Napadna Operacija 1. Vojne Oblasti

Scientific Journal of the Croatian Defence Academy
UDK 32 ISSN 2459-8917 (Online)

UDK 355/359 ISSN 2459-8771 (Print)
Napadna operacija 1. vojne oblasti

Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine
Tomislav Kovačić
Apsolutna vlast i oružje za masovno uništenje

kao strategija očuvanja vladavine dinastije Kim
Robert Bošnjak
Which education model for the Armed Forces and National

Security to choose – Can Croatia learn from Portugal?
Nikola Novak and Tiago David Henriques Silva
Volume II, Number 2, December 2018 Godina II., Broj 2., prosinac 2018., Zagreb
UDK 355/359 ISSN 2459-8771 (Print)
Strategos
Znanstveni časopis Hrvatskog vojnog učilišta
“Dr. Franjo Tuđman”

“Dr. Franjo Tuđman”
Volume II, Number 2, 1-79

December 2018
Hrvatsko vojno učilište “Dr. Franjo Tuđman“

Ilica 256b, HR-10000
Zagreb, Croatia
Published twice a year

200 pcs
IMPRESSUM
Publisher
Croatian Defence Academy (CDA) “Dr. Franjo Tuđman”, Zagreb, Croatia
For the Publisher: MG Mate Pađen
EDITORIAL BOARD:
Editor-in-Chief
COL (A) Dražen Smiljanić, M. Sc., NATO Allied Command Transformation,
Norfolk, VA, USA
Assistant Editors
LTC (A) Marko Zečević, Ph.D., Center for Defence and Strategic Studies
(CfDSS) “Janko Bobetko”
Managing Editor
MAJ (A) Marina Jurčić, M. Sc., CDA “Dr. Franjo Tuđman”
Art Director
Ms. Andreja Sečen, M. Sc., CDA “Dr. Franjo Tuđman”,
Department for multimedia
INTERNATIONAL ADVISORY BOARD:
Stan Anton, Ph.D. - NDU of Romania Igor Matutinović, Ph.D. - GfK - Centre
“Carol I”, Center for Defence and for market research, Zagreb, Faculty of
Strategic studies, Bucharest, Romania Electrical Engineering and Computing,
University of Zagreb and the Zagreb
Robert Barić, Ph.D. - CDA “Dr. Franjo
School of Economics and
Tuđman”, Center for Defence and
Management, Zagreb, Croatia
Strategic Studies (CfDSS) “Janko
Bobetko” COL (N) Jugoslav Jozić, Ph.D. -
Croatian Defence Attaché, Embassy of
Željko Dobrović, Ph.D. – Associate
Croatia in Poland.
Professor, The University of Applied
Sciences, Velika Gorica, Croatia. Matthew Rhodes, Ph.D. - George C.
Marshall European Center for Security
prof. Vlatko Cvrtila, Ph.D. -
Studies, Germany
University of Applied Sciences VERN,
Zagreb, Croatia Prof. Davorin Rudolf, Ph.D. - member
of the Croatian Academy of Sciences
Olivier Kempf, Ph.D. - Associate
and Arts, Zagreb, Croatia
Research Fellow at IRIS, Paris, France
prof. Rudolf Urban, Ph.D. – vice-
Sandro Knezović, Ph.D. - Senior
rector for Marketing and External
Research Associate at IRMO,
Relations, University of Defence,
Zagreb, Croatia
Brno, Czech Republic
Dario Malnar, Ph.D. – Research
Associate on National Security,
Zagreb, Croatia
Proofreading and language editing
For articles in Croatian: Edita Pantelić, prof., Gabrijela Capjak, prof., Danijela Šašo, prof.
(CDA “Dr. Franjo Tuđman”)
For articles in English: Proof-Reading-Service.com (Cambridge, UK),
Dalibor Vrgoč, prof. (CDA “Dr. Franjo Tuđman”)
Printing
Croatian Defence Academy “Dr. Franjo Tuđman”
EDITORIAL OFFICE:
Croatian Defence Academy (CDA) “Dr. Franjo Tuđman”

Center for Defence and Strategic Studies “Janko Bobetko”
Ilica 256b, HR-10000
Zagreb, Croatia
Phone:+385 1 37 84 161
E-mail: [email protected]
http://strategos.morh.hr
About Strategos
Strategos publishes original scientific papers, scientific reviews, professional

papers and preliminary reports, which are subject to at least two double-blind
peer reviews and professional proofreading service. Each issue may also include
book reviews, perspectives, opinion articles, commentaries and replies, symposium
pieces, interviews, and annotated bibliographies.
Strategos is dedicated to a wide interdisciplinary area of military-, defence-,
security- and intelligence- related sciences and arts. It is published in printed and
electronic format.
Disclaimer
The views and opinions expressed in Strategos are solely those of authors and do
not necessarily represent the views of the Ministry of Defence of Republic of
Croatia, Armed forces of Republic of Croatia, or any other entity of the Croatian
government.
Strategos
Znanstveni časopis Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman”

Scientific journal of the Croatian Defence Academy “Dr. Franjo Tuđman”
Volume 2, Number 2, Zagreb, Croatia, 2018
Tomislav Kovačić
Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije
u jesen 1991. godine ................................................................................................. 7 - 25
Izvorni znanstveni rad
Robert Bošnjak
kao strategija očuvanja vladavine dinastije Kim ............................................. 27 - 44
Pregledni znanstveni rad

Security to choose – Can Croatia learn from Portugal? ................................... 45 - 66
Professional Paper
Mladen Pahernik
Marko Zečević: Uvod u vojnu geologiju ............................................................ 67 - 68
Prikaz skripte
Valentina Ključarić
Deseti svjetski kongres o kemijskoj, biološkoj, radiološkoj i
nuklearnoj znanosti i nadzoru posljedica .......................................................... 69 - 73
Sažetak sa skupa
Andrija Kozina i Marko Zečević

12. NATO godišnja konferencija o operacijskim
istraživanjima i 42. NATO STO sastanak Panela za analize i
studije obrambenih sustava .................................................................................. 75 - 79
Sažetak sa skupa
Strategos, 2(2), 2018, 7-25
UDK 32
UDK 355/359
Izvorni znanstveni rad1

Jugoslavenske narodne armije
u jesen 1991. godine
Tomislav Kovačić1
Sažetak
Prva vojna oblast Jugoslavenske narodne armije bila je nositelj glavnog napora u
agresiji na Hrvatsku u Domovinskom ratu 1991. godine. Rad istražuje kontekst
nastanka vojnih oblasti u Jugoslaviji u predvečerje Domovinskog rata, opća
doktrinarna određenja i koncepte koji su pratili transformaciju armije prema planu
Jedinstvo te njihove posljedice za stratešku i operativnu izvedbu napadne operacije
u istočnoj Slavoniji. Prikazan je i tijek propasti izvorne zamisli o prodoru oklopno-
mehaniziranih snaga prema Zagrebu i Varaždinu i okretanje JNA-a prema tzv.
reduciranom planu koji je uključivao konsolidaciju uspjeha i postizanje što veće
homogenosti zauzetog prostora prije već sigurnog upućivanja mirovnih snaga UN-
a. U tom kontekstu treba tražiti i razloge za arhaičan, gotovo srednjovjekovni način
opsade Vukovara.
Keywords
Domovinski rat, Republika Hrvatska, Jugoslavenska narodna armija, Prva vojna oblast
JNA-a, istočna Slavonija, napadna operacija
1 Rad je primljen u uredništvo 2. rujna 2018. i prihvaćen za objavu 30. listopada 2018.
Tomislav Kovačić
Abstract
Offensive operation of the 1st Military District of the Yugoslav People’s Army in
autumn 1991
The First military district of the Yugoslav People’s Army was the bearer of the main
effort in aggression against Croatia in 1991, during the Homeland War. The paper
explores the context of the emergence of military districts in Yugoslavia on the eve of
the Homeland War, the general doctrinal determinations and concepts that followed
the transformation of the army into the Jedinstvo plan as well as the consequences for
the strategic and operational execution of the offensive operation in eastern Slavonia.
The paper reviews the course of the downfall of the original idea of penetrating
armoured mechanized forces towards Zagreb and Varaždin and the turning of the
JNA towards the so-called “the reduced plan” that included the consolidation of
success, and achieving as much homogeneity of the occupied territory as before the
already certain deployment of UN peacekeeping forces. The reasons for the archaic,
almost medieval way of the siege of Vukovar should be sought in that context.
Keywords
Homeland war, Croatia, Yugoslav People’s Army, 1st Military District, Eastern
Slavonia, Offensive operation
Uvod
U kampanji Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Republici Hrvatskoj u

drugoj polovici 1991. godine, 1. vojna oblast kopnene vojske bila je nositelj
glavnog napora. Stvorena potkraj 1988. godine, transformacijom JNA-a
prema planu pod nazivom Jedinstvo, 1. vojna oblast sa zapovjedništvom
u Beogradu, kao najveća grupacija kopnene vojske JNA-a, teritorijalno je
pokrivala prostor istočne Hrvatske, najveći dio Bosne i Hercegovine i Srbije.
Ovaj rad opisuje napadnu operaciju 1. vojne oblasti u vremenu od rujna do
prosinca 1991. godine, kada je napad na Republiku Hrvatsku eskalirao od
sukoba niskog intenziteta u otvoreni rat. Operacija 1. vojne oblasti s njezinim
glavnim naporom u istočnoj Slavoniji i pomoćnim u zapadnoj Slavoniji,
8
Napadna operacija 1. vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine
najopsežnija je i najkrvavija operacija Domovinskog rata s velikim žrtvama i

s jedne i s druge strane.
U prvom dijelu rada u bitnome je opisan povijesni kontekst transformacije
JNA-a, stvaranja vojnih oblasti, njihovo mjesto i uloga u razinama operacija
i razinama zapovijedanja te međuodnos JNA-a i Teritorijalne obrane (TO).
U drugom dijelu opisan je strateški kontekst tijeka događaja, opća zamisao
napada na Republiku Hrvatsku te mjesto i uloga 1. vojne oblasti. U trećem
dijelu opisan je operativni kontekst, odnosno grupiranje snaga u Slavoniji,
zamisao operacija te sam tijek napadne operacije s raščlambom.
Rad je usmjeren na napadnu operaciju 1. vojne oblasti JNA-a, čiji sastav
i namjenska organizacija za operaciju i danas imaju nekoliko značajnih
nepoznanica koje treba demistificirati, ali i osloboditi nepotrebne mitomanije
i žurnalističke dramatizacije. Stoga su namjerno isključene detaljnije rasprave
o strukturi, sastavu i organizaciji Hrvatske vojske kao cjeline, koja je manje ili
više u hrvatskom vojnom okruženju jasna. Isto se ne može reći za današnju,
povijesno gledanu sliku sastava, strukture, grupiranja i stvarne snage 1.
vojne oblasti u Slavoniji.
Plan Jedinstvo i 1. vojna oblast JNA-a
Oružane snage bivše Jugoslavije sastojale su se od JNA-a i Teritorijalne

obrane. JNA je bila savezna vojska, organizirana, opremana i obučavana za
vođenje borbenih operacija protiv vanjskog agresora kao i zaštitu stečevina
socijalističke revolucije. Teritorijalna obrana, prema tadašnjoj vojnoj doktrini,
bila je namijenjena za općenarodni otpor agresiji, a kao praktično utjelovljenje
marksističke koncepcije naoružanog naroda imala je dominantno prostornu
strukturu i bila je organizirana u gospodarskim i drugim organizacijama,
općinama, gradovima i republikama.
U vremenu nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, a zatim i izbijanjem
nemira na Kosovu, organizacija zapovijedanja i nadzora nad TO-om, koji je
kolokvijalno nazivan republičkim, bila je trn u oku Saveznom sekretarijatu
9
Tomislav Kovačić
za narodnu obranu (SSNO).2 Uz nesporne probleme unikatnog, kolektivnog

zapovijedanja oružanim snagama SFRJ-a3, vrh JNA-a ide korak dalje, dovodeći
u pitanje i ustavnu društveno-političku strukturu te vidi „podijeljenost zemlje
po republikama i pokrajinama i opće neshvaćanje problema rata koje (bi)
vodili u federalnim i republičko-pokrajinskim rukovodstvima” kao prave
razloge zašto se ne bi mogli iskoristiti svi „materijalni i ljudski potencijali u
obrani zemlje” (SSNO, 1990: str. 374).
Za vojnu strukturu SSNO-a problemi organizacije i zapovjednih odnosa
bili su usuglašeni i jasno definirani. No, taj stav nisu dijelila društveno-
politička tijela, posebno ona republička, čiji je utjecaj porastao nakon smrti
Josipa Broza. Vodstvo JNA-a kreće u političko i stručno lobiranje kojima je
cilj dokazati, uz ostalo, složenost republičkog sustava zapovijedanja nad TO-
om, ali i mnoge druge probleme uočene kroz iskustva koja su „stekli u vezi s
maspokretom sedamdesetih godina ili separatističkim i kontrarevolucionarnim
snagama na Kosovu, osamdesetih” (SSNO, 1990: str.382). Stoga armijsko
vodstvo predlaže promjene sustava koje bi navodno smanjile broj veza u
zapovijedanju i stavljanje štabova TO-a pod zapovjedništvo JNA-a.
Dana 25. prosinca 1988. godine, po planu reorganizacije Jedinstvo,
zapovjedništva vojnih oblasti JNA-a i formalno nasljeđuju zapovjedništva
armija, koje prestaju postojati (Marijan, 2003). Početak je to kraja procesa
transformacije JNA-a, ali i osjetno ograničavanje utjecaja republika nad
TO-om. „Suština reorganizacije bila je uklanjanje republike iz nadzora nad
Teritorijalnom obranom i stavljanje iste pod zapovijedanje JNA” (Marijan,
2012: str. 251). Novi je plan teritorijalnu nadležnost od ukupno šest armija
transformirao u tri vojne oblasti, čije se zone odgovornosti nisu preklapale s
republičkim granicama.
2 Savezni sekretarijat za narodnu obranu u Jugoslaviji bio je pandan današnjem ministarstvu

obrane, na čijem je čelu bila vojna osoba i odakle se odvijao društveno-politički nadzor nad
OS SFRJ-a.
3 Nakon smrti Josipa Broza, „vrhovni zapovjednik” je kolektivno tijelo – Predsjedništvo
SFRJ-a, iako je zapovijedanje samo po sebi ovlast pojedinca. O tome admiral Branko Mamula
piše: „Teško da bi itko razuman mogao shvatiti da je ‘kolektivni vrhovni komandant’ od
tridesetak osoba išta drugo do kreatura s kojom su se poslije Titovog odlaska, srele JNA i
oružane snage” (Marijan, 2003: str. 672).
10
U razdoblju koje je slijedilo brojna zapovjedništva i postrojbe prevedene su

iz tzv. „B” klasifikacije spremnosti u višu – „A” klasifikaciju spremnosti.4
Planom Jedinstvo istočni dio Hrvatske ulazi u sastav 1. vojne oblasti sa
zapovjedništvom u Beogradu. Središnju i sjeverozapadnu Hrvatsku pokriva
5. vojna oblast sa zapovjedništvom u Zagrebu. Ostatak Hrvatske, njezino
priobalje, Dalmacija i Istra spadaju u zonu odgovornosti Vojnopomorske
oblasti sa zapovjedništvom u Splitu. Od teritorijalne zone odgovornosti, u
kontekstu kasnijih odvijanja operacija JNA-a u Domovinskom ratu, manje je
istraženo, ali je mnogo važnije razumjeti mjesto i ulogu vojne oblasti u lancu
zapovijedanja u novoformiranim međuodnosima, razinama zapovijedanja i
razinama operacija.
Naime, teritorijalna podjela vojnih oblasti koja je uvedena planom Jedinstvo,
nije uvjetovala izvođenje operacija vezanih uz teritorijalno područje
odgovornosti vojne oblasti ili korpusa. Postrojbe i formacije JNA-a, a
posebno one iz 1. vojne oblasti, poslije su uvođene u borbu gotovo stihijski,
bez jasno zadanih ciljeva, zadaća i područja operacija s mnogo preklapanja
i operativne konfuzije. Zato vojnu oblast i korpus JNA-a treba promatrati
u kontekstu operacija (operativnom kontekstu) koje su izvodile, a ne kroz
fiksnu teritorijalnu podjelu (administrativni, tj. upravni kontekst), bez
obzira na ishodište teritorijalne podjele iz armijskih studija mogućih napada
na Jugoslaviju od strane velikih blokova i težnje JNA-a za približavanjem
mirnodopskih lokacija razmještaja ratnima.
Admiral Davor Domazet-Lošo, bivši načelnik Glavnog stožera OSRH-a,
novu vojno-teritorijalnu podjelu, pa i preustroj armija u vojne oblasti,
uzima kao izravan dokaz preoblikovanja granica u model koji je prilagođen
zamislima budućeg teritorija „velike Srbije” (Domazet-Lošo, 2002: str.46-60).
Prostor bivšeg SFRJ-a, čije zapadne granice slijede crtu Virovitica – Karlovac
– Karlobag, definirao je logički nategnutim pseudomatematičkim izrazom: 1.
VO + 3. VO + 1/3 5. VO + 2/3 VPO = „velika Srbija” (Domazet-Lošo, 2002:
4 Radi se o stupnjevima spremnosti koji obuhvaćaju različitu popunu ljudstvom i

materijalnim sredstvima u miru i ratu. Sličan koncept borbene spremnosti pričuve poslije je
koristila i Hrvatska vojska.
11
Tomislav Kovačić
str.60)5, iako se primjenom slične logike bilo koja vojnoteritorijalna podjela

može uklopiti u dokazivanje takve teze.
Slika 1. Razine zapovijedanja nad OS SFRJ-a od 1988. godine
Za preoblikovanje JNA-a u svesrpsku silu bitno je veću ulogu imala

inicijativa za jačanje ovlasti centralizirane države, odnosno smanjivanje
ovlasti republika nad Teritorijalnom obranom6 nego sama vojnoteritorijalna
podjela. Drugi važan čimbenik, ne toliko u političko-ideološkom smislu
koliko u doktrinarnom, dijelom je osuvremenjena četvorna podjela razina
zapovijedanja pri čemu se, sada već klasične, vojna taktička i operativna
razina nadograđuju dvostrukom strateškom: političkom i vojnom. Prirodan
je to proces koji nije svojstven samo JNA-u, a temeljen na tadašnjem Zeitgeistu,
5 Ovim „izrazom” Domazet-Lošo definira zbroj prostora vojnih oblasti (VO) i vojno-
pomorske oblasti (VPO), a „otimanje dvije trećine Jadrana” smatra strateškom stožernom
točkom (Domazet-Lošo, 2002: str.60), što je i teorijski, a tijekom Domovinskog rata i izvedbeno
– u suprotnosti s Clausewitzevom idejom gravitacijskog središta (težišta; izv. Schwerpunkt).
6 Reorganizacija JNA-a, u okviru plana Jedinstvo, uključivala je i podčinjavanje republičkih
i pokrajinskih stožera Teritorijalne obrane (TO) zapovjedništvima vojišta. Tadašnje republike
time su u značajnoj mjeri izgubile nadzor nad TO-om (vidjeti: Žunec, 1998:str. 65-66).
12
koji u doktrinarnom smislu zahtijeva izvođenje niza glavnih operacija7

