom razg ovar ao pred ogledalom u is-
praznoj nadi da u spoznati tko sam. Toliko sam bio izg ubljen, da sam se tijekom neke studentske ma-
nifestacije, kojom prig odom su letjele boce i kamenje, jedva suzdrao da ne stanem na elo povorke
s transpar entom u ast mojoj istini: Ludo sam zaljubljen.
Prog onjen nesmiljenim sjeanjima na uspavanu Delg adinu, bez ikakve stvarne nakane izmijenio
sam ton moje nedjeljne kolumne. Kako bilo, pisao sam ih za nju, u njima sam se smijao ili plakao
zbog nje, i svakom rijeju iz mene je istjecao ivot. Umjesto tradicio nalno osobne kolumne, pisao
sam ih u obliku ljubavnih pisama. Predloio sam redakciji da se tekstovi ne objavljuju u pretisku, ve
pisani mojim flor entinskim krasopisom. Glavnom se uredniku, nar avno, inilo da je rije o jo jed-
noj star akoj ludosti, ali glavni dir ektor ga je obrlatio reenicom koja jo kola redakcijom:
- Var ate se: Najvei su luaci daleko ispred svog vremena.
Publika je reagir ala trenutano i entuzijastiki, obasuvi nas pismima zaljubljenih itatelja. Neka su
se pisma itala na radijskim vijestima poput najvanijih vijesti, umnoavala se ili kopir ala, te se poput
cig ar eta ileg alno prodavala na uglu ulice San Blas. Od poetka je bilo jasno da su kolumne izr az mo-
je potrebe da iskaem svoje osjeaje, uostalom navikao sam se biti iskren dok piem, sada glasom de-
vedesetog odinjaka koji se nije nauio razmiljati poput starca. Intelektualni krug ovi, kako to obino
biva, bili su bog obojazni i podijeljeni, a nalo se ak i zlonamjernih grafolog a koji su izmiljali kon-
troverze temeljene na spor adinim analizama mog rukopisa. Upravo oni podijelili su miljenja, po-
takli polemiku i u modu uveli nostalg iju.
Na kraju godine dog ovor io sam se s Rosom Cabarcas da u sobi mog u postaviti elektrini ventila-
tor, gramofon i sve to bi olakalo bor avak. Dolazio bih oko deset, uvijek s neim novim za nju, ili
za obostrano zadovoljstvo, te bih nekoliko minuta posvetio raspor eivanju skrivene opreme kako bih
obog atio scenog rafiju naih noi. Prije odlaska, uvijek prije pet, sve bih ponovno pomno zakljuao.
Soba je tada ostajala ogoljena kao utoite tunim ljubavima prolaznih muter ija. Jednog sam jutra
uo da je Marcos Per ez, najsluaniji radijski glas, odluio itati moju nedjeljnu kolumnu u svojim vi-
jestima ponedjeljkom. Jedva savladavi uzdrhtalost, prog ovor io sam zateeno: Zna, Delg adina, slava
je debela gospa koja ne spava s tobom, ali kad se probudi uvijek je zatie kako te pomno promatra
stojei tik do kreveta.
Jednog dana u to vrijeme ostao sam na dor uku s Rosom Cabarcas, koja mi je svakim danom sve
bolje izg ledala, usprkos strog oj crnini i crnoj kapici koja joj je sezala sve do obrva. Njeni su dor uci
bili na glasu kao izvrsni, zainjala bi ih paprom da bi me rasplakala. Prvi put kad me palucnulo u usti-
ma rekao sam joj kroz suze: Noas mi nee trebati pun mjesec da bi me ar ilo. Ajde, ne ali se, rekla
je. Neka te ar i, znai da si jo iv, Bog u hvala.
Iznenadila se kad sam spomenuo Delg adinu. Ne zove se tako, rekla je, zove se Nemoj mi rei,
prekinuo sam je, za mene je Delg adina. Slegnula je ramenima: No dobro, na kraju krajeva, tvoja je,
ali to me ime asocir a na kakav diuretik. Ispriao sam joj o reenici o vrag u koju je djevojka napisala
na ogledalu. Ona to nije mog la napisati, rekla je Rosa, jer ne zna ni itati ni pisati. Pa tko onda? Sleg-
nula je ramenima: Moda netko tko je umro u toj sobi.
Kor istio sam takve prig ode da se malo razonodim uz Rosu Cabarcas, traei male ustupke za do-
brobit Delg adine. Pristajala je bez razmiljanja, zaigrana poput kolarke. Smijeno!, rekla je. Osje-
am kao da je eli isprositi od mene. Kad ve to spominjem, dosjetila se, zato se ne bi oenio njo-
me? Skamenio sam se. Ozbiljno, ustrajala je, tako e jeftinije proi. U svakom sluaju, problem tvo-
je dobi jest u tome jesi li jo emu ili nisi, ali ve si mi rekao da te to ne mui. Nisam joj ostao duan:
ovjek u seksu nalazi utjehu kad mu se ne posrei u ljubavi.
Prasnula je u smijeh: Ti, mudrice moja, oduvijek sam znala da si pravi mukar ac, da si to oduvijek
bio, i drag o mi je da si i dalje takav, dok tvoji neprijatelji polau oruje. S razlog om se toliko govor i
o tebi. Jesi li sluao Marcosa Per eza? Svi ga sluaju, rekao sam ne bih li izbjeg ao tu temu. Ali ona je
nastavila: ak je i profesor Camacho y Cano, u emisiji O svemu pomalo, juer rekao da svijet vie
nije kakav je bio jer nije ostalo mnog o ljudi poput tebe.
Tog sam vikenda zatekao Delg adinu kako kalje u groznici. Probudio sam Rosu Cabarcas zamo-
livi je kakav domai lijek pa mi je donijela u sobu kovei s prvom pomoi. Dva dana kasnije Del-
gadina je i dalje bila iznemog la pa se nije mog la vratiti svom svakodnevnom priivanju dugmadi. Li-
jenik joj je prepisao kunu njeg u zbog gripe koja e proi za tjedan dana, ali se zabrinuo nad njezi-
nom pothranjenosti. Nisam je viao i osjeao sam kako mi nedostaje pa sam iskor istio to vrijeme ka-
ko bih uredio sobu dok je nema.
Donio sam i crte Cecilije Porr as za knjig u pria Alvar a Cepede, Svi smo bili u iekivanju. I est
svezaka Jean-Christophea Romaina Rollanda, kako bih ispunio vrijeme svojih bdjenja. Pa kad se Del-
gadina mog la vratiti u sobu, zatekla ju je spremnu za trenutke smir ene sree: zrak je bio proien
aromatinim mir isom sredstva protiv insekata, zidovi ruiaste boje, svjetiljke u istoj boji, svjee
cvijee u vazama, moje omiljene knjig e, vrijedne majine slike objeene na drukiji nain, po dana-
njoj modi. Star i radio zamjenio sam kratkovalnim, podeenim na stanicu s klasinom glazbom kako
bi Delg adina nauila spavati uz Mozartove kvartete, ali sam ga jedne noi naao podeenog na stanicu
specijalizir anu za suvremeni boler o. To je bilo po njenom ukusu, i prihvatio sam to bez zadrke jer
sam i sam u svojim najboljim danima svim srcem prig rlio boler o. Prije no to sam sljedeeg dana
otiao kui, na ogledalu sam ruem za usne napisao: Mala moja, sami smo na svijetu.
U to sam doba stekao udesan dojam da je poela prer ano odrastati. Spomenuo sam to Rosi Cabar-
cas, ali njoj se to uinilo sasvim prir odnim. Petog prosinca navrit e petnaest godina, rekla mi je.
Pravi Strijelac. Zabrinulo me to je toliko stvarna da joj predstoji roendan. Sto bih joj mog ao poklo-
niti? Bicikl, rekla je Rosa Cabarcas. Mor a dva puta dnevno prijei cijeli grad kad ide priivati dug-
mad. Pokazala mi je u spremitu bicikl kojim se kor istila i stvarno mi se uinio star udijom nedostoj-
nom voljene ene. Ipak, dirnuo me taj prizor jer bio je opipljivi dokaz da Delg adina postoji u stvar-
nom ivotu.
