Paraceratherium
| Paraceratherium | |
|---|---|
| |
| Restauracija | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1) | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Perissodactyla |
| Porodica: | †Hyracodontidae |
| Potporodica: | †Indricotheriinae Borissiak, 1923. |
| Rod: | †Paraceratherium Forster Cooper, 1911. |
| Sinonimi | |
| |
Paraceratherium, također poznat pod nazivima Indricotherium i Baluchitherium (pogledati diskusiju o taksonomiji ispod), izumrli je rod divovskih bezrogih sisara iz porodice Hyracodontidae, sličnih nosorogu, koji su nastanjivali Evropu i Aziju za vrijeme epohe oligocena.[2] Prvi je put otkriven 1910. godine u Beludžistanu (područje današnjeg Pakistana), po kojem je i dobio svoj naziv, za vrijeme jedne ekspedicije engleskog paleontologa i direktora Muzeja zoologije univerziteta u Cambridgeu (University Museum of Zoology), Sir Clivea Forstera Coopera.[3]
Paraceratherium se smatra najvećim poznatim kopnenim sisarom, čija je najveća vrsta u odraslom dobu dostizala težinu od 11 tona;[4] najveća poznata jedinka u ramenima je imala visinu od 4,8 m, dok je od nosa do zadnjice imala dužinu od 7,4 m i težinu od 17 tona.[4][5]
Paraceratherium je bio neparnoprstaš biljojed, koji se hranio lišćem drveća pomoću svojih kljovastih gornjih zuba usmjerenih prema dolje, koji su se poklapali sa zubima u donjoj čeljusti, usmjerenim prema naprijed. Imao je dugu i nisu lubanju bez rogova i zasvođene kosti čela i nosa. Prednji zubi bili su mu reducirani na jedan par sjekutića u obije čeljusti, ali i kupasti i tako veliki da su ličili na malene kljove. Gornji sjekutići bili su usmjereni pravo prema dolje, dok su donji stršili prema van. Očigledno je da mu je gornja usna bila izuzetno pokretljiva. Vrat mu je bio vrlo dug, torzo robustan, a udovi dugi i debeli, poput stubova.
Nastanjivao je šume Centralne Azije prije između 34 i 23 miliona godina.
Njegov tip denticije, pokretljiva gornja usna i duge noge i vrat ukazuju da se hranio lišćem i grančicama drveća i velikog grmlja.
Iako je situacija na nivou vrste dosta jasnija, postoje nejasnoće i neslaganja po pitanju taksonomije na nivou roda.
Rod Paraceratherium prvi je opisao Clive Forster Cooper 1911. godine.
Rod Baluchitherium prvi je opisao Forster Cooper 1913. godine.
Rod Indricotherium prvi je opisao Borissiak 1915. godine.
Baluchitherium se danas naširoko smatra sinonimom bilo za Paraceratherium ili Indricotherium.
Međutim, postoje neslaganja po pitanju toga da li je Indricotherium odvojen od roda Paraceratherium. Lucas i Sobus se u svom pregledu potporodice Indricotheriinae iz 1989. (vidjeti reference ispod) zalažu za sinonimiju i smatraju da su razlike među njima u najboljem slučaju dovoljne za razdvajanje na nivou vrste, te da bi one čak mogle biti rezultat spolnog dimorfizma kod jedne vrste, gdje je veći i snažnije građen Indricotherium sa većim zubima vjerovatno bio mužjak, a lakše građeni Paraceratherium ženka. Međutim, drugi su izrazili sumnje po pitanju takvog interpretiranja oblika lubanje. Čak i ako bi se pokazalo da su u pitanju različiti rodovi, po veličini i izgledu bi još uvijek bili slični.
Ukoliko se smatraju istim rodom, onda bi Indricotherium bio mlađi sinonim za Paraceratherium, zato što, prema principu prioriteta u naučnoj klasifikaciji, prva objava, u kojoj je naveden najstariji validni naziv, ima prioritet, a naziv Paraceratherium javio se prije drugog.
Tu se Lucas i Sobus slijede. Smatraju rodove Indricotherium, Baluchitherium, Thaumastotherium (Forster Cooper, 1913), Aralotherium (Borissiak, 1939) i Dzungariotherium (Xu i Wang, 1973) mlađim sinonimima roda Paraceratherium.
Lucas i Sobus prepoznaju četiri validne vrste roda Paraceratherium. Uvjetno je dodana još jedna (P. zhajremensis). Vrste roda Paraceratherium su sljedeće:
Paraceratherium bugtiense (Forster Cooper, 1911), iz Pakistana za vrijeme oligocena, tipična je vrsta roda Paraceratherium. Baluchitherium osborni (Forster Cooper, 1913) je mlađi sinonim. Prvi je put pronađena u formaciji Chitarwata u brdima Bugti (Beludžistan), nakon čega je dobila svoj naziv. Tokom posljednjih decenija francusko-pakistanski tim (Antoine et al., 2004; Métais et al., 2009) je pronašao nove primjerke P. bugtiense.