koje je JNA terminološki nazivao bitkom8, a koje tadašnja strateška razina u
SFRJ-u ne bi mogla pratiti. Stoga je gotovo prirodno rješenje bilo uvođenje
još jedne razine zapovijedanja (Slika 1) za vođenje strateške razine operacija
po bojištima koja su se lako uočavala u geostrateškom smislu (SSNO,
1990: str.375), a ta je uloga dodijeljena vojnim oblastima.9 Usprkos jasnije
podijeljenim ovlastima po razinama, to se poslije nije odrazilo na terenu, a i
dalje su zaostali utjecaji sovjetske doktrine, koji operaciju ili kampanju vežu
uz veličinu snaga, a ne uz ciljeve koje je potrebno postići.10
Prva vojna oblast tako je postala grupacija čije je zapovjedništvo trebalo u
ratu stvoriti zapovjedništvo bojišta i voditi operacije na operativno-strateškoj
razini prema JNA terminologiji, a vojnostrateškoj ako je uspoređujemo
sa suvremenom NATO terminologijom.11 Pokušajem osuvremenjivanja
vojne doktrine JNA-a, prostori vojnih oblasti sagledavani su kao mogući
sektori bitke u prostoru, čiji su korpusi sa svojim podređenim postrojbama
stvarali stratešku mrežu, odnosno sustav razmještaja kojim se osigurava da
mirnodopske lokacije približno odgovaraju ratnima (SSNO, 1990: str. 379).
7 Pojam „glavna operacija” (NATO: major operation) ovdje slijedi službenu terminologiju
OSRH-a. U JNA terminologiji to bi bila jednostavno – operacija, tj. „oblik borbenih djelovanja”
(gradacija: borba – boj – operacija). Kada se radi o „bitci u prostoru”, u tom smislu JNA izraz
bitka bliži je današnjem NATO i OSRH pojmu kampanja (NATO: campaign).
8 JNA zamisao „bitke u prostoru” u današnjim shvaćanjima odnosi se na vojnu kampanju u
prostoru. Prema JNA terminologiji bitka nije „glavna operacija” nego „niz glavnih operacija”
– dakle kampanja. Turbulentno vrijeme s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća
donijelo je mnogo noviteta i svojevrsne zbrke u terminološkim određenjima doktrine u
JNA-u. Tako je čest slučaj da se, iako su već stvorene vojne oblasti, časnici JNA-a referiraju na
„armije” ili da se miješaju korpusna i divizijska organizacija (vjerojatno zbog gotovo korpusne
snage njezine 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije).
9 U današnjim pojmovima primjerice doktrina OS Sjedinjenih Američkih Država identificira
pet razina, a jedna od njih je „bojišna strategija” (engl. theater strategy), što bi bilo najbliže
doktrinarnoj domeni poslova vojne oblasti JNA-a.
10 Prema zapadnoj doktrini, koja je operativnu razinu rata počela zasebno identificirati tek
80-ih godina prošlog stoljeća, glavna operacija (engl. major operation) i kampanja vezane su
uz ciljeve, a ne veličinu snaga. Tako tim specijalnih snaga, iako taktičke veličine, može izvesti
operaciju ako se postiže strateški cilj.
11 NATO podjela razina operacija, kao i podjela u većini zemalja članica NATO-a također
je četvorna: 1. (nacionalna) strateška, tj. politička, 2. vojna strateška, 3. operativna i 4. taktička.
13
Tomislav Kovačić
U toj strateškoj mreži, Knin postaje jedini gradić koji dobiva korpusno
zapovjedno mjesto, što je do tada bila privilegija isključivo za velike gradove
(Slika 2). Strateška mreža korpusa JNA-a i njegove 1. proleterske gardijske
mehanizirane divizije (1. pgmd) tvorila je tako umrežen sustav koji se trebao
elastično prilagoditi agresiji bilo s istoka ili sa zapada i rasporedom prisiliti
agresora na razvoj i raspršivanje snaga već po ulasku u prostore bojišta.
Time bi se izbjegla odlučujuća bitka s grupiranim snagama agresora. Tako
raspršen agresor vjerojatno bi bio izvrgnut iscrpljivanju sličnome onome
u Vijetnamskom ratu, u kojem je američka vojska dobila većinu bitaka na
taktičkoj razini, a ipak izgubila rat tamo gdje se on jedino gubi ili dobiva – na
strateškoj razini.
Slika 2. Strateška mreža korpusa JNA-a s 1. proleterskom gardijskom

mehaniziranom divizijom
14
Vojnoteritorijalna podjela SFRJ-a i težnja JNA-a za približavanjem

mirnodopskog i ratnog rasporeda, svoje uporište ima u dominantno
istočnoj doktrinarnoj usmjerenosti na prostor, a ne na protivnika kao na
zapadu. Dijelom je to posljedica politike nenapadanja, odnosno deklarirane
usmjerenosti na obranu, a dijelom nasljeđa Narodnooslobodilačke borbe
(NOB) i iskorištavanja pogodnosti prirodnog prostora za obranu. Iz JNA
usmjerenosti na prostor, a ne na protivnika, proizlazi i kasnije favoriziranje
vatre, odnosno inferiornost manevra u odnosu prema vatri. U Domovinskom
ratu JNA je često koristio manevar kao način za postizanje pozicijske prednosti
– ali samo kako bi se što bolje iskoristio prostor da bi se isporučila vatra.
Operativne zapovijedi uglavnom su posvećene davanju uputa podređenima
za to koji prostor zauzeti, držati, kontrolirati ili općenito koristiti, a ne koju
protivničku formaciju ili postrojbu poraziti, neutralizirati, uništiti, vezati ili
blokirati.
Strateški kontekst
Obrambena kampanja hrvatske vojske i policije 1991. godine, kao dio

Domovinskog rata, može se promatrati kroz tri faze i jednu pretfazu, koju
s obzirom na intenzitet ne možemo nazvati fazom sukoba ili rata u pravom
smislu riječi. U pretfazi rata „JNA je u svibnju 1990. razoružala Teritorijalnu
obranu, u kolovozu iste godine spriječila gušenje pobune u Kninu” (Marijan,
2012: str. 252). Naime, uz potporu Miloševićeva režima u Srbiji srpska manjina
u Hrvatskoj započela je 1990. godine otvorenu pobunu protiv novoizabrane
hrvatske vlasti, a s ciljem stvaranja Srpske autonomne oblasti Krajine.
Savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko Kadijević 25. veljače 1991.
izložio je prijedlog plana JNA-a za rušenje vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji po
kojem „osnovna zamisao sastoji se u tome da se čvrsto osloni na snage koje
su za Jugoslaviju u svim dijelovima zemlje i da se kombiniranim političkim
i vojnim mjerama sruši vlast prvo u Hrvatskoj, a potom u Sloveniji. … U
Hrvatskoj institucionalno i politički jačati Srpsku krajinu, podržavati njeno
odcjepljenje od Hrvatske (ne javno nego faktički)” (Marijan, 2012: str. 256).
15
Tomislav Kovačić
U prvoj fazi, koja je posljedica planova JNA-a za rušenje vlasti u Hrvatskoj

i koja je trajala od ožujka do rujna 1991. godine, šaljući sliku o sprječavanju
međunacionalnih sukoba, sprječavanju građanskog rata ili stvaranju tzv.
tampon-zona, JNA je u stvarnosti „podržavala pobunjene Srbe u širenju
pobune” (Marijan, 2012). Gledano u cjelini, „protivno srpskim i mnogim
zapadnim tvrdnjama, službeni Zagreb je bio čudno pasivan i nije učinio
skoro ništa kako bi zaustavio narastajuću srpsku pobunu u Krajini” (Vego,
1993: str.493). Ova tvrdnja uglavnom navodi na postojanje bojazni hrvatskog
vrhovništva, prije svega predsjednika Tuđmana, od otvorenog sukoba s
JNA-om, koji postaje sve više i više srpski, a manje jugoslavenski.
Neorganizirana faza hrvatske obrane, temeljene na ograničenom broju
policijskih i dobrovoljačkih postrojba, trajala je do rujna 1991. To je bilo
vrijeme kada neprijatelj nije bio precizno definiran, kada hrvatsko vodstvo
vojnu opciju još nije smatralo primarnom, nego je pokušavalo učiniti sve
kako bi se spor riješio mirnim putem. Ova će faza na kraju eskalirati tzv.
ratom za vojarne, u kojem je Hrvatska vojska u nastajanju u nekoliko dana
zarobila velik arsenal oružja i drugih materijalnih sredstava koji su joj
omogućili vođenje obrane. U ratu za vojarne Hrvatska je došla u posjed 230
tenkova, 400 topničkih cijevi, desetine tisuća automatskih pušaka, velikih
količina streljiva i mnogih borbenih i neborbenih vozila (Žunec, 1998).
Kako je multinacionalno kolektivno Predsjedništvo SFRJ-a izgubilo nadzor
nad JNA-om, a rat u Hrvatskoj postaje sve otvoreniji, vodstvo JNA-a zagovara
veliku mobilizaciju u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. General
Kadijević objašnjava kako su „jake snage JNA bile smještene u Hrvatskoj
kako bi formirale dubok prodor u neprijateljsku pozadinu” (Kadijević, 1993).
Kadijević (str. 134-135) također objašnjava svoj plan operacije, odnosno
glavnu zamisao:
1. poraziti hrvatske snage
2. ostvariti puno sudjelovanje sa srpskim ustanicima iz srpske Krajine
3. omogućiti povlačenje zaostalih dijelova JNA-a iz Slovenije
4. posebnu pozornost posvetiti ulozi srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini, koja će biti ključna za budućnost srpskog naroda u
cjelini, a raspored snaga JNA-a bit će prilagođen tome.
16
Kadijevićeva ideja manevra obuhvaćala je sljedeće ciljeve:

1. blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora
2. glavni napor napada bit će neposredno povezan za oslobađanje
srpskih područja u Hrvatskoj i vojarna JNA-a
3. osigurati i održati granice srpske Krajine.
U tom cilju plan je bio „ispresijecati Hrvatsku na pravcima: Gradiška –
Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb, Knin – Zadar, Mostar – Split. Najjačom
grupacijom oklopno-mehaniziranih snaga osloboditi istočnu Slavoniju, a
zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj
Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno granici Slovenije.
Istodobno jakim snagama iz područja Herceg Novi – Trebinje blokirati
Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj način zajednički
djelovati sa snagama koje nastupaju u smjeru Mostar – Split” (Kadijević,
1993: str. 134-136).
Clausewitzevo čudnovato trojstvo vojske, naroda i države, koje interakcijom
vodi rat, s gledišta kako ga je vidjelo vodstvo JNA-a, stavljeno je na ozbiljnu
kušnju po svim elementima. Kadijević shvaća da „ni jedna vojska, pa ni JNA,
ne mogu uspješno voditi i dobiti rat bez jasno definirane države za koju se
vojska bori” (Kadijević, 1993:str. 131). Časnički i vojnički kadar JNA-a rastrgan
je nejedinstvom i stalnim propitivanjem za koju se državu zapravo bore –
Srbiju ili Jugoslaviju. Treći dio trojstva, narod, duboko je podijeljen oko stava
o navodno zajedničkoj vojsci. Srpski narod u Hrvatskoj JNA smatra svojom
vojskom, dok hrvatski narod sve više JNA doživljava kao neprijatelja. Sve
su to elementi koji će poslije izravno ili neizravno dovesti i do kraha teških,
ali tromih snaga 1. vojne oblasti u izravnom srazu s hrvatskim, dominantno
lakim pješačkim snagama.
U napadnoj operaciji 1. vojne oblasti JNA-a 1991. godine glavne sudjelujuće
formacije bile su: 12. (novosadski) korpus, 5. (banjalučki) korpus, 1.
proleterska gardijska mehanizirana divizija s ojačanjima, a kasnije i dvije
privremene operativne grupacije – operativne grupe (OG): OG Baranja i
OG Jug, o čijim će pojedinim ulogama u napadnoj operaciji biti riječi nešto
kasnije.
17
Tomislav Kovačić
Operativni kontekst
Masovan napad 1. vojne oblasti na hrvatske snage pripreman je još u

srpnju 1991. godine. Plan je bio 1. proleterskom gardijskom mehaniziranom
brigadom (iz sastava 1. pgmd-a), 51. mehaniziranom brigadom i dijelovima
12. proleterske mehanizirane brigade, „brzim i energičnim pokretima
oklopno-mehaniziranih snaga” izbiti na crtu Virovitica – Pakrac – Kutina.
Taj plan nije realiziran zbog sklopljenog sporazuma o primirju na Brijunima
i tromjesečnog moratorija na postupak razdruživanja Republike Hrvatske
s ostalim republikama i pokrajinama bivše države (Marijan, 2012). Velika
napadna operacija 1. vojne oblasti u jesen 1991. godine eskalacijom rata
podići će i ambiciju uporabe snaga JNA-a s brigadnih na one divizijskog i
korpusnog sastava s oklopnim ojačanjima brigadne veličine.
Dana 19. rujna 1991. godine zapovjednik 1. vojne oblasti, u skladu s prethodno
iznesenim zamislima, donosi Direktivu za operaciju u Slavoniji s početkom
napada 21. 9. 1991. godine sa sljedećom odlukom:
„Završiti sa mobilizacijom, dovesti jedinice i energično preći
u napad glavnim snagama u međurečju r. Drava – r. Sava, a
pomoćnim (5. K) Okučani – Pakrac – Virovitica, sa zadaćom: uz
avio i art. podršku i sadejstvo sa jedinicama TO okružiti i razbiti
snage Republike Hrvatske u Slavoniji, deblokirati jedinice i
vojne objekte, izbiti na liniju Našice – Sl. Brod i biti u gotovosti za
produženje napada ka Koprivnici i Okučanima.” (ICTY, 2005) 12
Zamisao operacija 1. vojne oblasti prema Direktivi uključivala je napad 12.

novosadskog korpusa sa 211. oklopnom i 51. mehaniziranom brigadom
i ojačanjima iz TO-a općim pravcem Osijek – Virovitica i spremnost za
produžetak napada prema Bjelovaru. Zadaća 1. proleterske gardijske
mehanizirane divizije (1. pgmd) bio je napad na općem pravcu Vinkovci –
Đakovo – Slavonska Požega, produžetak napada prema Pakracu i spajanje
s 5. korpusom. Na pomoćnom naporu 5. banjalučki korpus izvodi napad na
pravcima Okučani – Daruvar – Virovitica i Okučani – Kutina.
12 Tekst odluke citiran je istovjetno izvorniku. Direktivu je za zapovjednika 1. vojne oblasti
formalno potpisao njegov načelnik stožera general Andrija Silić.
18
Sve tri grupacije trebale su ili povratiti zauzete objekte JNA-a ili deblokirati
one koji su bili u okruženju hrvatskih snaga. U blokadi Vukovara trebala
je ostati 453. mehanizirana brigada iz sastava 12. korpusa, koja je trebala
„objediniti djelovanja na prostoru Vukovara i po stvaranju uvjeta izvesti
napadnu operaciju s ciljem potpune deblokade Vukovara, Borova i Borova
naselja i uništenje ustaških jedinica” (ICTY, 2005). (Slika 3)
Slika 3. Zamisao operacija 1. vojne oblasti prema Direktivi od 19. rujna 1991.
Istočnoslavonska grupacija iz 1. vojne oblasti, tj. 12. novosadski korpus i 1.

pgmd s ojačanjima, zamišljeni su kao „glavna manevarska snaga Vrhovne
komande za prodor ka Zagrebu i Varaždinu” (Kadijević, 1993: str. 136). Stoga
je u sljedećim danima preko Šida na Srijem i Slavoniju uvedena glavnina
manevarskih snaga 1. pgmd-a, i to njegove 2. i 3. proleterska gardijska
mehanizirana brigada (pgmbr), koje se priključuju 1. pgmbr-u koji je već
razmješten u istočnom Srijemu. Istodobno pristiže i diviziji pridodana 252.
oklopna brigada iz Kraljeva. Početak napada divizije naknadno je zapovjeđen
dan prije – 20. rujna 1991. Tako su postrojbe JNA-a doslovce s hodnje uvedene
u borbu – bez izviđanja i detaljnog planiranja, s pomiješanim postrojbama
i zakrčenom komunikacijom Šid – Vinkovci (Marijan, 2013: str. 128). Dan
prije snage JNA-a koje su vezane na Vukovaru, već trpe ozbiljne gubitke
19
Tomislav Kovačić
na Trpinjskoj cesti. U Direktivi 1. vojne oblasti za operaciju u Slavoniji, na

nekoliko mjesta izrijekom je navedeno zaobilaženje ili nezadržavanje oko
većih naseljenih mjesta.
U sudaru s lakim hrvatskim snagama raspoređenima u elastičnu obrambenu
mrežu, s izbjegavanjem odlučujuće bitke i prisiljavanjem postrojba JNA-a
na taktički razvoj gotovo odmah po ulasku u područje operacija, dakle
s uporabom snaga kakvu je paradoksalno zazivala sama JNA doktrina
bitke u prostoru u obrani od vanjske agresije na SFRJ, dolazi do potpunog
kolapsa početnih zamisli o prodoru do Varaždina i Zagreba. Dio 1. pgmd-a
se raspada, a cijeli njegov 2. pgmbr iz Valjeva u potpunom je rasulu nakon
sudara s hrvatskim snagama i fratricidnog napada 204. lovačko-avijacijskog
puka i 252. lovačko-bombarderske eskadrile kod Opatovca.13 S područja
Šida „kompletne su pobjegle i neke druge postrojbe JNA prije no što su
uopće imale borbeni kontakt s hrvatskim snagama. Među njima je bila i 80.
motorizirana brigada iz (24. op. a.) Kragujevačkog korpusa... Osim Gardijske
divizije ni (12. op. a.) Novosadski korpus nije imao sreće s napadnom
operacijom” (Marijan, 2013: str.131).
„No na sastanku čelnika Srbije i Crne Gore i članova Predsjedništva

SFRJ iz tih republika, održanom 20. rujna, general Adžić, načelnik
Generalštaba JNA je informirao da mobilizacija nije uspjela i da
se mora ‘praviti redukovani plan’. Adžićevo je priznanje značilo
da se i prije počinjanja ofenzive na cijelom ratištu nije računalo
na uspjeh. Do izrade reduciranog plana proteklo je desetak dana,
tijekom kojih na ratištu nije vladao mir” (Marijan, 2012: str.264).
„Da JNA nema snage ‘potpuno poraziti Hrvatsku vojsku’ general Kadijević
je čelnicima Srbije i Crne Gore priznao 8. listopada” (Marijan, 2013: str.131).
Negdje u to vrijeme dolazi i do smjene generala Aleksandra Spirkovskog,
zapovjednika 1. vojne oblasti, kojeg zamjenjuje general Života Panić. Do
kraja rujna 1991. u Generalštabu OS SFRJ-a i komandi 1. vojne oblasti radi
se na reduciranom planu napadne operacije. U odnosu prema prethodnoj
13 U napadu jugoslavenskog zrakoplovstva na 2. pgmbr poginulo je najmanje pet, a ranjeno

više desetaka vojnika, što je imalo poražavajuće djelovanje na moral gotovo cijele brigade.
20
Direktivi, zamisao je stvaranje kompaktnih cjelina prostora gdje Srbi čine

većinu ili ih je bilo u većem broju, „poraz ustaških snaga u Dalmaciji i
Slavoniji, a zatim vatrenim udarima po vitalnim objektima Hrvatske prisiliti
vrhovništvo da omogući izvlačenje snaga (JNA) na liniji koja je omeđena
ugroženim narodima” (Marijan, 2013: str.141). Više nema govora o prodoru
oklopno-mehaniziranih snaga u dubinu Hrvatske, a težište je prebačeno na
čišćenje odnosno širenje do tada okupiranih područja.
Reduciranim planom 1. vojna oblast se pregrupira, na što utječe nekoliko
čimbenika. Prvo, dolazi do smjene zapovjednog vrha 1. vojne oblasti.14 Druga
je činjenica dovođenje Gardijske motorizirane brigade (Gmtbr) pukovnika
Mile Mrkšića i njezino uvođenje u opsadu Vukovara. Treća činjenica su
napori da se objedine djelovanja razjedinjenih vojnih grupacija, TO-a, srpskih
paravojska, stranačkih formacija i raznoraznih dobrovoljačkih skupina.
Rezultat je to slabog uspjeha mobilizacije i otpuštanja dijela ročnika. Time
je armija bila prisiljena u sastav uvesti izrazito četnički nastrojene grupacije,
čije je postojanje do tada nijekala. Sve će to na kraju utjecati na zastrašujuće
ratne zločine koje su počinile takve postrojbe, koje su formalno bile pod
kontrolom JNA-a.
Prestrojavanjem se 1. vojna oblast, uz djelovanje organskih sastava na
prednjem kraju, oslanja na stvaranje privremenih operativnih grupacija,
operativnih grupa (OG), po dubini teritorija koji je trebalo zauzeti, držati ili
proširiti. Tako u Baranji djeluje OG Baranja sa zadaćom pritiska na Osijek
i vezanja hrvatskih snaga na obalama Drave. 12. korpus nastavlja vezanje
snaga oko Osijeka i prema Đakovu. Za to vrijeme 1. pgmd odsijeca Vinkovce
od Vukovara i veže hrvatske snage u tom prostoru i južno od Vinkovaca kako
bi olakšao zauzimanje Vukovara. Vukovar su zauzimali OG Jug, stvoren oko
Gmtbr-a, s pridodanim četničkim odredima i odredima TO-a, a poslije i 80.
mtbr iz Kragujevca te TG Sever, koji je djelovao sjeverno od rijeke Vuke15.
Na pomoćnom naporu, u zapadnoj Slavoniji, traje pritisak 5. banjalučkog
korpusa tijekom kojeg je JNA zauzeo Jasenovac, Lipik i dio Pakraca.
14 Smijenjeni su zapovjednik, načelnik stožera i operativac.