Dok sam kupovao najbolji bicikl, nisam odolio iskuenju da ga isprobam, pa sam napravio nekoli-
ko krug ova po prostor u prodavao nice. Prodavau koji se raspitivao za moje godine, odg ovor io sam
star aki koketno: Navrit u devedeset i jednu. Odg ovor io je upravo onako kako sam elio: Izg ledate
deset godina mladi. Ni sam nisam shvaao kako sam sauvao vjetinu iz kolskih dana, ali sam bes-
krajno uivao. Zapjevao sam. Prvo onako za sebe, tiho, a onda na sav glas, uznositou velikog Car u-
sa, nasred ar olikih duana i sulude guve gradske trnice. Ljudi su me promatrali sa zanimanjem,
dobacivali mi, dovikivali neka se prijavim na utrku u invalidskim kolicima. Rukom sam im odmahi-
vao poput sretna mor eplovca, ne prestajui pjevati. Tog sam tjedna, u ast prosincu, napisao jo jednu
smjelu kolumnu: Kako s devedeset biti sretan na biciklu.
 One noi kad je Delg adini bio roendan, otpjevao sam joj cijelu pjesmu, i ljubio je po cijelom ti-
jelu sve dok nisam ostao bez daha: lenu kraljenicu, kraljeak po kraljeak, sve do oputenih polutki
stranjice, bok na kojem je obiavala spavati, onaj na strani njena neumorna srca. Kako sam je ljubio,
tako joj se tijelo sve vie zag rijavalo, ispar avajui neke opojne mir ise. Odg ovar ala mi je vibracijama
razliitim za svaki pedalj njene koe, i kod svakog sam otkrio razliit stupanj topline, samo njemu
svojstven okus, drukiji uzdah, dok je ona sama iznutra odzvanjala izlomljenim tonovima, a njene
bradavice su se rascvale netaknute. Pred zor u sam zamalo utonuo u san kad zauh neto poput amor a
mnotva uz mor e i paniku stabala koji su mi stegnuli duu. Otiao sam u kupao nicu i napisao na ogle-
dalu: Najdraa Delg adina, zapuhali su boini vjetrovi.
Jedna od mojih najdraih uspomena je sjeanje na oluju koju sam predosjetio jednog jutra poput
ovog a, izlazei iz kole. to se to dog aa? Uiteljica mi je odg ovor ila zaueno: Ali, mali, pa zar ne
vidi da je to vjetar? Osamdeset godina kasnije ponovno sam ga osjetio kad sam se probudio u Del-
gadininu krevetu, i bio je prosinac koji se nepog reivo vraa sa svojim bistrim nebom, pjeanim
olujama, ulinim kovitlacem koji odnosi krovove kua i zadie suknje kolarkama. Grad bi tada pro-
eli sablasni odjeci. Za vjetrovitih noi mog li su se i u viim gradskim predjelima uti povici s trni-
ce, kao da se nalazi iza ugla. Nije stog a bilo udno da nam nalet prosinakog vjetra pomogne da po
glasovima prepoznamo prijatelje ratrkane po udaljenim bordelima.
Vjetrovi su donijeli i lou vijest: Delg adina nee moi provesti Boi sa mnom, ve sa svojom
obitelji. Ako postoji neto to mrzim, onda su to obvezatne svetkovine za kojih ljudi plau od sree,
vatrometi, glupave boine pjesmice, vjenii od krepa koji nemaju nikakve veze s djetetom koje se
rodilo prije dvije tisue petsto godina u skromnoj talici. Ipak, kad je pala no, nisam se mog ao odu-
prijeti nostalg iji pa sam i bez nje otiao u sobu. Dobro sam spavao, a probudio sam se uz plianog
medvjedia, koji poput polarnih medvjeda hoda na dvije nog e, s por ukom: Runome tati. Rosa Cabar-
cas mi je rekla da Delg adina ui itati na mojim lekcijama napisanim na ogledalu, a njen mi se lijep
rukopis inio dostojnim divljenja. No ona sama me razoar ala jo gor om vijeu da je medvjedi za-
pravo njezin dar, tako da sam na Star u godinu ostao kod kue, u krevetu ve od osam sati, zaspavi
bez gorine. Bio sam sretan, jer kad je otkucala pono, usred silovite zvonjave crkvenih zvona, tvor-
nikih i vatrog asnih sir ena, tualjki brodova, petardi, raketa, osjetio sam kako je Delg adina ula na
vrcima prstiju, leg la por ed mene i poljubila me. Toliko stvarna da mi je na usnama ostao njen okus
po metvici.
 04.

POETKOM nove godine poeli smo se bolje upoznavati kao da ivimo zajedno i na javi, jer sam
otkrio prig uenu boju glasa koju je ula ne budei se, pa bi mi odg ovar ala spontanim govor om tijela.
Njena su se raspoloenja vidjela u nainu spavanja. Od iscrpljenosti i otpor a s poetka, sad je stala
poprimati unutranju mirnou koja je proljepala njeno lice i obog atila joj snove. Priao sam joj o
svom ivotu, itao joj na uho biljeke za moju nedjeljnu kolumnu u kojima je, mada se nije spominja-
la, bila ona i samo ona.
Po prilici u to vrijeme na jastuku sam joj ostavio smar agdne naunice koje su pripadale mojoj
majci. Na sljedeem ih je sastanku nosila, ali joj nisu pristajale. Onda sam joj donio drug e koje e bo-
lje odg ovar ati boji njene koe. Objasnio sam joj: Prve koje sam ti donio nisu najbolje pristajale tvom
tipu i frizur i. Ove e ti bolje stajati. Sljedea dva puta nije nosila nijedne, ali trei put je stavila one
koje sam joj predloio. Tako sam poeo shvaati da ne slijedi moje naputke, ve eka priliku da mi
ugodi. Tih sam se dana toliko bio navikao na takav stil zajednikog ivljenja, da sam prestao spavati
gol i stao oblaiti svilene pidame koje odavno nisam kor istio jer ih nisam imao zbog kog a skidati.
Poeo sam joj itati Malog princa Saint-Exuperyja, francuskog autor a kojem se cijeli svijet divi
vie no sami Francuzi. Bilo je to prvo tivo koje ju je zabavilo iako je spavala, tako da sam mor ao
doi dva dana uzastopce kako bih dovrio itanje. Nastavili smo s Perr aultovim Bajkama, biblijskim
priama, Tisuu i jednom noi, u proienoj verziji za djecu, i na temelju razlika medu njima uvidio
sam da njezin san postie razliite stupnjeve vrstoe, ovisno o njenom zanima-, nju za pojedino ti-
vo. Kad bih osjetio da je doseg la dno, gasio bih svjetlo i zaspao grlei je sve do zor e.
Osjeao sam se tako sretnim da bih joj ljubio trepavice, sasvim njeno, i onda se jedne noi dog o-
dilo, poput iznenadne svjetlosti na nebu: prvi put se nasmijeila. Neto kasnije, bez ikakva je razlog a
promijenila poloaj okrenuvi mi leda, i ozlovoljeno rekla: Pueve je rasplakala Isabel. Oduevljen
evokacijom jednog od proitanih dijalog a, upitao sam je istim tonom: A iji su bili? Nije odg ovor ila.
Glas joj je poprimio neku sir ovu notu, kao da nije pripadao njoj, ve nekoj stranoj osobi koju je no-
sila u sebi. Tog je trena za mene nestala i posljednja sjena sumnje: draa mi je dok spava.
Moj jedini problem bio je maak. Povuen i bez teka, dva je dana uao u svom kutu ne diui gla-
vu, da bi me poput ranjene zvijer i izg rebao kad sam ga pokuao staviti u njeg ovu koar u od prua da
ga Damiana odvede veter inar u. Na jedvite ga je jade savladala i usplahir enog odnijela u pletenoj tor-
bi.. Ubrzo me nazvala iz prihvatilita kako bi me obavijestila da nema drug og izlaza neg o uspavati
ga, pa trebaju moj pristanak. Ali zato? Jer je ve jako star, rekla je Damiana. Srdito sam pomislio da
bi onda i mene mog li ivog ispei u spalio nici za make. Osjetio sam se rastrg an izmeu dvije vatre:
nisam nauio voljeti maka, ali nisam ni imao srca nar editi da ga ubiju samo zato to je star. Gdje to
pie u prir uniku?
Taj me dog aaj do te mjer e pog odio da sam za nedjelju napisao kolumnu pod naslovom koji sam
ukrao od Ner ude: Je li maak najmanji tig ar na izlobi? Kolumna je pokrenula nove polemike koje
su i opet podijelile itatelje na one za i one protiv maaka. Nakon pet dana prevladalo je miljenje da
bi se mog lo smatrati opravdanim rtvovati maka u kor ist ljudskog zdravlja, ali ne i zbog njeg ove
star osti.
Otkako mi je umrla majka, u snovima me prog anjao osjeaj da me netko dodir uje dok spavam.