Paraceratherium transouralicum (Pavlova, 1922). Također poznat kao Indricotherium transouralicum, najbolje je istražena i najrasprostranjenija vrsta, iz srednje- i kasnooligocenskog Kazahstana, Mongolije i Unutrašnje Mongolije na sjeveru Kine. Lucas i Sobus smatraju sljedeće vrste sinonimima: Baluchitherium grangeri (Osborn, 1923), Indricotherium asiaticum (Borissiak, 1923) i Indricotherium minus (Borissiak, 1923).
Paraceratherium orgosensis (Chiu, 1973) je najveća vrsta, čiji su zubi bili barem za četvrtinu veći nego kod P. transouralicum (vidjeti Lucas i Sobus str. 363/fig.19.2). Pronađena je u srednje- i kasnooligocenskim stijenama u Xinjiangu, na sjeverozapadu Kine. Tri sinonima su Dzungariotherium orgosensis (Chiu, 1973) i (svaki od navedenih zasnovan na pojedinačnoj lubanji) Dzungariotherium turfanensis (Xu & Wang, 1978) i Paraceratherium lipidus (Xu & Wang, 1978). Iako postoje varijacije u vezi sa proporcijama lubanje (do kojih je možda došlo zbog spolnog dimorfizma), sve su pronađene na bliskom geografskom prostoru.
Paraceratherium prohorovi (Borissiak, 1939) iz kasnooligocenskoh ili ranomiocenskog istočnog Kazahstana.
Paraceratherium zhajremensis (Osborn, 1923) iz srednje- i kasnooligocenske Indije.
Drugi ostaci koji bi se mogli pripisati rodu Paraceratherium ili srodnim taksonima pronađeni su u Jugoistočnoj Evropi i Anatoliji (Antoine et al., 2008).
Paraceratherium je bio glavni fokus treće epizode popularne BBC-jeve dokumentarne emisije Šetnja sa zvijerima. Pripovijedač ga u epizodi uvijek naziva indrikoter, a ne nazivom nekog određenog roda. U popratnoj knjizi u informacionoj kutiji te životinje piše da se zove Paraceratherium.
Prema kreatoru specijalnih efekata, Philu Tippettu, Paraceratherium je bio inspiracija za AT-AT šetače u naučnofantastičnom filmu Star Wars: The Empire Strikes Back iz 1980. godine.[6]
- ↑ Donald R. Prothero, Robert M. Schoch (1989). „The Systematics of Indricotheres”. The Evolution of Perissodactyls. Oxford University Press. str. 358–378. ISBN 0195060393.
- ↑ „Indricotherium: Age range and collections”. Paleobiology Database. Arhivirano iz originala na datum 2008-04-30. Pristupljeno 16 February 2013.
- ↑ Forster Cooper, Clive (1911). „Paraceratherium bugtiense, a new genus of Rhinocerotidae from the Bugti Hills of Baluchistan. Preliminary notice.”. Ann. Mag. Nat. Hist. 8 (8): 711-716.
- ↑ 4,0 4,1 Fortelius, Mikael; Jonh Keppelman (1993). „The largest land mammal ever imagined.”. Zoological Journal of the Linnean Society (107): 85–101.
- ↑ Larramendi, A. (2016). „Shoulder height, body mass and shape of proboscideans”. Acta Palaeontologica Polonica 61. DOI:10.4202/app.00136.2014.
- ↑ Angela Watercutter (24 May 2012). „35 Years After Star Wars, Effects Whiz Phil Tippett Is Slowly Crafting a Mad God”. Wired. Pristupljeno 16 February 2013.
- Pierre-Olivier Antoine, et al (2004). „New remains of the baluchithere Paraceratherium bugtiense (Pilgrim, 1910) from the Late/latest Oligocene of the Bugti hills, Balochistan, Pakistan”. Journal of Asian Earth Sciences 24: 71–77. Pristupljeno 16 February 2013.
- Pierre-Olivier Antoine, et al (2008). „A giant rhinocerotoid (Mammalia, Perissodactyla) from the Late Oligocene of north-central Anatolia (Turkey)”. Zoological Journal of the Linnean Society 152: 581–592. Pristupljeno 16 February 2013.
- Grégoire Métais, et al (February 2009). „Lithofacies, depositional environments, regional biostratigraphy, and age of the Chitarwata Formation in the Bugti Hills, Balochistan, Pakistan”. Journal of Asian Earth Sciences 34 (2): 154–167.
- Cecie Starr, Ralph Taggart, Lisa Starr (2008). Biology: The Unity and Diversity of Life (12th izd.). Cengage Learning. ISBN 0495557927.
- Indricotherium - Discovery Channel
- Odgovori Dr. Mikaela Forteliusa - Discovery Channel
- Hyracodontidae: Indricotheriinae i Synonyms of Paraceratherium transouralicum Arhivirano 2008-01-10 na Wayback Machine-u - Mikko's Phylogeny Archive - slijedi Lucasa i Sorbusa
- sci.bio.paleontology grupa 20. 7. 1999.
- "Indricotherium" Encyclopædia Britannica