15 Međuodnos 12. korpusa i TG-a Sever i danas je nejasan. TG Sever negdje se u borbenim
dokumentima JNA-a naziva OG Sever, iako postoji mogućnost da su postojali i jedan i drugi.
21
Tomislav Kovačić
Bitka za Vukovar obilježit će tijek operacija 1. vojne oblasti od prelaska na

„reducirani plan”, odnosno uvođenja Gmtbr-a u napad na početku listopada
1991. godine (Slika 4). U hrvatskoj javnosti ova je bitka simbol otpora agresiji,
a snage u obrani Vukovara bile su gravitacijsko središte Hrvatske vojske na
Istočnoslavonskom bojištu. Ne toliko zbog svojeg geostrateškog položaja,
koliko zbog kohezivnog djelovanja na moral Hrvatske vojske i stanovništva.
U samoj Bitki za Vukovar gravitacijsko središte bila je mobilnost snaga
obrane grada između Borova naselja i Vukovara koji su tvorili obrambeno-
kompaktnu cjelinu. Padom naselja Lužac i daljim pritiskom na Priljevo,
JNA je u taktičkom smislu zapečatio sudbinu obrane grada, koji pada 18.
studenoga 1991. Time su snage 1. vojne oblasti etnički očistile i zaokružile
prostor istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.
Slika 4. Bitka za Vukovar
22
U raspravama o tome zašto je JNA izvodio srednjovjekovnu opsadu grada

koji je mogao zaobići i vezati ga manjim snagama, odgovor je dijelom
sadržan u prirodi njegova tzv. reduciranog plana. Ne mogavši ispuniti svoju
glavnu zadaću, 1. vojna oblast okreće se prema čišćenju prostora unutar
granica u kojima su snage 1. vojne oblasti imale kakav-takav uspjeh. Drugi je
razlog gotovo iracionalan strah časnika JNA-a od bilo kakvog neprijatelja u
pozadini, koji nalazi svoje izvorište u tadašnjoj doktrini koja se još oslanjala na
iskustva iz NOB-a. U priručnicima i doktrinarnim modelima predstavljano
je sukladno djelovanje partizanskih postrojba ili postrojbi TO-a u pozadini
neprijatelja. Odatle proizlazi i strah od toga da će neprijatelj postupiti na
isti ili sličan način, tj. da će imati svoju enklavu negdje u pozadini. Taktički
priručnici JNA-a uglavnom nisu predviđali vezivanje odnosno fiksiranje ili
blokiranje takvih snaga, nego njihovo uništenje. Na kraju, zbog mogućeg
uvođenja mirovnih snaga UN-a, srpska strana težila je kontroli nad potpuno
kompaktnim prostorom na istoku Hrvatske.
Padom Vukovara operacije 1. vojne oblasti prenose se na područje južno
od Vinkovaca i polako se smanjuje njihov intenzitet dolaskom jače zime,
a potom i Sarajevskog primirja na početku siječnja 1992. godine. Tvrdnje
o rasulu hrvatskih snaga nakon pada Vukovara nisu utemeljene, isto kao i
tvrdnje o mogućnostima JNA-a za nastavkom napada prema Vinkovcima,
Osijeku i dalje. Svrha tih tvrdnja najčešće je bila propagandne prirode.
Zaključak
Stvorena potkraj 1988. godine, transformacijom JNA-a prema planu pod

nazivom Jedinstvo, 1. vojna oblast, sa zapovjedništvom u Beogradu, kao
najveća grupacija kopnene vojske JNA-a, bila je nositelj glavnog napora u
napadu i pokušaju vojnog rušenja novostvorene hrvatske države.
Nakon neuspjeha mobilizacije, katastrofalnih pogrešaka u planiranju i
gotovo stihijskom uvođenju snaga u operacije te suočavanja sa šokom poraza
i gubitaka, vodstvo JNA-a pribjegava tzv. reduciranom planu izvođenja
napadne operacije, kojoj više cilj nije prodor prema Zagrebu i Varaždinu,
nego čišćenje i širenje prostora na kojem je srpska manjina bila u većini ili je
23
Tomislav Kovačić
činila značajan dio populacije. Zbog tog razloga drugi dio operacije obilježava
srednjovjekovna opsada grada Vukovara i pritisak na sela enklave u trokutu
Šid – Vukovar – Vinkovci.
Na strateškoj razini, u JNA-u je postojala duboka podjela između težnja
i različitih struja za očuvanjem Jugoslavije kao cjeline, stvaranjem krnje
Jugoslavije ili borbe za veliku Srbiju. Takva kompleksna strateška razilaženja
na vrhu odražavala su se na terenu od časnika do zadnjeg vojnika. Časnici
JNA-a nisu znali bore li se za Jugoslaviju ili za Srbiju. Clausewitzevo
čudnovato trojstvo vojske, naroda i države, s gledišta kako ga je vidjelo
vodstvo JNA-a, bilo je u ozbiljnoj kušnji. S druge, hrvatske strane, to trojstvo
naroda, vojske i države manje ili više dobro je funkcioniralo. Ciljevi su
bili mnogo jasniji (obrana i međunarodno priznanje), a manjak borbenih
sredstava nadoknađivan je moralnom snagom i superiornošću malih,
lako pokretljivih snaga u srazu s oklopno-mehaniziranima u urbanom ili
ruralnom okruženju.
Izbjegavanjem odlučujuće bitke, prisiljavanjem snaga JNA-a na rani razvoj
i prihvaćanje borbe u ranoj fazi uvođenja u područje operacija te stvaranje
elastične obrambene mreže s upornošću obrane, Hrvatska vojska znatno
je bolje iskoristila prednosti terena, ali i nedostatke neprijatelja. Tromost,
glomaznost, neprilagodljivost, mikromenadžment i zastarjela primjena
doktrine temeljene na prošlom, a ne budućem ratu, pridonijeli su slomu
ofenzivnih operacija 1. vojne oblasti i neispunjavanju temeljne svrhe njezinih
glavnih formacija: biti manevarska snaga jugoslavenskog Generalštaba za
prodor prema Zagrebu i Varaždinu.
Literatura
Domazet-Lošo, D. (2002) Hrvatska i veliko ratište: Međunarodne igre na prostoru

zvanom bivša Jugoslavija. Zagreb, Udruga Sv. Juraj.
ICTY (2005) Direktiva (izvod) komandanta 1. VO (SP broj 5-89) za operaciju 1.
VO u Slavoniji od 19.9.1991. International Criminal Tribunal for the former
Yugoslavia, Ekspertni izvještaj tima za vojne analize za predmet IT-95-133,
dokazni predmet br. 501, ERN teksta na b/h/s-u 0076-2360-0076-2384; ERN
24
eng. 0076-2360-0076-2384. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/162505

[Učitano 03.08.2018.]
Kadijević, V. (1993) Moje viđenje raspada: Vojska bez države. Beograd, Politika.
Marijan, D. (2003) „Jedinstvo” – posljednji ustroj JNA. Polemos. 6 (1-2), 11-47.
Marijan, D. (2009) Rukovođenje i komandovanje Oružanim snagama SFRJ:
Vrhovna razina. Časopis za suvremenu povijest. 41(3), 659-686.
Marijan, D. (2012) Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine. Časopis za suvremenu
povijest. 44(2), 251-275.
Marijan, D. (2013) Obrana i pad Vukovara. Zagreb, Hrvatski institut za povijest.
SSNO (1990) Razvoj Oružanih snaga SFRJ 1945–1985, knjiga 7: Savezni
sekretarijat za narodnu odbranu, tom 1-2. Beograd, Vojnoizdavački i novinski
centar (VINC).
Vego, M. (1993) The Army of Serbian Krajina. Jane’s Intelligence Review.
10/1993, str. 438-445.
Žunec, O. (1998) Rat u Hrvatskoj 1991–1995, 1. dio: uzroci rata i operacije do
Sarajevskog primirja. Polemos. 1(1), 57-87.
O autoru
Pukovnik Tomislav Kovačić načelnik je Katedre operativnog umijeća na

Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu. Nositelj je
predmeta Planiranje operacija na Intergranskoj zapovjedno-stožernoj školi i
Izobrazbi časnika u funkcionalnom području te suradnik na predmetu Vojni
stožeri i planiranje operacija na vojnim studijskim programima. Područja
interesa su mu vojna doktrina, vojna povijest, sustavski pristup i planiranje
vojnih operacija.
25
Strategos, 2(2), 2018, 27-44
UDK 32
UDK 355/359
Pregledni znanstveni rad1

Robert Bošnjak1
Sažetak
Radom se analizira otpornost sjevernokorejske dinastije Kim u održavanju autokratske

vladavine i provokativnog vanjskopolitičkog ponašanja. Utvrđeno je da je Sjeverna
Koreja posebno razvijenom ideologijom za stvaranje sustava potpune poslušnosti
stanovništva uspostavila apsolutnu vlast, ostvarivši pritom jamstvo nacionalne
sigurnosti utemeljeno na snažnim sredstvima odvraćanja od inozemne vojne
intervencije. Dinastijsko vladanje obitelji Kim omogućeno je sustavnom provedbom
totalitarne ideologije unutar cjelokupne populacije i „vizionarskim” usmjeravanjem
na razvoj i usavršavanje nuklearnog oružja. Time se, unatoč učincima globalizacije
i širokoj dostupnosti informacija na međunarodnoj razini, osigurala autokratska
vladavina i omogućilo nasljeđivanje vlasti potomcima obitelji Kim.
Ključne riječi:
Sjeverna Koreja, Juche, diktatura, vođa, dinastija Kim, nuklearno oružje
Abstract
The paper analyses the resilience of the North Korean dictatorship in maintaining its
autocratic governance, and its provocative foreign policy behaviour. It was found out
that the North Korea, with carefully designed ideology to create a system of complete
1 Rad je primljen u uredništvo 8. veljače 2018. i prihvaćen za objavu 8. srpnja 2018.

Robert Bošnjak
public obedience, had established absolute governing authority along with the
guarantee of its national security based on the powerful means of deterrence against
foreign military intervention. The dynasty rulership of the Kim family is ensured
through the systematic implementation of totalitarian ideology within the entire
population and the “visionary” focus on development and enhancement of the nuclear
weaponry. This fact, despite the effect of globalisation and widespread availability
of information on the international level, has ensured the viability of its autocratic
leadership and allowed a succession of transfer of political power to heirs of Kim’s
family.
Key words:
North Korea, Juche, dictatorship, leader, Kim dynasty, nuclear weapons
Uvod
Demokratskom Narodnom Republikom Korejom2, kao jednom od

najzatvorenijih zemalja svijeta, od njezina osnutka u srpnju 1948. godine
vlada dinastija Kim. Već je iz razmatranja službenog naziva države razvidno
da je riječ o atributima koji nemaju (gotovo) nikakvo uporište u stvarnosti i,
štoviše, zorno prikazuju iskrivljenu sliku stvarnosti koju sjevernokorejske
elite projiciraju domaćoj i svjetskoj javnosti. U radu se analiziraju razlozi
dugovječnosti sjevernokorejske diktature te sustav apsolutne vlasti
utemeljen provedbom specifične ideologije kojom se osigurava potpuna
poslušnost stanovništva. Analizom je obuhvaćena i prijetnja uporabe
oružja za masovno uništenje kao snažnog jamca međunarodne sigurnosti.
Cilj je ovog rada istražiti je li se ideologijom naziva Juche osigurala zaštita
režima od promjene modela vlasti i je li nuklearno naoružanje dovoljno
snažan čimbenik odvraćanja od potencijalne vanjske vojne intervencije. Iako
informacije o stvarnom stanju u Sjevernoj Koreji nisu lako dostupne, postoje
različiti pokazatelji o niskom životnom standardu njezinih građana i tome
kako sjevernokorejske vlasti ne poštuju ljudska prava, kao što je sloboda
2 Za potrebe ovog rada upotrebljava se naziv Sjeverna Koreja jer je uobičajen u međunarodnoj
zajednici.
28
Apsolutna vlast i oružje za masovno uništenje kao strategija očuvanja vladavine dinastije Kim
govora, koja su uvriježena na Zapadu (državama liberalne demokracije).

Nadalje, vlast kažnjava neposlušnike zatvaranjem u koncentracijske logore
i ne brine se o osnovnim životnim potrebama, što je prouzročilo umiranje
velikog broja ljudi od gladi krajem 20. stoljeća. Nameće se pitanje vrijedi li
za sjevernokorejske građane Marxova izreka kako „svaki narod ima onakvu
vlast kakvu zaslužuje” ili je ipak riječ o posebnom slučaju diktature koja je
opstojnost na unutarnjem i vanjskopolitičkom području djelovanja osigurala
specifičnim metodama.
Snažne liberalne demokracije predvođene SAD-om običavale su intervenirati
u cilju zaštite života građana koji su stradavali u diktatorskim režimima
svojih vlada (Irak, SR Jugoslavija, Afganistan), no u slučaju Sjeverne
Koreje takva se intervencija zasad ne nazire. Nakon međunarodne krize
prouzročene uspješnim testiranjem nuklearne hidrogenske bombe u rujnu
2017., nedvojbeno je da ta država predvođena trećim članom dinastije Kim
doista predstavlja prijetnju miru i stabilnosti ne samo u istočnoj Aziji nego
i u svijetu u cjelini. Iako postoje određena nastojanja Trumpove uprave
da pregovorima pokuša utjecati na Kim Jong Una i tako smiriti napetosti,
ovom će se analizom pokušati pokazati da snažno ideološki definiran
sjevernokorejski režim vrlo vjerojatno neće odstupiti od dosadašnjih načela
sve dok ga se na to ne prisili. U radu će se najprije predstaviti ideologija Juche
kao ideološki temelj na kojemu počiva sjevernokorejska vlast i uspješnost
modela dinastijskog nasljeđivanja. Zatim će se prikazati načini vladavine svih
triju Kimova i razlozi za razvoj nuklearnog oružja kako bi se potvrdila teza
prema kojoj je zadovoljenjem odgovarajućih čimbenika osigurana vladavina
dinastije Kim kao zasad najdugovječnijeg diktatorskog dinastijskog režima
u novijoj svjetskoj povijesti.
Ideološki temelj apsolutne vlasti – Juche
Prema Vujiću (2014: str. 115), službena politička ideologija Sjeverne Koreje
Juche3 utemeljena je na komunističkim idejama o besklasnom društvu
i zagovara gospodarsku samodostatnost te radikalnu političku i vojnu
3 Označuje pojam samoodrživosti ili neovisne pozicije.
29
Robert Bošnjak
neovisnost. Pojednostavljeno, politika Juchea zasnovana je na trima

najvažnijim načelima – politička neovisnost, samoodrživa ekonomija i
nacionalna samoobrana – postavljenima kao režimske smjernice koje (u
pravilu) ne dopuštaju odstupanja (Lerner, 2010: str. 15). Juche je prvi puta
formalno definirao Kim Il Sung 1955. godine, i to kao svojevrsno stanje uma s
pomoću kojeg bi Korejci trebali ostvariti sve osobne i nacionalne interese bez
ikakva vanjskog utjecaja (Lerner, 2010: str. 11). „Veliki Vođa”, kako je režim
prozvao utemeljitelja Sjeverne Koreje Kim Il Sunga, smatrao je da se država
mora razvijati u skladu s narodnim tradicijama i vrijednostima, vođena
isključivo vlastitim snagama, što proizlazi iz kompleksa dugogodišnje
vladavine stranih sila. Međutim, nije bilo jednostavno od tadašnjeg vrlo
aktualnog trenda širenja komunizma u jugoistočnoj Aziji u relativno
kratkom roku razviti i uvesti novu ideologiju. Stoga je njezino uvođenje
bilo popraćeno snažnom propagandom i postupnim mijenjanjem povijesnih
činjenica, a promijenjeno je i računanje vremena4 te su se diljem zemlje
izgradili glomazni tornjevi u čast Jucheu i usporedno se počeo stvarati kult
ličnosti Velikog Vođe, koji ga je postupno uzdignuo na razinu božanstva5.
Vujić (2014: str. 114) tvrdi da Sjeverna Koreja promiče mit o stvaranju nacije
tezom o nastanku 2333. pr. Kr., čime je u kolektivnu svijest usađena ideja
o postojanju 5000 godina kulture. Državna ideologija postupno je postala
sveprisutna u životima stanovnika Sjeverne Koreje jer se njome organizirala
i detaljno planirala životna svakodnevica. Schurmann (1966) tu vrstu
ideologije naziva „ideologijom praktične ekspertize”, kojom se Radničkoj
partiji omogućuje odustajanje od proglašenih normi da bi održala vlast i
kontrolu nad društvom.
Odvajanje od komunističke ideologije vidljivo je i u poticanju ksenofobije jer
sjevernokorejski režim zagovara čistoću vlastite rase, čime se približava više
desnim tezama nego radikalno ljevičarskim ideologijama. Cheong (1991)
tvrdi da za sjevernokorejski diskurs ksenofobija nema negativne konotacije,
nego je, naprotiv, riječ o sastavnom dijelu političke komunikacije. Snyder
4 Za nultu godinu odabrana je 1912., odnosno godina rođenja Il Sunga.

5 „Kimove fotografije počele su se pojavljivati u svakoj školi, domu, javnom uredu, tvornici,
ulici, vlaku i željezničkoj postaji. Djeca za ga zvala ‘naš otac’ i zahvaljivala mu prije svakog
obroka. Mladenci su mu prisezali na vjenčanjima …” (Lerner, 2010: str. 11).
30
i Draut (2015: str. 117) zaključili su da je Il Sung morao napraviti odmak

od komunizma jer je smatrao nužnim da se u konsolidiranju svoje vlasti
obračuna s prokineskim i prosovjetskim frakcijama koje bi u dogledno
vrijeme mogle pokušati izazvati njegovu vladavinu.
Uspješna provedba Juchea usko je povezana s apsolutnom kontrolom medija,
čime je onemogućeno širenje informacija protiv ideologije i njezina tvorca –
Velikog Vođe – zbog čega građani Sjeverne Koreje nisu imali alternativno
rješenje u prihvaćanju režimske propagande, koja je s vremenom stekla
status jedine religije u koju je bilo dopušteno vjerovati (Lerner, 2010: str.
12). Stoga se za opisivanje prirode sjevernokorejskih političkih vlasti može
upotrijebiti naziv „sekularna religija” Marcela Gaucheta jer, kako navodi
Vujić (2014: str. 116), ta vlast, kao totalitarni zasebni antireligijski nacional-
komunizam, nastoji nadomjestiti svaki oblik vjere, iako dopušta budizam6.
Naime, u Jucheu se posebno naglašava uloga jednog vođe – Suryonga
– kao „gotovo božanskog lika bez čijeg bi vodstva mase bile nesposobne
zajednički djelovati, razviti zajedničku revolucionarnu svijest ili pratiti
ispravan put prema svojoj socijalističkoj sudbini” (Lerner, 2010: str. 17). No za
prihvaćanje Juchea nije zaslužna samo režimska propaganda nego i činjenica
da je ta ideologija bila izvrsno prilagođena za Korejce jer je bila usmjerena
na nacionalizam naroda opterećenog kolonijalistima zbog posebnog
geografskog položaja, a time i stiješnjenosti između interesa triju svjetskih
velesila (Lerner, 2010: str. 13). Upotrijebivši Thualov pojam „geopolitičke
klaustrofobije”, Vujić (2014: str. 118) je sjevernokorejske nacionalne paranoje
o vanjskoj ugroženosti i geopolitičkom neprijateljskom „okruženju” utvrdio
kao uporišta za neprestana izolacionistička nastojanja i vojnu mobilizaciju.
Navedene otežavajuće okolnosti nastanka sjevernokorejske države ideolozi
Juchea primijenili su u politici vođenoj načelom potpune samostalnosti u
odlučivanju, u čemu ih je podupirao i narod. Međutim, iako je Juche uspješno
integriran u društvo, ubrzo se pokazalo da Sjeverna Koreja nije dorasla
zadatku koji su postavili ideolozi i da se problemi, kako na unutarnjem,
6 Utjecaj te religije važan je i zbog ideala „apsolutnog odricanja”, koji je nužan za Juche i
na temelju kojeg se od svakog pojedinca traži spremnost na odricanje od obitelji, vanjskog
svijeta, novca, vlasništva utemeljenog na strogom budističkom asketizmu (Vujić, 2014: str.
117).
31
Robert Bošnjak
tako i na vanjskopolitičkom području djelovanja, neće moći vječno gurati