Jedne sam je noi osjetio, ali njen mi je glas vratio spokojnost: Figlio mio poveretto. Isto se ponovilo
jednog jutra u Delg adininu krevetu, pa sam se protegnuo od uitka vjer ujui da me ona dotakla. Ali
nije: u mraku sobe stajala je Rosa Cabarcas. Odjeni se i poi sa mnom, rekla mi je, imam ozbiljan
problem.
Uistinu, bilo je ozbiljnije no to sam mog ao i zamisliti. Jednog od uvaenih klijenata izboli su no-
em u prvoj sobi trijema. Ubojica je pobjeg ao. Mrtvo tijelo, ogromno, golo, ali s cipelama na nog a-
ma, bilo je blijedo poput kuhane piletine na krevetu natopljenom krvlju. Odmah sam ga prepoznao:
bio je to J.M.B., poznati bankar, uven po svojoj plemenitosti, srdanosti i dobrim odijelima, a ponaj-
vie po privrenosti obitelji. Na vratu je imao dvije ljubiaste rane poput usana i posjekotinu na trbu-
hu koja nije prestajala krvar iti. Jo nije nastupila ukoenost tijela. Vie od njeg ovih rana dojmilo me
se to je na svom udu, omlohavjelom smru, imao prezervativ koji, kako se inilo, nije bio kor iten.
Rosa Cabarcas nije znala s kim je bio jer i on je kor istio povlasticu ulaska kroz stranja vrata. Nije
se mog la otkloniti mog unost da je bio s mukarcem. Jedino to je vlasnica od mene oekivala bilo je
da joj pomognem odjenuti truplo. Djelovala je toliko samouvjer eno da me zabrinula pomisao kako je
smrt za nju prava sitnica. Nema nita tee neg o odjenuti mrtvaca, rekao sam joj. Ja sam ih se nao dije-
vala, odg ovor ila je. Lako je ako mi ga netko pridrava. Pojasnio sam joj: A to misli, tko e nasjesti
na tijelo izbodeno noem u besprijekornom odijelu eng leskog a kroja?
Prestraio sam se za Delg adinu. Najbolje e biti da je odvede, rekla mi je Rosa Cabarcas. Prvo
mrtvaca, rekao sam joj sleena daha. Primijetivi to, nije mog la prikriti svoju nevjer icu: Pa ti se sav
trese! Zabrinut sam za nju, rekoh, mada je to tek djelomino bilo istina. Reci joj neka ode prije no
to netko doe. Hou, odg ovor ila je, ali tebi kao novinar u nita se nee dog oditi. Kao ni tebi, odvratio
sam s dozom predbacivanja. Jedini si zapovjednik na ovome brodu.
Premda uven po svojoj mir oljubivosti i uvrijeenoj sig urnosti, grad bi jednom godinje zadesila
nesrea po jednog stranog i skandaloznog ubojstva. Ovo nije bilo takvo. U slubenoj obavijesti, uz
krupne naslove i pojedinosti o smrti, reeno je da je mladi bankar napadnut i ubijen iz neutvrenih
razlog a na cesti za Pradomar. Nije imao neprijatelja. Vladino je prio penje kao mog ue ubojice na-
vodilo izbjeg lice iz unutranjosti zemlje, kod kojih je zabiljeen val ope delinkvencije, suprotan
graanskoj uljuenosti stanovnitva. U prvih nekoliko sati privedeno je vie od pedeset osoba.
Pohitao sam, zgroen, do urednika gradskih vijesti, tipinog predstavnika novinar a iz dvadesetih
godina, sa zelenim prozirnim obodom na kapi i elastinim podvezicama na rukavima, koji je navod-
no bio upuen u pojedinosti dog aaja. Znao je, meutim, tek poneku injenicu vezanu uz zloin, a ja
sam mu ih nadopunio u onolikoj mjer i koliko sam smatrao razbor itim. Tako smo etver or uno ispi-
sali pet listova za osam stupaca naslovnice pripisane vjenoj utvar i izvor a informacija kojoj dug uje-
mo sve zaslug e. No, Grozni ovjek u devet - cenzor - nije se ustruavao nametnuti slubenu verziju
prema kojoj se radilo o napadu razbojnika. Ja sam isprao savjest nezadovoljnim mrg oenjem na naj-
cininijem i najposjeenijem pog rebu stoljea.
Vrativi se uveer kui, nazvao sam Rosu Cabarcas da provjer im to je s Delg adinom, ali cijela
etir i dana nije odg ovar ala na pozive. Petog sam dana stisnuo zube i zaputio se njenoj kui. Vrata su
bila zapeaena, ali peat nije bio policijski ve od sanitarne inspekcije. Nitko u susjedstvu nita mi
nije znao rei. Bez ikakva trag a o Delg adini, bacio sam se u nemilosrdnu, povremeno ak smijenu,
potrag u koja mi je oduzimala dah. Cijele sam dane, s klupica pranjavog parka, u kojem su se djeca
igrala ver ui se po oteenom spomeniku Simonu Bolivar u, pog ledom pratio mlade djevojke na bi-
ciklima. Prolazile su, mahnito vrtei pedale: lijepe, nadohvat ruke, spremne uletjeti u zamku. Kad sam
izg ubio strpljenje, potraio sam utoite u mir u koji mi je donosilo sluanje boler a. Djelovalo je po-
put opojna napitka: nalazio sam je u svakoj rijei. Oduvijek mi je za pisanje trebala tiina jer moj je
mozak bio skloniji glazbi neg o pisanju. Sad je bilo obrnuto: mog ao sam pisati tek uz pratnju boler a.
Moj je ivot bio ispunjen njome. Tekstovi koje sam napisao u ta dva tjedna bili su tipini obrasci lju-
bavnih pisama. Glavni urednik, ne odve oduevljen koliinom pristig lih odg ovor a, zamolio me da
utiam ljubavni ar dok ne smislimo kako utjeiti svekoliko zaljubljeno itateljstvo.
Nemir je por emetio ustaljen raspor ed mojih dana. Budio sam se u pet, ali bih ostajao u polumraku
sobe zamiljajui kako Delg adina u svom nestvarnom ivotu budi svoju brau, odijeva ih za kolu,
priprema im dor uak, ukoliko ga uope ima, te biciklom prelazi grad odlazei na mukotrpno priiva-
nje dugmadi. Pitao sam se u udu: O emu li ena razmilja dok priiva dugmad? Misli li na mene?
Trai li i ona Rosu Cabarcas ne bi li pronala mene? Cijeli tjedan nisam skinuo radno odijelo, ni po
danu, ni po noi, nisam se brijao niti prao zube, jer me ljubav prilino kasno pouila da se uredujemo
za nekog a, da se odijevamo i dotjer ujemo za nekog a, a ja nikada nisam imao za kog a to initi. Dami-
ana je pomislila da sam bolestan kad me u deset izjutra zatekla u mrei. Pratio sam je pog ledom za-
muenim poudom, te sam joj predloio da se povaljamo goli. Prezirno mi je odg ovor ila:
- Jeste li se zapitali to ete uiniti ako pristanem?
Tada sam uvidio do koje mjer e me unitila patnja. Nisam izlazio iz kue, ne elei se udaljavati od
telefona. Pisao sam ne iskljuujui telefon, a na prvi zvuk zvona dojur io bih nadajui se da bi to mo-
gla biti Rosa Cabarcas. Neprestano sam prekidao to god da sam radio kako bih je nazivao, uporno
ustrajui danima, da bih na kraju zakljuio da taj telefon nema srca.
Vrativi se kui jednog kinog popodneva, zatekao sam prokislog maka na stepenitu ulaznih vra-
ta. Bio je prljav i jadan, i toliko skruen da mi se smilio. Prir unik me pouio da je bolestan pa sam
slijedio naputke za opor avak. Odjednom, za lag ana drijemea, palo mi je na pamet da bi me mog ao
odvesti do Delg adinine kue. U torbi sam ga donio do kue Rose Cabarcas, ija su vrata sveudilj bila
zapeaena i koja nije odavala da bi netko u njoj ivio, gdje se maak tako silovito uskoprcao da je
uspio pobjei, preskoiti vrtnu ogradu i izg ubiti se meu drveem. Zalupao sam akom po vratima i
zauo vojniki odr jeit glas koji je upitao ne otvar ajui: Tko ide? Prijatelj, uzvratih istom mjer om.
Traim gazdar icu. Nema gazdar ice, odvrati glas. Otvor ite mi bar em da uzmem maka, ustrajao sam.
Nema maka, odg ovor io je. Tad upitah: - Tko ste vi?