„pod tepih”. Iz diplomatskih bilježaka članica Varšavskog pakta (Lerner,
2010) razvidno je da se sjevernokorejski režim sve više udaljavao od svojih
ideoloških saveznika i da je gospodarstvo ubrzano propadalo. Lerner (2010:
str. 48) je stoga došao do zaključka da je Juche iz ideologije koja je predviđala
blagostanje7 za sjevernokorejski narod u relativno kratkom razdoblju postao
opravdanje za brojna odricanja i jačanje diktature. Dapače, iako Juche u
svojim postulatima ima zacrtane gospodarske ciljeve, Snyder (2010: str. 41)
tvrdi da gospodarski razvoj nužno stvara neka nova središta moći u državi,
čime se otvara prostor za slabljenje moći sjevernokorejske elite i odabranog
vođe. Budući da jačanje gospodarstva podrazumijeva i slobodniji protok
informacija, jasno je da će se sjevernokorejski režim još dugo opirati utjecaju
globalizacije jer će politička moć slabjeti s većim pristupom informacijama8
(Snyder, 2010: str. 42). Ideju da se stanovništvu omogući pristup
informacijama podržao je i analitičar Yun Sun (Lockie, 2017), koji smatra da
je sjevernokorejski režim itekako svjestan opasnosti otvaranja granica jer bi
građani ubrzo shvatili što propuštaju, čime bi se ugrozila opstojnost režima
koji bi zbog toga mogao biti svrgnut s vlasti.
Politika sjevernokorejskih vlasti obuhvaćala je i izazivanje različitih
međunarodnih incidenata u cilju širenja ratne psihoze kako bi se pozornost
građana odmaknula od postojećih gospodarskih teškoća, opravdao loš
životni standard i ujedno ozakonili zahtjevi za strogu disciplinu i poslušnost
te suzbijanje svakog oblika kriticizma (Lerner, 2010: str. 45). Korak dalje otišao
je Scobell (2008: str. 12), koji zaključuje da je sjevernokorejski režim zapravo
7 Pojam blagostanja relativan je u današnjem diskursu jer je Kim Il Sung predviđao kako
će njegov narod ubrzo imati „bogat život, živjeti u kućama s krovovima od crijepova, jesti
rižu i mnogo mesa, odijevati se kvalitetno (…) a svi aspekti života bit će obilježeni obiljem,
napretkom i užitkom” (Lerner, 2010: str. 27).
8 Zanimljivu ideju rušenja sjevernokorejskog režima dao je bivši američki vojni specijalac i
vanjski novinar Business Insidera Jocko Willink, koji je na društvenoj mreži Twitter objavio:
„Spustite 25 milijuna iPhonea na Sjevernu Koreju i satelitima im omogućite WiFi” (Lockie,
2017).
32
vrsta propadajućeg totalitarizma9. Prema njegovim navodima, takav je sustav

vrlo snažan i represivan, s velikom vojskom i ekspanzivnim mehanizmom za
provođenje prisile u kojemu svemoćni diktator i vladajuća stranka pokušavaju
steći apsolutnu kontrolu nad svim političkim, gospodarskim, kulturnim i
društvenim aktivnostima u zemlji. Režim neprestano monopolizira medije,
nadzire protok svih informacija, centralizira upravljanje gospodarstvom
i provodi vladavinu terora. Istodobno se stanovništvu, kojemu se „isprao
mozak” i usadila vjera u godotovski očekivan uspjeh državne propagande,
ideologijom pokušava nadahnuti i motivirati na očito neuspješnu promjenu
u društvo blagostanja.
Prema Scobellu (2008: str. 13), uspješnost politike mobilizacije širokih masa
ljudi za različite aktivnosti, od služenja vojske u brojnim postrojbama
i raznih studentskih aktivnosti do stadiona prepunih nevjerojatno
sinkroniziranih gimnastičara, također dokazuje, kako na pozornici, tako
i među gledateljstvom, totalitarnost sjevernokorejskog društva. Sličnog
je mišljenja i Rich (2014: str. 129), koji smatra da je stvaranje uopćenog
društvenog mišljenja o vođama i njihovim ulogama u nastanku društvenog
blagostanja bio i ostao glavni alat kontrole društva svih autoritarnih režima.
Zaključno se može reći da je Juche doista specifična ideologija kojom se
omogućuje apsolutna vlast ne samo njezinu idejnom utemeljitelju nego i
njegovim nasljednicima, što je doista poseban slučaj u modernoj povijesti jer
su diktature nerijetko završavale smrću diktatora ili su ta društva njihovim
odlaskom postupno postajala slobodnija ili su ih pak preuzimali strani
osvajači.
9 Ta je teza u skladu sa šest uvjeta prema kojima se neko društvo može prozvati
totalitarističkim, koje su postavili Friedriech i Brzezinski (1965: str. 22): 1. postojanje ideologije,
2. jedan vođa vladajuće stranke/partije, 3. vladavina terora, 4. kontrola medija i sredstava
komunikacije, 5. monopol nad sredstvima/institucijama prinude i 6. središnje upravljanje
gospodarstvom.
33
Robert Bošnjak
Vladavina dinastije Kim – veliki, dragi i voljeni vođa
Prema Richu (2014: str. 129), najava dinastijskog karaktera sjevernokorejske

vladavine nazirala se još u biografiji Il Sunga10, koji je u skladu s propagandnim
zahtjevima Juchea predstavljen kao idealizirani simbol Koreje i korejske
obitelji, s neukroćenom karizmom kojom se opravdava lidersko prelaženje
granica zadane institucionalne uloge. Propaganda utemeljena na Jucheu nije
usmjerena samo na pojedinačnog i aktualnog vođu nego i na cijelu dinastiju,
čija se imena, primjerice, u javnim publikacijama uvijek pišu podebljanim
slovima i pod navodnicima kako bi bila izdvojena od ostatka teksta. Svaki
je vođa prozvan „suncem nacije”, Il Sung vječnim predsjednikom, dok
je Jong Il sebe nazivao „mozgom” sjevernokorejskog naroda. Također,
sjevernokorejske vlasti neprestano proizvode materijale kojima se Kimovi
veličaju na različitim jezicima te tvrde da postoje brojne tzv. prokimovske
organizacije u inozemstvu (Rich, 2014: str. 129–130).
Il Sung, prvi iz dinastije Kim, postavljen je za vođu korejskih komunističkih
gerilskih snaga koja se početkom 1930-ih godina počela boriti protiv
japanskih okupacijskih postrojbi. Podjelom Koreje na Sjevernu i Južnu
Il Sung je postao čelnik sjevernog dijela zemlje te je, nakon Staljinova
odobrenja i naoružanja sovjetskim oružjem, u lipnju 1950. godine započeo
silovit napad na Južnu Koreju. Iako je taj vojni pohod bio neuspješan jer
je nakon nekoliko godina ratovanja granica vraćena na 38. paralelu, kult
ličnosti Il Sunga uspio je uvjeriti narod da je jug napao sjever zemlje, a ta
se mantra ponavlja i danas (Boban, 2011: str. 26). Sjeverna Koreja postala
je pod Velikim Vođom totalitarna diktatura najgore vrste u kojoj se vlada
silom, terorom, nesigurnošću i krizama kao instrumentima vladavine, pod
ozakonjenim kultom ličnosti i Jucheom (Joo, 2012: str. 6). Vladavina Il Sunga
10 U njoj se vizionarski tvrdi da „…postoji velik broj obitelji u svijetu koje su stvorile velike
ljude. No nema tako velike obitelji kao što je obitelj maršala Kim Il Sunga, čiji su svi pripadnici
generacijama bili poznati domoljubi” (Rich, 2014: str. 129).
34
obilježena je brojnim incidentima11 koji su korejski poluotok više puta doveli

na sam rub izbijanja ratnog sukoba s SAD-om i Južnom Korejom. Proglašena
samodostatnost sjevernokorejske države nikada nije bila ostvarena, što
je postalo očito s propadanjem SSSR-a. S nestankom važnog političko-
vojnog sponzora Sjeverna Koreja gotovo je preko noći ostala bez dotoka
nafte i tržišta za prodaju svojih roba (Grzelczyk, 2012: str. 144). Međutim,
za (kasniji) vanjskopolitički opstanak režima presudna je bila Il Sungova
odluka da uz pomoć SSSR-a 1980-ih godina započne s procesom stvaranja
vlastitih nuklearnih vojnih kapaciteta, čiji razvoj nije dočekao jer je preminuo
1994. godine.
Velikog Vođu Il Sunga naslijedio je Dragi Vođa, njegov sin Kim Jong Il,
koji je zemlju zatekao u katastrofalnom stanju. Sjeverna Koreja, kao i cijeli
sovjetsko-komunistički blok, koji je izgubio gospodarsku bitku sa Zapadom,
početkom 1990-ih godina nije ni po kojem gospodarskom pokazatelju
mogla konkurirati Južnoj Koreji. Kako navodi Grzelczyk (2012: str. 144),
razvojni i politički put navedenih država išao je u dijametralno suprotnim
smjerovima jer je Južna Koreja postala međunarodno ugledna zemlja u
kojoj cvjeta demokracija, dok je Sjeverna Koreja, unatoč toliko isticanoj
samodostatnosti, bila ovisna o SSSR-u i Kini te je, vođena ideologijom
Juche, postala vrlo izolirana autarkična država u kojoj se promiče plansko
gospodarstvo i predindustrijalizacija. Jong Il je preuzeo zemlju dok je bila u
stanju potpune gospodarske iscrpljenosti, a iste je godine došlo do masovne
gladi zbog sveopće gospodarske krize, poplava, suša i nepružanja pomoći
propalog SSSR-a i Kine. Međunarodne nevladine organizacije procijenile su
na temelju intervjua sa sjevernokorejskim izbjeglicama u Kini da je sredinom
1990-ih broj osoba koje su preminule od gladi iznosio od 2,8 do 3,5 milijuna
ljudi (Noland i dr., 2001: str. 1). Prema Joou (2012: str. 8), Jong Il vladao je
„željeznom rukom” jer je znao kombinirati silu, teror i propagandu, vodeći
11 U 1968. godini pripadnici sjevernokorejskih specijalnih postrojbi pokušali su u Seulu

ubiti južnokorejskog predsjednika, a ubrzo nakon toga ratna mornarica Sjeverne Koreje
zarobila je američki ratni brod Pueblo sa svim članovima posade; 1976. sjevernokorejski
vojnici u demilitariziranoj zoni sjekirom su usmrtili dvojicu američkih vojnika; 1983. u Burmi
je eksplodirala bomba koja je trebala usmrtiti južnokorejskog predsjednika; 1987. srušen je
civilni putnički južnokorejski zrakoplov (Boban, 2011: str. 27).
35
Robert Bošnjak
pritom računa o vojsci, koja je imala brojne beneficije kako bi očuvala

vladajući režim, a zanemarujući gospodarstvo koje je bilo u „slobodnom
padu”. Međutim, analitičare12 je iznenadila uspješna tranzicija diktatorske
vlasti13 jer je Dragi Vođa vrlo brzo preuzeo u svoje ruke sve konce vlasti14 te
je nastavio voditi Sjevernu Koreju prema zacrtanom cilju „samodostatnosti”.
Uspješan prijenos vlasti s oca na sina, kao i 17 godina poslije sa sina na
unuka, dokaz je, smatra Noland (1997: str. 113), dinastijskog slijeda vođa koji
su na vlasti više od 50 godina, čime se ujedno negira komunistički aspekt
jer je vladavina članova obitelji Kim time poništila revolucionarni karakter.
Pripreme za Jong Ilovo preuzimanje vlasti započele su 20 godina unaprijed
postupnim pripremanjem državnog sustava na smjenu vođe i učvršćivanjem
njegova položaja u institucijama, osobito u vojsci i partiji (Boban, 2011: str.
29). Naime, Jong Il službeno je bio predstavljen nasljednikom Il Sunga još
1974. godine, kada je započeo propagandni proces u kojemu se redovito
izvještavalo o njegovoj genijalnosti i izvrsnom revolucionarnom podrijetlu
(Rich, 2014: str. 129). Iako su početkom 2000. godine postojale neke naznake
da bi Jong Il mogao reformirati Sjevernu Koreju i više je otvoriti svijetu, to
se nije dogodilo, a nakon što je tadašnja američka uprava njegovu zemlju
kategorizirala kao „osovinu zla”, Jong Il je ojačao razvojni program
nuklearnog i raketnog oružja koji je započeo njegov otac. Proces je bio
uspješan te su tijekom 2006. i 2009. izvedene dvije testne nuklearne eksplozije
kojima je dokazano posjedovanje nuklearnog oružja, koje je od posrnulog
SSSR-a ubrzo preuzelo ulogu vanjskopolitičkog čuvara režima.
12 Američki istraživač korejskog podrijetla Joo (2012: str. 2) ističe da je već samo spominjanje
nasljeđivanja trećeg u nizu iz dinastije Kim bilo toliko proturječno i anakrono da su ljudi
diljem svijeta taj podatak smatrali nevjerojatnim i zabavnim.
13 Rich (2014: str. 130) upozorava da su smjene vlasti u diktaturama u pravilu neizvjesni
pothvati koji prijete potpunim urušavanjem režima jer je malo autoritativnih vođa, unatoč
osobnom odabiru nasljednika, bilo uspješno u prepuštanju poluga vlasti svojim nasljednicima.
Sličnog je stajališta i Joo (2012: str. 6), koji tvrdi da je strukturna slabost svake komunističke
države kriza u prijenosu vlasti jer ne postoje institucije koje omogućuju i osiguravaju prijenos
vlasti.
14 Boban (2011: str. 29) prenosi izjave medija da postoje naznake da je dio vojnog vrha
pripremao puč protiv Kim Jong Ila. Urotnici su otkriveni 1999. te su pogubljeni na stadionu
„1. svibnja” u Pjongjangu, a režim je pokazao svoju dosljednost u okrutnosti time što su
urotnici pogubljeni tako što su živi spaljeni.
36
Aktualni Voljeni Vođa i Veliki Nasljednik – Kim Jong Un – na vlast je došao

relativno nenadano jer je njegov otac iznenada preminuo krajem 2011., zbog
čega nije stigao izvršiti odgovarajuću dugogodišnju pripremu preuzimanja
vlasti jer su pripreme za prijenos vlasti počele tek nakon Jong Ilova srčanog
udara 2008. godine (Joo, 2012: str. 1). Rich (2014: str. 130) navodi da je njegov
odabir za nasljednika15 izazvao raspravu među sjevernokorejskom vojnom
i političkom elitom. Zbog navedenoga je za prihvaćanje novog vođe bilo
nužno zadobiti potporu vojnih i partijskih činovnika jer je Jong Un (bio)
neiskusan mladić koji je morao naučiti kako zadržati golemu moć. U skladu
s navedenim, Rich ocjenjuje da je potapanje južnokorejskog vojnog broda u
ožujku 2010. i bombardiranje južnokorejskog otoka Yeonpyeong u studenome
iste godine samo posljedica aktivnosti u cilju pripreme tranzicije diktatorske
vlasti. U svrhu učvršćivanja vlasti Jong Un je provodio smaknuća svojih
protivnika, među kojima su se našli njegov tetak Jang Song Taek, pogubljen
početkom 2014., i polubrat Kim Jong Nam, ubijen u veljači 2017. u malezijskoj
zračnoj luci u Kuala Lumpuru. Konsolidacija Jong Unove vlasti povezuje se
s održavanjem važnog 7. partijskog kongresa Sjeverne Koreje16, na kojemu
je potvrđena njegova vladavina i kojim je ojačao kontrolu nad partijom, kao
i snagu partije nad vojskom zbog neodgovarajuće pripreme za preuzimanje
vlasti (Mishra i dr., 2016: str. 3). Iako stanovništvo nije umiralo od gladi kao
u trenutku preuzimanja vlasti od njegova oca Jong Ila, gospodarsko stanje
Sjeverne Koreje nije se znatno poboljšalo, osobito s obzirom na BDP, koji je
bio niži od jedne desetine južnokorejskog BDP-a i neznatno viši od BDP-a
zabilježenog na kraju Korejskog rata. Ideologija Juche bila je uspješna jer je Jong
Un preuzeo vlast zahvaljujući snažnoj indoktrinaciji cjelokupnog društva.
Zbog stalne propagande Juche je u Sjevernoj Koreji neupitan, no ujedno je
jasno je da su ideali o samodostatnosti neostvarivi jer država gospodarski u
cijelosti ovisi o Kini i međunarodnoj humanitarnoj pomoći. Iako je u doba Il
Sunga bilo vidljivo oslanjanje na Juche u cilju ostvarivanja „socijalističkog
15 Pretpostavlja se da je Jong Il izabrao svojeg najmlađeg sina Jong Una za nasljednika zbog
odgovarajućeg temperamenta i fizičke sličnosti s djedom Il Sungom, ali i zbog neugodne afere
koju je imao najstariji sin Jong Nam, koji je s lažnom putovnicom pokušao u svibnju 2001. ući
u Japan (Rich, 2014: str. 130).
16 Održan je od 6. do 9. svibnja 2016. kao najveće političko okupljanje nakon 1980. Na njemu
je sudjelovalo otprilike 3000 partijskih izaslanika (Mishra i dr., 2016: 1).
37
Robert Bošnjak
raja”, svi pokazatelji upućuju na to da dinastija Kim tu ideologiju koristi

ponajprije za održavanje postojećeg režima jer joj omogućuje apsolutnu
kontrolu nad vlastitim narodom, koji ne može promijeniti vlast (Rich, 2014:
str. 130). Naposljetku, Kim Jong Un nastavio je „obiteljsku tradiciju” razvoja
sofisticiranog nuklearnog oružja, kao i intenzivan razvoj prateće raketne
tehnologije, čime se omogućio razvoj interkontinentalnih balističkih projektila
koji mogu dosegnuti sjevernoamerički kontinent. Vidmarović (2018) navodi
da susret američkog predsjednika Donalda Trumpa i Jong Una održan u
lipnju 2018. u Singapuru, koji se uvelike najavljivao u medijima, podsjeća
na pokušaje Kim Jong Ila u vođenju neuspješnih pregovora sa SAD-om,
nakon čega je bio pojačan razvoj sjevernokorejskog nuklearnog programa.
Isti autor navodi da nedavnim pregovorima nije završeno ratno stanje, niti je
Jong Un obećao potpunu eliminaciju svojeg nuklearnog potencijala u nekom
konkretnom vremenskom roku. Svi pravi problemi, kao što su ekonomija,
promjena režima, denuklearizacija, balistički program, regionalna sigurnost
i sankcije, i dalje nisu riješeni. Pretpostavlja se da će sjevernokorejski režim
nastaviti sličnu politiku u budućnosti, a nužan nastavak dinastije Kim
osiguran je i u obiteljskom smislu s obzirom na to da je Jong Un dobio treće
dijete17, što je u skladu s tezom da treća generacija vladavine dinastije Kim
ne bi trebala biti posljednja.
Nuklearno oružje – štit režima od vanjskih neprijatelja
Razvoj nuklearnog oružja vizija je utemeljitelja dinastije Il Sunga, koju su

nastavili nasljednici shvaćajući njegovu važnost za zaštitu režima od vanjskih
prijetnji. Iako se ideologijom Juche zahtijevao razvoj konvencionalne vojne
moći za obranu države od mogućih napada, sjevernokorejski su vođe,
osobito nakon završetka hladnog rata, postali svjesni da im gospodarski i
znanstveni razvoj ne ide na ruku i da bi im u sukobu sa sve razvijenijom
Južnom Korejom, koju je podupirao SAD, zaprijetio potpuni poraz (Snyder,
2010: str. 39). Ustrajnost razvoja i usavršavanja nuklearne i prateće raketne
17 Južnokorejske obavještajne službe objavile su da je Kim Jong Un u veljači 2017. treći put
postao otac, a otprije je poznato da već ima sina i kćer sa suprugom Ri Sol Ju (Lee i Griffiths,
2017).
38
tehnologije bio je pronicav potez kojim je poslana poruka da vojni sukob sa