- Nitko - odg ovor i glas.
Oduvijek sam smatrao da je umir anje od ljubavi tek pjesnika fig ur a. Te sam veer i, vrativi se
kui i opet bez maka i bez nje, uvidio ne samo da je mog ue, ve da upravo ja, star i bez ikog a svo-
ga, naprosto umir em od ljubavi. No, istovremeno sam spoznao da stoji i ona oprena istina: ni za to
na svijetu ne bih mijenjao ar i svoje patnje. Vie od petnaest godina posvetio sam pokuajima prevo-
enja Leo pardijevih pjesama, ali tek sam ih veer as u potpunosti shvatio: Jao meni, ako je ljubav, ko-
liko boli.
Kad sam se pojavio u redakciji u neslubenom odijelu i neobrijan, potakao sam odreene sumnje
u moje mentalno stanje. Preureen prostor, sa zasebnim ostakljenim uredima i stropnim svjetlom, iz-
gledao je poput rodilita. Beuman i ugodan sistem hlaenja navodio vas je da govor ite aptom i da
hodate na vrcima prstiju. U predvorju su poput umrlih potkraljeva visjeli portreti u ulju trojice doi-
votnih dir ektor a, i fotog rafije uglednih posjetitelja. U dnu velike glavne dvor ane nalazila se ogromna
fotog rafija dananje redakcije snimljena na moj roendan. Nisam se mog ao oteti por ivu da je u mis-
lima uspor edim s onom kad sam imao tridesetak godina, i jo sam jednom s uasom ustanovio da se
na slikama vie i gor e star i neg o u stvarnosti. Tajnica koja me poljubila za roendan, sad me upitala
jesam li bolestan. Bio sam sretan da joj mog u priznati istinu u koju nee povjer ovati: Bolestan od lju-
bavi. Rekla je: teta to tome nisam uzr ok ja! Nisam joj ostao duan: Ne budite tako sig urni.
Urednik gradskih vijesti izaao je iz svog ureda dovikujui da su u gradsku bolnicu dopremljena
beivotna tijela dviju nepoznatih djevojaka. Upitao sam ga preplaen: Koje dobi? Mlade su, rekao je.
Moda izbjeg lice iz unutranjosti koje prog oni reim. Odahnuo sam s olakanjem. Iznenada e nas
samo zapljusnuti val krvi, rekoh. Urednik gradskih vijesti iz daljine doviknu:
- Ne krvi, uitelju, ve govana.
Jo gor e mi se dog odilo nekoliko dana kasnije, kad je neka djevojka s koar om identinom onoj
mojeg maka projur ila ispred knjiar e Mundo. Krenuo sam za njom, probijajui se laktovima kroz
gomilu ljudi u vrelini podneva. Bila je vrlo lijepa, dug im kor acima lako je pronalazila put kroz
mnotvo, pa sam se pomuio da je slijedim. Konano sam je sustig ao i zag ledao joj se u lice. Rukom
me odmakla u stranu ne zaustavivi se, niti se ispriavi. Nije bila ona za koju sam je drao, ali njena
me oholost jednako zaboljela. Uto sam shvatio da ne bih mog ao prepoznati Delg adinu, budnu i odje-
venu, niti bi ona mog la znati tko sam ja, kad me nikad nije vidjela. Sljedea sam tri dana kao lud pleo
plave i ruiaste lapice za novor oenad, nastojei da ne sluam, ne pjevam i ne sjeam se pjesama
koje su me podsjeale na nju.
injenica je da sam duboko patio, i postajao svjestan star enja uvidjevi kako sam slab kad je lju-
bav u pitanju. Jo dramatinije iskuenje uslijedilo je kad je gradski autobus sruio djevojku s bicikla
u samom sreditu grada. Poto su je odvela kola hitne pomoi, razmjer i trag edije procjenjivali su se
prema jadnom stanju u kojem se nalazio njen bicikl, odbaen u lokvi svjee krvi. Mene se nije toliko
dojmilo stanje bicikla, koliko marka, model i boja. Bio je upravo onakav kakvog sam bio poklonio
Delg adini.
Oevici nesree potvrdili su da je ozlijeena djevojka bila vrlo mlada, visoka i vitka, kratke kovr-
ave kose. Slomljen, uao sam u prvi taksi koji je naiao, i zatraio da me odveze do bolnice Sestar a
milosrdnica, star e zgrade oker zidova, koja je izg ledala poput tamnice nasukane na pjeanom spru-
du. Trebalo mi je pola sata da uem i jo pola sata da proem mir isnim dvor item s vokama, gdje se
ispred mene stvor ila neka jadna ena:
- Ja sam ona koju ne trai.
Tek sam se tada prisjetio da tu slobodno ive bezo pasni tienici gradske ludnice. Upravi bolnice
mor ao sam se prijaviti kao novinar kako bi me bolniar odveo do odjela hitne pomoi. U prijamnoj
knjizi upisano je: Rosalba Rio s, sedamnaest godina, podaci o zaposlenju nepoznati. Dijagnoza: potres
mozg a. Prognoza: neizvjesno. Upitao sam efa odjela mog u li je vidjeti, istovremeno prieljkujui da
e me odbiti, meutim oduevljeno su pristali s nadom da bih mog ao napisati neto o stanju propada-
nja u kojem se bolnica nalazi.
Proli smo kroz prenapuenu prostor iju u kojoj se osjeao jak mir is fenolne kiseline, a bolesnici
su skvreni leali na krevetima. U dnu, u zasebnoj sobi, na metalnom krevetiu, leala je ona koju
smo traili. Glava joj je bila u povojima, lice neprepoznatljivo, nateeno i u modricama, ali bio mi je
dovoljan pog led na njene nog e da se uvjer im da to nije ona. Tek sam se tada zapitao: to bih uinio
da je bila ona?
Jo uvijek zapleten u skute sumraka, odluio sam sljedeeg dana otii u tvornicu koulja za koju
mi je Rosa Cabarcas jednom spomenula da mala u njoj radi, vlasniku sam rekao neka nam pokae
postrojenje kao primjer za kontinentalni projekt Ujedinjenih Nar oda. Vrata svog kraljevstva, za koje
je vjer ovao da je po svemu jedinstveno, otvor io nam je debeo i mualjiv Libanonac.
Tristo beznadnih djevojaka u bijelim kouljama prizivalo je dugmad u velikoj osvijetljenoj pros-
tor iji. Primijetivi nas, ustale su kao u koli i promatrale nas iskosa dok je upravitelj veliao njihov
doprinos drevnoj umjetnosti priivanja dugmadi. Pomno sam prouavao lica djevojaka, strepei da
bih mog ao pronai Delg adinu odjevenu i budnu. No, zbilo se da je jedna medu njima prepoznala me-
ne, bojaljiva pog leda puna nedunog oboavanja:
 - Recite, gospodine, ne piete li vi ljubavna pisma za novine?
Nisam mog ao ni zamisliti da bi me jedna uspavana djevojka mog la toliko srozati. Iz tvornice sam
pobjeg ao glavom bez obzir a, ne razmiljajui vie nije li koja od ovih djevica iz istilita uistinu ona
koju sam traio. Po izlasku, jedino sam jo osjeao elju da se rasplaem.
Rosa Cabarcas nazvala je za mjesec dana s nevjer ojatnom isprikom: nakon ubojstva bankar a, pri-
utila si je zasluen odmor u Cartag eni de Indias. Nisam joj povjer ovao, nar avno, ali sam joj rekao
da mi je drag o zbog nje i pustio sam je da raspreda svoje izmiljotine prije no to sam izr ekao pitanje
koje mi je razdir alo srce:
- A ona?
Rosa Cabarcas dug o nita nije rekla. Tu je, konano je rekla, odsutnim glasom: Valja malo prie-
kati. Koliko? Ne znam, javit u ti. Osjetio sam da e prekinuti pa sam je zadrao: Priekaj, reci mi bar
neto. Nemam ti to rei, rekla je, i zakljuila: Budi oprezan, mog ao bi natetiti sebi, a njoj pog otovo.
Nisam bio raspoloen za takva prenemag anja. Stao sam je preklinjati da mi bar em neto kae. Na kra-
ju krajeva, u istom smo sosu. Nije popustila. Smir i se, rekla mi je, mala je dobro i eka da je nazo-
vem, ali u ovom se asu nita ne moe napraviti, niti u ita vie rei. Zbog om.
Ostao sam sa slualicom u ruci, ne znajui to dalje, jer sam je dovoljno dobro poznavao da bih
znao da nita neu postii silom. U rano poslijepodne nakratko sam navratio do njene kue, vie se
uzdajui u sluajnost neg o u zdrav razum, ali vrata su i dalje bila zapeaena. Pomislio sam da mi je
Rosa Cabarcas telefonir ala s nekog drug og mjesta, moda iz drug og grada, a sama ta misao ispunila
me nelag odnim predosjeajem. Ipak, u est sati, kad sam se najmanje nadao, telefonski mi je uputila
uobiajene rijei:
- Evo, sad moe.
U deset naveer, ustreptao i grizui se za usne da ne zasuzim, dobro sam se opremio vicarskim
okoladama, bademima i kar amelama, s koar om arko crvenih rua, kojima u prekriti postelju.
Vrata su bila pritvor ena, svjetla upaljena a s radija je potiho dopir ala Prva Brahmsova sonata za vio li-
nu i klavir. Delg adina je leala na krevetu, blistava i drug aija, pa sam je jedva prepoznao.
Odrasla je, ali to se nije vidjelo po njenom stasu, ve po zrelosti koja ju je uinila dvije do tri go-
dine star ijom, i razg olienijom neg o ikada prije. Njene istaknute jag odice, koa opaljena arkim
morskim suncem, njene usne i kratka kovrava kosa, davali su njenom licu hermafroditski sjaj Prak-
sitelova Apolona. Ali, zabune nije mog lo biti jer su joj grudi por asle toliko da mi nisu stale u dlan,
bokovi su joj se zao blili, a kosti postale vre i skladnije. Oduevio me taj uspjeh prir ode, ali su me
rastuili umjetni detalji: umjetne trepavice, nalakir ani nokti na rukama i nog ama, i prejak parfem koji
nije imao nikakve veze s ljubavlju. Ali ono to me izbacilo iz takta bilo je pravo malo bog atstvo koje
je imala na sebi: zlatne naunice sa smar agdnim grozdovima, ogrlica od pravih biser a, zlatna nar uk-
vica koja se prelijevala dijamantnim odbijescima, i na svakom prstu po jedan prsten s drag im kame-
nom. Na stolici je bilo njeno odijelo radnice iz none smjene s pletivom i vezom i cipele ravnih pot-
petica. U meni je prokuhalo:
- Kurvo! - kriknuo sam.
Jer sam je vrag u meni poticao stranu misao. Po prilici ovakvu: one noi kad je poinjen zloin,
Rosa Cabarcas nije imala ni vremena ni ivaca obavijestiti djevojku, pa je policija zatekla maloljetni-
cu u sobi, samu i bez alibija. Nema ravnog Rosi Cabarcas u situaciji poput ove: prodala je djevojinu
nevinost jednom od svojih redovitih muter ija, nekom glaveini, kako bi nju izvukli istu iz prie o
zloinu. Prvo je, nar avno, valjalo nestati dok se skandal ne stia. Divota! Medeni mjesec za troje, njih
dvoje u postelji, a Rosa Cabarcas na raskonoj ter asi uiva u svojoj sretnoj nekanjivosti. Zaslijepljen
nepromiljenom srdbom, stao sam o zid bacati sve to mi se nalo pod rukom: svjetiljke, radio, ven-
tilator, ogledala, vreve, ae. inio sam to bez urbe, ali neumorno, uz zag luujui prasak i s meto-
dikim zanosom koji mi je spasio ivot. Djevojka je na prvi prasak poskoila, ali me nije pog ledala
ve se uur ila okrenuvi mi leda, i tako je ostala podrhtavajui povremeno, sve dok nije prestalo
treskanje. Kokoi u dvor itu i jutarnji lave pasa jo su poveali sablazan. U slijepom ludilu srdbe
palo mi je na pamet da zapalim kuu, kad se na vratima pojavio beutni lik Rose Cabarcas u spavai-
ci. Nita nije rekla. Pog ledom je obuhvatila razmjer e nepog ode i ugledala djevojku sklupanu poput
pua, glave zar onjene u dlanove: prestravljenu, ali neozlijeenu.
- Boe drag i! - uzviknula je Rosa Cabarcas - to bih dala za takvu ljubav!
Odmjer ila me od glave do pete pog ledom punim samilosti, i nar edila mi: Idemo. Poao sam za
njom do radnje, u tiini mi je natoila au vode, pokazala da joj sjednem nasuprot, i natjer ala me da
prog ovor im. Ajde, rekla je, ponaaj se kao da si odrastao i reci mi to se dog aa.
Ispriao sam joj kako sam je razotkrio. Rosa Cabarcas sluala me nijemo, bez uenja, i na kraju
se inila zadovoljnom. Savreno, rekla je. Uvijek sam govor ila da ljubomor a zna vie i od same isti-
ne. Tada mi je bez zadrke ispriala kako je bilo. Istina, rekla je, u svojoj izbezumljenosti u noi zlo-
ina, potpuno je zabor avila na djevojku koja je spavala u sobi. Jedna od njenih muter ija, jo k tome i
odvjetnik umrlog a, uredio je stvar mitom i vezama koje je poteg ao na sve strane, te pozvao Rosu Ca-
barcas u ljetovalite u Cartag enu de Indias, dok se skandal ne stia. Vjer uj mi, rekla mi je Rosa Cabar-
cas, cijelo to vrijeme ni trenutka nisam prestala misliti na tebe i na malu. Vratila sam se prekjuer i
prvo nazvala tebe, ali nitko se nije javio. Mala je, meutim, odmah dola, u tako jadnom stanju da sam
je za tebe okupala, odjenula i poslala da je urede kao kraljicu. Vidio si rezultat: savrena je. Skupocje-
na odjea? To su stvar i koje posuujem svojim djevojkama kad idu na ples s muter ijama. Nakit?
Moj, rekla je: Dovoljno je dodirnuti ga pa da se uvjer i da su dijamanti od stakla a prstenje od lima. I
nemoj vie zanovijetati, zakljuila je: No, probudi je, ispriaj se, i pobrini se za nju ve jednom. Nit-
ko ne zasluuje vie sree no vas dvoje.
Uloio sam nadljudski napor ne bih li joj povjer ovao, ali ljubav je bila jaa od razuma. Kurve!, re-
koh, muen ivom vatrom koja mi je palila utrobu. To ste!, viknuh: Obine kurve! Ne elim vie uti
ni za tebe, niti za ikakvu drug u ensku, a za nju ponajmanje. S vrata sam joj dobacio posljednje zbo-
gom, zauvijek. Rosa Cabarcas u to nije sumnjala.
- Zbog om - rekla mi je s tug aljivom grimasom, te se vratila svojoj svakodnevici - U svakom slu-
aju, poslat u ti raun za kr i lom koji si nainio u sobi.
 05.

ITAJUI Oujske ide naiao sam na zastraujuu reenicu koju autor pripisuje Juliju Cezar u: Ne-
mog ue je ne postati onakvim kakvim te drug i smatraju. Nisam uspio potvrditi njeno ishodite u sa-
mom djelu Julija Cezar a, ni u djelima njeg ovih bio grafa, od Svetonija do Carcopina, ali vrijedilo je
saznati. Njen fatalizam, kojim sam se za ivota vodio, u mjesecima koji su uslijedili dao mi je odlu-
nosti ne samo da napiem ova sjeanja, ve da pisanju pristupim otkrivajui bez stida ljubav prema
Delg adini.
Nisam imao ni trenutka mir a, jedva da sam ita jeo i toliko sam oslabio da su mi spadale hlae. U
kostima sam osjeao spor adine bolove, bez razlog a mijenjao raspoloenja, noi sam provodio u ne-
kom stanju zanesenosti u kojem nisam mog ao ni itati ni sluati glazbu, a danju bih klonuo u otuan
drijeme koji nije mog ao nadomjestiti san.
Olakanje je stig lo u neoekivanom obliku. U pretrpanom autobusu u etvrti Loma Fresca, ena
koja je sjedila do mene, koju nisam primijetio kad je ula, apnula mi je na uho: Jo ti se die? Bila je
to Casilda Armenta, star a ljubav, koja me za male novce podnosila kao vjernu muter iju jo od vre-
mena kad je bila ohola mladica. Kad se povukla iz posla, bolesna i bez sredstava, udala se za kine-
skog vrtlar a koji joj je dao ime i dom, a moda i malo ljubavi. U sedamdeset i treoj godini sauvala
je nekadanju liniju, jo uvijek lijepa i snane osobnosti, zadravi star u lakou ophoenja.