Sjevernom Korejom nikako neće biti igra nultog zbroja18 jer će svi sudionici
biti na gubitku. Razvoj sjevernokorejskih nuklearnih kapaciteta bio je tajan
proces, ciljano skrivan da neprijatelji ne bi onemogućili njegov razvoj ili
iskoristili saznanja o tijeku razvoja i izveli preventivan napad. Promjena
paradigme koju je uveo Jong Un na 7. partijskom kongresu, kada je javno
podržao sjevernokorejske nuklearne kapacitete, upućuje na to da je to oružje
razvijeno i spremno za korištenje u potencijalnom ratnom sukobu (Mishra
i dr., 2016: str. 2). Naime, Jong Un je domaćoj i svjetskoj javnosti dao na
znanje19 da će Sjeverna Koreja nastaviti intenzivno raditi na proizvodnji i
usavršavanju nuklearnog oružja te ostvariti napredak na području znanosti
i tehnologije. Pritom je predstavljena doktrina uporabe nuklearnog
oružja samo u slučaju prijetnje sličnim oružjem, čime se aludira na SAD,
pokušavajući se istodobno predstaviti svijetu kao odgovorna nuklearna sila
(Mishra i dr., 2016: str. 10). Sličnog je stajališta i Joo (2012: str. 7), koji je utvrdio
da će Sjeverna Koreja nastaviti glasno lajati, no neće ugristi ako je se ne
izaziva ili stjera u kut. On smatra da su svi dosadašnji sjevernokorejski vođe
kalkulanti koji će izbjegavati nepotrebne rizike i proračunato čekati trenutak
za djelovanje. Snyder (2010: str. 39) smatra da se doktrina razvoja i uporabe
nuklearnog oružja uklapa u dva osnovna elementa na kojima se temelji
sjevernokorejski režim – nacionalni ponos i strah – na temelju kojih je jasno
da nuklearno oružje (p)ostaje neizostavan element preživljavanja dinastije
Kim. Sličnog je mišljenja i Boban (2011: str. 27), koji je za sjevernokorejsku
politiku naveo da „ (…) ima obilježja pasivne agresije jer, osim povremenih
incidenata, država vojno ne djeluje, ali prijeti upotrebom oružja za masovno
uništenje kako bi ostavila dojam moćne sile koja može izazvati probleme
svojim susjedima i Amerikancima ako ne pristanu na njihove zahtjeve”.
Izvorište te politike pronašao je u prirodi režima i unutarnjem političkom
uređenju jer smatra da strah vladajuće političke elite od vanjskih neprijatelja
18 Pojam iz teorije igara koji znači da ako jedan igrača nešto dobiva, drugi toliko gubi,
odnosno da je svaki rezultat Pareto optimalan (Bowles, 2009: str. 37).
19 Nastavljajući se na govor Jong Una na 7. partijskom kongresu (6. – 9. lipnja 2016.), Patijski
kongres pozvao je na pretvaranje Sjeverne Koreje u neusporedivu nuklearnu silu koja će,
utemeljena na Jucheu, nemilosrdno ukloniti neprijatelje, neovisno o tome jesu li u zraku, pod
zemljom ili na moru (Mishra i dr., 2016: str. 3).
39
Robert Bošnjak
i svrgavanja s vlasti utječe na postavljanje ciljeva vanjske politike, kao i na

iscrpljivanje siromašnog stanovništva i bijednog gospodarstva kako bi se ti
ciljevi ostvarili (Boban, 2011: str. 28).
Slijedom navedenoga nameće se pretpostavka da nuklearno oružje služi
za „pokazivanje zuba” međunarodnoj zajednici i jamčenje sigurnosti
sjevernokorejskog režima. Usporedbom psihologije pasa s vanjskopolitičkim
aktivnostima Sjeverne Koreje dokazuje se prihvaćena doktrina (ne)korištenja
nuklearnog oružja sve dok režim ne bude imao drugog izbora. Naime,
nakon prve uporabe tog oružja otvara se Pandorina kutija, nakon čega bi
SAD morao odgovoriti istom mjerom, što bi zasigurno bio kraj dinastije Kim,
a vjerojatno i obiju Koreja. Sukob nuklearnim oružjem izazvao bi goleme
ljudske žrtve na korejskom poluotoku, Japanu i vjerojatno u SAD-u, a poslije
toga više ništa ne bi bilo isto. Nakon prve uporabe nuklearnog oružja od
Drugog svjetskog rata bilo bi samo pitanje vremena koja će država sljedeća
posegnuti za time u zaštiti svojih interesa, čime bi se nepovratno narušilo
aktualnu sigurnosno-političku arhitekturu svijeta.
Zaključak
Neočekivanu otpornost dinastije Kim, čiji se kraj ne nazire, ne treba

promatrati kao splet (ne)sretnih okolnosti ni kao neobjašnjivu pasivnost
sjevernokorejskog naroda, niti popratiti uzrečicama poput one Marxove iz
uvoda. Naime, država u kojoj narod umire od gladi i u kojoj je mogućnost
upućivanja u koncentracijske logore okrutna svakodnevnica, gdje od terora
nisu sigurni ni diktatorovi najbliži rođaci, ujedno i vrlo visoki državni
dužnosnici, očito je prava totalitarna diktatura koja, unatoč dobu opće
globalizacije i nevjerojatnoj dostupnosti informacija, uspješno drži svu
vlast u svojim rukama. Da krivnju za opstojnost režima ne snosi narod,
postalo je očito i kolapsom zapadne politike gospodarskih sankcija koja
je dovela do umiranja od gladi velikog broja nedužnog stanovništva.
Tu je krizu sjevernokorejski režim prebrodio u vrlo osjetljivom trenutku
prijenosa diktatorske vlasti. Ako se prihvati teza da se ideologijom Juche
osigurala diktatorska vlast i prijenos na nasljednike, smjena režima moguća
je samo međunarodnom vojnom intervencijom kojom bi se, uz nužnu
40
suglasnost NR Kine, porazila sjevernokorejska vojska i otvorila mogućnost

uspostave nove vlasti i/ili ujedinjenja s Južnom Korejom. Očito svjesna te
mogućnosti, dinastija Kim utvrdila je svoju Ahilovu petu te je razvojem
sve sofisticiranijeg nuklearnog oružja stvorila snažno sredstvo odvraćanja,
čime je svaki vojni napad zapravo neisplativ. Naime, ni jedna država nije
spremna ići u rat koji će njoj i saveznicima nanijeti znatne gubitke u vojnim
i/ili civilnim kapacitetima, odnosno učiniti znatno više štete nego koristi.
Iako su od posljednjeg bacanja bitno slabijih nuklearnih bombi na japanske
gradove prošle 72 godine, strahote i užasi tih napada nisu izblijedjeli do
danas, zbog čega se međunarodna zajednica s razlogom pribojava vojnog
sukoba sa Sjevernom Korejom. Kao i proteklog stoljeća, aktualna američka
uprava pokušava pregovorima pridobiti trećeg u nizu iz dinastije Kim da
provede postupne reforme države u cilju rješavanja za sada nerješivog
sjevernokorejskog pitanja, no predstavljeni podatci o temeljima totalitarne
vlasti ne upućuju na mogućnost uspjeha te inicijative.
Dugotrajni opstanak dinastije Kim i njihove totalitarne vlasti još je važniji
ako se uzme u obzir da su vojno, ljudski i gospodarski znatno snažnije
diktature s vremenom izgubile bitku s liberalnim demokracijama te da je
sjevernokorejska diktatura dočekala i preživjela Fukuyamin „kraj povijesti”.
Naime, nacističko-fašističke diktature predvođene Hitlerovom Njemačkom
poražene su u vojnom sukobu, dok je komunističko-staljinistički SSSR izgubio
bitku u gospodarskom smislu, što je izazvalo urušavanje komunističkog
uređenja, slom savezne države i raspad na brojne nacionalne države.
Dakle, sjevernokorejska diktatura predvođena dinastijom Kim nadživjela je
najmoćnije totalitarne diktature 20. stoljeća, a ovim je radom prikazano da
je to rezultat pozorno nadograđene ideologije koja je nadvladala „slabosti”
nacizma i komunizma te je omogućila apsolutnu kontrolu nad vlastitim
narodom, ali i „vizionarske” ustrajnosti u razvoju oružja za masovno
uništenje, čime je stvoreno odgovarajuće sredstvo odvraćanja od vojnih
napada.
Zaključno se može reći da je vladavina dinastije Kim u postojećim okolnostima
gotovo zajamčena i da, unatoč naziranju nekih novih modaliteta borbe
protiv režima, možemo očekivati četvrtu generaciju dinastije Kim. Novi
modaliteti borbe protiv režima mogli bi nastati kao rezultat veće dostupnosti
41
Robert Bošnjak
informacijama građana Sjeverne Koreje ili, sa stajališta međunarodnih

odnosa, potencijalnog razvoja sredstava kojima bi se mogao dokinuti
potencijal sjevernokorejskog nuklearnog oružja. Prema dosad viđenom,
može se očekivati da će se režim nadahnut ideologijom Juche na vrijeme
prilagoditi preprekama njegovu opstanku te se uspješno suprotstavljati
međunarodnoj zajednici i izazivati je.
Literatura
Boban, D. (2011) Narodna Republika Koreja: gladna nuklearna sila s

božanskim vođama. Političke analize. 2(5), 26–29.
Bowles, S. (2009) Microeconomics: behavior, institutions, and evolution. Princeton,
NJ, Princeton University Press.
Cheong, S. (1991) The Politics of Anti-Japanese Sentiment in Korea: Japanese-
South Korean Relations under American Occupation, 1945-1952. Greenwood
Press.
Friedrich, C. J. i Brzezinski, Z. K. (1965) Totalitarian dictatorship. Cambridge,
MA, Harvard University Press.
Grzelczyk, V. (2012) Uncovering North Korea’s energy security dilemma:
past policies, present choices, future opportunities. Central European journal
of international and security studies. 6(1), 141–163.
Joo, S. H. (2012) North Korea under Kim Jong-un: The Beginning of the End
of a Peculiar Dynasty. Pacific Focus. 27(1), 1–9.
Lee, T. i Griffiths, J. (2017) South Korea: Kim Jong Un’s third child
born in February. CNN (e-journal). Dostupno na: http://edition.cnn.
com/2017/08/29/asia/kim-jong-un-third-child/index.html [pristupljeno
11. studenoga 2017.]
Lerner, M. (2010) ‘Mostly Propaganda in Nature’: Kim Il Sung, the Juche Ideology,
and the Second Korean War. North Korea International Documentation Project
Working Paper, 3.
Lockie, A. (2017) A former US Navy SEAL tweeted his solution to the North
42
Korean crisis — and it just might work. Business Insider (e-journal). Dostupno na:
http://www.businessinsider.com/former-us-navy-seal-solution-to-north
-korea-may-work-2017-9 [pristupljeno 15. rujna 2017.]
Mishra, R., Ranjan, R., Banerjee, S. i Talukdar, I. (2016) North Korea’s Seventh
Party Congress: Significance and Responses from the Major Stakeholders.
Noland, M. (1997) Why North Korea will muddle through. Foreign Affairs.
76(4), 105–118.
Noland, M., Robinson, S. I Wang, T (2001) Famine in North Korea: causes
and cures. Economic Development and Cultural Change. 49(4), 741–767.
Rich, T. S. (2014) Introducing the Great Successor: North Korean English
language news coverage of Kim Jong Un 2010–2011. Communist and Post-
Communist Studies. 47(2), 127–136.
Schurmann, F. (1966) Ideology and Organization in Communist China. Berkeley,
University of California Press.
Vidmarović B. (2018) Analiza: Nevjerojatna taktička pobjeda Kim Jong-
una. Index (e-journal). Dostupno na: https://www.index.hr/vijesti/
clanak/analiza-nevjerojatna-takticka-pobjeda-kim-jonguna/2003986.aspx
[pristupljeno 29. lipnja 2018.]
Vujić, J. (2014) Enigma sjevernokorejske političke singularnosti. Polemos.
16(32), 111–121.
Scobell, A. (2008) Projecting Pyongyang: The Future of North Korea’s Kim Jong Il
Regime. Carlisle Barracks, PA, Army War College Strategic Studies Institute.
Snyder, S. (2010) Kim Jong-il’s Successor Dilemmas. The Washington Quarterly.
33(1), 35–46.
Snyder, S. i Draudt, D. (2015) First Mover Responses to North Korean
Instability. International Journal of Korean Unification Studies. 24(2), 99–126.
43
Robert Bošnjak
O autoru:
Robert Bošnjak ([email protected]), univ. spec. polit. student je

Doktorskog studija Politologija na Fakultetu Političkih znanosti Sveučilišta
u Zagrebu.
44
Strategos, 2(2), 2018, 45-66
UDK 32
UDK 355/359
Professional Paper1
Which education model for

the Armed Forces and National Security
to choose – Can Croatia learn from Portugal?
Nikola Novak and Tiago David Henriques Silva1
Abstract
This paper seeks to answer whether the concept development of education for the
Croatian Armed Forces and national security can learn from Portuguese experience. In
doing so, it reviewed theoretical notions of defence and security studies, contemporary
concepts in education for the armed forces and national security, and it presents a
case study of Portugal in this field. The current objectives of the national security
in Croatia, as defined in National Security Strategy 2017, point towards the need
of establishing an adequate education system, at the state level. The paper offers
contemporary Portuguese experience as a potential example for implementation in
Croatia.
Keywords
military education, Croatian Armed Forces, national security, Portuguese Armed

Forces, case study, national defence
Sažetak
Ovaj članak traži odgovor na pitanje može li razvoj koncepta obrazovanja za potrebe
oružanih snaga i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske učiti iz portugalskog
1 The paper was received on February 15th, 2018. It was accepted for publication on May
21st, 2018.
iskustva. U tom cilju, analizirane su teorijske postavke obrambenih i sigurnosnih

studija, suvremeni koncepti obrazovanja za potrebe oružanih snaga i nacionalne
sigurnosti te data analiza slučaja portugalskog iskustva u ovom području. Trenutni
ciljevi nacionalne sigurnosti u Republici Hrvatskoj, definirani u Strategiji nacionalne
sigurnosti iz 2017. godine, ukazuju na potrebu uspostave prikladnog obrazovnog
sustava na državnoj razini. Članak nudi tekuće portugalsko iskustvo kao mogući
primjer za primjenu u Republici Hrvaskoj.
Ključne riječi
vojno obrazovanje, Oružane snage Republike Hrvatske, domovinska sigurnost,

Oružane snage Portugala, analiza slučaja, nacionalna obrana
Introduction
Continuous and unpredictable dynamics in the security environment and

its impact on defence paradigms compels nations to adopt a comprehensive
approach towards education for military and national security purposes.
This paper recognises the concept of national security as a comprehensive
package of a specific country’s security and defence services able to respond
to security threats. A specific definition of national security can usually be
traced in nation’s capstone documents dealing with security and defence.
Recently, starting in 2017, the Republic of Croatia adopted a series of changes
in its security and defence documents, referring to this domain of national
policy as domovinska sigurnost2, which, literally translated means homeland
security.
However, the concept of national security (domovinska sigurnost) cannot
be identified with the concept of homeland security – the latter being one
of its components and not the overall system. Currently, the education
requirements for this sector remains undefined. The question is whether it is
possible to create only one standardized education system for the needs of
2 Literally, domovinska sigurnost translates to “homeland security”. However, there is no

a detailed concept or description of the new system, so it is difficult to compare it with the
concept of Homeland Security in the USA or similar organisations in other countries.
46
Which education model for the Armed Forces and National Security to choose – Can Croatia learn from Portugal?
national security or a firm line should be drawn between military education

and the rest of national security’s education? For this paper, we insist on
drawing a clear distinction between educations for the military from
education for national security. There are two arguments to support this:
1. The skills, training, and knowledge that cadets require are different
from civil requirements of personnel in national security which leads
to the establishment of various levels of education programs,
2. Different historical roots between the military and the rest of national
security.
Nonetheless, education for the military and national security in the 21st century
calls for tight cooperation between civil and military components of the
nation’s security apparatus. Adaptiveness, responsiveness, cooperation and
effectiveness are some of the key imperatives that a contemporary national
security system requires from its components. Croatia is no exception.
Regardless of some existing problems in the field, together with projects like
the Europeanization of Military Training and Education (EUROMITE), it is
crucial to approach education for military and national security pursuing
bottom-up strategy in order to tackle reform at the operational level and
adjust it to requirements of the staff that is directly engaged in it. This policy
should be considered imperative when dealing with challenges present in
the military and national security education – people on the ground, direct
designers of the educational system, should be the ones who will lead this
process. Their presence and direct contact with daily requirements in this
field make them the most legitimate actors to tackle and direct this reform.
In this respect, the experience of others can be beneficial. This paper seeks
an answer to the following question: can Croatia learn from the Portuguese
experience when it comes to education for the armed forces and national
security?
Education for Security and Defence Purposes
Conceptual and theoretical frameworks of security studies and defence

build their ideas on broad and complex notions of security and defence.
47
In the modern days, security deals with various elements from problems
within national borders to regional threats, the proliferation of weapons
of mass destruction, terrorism, radicalism, human trafficking, smuggling
and organised crime3. The contemporary security environment calls for “a
comprehensive security approach that goes beyond traditional questions
of defence, thus also presenting a challenge to traditional forms of expert
advice, requiring a mixture of competences from the fields of intelligence,
military, judicial, and policing, as well as regional, local, political, and
economic expertise” (Bures and Pernica, 2016:p.1).
For understanding the notion of security, armed forces and national security
systems are required to adapt to new challenges. Cadets, future officers and
leaders in armed forces, as well as human recourses in other components
of the national security system, are required to prepare themselves for
uncertain environments, and “to fight the disease of certainty in decision
making” (Thomas and Gentzler, 2013:p.70). Concerning this, education
plays a crucial role – the general premise is to educate soldiers and their
units to tackle challenges in today’s unpredictable world of (inter)national
security. Modern military education is perceived as “the cultivation of
judgement rather than as a sort of mechanical habituation of ‘skills and
drills’” (Sookermany, 2017:p.312), thus setting up high expectations on
cadets and military personnel.
At the same time, a nation’s security apparatus requires the application of
the knowledge acquired through military education to both military and civil
components. To preserve effectiveness, responsiveness and adaptiveness to
new security challenges this apparatus requires both estates to engage in
mutual learning, including operational interdependence (Kalu, 2008:p.84).
Cooperation is crucial to a successful response to security and defence
challenges, strengthening ties between the military and society, as well as
making the system less unpredictable and able to produce an adequate
3 The list of perceived security threats differs from country to country, but it is usually
defined in national defence and/or security documents, and it always depends on the national
context for a specific case. The ones mentioned here are the most common ones within the
NATO and EU documents.
48
response. Thus, coherent education for the military and national security
presents the central part of a nation’s security apparatus.
The EU member states rely their security and defence increasingly on
international cooperation in a need for a more rapid response to global
security challenges. However, multilateralism also represents a challenge to
nation-states. The establishment of supranational references, regarding the
potential to tackle mechanisms that can adapt themselves to new challenges
in military and national security education, remains the weakest link. The
Common Security and Defence Policy (CSDP) has proved itself a useful toolbox
as the European Union “demonstrated its capacity to deploy both civilian
and military types of capacities, possibly at the same time and for a unique
objective, under a concept of the comprehensive approach of international
security and defence” (Paile-Calvo, 2016:p.9).
It comes as no surprise that there are uprising tendencies suggesting military
and national security education systems to adapt their capacities to this goal.
A combination of civilian and military capabilities, in this scenario, leads
to a bottom-up4 approach, just as the Europeanisation of Military Training
and Education (EUROMITE) report shows, with the goal of constructing a
European military culture through the adoption of a new model of defence
education, the National Defence University (cordis.europa.eu, 2015). This
study emphasises a critical conclusion with regard to the implications of the
new military education model: “In contrast to the common criticism of the
minor influence that the CSDP had on national policies it did have influence
indirectly at least on the education and training of Europe’s future generals”
(cordis.europa.eu, 2014).
European military culture directs the focus of national security systems
toward the establishment of military and national security education
respecting new security challenges. It seems that every member state
recognizes the importance of joint security and defence education, and
Croatia is no exception. A brief overview of national defence strategies and
4 Public policy, as an integral part of political science, discerns two different approaches
to implementation research: the more common top-down approach and the bottom-up
approach. See, for example, Sabatier (1986).
49
other documents in this area indicates a general tendency of the country’s

vision when it comes to its devotion to establishing a new model of
defence education. The EUROMITE research, based on three case studies,
increased the possibility of making generalizable claims for the derivation,
nature, significance, and implications of a process of Europeanization and
civilianisation of military education because variables of geo-strategic
position, political profile within the EU, military power projection and
historical experience were taken into account (cordis.europa.eu, 2014).
This paper presents a case study of Portugal, a country whose military and
security education could be taken as an example for a possible education
model for Croatia due to some shared geopolitical variables. This paper seeks
to answer the question of whether Croatia can learn from Portugal when it
comes to education for military and homeland security? When answering
this focal question, we briefly elaborate on the main goals of the Croatian
military and national security education, presents the case study of Portugal,
and summarize potential lessons and recommendations deriving from the
case study.
From the methodological point of view, we use a case study as an analytical
tool. Usually, the case study method is closely related to the comparative
method. Sometimes case studies are considered an integral part of the
comparative method, and other times they are defined as intensive studies of
a single unit with an aim to generalize across a larger set of units (Flyvbjerg,
2006; Gerring, 2004; Lijphart, 1971). Our idea is to use a specific case study of
Portugal seeking not to generalize about education for military and national
security purposes, but rather to use empirical notions from this case study
as insights or recommendations for Croatian military and national security
education when the reform is in its early stages.
To do so, it is crucial to emphasize the necessity to abandon the restricted
traditional model of military education and its enhancement, along with the
wider issue of maintaining links between the military and society in Croatia.
In the case of Portugal, there is a necessity for bolstering civilian oversight
over the military organisation. Although these two variables demonstrate a
wider context for the development of the military education system in both
50
countries, there are geopolitical parallels that make certain aspects of the
Portuguese case study applicable in a Croatian context. They were selected
at authors’ discretion based upon four levels of argumentation.
First, Portugal and Croatia are member states of both NATO and the EU –
Portugal is one of the founders of the Alliance and one of the oldest members
of the Union, while Croatia is one of their most recent members. Second,
both countries have a long historical tradition and both experienced wars.
Furthermore, the both countries have marital tradition, and both are situated
at the periphery of the European Union. Third, both armed forces are deployed
to international missions; the obligatory conscription has been suspended,
and both countries, have difficulties with reaching an adequate level of
defence expenditure. Finally, military and security education in Portugal is,
to a certain degree, in line with EUROMITE project’s recommendations.
Considering the latest point, Portugal can be perceived as Croatia’s “big
brother” as it possesses a significant potential for providing its experience
in education for armed forces and national security. Sharing knowledge and
experience between allies in the field of security and defence is a top priority
for tackling contemporary security challenges.
Goals of Croatian Military and National Security Education
The Croatian Parliament passed the Act on National Security System on 27

October 2017. According to this Act, the System is composed of the relevant
government administration bodies responsible for the interior, defence,
foreign affairs, civil protection, environment protection, health care,
finance and judiciary, the security and intelligence system units, and the
government administration bodies responsible for the critical infrastructure
or which may are or be included into dealing with security risks (Croatian
Parliament, 2017a). The endorsed Act did not change crucial tasks and roles
of the components in the national security apparatus. It instead established
a national security system framework able to respond to modern-day
challenges and threats for national security. The new concept of national
security introduced a coordinated response to security risks, ranging from
51
risk identification and appraisal to undertaking steps and activities to remove

or reduce the risks to an acceptable degree.
It has to be mentioned that the Long-term Development Plan of the Croatian
Armed Forces in the Period 2015–2024 under the Education and Science section
stresses the importance of personal mobility from a military to a civilian
environment and vice versa. That goal aims towards reaching a higher
level of quality in the education of personnel in fulfilling the requirements
for the defence sector. The particular priority was given to education of
future officers and, even further, experts and scientists in the Ministry of
Defence and other government bodies. One of the main points in this
document, regarding education for armed forces and national security, is
that Educational Capabilities of the Armed Forces will be improved to be
compatible with standards of the National system of education (Croatian
Parliament, 2014). The National Security Strategy 2017 also tackles education
and training within the public security system (Croatian Parliament, 2017b).
Similarly to the Long-term Development Plan, the focus was put on education
of future officers and experts in the defence domain.
Furthermore, the document that proposes the main strands for the new
Ministry of Defences’ Concept of Education for Armed Forces (Smiljanić,
2017) set the goals that should be achieved within the system of military
education and national security as to:
• define the legal framework necessary for the establishment of a
defence university,
• create processes and systems that drive education for the Armed
Forces,
• produce curricula that are aligned with the requirements of “new”
education model,
• introduce the new teaching methods, and
• dentify indicators to validate the outcomes of education (Smiljanić,
2017:p.9).
This draft concept proposes to gradually developing a system of education,
from purely military, towards a system that will educate both civilian and
52
military experts (Smiljanić, 2017:pp.10-12). However, neither will military

education be engulfed by a wider education system for national security nor
overwhelm it.
The traditional approach of drawing a strict line of division between
education for armed forces and education for national security may be
considered as silver-lining in the future. Currently, requirements of military
education and training ask for a specific set of knowledge and are in many
aspects different from requirements in other domains of national security.
Furthermore, the process of reform implementation in the field of education
for the armed forces and national security still has not begun, making it
hard to recognize potential drawbacks. As a scientific argument here – the
dichotomy between military sciences and security studies and defence that
appears in many countries throughout Europe or the United States – can be
set as proof of needless aspiration towards this unification.
As doscussed in Barić and Smiljanić’s essay (2017:p.105), it is important
to answer the question: what kind of leaders should be developed for
the Croatian Armed Forces and national security? The authors suggested
education that will ensure future officers can make decisions and lead in
an unpredictable, complex environment (Barić and Smiljanić, 2017:p.106).
This question is typical for the most EU and NATO countries. However,
modifying education for the armed forces and national security merely
presents a starting point and not a goal in that process.
The goal focused on creating processes and systems that drive education for
the Armed Forces should be of priority consideration for all stakeholders
involved in the process. It should also aim towards further harmonisation of
education for armed forces and national security with the Bologna Process.
The military higher education is a part of the European Higher Education
Area but it is not, and it does not seek to be independent of it. It means
that the Area, constructed on the foundations of the Bologna Process, is “a
valuable achievement of the efforts for integrating the entire higher education
through mobility of the students and the personnel, on which the military
also capitalizes for the development of the basic education and training of
its officers” (Paile–Calvo, 2016:p.69). As a transnational phenomenon in
53
most EU and Alliance countries, it requires adjustment of education for the

armed forces and national security to tackle processes of cadets and personal
mobility, as an essential step towards sharing knowledge and experience.
This aspect is well–elaborated in the Long-Term Development Plan (Croatian
Parliament, 2014).
The Long-term Development Plan 2015–2024 also refers to the strengthening
of scientific and educational potentials (Croatian Parliament, 2014) focused
on the development of an independent research centre, adaptation and
adjustment of military studies on new security challenges and environments,
fostering links between the military and civilians, transparency, etc. The fact
is that Croatia does not have a developed system of education for other areas
of national security. This may be a consequence of the degraded quality of
the police education system, the lack of an education system specifically
for intelligence purposes, and deficient academic approach toward security
studies with only one civil faculty in the country having a scientific
department for international relations and security studies, the Faculty of
Political Science, in Zagreb (Fpzg.hr, 2018).
Case Study of Portugal
In the Portuguese constitution, there is a clear distinction between national

security and national defence. The latter is encompassed in a broader notion
of national security, but belongs to a different sub-category oriented toward
countering external aggressions and threats. National defence is autonomous
in Portuguese law and pertains to different state functions (Assembleia da
República, 2005:p.84). However, in the NATO Strategic Concept 2010 and in
the National Defence Strategic Concept this cleavage has faded in recent years
(Governo de Portugal, 2013:p.26). In the latter, the term “national security” is
used, but it is non-existent in the Constitution or any other legal provision.
This term is introduced with regards to the fact that national security should
not be taken in isolation but integrated into a broader system that encompasses
all of its components and is guided by the principles of complementarity and
interdependence.
54
The same logic applies to education. A clear and bold line separates the armed
forces and other security forces and services. The explanation for this could
be traced in tradition and historical heritage. Still, it is interesting to observe
that only the armed forces have devoted actual and measurable effort to
merge their education structures. Likewise, it is important to mention that
previous attempts to join the academies of several branches were made in
19925, but this failed since each branch considered that the specificities of
their training were incompatible to the model applied. Only in 2005 would
this re-emerge in public discussion again.
Regarding the lack of interest in establishing a national defence university
that would integrate national security and the armed forces, one can argue
that there is no need for this due to tradition and functional reasons.
Bureaucratically, these forces rely on different ministries and, in the
Portuguese case, the security forces are very fragmented, which could then
lead to another discussion on whether or not to set up a single security
force. It is the authors’ opinion that before advancing into a national defence
university, if this was to occur, a structural reform of the police should be
implemented first. A dual solution would be to create a military police (the
Gendarmerie) and a civilian police that encompasses the other forces or just
a single civilian force6. Only then, could there be consensus along with other
intelligence services, to evolve into a national defence university, which
would then regulate the enrolment of candidates of different armed forces’
branches and security forces.
Regarding organisational structure, this would be best achieved by sharing
facilities, material, finances and human resources because presently there
would be no infrastructure able to accommodate in one place such a large
project. Likewise, it would be beneficial for the different academies within
5 In the same year, the Military Academy started to train officers for the Portuguese
Gendarmerie.
6 In 2003, during Durão Barroso’s term as Prime Minister and in 2005 with José Sócrates,
several police unions defended the fusion of the police. In 2012, Prime Minister Pedro Passos
Coelho, also taking an International Monetary Fund (IMF) recommendation, defended a dual
police model to implement in the medium term. In August 2017, the Portuguese Communist
Party reignited the debate regarding the establishment of a single civilian police.
55
the National Defence University to have a certain degree of autonomy

allowing them to pursue and explore their particularities.
Regarding the establishment of a national defence university, the authors
can only vouch for the military aspect. In the following section, we will try
to contextualise its evolution up to the present time.
Current Portuguese Military Higher Education System
The Portuguese Military Higher Education System (MHES) is integrated

within the civilian Portuguese Higher Education System, and it is adapted
to fulfil the needs of the Portuguese Armed Forces and the Gendarmerie7.
The MHES has also established protocols with some countries in the
Community of Portuguese Language Countries to train officers for the
Armed Forces of Angola, Cape Verde, Mozambique, São Tomé and Príncipe,
Guinea-Bissau and Timor-Leste. Over the years, it has also contributed to the
establishment of the Angola and Mozambique Military Academy8 and the
Institute of Superior Military Studies of Angola, Mozambique and Timor-
Leste. On regular basis officers from NATO and EU countries attend several
advanced career courses9 in Portugal while the Portuguese Military Academy
under the Erasmus+ program has been welcoming students and teachers
from foreign military academies/ universities10 as well as been providing
opportunities for its cadets and teachers.
The MHES aims to qualify its officers in the domains of military science and
to teach them the skills needed to lead in crises. Therefore, the following
elements are essential for developing their competencies:
7 The Portuguese Gendarmerie is called Guarda Nacional Republicana.

8 Since 1996, a team of Portuguese officers is nominated for periods of six months for
Angola and Mozambique.
9 For example, Joint Staff Course and the Army Joint Staff Course.
10 Protocols have been signed with military academies and universities from: Austria,
Belgium, Estonia, France, the Netherlands, Poland, The Czech Republic, Finland, Romania
and the United Kingdom.
56
• An academic education that qualifies the military to perform their job;

• A behavioural education grounded in a robust military and ethical
education that contributes to their command skills;
• Military training and adequate physical preparation that grants them
the physical and mental aptitude required.
The Portuguese MHES contemplates not only the academic education level
that grants them access to an officer career within the Armed Forces or the
Gendarmerie but also the education throughout the military career. The
Portuguese Military University Institute allows a three-level university degree
package including bachelors, masters and PhD degrees (Ministério da Defesa
Nacional, 2015).
The MHES structure comprises:
• The member of the government in charge of national defence;
• The Chief of Staff’s Council that deliberates on the criteria regarding
the MHES and promotes the doctrine and joint military training of
the Armed Forces;
• The Chief of Defence who manages the MHES in coordination with
the Chiefs of Staff of the several branches (including Gendarmerie);
• The Chiefs of Staff of the several branches who promote the doctrine
and military training of their personnel, including the Gendarmerie
and for that they consult the Gendarmerie General Commander;
• The MHES Council;
• The Military University Institute (MUI).
The MUI, whose mission is to develop teaching activity, research, community
support, cooperation and exchange with the intent to train career officers, is
under the authority of the Chief of the General Staff of the Armed Forces and
it integrates the following autonomous military universities:
• The Naval Academy under the authority of the Navy Chief of Staff;
• The Military Academy under the authority of the Army Chief of Staff;
• The Air Force Academy under the authority of the Air Force Chief
of Staff;
57
The structure of the MUI also includes a postgraduate studies department and
the Investigation and Development Centre of the MUI, which encompasses
the research centres of the Naval, Military and Air Force Academies.
Evolution and Reform of the Military Higher Education in Portugal
Several authors, including Moreira (2001), Vieira (2001; 2002), Paulo (2002),
Santos (2002) and Fraga (2003), were among the first to discuss the possibility
of reforming the Military Higher Education in Portugal (MHES). The idea and
need for more joint Armed Forces regarding the MHES had been present
long before the EUROMITE project. It evolved from the necessity to reform
the Portuguese MHES and adapt to new realities such as the evolving nature
of national security, the economisation and optimisation of human and
material resources, and the financial restrains which Portugal faced. This
idea of joint MHES is featured across several documents – specifically in the
national defence strategic planning cycle, the government programs, or even
in the previous and last national defence strategic concepts. In the latter,
it is emphasised that the changes to the nature of the threats to national
security imply a different response from the Armed Forces. It is stated that
the imperative that drives the reform of the Armed Forces should not be seen
as something conjectural and that the financial restraints facing Portugal
only add to the urgency of the matter. Hence, this structural modification
was taken in line with a strategic vision that obeyed to a coherent model
that relied on integrated and joint solutions and privileged the operational
outcome. These premises helped the simplification of organisational
structures, rationalisation of the national dispositive, sharing of operational
solutions and elimination of redundancy. The 2013 National Defence Strategic
Concept states that environment in which the Armed Forces operate should
extend not only to operational terms, procedures and doctrine, but also to
the institutional and organisational culture of the Armed Forces that should
privilege a joint solution philosophy.
The MHES was not an exception to this common philosophy, and it has
been the subject of a growing harmonization among the several branches
regarding its integration in the Portuguese Higher Education System. The
58
MHES’ priority resides in the training of the officers of the Portuguese

Armed Forces and Portuguese Gendarmerie, as well as in the valorisation of
military sciences as strategic affirmation vector.
Over the last few years, the Higher Education Military Establishments11
(HEME) has undergone a series of reforms that contemplate changes in
their structures and cycles of studies that they offer. The reform included
these premises: the excellence of education, the evolution of the Bologna
Process, the transformation and development of security and defence, the
accreditation process by the Portuguese Agency for Assessment and Accreditation
of Higher Education, the need for optimisation regarding human and material
resources, and the creation of synergies between the HEME. These reforms
have reached higher levels of educations, ensuring availability of not only a
graduate (master’s) degree for newly graduated officers12 and civilians but
also a postgraduate degree, in association with other universities in strategic
domains of military sciences13.
The most recent reform of the MHES began with establishing the Institute of
Military Superior Studies that goes back to 2005 and was pursued accordingly
to the relevance of the joint military operations and the standardisation of
doctrine, instruction and training. Before the Institute was established, there
was clear evidence of fragmentation regarding education in the Portuguese
Armed Forces because each branch had had its own Institute of Military
Superior Studies and Academy for its cadets that operated autonomously
and had a separate chain of command. The establishing of this Institute was
the first step towards the reform of the military education, and it led to the
fusion of all institutes, but not the academies that were later put under the
same umbrella. This reform also had an economic imperative. Nevertheless,
11 Which include Naval Academy, Military Academy, Air Force Academy and the Military
University Institute.
12 This is grounded in a new type of education that is technologically and pedagogically
more demanding for teachers and more accountability demanding for students, without
omitting its military and behavioural components that are banners of the military institution.
13 This was the case of the postgraduate education in history, defence and security studies,
as a result of the partnership between the Portuguese Military Academy and Instituto Universitário
de Lisboa (ISCTE-IUL).
59
it is important to mention that this change was made without prejudice to

the quality of the education, its suitability regarding the modernisation of
the Armed Forces, and its ability to deliver within a framework of NATO
and EU cooperation (Borges, 2003; 2004; 2005).
The Bologna Process led the HEME and, in particular, the Naval Academy,
the Military Academy and the Air Force Academy to adapt quickly their cycle
of studies14 and their structures to keep up with their civilian counterparts,
bearing in mind their own specificities.
Later, the structural reform “Defesa 2020” established lines of action for the
implementation, beginning in the 2014-2015 academic year as a transition
phase, of a new governance model for the HEME that (starting in 2016)
would lead to the establishment of the Military University Institute15 (MUI)
succeeding the Institute of Superior Military Studies. The MUI would
aggregate under its umbrella the Institute of Superior Military Studies and
the Naval Academy, Military Academy (Army), and Air Force Academy16.
The advantages of taking these steps were:
• Doctrines unification;
• Rational management of human, material and financial resources;
• Ability to develop closer relations among military officers from
different services;
• More independence for the Armed Forces regarding the education
programs for its officers;
• Academic and administrative autonomy regarding studies and
opinions of technical-military nature.
14 From a five-year undergraduate degree to a five-year integrated master’s degree.

15 Liable to the Chief of the General Staff of the Armed Forces.
16 Ultimately, the result of the working groups in charge of implementing the reforms
would lead to the preservation of autonomy of the former HEME from the three branches and
the Institute of Superior Military Studies.
60
The creation of a common governance committee for the establishment of

the MUI, was a significant step because it allowed for working on important
aspects such as:
• Updating the status of every teacher and a student in the Armed
Forces and Gendarmerie;
• Harmonising the study cycles that were not integrated into the MHES
and establishing a postgraduate study in the military sciences;
• Regulating the legislation which attributed the degree of a
“Specialist”, the legislation regarding the employment of teachers
and the evaluation of their performance, among regulating other
relevant legislation;
• Sharing facilities;
• Creating a pool of teachers who helped to rationalize human
resources and money.
Joint education and national security – a slow train coming?
At the present time, there is no public debate in Portugal regarding the

establishment of a national defence university, nor does it seem that there
will be one in the near future. This might be explained due to historical and
functional reasons, as Portugal is a small country, and the legal structures
that bridge the application of the military and security forces have already
been established. The lack of interest from higher ranks and the high
fragmentation level of security forces and intelligence services in Portugal
are just another obstacle in this process, which makes it a sensitive issue
among the security forces.
On the military side of things, the MHES has undergone significant changes
over the last few years. Those changes were introduced through stable and
gradual steps concerning its specificity and the quality of teaching, fitting
it into the civilian teaching system and adapting it to the new reality and
missions in charge of the Armed Forces and the Gendarmerie.
Despite the pressure that the Bologna Process imposed and the financial
restraints, the reform of the MHES has been an opportunity to adapt the
61
military to the new paradigm shift. In this process the creation of a common
governance committee was crucial because it alleviated the transitional
process and helped to establish the foundations for today’s MHES in
Portugal. Currently, one can say that the different structures that the MUI
has under its domain still benefit from the great autonomy and have a lot of
redundant structures regarding the Naval Academy, the Military Academy
and the Air Force Academy which could even be improved in the future.
The evolution of the MHES in Portugal has been welcome and was taken very
responsibly concerning the different institutions it represents. Although there
is a lot more to be done, the essential structures and means of cooperation
are established. It means that only the future will show us the good and the
bad from the model implemented in Portugal. Also, the sharing of wisdom,
methodology, teachers, students and facilities will allow for guaranteeing
the quality of the education provided but also will save human and financial
resources and hence train future officers with greater capability of conception,
innovation, and critical analysis, without neglecting military values and the
centennial history of the institutions that help to represent Portugal.
Recommendations: lessons identified from Portugal
In conclusion, we wish to emphasise a few recommendations regarding

the further development of the education for the armed forces and national
security in Croatia:
• Take gradual steps towards increasing the scope and the quality of
teaching, aligning it with the civilian teaching methods and adapting
it gradually to changing requirements from the security environment.
This process usually starts down on the ground, due to the lack of
policy from above (bottom-up approach).
• Consider whether Croatia needs the establishment of one (unified)
institution, a national defence university, which can encompass
all educational requirements of a national security. For the first
stage, the decision makers may focus more on the improvement
of education for the armed forces. Some steps could be to produce
62
a three-level degree education system, aligned with the Bologna

Process that allows exchanging knowledge and experience with
allies, adapt to contemporary security challenges, strengthen the
relationship between the armed forces and society, alongside with
further investment in science, research and development.
• Exercise the prudent management of human, material and financial
resources to progress further toward the goals of expanding the
scope of education. Thus, a more suitable option for Croatia at this
moment could be an educational system for the armed forces that
correspond to the Portuguese MUI. Its mission to develop teaching
activity, research, community support, cooperation, and exchange
with the intent to train career officers offers services similar to those
identified in the proposed Croatian Concept of Education for the Armed
Forces 2017.
• Analyse the presented Portuguese MHES case study and consider
certain segments that could be applied in Croatia. However, the direct
application of Portuguese MHES in Croatia would be currently
impossible. Considering the role of the Ministry of Education in
the development of the Portuguese military education system,
application of the whole Portuguese Military Higher Education
System would require a radical change of legislation and structures
of the defence sector.
• Create a study group as an opportunity and forum in which selected
members of the armed forces and government bodies would discuss
future challenges and opportunities regarding the education reform
in the domain of national security. The proposed study group could
enhance the transformation process for education by establishing a
solid ground for implementing future concepts, ideas and assess the
evolution based on established parameters and goals.
In general, although two countries, Croatia and Portugal, share many

similarities the education models for military and national security, due to a
different tradition and circumstances, are entirely different. Portugal’s model
may offer some essential qualities to be considered in the development of the
Croatian education model, but it cannot be literally translated.
63
Literature:
Assembleia da República (2005) Constituição da Républica Portuguesa VII

Revisão Constitucional. Available at: https://www.parlamento.pt/Legislacao/
Paginas/ConstituicaoRepublicaPortuguesa.aspx [Acessed: January 26, 2018]
Barić, R. and Smiljanić, D. (2017) Obrazovanje za potrebe OSRH – obrazovanje
za potrebe nacionalne sigurnosti RH. Strategos. 1(2), 105 – 110.
Borges, J.J.B.V. (2003) A reforma do Ensino Superior Militar em Portugal.
Revista Militar. Janeiro 2003, 47–78.
Borges, J.J.B.V. (2004) Subsídios para um Novo Modelo de Ensino Superior
Militar em Portugal. Nação e Defesa. 107–2ªSérie, 115–143.
Borges, J.J.B.V. (2005) Subsídios para a Reforma do Ensino Superior Militar
em Portugal. Revista Militar. Maio 2005, 465-512.
Bures, O. and Pernica, B. (2016) Pluralization of Security Education in the
Czech Republic. Problems of Post-Communism. 65(3), 1–13.
Cordis.europa.eu (2014) Final Report Summary - EUROMITE (The
Europeanization of Military Training and Education). Community Research and
Development Information Service. Available from: http://cordis.europa.eu/
result/rcn/148694_en.html [Accessed: September 26, 2017]
Cordis.europa.eu (2015) Europeanisation of military training and education.
Community Research and Development Information Service. Available
from: http://cordis.europa.eu/result/rcn/151042_en.html [Accessed: June 8, 2017]
Croatian Parliament (2014) Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga
Republike Hrvatske za razdoblje od 2015. do 2024. godine. Narodne novine.
151(2014).
Croatian Parliament (2017a) Zakon o sustavu domovinske sigurnosti.
Narodne novine. 108(2017).
Croatian Parliament (2017b) Strategija nacionalne sigurnosti Republike
Hrvatske. Narodne Novine. 73(2017).
64
Flyvbjerg, B. (2006) Five Misunderstandings About Case-Study Research.