Odvela me k sebi, u kineski vrt na breuljku, uz cestu koja je vodila prema mor u. Sjeli smo na le-
aljke za plau na sjenovitoj ter asi, izmeu paprati i listova astromelija i krletki objeenih o nadstre-
nicu. Na prijevoju breuljka vidjeli su se kineski povrtlar i pod unjastim eir ima kako siju povre
pod arkim suncem, i siva puina kod Bocas de Ceniza, s dva lukobrana od kamenih gromada koji
usmjer avaju rijeku i do nekoliko milja u mor e. Dok smo razg ovar ali gledali smo kako uplovljava bi-
jeli prekoo ceanski brod i u tiini smo ga ispratili pog ledom, sve dok nismo zauli njeg ovu sir enu po-
put otunog rikanja bika u rijenoj luci. Uzdahnula je. Jesi li primijetio? U vie od pola stoljea, ovo
je prvi put da te ne primam u postelji. Sad smo drug i ljudi, rekao sam. Nastavila je kao da me nije u-
la: Kad god te spomenu na radiju, kad te hvale zbog privrenosti kojom te okruuju ljudi i kad te, za-
misli, nazivaju majstor om ljubavi, pomislim da nitko nije upoznao tvoje dobre i tvoje loe strane ta-
ko dobro kao ja. Stvarno, rekla je, nitko te ne bi tako dobro podnosio.
Nisam vie mog ao odoljeti. Osjetila je to, vidjela je da su mi se oi orosile suzama, i tek je tada
shvatila da nisam kakav sam bio, i izdrao sam njen pog led s odvanou za koju nisam ni znao da
sam sposoban. Star im, rekao sam joj. Ve srno ostar jeli, uzdahnula je. Premda mi to ne osjeamo u
sebi, izvana je svima vidljivo.
Bilo je nemog ue ne otvor iti joj srce, pa sam joj ispriao cijelu priu koja me razdir ala iznutra,
od mog prvog poziva Rosi Cabarcas, uoi mog devedesetog roendana, do trag ine noi u kojoj sam
por azbijao sve u sobi, da se vie ne vratim. Sluala je moju oajnu bujicu kao da i sama sve proivlja-
va, dug o premiljala, da bi se naposljetku osmjehnula.
- ini kako eli, satno je nemoj izg ubiti - rekla mi je.
- Nema vee nesree neg o umrijeti sam.
Otili smo u Puerto Colombia, majunim vlakiem, kao da jaimo na konju. Ruali smo nasuprot
tronom drvenom pristanitu kroz koji je cijeli svijet ulazio u zemlju prije no to su podig li Bocas de
Ceniza. Sjeli smo pod strehu od palmina lia, gdje su korpulentne crne matrone posluivale prene
pag re s kokosovim branom i s krikama zelenih banana. Uljuljao nas je drijeme ranog poslijepod-
neva te smo nastavili razg ovar ati sve dok uar ena suneva lopta nije potonula u mor e. Stvarnost mi se
uinila fantastinom. Pog ledaj koliko je potrajao na medeni mjesec, naalila se. Da bi nastavila oz-
biljnijim tonom: Danas kad pog ledam iza sebe, vidim dug i niz stotina mukar aca koji su proli kroz
moju postelju i dala bih sve na svijetu da sam ostala bar em s najg or im. Bog u hvala, na vrijeme sam
naila na mog Kineza. Kao da sam udana za patuljka, ali je samo moj.
Pog ledala me u oi, pratila kako u reagir ati na njezine rijei, i rekla mi: Stog a poi iz ovih stopa
potraiti tu sir oticu pa makar bilo istina to je ljubomor a skovala, kako bilo da bilo, nitko ti ne moe
oduzeti ono to si proivio. Ali molim te, bez star ake romantike. Probudi je, nabodi na taj svoj kolac
kojim te za tvoj kukaviluk i krtost obdar io sam vrag. Ozbiljno, zakljuila je srano: pa nee valjda
umrijeti, a da nisi evio iz ljubavi.
Tuklo mi je u uima dok sam sljedeeg dana okretao brojanik telefona. Koliko zbog napetosti od
novog susreta s Delg adinom, toliko zbog neizvjesnosti kako e mi Rosa Cabarcas odg ovor iti. Grubo
smo se sukobili zbog iznosa koju je traila za nanesenu tetu. Mor ao sam prodati jednu od majinih
najdraih slika, ija vrijednost je dosezala itavo bog atstvo, ali u asu kad sam je bio prisiljen prodati
nije postig la ni desetinu oekivanog iznosa. Pridodao sam i ostatak vlastite uteevine i sve odnio Ro-
si Cabarcas uz neopozivo: Uzmi ili ostavi. Bio je to samoubilaki potez jer bi prodajom samo jedne
od mojih tajni zauvijek unitila moj ugled. Ali nije se bunila, ve se zadovoljila slikama koje je kao
polog uzela u noi prepirke. Bio sam apsolutni gubitnik u samo jednom bacanju: ostao sam bez Del-
gadine, bez Rose Cabarcas i bez uteevine. Sad sam meutim sluao kako zvoni jednom, dvaput, tri-
put, i konano njen glas: Da? Ostao sam bez glasa. Prekinuo sam. Bacio sam se u mreu, pokuavaju-
i se umir iti asketskom Satijevom lir ikom, preznojivi se do te mjer e da se natopila cijela presvlaka.
Nisam se odvaio ponovno nazvati do sljedeeg dana.
- Evo me - rekao sam odluna glasa - Danas moe.
Rosa Cabarcas, a u to nisam ni sumnjao, gradila se kao da se nita nije dog odilo. E jadna moja
mudrice, uzdahnula je nepobjediva duha, nestane na dva mjeseca pa se vrati s ispraznim oekivanji-
ma. Rekla mi je da ve vie od mjesec dana nije vidjela Delg adinu, da se inilo da je toliko ustraena
zbog mog divljakog ponaanja da to vise nijednom nije spomenula, niti pitala za mene, da je vrlo
zadovoljna na novom poslu, prikladnijem i bolje plaenom. Vatrena stihija stala mi je razdir ati nutri-
nu. Dakle radi kao kurva, rekoh. Rosa mi je odvratila ne trepnuvi: Ne budi grub, da je tako bila bi
ovdje. A gdje bi joj i mog lo biti bolje? Brzina njenog log ikog zakljuivanja u meni je pobudila
sumnju: .Kako mog u biti sig ur an da nije tu? U tom sluaju, odg ovor ila je, bolje ti je da i ne zna. Ili?
Kako sam je mrzio. Ona mi je, ako ne zabor avi, obeala pokuati pronai djevojicu. No, bez puno
izg leda jer je telefon susjede iskljuen, a nije imala blag og pojma gdje mala ivi. Ali ne gor i pod pe-
tama, ajde molim te, rekla je, nazvat u te za sat.
Taj sat inio se dug im poput tri dana, ali nala je djevojku, ivu i zdravu. Vratio sam joj se po-
sramljen, i ljubio je pedalj po pedalj, kao za pokor u, od ponoi do zor e. Bila je to dug a isprika koju
sam si obeao uvijek ponavljati i inilo se kao da ponovno poinjemo od poetka. Soba je bila u ne-
redu, a zlopor abom prostor a nestalo je sve to sam pomno namjestio. Sve je ostavila tako i rekla da
se ukoliko neto elim popraviti za to sam pobrinem jer sam joj jo duan. Ja sam meutim bio na sa-
mom dnu. Mir ovina mi je svaki put sve manje dostajala. Ono malo stvar i koje se jo iz kue mog lo
prodati - izuzev nedodirljivog majinog nakita - nisu puno vrijedile, a nita nije bilo toliko star o da
bi postig lo vrijednost star ine. U boljim vremenima, upravitelj mi je predloio da otkupi sve grke, la-
tinske, panjolske klasike za kolsku knjinicu, ali nisam imao srca prodati ih. Kasnije, slijedom poli-
tikih smjena i sveo pim nazadovanjem svijeta, nitko u upravi nije imao sluha za umjetnost i za knji-
evnost. Umor an od traenja prihvatljiva izlaza, stavio sam u dep nakit koji mi je Delg adina vratila,
te se zaputio u mranu uliicu koja je vodila na gradsku trnicu, ne bih li ga zaloio. Glumei izg ub-
ljenog starca, nekoliko sam puta proao tom bijednom etvrti sa sumnjivim krmama, star im knjia-
rama i zalag ao nicama, ali ponos Flor ine de Dio s nije mi dao da uinim i posljednji kor ak: nisam se
usudio. Onda sam odluio da u ih prodati visoko uzdignute glave u najstar ijoj i najug lednijoj drag u-
ljarnici.
Slubenik mi je postavio nekoliko pitanja dok je pod povealom prouavao nakit. Ponaanjem, dr-
anjem i stilom podsjeao je na lijenika. Objasnio sam da sam taj nakit naslijedio od majke. S odo-
bravanjem je kimao na svako moje pojanjenje, te konano uklonio povealo.
- ao mi je - rekao je - ali to su samo stakalca.
Opazivi moju nevjer icu, objasnio mi je s panjom i suo sjeanjem: sva srea da je zlato zlato, a
platina platina. Posegnuo sam u dep da provjer im imam li potvrdu o kupovini i bez nelag ode rekao:
- Ali taj je nakit kupljen u ovoj uvaenoj kui prije vie od sto godina.
Nije se zbunio. Dog aa se, rekao je, da s vremenom u naslijeenom nakitu pomalo nestaje naj-
vrednije kamenje; zamijene ga pustopani lanovi obitelji ili pokvar eni drag uljar i, i tek kad ih se po-
kua prodati otkrije se prijevar a. Ali dozvolite mi trenutak, rekao je i s nakitom zamakao za vrata u
dnu prostor ije. Zaas se vratio, i bez objanjenja mi pokazao rukom da sjednem, te nastavio s poslom.
Prouavao sam radnju. Dolazio sam s majkom u vie navrata i dobro se sjeam reenice koja se
ponavljala: Nemoj nita rei ocu. Iznenada mi je na pamet pala pomisao koja me prener azila: a da ni-
su Rosa Cabarcas i Delg adina, u dog ovor u, prodale pravo i vratile mi nakit s lanim kamenjem?
Dok su me razdir ale sumnje, jedna me slubenica pozvala da poem za njom kroz ista vrata u dnu
prostor ije, do malog ureda s visokom policom i debelim knjig ama. Gor ostasni beduin ustao je od
stola u dnu ureda i prisno mi stegnuo ruku srdanou star og znanca. Zajedno smo matur ir ali, rekao
mi je umjesto pozdrava. Lako sam ga se prisjetio: bio je najbolji nog ometa u koli i junak naih pr-
vih pohoda na bordele. U neko sam ga doba prestao viati, a bit e da sam mu se uinio tako oronuo
da me zamijenio za nekog od svojih razr ednih prijatelja.
Ka staklenoj povrini stola otvor ena je stajala jedna od arhivskih knjiur ina u kojoj je zaveden na-
kit moje majke. Jasan trag, s datumima i pojedinostima koje su dokazivale da je ona osobno zamije-
nila drag o kamenje, naslijee dviju gener acija lijepih i uznositih ena iz obitelji Carg amantos, te za-
pravo prodala ovoj drag uljarnici. To se zbilo u vrijeme kad je drag uljarnicu vodio otac sadanjeg
vlasnika, a on i ja bili jo u koli. No on sam me utjeio: takve su zamjene bile uobiajene kod ugled-
nih obitelji kad bi zapale u potekoe, kako bi se brzo dolo do novca i sauvala ast. Pred tom gru-
bom stvarnou, odluio sam nakit ipak zadrati kao uspomenu na drug u Flor inu de Dio s, onu koju
nikada nisam upoznao.
Poetkom srpnja osjetio sam stvarnu blizinu smrti. Srce mi je gubilo ritam i u svemu sam poeo
nalaziti nepog reive nag ovjetaje kraja. Najjasniji znak zbio se za koncerta u Koncertnoj dvor ani.
Pokvar io se rashladni ureaj pa se uvaena krema drutva kupala u znoju u prepunoj dvor ani, no ipak
je ar olija glazbe stvar ala rajski ugoaj. Na kraju, krajeva. Alleg retto poco mosso, ganula me izne-
nadna spoznaja da sluam posljednji koncert koji mi je sudba udijelila prije no to umrem. Nisam
osjetio bol ni strah, ve razorno zadovoljstvo to sam uspio doivjeti taj trenutak.
Kad sam se konano, obliven znojem, uspio probiti kroz zag rljaje i uslikavanja, susreo sam se li-
cem u lice s Ximenom Ortiz, izg ledala je poput stog odinje boice u invalidskim kolicima. Sama nje-
na prisutnost pog odila me poput smrtnog grijeha. Nosila je svilenu tuniku boje bjelokosti, glatku po-
put njene koe, nisku pravih biser a u tri reda, kosu boje sedefa oianu po modi dvadesetih godina, s
pramenovima priljubljenima uz obraze, a velike ukaste oi bile su jo blistavije u kontrastu s tam-
nijim kolobar ima podonjaka. Sve na njoj por icalo je glasine da je posenilila uslijed nepovratna gu-
bitka pamenja. Okamenjen i bespomoan u njenoj prisutnosti, predao sam se crvenilu koje mi je
udar ilo u obraze, te sam je nijemo pozdravio dvorskim naklonom. Osmjehnula se poput kraljice i
prihvatila moju ruku. Tada mi je palo na pamet da i ovaj susret mor a biti igra sudbine, stog a sam tu
priliku iskor istio da se oslobodim grinje koja me odonda prog anjala. Godinama sam zamiljao ovaj
trenutak, rekao sam joj. Ma nemoj!, rekla je. A koji si ti? Nikad nisam saznao je li me uistinu zabor a-
vila ili je to bila njezina konana osveta.
Spoznaja smrtnosti me, meutim, zatekla nedug o nakon pedesete u slinoj prig odi, u noi karneva-
la dok sam plesao tang o smrti s prekrasnom enom kojoj nikad nisam vidio lice, snanijom i viom
od mene, no usprkos tome lakom kao perce dok je plesala. Plesali smo pripijeni jedno uz drug o, tako
da sam osjeao kako joj krv kola venama, od uitka sam bio gotovo usnuo uz njeno ubrzano disanje,
opojni mir is znoja, na njenim prevelikim grudima, kad me prvi put uzdrmao, gotovo me sruivi na
pod, ledeni dah smrti. Neto poput okrutnog pror oanstva, koje mi je na uho priapnulo: Ma to ra-
dio, jo ove godine, ili za sto, bit e zauvijek mrtav. Ona je preplaena ustuknula: to ti je? Nita, re-
kao sam joj, pokuavajui doi k sebi:
- Drhtim zbog vae prisutnosti.
Od tada sam ivot poeo mjer iti ne godinama, neg o desetljeima. Pedeseto je bilo presudno jer
sam postao svjestan da su gotovo svi mladi od mene. ezdeseto je bilo najproivljenije zbog sumnje
da vie nemam puno vremena za pog reke. Sedamdeseto je bilo zastraujue zbog odreene mog u-
nosti da je posljednje. Meutim, kad sam se probudio iv prvog jutra mojih devedesetih u krevetu sre-
e uz Delg adinu, obuzela me umir ujua pomisao da ivot nije neto to protee poput uzburkane He-
raklitove rijeke, ve jedinstvena prilika da se okreemo na rotilju i da se nastavljamo pei s drug e
strane jo devedeset godina.
Postao sam plaljivko. Svako osjeanje koje je imalo ma kakve veze s njenou stezalo bi mi gr-
lo, pri emu se nisam uvijek uspijevao savladati, te sam pomiljao odustati od samakog uitka bdje-
nja nad Delg adininim snom, ne toliko zbog neizvjesnosti vlastite smrti, koliko zbog boli koju sam
osjeao kad bih je zamiljao kako dalje ivi bez mene. Jednog od tih uznemir ujuih dana, zabunom
sam se zatekao u otmjenoj Ulici de los Notar io s, iznenadivi se kad sam naiao tek na ostatke star og
oronulog hotela u kojem sam silom bio pouen umijeu ljubavi prije svoje dvanaeste godine. Kua je
bila prebivalite negdanjih brodovlasnika, raskona kao malo koja drug a u gradu, sa stupovljem
presvuenim alabaster om i s ukraenim frizovima, oko unutranjeg dvor ita s kupolom od stakala u
svim bojama koje su obasjavale zimski vrt. U prizemlju, s gotikim vratima prema ulici, ve vie od
sto godina nalazili su se kolonijalni biljeniki uredi u kojima je radio, napredovao i propao moj
otac, tijekom itavog jednog ivota ispunjenog neutemeljenim snovima. Star e su obitelji malo poma-
lo naputale gornje katove u kojima su zaivjele mase bijednih prijateljica noi koje su se do zor e us-
pinjale i sputale s muter ijama jeftino ih pridobivi u krmama oblinje rijene luke.