Qualitative Inquiry. 12(2), 219 – 245.
Fpzg.hr (2018) Odsjeci Fakulteta. The Faculty of Political Science in Zagreb.
Available from: https://www.fpzg.unizg.hr/o_nama/odsjeci [Accessed: March
19, 2018]
Fraga, L.M.A. de (Coronel) (2003) Universidade das Forças Armadas e
Ensino Superior Militar. Revista Militar. Agosto/Setembro 2003, 771–790.
Gerring, J. (2004) What Is a Case Study and What Is It Good for? American
Political Science Review. 98(2), 341 – 354.
Governo de Portugal (2013) Conceito Estratégico de Defesa Nacional. Available
from: https://www.portugal.gov.pt/pt/gc21/area-de-governo/defesa-nacional/
informacao-adicional/conceito-estrategico-de-defesa-nacional.aspx [Accessed:
March 19, 2018]
Kalu, N.K. (2008) Bridging the Divide: An Integrated Model of National
Security Education for a New Era of International Governance. The American
Review of Public Administration. 38(1), 80 – 99.
Lijphart, A. (1971) Comparative Politics and the Comparative Method. The
American Political Science Review. 65(3), 682 – 693.
Ministério da Defesa Nacional (2015) Decreto-lei n.º249/2015.
Moreira, A. (2001) A natureza das Forças Armas e a Reforma do Ensino
Militar. Nação e Defesa. 98(2), 73–84.
Paile-Calvo, S. (2016) From European mobility to military interoperability:
exchanging young officers, knowledge and know-how. Luxembourg, Publications
Office of the European Union.
Paulo, J.S. (2002) Universidade das Forças Armadas. Revista Militar.
Dezembro 2011, 953–970.
Sabatier, P.A. (1986) Top-Down and Bottom-Up Approaches to
Implementation Research: A Critical Analysis and Suggested Synthesis.
Journal of Public Policy. 6(1), 21-48.
65
Santos, L. dos (General) (2002) Racionalizar o Ensino Superior Militar. Diário

de Notícias. p.12, 2 de setembro de 2012.
Sookermany, A.M. (2017) Military Education Reconsidered: A Postmodern
Update. Journal of Philosophy of Education. 51(1), 310 – 330
Smiljanić, D. (ed.) (2017) Koncept obrazovanja za potrebe OS RH 2017 - prijedlog.
Zagreb, Centar za obrambene i strateške studije „Janko Bobetko”, Hrvatsko
vojno učilište “Dr. Franjo Tuđman”.
Thomas, T. and Gentzler, K. (2013) Symposium: the imperative of education.
Journal of Leadership Studies. 6(4), 66 – 70.
Vieira, G. de S.B. (Tenente-General) (2001) Que modelo de Militar para a
nova Arte de Guerra e Paz. Revista Militar. Verão 2001, 33-48.
Vieira, G. de S.B. (Tenente-General) (2002) Modelos de Sistemas de Ensino
Universitário Militar. Revista Militar. Junho/Julho 2002, 483–492.
About authors:
Nikola Novak ([email protected]), PhD Student of History, Studies of

Security and Defense at Portuguese Military Academy / ISCTE – University
Institute of Lisbon.
Tiago David Henriques Silva ([email protected]) PhD Student of
History, Studies of Security and Defense, Portuguese Military Academy /
ISCTE – University Institute of Lisbon.
66
Strategos, 2(2), 2018, 67-68
UDK 32
UDK 355/359
Prikaz skripte
Mladen Pahernik
Marko Zečević. 2017. Uvod u vojnu geologiju. Zagreb, Hrvatsko vojno

učilište „Dr. Franjo Tuđman”. 57 str.
(ISBN 978-953-193-154-0)
Skripta Uvod u vojnu geologiju predstavljaju važno vojno stručno djelo jer se
prvi put u hrvatskoj vojnoj literaturi obrađuje problematika vojne geologije
i njezin utjecaj na vojno djelovanje, uglavnom u području roda inženjerije.
Autor vrlo stručno i cjelovito daje prikaz vojnogeoloških značajka zemljišta
i njihov utjecaj na kvalitetu vojnog utvrđivanja i prohodnosti te najsloženije
taktičke zadaće, nasilnog prijelaza rijeke i desantnih operacija. Posebna je
vrijednost djela autorova analiza pojedinih vojnih operacija i utjecaj geoloških
obilježja zemljišta na njihov ishod.
Skripta su podijeljena na deset tematskih cjelina, uz popis korištene
literature i pojmovnik koji dodatno opisuje osnovne pojmove iz područja
vojne geologije. U uvodnom poglavlju autor nas na zanimljiv način
uvodi u problematiku i važnost vojne geologije kroz definiciju, povijesni
pregled te njezin značaj i ulogu na taktičkoj, operativnoj i strateškoj razini
provedbe vojnih operacija. Analizirajući ulogu vojne geologije unutar
suvremene doktrine centraliziranoga mrežnog ratovanja, autor ističe kako
u suvremenom ratovanju većina informacija ima prostornu dimenziju. Time
ističe činjenicu kako kvalitetno prikupljanje i analiza prostornih podataka
(s naglaskom na geološku podlogu) te distribucija dobivene geoinformacije
danas daje važnu informacijsku prednost pred protivnikom. Nakon uvoda
slijede stožerna poglavlja skripata koja obrađuju temeljne aspekte primjene
vojne geologije u provedbi vojnih operacija. Tu autor ubraja utvrđivanje,
nasilni prelazak (forsiranje) preko rijeke, prohodnost (tenkoprohodnost)
zemljišta i desantne (pomorske) operacije. Svako poglavlje popraćeno je
Mladen Pahernik
većim brojem povijesnih crno-bijelih fotografija, odnosno autorovih crteža i

skica, koje olakšavaju i jasno vizualno nadopunjuju iznesenu problematiku.
Tako se u poglavlju Utvrđivanje metodički pristupa iznošenju problematike,
prvo kroz povijesni prikaz, zatim kroz opis pojma i cilja utvrđivanja te
povezivanje utvrđivanja s temeljnim taktičkim zadaćama u obrambenim i
napadnim operacijama. Na sličan način autor nas vodi i kroz ostala poglavlja
ovih skripata. Kako se ne bi zadržao samo na iznošenju teorijskih elemenata
pojedinog segmenta opisanih vojnih operacija, autor nakon svakog ključnog
poglavlja daje određenu vlastitu analizu utjecaja geološke građe terena na taj
segment provedbe vojne operacije. Pritom moramo istaknuti analizu utjecaja
geološke građe terena na prohodnost u Trećoj bitki kod Ypresa 1917. godine
s nepovoljnim sastavom tla u obliku „glinenog pokrivača”, koji je negativno
utjecao na kretanje i manevar borbenih postrojba, ali i na transport (logistiku)
kamionima i konjskim zaprekama, koje su svakako utjecale na ishod borbenih
djelovanja. Uz to svakako valja izdvojiti i analizu utjecaja geološke građe
i geomorfologije otoka Iwo Jima na vojne operacije 1945. godine. U njemu
autor vrlo detaljno raščlanjuje širi spektar vojnoprostornih čimbenika koji su
utjecali na ishod operacije, odnosno kako je kriva procjena američkih planera
o prostornim obilježjima otoka utjecala na odstupanje u dinamici iskrcavanja
i zauzimanja otoka između prvotnog plana i same provedbe vojne operacije.
U završnom poglavlju autor se okreće suvremenom konceptu centraliziranog
mrežnog ratovanja i značenju vojne geologije unutar njega. Pri tome se dotiče
i važnosti geoinformacijskih sustava u prikupljanju, analizi i distribuciji,
među ostalim i geoloških podataka koji su potrebni za kvaliteto vojno
odlučivanje na svim razinama provedbe borbenih, ali i neborbenih zadaća
oružanih snaga.
Skripta Uvod u vojnu geologiju autora dr. sc. Marka Zečevića svakako zaslužuju
pohvale i mišljenja smo kako ih je moguće koristiti ne samo za potrebe vojne
izobrazbe nego i kao štivo za širu zainteresiranu javnost. Proširivanjem
rukopisa u kojem bi se detaljnije razradila teorijska osnova vojne geologije
te njezina primjena i utjecaj na ishod i u povijesnim i u suvremenim vojnim
operacijama, mogli bismo dobiti koristan vojni udžbenik sa širokom
primjenom u vojnom školstvu na svim razinama izobrazbe.
68
Strategos, 2(2), 2018, 69-73
UDK 32
UDK 355/359
Sažetak sa skupa
Deseti svjetski kongres o kemijskoj, biološkoj, radiološkoj i

nuklearnoj znanosti i nadzoru posljedica
Valentina Ključarić
Pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske održan je od 2. do 6. rujna

2018. godine Deseti svjetski kongres o kemijskoj, biološkoj, radiološkoj i
nuklearnoj (KBRN) znanosti i nadzoru posljedica u „Hotelu Croatia” u
Cavtatu. U sklopu kongresa od 3. do 4. rujna 2018. godine provedena je
radionica pod nazivom „Stanje sustava nuklearne, radiološke, kemijske i
biološke obrane u sustavu domovinske sigurnosti Republike Hrvatske” na
kojoj su sudjelovali i predstavnici ustrojstvenih jedinica MORH-a i OSRH-a
(roda NBKO i zdravstvene službe).
Organiziranjem svjetskih kongresa o kemijskoj, biološkoj, radiološkoj i
nuklearnoj – KBRN znanosti i nadzoru posljedica, na kojima su razmatrane
važne teme koje se odnose na prijetnje, izazove i rizike, kao i na normativno-
pravna i praktična pitanja i operativnu praksu u području KBRN obrane,
Republika Hrvatska je postala važan čimbenik u ovom području na svjetskoj
razini.
Sagledavajući širi kontekst nacionalne sigurnosti, prepoznata je činjenica
da je problematika vezana za KBRN opasnosti do sada već razmatrana na
globalnoj razini, ali nije dostatno prepoznata na razini razvoja potrebnih
sposobnosti niti implementirana na nacionalnoj razini u Republici Hrvatskoj.
Proširenje programa kongresa s radionicom pod nazivom „Stanje sustava
nuklearne, radiološke, kemijske i biološke obrane u sustavu domovinske
sigurnosti Republike Hrvatske”, koja je bila zatvorenog tipa, uz sudjelovanje
samo hrvatskih predstavnika, imalo je za cilj analizirati KBRN prijetnje
i rizike te konstruktivno raspravljati o mjestu, ulozi i zadaćama tijela iz
sustava domovinske sigurnosti.
Sažetak sa skupa
Kongres je otvorio potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar

obrane Damir Krstičević, a kongresu su prisustvovali i pomoćnik ministra
unutarnjih poslova Damir Trut, ravnatelj DUZS-a Dragan Lozančić,
predsjednik CSCM-a Ed Locke, vojni izaslanik SAD-a u RH brigadir Robert
Mathers i mnogi drugi uvaženi gosti.
Potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Damir Krstičević u svom je
pozdravnom i uvodnom govoru istaknuo da je upravo uspostava i razvoj
sustava domovinske sigurnosti jedan od strateških ciljeva iz nove Strategije
nacionalne sigurnosti1, koju je Vlada RH donijela u srpnju 2017. te je naglasio
važnost implementacije Zakona o sustavu domovinske sigurnosti2 i u
području KBRN obrane.
Kao predsjednik Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, ministar
obrane Damir Krstičević održao je predavanje na temu Koncept sustava
domovinske sigurnosti Republike Hrvatske u odgovoru na suvremene
prijetnje. Ministar Krstičević, ujedno počasni direktor ovogodišnjeg
kongresa, naglasio je kako je pravi odgovor na suvremene prijetnje sustavno
upravljanje sigurnosnim rizicima. Govorio je o aktualnim sigurnosnim
izazovima, upravljanju sigurnosnim rizicima te konceptu i razvoju sustava
domovinske sigurnosti u Republici Hrvatskoj.
Govoreći o KBRN prijetnjama, ministar Krstičević istaknuo je da proces
smanjenja rizika povezanih s KBRN prijetnjama, u našim uvjetima, ponajprije
znači uključivanje i sinergiju svih sastavnica sustava domovinske sigurnosti
te je pojasnio njihovu ulogu u tom sustavu: Ministarstvo unutarnjih poslova
nadležno je za obranu i zaštitu od terorizma, Ministarstvo zdravstva za
zdravstveno zbrinjavanje u slučaju KBRN napada ili nesreće, Ministarstvo
poljoprivrede za otklanjanje posljedica napada koje utječu na životinje i
biljni svijet, Ministarstvo zaštite okoliša za otklanjanje posljedica zagađenja
okoliša, Ministarstvo obrane sa svojim sposobnostima za zaštitu i otklanjanje
posljedica KBRN napada, Sigurnosno–obavještajna agencija za otkrivanje
potencijalnih napadača, Državna uprava za zaštitu i spašavanje za civilnu
1 Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. NN 73/2912, od 26. srpnja 2017.

2 Zakon o sustavu domovinske sigurnosti. NN 108/17, od 16. studenoga 2017.
70
Sažetak sa skupa
zaštitu, Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost za pravnu,

normativnu i stručnu potporu, a Državni hidrometeorološki zavod za
praćenje hidroloških i meteoroloških procesa.
U uvodnom dijelu kongresa svoje sposobnosti u obrani od suvremenih
KBRN prijetnji prezentirao je i ravnatelj Državne uprave za zaštitu i
spašavanje (DUZS), ravnateljica Državnog hidrometeorološkog zavoda koja
je govorila o utjecaju hidrometeoroloških prilika na KRBN prijetnje, a skupu
se pozdravno obratio i vojni izaslanik SAD-a u RH brigadir Robert Mathers.
U nastavku kongresa održana je radionica pod nazivom Stanje sustava
nuklearne, radiološke, kemijske i biološke obrane u sustavu domovinske
sigurnosti Republike Hrvatske, koja je bila zatvorenog tipa uz sudjelovanje
samo hrvatskih predstavnika. Radionicu je vodio direktor radionice, pomoć-
nik ministra unutarnjih poslova dr. sc. Damir Trut. U sklopu radionice održane
su prezentacije predstavnika institucija sustava domovinske sigurnosti te
konstruktivna rasprava. Direktor radionice, pomoćnik ministra unutarnjih
poslova dr. sc. Damir Trut upoznao je nazočne s odlukom Vlade RH za
ustrojavanjem ravnateljstva civilne zaštite unutar organizacijske strukture
MUP-a, a navedeno bi ravnateljstvo činile dosadašnje samostalne cjeline:
Državna uprava za zaštitu i spašavanje, Hrvatski centar za razminiranje,
Agencija za prostore ugrožene eksplozivnom atmosferom i Državni zavod
za radiološku i nuklearnu sigurnost. Svrha je ustrojavanja ravnateljstva
civilne zaštite implementacija i operacionalizacija Koncepta domovinske
sigurnosti jer se postiže definiranost nadležnosti i zadaća, interoperabilnost
te usklađenost zakonske regulative koja je nužna za operacionalizaciju
Svoje sposobnosti za djelovanje u slučaju KBRN ugroza prezentirali su: dr.
sc. Alemka Markotić, podpredsjednica Hrvatskog društva za biosigurnost i
biozaštitu i ravnateljica Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević”,
mr. sc. Mario Medić, predstavnik Državnog zavoda za radiološku i
nuklearnu sigurnost, koji je stavio naglasak na nužnost prilagodbe zakonske
regulative ulaskom DZRNS-a u Ravnateljstvo civilne zaštite, mr. sig. Mladen
Boričević, predstavnik Civilne zaštite u DUZS-u, koji je prezentirao trenutne
dekontaminacijske mogućnosti civilne zaštite.
71
Sažetak sa skupa
Dr. sc. Alemka Markotić prezentirala je mogućnosti Klinike za infektivne

bolesti „Dr. Fran Mihaljević” u tretiranju oboljelih od infektivnih bolesti, kao
i znanstvene rezultate istraživanja biougroze pojedinih dijelova Republike
Hrvatske. To su iznimno važni podatci za institucije sustava domovinske
sigurnosti, posebno za MORH i MUP.
U posljednjem dijelu radionice prezentacije su održali predstavnici
ustrojstvenih cjelina MORH-a (brg Mario Gjurić) i Oružanih snaga Republike
Hrvatske (brg Slobodan Kratohvil, pk Mario Fintić i dr. sc. pk Valentina
Ključarić) koji su upoznali nazočne s trenutnim sposobnostima OSRH-a u
NBKO području. Prezenteri su prisutne informirali i o preuzetim obvezama
RH u tom području, koje nisu isključivo obveze Ministarstva obrane RH,
odnosno OSRH-a, već za implementaciju zahtijevaju sinergiju svih institucija
Nakon prezentacija vođena je rasprava, a izneseni stavovi bili su temelj za
oblikovanje zaključaka radionice. Glavni naglasci u raspravi bili su:
• Potrebno je više komunikacije među institucijama koje su uključene
u sustav domovinske sigurnosti kako bi se sagledale trenutne
sposobnosti, razvoj i dostizanje traženih sposobnosti te izbjeglo
razvijanje dvostrukih sposobnosti koje su potrebne za odgovor na
KBRN prijetnje.
• Boljom organizacijom potrebno je postići sinergiju djelovanja
(primjer je novoformirano vatrogasno zapovjedništvo u Divuljama).
• Potrebno je razmjenjivanje informacija o opremanju sredstvima za
KBRN obranu s ciljem standardizacije, ne samo s obzirom na vrste
sredstava, već i procedura u njihovom korištenju, što bi pridonijelo
postizanju interoperabilnosti i olakšalo zajedničku obuku, vježbe i
djelovanje.
• Potrebno je detaljnije upoznati MUP RH, kao nositelja ustrojavanja
Ravnateljstva civilne zaštite, o međunarodno preuzetim obvezama
RH, koje se odnose i na strukture koje ulaze u sastav Ravnateljstva
koje se ustrojava.
• Potrebno je potpisivanjem sporazuma o suradnji uvezati institucije
sustava domovinske sigurnosti i potaknuti ih na međusobnu
suradnju i razmjenu informacija.
72
Sažetak sa skupa
Drugi dan radionice održana je kongresna vježba Prvi odgovor na radiološku

prijetnju kroz sustav domovinske sigurnosti na kojoj su sudjelovali
predstavnici DUZS-a, Protueksplozijske službe MUP-a i vatrogasci, a
prezentirane su sposobnosti djelovanja u uvjetima radiološke kontaminacije.
Održana je i radionica Privredni sektor u sustavu domovinske sigurnosti.
Glavni je naglasak stavljen na zaključak o tome da je komunikacija i razmjena
informacija s krajnjim korisnicima temelj za razvoj obrambene industrije.
Radionica Stanje sustava nuklearne, radiološke, kemijske i biološke obrane
u sustavu domovinske sigurnosti Republike Hrvatske, koja je održana u
sklopu Desetog svjetskog KBRN kongresa važan je korak u prepoznavanju i
definiranju postojećih sposobnosti u području KBRN obrane na nacionalnoj
razini u Republici Hrvatskoj, mogućnosti sinergije institucija u sustavu
domovinske sigurnosti, kao i povezivanju i boljem korištenju sposobnosti.
Radionica svojim zaključcima u velikoj mjeri pridonosi operacionalizaciji
Koncepta sustava domovinske sigurnosti, upravo kroz povezivanje
institucija, razmjenu informacija, postizanje sinergije i inetroperabilnosti u
slučaju potrebe djelovanja u KBRN opasnostima.
O autoru:
Dr. sc. Valentina Ključarić ([email protected]) djelatnica je