S dvanaest godina, u kratkim hlaama i cipelicama prvokolca, nisam mog ao odoljeti napasti da
povir im u gornje katove, dok se otac trapio na nekom od svojih beskrajnih sastanaka, pa sam naiao
na rajski prizor. ene koje su budzato prodavale svoja tijela do rane zor e, kretale su se kuom ve
od jedanaest sati, kad je vruina pod staklom postajala nepodnoljiva, obavljajui svoje kuanske
poslove hodale su nao kolo bez ijedne krpice, na sav glas raspredajui svoje none pustolovine. Bio
sam prestravljen. Jedino mi je palo na pamet pobjei kako sam i doao, kad me jedna od goliavih,
vrsta tijela, okupana i mir iljava, obg rlila oko ramena i u hipu odvela do svoje kartonske izbe, a da
je nisam dobro ni vidio uslijed sveo pe vike i pljeskanja nag ih sustanarki. Poleg la me na leda na svoj
veliki krevet, vjetim pokretom skinula mi hlae, te me opkor aila, ali me leden znoj uasa koji mi je
oduzeo tijelo onemog uio da je primim poput pravog mukarca. Te sam noi budan leao kod kue u
svom krevetu, posramljen takvim napadom, jedva da sam odspavao i sat od nestrpljenja da je ponov-
no vidim. No, sljedeeg jutra, dok su noobdije spavale, uspeo sam se do njenog sobika i probudio
je glasnim jecajima lude zaljubljenosti koja je potrajala dok je nemilosrdno nije odnio vihor stvar-
nog ivota. Zvala se Castor ina i bila je kraljica kue.
Sobice tog hotela kotale su jedan peso za ljubav na brzaka, ali samo rijetki su znali da je cijena
bila ista i za dvadeset i etir i sata. Castor ina me osim tog a uvela u svoj otuni svijet gdje su pozivale
sir omane muter ije da im se pridrue na njihovom raskonom dor uku, davale im unke, ublaavale
im zubobolju, a u sluaju krajnje nude podavale im se iz milosra.
Ali u suton moje star osti nitko se vie nije sjeao, tko zna kad umrle, besmrtne Castor ine, koja se
iz bijednog rijenog pristanita uspinjala na uzvieni tron glavne madam, s crnim gusarskim pove-
zom na oku koje je izg ubila u krmarskoj svai. Njezin posljednji frajer, sretni crnac iz Camag iieva
kojeg su zvali Jonas Galijot, bio je jedan od slavnih havanskih trubaa sve dok mu sretni osmijeh nije
zamro u nekom sudar u vlakova.
Za ove gorke posjete, neto me trecnulo u srcu i nisam se opor avio tri dana ni uz pomo svih ras-
poloivih kunih lijekova. Lijenik kojem sam se hitno obratio, potomak slavne lijenike obitelji,
bio je unuk onog lijenika koji me preg ledao kad sam imao etrdeset i dvije godine, pa sam se pre-
pao kad sam ga zatekao istog kao nekad, jer se postar ao i izg ledao kao njeg ov djed sa sedamdeset,
zbog rane elavosti, nao ala za kratkovidnosti i tug e kojoj nema lijeka. itavog me preg ledao pom-
nou drag uljar a. Posluao je disanje u prsima i u leima, mjer io mi tlak, provjer io reflekse u kolje-
nu, preg ledao oko, boju unutranjosti donjeg kapka. U stankama, dok sam mijenjao poloaj na kreve-
tu za preg lede, postavljao mi je najr azliitije brze upite tako da sam jedva imao vremena razmisliti
to da odg ovor im. Nakon sat vremena pog ledao me veselo se osmjehujui. Dakle, rekao je, mislim
da nemam to za vas uiniti. to elite rei? Da vae stanje ne moe biti bolje u vaim godinama. Ne-
vjer ojatno, rekao sam mu, isto mi je rekao va djed kad sam imao etrdeset i dvije godine, ba kao da
je vrijeme stalo. Uvijek ete nai nekog a da vam to kae, rekao je, jer uvijek ete biti u nekim godina-
ma. A ja sam mu, mamei ga da kae kakvu stranu presudu, rekao: Samo je smrt izvjesna. Da, rekao
je, ali do nje nije lako doi u ovakvom stanju kakvo je vae. Uistinu mi je ao to vam ne mog u ugo-
diti.
Bila su to drag ocjena sjeanja, ali uoi 29. kolovoza osjetio sam ogromnu teinu stoljea koje me
beutno eka, dok sam se olovnih nog u uspinjao kunim stubitem. Tada sam jo jednom ugledao
Flor inu de Dio s, moju majku, u krevetu koji je bio njezin sve dok nije umrla, kako mi upuuje isti
blag oslov kao i onda kad sam je vidio posljednji put, dva sata prije no to e umrijeti. U tom emoci-
onalnom preo kretu shvatio sam to kao konanu najavu, pa sam nazvao Rosu Cabarcas da mi jo iste
noi dovede moju malu, u sluaju da se ne ispuni moje oekivanje da u doivjeti i posljednji asak
svoje devedesete. Ponovno sam je nazvao u osam, i opet mi je ponovila da nije mog ue. Mor a biti,
pod svaku cijenu, vikao sam prestravljen. Prekinula je bez pozdrava, da bi ponovno nazvala za petna-
est minuta:
- Ajde, evo ti je.
Stig ao sam u deset i dvadeset naveer i Rosi Cabarcas predao svoja posljednja pisma s naputkom
to e biti s malom nakon mog stranog kraja. Ona je pomislila da sam jo uvijek pod dojmom uboj-
stva, pa mi je rekla alei se: Ako e umrijeti, samo nemoj ovdje, molim te. Ali ja sam joj odg ovo-
rio:. Reci da me sruio vlak za Puerto Colombia, ta bijedna krntija koja nikog ne bi mog la ubiti.
 Te noi, spreman na sve, izvalio sam se na leda u, oekujui posljednju bol u prvim trenucima mo-
je devedeset i prve godine. uo sam udaljena zvona, osjetio sam mir is Delg adinine due dok je spa-
vala na boku, uo sam vrisak na obzor u, jecaje onog a koji je moda prije sto godina umro u ovoj so-
bi. Onda sam posljednjim dahom utrnuo svjetlo, isprepleo svoje prste s njenima kako bih je poveo za
ruku i u pono odbrajao dvanaest udar aca zvona, uz mojih dvanaest posljednjih suza, sve dok nisu za-
pjevali pijetlovi, a potom se zaula slavodobitna zvonjava, vatromet proslave koja slavi injenicu da
sam preivio svoju devedesetu godinu.
Prve sam rijei uputio Rosi Cabarcas: Kupit u tvoju kuu, sve, radnju i vrt. Ona mi je rekla: Ajde
da se mi starci dog ovor imo: onaj koji preivi nasljeduje sve od onog drug og a, potpisat emo kod bi-
ljenika. Ne, jer ako ja umrem, sve ostaje njoj. To je isto, rekla je Rosa Cabarcas, ja u se brinuti za
malu i poslije joj ostaviti i svoje i tvoje; nemam vie nikog a na ovome svijetu. U meuvremenu mo-
emo namjestiti tvoju sobu, uvesti hlaenje, donijeti tvoje knjig e i glazbu.
- Misli da e se ona sloiti?
- Ma jadna moja mudrice, dobro je to si star, ali nemoj biti ser onja - rekla je Rosa Cabarcas umi-
rui od smijeha - Pa jadnica luduje za tobom.
Izaao sam na svijetlu ulicu i prvi put prepoznao samog sebe na obzor u svog prvog stoljea. Moja
kua, spokojna i ureena, u est i petnaest izjutra, preputala se draima boja sretnog svitanja. Dami-
ana je na sav glas pjevala u kuhinji, a opor avljeni maak provukao je rep oko mojih glenjeva i ot-
pratio me do pisaeg stola. Premetao sam svoje zguvane papir e, tintarnicu, guje per o, kad je sunce
zasjalo kroz kronje bademovih stabala u parku, a rijeni potanski brod, kasnei tjedan dana zbog
sue, oglasivi se sir enom, uplovio u luki kanal. Konano sam otpoeo stvarni ivot, mirna srca,
osuen da umrem od ljubavi u sretnoj agoniji ma kojeg dana nakon to doivim stotu.
svibanj 2004.

[1] Pjesma ruevin ama Italike, Rod rig o Cara (1573-1647.); preu zeto iz Kratke povijesti pan jolske knjievn osti, Demetra, Filolo-
ka bib lio teka Dimitrija Savia (nap.prev.)
 Sadraj:
01.
02.
03.
04.
05.