Centra za obrambene i strateške studije „Janko Bobetko” na Hrvatskom
vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu. Voditeljica je NBK
laboratorija. Predavač je i suradnik na više kolegija na Vojnim studijima
na HVU-u. Područja istraživačkog rada na koja je usmjerena obuhvaćaju
područje kemije – organska sintetska kemija u području razvoja novih
metalnih kompleksa makrocikličkih molekula (makrocikličkih konjugata) i
mogućnost njihove biološke i biokemijske primjene, kao i razvoju metoda
detekcije i identifikacije prekursora i toksičnih industrijskih tvari koje su
važne u području KBRN obrane.
73
Strategos, 2(2), 2018, 75-79
UDK 32
UDK 355/359
Sažetak sa skupa
12. konferencija o operacijskim istraživanjima i analizi NATO-a

i 42. sastanak Panela za analize i studije obrambenih sustava
Organizacije za znanost i tehnologiju (STO) NATO-a
Marko Zečević i Andrija Kozina
Hrvatsko vojno učilište „Dr. Franjo Tuđman” ove je godine bilo domaćin 12.
konferencije o operacijskim istraživanjima i analizi NATO-a. Konferencija je
održana u hotelu Sheraton u Zagrebu 15. i 16. listopada 2018. u organizaciji
Savezničkog zapovjedništva za transformaciju (ACT) NATO-a i Organizacije
za znanost i tehnologiju (STO) NATO-a. Konferenciju su otvorili dr. sc.
Thomas Killion, glavni znanstvenik NATO-a (NATO Chief Scientist), uime
organizacije NATO STO, i dekan Hrvatskog vojnog učilišta „Dr. Franjo
Tuđman” brigadir Slobodan Čurčija, uime države domaćina Konferencije.
Na Konferenciji je sudjelovalo više od 120 znanstvenika iz država članica
NATO saveza. Tema ovogodišnje Konferencije bila je suočavanje s izazovima
u pogledu složenosti u operacijama NATO-a u konfliktnom i narušenom
okruženju (engl. Tackling Complexity in NATO Operations in Contested and
Degraded Environments). Izlaganja na Konferenciji obuhvaćala su teme kao
što su kibernetičke operacije, logistika i inovativni pristupi analizi vojnih
igara (engl. Analitical Wargaming).
Osim sudjelovanja u tematskom dijelu Konferencije, sudionici su imali priliku
upoznati se s alatima kao što su: SIMUL8 (snažan, intuitivan simulacijski
softver kojim se svatko može koristiti za brzo dobivanje rezultata, poboljšanje
postupaka, povećanje učinkovitosti i smanjenje troškova) i AltA (široko
primjenjiva tehnika kojom se podržavaju neovisno, kritičko razmišljanje i
alternativna stajališta za pružanje podrške odlučivanju).
Sažetak sa skupa
Sudjelovanjem na takvim znanstvenim konferencijama zaposlenicima

Hrvatskog vojnog učilišta omogućuje se praćenje trendova u području vojnih
i obrambenih znanosti na globalnoj razini. U okviru Konferencije održano je
predstavljanje časopisa Strategos.
Slika1. Predstavljanje hrvatskog znanstvenog časopisa Strategos u okviru 12. konferencije

o operacijskim istraživanjima i analizi (s desna na lijevo: brigadir Andrija Kozina (HVU),
dr. sc. Thomas Killion (NATO STO), brigadni general Poul Primdahl (NATO ACT),
brigadni general Armin Fleischmann (Njemačka), brigadir mr. sc. Slobodan Čurčija
(HVU), pukovnik dr. sc. Marko Zečević (HVU).
U istom tjednu, neposredno nakon Konferencije, od 17. do 19. listopada

2018. održan je 42. sastanak Panela za analize i studije obrambenih
sustava (SAS), koji su organizirali Organizacija za znanost i tehnologiju
(STO) NATO-a i ovogodišnji domaćin Hrvatsko vojno učilište „Dr. Franjo
Tuđman”. Konferenciju su otvorili voditeljica Panela Ana Barros uime
organizacije NATO STO i nacionalni predstavnik u organizaciji NATO
STO brigadir Frano Tokić iz Sektora za naoružanje Ministarstva obrane
Republike Hrvatske, uime države domaćina. Na Panelu je sudjelovalo 50-ak
predstavnika iz država članica NATO saveza.
76
Sažetak sa skupa
Hrvatski predstavnik na Panelu bio je pukovnik dr. sc. Marko Zečević iz

Centra za obrambene i strateške studije Hrvatskog vojnog učilišta „Dr. Franjo
Tuđman”. Djelovanje Panela obuhvaća izradu analize i studija te razmjenu
informacija koje se odnose na istraživanje razvoja i poboljšanja (operativnih)
sposobnosti uporabom novih tehnologija, novih oblika organizacije i novih
operativnih koncepata.
Slika 2. Poslovni sastanak Panela SAS organizacije NATO STO
Primjena operacijskih istraživanja i analiza u NATO-u u najvećem je dijelu

u nadležnosti Panela SAS Organizacije za znanost i tehnologiju NATO-a.
Operacijska istraživanja i analize obuhvaćaju razvoj matematičkih modela,
statističkih analiza, simulacija i analitičkog razmišljanja te njihovu primjenu
u svrhu razumijevanja i poboljšanja poslovanja u stvarnom svijetu. Ujedno je
važna činjenica da je to način razmišljanja i primjene tehničkog i racionalnog
procesa u pogledu poimanja problema, izbora, ishoda i rizika. Operacijska
istraživanja disciplina je koja je proizašla iz ulaganja zajedničkog napora
77
Sažetak sa skupa
znanstvenika u rješavanje operativnih i taktičkih pitanja njihovih država

(članica Saveza) tijekom Drugog svjetskog rata. Danas se operativno
istraživanje i analize poslovanja primjenjuju na različitim razinama
odlučivanja, od stvaranja međunarodne politike do razvoja obrambenih
sposobnosti. Temeljni pristupi u operativnim istraživanjima i analizi jesu
analiza i procjene, predviđanja i statistika, optimizacija, simulacija, stabla
odlučivanja, dijagrami utjecaja i grafički prikaz grana, morfološka analiza i
vizualizacija podataka.
Misija je Panela provesti studije i analize operativne i tehnološke prirode te
promicati razmjenu i razvoj metoda i alata za operativnu analizu problema
obrane. Glavne istraživačke aktivnosti Panela SAS jesu sljedeće:
• procjena povezanosti tehnologije i operacija kroz prizmu znanosti i
tehnologije
• izrada analiza i preporuka za poboljšanje operativne učinkovitosti i
troškova snaga i sustava
• razvijanje metoda (alata) kojima se omogućuje znanstvena potpora
odlučivanju.
U okviru programa Panela sudionici su posjetili Muzej Domovinskog
rata i tvornicu vatrenog oružja HS Produkt u Karlovcu. Takva društvena
događanja pomažu u izgradnji povezanosti Panela, a ovom prilikom
sudionicima je omogućeno da upoznaju dio hrvatske povijesti koji se odnosi
na Domovinski rat i tehnološka dostignuća hrvatske obrambene industrije u
području proizvodnje modernog pješačkog naoružanja i vojne opreme.
Oba su događanja bila iznimno uspješna, na veliko zadovoljstvo sudionika
i uz pohvale organizacija NATO ACT i NATO STO državi domaćinu i
Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman”.
O autorima:
Andrija Kozina ([email protected]), brigadir, časnik za znanost

i razvoj u Centru za obrambene i strateške studije „Janko Bobetko“ na
Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tudman”, Ilica 256b, Zagreb,
Republika Hrvatska. Predavač je i suradnik na predmetu Vojna pedagogija na
78
Sažetak sa skupa
Vojnim studijima Hrvatskog vojnog učilišta i član NATO Defence Education

Enhancement Program (DEEP) tima. Područja interesa i istraživačkog rada
su profesionalno vojno obrazovanje, suvremene metode poučavanja, razvoj
kurikuluma, interkulturalizam, mješovito poučavanje (Blended learning),
andragogija i cjeloživotno učenje.
Dr. sc. Marko Zečević ([email protected]), pukovnik, časnik za

znanost i razvoj u Centru za obrambene i strateške studije „Janko Bobetko“
na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman”, Ilica 256b, Zagreb,
Republika Hrvatska. Predavač je i suradnik na predmetima Opća taktika i
Geoinženjerstvo na Vojnim studijima Hrvatskog vojnog učilišta. Naslovni
je sveučilišni predavač Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu (područje: Tehničke znanosti, polje: Rudarstvo, nafta i geološko
inženjerstvo, grana: Geološko inženjerstvo). Predstavnik je Republike
Hrvatske (Principal panel member) u Panelu za analize i studije obrambenih
sustava Organizacije za znanost i tehnologiju (STO) NATO-a. Područja
interesa i istraživačkog rada su geologija nafte i plina, vojna geologija, opća
taktika, operativno umijeće (prostor kao operativni faktor), te analize i studije
obrambenih sustava.
79
INSTRUCTIONS FOR AUTHORS
Strategos is an international interdisciplinary journal publishing contributions in English and Croatian. Contributions written in Croatian
should have an abstract written in both Croatian and English. Contributions should be written clearly and simply so that they are accessible to readers
in different disciplines and to readers for whom English is not their first language. Essential but specialised terms should be explained concisely but
not didactically.
Types of Contributions Published
• Original scientific papers
• Scientific reviews
• Preliminary reports
• Professional papers
• Professional reviews
• Other types of contributions, including book reviews, perspectives, opinion articles, commentaries and replies, symposium pieces,
interviews and annotated bibliographies.
Manuscript Submission Guidelines
Manuscript Formatting Guide

When preparing the manuscript, it can be most easily formatted by typing the text directly into the Manuscript Formatting Guide (provided
on the Strategos’ website: http://strategos.morh.hr/en_US/). Strategos uses the Harvard Referencing System. For details please use the following link:
http://www.imperial.ac.uk/admin-services/library/learning-support/reference-management/harvard-style/.
Submission
Manuscripts prepared in accordance with the Manuscript Formatting Guide should be submitted directly by e-mail, at editor.strategos@morh.
hr. In case this is not possible, manuscripts may also be submitted by regular mail, in electronic format, on CD or DVD.
Forms and declarations
During submission, authors are required to agree to the Statement of Compliance, confirming that the work as submitted has not been published
or accepted for publication, nor is being considered for publication elsewhere, either in whole or substantial part; the work is original and all necessary
acknowledgements have been made; all authors and relevant institutions have read the submitted version of the manuscript and approve its submission;
all persons entitled to authorship have been so included; the work does not violate any copyright or other proprietary rights; the authors have strictly
respected scientific methodology regarding citations and quoting sources of other copyright owners; all work conforms to the legal requirements of the
country in which it was carried out, and to the ethical requirements of the Committee on Publication Ethics (COPE); and the authors have ensured that
the submitted manuscript does not contain (except on the title page) any information that could reveal the identity of the author(s) and compromise
the anonymity of the review process. The Statement of Compliance is included within the Manuscript Formatting Guide.
When the manuscript is accepted for publishing in Strategos, authors are required to sign the Copyright Assignment form, which is available at
the Strategos’ webpage. The form has to be downloaded and completed before publication.
Review process
All submitted manuscripts will undergo an initial check conducted by the Editorial Board. Those deemed suitable, and assessed as likely to
meet the criteria for original scientific papers, scientific reviews, preliminary reports, professional papers or professional reviews will be subject to at
least two double-blind peer reviews and professional proofreading service. Other types of contributions, such as book reviews, perspectives, opinion
articles, commentaries and replies, symposium pieces, interviews and annotated bibliographies, will undergo Editorial Board review only. Author(s)
will be notified of review results within eight weeks.
Suitability for publishing
Strategos will publish any contribution if it falls within the scope of the journal and if it satisfies the necessary criteria for acceptance, as verified
by the review process. The final decision is made by the Editor-in-Chief, taking into account the advice of the Editorial Board.
The Editor-in-Chief of Strategos makes his/her own independent decisions about publication, has full responsibility for the content, and is
ultimately responsible for the quality of all contributions. A rejection based on the outcome of a review process will be backed up by the actual reviews,
and a motivation by the Editor-in-Chief.
The Editor-in-Chief reserves the right to refuse any article, whether invited or otherwise, and to make suggestions and/or modifications before
publication, particularly to ensure readability standards of the journal.
Contributions that have already been published, as well as those being considered for publication elsewhere, will not be taken into consideration
for publishing in Strategos. If a manuscript contains, either in whole or in substantial part, already published information or a reprint of a previously
published work, the author(s) need to acknowledge that fact in a cover letter to the Editorial Board and explain the reasons for such a duplication of
text. If the Editorial Board discovers a case of overlapping or dual publication without a previous acknowledgement on the part of the author(s), the
Editorial Board will require the author(s) to provide a detailed explanation in written form. If such an explanation is not provided, or if the Editorial
Board find it inadequate, the manuscript will be rejected.
Copy editing
After a contribution has been accepted for publication, Strategos’ Editorial Board provides detailed advice about formatting. Strategos’ Editorial
Board may also suggest revised titles and adjust the abstracts of articles so the conclusions are accessible to a broad reading audience. The Editorial
Board subeditors (copyeditors) ensure overall clarity of text, figures, figure legends and captions.
The Editorial Board shall provide authors of accepted articles with proofs for the correction of printing errors. The proofs shall be returned
within 14 days of submittal. The Editorial Board shall not be held responsible for errors which are the result of authors’ oversights.
Publication Ethics
The opinions and views set out in the articles are those of the author(s) only and do not necessarily reflect the official opinions and views of
any institution.
The Editorial Board shall take reasonable steps to identify and prevent the publication of papers where research misconduct has occurred,
including plagiarism, citation manipulation, and data falsification/fabrication, among others. In no case shall the journal or its Editorial Board
encourage such misconduct, or knowingly allow such misconduct to take place. In the event that the Editorial Board is made aware of any allegation
of research misconduct relating to a published article, the Editorial Board shall follow Committee on Publication Ethics (COPE) guidelines in dealing
with allegations.
The Editor-in-Chief, members of the Editorial Board and reviewers of Strategos oblige themselves to keep the content of received manuscripts
confidential.
For details, please see our Publication Ethics and Publication Malpractice Statement, on the Strategos’ website.

UDK 355/359 ISSN 2459-8771 (Print)

Jugoslavenske narodne armije u jesen 1991. godine
Tomislav Kovačić

Robert Bošnjak

Security to choose – can Croatia learn from Portugal?
Volume II, Number 2, December 2018 Godina II., Broj 2., prosinac 2018., Zagreb

Napadna Operacija 1. Vojne Oblasti

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Napadna Operacija 1. Vojne Oblasti

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Napadna Operacija 1. Vojne Oblasti

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Scientific Journal of the Croatian Defence Academy

UDK 32 ISSN 2459-8917 (Online)

Napadna operacija 1. vojne oblasti

Apsolutna vlast i oružje za masovno uništenje

Which education model for the Armed Forces and National

Scientific Journal of the Croatian Defence Academy

Volume II, Number 2, 1-79

Hrvatsko vojno učilište “Dr. Franjo Tuđman“

Published twice a year

INTERNATIONAL ADVISORY BOARD:

Croatian Defence Academy (CDA) “Dr. Franjo Tuđman”

Strategos publishes original scientific papers, scientific reviews, professional

Znanstveni časopis Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman”

Volume 2, Number 2, Zagreb, Croatia, 2018

Nikola Novak and Tiago David Henriques Silva

Andrija Kozina i Marko Zečević

Napadna operacija 1. vojne oblasti

U kampanji Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Republici Hrvatskoj u

najopsežnija je i najkrvavija operacija Domovinskog rata s velikim žrtvama i

Plan Jedinstvo i 1. vojna oblast JNA-a

Oružane snage bivše Jugoslavije sastojale su se od JNA-a i Teritorijalne

za narodnu obranu (SSNO).2 Uz nesporne probleme unikatnog, kolektivnog

2 Savezni sekretarijat za narodnu obranu u Jugoslaviji bio je pandan današnjem ministarstvu

U razdoblju koje je slijedilo brojna zapovjedništva i postrojbe prevedene su

4 Radi se o stupnjevima spremnosti koji obuhvaćaju različitu popunu ljudstvom i

str.60)5, iako se primjenom slične logike bilo koja vojnoteritorijalna podjela

Slika 1. Razine zapovijedanja nad OS SFRJ-a od 1988. godine

Za preoblikovanje JNA-a u svesrpsku silu bitno je veću ulogu imala

koji u doktrinarnom smislu zahtijeva izvođenje niza glavnih operacija7

Slika 2. Strateška mreža korpusa JNA-a s 1. proleterskom gardijskom

Vojnoteritorijalna podjela SFRJ-a i težnja JNA-a za približavanjem

Obrambena kampanja hrvatske vojske i policije 1991. godine, kao dio

U prvoj fazi, koja je posljedica planova JNA-a za rušenje vlasti u Hrvatskoj

Kadijevićeva ideja manevra obuhvaćala je sljedeće ciljeve:

Masovan napad 1. vojne oblasti na hrvatske snage pripreman je još u

Zamisao operacija 1. vojne oblasti prema Direktivi uključivala je napad 12.

Istočnoslavonska grupacija iz 1. vojne oblasti, tj. 12. novosadski korpus i 1.

na Trpinjskoj cesti. U Direktivi 1. vojne oblasti za operaciju u Slavoniji, na

„No na sastanku čelnika Srbije i Crne Gore i članova Predsjedništva

13 U napadu jugoslavenskog zrakoplovstva na 2. pgmbr poginulo je najmanje pet, a ranjeno

Direktivi, zamisao je stvaranje kompaktnih cjelina prostora gdje Srbi čine

14 Smijenjeni su zapovjednik, načelnik stožera i operativac.

Bitka za Vukovar obilježit će tijek operacija 1. vojne oblasti od prelaska na

Slika 4. Bitka za Vukovar

U raspravama o tome zašto je JNA izvodio srednjovjekovnu opsadu grada

Stvorena potkraj 1988. godine, transformacijom JNA-a prema planu pod

Domazet-Lošo, D. (2002) Hrvatska i veliko ratište: Međunarodne igre na prostoru

eng. 0076-2360-0076-2384. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/162505

Pukovnik Tomislav Kovačić načelnik je Katedre operativnog umijeća na

Apsolutna vlast i oružje za masovno uništenje

Radom se analizira otpornost sjevernokorejske dinastije Kim u održavanju autokratske

Sjeverna Koreja, Juche, diktatura, vođa, dinastija Kim, nuklearno oružje

1 Rad je primljen u uredništvo 8. veljače 2018. i prihvaćen za objavu 8. srpnja 2018.

North Korea, Juche, dictatorship, leader, Kim dynasty, nuclear weapons

Demokratskom Narodnom Republikom Korejom2, kao jednom od

govora, koja su uvriježena na Zapadu (državama liberalne demokracije).

Ideološki temelj apsolutne vlasti – Juche

3 Označuje pojam samoodrživosti ili neovisne pozicije.

neovisnost. Pojednostavljeno, politika Juchea zasnovana je na trima